Institucije rimskog prava I

Prof. dr. Dževad Drino

Ass. Benjamina Londrc
 PODJELE PRAVA U RIMSKOM PRAVU

• Pod rimskim pravom podrazumijevamo pravo

koje je važilo kao pravni poredak u rimskoj
državi od njenih početaka (prema predaji g.
753.p.n.e.) do cara Justinijana (527.-
565.godine n.e.).
• Gotovo 13 vijekova
• Rimski pravnici nisu postavili definicije prava.
• Za pravo upotrebljavaju izraz ius, koji
označava pravne norme koje čine pravni
poredak (tzv. pravo u objektivnom smislu), a
takođe označava i pravna ovlaštenja koja
pojedincima pripadaju iz pravnih normi s
obzirom na određene stvari i druge osobe (tzv.
pravo u subjektivnom smislu).
• U početku je kod Rimljana pravo (ius) bilo usko
vezano sa vjerskim pravilima (fas).
• Rimljani su dosta rano odvojili pravo od
religije.
• Rimski pravnici su ostavili nekoliko podjela
prava, a to su:
• ius civile,
• ius gentium,
• ius naturale
– kod klasičnih pravnika nalazimo podjelu na
dvoje tj. na ius civile i ius gentium, koje se često
označava kao ius naturale.
• Gaj u svojim Institucijama kaže da su ius civile one
norme koje je pojedini narod samo za sebe stvorio, dok
su ius gentium one norme koje se podjednako mogu
naći kod svih naroda, a oslanjaju se na prirodni razum
(naturalis ratio).
• Razlikovanje ius civile i ius gentium, prema vladajućem
mišljenju, je u tome što je razvojem iuris gentium u
rimskoj državi omogućen pravni saobraćaj sa strancima
(peregrinima).
• Staro ius civile nije bilo pristupačno peregrinima po
principu personaliteta, a po svom strogom formalizmu
bilo je za njih nerazumljivo i neupotrebljivo.
• Ius gentium je u stvari dio rimskog privatnog
prava koji ne vrijedi samo među rimskim
građanima, nego se primjenjuje i u saobraćaju
građana sa strancima. Svojim sadržajem ius
gentium se odnosio uglavnom na vlasništvo i
na ugovore.
• Već u klasičnom pravu javlja se naturalis ratio,
odnosno ius naturale, tj. prirodno pravo.
• Već potkraj klasičnog doba ius naturale se
smatra za posebnu, višu kategoriju prava u
odnosu na ius civile, te se za njega kaže da je
to pravo koje je semper aequm et bonum
(uvijek pravedno i dobro). Definiše se kao
pravo zajedničko svim živim bićima, dakle
ljudima i životinjama, kao npr. brak, rađanje i
odgoj djece.
• Prema načinu postanka, rimski pravnici
razlikuju:
• ius scriptum (pisano pravo) i
• ius non scriptum (nepisano pravo).
• Ius scriptum je pravo koje proizilazi od organa
javne vlasti kojima pripada zakonodavna
funkcija, te je u pravilu redigirano napismeno.
• Pored zakona (leges i plebiscita) u pisano pravo
su ubrajani i drugi pravni izvori koji su kod
Rimljana u različitim razdobljima vršili sličnu
funkciju:
• magistratuum edicta (magistarski edikti),
• senatus consulta (senatski zaključci),
• responsa prudentium (odgovori i mišljenja
pravnika) i
• principum placita, odnosno constitutiones
(carske konstitucije).
• Pod ius non scriptum rimski pravnici
podrazumijevaju običajno pravo, tj.pravo koje
nastaje tako što određeni običaji dobivaju
državnu sankciju putem pravne zaštite.
• Prema tome, običajno pravo se ne stvara
pismenim aktom.
• Važna sistematska podjela objektivnog prava,
koja je prešla i u moderno pravo, jeste podjela
na ius publicum (javno pravo) i ius privatum
(privatno pravo).
• Prema Ulpijanovoj definiciji javno pravo ima u
vidu interese rimske države, a privatno pravo
ima u vidu interese pojedinaca.
• Ta je podjela prešla i u modernu nauku, no
kriteriji za razlikovanje javnog i privatnog prava
se međusobno dosta razlikuju iako se najčešće
pojavljuju kao varijante Ulpijanove definicije.
• U javno pravo ubrajaju se danas ustavno,
upravno i krivično pravo, te krivični i građanski
sudski postupak.
• Privatno pravo čini imovinsko pravo zajedno sa
nasljednim, a mnoga zakonodavstva po
rimskom uzoru tu ubrajaju još lično (osobno) i
porodično (obiteljsko) pravo.
• Izraz ius publicum (javno pravo), rimski pravnici
su upotrebljavali i u jednom drugom značenju,
naime za oznaku prisilnih pravnih propisa.
• Ovi propisi, koji se danas zovu ius cogens, su
propisi koji se ne mogu promijeniti ili isključiti
stranačkim ugovorom.
• Oni propisi od kojih stranke mogu odstupiti ili ih
mogu svojim ugovorom drugačije regulisati,
danas se zovu ius dispositivum.
• Dispozitivni propisi se primjenjuju ako stranke
nisu u konkretnom slučaju nešto drugo odredile.
• Podjela na ius commune (opće pravo) i ius
singulare (posebno pravo) je takođe prešla u
modernu nauku.
• Prema Paulovoj definiciji ius singulare se
pojavljuje kao izuzetak od općih načela pravnog
sistema neke države, donesena iz razloga
svrsishodnosti, dakle kao posebno pravo za
određene grupe osoba, stvari ili pravnih
odnosa, za razliku od općeg, redovnog prava.
• U kasnijem pravu se za ius singulare sve češće
upotrebljava i izraz beneficium, privilegum.
PERIODIZACIJA U RAZVOJU RIMSKE DRŽAVE

