Krivično pravo I

Skripta za II parcijalu (83-277.)

Krivicno djelo ( II- dio)

Pojam i elementi krivicnog djela

Krivicno djelo je drustveno opasno djelo koje pravni poredak zabranjuje pod prijetnjom
primjene krivicne sankcije. Ono je rezultat ljudskog ponasanja, kojim se krse pravni
propisi i koje proizvodi stetnu posljedicu za drustvo, zbog cega ono reagira primjenom
krivicne sankcije. Ono se najcesce pojavljuje kao rezultat sukoba izmedju licnosti i
njegovih interesa, pojedinca i drustva, kao izlaz iz krize, kao negativno rjesenje neke
konfliktne ili stresne situacije. Ono je najcesce svjesni i voljni ljudski akt, ali moze biti akt
nepromisljenosti- halucinacije, rezultat dusevne bolesti ili poremecenosti. Izvan
ljudskog drustva nema krivicnog djela. Odredjivanje pojma krivicnog djela ima dvojaki
znacaj: 1. Pravni znacaj (cime se postavlja osnov za odredjivnje pojedinih krivicnih djela,
jer se bice svakog k.d. propisuje u zakonu), 2. Kriminalno-politicki ili drustveni znacaj-
cime se odredjuju uvjeti pod kojima se jedno ljudsko ponasanje smatra zabranjenim i
kaznjivim.

Formalni pojam krivicnog djela

U odredjivanju formalnog pojma k.d. razlikuje se vise shvatanja:

1. normativisticko,

2. realisticko,

3. simptomatsko i

4. dinamicko.

Prema normativistickom shvatanju, krivicno djelo predstavlja povredu norme ili

povredu krivicnog zakona. Tvorac normativisticke teorije je njemacki teoreticar Binding.
Po njemu, ucinitelj k.d. svojom radnjom povredjuje normu sadrzanu u krivicnopravom
propisu, a ne krivicnopravni propis.

1
Prema realistickom shvatanju k.d je dogadjaj, fizicka, realna pojava u spoljnjem svijetu
koja se ispoljava kao protupravna i vina, te stoga, kaznjiva radnja. Najizrazitiji zastupnik
je Lizst.

Prema siptomatskom shvatanju, k.d. je simptom postojanja krivicnopravne vinosti

ucinitelja k.d, a prema dinamickom shvatanju, ono je spoljnji odraz jednog unutarnjeg
psihickog stanja ucinitelja.

Materijalni pojam krivicnog djela

Materijalni pojam k.d. vezan je za italijansku pozitivnu skolu koja je vise obracala paznju
na sadrzinu problema nego na njegovu formu. Prema Garofalu k.d. je ono djelo kojem se
vrijedjaju altruisticka i moralna osjecanja ljudi koja su priznata od civiliziranog dijela
covjecanstva. Pozitivna skola je proglasila k.d. drustveno opasnim djelom koje treba
sprjecavati primjenom drustveno zastitnih mjera. Dakle, prema materijalnom shvatanju,
k.d. se javlja kao povreda drustvenih uvjeta zivota ili potreba njegovog postojanja ili kao
potreba nj. vrijednosti bez kojih ono ne bi moglo postojati kao organizirana zajednica.

Materijalno-formalni pojam krivicnog djela

K.d. je drustvena pojava koja ima svoju sadrzinu i svoju formu. Sadrzina se izrazava kroz
formu, a forma ne moze postojati bez sadrzine. Prema tome, pojam k.d. moze biti
odredjen samo na jedinstvu materijalnih i formalnih elemenata. Naizrazitiji autor ovog
shvatanja je Toma Zivanovic, koji pojam k.d. oznacava kao povredu ili ugrozavanje
individualne ili kolektivne potrebe postojanja drustva u obliku drzave, koja se bez
ugrozavanja kaznom ne moze zastititi. K.d. u objektivnom smislu postoji onda kada nije
ucinjeno od krivog covjeka, tj. Kada nema elemenata krivnje. Prema ucinitelju takvog
djela ne moze se primjeniti kazna niti upozoravajuce sankcije, vec samo mjere sigurnosti
i odgojne mjere. KZ BiH kao k.d. smatra protupravno djelo koje je zakonom propisano
kao krivicno djelo cija su obiljezja propisana zakonom i za koje je zakonom propisana
krivicnopravna sankcija.

Opci elementi krivicnog djela i njihova klasifikacija

Pojam k.d. sastoji se iz vise razlicitih elemenata koji se dijele na opce i posebne. Opci
elementi k.d. su sadrzani u svakom k.d i cine njegovo opce bice. Posebni elementi su
specificni, posebni za svako pojedino k.d. Upravo se po posebnim elementima i
medjusobno razlikuju k.d. koja ipak sva moraju sadrzavati opce elemente. Pojam k.d.
cine 4 osnovna, opca elementa: 1. Djelo covjeka, 2. Drustvena opasnost, 3. Protupravnost
djela i 4. Odredjenost djela u zakonu. Svako k.d. mora sadrzavati navedene elemente.
Nepostojanje jednog i to bilo kojeg od navedenih elemenata iskljucuje postojanje k.d.
shvacenog u materijalnoformalnom smislu. I ovi elementi cine opce bice k.d.

2
Opci elementi k.d. mogu se podijeliti na materijalne i formalne. Materijalni su djelo
covjeka i drustvena opasnost, a formalni su protupravnost i odredjenost djela u zakonu.
U pravnoj teoriji postoji shvatanje prema kojima se ovi elementi mogu podijeliti na:
1.deskriptivne elemente-tjelesne ili psihicke okolnosti, 2.normativne elemente.

Bice krivicnog djela

Bice k.d. oznacava skup posebnih elemenata odredjenog k.d. Svako k.d. ima svoje
posebne elemente po kojima se razlikuje od drugih k.d. Posebni elementi se razlikuju od
opcih elemenata k.d. koji uvjetuju postojanje k.d uopce, dok posebni elementi uvjetuju
postojanje tacno odredjenog djela. Razlikuju se dvije vrste posebnih elemenata bica k.d.:
1. Obavezni posebni elementi, 2. Moguci posebni elementi. Prema drugom shvatanju,
razlikuju se: 1. Objektivni(spoljni)elementi bica k.d. i 2. Subjektivni (unutarnji) elementi
bica k.d.

Objekt i subjekt krivicnog djela

Objekt k.d. moze se promatrati u dvojakom smislu: formalnom i materijalnom. U

formalnom smislu objekt je dobro ili interes protiv kojeg je upravljeno k.d. te mu se zbog
toga pruza krivicnopravna zastita. Objekt u materijalnom smislu jesu drustveni odnosi i
dobra koja se stite odredbama krivicnog zakonodavstva. Razlikuju se dvije vrste
objekata: zastitni objekt i objekt radnje krivicnog djela. Zastitni objekt- dobro ili interes
kome se pruza krivicnopravna zastita od povrede ili ugrozavanja krivicnim djelima.
Zasticena dobra i interesu razlikuju se izmadju pojedinih drzava, pa cak i u istoj drzavi u
razlicitim periodima njenog razvitka. Postoje izvjesna dobra i vrijednosti koja su
zasticena u svim drzavama bez obzira na razlike u drustvenim uredjenjima. To su
opcecivilizacijska, opceljudska, prirodna dobra i vrijednosti. Prema KZ BiH, KZ FbiH,
KZBDBiH objekt zastite predstavljaju osobne slobode i prava covjeka i druga prava i
drustvene vrijednosti zajamcene i zasticene Ustavom BiH i medjunarodnim pravom.
Postoje dvije vrste zastitnog objekta: opci i grupni zastitni objekt. Opci zastitni objekt u
nasem krivicnom pravu cine: 1. covjek i 2. Drustvo promatrani u njihovom jedinstvu.
Grupni zastitni objekt cine pojedine vrijednosti koje se napadaju grupom krivicnih djela.
Tako npr. integritet BiH, zivot i tijelo covjeka, imovina, privreda,sluzbena
duznost...predstavljaju grupne zastitne objekte.

Objekt radnje: to je predmet na kome se cini radnja k.d. da bi se mogla nanijeti povreda
zasticenom objektu potrebno je da se poduzme radnja ucinjenja prema odredjenom
predmetu koji pripada tom objektu. Objekt radnje moze biti napadni i gramaticki.
Napadni objekt je predmet protiv koga je upravljena radnja ucinjenja k.d. i koji se
povredjuje ucinjenim djelom, a gramaticki objekt je predmet na kojem se radnja cini.

Subjekt krivicnog djela

U pravnoj teoriji razlikuju se dvije vrste subjekata k.d.- aktivni i pasivni. Aktivni subjekt
k.d. je osoba koja svojom radnjom cinjenja ili necinjenja ostvaruje posljedicu k.d. na
objektu napada. Iz objektivnog pojma k.d. proizlazi da se kao ucinitelj (aktivni subjekt)
3
moze javiti i neuracunljiva osoba, pravna osoba i maloljetnik. Ucinitelj k.d. moze biti
svaka osoba koja poduzme radnju ucinjenja predvidjenu u zakonu kao obiljezje bica tog
djela, a saucesnik je pored ucinitelja i svaka osoba koja bilo kojom djelatnoscu doprinosi
ostvarenju djela, dok je krivac onaj ucinitelj koji ima odredjeni uzrast, uracunljivost i
krivnju. Krivicni zakoni razlikuju ucnitelje obzirom na uzrast, podobnost za odgovornost
i osudjivanost. Prema uzrastu, ucinitelji se dijele na maloljetnike, mladje punoljetne
osobe i punoljetne osobe. Prema podobosti za odgovornost razlikuju se uracunljivi,
neuracunljivi i bitno smanjeno uracunljivi ucinitelji, a obzirom na osudjivanost razlikuju
se neosudjivane osobe i povratnici.

Pasivni subjekt k.d. (osteceni) je osoba koja je povrijedjana ili ostecena k.d., odnosno
zrtva k.d. to je osoba kojoj pripada dobro ili vrijednost prema kome se poduzima radnja
ucinjenja k.d. pasivni subjekt moze biti svaka fizicka i pravna osoba. Smatra se da jedna
osoba ne moze biti istovremeno i aktivni i pasivni subjekt.

Pravna osoba kao subjekt k.d.-a

Jos od najstarijih vremena (period rimskog prava) vazilo je pravilo da pravne osobe nisu
subjekti krivicnog prava. U davanju odgovora na pitanje da li pravna osoba moze biti
aktivni subjekt krivicnog djela, razlikuju se tri teorije: teorija fikcije, teorija realnosti i
kompromisna teorija.

Prema teoriji fikcije, pravna osoba je fikcija i ne moze da ucini krivicno djelo. Kao razlozi
za ovo shvatanje navode se: 1. K.d. se cini tjelesnim pokretom ili propustanjem tjelesnog
pokreta, sto moze uciniti samo covjek. 2. Pravna osoba ne posjeduje svjest i volju te ne
moze imati psihicki odnos pa ni da bude kriva, 3. Kazna primijenjena prema pravnoj
osobi ne bi bila licna jer bi pogodila sve clanove pravne osobe, pa tako i one koji nisu bili
suglasni sa izvrsenjem djelatnosti zbog koje se ona izrice. Prema teoriji realnosti, koja se
bazira na organskoj teoriji Girkea, pravna osoba je organsko, realno bice, a ne fikcija. Ima
predstavnike koji donose odluke i organe koji ih izvrsavaju. Volja predstavnika je volja
pravne osobe. Prema tome, pravna osoba ima sposobnost za psihicki odnos, sto znaci da
moze biti kriva. Ovoj teoriji se zamjera jer tezi ka objektivizaciji krivicne odgovornosti.
Najzad, prema teoriji kompromisa, pravnoj osobi treba izuzetno da se prizna svojstvo
pravnog subjekta krivicnog djela. Ova teorija nije odredila kriterije, niti pojedine
slucajeve kada bi se pravna osoba mogla smatrati subjektom krivicnog djela, vec je to
prepustila zakonodavstvu.

U suvremenom krivicnom pravu, prihvaceno je shvatanje da pravne osobe predstavljaju

drustvene snage koje mogu biti opasne za cinjenje krivicnih djela i drugih nedozvoljenih
djela kojima se nanose ili se mogu nanijeti ogromne stete pravima i interesima drugih.
Novo krivicno zakonodavstvo BiH predvidja krivicnu odgovornost za pravne osobe
cimie im se priznaje svojstvo aktivnog subjekta krivicnog djela. Odgovornost pravne
osobe postoji cak i kada se nalazi u stecaju. Takodjer, pravna osoba odgovara za druge
vrste javnopravnih delikata, kao sto su privredni prijestup i prekrsaj.

4
PODJELA KRIVICNIH DJELA

Osnovi za podjelu krivicnih djela

S obzirom na tezinu krivicnih djela u nekim zakonodavstvima se vrsi dioba krivicnih

djela na zlocine, prijestupe i istupe.

Na osnovu prirode krivicnih djela, razlikuju se opca i politicka krivicna djela.

Prema nacinu ostvarenja radnje ucinjenja, krivicna djela se dijele na krivicna djela
cinjenja (komisivni delikti) i krivicna djela necinjenja (omisivni delikti). Kod krivicnih
djela cinjenja, dalje se razlikuju djela poduizimanja i izjavna djela. Krivicna djela
necinjenja dalje se dijele na prava(cista) krivicna djela necinjenja i neprava (mjesovita)
krivicna djela necinjenja.

S obzirom na radnju ucinjenja, razlikuje se jednoaktno krivicno djelo-kod koga se radnja

ucinjenja sastoji iz samo jedne djelatnosti, i viseaktno djelo-kod koga se radnja ucinjenja
sastoji iz dvije ili vise kumulativno povezanih djelatnosti u jedinstveni tok koji vodi
prouzrokovanju posljedice.

S ozbirom na vrstu posljedice, vrsi se diooba na krivicna djela povrede i krivicna djela
ugrozavanja, a s obzirom na trajanje posljedice krivicna djela, se razlikuju trajna,
trenutna, i krivicna djela stanja.

Pracenjem stadija ucinjenja krivicnih djela vrsi se dioba na dovrsena i pokusana krivicna
djela, dok se prema sastavu razlikuju prosta, slozena, produzena i kolektivna krivicna
djela.

Medjunarodno krivicno djelo

Pravna teorija poznaje i medjunarodno krivicno djelo cija se obiljezja bica sastoje u
krsenju propisa medjunarodnog prava. Medjunarodno krivicno djelo se moe odrediti
kao drustveno opasno i protupravno ponasanje koje je propisima odredjeno kao
krivicno djelo i za cijeg ucinitelja je propisana krivicna sankcija. Proizlaze osnovni, opci
elementi koji cine opce bice medjunarodnog krivicnog djela, to su slj. Elementi: 1. djelo,
2. drustvena opasnost, 3. protupravnost i 4. odredjenost djela u propisima. Postoji vise
vrsta medjunarodnih krivicnih djela. Uobicajena podjela je na medjunarodna krivicna
djela u uzem smislu (prava ili cista) i medjunarodna krivicna djela u sirem smislu (
neprava ili mjesovita.) Medjunarodna krivicna djela u uzem smislu su ona kojima sekrse
ratni zakoni i obicaji rata:zlocin protiv mira, ratni zlocin i zlocin protiv covjecnosti.
Medjunarodna krivicna djela u sirem smislu: djela kojima se krse druga pravila

5
medjunarodnog prava i koja medjunarodna zajednica hoce da inkrimira i sankcionira u
okviru nacionalnog krivicnog zakonodavstva. Tu spadaju krivicna djela u vezi sa
opojnim drogama ili nuklearnim materijama, sigurnoscu zracnog prometa, u vezi sa
prostitucijom, pornografijom, trgovinom ljudima, trgovinom oruzjem, zastitom zivotne
okoline i sl. Medjutim, u pravnoj teoriji se srece i pojam krivicnog djela sa elementom
inozemnosti- to je vrsta k.d.-a koje je na bilo koji nacin povezano sa inozemstvom, koje
dakle ima odredjeno medjunarodno znacenje. Kod medjunarodnog k.d.-a objekt zastite
jeste covjecnost i medjunarodno pravo. Aktivni subjekt medjunarodnog krivicnog djela
jeste osoba koja svojom radnjom cinjenja ili necinjenja ostvaruje stetnu posljedicu
krivicnog djela. U pravilu, aktivni subjekt ili ucinitelj k.d.a-a moze biti samo fizicka
osoba. U pravilu, svaka punoljetna osoba moze se javiti kao aktivni subjekt
medjunarodnog krivicnog djela bez obzira na svoje drzavljanstvo i licno svojstvo.

Zlocini, prestupi i istupi

Podjela krivicnih djela na zlocine, prestupe i istupe izvrsena je prvi put u francuskom
Krivicnom zakoniku iz 1791.godine. ova podjela ima za osnovnu tezinu predvidjene
kazne u zakonu za odredjeno krivicno djelo. Krivicna djela za koja su propisane najteze
kazne, nazivaju se zlocinima, a krivicna djela za koja su propisane najlakse kazne
nazivaju se istupima. Izmedju njih se nalaze prijestupi.

Odnos izmedju krivicnih djela, privrednih prestupa i prekrsaja

U sistemu kaznenog prava BiH razlikuju se tri vrste javnopravnih delikata: krivicna
djela, privredni prestupi i prekrsaji.

Odnos krivicnog djela i privrednog prestrupa: K.d. e drustveno opasno i protupravno

djelo cija su obiljezja odredjena u zakonu koji propisuje krivicne sankcije za njegovog
ucinitelja. Naime, privredni prestup je samo poveda propisa o privrednom i finansijskom
poslovanju. Nadalje, kod privrednog prestupa protupravnost je shvacena u uzem smislu
jer se ovdje radi samo o krsenju pravila ponasanja u sferi privrednog ili finansijskog
poslovanja. Sljedeca razlika izmedju ovih delikata se ogleda u objektu zastite. Kod
privrednog prestupa to je privredni i finansijski sistem. Kod krivicnih djela objekt zastite
su osnovne slobode i prava covjeka i prava i drustvene vrijednosti zajamcene i zasticene
ustavom, medjunarodnim pravom ili pravnim poretkom. Krivicno djelo moze da ucini
fizicka osoba koja je navrsila 14 godina zivota, odnosno , pod odredjenim uvjetima i
pravna osoba. Naprotiv, kao ucinitelji privrednog prestupa mogu se javiti pravne osobe i
odgovorne osobe u pravnoj osobi. U pogledu predvidjenosti djela u propisima, za
krivicno djelo vazi princip zakonitosti, odnosno ono mora biti odredjeno u zakonu.
Naprotiv, privredni prestupi se odredjuju zakonom i uredbama vlada drzave, entiteta i
kantona. Sljedeca razlika se ogleda u sistemu sankcija. Za krivicna djela, zakon predvidja
kazne, uvjetnu osudu, mjere sigurnosti i odgojne mjere. Ucinitelju privrednog prestupa
se pak mogu izreci novcana kazna, uvjetna osuda i zastitne mjere.

Odnos krivičnog djela i prekršaja.

6
U pogledu razgraničenja krivičnog djela i prekršaja u teoriji kaznenog prava su se razvile
dvije teorije, kavalitaivna i kavntitativna. Prema prvoj, prekršaji i krivična djela se
razlikuju po svojoj suštini i prirodi, iako predstavljaju javnoprivatne delikte. Kr.djelom
se povređuje i ugrožava dobro ili vrijednost velikog društvenog značaja kršenjem
pravne norme, dok se prekršajem samo vrijeđa pravni propis ili pravna norma. Prema
drugoj teoriji razlika između kr. djela i prekršaja ogleda se ne u prirodi i karakteru
delikta, već u kvantumu, količini društvene štetnosti. Prekršaj se može predvidjeti
zakonom, ali i drugim podzakonskim propisima. U pogledu subjekata delikata kao
učinitelj prekršaja se, pored fizičke osobe koja odgovara po principima subjektivne
odgovornosti, mogu javiti i pravna osoba i njena odgovrna osoba. Pravna osoba za
prekršaj odgovara po principu objektivne odgovornosti, a sve druge osobe odgovornost
zasnivaju na uračunljivosti i krivnji.

OPĆA I POLITIČKA KRIVIČNA DJELA

Dioba krivičnih dijela na opća (prirodna ili atavistička) i politička (zakonska ili
evolutivna) kr. djela zasniva se na prirodnopravnoj teoriji Grocijusa koju se dalje razvili
Hobs, Lok. Ruso. Prirodna krivična djela su općečovječanska, a zakonska nisu (pa stoga
variraju od jedne do druge države u ovisnosti pd društveno političkih uvjeta). Opća
krivična djela su djela koja line tzv.opći kriminal. Ona su postojala oduvijek, u svim
državama o društvima. Politička kr. djela si djela koja su učinjena iz političkih pobuda a
uperena su protiv političkog dobra. Dijela se na : - čisto politička(prava ili apsolutna)
- mješovita (neprava ili relativna )

Čisto p. kr.je djelo kojim se vrši napad na državno ili društveno uređenje, na spoljnu i
unutarnju sigurnost države..
Mješovito p. kr. djelo je obično krivično djelo koje se čini protiv nekog političkog dobra
(npr atentat). Mješovito p. kr. se dalje dijeli na kompleksno i koneksno kr. d.
Kompleksno je obično kr. d. koje je učinjeno iz političkih pobuda i upereno je na
poliitčko dobro. Koneksno kr. d. je obično kr. d. koje predstavlja sredstvo za učinjenje
čisto političkog kr. d (uzimanje taoca). Po sistemu odvajanja nabrajaju se djela za koja će
se vršiti ekstradicija i za koja neće. Po sistemu predominacije cijeni se koji su elemnti
pretežniji u konkretnom kr. d.- elemnti političkog ili običnog djela, te ako su pretežniji
elementi običnog kr. djela u tom slučaju treba dozovliti ekstradiciju.

TRAJNO I TRENUTNO KRIVIČNO DJELO

Prema trajanju posljedice kr. d se dijele na trenutna, trajna i krivična djela stanja. Kod
trenutnog kr. d posljedica nastupa odmah nakon što je ostvarena radnja učinjenja.
Posljedica se ostvaruje u potpunosti tako da odmah postoji dovršeno kr.d. Trajno k. d je
pak djelo čija posljedica traje duže ili kraće vrijeme poslije poduzete radnje učinjenja
(otmica dvobračnost..) Ovdje se smatra da kr. d. traje dok traje posljedica. Zastarjelost
krivičnog gonjenja kod trajnog kr. d počinje teći od momenta prestanka dejstva
posljedice. Krivično djelo stanja se sastoji u prouzrokovanju protupravnog stanja koje
može trajati kraće ili duže vrijeme, ali čije trajanje nema ktivičnopravni značaj.

7
RADNJA UČINJENJA KRIVIČNOG DJELA

Osnovi elemnt bez kojeg uopšte nema kr d jeste radnja neke osobe kojom se ulazi u
kažnjivu zonu. O pojmu i karakterisikama radnje kr d u pravnoj teoriji postoji vise
shvatanja a to su : objektivno, objektivno-subjektivno i finalističko shvatanje.
- prema objektivno subjektivnom (naturalistickom ili kazualnom) radnja k djela je
svjesno i voljno ponasanje covjeka kojim se osvaruje k d. Takodjer psihicki procesi kao
sto su misli zelje odluke i namjere da se k d ucini ne mogu imati karakter radnje u
krivicnopravnom smislu sve dok ne dobiju fizicki materijalni izraz u spoljom svijetu
-prema objektivnom shvatanju radnja k d predstavlja poduzimanje tjelesnog pokreta ili
propustanje istog bez obzira da li je ovo propustanje ostvareno sa svijescu i voljom ili
bez nje
-prema finalistickom ciljnom shvatanju, radnja k d je ciljna djelatnost, poduzeta u cilju
ostvarenja posljedice koja je krivicnopravnim propisim zabranjema.

Radnja k d se javlja u trostrukoj fuknciji i to kao:

1. osnovni elemnt kada predstavlja visi pojam koji obuhvaca sve oblike i vidove
ispoljavanja kazmjivog ponasanja neke osobe

2. povezujuci element kada predstavlja noseci element pojam kr d jer se ostali

elementi javljaju samo kao aribut radnje, kao uvjeti koje radnja mora ispuniti da
bi predstavljala k d

3. razgranicavajuci element jer iz k d iskljucuje dogadjaje i radnje koji ne mogu

predstavljati radnju k d

Radnja je osnovni element k d. Bez radnje ne moze biti ostvareno k d. Radnja k d se moze
uciniti na dva nacina: cinjenjem i necinjenjem. Pod cinjenjem se podrazumijeva svjesno i
voljno poduzimanje tjelsenog pokreta a pod necinjenjem propustanje tjelesnog pokreta.

KRIVIČNA DJELA ČINJENJA I NEČINJENJA

S obzirom na nacin poduzimanja radnje sva kivicna djela se dijele na k.d cinjenja i
necinjenja. K d cinjenja ili komisivna k d su djela kod kojih se radnja ucinjenjasastoji iz
pozitivnog aktivnog ponasanja tj. poduzimanja svjesnih i voljnih radnji, K d necinjenja ili
omisivna djela su ona kod kojih se radnja ucinjenja sastoji u negativnom pasivnom
ponasanju, tj. svjesnom i voljnom propustanju tjelesnog pokreta. K d necinjenja se dijele
na prava/cista i neprava/necista. Prava su ona koja se mogu uciniti samo radnjom
necinjenja a neprava djela su djela koja se redovno cine cinjenejm ali mogu da se ucine i
necinjenjem.

VRSTE RADNI KRIVIČNOG DJELA

Prema doprinosu u nastajanju k d radnja moze biti radnja ucinjenja radnja

podstrekivanja i radnja pomaganja. Radnja ucinjenja je djelatnost kojom se ostvaruje
krivicno djelo prouzrokovanjem posljedice. Osoba koja ostvaruje radnju ucinjenja naziva

8
se uciniteljem k d. Radnja ucinjenja moze biti odredjena kumulativno ili alternativno.
Kod kumulativnog uredjenja za postojanje k d potrebno je da sve radnje sadrzane u
opisu djela budu ostvarene, jer sve one zajedno cine radnju ucinjenja. To je tzv dvoaktna
ili viseaktna radnja(npr razbojnistvo) . Kada zakonodavac predvidja vise radnji
alternativno, k d postoji ako je bilo koja od predvidjenih radjni ostvarena.

POSLJEDICA KRIVIČNOG DJELA

Posljedica je proizvedena promjea ili stanje u spoljnom svijetu koje nastaje kao rezultat
dekstva radnje krivicnog djela. Ona je element djela kao i radnja ucinjenja. U
odredjivanju pojma posljedice u teoriji postoji formalno i realisticko shvatannje.

KRIVIČNA DJELA POVREDE I UGROŽAVANJA

Posljedica k d moze se pojavit u dva vida kao povreda i kao ugrozavanje,,

Posljedica povrede sastoji se u unistenju, ostecenju ili cinjenju neupotrebljivog pravnog
dobra. Unistenje je potpuno i trajno razaranje supstance iz koje je sacinjen objekt ili
njegovog oblika tako da oon vise uopce ne moze da se koristi za prvobitnu namjenu.
Ostecenje je privremeno, djelimicno onespobljenje nekog objekta.

Posljedica ugrozavanja javlja se u 2 vida kao posljedica konkretne i kao posljedica

apstraktne opasnosti.

Konkretna opasnost postoji ako opasnost stvarno nastupila po neko dobro, tj. ako je
mogucnost nastupanja povrede bila tako velikog stupnja da je postojala vjerovatnoca
njenog nastupanja. Apstraktna opasnost postoji kada opasnost nije nastupila za neko
dobro, ali je postojala izvjesna mogucnost da nastupi.

UZROČNOST

Uzrocnost u kriivcnom pravu dvodi se na ispitivanje odnosa izmedju radnje odredjene

osobe i konkretne stetne posljedice koja je nastala psolije izvedene radnje kojom je
ostvareno bice nekog kr d. Pitanje uzrocnosti NE postavlja se kod sljedecih kr d:
a) djela koja su dovrsena samim poduzimanjem radnje ucinjenja, koja dakle za
posljedicu imaju apstraktnu opasost
b) djela kod kojih je pokusaj izjednacen ssa svrsenim k d

TEORIJE O UZROČNOSTI:

1. T. Kvalitativnog razlikovanja uvjeta polazi od cinjenica da izmedju uvjeta i uzroka

posljedice postoji sustinska razlika jer samo uzroci imaju snagu da proizvedu
posljedicu a ne i uvjeti

2. Ekvivalentna teorija smatra da svi uvjeti imaju podjednaku vaznost za nastanak

posljedice te se s toga svi mogu smatrati njenim uzrocima

9
 3. T. adekvatne uzročnosti polazi od postavke da je uzrok posljedice onaj uvjet koji
je podoban, tj, dovoljan da uz sadejstvo drugih uvijeta uvijek redovno proizvede
takvu posljedicu.

4. Teorija uzrocnog razlikovanja uvjeta prema prirodi njihovih posljedica i vremenu

kada su ispunjeni postoje neposredni i posredni uvjeti. Neposredni uvjeti su
uzrok posljedice jer imaju za posljedicu nju samu. Samo oni posredni uvjeti koji
imaju za posljedicu uvjet, a ne uzrocni odnos mogu biti uzrok posljedice

5. T. o objektivnom uracuavanju je novijeg datuma i nametnula se kao vladajuca u

inozemnom kr pravu. Prema ovoj teoriji uzrocnost je neophodna pretpostavka da
bi se ucinjeno djelo(prouzrokovana posljedica u spoljnom svijetu) mogla
objektivno pripisati, uracunati odredjenoj osobi.

UZROČNOST KOD KRIVIČNIH DIJELA NEČINJENJA

U razmatranju problema uzrocnosti kod kr d necinjenja razvilo se vise teorija:

1. T. o drugoj radnji smatra se da necinjenje ne moze biti uzrok posljedice vec

radnja koju covjek poduzima propustajuci radnju kojom bi mogao sprijeciti
nastupanje posljedice

2. T. o prethodnoj radnji uzrok posljedice se ne nalazi u necinjenju vec u radnji

poduzimanja obaveze na cinjenje, npr. kod poduzimanja ugovorne obaveze o
njegovanju bolesnika

3. Teorija interferencije polazi od toga da je uzrok posljedice u samom necinjenju

4. Teorija zakonske fikcije necinjenje ne moze biti uzrok posljedice jer se njime ne
moze ostvariti nikakva stetna posljedic u spoljnem svijetu

U savremenom krivicnom pravu najvise je zastupljena teorija pravne uzrocnosti prema

kojoj je necinjenje uzrok posljedice u slucajevima kada postoji pravna obaveza na
cinjenje, tj. na sprecavanje posljedice.

DRUŠTVENA OPASNOST

Svako djelo kojim se povredjuje ili ugrozava zasticeno (licno ili drustveno) dobro ili
vrijednost veceg znacaja jeste drustveno opasno djelo. Da bi drustveno djelo bilo
krivicno djelo ono mora biti predvidjeno u zakonu kao kr djelo i ako je za njegovog
ucinitelja odredjena krivicna sankcija.

VRSTE DRUSTVENE OPASNOSTI

Sva kr djela nisu podjednako drustveno opasna. Razlikujemo 2 vrste drustvene

opasnosti :

10
OPĆA I POSEBNA .
Opća je opasnost koju ima jedno kr d u odnosu na drugo k djelo kao sto su npr. kradja
spijunaza i sl.

Posebna dr opasnost postoji kod konkretnih oblika i vidova ispoljavanja istog k djela.

PROTUPRAVNOST

Protupravnost k djela je protivnost normi koja je sadrzana u bilo kojem vazecem propisu
jedne odredjene drzave. To znaci da je ponasanje neko osobe nedozvoljeno suprotno
normama pravnog poretka. Drustvena opasnost i protuptravnost su dva opca elementa
k d, jedan materijalne drugi formalne prirode ali koji su medjusobno povezani. U vecini
slucajeva je svako drustveno opasno djelo i protupravno. Protupravnost kao opci
element k d ne ulazi u zakonski opis djela. Medjutim u nekim slucajevima unosenje
elmenta protupravnosti u bice pojedinih k d ne znaci da ostala k djela koja u svom bicu
nemaju protupravnost nisu protupravna.

15.ODREĐENOST DJELA U ZAKONU

Da bi jedno djelo bilo krivično djelo potrebno je da, pored postojanja društvene
opasnosti i protupravnosti, bude predviđeno u zakonu kao krivično djelo. Zbog toga se
određenost djela u zakonu pojavljuje kao opći formalni element pojma krivičnog djela.
Ovaj element predstavlja kriterij za razgraničenje krivičnog djela od drugih
javnopravnih delikata. Krivično djelo se može propisati samo zakonom, te je stoga i
krivično pravo-zakonsko pravo. Predviđenost u zakonu neke radnje, odnosno ljudskog
ponašanja kao krivičnog djela, znači u stvari ostvarenje bitnih elemenata zakonskog
opisa nekog krivičnog djela. Protupravnost je protivnost normi, odnosno zapovijedi ili
zabrani sadržanoj u bilo kojem pravnom propisu. Određenost djela u zakonu znači da
krivično djelo, odnosno krivična sankcija za njegovog učinitelja, može biti predviđena
samo zakonom, ali ne i drugim podzakonskim propisom. Nepostojanje elemenata
protupravnosti će u ovom slučaju isključiti postojanje krivičnog djela. U ovakvim
slučajevima postoje nesuglasnost između protupravnosti i određenosti djela u zakonu.
Princip legaliteta u krivičnom pravu se upravo i izražava kroz određenost krivičnog
djela i kazne u zakonu što se označava sentencom „nullum crimen nula poena sine lege“.

Iz principa legaliteta proizilaze sljedeći zaključci; 1) nijedno djelo ne može biti krivično
djelo prije nego što je određeno u zakonu kao krivično djelo, 2) za jedno krivično djelo
koje je predviđeno u krivičnom zakonu prije njegovog učinjenja može se izreći samo ona
kazna koja je u zakonu predviđena za to djelo, odnosno druga sankcija koja je zakonom
predviđena i koja se u konkretnom slučaju može izreći i 3) djelo koje je predviđeno u
zakonu kao krivično djelo mora biti određeno tako da budu vidljiva njegova obilježja
koja čine njegovo biće.

Princip legaliteta ima društvenopolitički i pravni značaj. Društvenopolitički značaj ovog

principa daje zaštitu i garanciju građanima od arbitrernosti, samovolje i zloupotreba
organa krivičnopravne represije u pogledu krivičnog gonjenja i kažnjavanja, čime se
11
štite njihova prava i slobode putem određenosti djela i kazne ne samo što se garantira
sloboda građana time što ne mogu biti kažnjeni za djelo koje nije bilo prije njegovog
učinjenja predviđeno kao krivično djelo, već se putem ovog principa osigurava i
jednakost građana pred krivičnim zakonom. Princip zakonitosti uspostavlja vladavinu
prava nad samovoljom sastoji se u tome što se krivična djela mogu određivati samo
zakonom. Prema tome, isključena je mogućnost da sud ili bilo koji državni organ može
stvarati krivična djela. To pravo pripada samo zakonodavnim tijelima. Pravna sigurnost
ovisi od ostvarivanja principa zakonitosti.

16.OSNOVI KOJI ISKLJUČUJU POSTOJANJE KRIVIČNOG DJELA

Nema protupravnosti ako zabrane nema, ili ako je ona u konkretnom slučaju isključena.
Isključenje protupravnosti postoji onda kada je posebnom, odnosno specijalnom
normom dozvoljeno jedno ponašanje u određenom slučaju koje je inače zabranjeno i
predstavlja krivično djelo. Nedostatak protupravnosti isključuje postojanje krivičnog
djela. Stoga se okolnosti koje isključuju protupravnost i nazivaju osnovi koji isključuju
postojanje krivičnog djela. Ovisno od toga da li ove osnove izričito predviđa krivični
zakon ili ne, razlikuje se : 1) zakonski osnovi okolnosti koje su izričito propisane
zakonom pri čeijem postojanju nema krivičnog djela i 2) faktički osnovi-okolnosti koje
poznaje pravna teorije, sudska praksa i običajno pravo. Oni se još nazivaju i posebni
osnovi u krivičnom pravu postoje dvije vrste ovih osnova: opći i posebni. Opći osnovi su
okolnosti objektivnog karaktera koje isključuju krivično djelo i koje su u općem djelu
krivičnog zakona izričito predviđene i mogu se javiti kod svakog ili bar najvećeg broja
krivičnih djela i učinitelja. To su : 1) beznačajno djelo, 2) nužna odbrana, 3) krajnja
nužda i 4) neodoljiva sila. Posebni osnovi nisu zakonom izričito predviđeni.

To su: 1) pristanak povrijeđenog, 2) samopovreda, 3) vršenje službene dužnosti, 4)

disciplinsko i odgojno kažnjavanje djece, 5) dozvoljeni rizik, 6) pretežni interes, 7)
sloboda javnog izražavnanja i 8) prigovor savjesti.

16.1.OPĆI OSNOVI KOJI ISKLJUČUJU POSTOJANJE KRIVIČNOG DJELA

u opće osnove isključenja krivičnog djela spadaju beznačajno djelo, nužna odbrana,
krajnja nužda i neodoljiva sila. Intenzitet društvene opasnosti ovisi od društvenog
značaja napadnutog objekta i obima i intenziteta prouzrokovane posljedi ce. U izvjesnim
slučajevima intenzitet društvene opasnosti može biti tako mali da njeno postojanje bude
gotovo beznačajno, jedva primjetno. U takvim slučajevima postoji beznačajno djelo. Da
ne bi došlo do kažnjavanja takvih učinitelja zakonodaac je predvidio da nije krivično
djelo ono djelo koje, iako sadrži obilježja krivičnog djela koja su određena zakonom,
zbog prirode i težine djela ili načina učinjenja djela ili neznatnosti ili nepostojanja
štetnih posljedica, odnosno pribavljene imovinske koristi, i niskog stupnja krivnje
učinitelja predstavlja beznačajno djelo.

Djelo je malog značaja ako na to ukazuju njegova priroda, težina, okolnosti pod kojima je
učinjeno, nizak stupanj krivnje učinitelja ili njegove lične okolnosti, za razliku od

12
Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, koji ovaj institut isključenja krivičnog
djela izričito naziva „ beznačajno djelo“, Krivični zakon Republike Srpske ne određuje
njegov naziv.

16.1.1.1.Uvjeti za postojanje beznačajnog djela

Za postojanje beznačajnog djela navedena zakonska rješenja predviđaju tri elementa : 1)

djelo malog značaja, 2) neznatnost ili odsutnost štetne posljedice i 3) nizak stupanj
krivnje učitelja.

16.1.1.1.1.Djelo malog značaja

Djelo malog značaja (ili beznačajno djelo) ako se njime ne napada neko dobro koje ima
veću vrijednost ili veći značaj za društvo. Tako npr. krivična djela protiv života i tijela
nisu djela malog značaja. Da li je djelo malog značaja ili ne, najlakše se može vidjeti
prema vrsti i visini propisane kazne u zakonu.

Da bi jedno krivično djelo bilo djelo malog značaja potrebno je da na to ukazuje bar
jedna od alternativno predviđenih sljedećih okolnosti : a) priroda i težina krivičnog djela
i b) način učinjenja djela, ljudska radnja kojom je prouzrokovana promjena ili stanje u
spoljnjem svijetu u smislu krivičnopravno relevantne posljedice i koja ispunjava
obilježja zakonom predviđenog bića krivičnog djela može u konkretnim oblicima dobiti
tako mali kvantum drjuštvene opasnosti, kada se sa osnovom postavlja pitanje
opravdanosti kažnjavanja njegovog učinitelja. Takve situacije mogu da se razriješe na
dva načina 1) predviđanjem u općem djelu materijalnog krivičnog prava izričitog osnova
za iskljunenje kažnjavanja učinitelja takvog djela zbog nepostojanja kažnjivog delikta i
2) putem načela oportuniteta krivičnog gonjenja u krivičnoprocesnom pravu, uz
mogućnost ovlašćenog tužitelja da ne pokreće krivični postupak prema učiniteljima
bagatelnih krivičnih djela, prema kojima izrečena kazna ne bi mogla ostvariti zakonom
propisanu svrhu kažnjavanja.

Prema vladajućem stanovištu, za ocjenu značaja djela uzimaju se u obzir sve objektivne i
subjektivne okolnosti koje su postojale u vrijeme učinjenja djela, ali ne i one koje su
nastale poslije njegovog učinjenja, za postojanje djela malog značaja kao uvjeta za
„zanemarljive mjere opasnosti“ učinjenog krivičnog djela taksativno propisao da je sud
dužan da uzme u obzir sljedeće okolnosti : a) prirodu učinjenog krivičnog djela, b)
njegovu težinu i c) okolnosti pod kojima je djelo učinjeno-kao objektivne okolnosti i d)
nizak stupanj krivnje učinitelja i 5) lične prilike učinitelja-kao subjektivne okolnosti.

16.1.1.1.2.Neznatnost ili odsutnost štetne posljedice

Drugi element beznačajnog djela postoji kada je štetna posljedica ili pribavljena
imovinska korist neznatna ili nepostojeća . Smatra se da neznatna štetna posljedica ili
neznatna imovinska korist postoji kod krivičnih dlela čija se posljedica sastoji u povredi
zaštićenog dobra i to onda kada je oštećenja takvo da ne umanjuje primjetno vrijednost
ili upotrebljivost napadnutog dobra. Ocjena o postojanju neznatne posljedice ne može se

13
zasnivati samo na činjenici da je nastala posljedica mala po obimu ili po vrijednosti štete,
već i na činjenici kakav značaj ima ta objektivno mala posljedica za pasivnog subjekta u
konkretnim uvjetima. Nepostojanje ili odsutnost štetne posljedice postoji kod krivičnih
djela ugrožavanja kada je posljedica ispoljena u vidu apstraktne opasnosti, dakle kada je
ovakva posljedica mogla nastupiti usljed poduzete radnje učinjenja krivičnog djela, ali
ona u konkretnom slučaju nije nastupila.

16.1.1.1.3 Nizak stupanj krivnje učinitelja

Za postojanje beznačajnog djela potrebno je ispunjenje i jednog subjektivnog elementa, a

to je nizak stupanj krivnje učinitelja. Krivnja je subjektivna psihološka kategorija koja
postoji na strani učinitelja krivičnog djela u vrijeme poduzimanja radnje učinjenja. Nju
čine psihološku elementi svijesti i volje. Upravo ovisno od obima, stupnja i intenziteta
svijesti i volje na strani učinitelja može se stupnjevati i krivnja učinitelja,

16.1.2. Nužna odbrana

Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili drugog odbije
istovremeni ili direktno predstojeći protuvpravni napad, a koja je srazmjerna napadu.
Djelo učinjeno u nužnoj odbrani je dozvoljeno jer i sam zakonodavac smatra da je
učinitelj takvog djela ovlašćen na njegovo poduzimanje.

16.1.2.1. elementi nužne odbrane

Iz zakonskih definicija proizilazi da nužna odbrana ima dva elementa:

1) Napad i

2) odbijanje napada.

16.1.2.1.1. Napad i uvjeti za postojanje napada

Napad je radnja činjenja, a izuzetno i nečinjenja, koja je upravljena na povredu ili

ugrožavanje nekog pravnog dobra ili pravnog interesa neke osobe, napad mora da
ispunjava određene uvjete:

1) Napad može izvršiti samo čovjek ako je čovjek usmjerio prirodnu silu da bi
ugrozio drugu osobu ili neko njeno pravno dobro ili ako je životinja samo
sredstvo u rukama neke osobe kojim se ugrožava zaštićeno dobro druge osobe,
onda se također radi o napadu u smislu nužne odbrane. Napad može biti izvršen
na bilo koji način koji je podoban za povredu ili ugrožavanje nekog pravnog
dobra.

14
 2) Napad može biti upravljen protiv bilo kojeg pravnog dobra ili pravnog interesa
napadnutog. On može biti upravljen protiv dobara fizičkih ali i pravnih osoba.
Nužna odbrana postoji i u slučaju odbijanja napada od druge fizičke ili pravne
osobe. Neki autori smatraju da kod odbijanju napada od drugih osoba ne postoji
nužna odbrana, već nužna pomoć.

3) Napad mora biti protupravan. Napad je protupravan kada je protivan nekom

pravnom propisu, napad koji je poduzet na osnovu zakonskog ovlašćenja nije
protupravan i protiv takvog napada nije dozvoljena nužna odbrana i
prekoračenje nužne odbrane se pretvara u protupravni napad protiv koga je
dozvoljeno poduzimanje odbrane u smislu odbijanja takvog napada. Bitno je da je
napad protupravan u objektivnom smislu bez obzira da li je napadač kriv za to i
da li je njegovo djelo kažnjivo. Iz ovoga proizilazi da nije dozvoljena nužna
odbrana na nužnu odbranu. Napad je protupravan i onda kada ga je napadnuti
predvidio, pa čak i onda kada ga je on izazvao, tj. skrivio. Sporno je, da li postoji
pravo na nužnu odbranu kada je napad izazvan u namjeri da se iskoristi kao
povod za ubistvo ili nanođenje teške tjelesne ozljede napadaču. Spor može nastati
ako se skrivljeni napad manifestira verbalno ili samo konkludentnim radnjama
koje iritiraju, izazivaju, provociraju ili omalovažavaju, nipodaštavaju napadača.
Prema jednom shvatanju (Liszt), i u tom slučaju treba priznati pravo na nužnu
odbranu, dok prema drugom u ovakvom slučaju pravo na nužnu odbranu ne
postoji za napadnutog jer on zloupotrebljava pravo. Prema našem mišljenju, ovo
drugo shvatanje je pravilno jer nužna odbrana postoji radi zaštite prava od
neprava. Iz ovoga proizilazi da će pravo na nužnu odbranu postojati i onda kada
je napad isprovociran, ali ne i onda kada je on namjerno izazvan. Takvi su
slučajevi poznati kao fingirana nužna odbrana.

4) Napad mora biti stvaran. Ako napad ne postoji stvarno, tada nema osnova za
postupanje u nužnoj odbrani. U takvom slučaju postoji uobražena ili putativna
nužna odbrana. Putativna nužna odbrana ne isključuje postojanje krivičnog djela,
ali može biti osnov za isključenje krivnje. Ako je učinitelj djela uz potrebnu
pažljivost mogao saznati da napad nije realan, on će odgovarati za djelo iz nehata,
ukoliko je predviđeno kažnjavanje i za nehatno učinjenje takvog djela.

16.1.2.1.2. Odbrana i uvjeti za postojanje odbrane

Pod odbijanjem napada ili odbranom podrazumijeva se radnja napadnutog koja je

upravljena na to da se otkloni, odbije ili spriječi napad kojim se povređuje ili ugrožava
neko dobro napadača. Za pojam „potrebne odbrane“ u smislu kaznenog prava potrebno
je da se nezakonit napad odbije kažnjivim djelom prema napadaču. Odbrana također
mora ispunjavati određene uvjete da bi bila pravno relevantna.

1) Odbrana se mora ispoljiti u odbijanju napada. Ako odbrana nije upravljena na

odbijanje ili spriječavanje napada ona nije element nužne odbrane, odbrana bez

15
 postojanja napada i sama predstavlja napad, a ako je izvršena u zabludi o
postojanju napada predstavlja putativnu nužnu odbranu.

2) Odbijanje napada mora biti upravljeno protiv napadača, napadnuti radi zaštite
svojih dobara ne može izlagati krajnjem riziku pravna dobra trećih osoba.

3) Odbrana mora biti istovremena sa napadom. Istovremenost postoji ako je

odbrana poduzeta u vrijeme kada napad direktno predstoji ili je otpočeo pa još
traje.

4) Odbrana mora biti neophodno potrebna za odbijanje napada.

16.1.2.2. Prekoračenje granica nužne odbrane

Ukoliko napadnuta osoba predje granice odbrane koja je neophodno potrebna da se

napad odbije, postoji prekoracenje ili eksces nuzne odbrane.

Postoje dva oblika prekoracenja nuzne odbrane: a) po intenzitetom b) po sirini ili

obimu.

Prekoracenje po intenzitetu postoji kada se upotrijebi nacin ili sredstva koja su u

odnosu na karakter I sredstva napada ocigledno nepotrebna.

Prekoracenje po sirini postoji kada je napad prestao ali sa njegovim odbijanjem se

nastavi tako da se prouzrokuje nepotrebna povreda koja je izvan nuzne odbrane.

Prekoracenje nuzne odbrane je krivicno djelo ukoliko postoje uvjeti za krivicnu

odgovornost. Ucinitelj takvog djela se moze blaze kazniti.

16.1.3. Krajnja nužda

Krajnja nužda postoji kada je djelo učinjeno da učinitelj od sebe ili drugod otkloni
istovremenu ili direktno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije
mogla otkloniti, a ako pri tom učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo. To je treći
opći objektivni osnov koji isključuje postojanje krivičnog djela da bi se spasilo dobro
veće vrijednosti poduzima se aktivnost otklanja opasnosti od njega i time se povređuje
dobro manje vrijednosti, pri čemu to povređivanje ima sva obilježja krivičnod djela
predviđenog u zakonu. Za razliku od nužne odbrane, ovdje postoji sukob između dva
pravna interesa, odnosno sukob između dva prava.

16.1.3.1. Elementi krajnje nužde

Iz zakonskih definicija proizilazi da krajnja nuž

Da ima dva osnovna elementa : a) opasnost i b) otklanjanje opasnosti. Za postojanje ovih

elemenata zakon zahtijeva određene uvjete.

16
16.1.3.1.1. Opasnost i uvjeti za postojanje opasnosti

Opasnost je zlo koje ugoržava sigurnost jednog dobra i prijeti da dovede do njegovog
optećenja ili uništenja. To je svako zlo kojim se ugrožava bilo koje pravno dobro ili
pravni interes nene osobe, označava takvu situaciju u kojoj se na osnovu objektivno
postojećih okolnosti može osnovano pretpostaviti ili predvidjeti da neposredno može
doći do povrede nekog pravnog dobra bez obzira na subjekt (pravnu ili fizičku osobu)
kome ono pripada. Postojanje opasnosti se u svakom konkretnom slučaju utvrđuje
prema objektivnim kriterijima „stvarnosti opasnosti“.

Da bi opasnost bila pravno relevantna za postojanje ovog instituta, potrebno jeda

ispunjava određene uvjete:

1) izvori opasnosti mogu biti različiti: čovjek, životinja ili prirodne sile.

Ljudsku radnju u smislu stvaranja opasnosti kao elementa krajnje nužde treba
razlikovati od radnje napada u smislu nužne odbrane. Ovdje ljudska radnja nije imala za
cilj da izazove opasnost po neko pravno dobro druge osobe, a pogotovo nema namjere
na strani učinitelja., opasnost može biti prouzrokovana i prirodnim događajima i
nepogodama koje iznenada i u velikom obimu mogu ugroziti dobra jedne, ili češće više
osoba, pa i društva u cjelini.

Osoba koja se nalazi u stanju krajnje nužde upravo i poduzima svoju djelatnost koja je
upravljena na otklanjanje ili sprječavanje opasnosti i to neposrednim dejstvom na sam
izvor te opasnosti.

2) Opasnost može da prijeti bilo kojem pravnom dobru ili pravnom interesu.

3) Opasnost ne smije biti skrivljena. Ako osoba skrivljeno izazove opasnost ne može
se pozivati na krajnju nuždu ukoliko pri njenom otklanjanju povrijedi tuđe
pravno dobro.

Tako Zuglia smatra da je potrebno još i to da je predvidio ili mogao predvidjeti da će iz

opasnosti moći spasiti sebe ili svoje dobro samo povredom tuđeg pravnog dobra. Od
skrivljene opasnosti, treba razlikovati slučajno izazvanu ali neskrivljenu opasnost.
Opasnost koja je izazvana bez krivice ne isključuje pravo na postupanje u krajnjoj nuždi.

4) Opasnost mora biti stvarna, što znači da postoji u stvarnom svijetu. Opasnost je
realna ne samo kada je već stvorena mogućnost porvrda ili ugrožavanja, već i
onda kada to neposredno predstoji. Opasnost mora biti sadašnja, ali ne buduća
koja možda neće ni nastupiti.

Imaginarna, uobražena, prividna opasnost ne daje pravo na krajnju nuždu. To je

putativna ili uobražena krajnja nužda za koju važe ista pravila kao i za putativnu nužnu
odbranu, tada se učinitelj može pozivati da je u zabludi držao da postoji opasnost, te do
predstavlja fakultativni osnov za njegovo blaže kažnjavanje, ali nema krajnje nužde.

17
16.1.3.1.2. Otklanjanje opasnosti i uvjeti otklanjanja

Pod otklanjanjem opasnosti podrazumijeva se radnja upravljanja na očuvanje i zaštite

svog pravnog dobra ili dobra druge osobe kojoj prijeti opasnost, pri čemu se povređuje
tuđe pravno dobro, a koji ima karakter krivičnog djela. Da bi otklanjanje opasnoti bilo
relevantno sa aspekta krajnje nužde mora ispunjavati sljedeće uvjete:

1. Krajnja nužda postoji ako se opasnost nije mogla otkloniti na drugi

način(bjekstvom, pozivanjem u pomoć), već samo povredom dobra neke treće
osobe. Otklanjanje opasnosti mora biti krajnje nužno, jedini način, krajnji izlaz da
bi se mogla izbjeći povreda ugroženog dobra. U pravnoj teoriji, prema nekim
shvatanjima, ova procjena se mora vršiti prema objektivnim mogućnostima, u
okviru čega treba uzeti u obzir sredstva, način, vrijeme i druge okolnosti koje su
učinitelju u vrijeme trajanja opasnosti, stajale na raspolaganju, te prema tome i
kakav je izbor sredstva i načina otklanjanja opasnosti cjelokupna situacija
omogućavala.

2. Otklanjanje opasnosti mora biti istovremeno sa postojanjem opasnosti. Ne

može se otklanjati opasnost koja je već prošla, niti buduća opasnost koja se
očekuje ali koja ne mora da nastupi. U takvom slučaju mogu se poduzeti
preventivne zaštitne mjere.

3. Učinjeno zlo ne smije biti veće od zla koje je prijetilo. Krajnja nužda može
postojati samo ako je spašeno dobro veće vrijednosti od onog koje je
žrtvovano(npr. Žrtvovanje imovinskog dobra radi spašavanja života). To znači da
krajnja nužda ne može postojati ako je povrijeđeno dobro veće vrijednosti od
sačuvanog dobra od opasnosti (npr. Da bi se spasila imovina od požara,
prouzrokuje se smrt neke osobe). Pitanje da li može postojati krajnja nužda kada
su u pitanju dva dobra jednake vrijednosti. Prema objektivnoj teoriji društvo u
ovakvom slučaju nema razloga da pretpostavlja zaštitu jednog dobra drugom
dobru, to je ravnodušno u pogledu činjenice koje će dobro biti spašeno. U smislu
prethodnog, interesanta je elaboracija Babića koja se odnosi na uvjet srazjernosti
kolidirajućih dobara. U zaključku svoje elaboracije autor navodi da se
„kolidirajuća pravna dobra odmjeravaju prema njihovim konretnim zaštitnim
vrijednostima, što podrazumijeva kako njihovu opću rangovanu vrijednost, tako i
sve druge okolnosti konkretne situacije. Zato nije isključeno da jedno dobro
manje opće rangovane vrijednosti u konkretnom slučaju ima prednost u zaštiti.

16.1.3.2. Prekoračenje granica krajnje nužde

Prekoračenje granica krajnje nužde postoji kada osoba u otklanjanju opasnosti od svog
dobra ili dobra druge osobe povrijedi dobro treće osobe, koje je veće vrijednosti od onog
koje je spašeno(intezivni eksces) ili kada di otklanjanja opasnosti dođe prije nego što je
ona uopšte nastupila ili kada je već prošla (ekstenzivni eksces). Djelo učinjeno u
18
prekoračenju krajnje nužde je krivično djelo za koje se odgovara po općim propisima. Do
ovog prekoračenja dolazi zbog toga što osoba koja otklanja opasnost nije uvijek u
mogućnosti da pravilno procijeni vrijednost jednog i drugog dobra. Naši zakoni
predviđaju analogno blaže kažnjavanje za djelo učinjeno u prekoračenju granica krajnje
nužde, ovi zakoni također predviđaju blaže kažnjavanje u slučaju kada je počinitelj sam
izazvao opasnost ali iz nehata, pa u njenom otklanjanju učini krivično djelo.

Dužnost izlaganja opasnosti- isključuje postojanje krajnje nužde. Tako da osoba koja je
dužna da se izlaže opasnosti ne može odbiti izvršenje dužnosti, pozivajući se na krajnju
nuždu. U takvom slučaju postoji krivično djelo za koje se odgovara po općim pravilima,
ako je učinjeno u otklanjanju opasnosti.

16.1.4. Sila i prijetnja

Neodoljiva sila. Kao osnov isključenja postojanja krivičnog djela, prema novom
zakonskom rješenju javlja se i neodoljiva sila. To je sila koja se nije mogla otkloniti na
drugi način osim učinjenja radnje kojom je prouzrokovana posljedica krivičnog djela
predviđena u zakonu. U takvom slučaju se učiniteljem krivičnog djela smatra osoba koja
je primijenila neodoljivu silu. U slučaju da je radnja krivičnog djela poduzeta pod
dejstvom odoljive sile ili prijetnje, tada krivično djelo postoji, ali se njegov učinitelj može
blaže kazniti.

Sila. Sila je upotreba fizičke snage od strane jedne osobe prema drugoj osobi s ciljem da
se ova prinudi na neko činjenje ili nečinjenje koje dovodi do prouzrokovanja štetne
posljedice, tj. Do ostvarenja krivičnog djela. Snaga kojom se dejstvuje može biti tjelesna
ili mehanička energija, ali i neka druga vrsta energije(toplotna, svjetlosna, zračna itd.).
Sila mora biti neodoljiva tj. njena snaga dejstva mora biti jača od otpora koji može
pružiti učinitelj djela.

Sila može biti apsolutna i kompulzivna.

Apsolutna sila (fizička sila) postoji kada je pritisak na volju druge osobe takav da je
potpuno lišava sposobnosti, mogućnosti da donese odluku o činjenju ili nečinjenju ili
lišena sposobnosti za ostvarivanje voljnog akta, tako da se
poduzimanje(nepoduzimanje) tjelesnog pokreta ne može smatrati kao njegov, već kao
tuđi akt. Osoba prema kojoj se vrši apsolutna sila smatra se kao sredstvo za učinjenje
krivičnog djela, a kao učinitelj krivičnog djela osoba koja je primijenila neodoljivu silu.

Kompulzivna ili relativna sila(psihička sila) postoji kada je pritisak na volju druge
osobe takav da ona ipak ima sposobnost za odlučivanje, ali je njena odluka da
poduzme(ili propusti) radnji učinjenja krivičnog djela iznuđena, tako da nije akt njene
slobode volje. Da bi kompulzivna sila bila od uticaja na krivičnu odgovornost mora biti
neotklonjiva. To znači da će učinitelj krivičnog djela odgovarati za nehatno učinjenje
djela, ako je istu mogao otkloniti na neki drugi način(pozivanjem u pomoć,
povređivanjem napadača). Kompulzivna sila može biti neposredna i posredna.

19
Prijetnja. Drugi blaži oblik prinude. To je najava, izjava kojom se stavlja u izgled
nanošenje nekog zla nekoj osobi koje je podobno, dovoljno da utiče na njenu volju tako
da ona donese odluku da poduzme, odnosno ne poduzme određenu radnju i time
prouzrokuje zabranjenu posljedicu. Stavljanjem u izgled zla koje će se desiti ukoliko
zahtjev za poduzimanjem(nepoduzimanjem) radnje ne bude ispunjen. Prijetnja može
biti učinjena usmeno, pismeno ili konkludentnom radnjom(gestovima,mimikom). Da bi
prijetnja bila od značaja za krivnju učinitelja, neophodno je da bude ozbiljna, moguća,
sadašnja i neotklonjiva. Ozbiljnost prijetnje znači da postoji realna mogućnost da
bude ostvarena i da je osoba kojoj se prijeti ozbiljno shvati. Prijetnja je moguća ako se
zlo može realno ostvariti. Prijetnja je sadašnja kada će pogoditi osobu u sadašnjosti ili u
bliskoj budućnosti. Neotklonjivost prijetnje znači da se ona nije mogla u datim
okolnostima otkloniti na drugi način(pozivanjem u pomoć, prijavljivanjem osobe koja
prijeti, primjenom nužne odbrane, bjekstvom, promjenom mjesta boravka), već samo
učinjenjem djela. Učinjenje djela pod dejstvom prijetnje ima sličnosti sa učinjenjem djela
u krajnjoj nuždi, ali kod krajnje nužde dolazi do isključenja protupravnosti i društvene
opasnosti kao objektivnih elemenata djela, a ovdje samo krivnje, tj. Umišljaja i nehata ili
samo umišljaja.

16.2. Posebni osnovi koji isključuju postojanje krivičnog djela

Pored zakonom predviđenih općih osnova koji isključuju postojanje krivičnog djela, u
teoriji i praksi poznate su i druge okolnosti koje djeluju kao osnovi isključenja društvene
opasnosti i protupravnosti djela. To su posebni osnovi:pristanak povrijeđenog,
samopovreda, vršenje svoje dužnosti, pravo discipilinskog i vaspitnog kažnjavanja,
sloboda javnog izražavanja, dozvoljeni rizik i pretežni interes.

16.2.1. Pristanak povrijeđenog

Pod pristanak povrijeđenog podrazumijeva se izjava volje kojom on daje suglasnost na

povredu ili ugrožavanje nekog njegovog dobra. Ovakva izjava, da bi bila pravno
relevanta, treba da ispunjava određene uvjete:a) da je data prije ili za vrijeme, a ne i
poslije učinjenja krivičnog djela, b) da je daje punoljetna i uračunljiva osoba i c)da je da
data dobrovoljno u bilo kom obliku, ali tako da može biti dokazana. U krivičnopravnoj
teoriji i sudskoj praksi se postavlja pitanje da li pristanak povrijeđenog isključuje
protupravnost kod tjelesnih ozlijeda nanijetih u sportskim takmičenjima i pri hirurrškim
intervencijama. U pogledu tjelesnih ozljeda do kojih dolazi u sportskim takmičenjima
razlikuju se dva shvatanja prema kojima ovdje nema krivičnog djela, ali iz različitih
razloga. Prema prvom, u ovom slučaju nema krivičng djela jer postoji prećutan pristanak
povrijeđenog koji je dat momentom ulaska u takmičenje ili igru, pod uvjetom da se
učinitelj držao pravila odnosno sportske discipline(Tahović). Prema drugom shvatanju
20
(Lazarević, Stajić, Srzentić) osnov nepostojanja krivičnog djela kod tjelesnih ozljeda
nastalih u sportskom takmičenju nije u pristanku povrijeđenog, već u nepostojanju
društvene opasnosti. Ako je povreda nanesena namjerno, postoji krivično djelo. Na isti
način nema krivičnog djela ni kod tjelesnih ozljeda nastalih hirurškom intervencijom.

16.2.2. Samopovreda

Samopovreda označava povredu često ličnih ili imovinskih dobara od strane nosioca tih
dobara. Takva dobra su život, tjelesni integritet, imovina, čast, sloboda itd. Smatra se da
svaka osoba koja može slobodno raspolagati ovim dobrima i njihovom povredom ne čini
krivično djelo sve dok takvim raspolaganjem ne nanosi štetu društvenim interesima.

16.2.3. Vršenje svoje dužnosti

Tu se podrazumijeva izvršenje određenih radnji a)na osnovu službenog odnosno

zakonskog ovlaštenja – da se izvrše izvjesne radnje oduzima tim radnjama protupravni
karakter, pod uvjetom da su izvršene po postupku, na način i pod uvjetima koji je
utvrđen propisima.

b) naređenje pretpostavljenog(naređenog) također se u teoriji, ali i u zakonodavstvu kod

pojedinih krivičnih djela uzima kao osnov za isključenje njhove protupravnosti.

c)kao dopuštenu radnju u ratu

16.2.4. Pravo disciplinskog i odgojnog kažnjavanja- također može da isključi

društvenu opasnost i protupravnost kod pojedinih djela ukoliko se vrši u cilju odgoja i
ne zloupotrebljava tako da predstavlja maltretiranje i zlostavljanje maloljetnika. Ovdje
se isključuju neka djela, a to su: ako djelo čini osoba u funkciji odgoja i preodgoja, ako
djelo čine roditelji, staratelji, usvojitelji, odgajatelj ili nastavnici i ako se djelo čini prema
maloljetnim osobama u odnosu na koja navedene osobe vrše odgojne i preodgojne
funkcije. Funkciju odgoja vrše roditelji, staratelji, usvojitelji, odgajatelji i nastavnici.

16.2.5. Sloboda javnog izražavanja – poseban je osnov koji isključuje postojanje

krivičnog djela predviđen u nekim izozemnim krivičnim zakonima. Primjena ovog
osnova zasniva se na ispunjenju sljedećih uvjeta: 1) da se radi o krivičnom djelu protiv
časti i ugleda, 2) da je uvredljiva izjava ili izlaganje učinjeno u okviru ozbiljne kritike u
naučnom, književnom ili umjetničkom djelu itd. 3) ako se iz načina izražavanja ili drugih
okolnosti proizilazi da to nije učinjeno u namjeri omalovažavanja, 4) ako učinitelj dokaže

21
istinitost svoga tvrđenja ili bar da je imao osnovanog razloga da povjeruje u istinitost
onoga što je iznosio ili pronosio.

16.2.6. Dozvoljeni rizik- se također u pojedinim inozemnim krivičnim zakonodavstima

smatra kao osnov koji isključuje postojanje krivičnog djela. Smatra se da u ovim
slučajevima nema krivičnog djela, ako su ovakve djelatnosti poduzete u skladu s
pravilima struke.

16.2.7. Pretežni interes- kao osnov isključuje postojanje krivičnog djela, pored
inozemnog, poznaje i novo krivično pravo BiH.

17. STADIJ KRIVIČNOG DJELA

Od trenutka kada se kod učinitelja pojavi ideja, misao ili odluke o učinjenju krivičnog
djela, pa do poduzimanja radnje učinjenja, može postojati nekoliko stadija. Prvi stadij
koji je obavezan, bez koga uopće nema ni umišljenog krivičnog djela, jeste donošenje
odluke za učinjenje krivičnog djela. Nakon donošenja odluke učinitelj obično odmah
pristupa učinjenju krivičnog djela. Međutim, nije uvijek moguće pristupiti učinjenju
radnje krivičnog djela neposredno nakon donošenja odluke, već je za to potrebno
poduzeti određene pripremne radnjeu smislu djelatnosti kojima se to krivično djelo
olakšava ili omogućava. Ovi stadiji su mogući samo kod umišljajno poduzetih krivičnih
djela. Navedena četiri stadija objasnićemo na primjeru krivičnog djela ubistva: učinitelj
odluči da usmrti određenu osobu i zsmisli način učinjenja(donosenje odluke); nakon
toga učinitelj će nabaviti oružje ili nekodrugo srodstvo za učinjenje djela i odrediti
mjesto i vrijeme kada će planiranu radnju poduzeti(pripremne radnje); u planirano
vrijeme i planiranom mjestu učinitelj će započeti radnju učinjenja npr, nanišaniti ili
pucati, može se desiti da promaši (pokusaj krivicnog djela) ili će nanišaniti, pucati i
pogoditi tj, usmrtiti(učinjenje krivičnog djela).

17.1. Donošenje odluke- za učinjenje krivičnog djela predstavlja psihološki, misaoni,

svjesni i voljni proces koji se sastoji u uočavanju, analiziranju, prosuđivanju različitih
mogućnosti i odabiru jedne od njih, te koncentraciju i usmjerenost volje u cilju njenog
ostavrenja. Ma kakva zločinačka misao bila, ona ne moze prouzrokovati posljedicu sve
dok ne bude izrazena u spoljnom svijetu. Za sve ono što se odigra u psihi čovjeka, a ne u
vanjskom svijetu, nema sankcija. To nije domena prava: De internis non curat legislator.

22
17.2. Pripremne radnje- su drugi mogući, eventualni stadij, faza u procesu učinjenja
krivičnog djela, ali koji nije neophodan. Najčešći oblici pripremnih radnji su nabavljanje
sredstava(oružja ili alata), uklanjanje prepreka(npr. Trovanje psa radi kasnije provale u
kuću ili ostavljanje otvorenog prozora da bi se noću ušlo kroz njega), traženje žrtve,
odlazak na mjesto učinjenja djela( kretanje prema banci u namjeri da se učini
razbojništvo), neupadljiv boravak na mjestu učinjenja djela( ulazak u banku radi činjenja
razbojništva, ali i odustajanje zbog velikog br. Prisutnih osoba), dogovaranje i planiranje
činjenja krivičnog djela(npr. Osvjetljavanje automobila radi utvrdjivanja ima li u njemu
vrijednih stvari), stvaranje prilike(npr. Opijanje žrtve radi olakšanja ubistva),
poduzimanje mjera radi kasnijeg otežavanja otkrivanja krivičnog djela.

Pitanje njihovog kažnjavanja nalazimo u dvije različite teorije; objektivnoj i subjektivnoj.

Pristalice objektivne teorije smatraju da se kažnjavanje vezuje samo za postojanje
povrede ili ugrožavanje nekog pravnog dobra. Pristalice subjektivne teorije smatraju da
se pripremne radnje treba jednako kazniti kao i za dovršeno krivično djelo.
Zaključujemo da ove dvije teorije predstavljaju dvije krajnosti, koje su kao takve
neprihvatljive za savremeno krivično pravo. Objektivna iz razloga što se smatra da
pojedine pripreme radnje sa visokim stupnjem društvene opasnosti ipak treba propisati
kao kažnjive, a subjektivna iz razloga što se smatra da se sfera kažnjivosti ne može
proširiti na svaku pripremnu radnju. Naš zakonodavac je prihvatio objektivnu teoriju
nekažnjivosti za pripremne radnje. U manjoj ili većoj mjeri, predviđaju se odstupanja od
stava nekažnjavanja i propisuje izuzetno kažnjavanje za pripremne radnje. Nauka
krivičnog prava i sudska prava razlikuje dvije vrste kažnjivih pripremnih radnji. To su
delicta preparata i delicta sui generis.

Delicta preparata ili nesamostalna krivična djela ili krivična djela pripremanja su
takva krivična djela gdje se biće proširuje na sve moguće pripremne radnje koje
omogućavaju ili olakšavaju činjenje tog djela.

Delicta sui generis ili samostalna krivična djela su druga vrta kažnjivih pripremnih
radnji. To su one radnje koje same po sebi, bez obzira na odnos sa drugim krivičnim
djelom, predstavljaju samostalno krivično djelo. Primjer takvog djela je dogovor za
učinjenje krivičnog djela. Postavlja se pitanje je li kod navedene podjele krivičnih djela
moguć sticaj i pokušaj. Pripremne radnje delicta preparata će imati svoj puni samo
ukoliko to krivično djelo ne bude ni pokušano. U suprotnom ukoliko je krivično djelo
pokušano ili učinjeno, u tom slučaju učinitelj će odgovarati samo za to pokušano ili
učinjeno krivično djelo, jer se radi o prividnom sticaju. S obzirom na to da su pripremne
radnje delicta sui generis samostalno krivično djelo, učinitelj za njih uvijek odgovara,
dakle moguć je i pokušaj i sticaj. Pojedini autori opravdano postavljaju pitanje koliko je
nas zakonodavac odstupio od načelne kažnjivosti za pripremne radnje, te upućuje
kritiku postojećeg zakonskog rješenja i potrebi njegovih izmjena u budućim reformama.

23
Neka krivična zakonodavstva predviđaju pripremne radnje kao opći institut. Odredba
općeg dijela o pripremnim radnjama nije osnov za kažnjavanje učinitelja koji je poduzeo
pripremnu radnju radi činjenja krivičnog djela. Naš zakonodavac ne poznaje odredbe o
pripremnim radnjama u općem dijelu krivičnog zakona, ali je to učinio kroz odredbe
člana 248. KZ BiH iz posebnog dijela u kojoj predviđa kažnjavanje za pripremne radnje
kod svih krivičnih dijela sa kaznom zatvora od 3 godine i težom.

POKUŠAJ KRIVIČNOG DJELA

Mogući stadij učinjenja krivičnog djela jest pokušaj. Učinitelj koji je prethodno donio
odluku o učinjenju krivičnog djela i eventualno poduzeo neke pripremne radnje, u ovom
stadiju otpočinje učinjenje krivičnog djela, tačnije, otpočinje radnju učinjenja krivičnog
djela. Prilikom poduzimanja radnje krivičnog djela moguća su najmanje 2 ishoda. Npr.
Krivično djelo ubistva: osoba A puca u osobu B i promaši ili osoba A sa namjerom da
usmrti osobu B puca i pogodi te nastupi smrt kao zabranjena posljedica. U prvom slučaju
bi se radilo o pokušaju ili nedovršenom krivičnom djelu, dok se u drugom slučaju radi o
dovršenom pokušaju. Pokušaj isključuje dovršeno krivično djelo i obratno, ako postoji
dovršeno krivično djelo ne može postojati pokšaj.

Naš zakonodavac pokušaj propisuje kao opći institut u članu 26. KZ BiH, govoreći da je
pokušaj sa umišlajejm otpočeto ali nedovršeno krivično djelo. To znači da je za
postojanje pokušaja potrebno kumulativno ispunjenje 3 elementa:

1. umišljajnja djelatnost (namjera)

2. otpočinjanje učinjenja radnje krivičnog djela i

3. izostanak posljedice

Pokušaj čvrsto povezuje i sjedinjuje subjektivni i objektivni element- odluku da se učini

djelo i ostvarivanje te odluke otpočinjanjem realizacije zakonskog bića djela.

Elementi pokušaja

1. Umišljajna djelatnost- koji je isti i kod dovršenog krivičnog djela. Učinitelj

krivičnog djela u pokušaji mora htjeti ili pristati na posljedicu krivičnog djela. To
znači da umišljaj i kod pokušaja može biti direktni ili eventualni u ovisnosti koji
umišljaj je dovoljan za dovršeno krivično djelo. Umišljaj mora obuhvatati sva
obilježja krivičnog djela uključujući i posljedicu. Od usmjerenosti namjere ovisi i
odgovor na pitanje da li je i koje krivično sjelo ostalo u pokušaju ili se radi o
dovršenom krivičnom djelu. Pokušaj ili nedovršeno krivično djelo u
krivičnopravnom smislu moguć je samo ukoliko se radi sa umišljajem. Nema
nehatnog pokušaja krivičnog djela.

2. Otpočinjanje radnje učinjenja krivičnog djela-Bačić i pavlović smatraju da bi

se moglo reći da pokušaj postoji kad je učiniteelj poduzeo djelatnost koja
odgovara radnji učinjenja iz propisanog zakonskog opisa djela, kao i onda kad je

24
 poduzeta radnja u datoj situaciji i s obzirom na učiniteljev plan o ostvarenju djela
tako povezana sa radnjom iz samog bića djela da se javlja kao njen sastavni dio,
da u nju ulazi stojeći s njom u neposrednoj prostornoj i vremenskoj povezanosti,
da se poduzeta radnja pojmovno, iskustveno i stvarno može uključiti u samo
zakonsko biće djela. Učinitelj koji je donio odluku i eventualno učinio pripremne
radnje, prelazi na ostvarivanje radnje učinjenja, odnosno poduzima jednu ili više
djelatnosti koje su određene kao zakonski element bića konkretnog krivičnog
djela. Npr. Kod krivičnog djela silovanja već sama upotreba sile odnosno
prijetenje predstavlja otpočinjanje radnje učinjenja.

3. Izostanak zabranjene posljedice (nužno negativan element)- odnosno da

djelo nije završeno. Pri tome se mogu razlikovati 2 situacije i 2 različite vrste
pokušaja. Prva moguća situacija je kad radnja učinjenja otpočeta pa prekinuta.
Tada je riječ o tzv. Nesvršenom pokušaju. Dok druga moguća situacija kada je
radnja učinjenja dovršena ali posljedica u smislu promjene ili stanja u spoljnom
svijetu nije nastupila. Tada je riječ o tzv. Svršenom postupku. Nastupanje
posljedice isključuje pokušaj, dakle pokušaj i posljedica predstavljaju
contradicitio in adjecto.

Razgraničenje pripremnih radnji i pokušaja

Kada se radnja učinjenja smatra otpočetom važno je pitanje u krivičnom pravu, jer se na
taj način istovremeno vrši razgraničenje između pripremnih radnji i radnji učinjenja
djela. U našem krivičnom zakonodavstvu navedeno pitanje je u velikoj mjeri igubilo na
svom značaju, s obzirom da su, kako je rečeno, kod svih krivičnih djela kod kojih je
kažnjiv pokušaj, istovremeno kažnjive i pripremne radnje. Odgovor na pitanje na koji
način se rješava problem razgraničenja pripremnih radnji od radnji učinjenja krivičnog
djela nalazimo u 3 različite teorije:

1. Formalno-objektivna ili objektivna teorija

2. Materijalno-objektivna ili subjektivna teorija i

3. Objektivno-subjektivna ili mješovita teorija.

Formalno-objektiva je najstarija teorija i po prirodi stvari ona koja je najbliže odgovoru

na pitanje kada je radnja učinjenja otpočeta. Prema ovoj teoriji radnja učinjenja je
otpoceta kada je učinitelj ostvario najmanje jedno obilježje lrivičnog djela. Npr. Ako
osoba A zateže omču oko vrata osobi B s namjerom da je ubije, jasno je da je otpočeo
radnju ubistva. Razgraničenje nije uvijek jednostavno, kod istog djela ubistva pitanje je
kada je radnja otpočeta pritiskanjem obarača ili je početa ranije činom nišanjenja ili čak
ranije punjenjem pištolja. Na ovom mjestu zahtjeva se subjektivni pristup ovoj
problematici. Tu u prvom planu stoji Frankova formula prema kojoj pokušaju pripadaju

25
sve radnje koje zbog svoje nužne povezanosti sa bićem krivičnog djela po prirodnom
shvatanju predstavlja njen sastavni dio.

Postoji i indivnisualno.objektivna teorija koja predstavlja svojevrstan korektiv i jedne i

druge teorije. Prema ovoj teorijij važan je podjednako i subjektivni i objektivni element.
Subjektivni element bi obuhvatao plan učinitelja o učinjenju djela a objektivni element bi
obuhvatao prirodnu povezanost poduzetih radnji.

Naš zakonodavac je prihvatio formalno-objektivnu teoriju, što zaljučujemo analizirajući

član 26 stav 1 KZ BiH: „ko s umišljajem otpočne činjenje krivičnog djela“...

Postoje i tzv. Dvoaktna krivična djela koja u svom biću imaju 2 radnje učinjenja koje
kumulativno moraju biti ostvarene da bi takvo djelo postojalo, pokušaj će postojati tek
kad se poduzme posljednja radnja.

Razgraničenje pokušaja i svršenog (dovršenog) djela

Slično razgraničenju između nekažnjivih pripremnih radnji i pokušaja, razgraničenje

pokušaja i dovršenog krivičnog djela ima značaja posebno kod onih krivičnih djela kod
kojih pokušaj nije kažnjiv, jer se time uređuje granica ulaska u kažnjivu zonu. Dovrđeno
krivično djelo postoji u slučaju kada su ostvarena sva zakonska obilježja. S obzirom da
dovršeno djelo isključuje pokušaj i obratno, važno je utvrditi kada je krivično djelo
dovršeno. Iako se u sudskoj praksi sreću veoma različite situacije, prihvaćena je teorija
aprehenzije, prema kojoj se tuđa pokretna stvar smatra oduzetom onda kada je
prekinuto tuđe pritežanje nad njom i zasnovano svoje. Postojat će dovršeno krivčno
djelo krađe a ne pokušaj krađe samim izdvajanjem pojedinih stvari iz mase u prodavnici
i u njihovim prenošenjem na jedno mjesto u gomilu, jer se prelida pritežanje nad timm
stvarima od strane njihovog vlasnika, a zasniva se pritežanje učinitelja.

Vrste (forme) pokušaja

S obzirom da radnja učinjenja može biti otpočeta pa prekinuta ili dovršena, okončana u
potpunosti, zakon razlikuje 2 vrste pokušaja: svršeni i nesvršeni pokušaj. Pored
navedenih vrsta „zakonskog pokušaja“ krivičnog djela, u pravnoj toeriji je poznat i
kvalificirani pokušaj krivičnog djela. Kod utvrđivanja da li se radi o svršenom ili
nesvršenom pokušaju važno je utvrđivanje ispunjenosti uvjeta za postojanje
dobrovoljnog odustanka, budući da ovaj institut moguć kod nesvršenog pokušaja, dok
kod svršenog pokušaja nije uvijek moguć. Važno je takođe i postupak za odmjeravanje
kazne za djelo pokušaja. Smatra se da nesvršeni pokušaj se treba blaže kazniti od
svršenog.

Svršeni pokušaj

Svršeni ili dovršeni pokušaj se još u toeriji krivičnog prava naziva proašeno krivično
djelo. On postoji kada je učinitelj otpočeo i dovršio radnju učinjenja ali posljedica
krivičnog djela nije nastupila. Npr. Osoba A puca u osobu B i promaši. Radnja učinjenja je

26
dovršena ali posljedica nije nastupila. Svršeni postupak je moguć samo kod materijalnih
krivičnih djela.

Nesvršeni pokušaj

Nesvršeni ili nedovršeni pokušaj se u teoriji krivičnog prava naziva još i prost pokušaj.
On postoji kada učinitelj otpočne radnju ali je ne dovrši te logično na taj način i ne
steknu svi potrebni uvjeti neophodni za nastupanje posljedice krivičnog djela. Nesvršeni
pokušaj, postoji kada učinitelj nije poduzeo sve djelatnosti koje po njegovom planu treba
da dovedu do nastupanja posljedice krivičnog djela. Učinitelj radnju nije dovršio on je
poduzeo samo dio radnje ili nije poduzeo radnju na način na koji je planirao. Npr osoba
A stegne omču oko vrata osobi B ali ne uspije završiti jer je spriječen od slučajnog
prolaznika.

Kvalificirani pokušaj

Kvalificirani pokušaj krivičnog djela jeste zapravp brsta pokušaja krivičnog djela gdje se
poduzetom radnjom kojom se htjelo ostvariti pokušano djelo, prouzrokovalo biće
drugog, lakšeg ili težeg krivičnog djela. U svim tim slučajevima učinitelj odgovara za
pokušaj onog krivičnog djela koje je bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem, a ne za ono
koje je on ostvario poduzetom radnjom. Npr. Osoba A hoće usmrtiti osobu B ali joj
nanese teške tjelesne povrede. Tada je teška tjelesna povreda kao prolazni delikt u
prividnom sticaju sa pokušajem ubistva, pa se učinitelj za nju neće posebno kazniti, ali će
se njeno prouzročenje uzeti kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne za
pokušaj ubistva, što je stalna praksa naših i drugih sudova. U slučaju da je pokušano
lakše, a usljed poduzete radnje učinjenja tog krivičnog djela je proizašlo drugo, teže
krivično djelo, onda će postojati pokušaj krivičnog djela kvalificiran težom posljedicom.
Npr. Osoba A čineći krivično djelo razbojništva teško tjelesno ozljedi osobu B, te usljed
ozljede nastupi smrt, odgovarat će za kvalificirani oblik krivičnog djela razbojništvo sa
smrtnom posljedicom.

Kažnjavanje pokušaja

Ukoliko neka osoba pokuša određeno krivično djelo, npr poduzme radnje učinjenja ali
ne nastupi zabranjena posljedica, postavlja se pitanje, s obzirom da je posljedica izostala,
da li uopće kažnjavati pokušaj za pokušaj krivičnog djela. Na ta pitanja odgovore daju 3
teorije:

1. Objektivna teorija

2. Subjektivna teorija i

3. Objektivno-subjektivna teorija

Objektivna teorija polazi od spoljnih manifestacija poduzetih djelatnosti koje mogu

predstavljati izvjesnu štetu i opasnost. S obzirom da pokušaj predstavlja otpočinjanje
učinjenja krivičnog djela, kao takav predstavlja ugrožavanje krivičnopravno zaštićenog

27
dobra, tačnije izaziva izvjestan stupanj društvene opasnosti. Iz tog razloga pristalice ove
teorije smatraju da za pokušaj svakako treba kazniti učinitelja.

Subjektivna teorija polazi od subjektivnog elementa, tačnije od volje učinitelja. Smatra

da čim je zločinačka volja učinitelja izražena, pokušaj treba kazniti, bez obzira kakav je, u
objektivnom smislu, značaj poduzetih djelatnosti kojima je izražena zločinačka volja.
Pokušaj krivičnog djela u postpunosti se izjednačava sa dovršenim krivičnim djelom, te
se prema ovoj teoriji za pokušaj treba kazniti kao i za dovršeno krivično djelo, bez obzira
na izostanak posljedice.

Prema objektivno-subjektivnoj teoriji podjednako su važni i objektivni i subjektivni

elementi. Ova torija smatra da se za pokušaj treba kazniti jer je došlo do ugrožavanja
krivičnopravnog zaštićenog dobra s jedne strane, i s druge strane jer je zločinačka volja
učinitelja izražena. Objektiva i subjektivna komponenta idu zajedno i tako sjedinjene u
jednu daju djelu karakter društveno opasnog. U savremenom krivičnom pravu
preovladava ova teorija. Naš zakonodavac se takođe odlučio za ovo rješenje.

U našem zakonodavstvu određenom zakonskom odredbom je propisao krug krivičnih

djela kod kojih je pokušaj kažnjiv vezivanjem za propisanu kaznu, ali je izuzetno
propisao i kažnjivost za za pokušaj kod lakših krivičnih djela pod uvjetom da je izričito
propisani u posebnom djelu krivičnog zakona. Tako će se za pokušaj prema odredbi
člana 26 stav 1 KZ BiH kazniti za pokušaj „ako se za to krivično djelo može izreći kazna
od 3 godine ili teža“. Pokušaj neće biti kažnjiv kod krivičnog djela Utaje iz člana 290 stav
1 KZ BiH jer kazna propisano za to djelo je novčana kazna ili kazna zatvora do 1 godine.
Posljednje pitanje za pokušaj jeste kako kazniti učinitelja koji je pokušao krivično djelo.
Naš zakonodavac je u članu 26 stav 1 KZ BiH propisao da „ će se za pokušaj krivičnog
djela kazniti u granicama kazne propisanih za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
S obzirom da je pokušaj u našem zakonodavstvu fakultativni osnov za ublažavanje
kazne, znači nije obavezno blaže kazniti učinitelja, kako to predlažu objektivne teorije,
ali nije obavezno ni isto kažnjavanje kao i dovršeno krivično djelo, kako to predlažu
subjektivne teorije. Sud će odlučiti da li će i na osnovu kojih okolnosti ublažiti kaznu
učinitelju ili će izreći kaznu koja je predviđena za to krivično djelo.

Nepodoban pokušaj

Nepodoban pokušaj je posebna vrsta pokušaja koja postoji u slučaju jada učinitelj hoće
da ostvari krivično djelo, ali je ta realizacija objektivno nemoguća. Ta nemogućnost
prvenstveno rezultira ili iz nepodobnosti sredstava ili iz nepodobnosti objekta radnje.
Nepodoban pokušaj postoji kada je radnja učinjenja poduzeta, ali do nastupanje
zabranjene posljedice nije došlo zbog toga što su sredstva sa kojima je, ili objekt prema
kojem je poduzeto činjenje djela bili takvi da se krivično djelo nije uopće moglo učiniti.
Do nepodobnog pokušaja dolazi iz razloga što su sredstva kojima je poduzeta radnja
učinjenja nemaju takva svojstva da bi se sa njima mogla prouzrokovat posljedica. Npr
osoba A kupi otrov i sipa ga u piće osobi B s namjerom da je usmrti, međutim otrov je u
međuvremenu izlapio i nema smrtonosna dejstva. Učinitelj je u nepodobnom pokušaju u

28
zabludi i odnosu na proces ostvarenja krivičnog djela jer ima na umu stanje i okolnosti
koje su u stvarnosti drugačije.

Vrste (forme) nepodobnog pokušaja

U starijoj teoriji razlikovale su se 2 teorije nepodobnog pokušaja: apsulutno i trlativno

nepodoban pokušaj. Suvremene teorije koje prihvaćaju nepodoban pokušaj kao posebnu
vrstu ovog pokušaja, ovo razlikovanje odbacuju zbog velike nepouzdanosti u pogledu
njihovog diferenciranja. Kriterij za njihovo razlikovanje su nepodobni i nepouzdani pa
često ono što jedni smatraju da je apsulutna nepodobnost, drugi smatraju da je relativna.

Apsulutno nepodoban pokušaj

apsulutno nepodoban pokušaj postojaće u slučaju kada ni pod kojim uvjetima nije moglo
doći do dovršenja krivičnog djela, npr prekid trudnoće nad ženom koja nije beremitna. U
pogledu sredstava apsulutno nepodoban pokušaj bi postojao ukoliko bi sredstvo kojim
je pokušano učinjenje krivičnog djela potpuno nepodobno, tačnije, niti u kom slučaju
učinitelj ne bi mogao izazvati štetnu posljedicu koju hoće.

Relativno nepodoban pokušaj

Za razliku od apsulutnog nepodobnog pokušaja, relativno nepodoban pokušaj bi

postojao u slučaju da je dovršenje krivičnog djela inače moglo bizi moguće, ali samo u
tom slučaju iz tog razloga nije bilo moguće. Npr. Ukoliko osoba A kupila odgovarajuću
eksplozivnu napravu kako bi je bacila u stan osobe B s namjerom da je usmrti, ali
naorava u tom slučaju iz nekih razloga ne eksplodira. Bacanjem se može prouzrokovati
smrtna posljedica ili teška tjelesna ozljeda, ali u konkretnom slućaju zbog određene
neispravnosti eksplozivne naprave to nije bilo moguće. To bi bio relativno nepodoban
pokušaj u odnosu na sredstvo, relativno nepodoban pokušaj na objekt postoja bi u ovom
primjeru u slučaju da osoba A baci napravu u stan osobe B u momentu kad je osoba B
izašla iz stana.

Kažnjavanje nepodobnog pokušaja

Strogo objektivna teorija smatrala je da svaki nepodoban pokušaj treba ostati nekažnjiv.
Ovoj strogo objektivnoj toriji upućene su mnoge kritike. A jedne strane da nije umjesno
govoriti o djelomičnom ostvarenju namjere, odnosno krivičnog djela, jer kod pokušaja
krivičnog djela nikad nije ni djelomično ostvarena kriminalna namjera, odnosno krivično
djelo, iz razloga što je djelo ostalo u pokušaju. Npr osoba A puca u osobu B i promaši je-
u ovom slučaju krivično djelo ubistva kao i kriminalna namjera uopće nisu ostvareni. S
druge strane druga kritika je upućena od subjektivista je ta što za pojam podobnog,
kažnjivog pokušaja zahtjeva in concreto podobna radnja, a pod tim podrazumijeva onu
radnju koja je u datom slučaju, uzimajući u obzir sve konkretne okolnosti slučaja koje
postoje u trenutku učinjenja, podobna za prourokovanje povrede.

29
Nešto blaža objektivna teorija, teorija apstraktne opasnosti, ili teorija apstraktno-
objetivna teorija, postavljena je od Feurbacha precizirana od Mittermeirea. Objektivna
teorija se vezuje za Feuerbacha i njegovo učenje o pokušaju kao ponašanju koje prema
svojim spoljnim svojstvima stoji u uzročnoj vezi sa namjeravanim zločinom. Iz zahtjeva
da pokušaj mora biti objektivno opasan, Feurbach je zaključio da nepodoban pokušaj i
nije protivpravan, jer ni ne proizvodi neku opasnost. Po pitanju kažnjivosti, apstraktno-
objektivna teorija smatrala se kažnjivim samo relativno nepodoban pokušaj.

Nakon razlikovanja apsulutnog i relativnog pokušaja, nastupa vrijeme novog učenja o

kanekažnjavanju nepodobnog pokušaja tzv učenje o nedostatku bića. Osnovna sličnost
sa objektivnim teorijama ogleda se u tome da radnje koje uopće ne mogu da proizvedu
posljedicu ne treba da se kažnjavaju.

Ne postoji pokušaj ako neko u namjeri da usmrti puca u leš jer nedostaje objekt djela- živ
čovjek.

Subjektivne teorije polaze i kod nepodobnog pokušaja od svoje osnovne koncepcije da je

kod pokušaja relevantna kriminalna volja koja se ispoljava u radnji učinitelja. Prema
tome pristalice subjektivne teorije ne prave razliku između apsulutno i relativno
nepodobnog pokušaja, jer se za oba treba podjednako kazniti. osnov za kažnjavanje za
nepodoban pokušaj postaje ispoljavanje zločinačke volje preko spoljne radnje.

Objektivno-subjektivna teorija ili mješovita teorija uzima u obzir oba elementa po

pitanju kažnjavanja za nepodoban pokušaj. Prema ovoj teoriji nepodoban pokušaj je
kažnjiv kada je kažnjiv i pokušaj.

Naš zakonodavac usvaja objektivno-subjektivu teoriju. U odredbi člana 27 KZ BiH

propisao je nepodoban pokušaj kao kažnjiv, ali sa mogućnošću ublažavanja ili
oslobađanja od kazne.

Nas zakonodavac razlikuje 4 mogucnosti kaznjavanja za nepodoban pokusaj :

1. kao i za pokusaj, tj. kao i za dovrseno KD

2. Kaznjavanje blazom kaznom

3. Kaznjavanje kaznom koja je ublazena ispod granica za ublazavanje kazne i

4. Oslobadjanje od kazne

Koji od navedenih nacina kaznjavanja ce sud primijeniti se procijenjuje u svakom

konkretnom spucaju u ovisnosti od okolnosti pod kojima je pokusaj ucinjen.

30
DOBROVOLJNI ODUSTANAK

Teorije o dobrovoljnom odustanku

Postoji nekoliko teorija:

1. Kriminalno politicka teorija / teorija zlatnog mosta

Polazi od stajalista da ucinitelju KD treba "sagraditi zlatni most" kako bi se sprijecilo da

zapoceto KD dovrsi. Cilj ove teorije je simulirati ucinitelja otpocetog KD obecavajuci mu
da nece bit kaznjen ukoliko odustane i omoguciti mu da se nekaznjen vrati na obalu
prava.

2. Teorija zasluge/ teorija premije ili teorija milosti

Ucinitelja koji dobrovoljno odustane od KD treba nagraditi. Razlozi nekaznjavanja prema

ovoj teoriji su : ucinitelj je unutar sebe uspio prelomiti odluku koju je donio i smogao
snage da odustane od onoga sto je otpoceo.

3. Teorija cilja kazne

Osnov nekaznjavanja vidi u nepostizanju svrhe kaznjavanja kroz nepostojanje razloga

specijalne i generalne prevencije.

Svrha kaznjavanja u smislu specijalne prevencije ne postoji zbog toga sto zlocinacka
volja ucinitelja svakako nije bila toliko jaka i izrazena jer je odustao, a svrha kaznjavanja
u smisli generalne prevencije ce izostati, jer dobrovoljnim odustankom ucinitelja i
izostankom stetne posljedice svakako nece doci do promjena u spoljnom svijetu.

31
4. Teorija jedinstva kriminalne situacije (teorija jedinstva djela)

Polazinod toga da se pri ocjeni dobrovoljnog odustanka treba vrednovati , kao cjelina,
poduzeta radnja usmjerena na ucinjenje KD i poduzeta radnja usmjerena na odustajanje
od djela. Ona kaznjivoj radnji daje novi i drukciji kvalitet, vodi je u pravcu smanjenja
opasnosti kao i potrebe za kaznjavanjem ucinitelja. Ovo shvatanje ne namece obavezu
nekaznjavanja u slucaju dobrovoljnog odustanka, vec sam dobrovoljni odustanak locira
u oblast odmjeravanja kazne.

Posljednja teorije je najprihvatljivija za savremeno krivicno pravo.

ZAKONSKI POJAM DOBROVOLJNOG ODUSTANKA

Dobrovoljni odustanak je institut materijalnog KP i propisan je u clanu 28. KZBiH. Sa

institutom dobrovoljnog odustanka zakonodavac otvara mogucnost ucinitelju da
odustane od pokusaja KD i ostane nekaznjen.

ELEMENTI DOBROVOLJNOG ODUSTANKA

Mora se raditi o KD ciji pokudaj je kaznjiv. Kod laksih KD, djela za koja se moze izreci
kazna zatvora u trajanju kracem od tri godine, ne mozemo govoriti o pokusaju niti o
dobrovoljnom odustanku.

Dobrovoljni odustanak ima svoju objektivnu i subjektivnu stranu, odnosno elemente.

Subjektivni - dobrovoljnost odustanka

Objektivni - sam cin odustanka, tj. prekidanje radnje ucinjenja i sprejecavanje nastanka
stetnih posljedica.

32
Ukoliko nije prisutan bar jedan od navedenih elemenata ne moze postojati ni
dobrovoljni odustanak u krivicnopravnom smislu, niti se mogu ostvariti pozitivni ucinci
tog instituta na planu kaznjivosti ucinitelja KD.

SUBJEKTIVNI ELEMENT - DOBROVOLJNOST ODUSTANKA

Niti jedan savremeni KZ ne daje definiciju dobrovoljnosti, niti je poblize odredjuje pa je

pojam "dobrovoljnost" prepusten teoriji i sudskoj praksi.

Teorija u velikoj mjeri slijedi Frankovu formulu koja predstavlja osnov psiholoske
teorije dobrovoljnosti. Prema Frankovoj formuli dobrovoljnost postoji kada ucinitelj
sam sebi kaze:"NECU DALJE POSTUPATI PREMDA BIH HTIO" a dobrovoljnost ne postoji
kada ucinitelj sebi kaze:"NE MOGU DALJE POSTUPATI I KADA BIH HTIO".

Odustanak od KD je dobrovoljan kada ucinitelj odustane iz razloga sto to djelo vise nece,
iako je prema njegovom misljenju moguce.

Odustanak treba biti rezultat njegovog slobodnog ooredjljenja, tj. da se zasniva na

njegovoj autonomnoj odluci. Dakle, neophodno je da je ucinitelj svjestan da KD moze
dovrsiti ali nece.

Dobrovoljnost postoji kada je ucinitelj odustao iz najbolje namjere a ne iz nekih

objektivnih razloga koji su ga primorali da odustane.

Razlozi za odustajanje su brojni a nekibod njih su: sazaljenje prema zrtvi, strah od kazne,
kukavicluk, sramota, prijetnja drzave da ce se osvetiti ukoliko dovrsi KD.

Razlozi i motivi nisu bitni, ali eventualno mogu biti od vaznosti sudu prilikom
odmjeravanja kazne.

OBJEKTIVNI ELEMENT - IZOSTANAK POSLJEDICE

Posljedica mora izostati, samo ukoliko je posaljedica izostala mozemo govoriti o

uspjelom dobrovoljnom odustanku.

VRSTE DOBROVOLJNOG ODUSTANAK

Dobrovoljni odustanak od nesvrsenog pukusaja - ako ucinitelj odustane prije nego sto
dovrsi radnju KD

33
Dobrovoljni odustanak od svrsenog pokusaja - kada ucinitelj dovrsi radnju ucinjenja KD
ali usoije da je sprijeci prije nego nastupi stetna posljedica.

DOBROVOLJNI ODUSTANAK OD SVRSENOG POKUSAJA

Od ucinitelja se trazi njegovo aktivno djelovanje usmjereno na sprjecavanje stetne

posljedice. Tacnije nakon sto je ucinitelj dovrsio radnju KD, predomislio se, te se njegov
dobrovoljni odustanak ogleda u tome da sprijeci nastupanje stetne posljedice.

Da bi postojao dobrovoljni odustanak od svrsenog pokusaja nije neophodno da ucinitelj

licno sprijeci nastupanje posljedice. On to moze uciniti i preko druge osobe, ali to mora
biti njegova odluka, njegova inicijativa.

Nece postojati dobrovoljni odustanak ako ucinitelj pokusa da sprijeci nastupanje

posljedice, ali u tome ne uspije.

Dobrovoljni odustanak od svrsenog pokusaja, za razliku od dobrovoljnog odustanka od

nesvrsenog pokusaja nije uvijek moguc. Npr. Osoba A puca u osobu B i pogodi je, nastupi
posljedica odmah. To su tzv. momentalni delikti i s obzirom da od momenta dovrsenja
radnje i nastupanja stetne posljedice ne ostaje vremena za sprjecavanje posljedice,
dobroboljni odustanak nije moguc.

Postoje KD kod kojih postoji odredjeni vremenski interval od momenta dovrsenja radnje
do momenta nastupanja posljedice, a s tim i mogucnost sprjecavanja nastupanja
zabranjene posljedice. To su tzv. temporalni delikti

DOBROVOLJNI ODUSTANAK OD NESVRSENOG POKUSAJA

Kod nesvrsenog pokusaja dobrovoljni odustanak ce postojati u slucaju da ucinitelj

otpocne radnju ucinjenja, ali je ne dovrsi, iako je bio svjestan da je prema svim
okolnostima radnju mogao dovrsiti. Odustanak se sastoji od jednostavnog prekidanja
radnje ucinjenja pod uvjetom da je to konacno.

DOBROVOLJNI ODUSTANAK I DRUGO SAMOSTALNO KD

34
U praksi su moguce brojne situacije ali jedna od njih je i ta da ucinitelj dobrovoljno
odustane od KD koje je namjeravao uciniti, ali da pri tom nastupi posljedica nekog
drugog, lakseg, KD.

Prema odredbi clana 28.st.2. KZBiH "u slucaju dobrovoljnog odustanka od kaznjivog
pokusaja ucinitelj ce se kazniti za one radnje koje cine neko drugo samostalno KD.

To su ona djela koja su u prividnom idealnog stjecaja po odnosu na konsumpcije sa

djelom od kojeg je ucinitelj odustao.

Ova zakonska odredba odnosi se samo na samostalna KD. Samostalna KD u odnosu na

djelo od kog se odustalo, bi bila ona djela koha se nalaze u idealnom sticaju sa
pokusanim KD.

KRIVICNOPRAVNO DEJSTVO DOBROVOLJNOG ODUSTANKA

Dobrovoljni odustanak prema odredbi clana 28.st.1. KZBiH je fakultativni osnov za

oslobadjanje od kazne. Tacnije, u slucaju dobrovoljnog odustanka sudu stoji na
raspolaganju vise mogucnosti, a to su:

1. Da ucinitelja koji je dobrovoljno odustao od ucinjenja KD kazni u granicama

propisane kazne,

2. Da ga kazni ublazenom kaznom

3. Da ga kazni kaznom koja je ublazena mimo granica za ublazavanje kazne i

4. Da ga oslobodinod kazne.

Za koju od navedenih mogucnosti ce se sud odluciti u konkretnom slucaju, ovisit ce od

svih okolnosti koje sud uzima u obzir prilikom odmjeravanja kazne.

MJESTO I VRIJEME UCINJENJA KD

Mjesto ucinjenja KD

35
Pravilo je da posljedica KD nastupi na istom mjestu na kome je poduzeta radnja i
ucinjena.

Mjesto ucinjenja KD je potrebnonutvrditi iz sljedecih razloga :

- da bi se utvrdila primjena krivicnog zakonodavstva BIH u odnosu na inostrano krivicno

zakonodavstvo

- da bi se utvrdilo koji ce od KZ u BiH biti primijenjen na ucinjeno KD

- da bi se mogla odrediti mjesna nadleznost suda

- da bi de utvrdilo postojanje KD kada je mjesto element njegovog bica.

Postoje tri teorije odredjivanja mjesta ucinjenja distancionih KD:

1. Teorija djelatnosti

2. Teorija posljedice

3. Teorija jedinstva

Prema TEORIJI DJELATNOSTI kao mjesto ucinjenja uzima se ono mjesto gdje je ucinitelj
poduzeo odnosno propustio cinjenje bez obzira gdje je nastupila posljedica.

Prema TEORIJI POSLJEDICE ili uspjeha mjesto ucinjenja je mjesto gdje je posljedica
nastupila

Prema TEORIJI JEDINSTVA kao mjesto ucinjenja KD uzima se i mjesto gdje je ucinitelj
poduzeo, odnosno propustio cinjenje,i mjesto gdje je nastupila posljedica

Kod trajnih krivicnih djela uzima se da je djelo ucinjeno u svakom mjestu gdje je
proizvedeno protupravno stanje trajalo, a kod produzenog i kolektivnog krivicnog djela
kao mjesto ucinjenja uzima se svako ono mjesto na kome je ucinitelj radio, odnosno
svako mjesto gdje je bilo koja pojedinacna posljedica nastupila.

Kod saucesnistva, zbog njegove akcesorne prirode kao mjesto ucinjenja KD smatra se
mjesto gdje je ucinitelj radio ili bio duzan raditi, odnosno mjesto gdje je potpuno ili
djelimicno nastupila posljedica djela, kao i mjesto gdje je saucesnik radio ili bio duzan
raditi, odnosno mjesto gdje je posljedica prema umisljaju saucesnika trebala nastupiti.

36
VRIJEME UCINJENJA KD

Pitanje vremena kada je ucinjeno KD postavlja se kod krivicnih djela kod kojih se radnja
poduzima u jednom, a posljedica nastupa u drugom vremenskom trenutku.

Vrijeme ucinjenja KD je znacajno za utvrdjivanje:

a) Starosti ucinitelja, njegove uracunljivosti i krivnje (vinosti)

b) Vazenja krivicnog zakona na konkretni slucaj

c) Zastarjelosti krivicnog gonjenja kojs pocinje teci od dana ucinjenja KD i

d) Za kvalifikaciju krivicnih djela kod kojih je vrijeme ucinjenja element bica.

Prema teoriji djelatnosti smatra se da je krivicno djelo ucinjeno i vrijeme poduzimanja

radnje ucinjenja, prema teoriji posljedice smatra se da je djelo ucinjeno u vrijeme kada je
posljedica nastupila, dok se prema teoriji jedinstva smatra da je krivicno djelo ucinjeno
kako u vrijeme poduzimanja radnje tako i u vrijeme nastupanja posljedice. Kod
kolektivnog i produzenog krivicnog djela kao vrijeme ucinjenja smatra se svako ono
vrijeme u kome je poduzeta pojedinacna radnja, a zastarjelost pocinje teci od vremena
poduzimanja posljednje radnje. Kod takvih KD kao vrijeme ucinjenja smatra se svako
vrijeme trajanja protupravnog stanja, a zastarjelost pocinje teci od momenta prestanka
ovog stanja.

STICAJ KRIVICNIH DJELA

Jedinstvo kd i sticaj

Kada ucinitelj sa jednom radnjom prouzrokuje jednu posljedicu i ostvari jedno KD tada
postoji jedinstvo radnje i posljedice ili jedinstvo KD. Jedinstveno KD ce postojati i kada
ucinitelj sa vise djelatnosti prouzrokuje jednu posljeficu i ostvari bice jednog KD. Postoje
i slucajevi kada jedna osoba sa jednom ili vise radnji ostvari posljedice vise istih ili
razlicitih KD za koja joj se istovremeno sudi, donosi jedna presuda i izrice jedna

37
jedinstvena kazna. Ova situacija naziva se jedinstvo KD sa gledista kaznjivosti ili sticaj
KD (pluralitet KD).

POJAM STICAJA KD

Sticaj KD postoji kad jedna osoba sa jednom ili vise radnji ostvari vise KD za koja joj nije
presudjeno pa joj se istovremeno sudi u jednom postupku, donosi jedna presuda i izrice
jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora, jedinstvena kazna zatvora ili jedinstvena
novcana kazna kao jedna glavna kazna. Za postojanje sticaja pitrebno je nekoliko uvjeta:

(1) Dva ili vise kd koja mogu biti dovrsena ili pokusana bez obzira na vrstu

(2) Djela ucinjena od iste osobe - istovjetnost ucinitelja kd

(3) Da se za sva djela ucinitelju istovremeno sudi i donosi jedna presuda.

VRSTE STICAJA KD

Razlikuju se dvije vrste sticaja: idealni i realni

Idealni postoji kada ucinitelj sa jednom radnjom ostvari vise krivicnih djela. Moze biti
homogeni i heterogeni.

Homogeni idealni sticaj postoji kada ucinitelj sa jednom radnjom ostvari vise kd iste
vrste.

Heterogeni idealni sticaj postoji kada se sa jednom radnjom prouzrokuje vise kd razlicite
vrste.

Idealni sticaj postoji bez obzira da li su ostvarena kd ili su ostala u pokusaju.

On postoji i kada neke djelatnosti budu realizirane kao dovrsena kd, a druga kao pokusaj
kd. Za postojanje idealnog sticaja u ovim slucajevima potrebno je da je pokusaj kaznjiv.
Dakle, moguc je idealni sticaj kd u pokusaju.

Realni sticaj postojinkada ucinitelj sa vise radnji prouzrokuje vise kd, pod uvjetom da ni
za jedno od ucinjenih kd ucinitelju nije izrecena pravosnazna presuda.

38
Za postojanje realnog sticaja potrebno je da su ostvarena najmanje dva kd sa posebnim
radnjama i da pri tome nijedno od njih nije presudjeno tako da se ucinitelju istovremeno
sudi za sva kd u istom postupku, donosi se jedna presuda i izrice jedna glavna kazna.

Ako je ucinitelj ucinio dva kd, ali mu je za jedno od njih izrecena pravosnazna presud,
bez obzira da li je kaznu izdrzao ili ne, tada postoji povrat (recidiv) a ne realni sticaj.

I realni sticaj moze biti homogeni i heterogeni.

Homogeni r. sticaj postoji kada ucinitelj sa vise radnji ostvari vise kd iste vrste.

Heterogeni r. sticaj postoji kada ucinitelj sa vise radnji ucini vise razlicitih kd.

Prividni sticaj

Prividni sticaj postoji kada ucinitelj sa jednom iki vise radnji prouzrokuje vise posljedica
pri cemu su sve te posljedice obihvacene jednom zajednickom posljedicom ili se neke
pisljedice pojavljuju kao prethodna faza drugih odnosno naknadne posljedice
konzumiraju prethodne tako da se fakticki pojavljuje jedno kd koje se moze kvalificirati
po odredbama vise propisa.

Kod prividnog sticaja postoji sticaj propisa ali ne i kd. Postoji jedno kd koje se kvalificira
po jednom propisu i izrice se propisana kazna.

PRIVIDNI IDEALNI STICAJ postoji kada se jednom radnjom prouzrokuje vise posljedica,
pri cemu jedna posljedica obuhvata sve ostale, tako da postoji samo jedno Kd.

Postoji vise vrsta prividnog idealnog sticaja:

1. Specijalitet

2. Supsidijaritet

3. Konzumpcija

4. Alternativitet

SPECIJALITET postoji kada jedno kd je ostvareno jednom radnjom ucinitelja,

predvidjeno u dva zakonska propisa, ali tako sto je u jednom propisu predvidjeno u
opcem, osnovnom obliku, dok je u drugom predvidjeno kao poseban,specijalni oblik.

39
SUPSIDIJARITET postoji kada se jedno kd ostvareno jednom radnjom ucinitelja
pojavljuje kao prethodni stadij (predfaza) sredstvo koje je posluzilo za ucinjenje drugog
kd.

Postoje dvije vrste supsidijariteta :

1. Formalni supsidijaritet - kada zakon izricito upucuje na primjenu jednog kd samo

kada nisu ostvareni uvjeti za primjenu nekog drugog kd.

2. Materijalni supsidijaritet - kada iz prirode i odnosa izmedju ucinjenih kd proizilazi da

je jedno kd supsidijarno drugom, primarnom djelu.

KONZUMPCIJA - postoji u dva slucaja:

1. Kada je posljedica prethodnog kd konzumirana drugim, naknadno ucinjenim kd. Dakle

prvo se ostvaruje posljedica jednog kd koje ulazi u sastav sadrzine drugog, naknadnog
kd.

Stoga se uzima da postoji samo drugo kd koje iskljucuje postojanje prethodnog djela -
LEX CONSUMES DEROGAT LEGI CONSUMPTAE- .

2. Kada je bice jednog kd ukljuceno u bice drugog kd na taj nacin sto se prvo pojavljuje
kao nacin ili sredstvo ucinjenja drugog djela.

ALTERNATIVITET postoji u dva slucaja :

1. kada je jedno kd predvidjeno u odredbama dva ilo bise propisa koji imaju opci
karakter i koji su ravnopravni, te se smatra da postoji kd po onom.propisu koji sadrzi
kriminalnopoliticke razloge radi kojih je djelo ucinjeno.

2. Kada se jedno kd pojavljuje u vise oblika, odnosno kada je ucinjenje jednog djela
moguce na vise nacina sa vise alternativno predvidjenih djelatnosti, te se u konkretnom
slucaju steknu dva takva nacina ili djelatnosti koji ga kvalificiraju.

INKLUZIJA poseban oblik konzumpcije gdje jedno kd ostvaruje svoja obiljezja bica kroz
neko drugo teze kd, s tim sto je prethodno kd sitno, malog znacaja.

PRIVIDNI REALNI STICAJ

40
Postoji kada je sa vise radnji ucinjeno vise istih ili istorodnih kd, ali koja su medjusobno
tako povezana da se stvara utisak da svako sljedece djelo konzumira prvo.

Prividni realni sticaj u obliku konzumpcije postoji u slucaju slozenog, produzenog i

kolektivnog kd gdje postoji jedno kd bez obzira na broj proizvedenih posljedica.

Prividni realni sticaj u obliku supsidijariteta postoji kada jedna osoba jednom
djelatnoscu podstrekne drugu osobu na ucinjenje kd, te zatim zajedno sa njim pristupi i
ucinjenju tog kd u svojstvu saucinitelja.

SLOZENO KRIVICNO DJELO

Sastoji se iz dva iki vise kd koja su zakonom medjusobno nuzno povezana pri cemu je
propisana teza kazna za njegovog ucinitelja.

PRODUZENO KRIVIČNO DJELO (delictum continuatum)

-Produzeno krivicno djelo postoji kada jedna osoba(serijski ucinitelj) sa više radnji učini
više istih ili istorodnih krivičnih djela u određenom vremenskom periodu tako da se sva
nadovezuju jedno na drugo i cine jedinstveno krivicno djelo.

-Za postojanje produzenog krivicnog djela potrebno je ispunjenje dvije grupe

elemenata.To su obavezni i fakultativni elementi.Obavezni moraju biti ispunjeni u
svakom konkretnom slucaju, fakultativni elementi ne moraju biti u svakom konkretnom
slucaju vec je dovoljno da jedan od njih bude ispunjen.

-Obavezni elementi su :identitet licnosti ucinitelja, identitet bića ucinjenih

djela,istovjetan nacin ucinjenja, vremenska povezanost djela i umisljaja kao obilika
krivnje.

-Fakultativni (varijabilni) elementi koji su formulisani u sudskoj praski su:

iskoristavanje istog trajnog odnosa, situacije ili prilike,isto mjesto ili sredstvo
poduzimanja radnje ucinjenja.

KOLEKTIVNO KRIVIČNO DJELO

-je zakonom određeni oblik prividnog realnog sticanja koje karakterizira ponavljanje
krivicnih djela koja su cvrsto povezana u jednu cjelinu tako da cine kolektivno djelo.

-Kolektivno djelo određuje zakonodavac propisujući vrstu i mjeru kazne za ucinitelja.

-Rezultat psihickog stanja i zivota ucinitelja, postoji u slucaju ucinjenja vise istih djela od
strane iste osboe.

41
OBLICI KOLEKTIVNOG KRIVICNOG DJELA

-Tri oblika

-Kolektivno krivično djelo u vidu zanata postoji kada učinitelj ucini jedno ili više istih
krivicnih djela , pri cemu pokazuje spremnost, sklonost da na ovaj način ostvaruje izovor
prihoda.

-Kolektivno krivicno djelo u vidu zanimanja postoji kada ucinitelj ucini jedno ili vise istnih
krivicnih djela, pri cemu od samog pocetka pokazuje spremnost da nastavi sa njihovim
cinjenjem i to u vidu obavljanja posla, zanimanja ili profesije.

-Kolektivno krivcincno djelo iz navike postoji kada ucinitelj ucini jedno ili vise dejla iz
sklonosti, navike koja je kod njega nastala ranijim krsenjem propisa i cinjenjem tih
krivicnih djela. Motiv ucinjenja nije bitan.

KRIVNJA (III-dio)

POJAM I ELEMETNI KRIVNJE

KRIVNJA I KRIVICNA ODGOVORNOST

-Učinjenje krivicnog djela predstavlja predpostavku za primjenu kazne ili mjere

upozorenja prema njegovom ucinitelju kao nuzne reakcije drustva.

-Postojanje krivnje nuzan je uvjet za kaznjavnaje ucinitelja krivicnog djela

-krivnja kao osnov odgovornosti pociva na nacelima principa zakonitosti i legaliteta

-Krivicna odgovornost karakterizira ucinitelja krivicnog djela i njegovo odnos prema

krivicnom djelu

-Krivnja predstavlja skup uvjeta kojima se oznacava psihicko stanje ucinitelja

- Sadrzaj krivnje je regulisan u krivicnim zakonima drzave i entiteta

ELEMENTI KRIVNJE

-Polazeći od shvatanja da je krvinja subjektivna, psihicka kategorija, koja je vezana za

licnost ucinitelja krivičnog djela , mozemo uociti da se ona sastoji iz dva osnovan
elementa:(1)uracunljivost i (2)umisljaj-krvinja,nehat ili vinost.

-Uracunljivost oznacava postaojanje psihickih svojstava kod učinitelja krivičnog djela

koja ga čine sposobnim da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima.

42
-Krivnja oznacava postojanje određenog odnosa učinitelja prema svom djelu kao svom
ostvarenju.

-Krivnja se moze stupnjevati , moze postojati veci i manji stupanj krivnje, ovisno od
stupnja krivnje mozemo govoriti ne samo o vrsti i visini kazane za ucinjeno krivicno
djelo vec i o postojanju krivicnog djela ovinso o stepnu.

-Krivnja je nuzna predpostavka za primjenu kaze kako prema punoljetnim tako i prema
maloljetnim uciniteljima ovde veliku ulogu ima stepen uracunljivosti osbobe.

URAČUNLJIVOST

-predstavlja skup svjesnih i voljnih elemenata koji određuju psihicko stanje ucinitelja
krivicnog djela u vrijeme njegovog ucinjenja koji ga cine sposobnim da misli, rasuđuje i
odlucuje o svojim postupcima i da upravlja njima.

-sastoji se iz dvije grupe sposobnosti: intelektualne i voljne

-Intelektualna sposobnost predstavlja moc covjeka da ima svijest o onome sto se desava
u njemu i oko njega

- Voljna spospbnost mogucnost da se savladaju spoljne i unutarnje prepreke, mogucnost

da covjek natjera sebe da poduzme određene radnje.

ODNOS URAČUNLJIVOSTI I KRIVINJE

-Uracunljivost je osnov krivnje jer ona ne moze postojati bez uracunljivosti.Prema

novijem shvatanju uračunljivost je uslov za postojanje krivicne odgovornosti.

-Ako ucinitelj u vrijeme cinjenja djela imao zdrav psihicki aparat tada ga smatramo
uracunljivim.Suprotno vazi za neuracunljivo

POJAM NEURAČUNLJIVOSTI

-se definira kao nemogucnost shvatanja značaja svog djela ili nemogucnost upravljanja
osvijim postupcima usljed postojanja trajnog ili privremenog duševnog oboljenja.

OSNOVE NEURAČUNLJIVOSTI

-dvije komponente :bioloska i psiholoska

-biološka sadrzina izrazava se kroz nemormalno stanje dusevnog zdravlja

-psihološka sadrzina se ogleda u pormecaju psihickih funkcija u seferi rasuđivnaja

BIOLOŠKA OSNOVA NEURAČUNLJIVOSTI

43
-uzroci koji dovode a)trajne ili privremen dusevne bolesti-su najznacajnije i u praksi
najcesce. b)privremen dusevne poremecenosti- pretezno kratkotrajna oboljenja psihickih
funkcija(prolazna i izljeciva)

c)zaostalost drustvenog razvoja – velika slicnost sa dusevnim bolestima, stanje koje je

posljedica oboljenja mozga otezan rad psihickog aparata, u suvremeno doba u urbani
oblastima tesko je zamislva ovakva pojava dusevnog oboljenja

d)neke druge teze duševne smetnje- ovaj cetvrti osnov je definiran u nekim zakonima
drugih drzava

u njega se ubrajaju:poremaćaji licnosti, neuroze, nagoni.

Teško duševno zaostale osobe, ukoliko uopće učine neko krivično djelo, uglavnom nisu
uračunljive. Teže ili umjereno duševno zaostale osobe, učinitelji krivičnog djela, najčešće
su bitno smanjeno uračunljive. Lakše duševno zaostale osobe, učinitelji krivičnog djela,
najčešće su smanjeno ili bitno smanjeno uračunljive. Najčešća krivična djela duševno
zaostalih osoba su krađe, zatim krivična djela protiv života i tijela, seksualni delikti...

Način učinjenja krađe kod tih osoba vrlo je karakterističan. Te osobe kradu nagonski,
bez mnogo razmišljanja. Krivična djela protiv života i tijela čine u razdraženim stanjima.
Seksualne delikte počine najprije zato što teško dolaze do seksualnog partnera, a delikte
silvanja čine nad osoba koje nisu u stanju pružiti otpor.

Neke druge duševne smetnje- razni oblici duševnih smetnji, nastranosti i nagonskih
anomalija koje imaju uticaj na voljne sposobnosti učinitelja. U svakom konkretnom
slučaju treba da imaju karakter 'teže' poremećenosti, što znači da traju duže vrijeme ili
da se manifestiraju u većem obimu.
Poremećaji ličnosti su takva psihička stanja koja se nalaze između normalnog i
patološkog, koja nisu ni bolest ni zdravlje, i predstavljaju neku vrstu deformacije
normalnosti.

Neuroze- najčešći psihijatarski poremećaji, predstavljaju jednu grupu psihopatija.

Neuroze su sa stresom povezani poremećaji, koji se razlikuju od psihoza jer pacijent
nikada ne gube vezu sa realnošću. Neurotične reakcije javljaju se kao jedan oblik otpora
na nepovoljne životne situacije u kojima je neurotičar sticajem okolnosti prisijen da živi.
U praksi se uočava pojava da se teške neurotski poremećene osobe kao učinitelji
krivičnog djela ocjenjuju kao smanjeno uračunljive.

Nagoni- urođene tendencije organizma za organskim potrebama u svrhu zadovoljavanja

fizioloških procesa. Potrebe i realizacija nagonskih radnji odvija se nesvjesno, mada
pojedinac svjesno razmišlja o cilju zadovoljenja. Dijelimo ih na osnovne i socijalne.
Najčešći su poremećaji seksualnog nagona.

44
23.2.2. PSIHOLOŠKA OSNOVA NEURAČUNLJIVOSTI

Duševna poremećenost ne dovodi automatski do neuračunljivosti. S obzirom da se

uračunljivost definira kao mogućnost rasuđivanja i odlučivanja, odnosno shvatanje
značaja svog djela, potrebno je utvrditi da je neka od duševnih bolesti uzrokovala
nemogućnost rasuđivanja. Kod utvrđivanja neuračunljivosti razlikujemo 2 stadija: 1)
uspostavljanje dijagnoze, 2)da li je dijagnosticirana bolest mogla dovesti do
nemogućnosti rasuuđivanja u vrijeme učinjena krivičnog djela.

Moraju biti ostvarene psihološka i biološka komponenta. Za postojanje neuračunljivosti

potrebo je kumulativno ispunjenje:
1) jednog od tri oblika duševne poremećenosti (biološka komponenta)
2) jednog od dva oblika psihičkih smetnji (psihološka komponenta)

Mogućnost rasuđivanja (intelektualna komponenta)- učinitelj krivičnog djela da bi

bio uračunljiv, treba da shvati stvarni i društveni značaj djela. Pod stvarnim značajem
podrazumijeva se shvatanje značaja preduzete radnje, njome izazvane posljedice, te
uzročne veze između radnje i posljedice. Pod društvenim značajem djela se
podrazumijeva shvatanje učinitelja krivičnog djela.

Mogućnost upravljanja svojim postupcima (voljna komponenta)- upravljati svojim

postupcima znači biti u stanju svjesno se odlučiti za djelo kada je već shvaćeno njegovo
značenje. Mogućnosti upravlja prethodi proces rasuđivanja kao misaoni proces. Skoro je
nemoguće zamisliti da određena osoba može imati mogućnost rasuđivanja ali ne i
upravljanja. Međutim izuzetak je kada je učinitelj svjestan značaja svog djela, ali ne može
upravljati svojim postupcima.

23.3. METODI UTVRĐIVANJA NEURAČUNLJIVOSTI

Postoje 3 metoda na osnovu kojih se utvrđuje neuračunljivost. To su :

-biološki
-psihološki
-mješoviti ili biološko-psihološki metod

Biološkim metodom smanjena uračunljivost utvrđuje se na osnovu postojanja

određenih psihičkih smetnji. To znači ako se kod učinitelja krivičnog djela utvrdi da je u
vrijeme učinjenja krivičnog djela bolovao od neke duševne bolesti, privremene duševne
poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja, smatrat će se da je takav učinitelj
smanjeno uračunljiv.

45
Psihološkim metodom smanjena uračunljivost se utvrđuje na osnovu postojanja
određenih duševnih smetnji kod učinitelja krivičnog djela. Pri tome se ne utvrđuje uzrok
duševnih smetnji koje su dovele do takvog psihičkog stanja. To znači da ukoliko je
mogućnost upravljanja ili mogućnost shvatanja svojih postupaka u vrijeme učinjenja
krivičnog djela bila smanjena, smatrat će se takav učinitelj smanjeno uračunljivim.

Mješoviti ili bio-psihološki metod podrazumijeva utvrđivanje zajedničke primjene

oba navedena metoda

23.4 UTVRĐIVANJE NEURAČUNLJIVOSTI U KRIVIČNIM ZAKONIMA BIH

Za utvrđivanje neuračunljivosti svi krivični zakoni u BiH propisuju isti metod, mješoviti,
odnosno bio-psihološki metod. Za procjenu i utvrđivanje neuračunljivosti važno je
sljedeće:
a) vrijeme učinjenja krivičnog djela
b) konkretno krivično djelo

Vrijeme učinjenja krivičnog djela- neuračunljivost mora postojati u vrijeme učinjenja

krivičnog djela, u odnosu na konkretno krivično djelo. Procjena uračunljivpsto se mora
odnositi na vrijeme učinjenja krivičnog djela,tačnije u vrijeme preduzimanja radnje, ne
prije ili poslije. Osoba do učinjenja krivičnog djela može biti duševno zdrava, ači krivično
djelo učini u stanju neuračunljivosti. Također je moguća i obrnuta situacija. Treća
moguća situacija jeste da određena osoba učini krivično djelo u stanju uračunljivosti, a
nakon toga kod nje nastupi duševna bolest.

Konkretno krivično djelo- utvrđivanje neuračunljivosti vrši se u odnosu na konkretno

krivično djelo, odnosno određena osoba za krivično djelo u sticaju u isto vrijeme u
odnosu na jedno djelo može biti uračunljiva a u odnosu na drugo djelo smanjeno
uračunljiva.

Uloga sudskomedicinskog vještaka pri procjeni uračunljivosti

U krivičnom pravu se polazi od presumpcije (oborive pretpostavke) da suu sve osobe

koje učine krivično djelo uračunljive. Uračunljivost se neće procjenjivati u svakom
konkretnom slučaju.
Najčešće indikacije su postojanje podataka da je učinitelj krivičnog djela bolovao od
nekog psihičkog poremećaja ili da je tokom krivičnog postupka izražavao abnormalnost
u ponašanju, ili da je krivično djelo pod uticajem alkohola ili droge, ili da je vrsta
krivičnog djela takva da upućuje na to da je učinitelj u vrijeme krivičnog djela bio
psihički poremećen.

46
Neuračunljivost se utvrđuje u krivičnom postupku, a konačnu odluku o tome donosi sud.
Sudu je neophodna stručna pomoć sudskomedicinskih vještaka.
Sudska psihijatrija je posebna naučna disciplina koja proučava i rješava psihijatrijske
medicinske probleme kako bi se dobili odgovri na pitanja koja su u interesu
zakonodavnog sistema. Zadatak sudske psihijatrije u krivičnom pravu je da utvrdi
postojanje ili nepostojanje duševnih bolesti, poremećaja i nastranosti i da ,s obzirom na
to, ustanovi i postojanje ili nepostojanje bitno smanjene uračunljivosti ili
neuračunljivosti krivičnog djela.

Najčešća uloga koju psihijatar u sudnici ima jeste uloga vještaka.

Psihijatarsko vještačenje ili ekspertiza-dokazno sredstvo u sudskom postupku. U
formalnom smislu ekspertiza treba sadržavati: opće podatke o vještaku i sudu, nalaz,
mišljenje i zaključak.

Nakon navođenja općih podataka, vještak će u ekspertizi dati svoj nalaz u kojem će
opširnije opisati ono što je naveo da je temelj vještačenja. Nalaz je posmatranje
predmeta vještačenja.
Mišljenje- izvođenje zaključaka prema pravilima struke. To je dio ekspertize u kojem
vještak integrira svev podatke koje ima o predmetu vještačenja i daje svoje stručno
mišljenje.
Vještak psihijatar je dužan kod ispitanika da utvrdi psihički poremećaj i da ga svrsta u
jednu od navedenih kategorija (duševnja bolest, duševna zaostalost ili rpivremena
duševna poremećenost)
U završnom dijelu vještačenja, zaključku, vještak jasno i što je moguće više preizno
odgovara na pitanje suda u pogledu kliničke procjene tog stanja. Za sudiju su od najveće
važnosti nalaz i mišljenje vještaka. Zaključak uvijek donosi sud.

24.1. BITNO SMANJENA URAČUNLJIVOST

Uračunljivost i neuračunljivost su stanja koja su od značaja za pitanje krivnje učinitelja.

Uračunljivost dovodi do krivice,a neuračunljivost je isključuje. Između tih stanja potpune
uračunljivosti ipotpune neuračunljivosti mogu postojati razni stepeni prelaznih stanja
koja nazivamo stanja smanjene uračunljivosti.
Radi se o stanjima gdje se sposobnost za rasuđivanje i sposobnost za odlučivanje
moraju kvantificirati, stepenovati kao psihološke kategorije. Kao pravna konstrukcija
bitno smanjena uračunljivost je slična neuračunljivosti, ali je bliža uračunljivosti. Bitno
smanjena uračunljivost je samo jedan oblik uračunkjivosti, jer bitno smanjeno
uračunljiva osoba je ipak ona uračunljiva, ona, iako otežano, još uvijek može shvatiti
značaj svog djela i upravljati svojim postupcima.

KZ BIH poznaje institut bitno smanjene uračunljivosti, te propisuje da postoji onda kada

47
je kod učinitelja krivičnog djela u vrijeme njegoovog učinjenja sposobnost da shvati
značaj svoga djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena
zbog trajne ili rpivremene duševne bolesti, privremne duševne poremećenosti ili
zaostalog duševnog razvoja.

Uzroci koji dovode do nastanka bitno smanjene uračunljivosti su isti kao i uzroci koji
dovoode do neuračunljivsti, a to je postojanje:
a) trajne ili privremene duševne bolesti
b) privremene duševne poremećenosti
c) zaostalog duševnog razvoja
d) neke druge teže duševne smetnje

24.2. UTVRĐIVANJE BITNO SMANJENE URAČUNLJIVOSTI U KRIVIČNIM ZAKONIMA

BIH

Za utvrđivanje bitno smanjene uračunljivosti svi krivični zakoni u BiH propisuju isti
metod, mješoviti, odnostno biološko-pishološki metod. Za procjenu i utvriđivanje bitno
smanjene uračunljivosti važno je sljedeće: a) vrijeme učinjenja krivičnog djela i b)
konkretno krivično djelo.

24.3 KRIVIČNOPRAVNO DEJSTVO BITNO SMANJENE URAČUNLJIVOSTI

Krivičnopravno dejstvo bitno smanjne uračunljivosti ogleda se u sljedećem:

a) mogućnost ublažavanja kazne
b) mogućnost izricanja mjere sigurnosti obaveznog psihijatarskog liječenja

Mogućnost ublažavanja kazne- Prema našem zakonskom rješenju, zakon propisuje da

učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značajj svog djela ili sposobnost da
upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena može se blaže kazniti. Bitno smanjena
uračunljivost nije osnov za isključenje krivice. Kod bitno smanjene uračunljivosti mogu
postojati svi oblici vinosti koji se traže za krivicu za odeđena krivična djela. Bitno
smanjena uračunljivost predstavlja zaseban opći fakultativni
osnov za ublažavanje kazne.

Ublažavanje kazne ima za posljedicu da se umjesto kazne koju je zakon propisao za

jedno djelo, izrekne druga, blaža kazna, Institut ublaćavanja kazne je još jedan doprinos
individualizaciji kažnjavanja jer se njim omogućava izbor vrsta kazni u više slučajeva
nego što je to propisano.

48
S obzirom da je institut bitno smanjene uračunljivosti fakultativni institut, to znači da je
sud ovlašten da ublaži kaznu pri postojanju navedenih okolnosti, ali on nije obavezan da
to učini.

Mogućnost izricanja mjere sigurnosti obaveznog psihijatarskog liječenja- osnov za

ovu mogućnost jeste bitno smanjena uračunljivost Ova mjera sigurnosti se izriče ne
samo učiniteljima koji su u vrijeme učinjenja krivičnog djela bili u stanju bitno smanjene
uračunljivosti, nego i onima koji su bili u stanju smanjene uračunljivosti. Ova mogućnost
je fakultativnog karaktera. Osnov za izricanje ove mjere sigurnosti je opasnost od
ponovnog učinjenja krivičnog djela. Izricanje ove mjere sigurnosti zakon ne uvjetuje ni
određenom težinom ili prirodom učinjenja krivičnog djela.

Međutim, uvjeti za izricanje ove mjere sigurnosti neće biti ispunjeni ako postoji samo
mogućnost učinjenja novog krivičnog djela uslijed djelovanja navedenih duševnih stanja
učinitelja. Potrebno je da je opasnost učinjenja novog krivičnog djela vjerovatna. Ova
mjera sgiurnosti se ne izriče samostalno, nego kao dopunska krivična sankcija uz
krivičnopravne sankcije.

25. ACTIONES LIBRAE IN CAUSA

(SAMOSKRIVLJENA NEURAČUNLJIVOST)

Pravilo je da se uračunljivost ( krivnja ) učinitelja krivičnog djela utvrđuje prema

vremenu poduzimanja radnje učinjenja krivičnog djela. Ukoliko u tom vremenskom
periodu na strani učinitelja djela nema uračunljivosti, nema ni krivnje, pa ni kažnjavanja
takve osobe. Od ovog pravila postoji izuzetak a to je kada se učinitelj sam stavi u stanje
neuračunljivosti pa učini krivično djelo. U takvom slučaju učinitelj je kriv iako je djelo
učinio u neuračunljivom stanju, pod uvjetom da se sam stavio u takvo stanje upotrebom
alkohola, opojnih droga ili na drugi način, i ako je u vrijeme dovođenja u takvo stanje
njegovo djelo bilo obuhvaćeno umišljajem ili nehatom. Taj izuzetak se naziva
samoskrivljena neuračunljivost.

Stavljanjem u privremeno neuračunljivo stanje učinitelj je sam sebe upotrijebio kao

sredstvo za učinjenje krivčnog djela, te je zbog toga kriv za učinjeno djelo. Za postojanje
samoskrivljene neuračunljivosti potrebno je ispunjenje sljedećih uvjeta:
1) da se osoba sama stavlja u stanje privremene neuračunljivosti
2) da je u vrijeme stanje privremene neuračunljivosti uračunljiva
3) da je u stanju privremene neuračunljivosti učinila krivično djelo činjenjem ili
nečinjenjem sa umišljajem ili iz nehata
4) da između radnje i posljedice ostvarenog krivičnog djela postoji uzročni odnos.

Uračunljivost kod učinitelja mora postojati u vrijeme kada se on upotrebom alkohola,

49
opojnih droga ili na drugi način stavlja u privremeno neuračunljivo stanje. Krivnja
postoji kako za umišljajno, tako i za nehatno skrivljenu neuračunljivost, s tim što se za
umišljajnu odgovara uvijek, a za nehatnu samo ako tako zakon propisuje. Upotrebom
alkohola, opojnih droga učinitelj može sebe dovesti u stanje bitno smanjene
uračunljivosti, a ne u stanje neuračunljivosti.

Za postojanje samoskrivljene neuracunljivosti, potrebno je ispunjenje sljedecih uvjeta:

1. da se osoba sama stavlja u stanje privremene neuracunljivosti

2. da je u vrijeme stavljanja u stanje privremene neuracunljivosti uracunljiva

3. da je u stanju privremene neuracunljivosti ucinila k.d. cinjenjem ili necinjenjem sa

umisljajem ili iz nehata

4. da izmedju radnje, kojom se osoba stavlja u privremeno neuracunljivo stanje, i

posljedice ostvarenog k.d. postoji uzrocni odnos.

Ovaj institut nece postojati ako je osoba bila neuracunljiva u vrijeme opojnih sredstava,
ili kada je u opijeno stanje dosla pod dejstvom prinude ili neotklonjive zablude. Takodjer
nema samoskrivljene neuracunljivosti kada osoba upotrijebi veoma malu kolicinu
alkohola. Za postojanje ovog instituta potrebno je da je u takvom stanju ucinjeno k.d. uu
odnosu na koje kod ucinitelja postoji krivnja. Postoji vise shvatanja za krivnju: prema
jednom krivnja postoji samo ako je u odnosu na prouzrokovanu posljedicu kod ucinitelja
u uracunljivom stanju prije opijanja postojao umisljaj. Prema drugom, koje je
zastupljenije, krivnja psotoji kada je kod ucinitelja postojao umisljaj ili nehat u odnosu
na posljedicu prouzrokovanu u opijenom stanju. Uracunljivost kod ucinitelja mora
postojati u vrijeme kad se on upotrebom alkohola, opojnih droga ili na drugi nacin
stavlja u privremeno neuracunljivo stanje. Tako krivnja za ucinjeno djelo postoji ako kod
njega postoji umisljaj ili nehat u odnosu na posljedicu koja je prouzrokovana u opijenom
stanju. Upotrebom alkohola, opojnih droga ili na drugi nacin, ucintelj moze sebe dovesti
u stanje bitno smanjene uracunljivosti, a ne u stanje neuracunljivosti. To je sl. Skrivljene
bitno smanjene neuracunljivosti koja ne predstavlja osnov za blae kaznjavanje ucinitelja.

POJAM KRIVNJE U UŽEM SMISLU

Pored uračunljivosti, pojam krivnje čine i umišljaj, odnosno, nehat učinitelja. Rijel
krivnja označava vinost i stoji nasuprot nevinosti. Krivnja vinost je nužna pretpostavka
za postojanje kažnjivosti učinitelja.

U krivičnoprocesnom smislu krivnja postoji kada je u krivičnom postupku izvođenjem

dokaza utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za postojanje krivične odgovornosti neke osobe,
tj. kada je dokazano postojanje objektivnih i subjektivnih elemenata učinjenog krivičnog
djela,

Utvrđivanje svijesti i volje u svakom konkretnom lučaju znači ustanovljavanje obima i

sadržine predstave o djelu i intenziteta voljnog odnosa prema posljedici (stepen

50
krivnje). Krivično zakonodavstvo BiH polazi od principa da je subjektivna krivična
odgovornost uvjet za primjenu kazne, a njenu suštinu predstavlja krivnja (vinost).

TEORIJE O KRIVNJI (VINOSTI)

Prema psihološkoj teoriji krivnja je psihički odnos učinitelja prema svom djelu kao
jednom događaju u spoljnjem svijetu,

Psihološki odnos se ispoljava u postojanju:

a) svijesti o radnji, posljedici, uzročnom odnosu između njih i okolnostima pod

kojima se čini djelo

b) volji koja se javlja u vidu htijenja ili pristajanja na posljedicu

Prema normativnoj teoriji krivnja je prijekor koji sud u ime drustva, sa stanovista
pravnog poretka, upucuje ucinitelju krivicnog djela za ucinjeno zabranjeno djelo. Sadrzaj
krivnje ili vinost ogleda se u sukobu koji postoji izmedju ponasanja ucinitelja krivicnog
djela i normi pravnog poretka.

Krivnja je ocjena o tome da li se ucinitelj djela moze pravno prekoriti za ucinjeno djelo i
prema tome kazniti. Tu ocjenu ne daje sam ucinitelj djela, vec sudsko vijece koje donosi
odluku o krivicnoj odgovornosti. Naime, za postojanje krivnje nije dovoljno da kod
ucinitelja postoji svijest i volja u odnosu na radnju i stetnu posljedicu, tj. u odnosu na
djelo kao realnu pojavu u spoljnjem svijetu, vec je potrebno da kod njega postoji svijest o
tome da je njegovo djelo protivno pravilima drustva, da je zabranjeno i da mu se za to
mora uputiti prijekor.

26.2. krivnja (vinost) u domacem krivicnom pravu

Ucinitelj je kriv ako je krivicno djelo ucinio sa umisljajem ili iz nehata. Iz ovog proizilazi
da se krivnja javlja u dva oblika, kao umisljaj i nehat.

Krivnja predstavlja psihicki odnos ucinitelja prema svom djelu. Najveci znacaj imaju
svijest i volja. Svijest i volja su osnovni elementi covjekovog ponasanja i kroz njih se
najjasnije odrazava odnos licnosti prema svom ponasanju i rezultatu tog ponasanja. Iz
ovoga prozilazi da je krivnja subjektivna, psiholoska kategorija koja je , s jedne strane,
subjektivni element krivicne odgovornosti, ali s druge strane osnov za primjenu kazne i
mjera upozorenja.

Utvrdjivanje ostvarene krivnje ima u svakom konkretnom slucaju dvojaki aspekt,

pozitivni i negativini. Pozitivni aspekt znaci utvrdjivanje postojanja umisljaja ili nehata

51
ucinitelja, a negativni aspekt znaci odsustvo osnova koji iskljucuju krivnju. Kod
uracnljivosti se utvrdjuje je li ucinitelj krivicnog djela uopce mogao upravljati svojim
postupcima u vrijeme ucinjenja djela. Dakle, utvrdjuje se njegova sposobnost za
rasudjivanje i odlucivanje. Kod krivnje se utvrdjuje je li ucinitelj bio svjestan konkretnog
krivicnog djela koje cini je li to djelo htio ili je pristao na njegovo ucinjenje.

Krivnja nije apsolutno data kategorija vec je naprotiv, podlozna stupnjevanju u svakom
konkretnom slucaju. To znaci da osobe koje su skrivljeno ucinile krivicno djelo ne
moraju imati stupanj krivnje bez obzira sto su ucestvovale u ucinjenu istog krivicnog
djela. Stupanj krivnje takodjer ima znacaja kod odmjeravanja kazne ( kao olaksavajuca
ili otezavajuvaca okolnost).

Krivnja je konacno, individualna, licna, te se utvrdjuje pojedinacno za svakog ucesnika, u

procesu ucinjenja krivicnog djela.

26.3. posebni slucajevi krivnje

Postoje takvi slucajevi gdje je dozvoljena prezumpcija krivnje. To su iznimni slucajevi

koji se iz toga moraju restriktivno tumaciti, a rijec je o odgovornosti pravne osobe i
komandnoj, zapovjednoj ili starjesinskoj odgovornosti. U pravnoj teoriji se takodjer
razmatra i pitanje postojanja krivicne odgovornosti kolektivnih organa upravljanja.

(1) Krivicno pravo SFRJ Jugoslavije je neposredno poslije Drugog svjetskog rata
predvidjalo kaznjavanje pravnih osoba za krivicna djela. Opci dio krivicnog
zakona iz 1947.g predvidjao je mogucnost da pravna osoba moze izuzetno biti
krivicno odgovorna u slucajevima kada je u zakonu predvidjena takva
odgovornost. Donosenje krivicnog zakonika FNRJ iz 1951.g iskljucena je krivicna
odgovornost pravne osobe. Krivicnopravna konvencija o korupciji vijeca evrope
iz 1999.g takodjer propisuje krivicnu odgovornost pravnih osoba za krivicna
djela korupcije. Konvencija UN protiv transnacionalnog organiziranog kriminala
usvojena 2000.g izricito propisuje krivicnu, gradjansku i administrativnu
odgovornost pravnih osoba za ucinjena krivicna djela u okviru organiziranog
transnacionalnog kriminala.

Odgovornost pravne osobe za krivična djela u krivičnom pravo Bosne i Hercegovine je

predviđena u posebnoj glavi. 14. kao pravna osoba koja posliježe krivičnoj odgovornosti
u smislu člana 1 stav 13 KZ BiH smatra se: Bosna i Hercegovina, FbiH, RS, Brčko distrikt,
kanton, grad, općina, mjesna zajednica, svaki organizacioni oblik privrednog društva i
svi oblici povevanja društva, ustanove, institucije za vršenje kredita i drugih bankarskih
usluga i sl.

52
Zakonskim je odredbama oredviđena krivična odgovornost domaće i strane pravne
osobe za krivično djelo učinjeno na terioriji BiH, a koje je neposredni učinitelj učinio u
ima, za račun ili u korist te pravne osobe. Domaća pravna osoba rakođer odgovara za
krivično djelo učinjeno izvan BiH, a koje je poduzeto protiv strane države, stranih
državljana ili stranih pravnih osoba.

Strana pravna osoba odgovara pod određenim uslovima, ukoliko ima sjedište na
teritoriji BiH, ili u njoj obavlja svoju djelatnost čak i ako je djelo učinjeno izvan BiH, a
protiv BiH ili njenih državljana ili domaćih pravnih osoba.

Pravna osoba je krivično odgovorna za krivično djelo koje je učinila fizička osoba u ima,
za račun ili u korist pravne osobe pod sljedećim uvjetima:

a. Kada smisao učinjenog krivičnog djela proizilazi iz zaključka, naloga ili odobrenja
rukovodećih organa pravne osobe

b. Kada su rukovodeći organi pravne osobe uticali na učinitelja djela ili mu

omogućili da učini krivično djelo

c. Kada pravna osoba raspolaže s protivpravno ostvarenom imovinskom koristi ili

koristi predmete nastale krivičnim djelom

d. Kada su rukovodeći organi pravne osobe propustili dužni nadzor nad zakonitošću
rada radnika.

Za djelo ucinjeno iz nehata pravna osoba krivicno odgovara ali se moze blaze kazniti. I
konacno, pravna osoba u stecaju takodjer je krivicno odgovorna za krivicno djelo bez
obzira da li je djelo ucinjeno prije pocetka stecajnog postupka ili u medjuvremenu, ali se
u tom slucaju takvoj pravnoj osobi ne izrice kazna, vec samo mjera sigurnosti
oduzimanja predmeta ili mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivicnim
djelom.

(2) komandna (zapovjedna ili starjesinska) odgovornost predstavlja odgovornost

politicki ili vojno nadredjene osobe za postupke svojih potcinjenih, kada je znala ili nije
znala ali je imala osnovanog razloga da zna da je potcinjeni ucinio ili da ce uciniti
krivicno djelo, a nije poduzela mjere da to sprijeci ili pak da pocinjenog kazni. Ovaj
posebni oblik krivicne odgovornosti za odredjena medjunarodna krivicna djela (
genocid, ratne zlocine, zlocin protiv mira, zlocin protiv covjecnosti) predvidja
medjunarodno krivicno pravo.

Krivicni zakon BiH propisuje da cinjenica da su krivicna djela, i to genocid, zlocin protiv
covjecnosti, ratni zlocin protiv civilnog stanovnistva, ratni protiv ranjenika i bolesnika,
ratni zlocin protiv ratnih zarobljenika koja su ucinjena od strane podredjenog, ne
oslobadja od krivicne odgovornosti njemu nadredjenu osobu u koliko je ona znala ili je
mogla znati da se podredjeni sprema uciniti takvo djelo.

53
Ova odgovornost, koja se jos u teoriji naziva odgovornost nadredjenog, odgovornost za
radnje potcinjenog i odgovornost za propuste drzgog, zapravo je protivna nacelima
subjektivne krivicne odgovornosti. Njena sustina sastoji se u propustanju obaveze da se
djeluje – da se sprijeci podcinjeni da ucini krivicno djelo ili da se po tom kazni za
ucinjeno djelo.

(3) krivicna odgovornost kolektivnog organa. Ova odgovornost moze se promatrati u

dva oblika: 1. Odgovornost kolektivnog organa kao cjeline i 2. Odgovornost osoba za rad
u kolektivnom organu.

Prvi oblik odgovornosti postoji za samo donosenje nezakonite odluke, ali se i ovdje, kao
i kod odgovornosti pravne osobe, javljaju dva problema, prvi, u vezi sa utvrdjivanjem
psihickog odnosa – krivnje takvog organa prema ucinjenom djelu, i drugi, sa primjenom
krivicnih sankcija. Drugi oblik odgovornosti predstavlja subjektivnu odgovornost svakog
clana kolektivnog organa za svoje propuste ili cinjenja u radu tog organa pri njegovom
nezakonitom postupanju.

OBLICI KRIVNJE (VINOST)

UMIŠLJAJ

-Umišljaj (dolus) je svjesno i voljno ostavernje krivicnog djela

-Najviši oblik krivnje , izrazva psihicki odnos ucinitelj prema djelu koju ostvaruje

-Prema teoriji svijesti umisljaj postoji kada je ucinitelj bio svijestan da ce svojom
radnjom prouzrokovati posljedicu, sto karakterise ovaj pojam umisljaja jeste postojanje
svijesti na strani ucinitelja.Umisljaj postoji kada ucinitelj predvidio postojanje posljedica.

-Prema teoriji volje umisljaj postoji kada je ucinitelj htio nastupanje predviđene
posljedice.Samo predviđanje nije dovoljno za postojanje umišljaja

-Obje naveden teorije trpe prigovore,prvoj se zamjera da prosiruje pojam i sadrzinu

umišljaja, a suzava nehat.Drugoj se zamjera suzavanje pojma umisljaj ,a prosiruje pojam
nehata .

-Kompromisna teorija je zadrzala osnovne koncepcije obe navedena shvatanja ,ali je

odbacila njihove krajnosti, za postojanje umišljaja po ovoj teroiji potrebno je da postoji
svjesni i voljni element..

-Prema KZ krivicno djelo ucinjeno sa umišljajem kada je ucinitelj bio svjestan svog djela i
hio njegovo ucinjenje. Svi KZ na teriroriji BiH razilikuju dvije vrste umišljaja direktni i
eventualni.

DIREKTNI UMIŠLJAJ (dolus directus)

- Direktni umišljaj postoji kada je ucinitelj bio svjestan svog djela i htio njegovo
učinjenje.Neophodno za postojanje direktnog umišljaja je htijenje i svijest o djelu.

54
(1)Svijest o djelu zanaci da ucinitelj ima znanje o radnji i stetnoj posljedici ,uzrocnoj vezi
izmedju njih,o objektu i drugim stvarima,svijest o djelu sadrzi svijest o svim
okolnostima,u stvarne oklnosti spadaju ne samo fizicke nego i pravne cinjenice.

(2)Htijenje djela postoji kad je ucinitelj htio nastupanje predviđene posljedice djela
,odnosno ,kada je ucinitelj htio nastupanje predviđene posljedice djela sa ciljem da
ostvari stetnu posljedicu na objekt napada.Ucinitelj u ovom obliku hoce nastupanje
posljedice.Voljni element pretpostavlja donosenje prethodne odluke ucinitelja da
poduzme radnju kojom ce ostvariti posljedicu krivncnog djela.

Direktan umisljaj dakle cine dva elementa: svijest od djelu i htijenje djela.

(1) Svijest o djelu znaci da ucinitelj ima znanje, odnosno pravilnu i potpunu
predodzbu ili saznanje o radnji i stetnoj posljedici u prirodnom smislu. Dakle,
svijest o djelu treba da sadrzi svijest o svim stvarnim okolnostima koja cine
obiljezja krivicnog djela. Ukoliko ucniitelj djela nije bio svjestan neke stvarne
okolnosti koja predstavlje obiljezje krivicnog djela onda kod njega nepostoji
umisljaj u odnosu na to djelo. Medjutim, za direktni umisljaj nije uvijek nuzno da
postoji svijest ucinitelja o pravnoj kvalifikaciji stvarnih cinjenica. Svijest o
protupravnosti djela trazi se u onim slucajevima gdje je protupravnost element
bica krivicnog djela.

(2) Htijenje djela postoji kada je ucinitelj htio nastupanje predvidjene posljedice
djela, odnosno, kada je ucinitelj poduzeo radnju ucinjena sa ciljem da ostvari
stetnu posljedicu (npr. Ubistvu iz ljubomore, ili ubistvo iz bezobzirne osvete). Pri
ovom obliku umisljaja hoce nastupanje i one posljedice koja treba posluziti kao
sredstvo za ostvarenje glavne posljedice, tzv.prethodnu posljedicu (npr.ubistvo
radi nasljedstva ubijenog, ili falsificiranje isprave radi dobijanja uposlenja).
Htijenje ucinitelja obuhvaca, takodjer, i onu posljedicu koja nuzno nastaje uz
glavnu posljedicu na koju je usmjerena radnja, tzv. Uzgredna posljedica
(npr.osoba A sa umisljajem da lisi zivota osobu B baci eksplozivnu napravu u
prostoriju u kojoj se osim osobe B nazale i osobe C i D ). Najzad, ucinitelj je htio
posljedicu i onda kada je svjestan da ce izvjesna dalja posljedica nastupiti pri
ostvarenju negove svrhe (npr.ubistvo majke koja doji novorodjeno dijete, ili
ubistvi lijecnika koji jedino svojom strucnoscu moze trenutno spasiti odredjenog
pacijenta).

27.1.2. eventualni umisljaj (dolus eventualis)

Eventualni umisljaj postoji kada je ucinitelj bio svjestan da usljed njegovog cinjenja,
odnosno necinjenja, moze nastupiti zabranjena posljedica, te je pristao na njeno

55
nastupanje. I ova se vrsta umisljaja sastoji iz dva elementa, a to su svijest po mogucnosti
nastupanja posljedice i pristajanje na posljedicu.

(1) Svijest o mogucnosti nastupanju posljedice postoji kada ucinitelj predvidja da iz

njegove radnje moze nastupiti zabranjena posljedica. Dakle, ovdje ne postoji u
pogledu posljedice sigurnosti i neizvjesnost vec samo mogucnost njenog
nastupanja. Postojanje svijesti o mogucnosti nastupanja posljedice znaci da
ucinitelj krivicnog djela ne predvidja posljedicu svog djela kao nesto sigurno i
neminovno, pa ni kao izvjesno, vec samo kao nesto sto je u izgledu, sto je prisutno
kao opasnost.

(2) Pristajanje na nastupanje posljedice. Za razliku od direktnog umisljaja gdje je

voljni element izrazen u htijenju predvidjene posljedice, kod eventualnog
umisljaja on je izrazen u pristajanju na njeno nastupanje. Posljedica koja se
predvidja kao moguca priznaje se kao svoja suglasavanjem sa njenim
nastupanjem. Kod eventualnog umisljaja radnja se poduzima sa ciljem da se
ostvari neka druga posljedica a ne ona na koju se pristaje. Prema tome, pristanak
ovdje znaci prihvacanje rizika, mirenje sa nastankom nezeljene posljedice.

Odgovornost i kaznjivost za djela ucinjena sa umisljajem. Za krivicna djela ucinjena

sa umisljajem uvijek se krivicno odgovara bez obzira na to da li su ucinjena sa direktinim
ili eventualnim umisljajem. Tu krivicni zakoni ne prave razliku. Medjutim, zakon kod
nekih krivicnih djela predvidja samo direktan umisljaj kao oblik krivnje kada se namjer
ili pobuda javljaju kao konstitutivni elementi bica tih djela. U poredjenju sa eventualnim
umisljajem direktni je tezi jer sadrzi veci stupanj krivnje.

27.1.3. posebne vrste umisljaja

Dolus antecedens i dolus subsenques (consequens). Dolus antecedens (prethodni

umisljaj) prethodi poduzimanju radnje cinjenja. Nuduci da umisljaj m ora prethoditi
radnji ucinjenja, tako ova vrsta umisljaja nema poseban znacaj i izjednacava se sa opcim
pojmom umisljaja. Dolus subsenques (naknadni umisljaj) javlja se poslije ucinjenja
krivicnog djela te je bez utjecaja na stupanj krivicne odgovornosti koja se utvrdjuje
prema vremenu ucinjenja djela. Naknadni umisljaj moze se uzeti samo kao okolnost kod
odmjeravanja kazne, jer on oznacava drzavnje ucinitelja poslije ucinjenja djela.

Dolus repentinus i dolus praemeditatus. Dolus repentinus je iznenadn, momentalni

umisljaj koji nastaje iznenada, bez prethodnog razmisljanja o krivicnom djelu, najcesce
neposredno poslije provokacije od strane ostecenog. To je umisljaj na mah. Krivicni
zakon samo u dva slucaja poznaju iznenadni umisljaj kao ublazavajucu oklonost, i to kod

56
ubistva na mah i teske tjelesne povrede na mah. Dolus praemeditatus ili predumisljaj
postoji u slucaju kada je odluka donijeta promisljeno, tj kada je ucinitelj jedno duze
vrijeme, hladnokrvno i detaljno, razmisljao o djelu prije nego sto ga je ucinio. U nekim
zakonodavstvima predumisljaj se uzima kao najteza vrsta umisljaja, a u drugim kao
poostravajuca okolnost.

Dolus determinatus i dolus indeterminatus Dolus determinatus je odredjeni umisljaj

koji postoji kada je ucinitelj ostvario onakvu posljedicu u onom obliku i obimu kakvu je i
predvidio, odnosno kakvu je htio. On odgovara pojmu i sadrzini direktnog umisljaja.
Dolus interdeterminatus je neodredjeni umisljaj koji postoji kada je ucinitelj predvidio
posljedicu ali samo u opcim okvirima. Dolus interdeterminatus moze se pojaviti u dva
vida, i to kao dolus alternativus i dolus eventualis. Dolus alternativus postoji kada je
ucinitelj predvidio mogucnost nastupanja vise posljedica usljed poduzete radnje
ucinjenja, ali tako da samo jedna od njih moze sigurno nastupiti koju on prihvaca. Npr.
Ako neko puca na dva covjeka koji razgovaraju, on je svjestan da jednog od njih moze
ubiti ili raniti, ali ne obojicu. Dolus eventualis postoji kada je ucinitelj predvidio
mogucnost nastupanja vise posljedica kao rezultat poduzete radnje ucinjenja, ali tako sto
jednu predvidja kao sigurnu, a ostale pretpostavlja kao moguce, vjerojatne. Npr. Kada
ucnitelj na ulici puica na jednu osobu, on je svjestan da ce je iz automatskog pistolja
ubiti, ali predvidja da jos nekog moze ubiti ili raniti i pristaje na te moguce posljedice.
Dolus generalis i dolus specialis. Dolus generalis postoji onda kada ucnitelj pogresno
vjeruje da je poduzetom radnjom proizveo onu posljedicu koju je htio, pa poduzima
drugu radnju prema istom objektu, ali u drugom cilju (npr. Da ukloni tragove), i tek sa
ovom drugom radnjom ostvaruje zeljenu posljedicu za koju smatra da je proizveo prvom
radnjom. Drugi dolus specialis po svojoj sadrzini obuhvaca opci pojam umisljaja.

Nehat

Nehat (culpa) je drugi, blazi oblik krivnje gdje je psihicki odnos ucinitelja prema djelu
izrazen u prouzrokovanju posljedice koja se nije htjela. To je nevoljno ostvarenje
krivicnog djela. Psiholoski odnos ucinitelja ispoljava se samo kroz jednu komponentu,
kroz svijest o mogucnosti nastanka zeljene posljedice ili u mogucnosti postojanja
svijesti. Potrebna je i socijalno-eticka komponenta izrazena u postojanju duznosti da se
posljedica predvidi. Nepredvidjanje zabranjene posljedice koja se mogla predivdjeti
znaci da nije bilo duzne paznje koju pravni poredak trazi od svakog gradjanina kao
prosjecnog covjeka. S obzirom da je umisljaj oblik vinosti koji se javlja u pravilu, to se on
ne propisuje izricito u bicu krivicnog djela kao sto je sl. Sa nehatom. Za razliku od
umisljaja, nehat ne povlaci uvijek odgovornost i kaznjivost. O pojmu i sadrzini nehata u
pravnoj teoriji postoji vise shvatanja, i to: teorija svijesti, teorija volje i normativna
teorija. Prema teoriji svijesti (intelektualistickoj teoriji), nehat je nedostatak svijesti,
predstave na strani ucinitelja u odnosu na posljedicu krivicnog djela. On postoji kada

57
ucinitelj nije imao svijest, predstavu o posljedici, ali je mogao imati da je bio precizniji,
pazljiviji u ocjenjivanju svoje radnje. Nehat tako nastaje kao greska razuma.

Prema teoriji volje (voluntaristickoj teoriji) nehat je nepostojanje svijesti, predstave na

strani ucinitelja u odnosu na posljedicu krivicnog djela zbog nedovoljnog napora
ucinitelja da aktivira svoju moc rasudjivanja i procjenjivanja kauzalne mogucnosti i
prouzrokovanja posljedice. Nehat se javlja kao greska volje, kao nedostatak dovoljnog i
potrebnog napora volje. Prema normativnoj teoriji nehat je nedostatak dužne i moguće
pažnje. Nehat kao krivnja postoji kada sud utvrdi na osnovu objektivnih mjerila da
učinitelj kod poduzimanja radnje učinjenja nije pokazao onu pažnju koju od njega
zahtjeva pravni poredak, akoju je mogao da pokaže s obzirom na okolnosti slučaja i svoje
lične sposobnosti. Sadržina nehata je u povredi dužne i potrebne pažnje, u sipoljavanju
nemarnosti i neozbiljnosti društva da se pažljivo postupa. U okviru ove teorije razlikuje
se shvatanje prema kome je nehatposeban oblik kažnjivog ponašanja koji ima poseban
sadržaj neprava i krivnje. Struktura nehata je hibridna, pored psiholoških, nehat sadrži i
normativne, socijalno-etičke elemente. U savremenoj teoriji i zakonodavstvu najviše je
zastupljena kombinirana teorija svijesti i volje sa elemeentima normativnosti.

Kod određivanja nehata polazi se od činjenice da kod učinitelja mora postojati određeni
psihički odnos prema djelu izražen ili u svijesti o mogućnosti nastupanja posljedice ili u
dužnosti i mogućnosti da se posljedica predvidi. Tako je prea našem KZ-u (i KZ BiH. I KZ
FBiH i KZ Rs i KZ BD) djelo učinjeno iz nehata kad je učinitelj bio svjestan da usljed
njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako
držao da će je moći spriječiti ili da ona neće nastupiti; ili kada nije bio svjestan
mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i svojim
ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti. To znači da se
razlika između umišljaja i nehata nalazi u voljnom elementu. Kod umišljaja voljni
element sastoji se u htijenju ili pristajanju na posljedicu, dok kod nehata iz tog voljnog
elementa uopšte nema. Iz ovih zakonskih odredi proizilazi das postoje 2 vrste nehata:
svjesni i nesvjesni. Pravna teorija poznaje i profesionalni nehat.

27.2.1.Svjesni nehat (luxuria, lakomislenost)

Svejsni nehat postoji kada je učinitelj bio svjestan da zabranjena posljedica može
nastupiti, ali je olako držao da ona neće nastupiti ili da će je moći otkloniti. Ovaj nehat
čine 2 elementa: svijest o mogućnosti nastupanja posljedice i vjerovanje ( olako držanje)
da ona neće nastupiti ili da će je sam učinitelj moći spriječiti. Prvi elemnt je pozitivno, a
drugi negativno određen.

Svijest kod svjesnog nehata obuhvaća sve elemente djela koje obuhvaća i svijest kod
eventualnog umišljaja. Kod eventualnog umišljaja učinitelj djela neće posljedicu, ali
pristaje na njeno nastupanje, dok kod svjesnog nehata on ne pristaje na njeno
nastupanje, već samo olako vjeruje da ona neće nastupiti ili da će je otkloniti.
Nepostojanje voljnog elementa kod svjesnog nehata je osnov za njegovo razgraničenje
od eventualnog umišljaja. To znači da se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi

58
postoji li pristajanje na posljedicu ili ne, vrši se to po Frankovoj formuli prema kojoj
eventualni umišljaj postoji onda kada se učinitelj ne bi uzdržao od učinjena djela i onda
da je bio siguran u moment učinjenja radnje da će do posljedice sigurno doći. Svejsni
nehat se javljja u 2 oblika : Samopouzdanje i pouzdanje.

Kod samopouzdanja učinitelj k.d. predviđa mogućnost nastupanja posljedice iz radnje

koju poduzima, ali vjeruej dsa će je on sam, svojim naporom i svojom sposobnošću
otkloniti. On je spreman na zalaganje i vejruje u svoju sposobnost da će spriječiti
posljedicu, ali ona nstaje i pored njegvog napora. Učinitelj k.d. ovdje precjenjuje svoje
sposobnosti. Pouzdanje posoji ond akada učinitelj, predviđajući mogućnosti posljedice,
olako drži da ona neće nastuiti usljed dejstva neke stvarne okolnosti. Zasniva se dakle
na stvarnim okolnostima, ali čije je dejstvo precjenio. Kod ovog svjesnog nehata učinitelj
nema namjeru da sam nešto poduzme u cilju sprječavanja posljedice koju previđa, već
se nada da će neki spoljni, postojeći ali nesiguran činitelj spriječiti njeno nastupanje.

27.2.2.Razgraničenje eventualnog umišljaja i svjesnog nehata

Nalazi se na granici direktnog umipljaja i svjesnog nehata. Dodiruje se a svjesnim

nehatom tako da nije uvijek lako razgraničiti postoji li pristajaje na posljedicu ili ne, te
da li pstoji eventualni umišljaj ili svjesni nehat. Ove teškoće se otkalnjaju prema
Frankovoj formuli ( Rajnhard Frank): potrebno je da sud uzme u obzir sve okolnosti
učinjenja krivičnog djela te s obzirom na njih postavi pitanje : da li bi se učinitelj k.d.
suzdržao od poduzimanja radnje čak i da je bio siguran da će posljedica nastupiti, onda
postoji pristajanje, dakle i eventualni umišljaj. Ukoliko se ustanovi da bi se učinitelj
suzdžao od učinjenja radnje da je bio siguran da će posljedica neizostavno nastupiti, u
tom slučaju će postojati svjesni nehat. U slučaju kada se ne može sa sigurnošću utvrditi
da li postoji pristajanje kod učinitelja na nastupanje posljedice, uzima se da postoji
svjesni nehat. Dakle, kad postoji sumnja u pogledu pristajanja na posljedicu, tada se
uzima da postoji svjesni nehat po principu in dubio pro reo ( u sumnji blaže za
optuženog).

27.2.3. Nesvejsni nehat(negligentia)

To je nemar ili nepažnja i postoji onda kada učinitelj nije bio svjestan mogućnosti
nastajanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i sojim ličnim svojstvima
bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti. Prvi element je nepostojanje svijesti kod
učinitelha z idbisz ba posljedicu. Zato što nepostoji svjesni element, ne postoji ni voljni
element. Taj element je negativno određen. Drugi elelemnt nesvjesnog nehata j
epozitivno određen i on se sastoji u činjenici da je učinitelj djela prema postojećim
okolnostia i svojim ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan nastupanja
zabranjene posljedice.

Procjena na osnovu objektivnog kriterija-obuhvaća stvarni karakter poduzetih

djelatnosti, mjesto i vrijeme njiohovog učinjenja, vidljivost i rastojanje i druge okolnosti

59
koje su od značaja za sagledavanje prouzrokovanja posljedice. To se mjeri prema
sposobnostima prosječnog čovjeka.

Prema subjektivnom kriteriju za ocjenu nepažjivosti uzima se ličnost učinitelja k.d., tjs.
Njegove sposobnosti da može imati prosječnu pažjivost.

Profesionalni nehat – to je behat osobe koja je pri obavljanju svog poziva ili zanimanja
dužna da bude pažjivija od drugih osoba kada podutima radnje iz djelokruga svog poziva
ili zanimanja. On se smatra težom vrstomnehata, iako KZ ne pozanje ovu vrstu nehata,
on se koristi u sudskoj praksi i može biti otežavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne.

Odgovorsnost za djela učinjena iz nehata- odgovara se samo kada to zakon izričito

određuje. S obzirom da je nehat blaži oblik krivnje od umišljaja, ono se blaže i kažnjava.
Zakon ne pravi razliku da li je djelo bilo učinjeno sa svjesnim ili nesvjesnim nehatoom.
To znači da vrsta nehata nema nikakvog uticaja na određivanje odgovornosti, ali može
biti od uticaja kod odmjeravnja kazne.

Sticaj nehata je učinjenje k.d. od strane više osoba koje su sve postupale iz nehata. U
pogledu odgovornosti za ova učinjena djela (iz sticajnih radnji) ima više shvatanja. Prvo
je da odgovara samo osoba čije je radnja posljednja jer je ona neporedni zrok posljedice.
Odgovornost ove osobe zasniva se na općim pravilima odgovornosti za nehat. Prema
drugom shvatanju svaka nehatna radnja ima svoj kauzalni odnos koji se ne prekida, tako
da svi učesnici trebaju odgovarati podjednako. Prema trećem shvatanju, nehat drugog
učinitelja isključuje nehat predhodnog učinitelja. Kz u BiH ne predviđaju sticaj nehata
kao posebnu vrstu odgovornosti tako da bi svaki učinitelj u ovom slučaju odgovarao u
granicama svoje behatne radnje.

Slučaj(casus) postoji kada jedna osoba prouzrokuje zabranjenu posljedicu koju prema
objektivnim okolnostima nije bila dužna da predvidi, a po svojim ličnim nije mogla da
predvidi. Za razliku od nehata, kod slučaja nema subjektivne veze između radnje i
posljedive, tako da postoji samo objektivna veza uzročnosti. S obzirom da kod postojanja
slučaja nema ni svjesnog ni voljnog elementa na strani učinitelja, nema krivnje ni
kažnjivosti

28..1. pojam i vrste kvalificiranih k.d.

Kvalificirano k.d. postoji kada poduzimanjem radnje učinitej hoće da ostvari posljedicu,
ali u stvarnosti nastupi druga, teža posljedica. Za njih je pooštrena odgovornost i teže
kazne. Krivični zakon BiH poznaje 2 tipa kvalificiranih k.d. : 1. K.d. kvalificirano težom
posljedicom i 2. K.d. kvalificirano naročitom okolnošću

28.2, K.d. kvalificirano težom posljedicom postoji kada učinitelj poduzme radnju radi
ostvarivanja jedne određene posljedice, a ostvari težu. Za postojanje ovakvog k.d.
potrebno je ispunjenje sljedećih uvjeta: 1. Poduzimanje radnje učinjenja osnovnog oblika
k.d. sa umišljajem ili nehatom, 2. Nastupanje teže posljedice od one koja redovno
nastupa, 3. Postojanje uzročno-posljedične veze između poduzete radnje učinjenja i

60
nastupanja posljedice, 4. U odnosu na težu posljedicu učinitelj mora postupati sa
umišljajem ili sa nehatom kao onlikom vinosti, 5. Predviđeno pooštreno kažnjavanje u
zakonu za ovakvu težu posljedicu i 6. Ako na taj način nisu ostvarena obilježja nekog
drugog k.d. K.d. kvalificirano težom posljedicom sadrži 2 posljedice : Posljedica
osnovnog oblika k.d. i posljedica koja je od sonovnog k.d. prerasla u drugu težu
posljedicu. Zato su kazne za ova djela veće i isključeno je postojanje sticaja k.d.

28.3. Krivično djelo kvalificirano naročitom okolnošću

Postoji ako ej djelo učinjeno u takvim uvjetima na takav način ili pod takvim oklnostima
da mu daju poseban vid društvene opasnosti. Za ostojanje ovog djela potrebno je
kumulativno ispunjenje sljedećih uvjeta: 1. Poduzimanje radnje učinjenja učinitelja k.d.
pod određenim oklnostima koje čine elemente bića k.d. kao što su način, sredstvo,
mjesto i vrijeme učinjenja radnje, svojstvo učinitelja i sl 2. Kvalifikatorne okolnosti oraju
postojati u vrijeme poduzimanja radnje učnjenja k.d. , 3.kvalifikatorne okolnosti moraju
biti obuhvaćene umišljajem učinitelja i 4. Za postojanje kvalifikatorne okolnosti zakon
mora izričito propisati strrožije kažnjavanje jer u protivnom te okolnosti mogu imati
samo značaj otežavajućij okolnosto kod odmjeravanja kazne učinitelju k.d.

29. osnovi koji isključuju postojanje Krivnje

29.1. opće razmatranje

Krivnja je osnov za primjenu kazne ili druge krivčnopravne sankcije za učinitelja k.d. ona
je i element k.d. tako da nepostojanje krivnje isključuje i kd.d Sbjektivni osnovi za
isključenje krivnje su stvarna i pravna zaluda :

29.2. Stvarna zabluda

Zabluda je postojanje pogrešne ili nepotpune predstave o nekoj okolnosti. Može

postojati u odnosu na stvarne ili pravne okolnosti te se razlikuju stvarna i pravna
zabluda.

Stvarna zabluda je zabluda u pogledu neke stvarne okolnosti k.d. stvarne okolnosti k.d.
mogu se odnositi na elemente k.d. ili na neke stvarne druge činjenice koje ne
predstavljaju njegove lemente ali koje imaju određeni krivičnopravni značaj za učinjenje
djela. Stvarna zaluda se može pojaviti u užem i širem smislu

U užem smislu je zabluda o stvarnim okolnostiam koje predstavljaju ellement bića k.d.,
dok je stvarna zabluda u širem smislu zabluda o stvarnim oklnostima oje ne
predstavljaju element bića k.d. Ona postoji kada je počiinitej bio svjestan svih obilježja
k.d. ali je imao pogrešnu ili nepotpunu pedstavu o postojanju neke stvarne okolnosti van
bića kriv, d, koja bi kada bi zaista postojala, činila djelo dozvoljenim. Prema kZ-u također
postoji zabluda u užem i širem smislu. Stvarna zabluda ne iskljčuje uvijek postojaje
nehata s obziro na to dijeli se na otklonjivu i neotklonjivu zabludu.

61
Otklonjiva zabluda postoji kada je učinitelj učinjenj ak.d. imao pogrešnu predstavu o
obilježjima k.d. ili okolnostima koje isključuju društvenu opasnost, iako je bio dužan da
to zna. Ako je bio dužan da ima predstavu o tome, a on je nije imao, onda ej bio o zabludi
iz nehata. Učinitelj je dospio u zabludu zbog nedovoljne pažnje koju je mogao imati ili
nepredvidivosti koju je mogao otkloniti uz veću koncentraciju misli. Zato će učinitelj
takvog k.d. odgovarati kao za k.d. učinjeno iz nehata.

Neotkolnjiva zabluda postoji kada učinitelj nije bio dužan imati pravilnu predstavu o
stvarnim okolnostima djela. Stoga učinitelj ne može odgovarati ni za umišljaj ni za nehat.

Zabluda o predmetu postoji kada učinitelj pogrešno misli, vjeruje dda čini k.d. prema
jednom predmetu, a čini ga ustvari prema drugom predmetu. Ova zabluda je bez značaja
za postojanje k.odgovornosti, osim kada je svojstvo predmeta element bića k.d.

Zabluda o ličnosti postoji kada učinitelj pogrešno misli i vjeruje da čini k.d. prema jednoj
osobi, a čini ga prema drugoj. I ova zabluda je bez značaja za postojanja krivice, osim ako
nije biće leemta k.d.

Zabluda o uzročnoj vezi psotoji kda učinitelj .d. počini k.d. prema jednoj osobi ili
predmetu, ali zbog dejstva slučajnih, objektivnih okolnosti učini prema drugom
predmetu ili osobi. Za ovakve slučaje postoje 2 prihvatanja. Prema prvom nije bitno ako
je učinitelj promašio jer je imao umišljaj da počini k.d. Prema drugom počiinitelj je
učinio k.d. iz nehata. Većinomse prihvata druga varijanta.

293. pravna zabluda

To je pogrešna ili nepotpuna predstava o zabranjenosti djela Prema Kzu učinitelj djela se
nalazi u pravnoj zabludi ako iz opravdanih razloga nije zano da je njegovo djlo
zabranjeno.Razlika između stvarne i pravne zalude je u tome što počinitelj je bio
svjestan svih okolnosti koje poduzima ali nije svjestan da je to djelo u zakonu propisano
kao krivično. Prvna zabluda postoji :

1. Kad učinitelj nije svjestan da je djelo koje je učinjeno određeno u zakonu kao
krivčno djelo.

2. 2. Kada učinitelj nije svjestan da je djelo koje je učinio protuupravno . Učinitelj je

u ovom slučaju svjestan da svojom radnjom ostvaruje obilježja krivičnog djela
predviđenpg u zakonu. Ali pogrešno smatra da je u konkretnom slučaju zbog
dejstva nekih okolnosti protuupravnost isključena.

3. Kada učinitelj pogrešno rsmatra da neka okolnost koja nije element bića k.d.
isključuje protuupravnost djela.

4. kad učinitelj ne zna normu koja upotpunjuje blanketno biće k.d.

62
 5. 5. Kad učinitelj djela pogrešno procjenjuje značaj svog djela pa smatra da neka
postojeća okolnost koja je obilježje bića k.d. čini djelo dozvoljenim usljed malog
značaja djela

6. 6. Kad učinitelj pogrešno supsumira neku stvarnu okolnost pod pojam koji zakon
upotrebljava pri određivanju k.d.

O uticaju pravne zablude na kriv odgovornost i kažnjivost postoje dva shvatanja. Prema
prvom pravna zabluda je bez značaja za kriv odgovornost, jer su svi građani dužni da
poznaju zakone svoje zemlje i d aih poštuju. Ovaj princip počiva na maksimi ( neznanje
prava škodi). Prema drugom shvatanju načelo da neoznavanje nikog ne izvinjava nije
prihvatljivo jer je u suprotnosti sa načelom subjektivne krivične odgovornosti- U
savremenom pravu postoji veliki broj propisa koje građani ne poznaju, zato pravma
zabluda treba imati dejstvo na krivičnu odgovornost. Savremeno zakonodavstvo( i KZ
BiH) prihvata mješopovito shvatanje prema kojem pravna zabluda ne isključuje krivnju,
ali može biti osnov za ublažavanje kazne. Postoje dvije vrste pravne zablude:

Otklonjiva pravna zabluda postoji kada je učinitelj bio dužan i morao znati da je djelo
koje namjerava učiniti zabranjeno. Ako se ustanovi da je učinitelj mogao znati za pravnu
zabraanjennost da je bio zainteresovaniji, da je hto da se raspita, onda je on u zabludi iz
neoprvdanih razloga

Neotklonjiva zabluda postoji kada učinitelj nije mogao znati da je djelo koje je učinio
zabranjeno. Proocjenu d ali je učinitelj bio u otklonjivoj ili neotklonjivoj pravnoj zabludi
iz opravdanih ili neopravdanih razloga sud vrši u svakom konkretnom slučaju. Pored
ovih razlikuju se i sljedeće vrste zablude : 1 direktna zabluda o protuupravnosti koja
postoji kao zabluda o postojanju norme. Učinitelj zna šta svojom radnjom čini ali ne zna
da postoji pravna norma koja zabranjuje takvo ponašanje.

2. indirektna zabluda o prouupravnosti. Ovdje učinitelj zamišlja da postoji neki razlog

koji bi isključivao protuupravnost,ali on ne postoji

3. zabluda o supsumpciji koja postoji kada učinitelj na laički način je svjestan nekog
obilježja k.d. ali zbog preuskog tumačenja takvog obilježja dođe do zaključka da se
njegovo ponašanje ne može podvesti pod odgovarajući opis k.d.

63