• Rimska država egzistirala je oko 13 vijekova.

• Imajući u vidu najvažnije prekretnice u razvoju društveno-
ekonomskih odnosa i privatnog prava, to vrijeme može se
podijeliti na 4 razdoblja:
• 1. Period kraljevstva (754.-510.p.n.e)
• 2. Period republike, koji se moţe podijeliti na
• a) Rana republika (510.-201.p.n.e.)
• b) Kasna republika (201.-27.p.n.e.)
• 3. Principat (27.p.n.e.-235.n.e.)
• 4. Dominat (235.-565.n.e.)
• Navedenoj periodizaciji države odgovara i podjela
prava:
• Prva faza u razvoju rimskog prava je faza civilnog
prava (ius civile). Odgovara periodu kraljevstva i
rane republike.
• Pretorsko ili honorarno pravo (ius honorarium)
odgovara periodu kasne republike.
• Rimsko klasično pravo – klasična jurisprudencija
odgovara periodu principata.
• Postklasično – vulgarno rimsko pravo odgovara
periodu dominata.
• Rimska antička država tipična je robovlasnička
država sa društvenom polarizacijom na klasu
robovlasnika i klasu robova.
• Položaj robovlasnika nije bio jedinstven.
• Robovi su bili obespravljeni.
• Smatrani su stvarima, nisu bili subjekt, već
objekt prava.
• Nazivani su “oruđima koja govore”.
 Period kraljevstva
• Period kraljevstva (754.-510.godine p.n.e.) je
period nastanka državne organizacije.
• Pojava države uslovljena je procesom
imovinske, odnosno klasne diferencijacije.
• U ovom periodu država sve više jača, počinje se
razvijati pravo koje izvire iz dotadašnjih običaja.
• Pravni organi u to doba su bili rex (kralj),
narodna skupština i senat.
• Na čelu države je rex.
• On je izborni starješina, bira ga narod na zasijedanju
narodnih skupština.
• Njegovo zvanje nije nasljedno.
• Kralj je vrhovni komandant vojske i vrhovni sveštenik, a
ima najveću apelacionu sudsku vlast i predstavlja
zemlju u međunarodnim odnosima.
• Osnovna društvena ćelija u rimskom društvu je gens –
ekonomska zajednica srodnika u kojoj ljudi zajedno
žive, rade i tako preživljavaju.
• Ovdje su proizvodne snage nerazvijene i zbog toga su
ljudi upućeni jedni na druge.
• Pojedinac izvan gensa osuđen je na propast, te je najteža
kazna bila izgon iz tih zajednica.
• Kasnije se gens raspada na uže oblike življenja.
• Gensovi se udružuju u viši oblik, tzv. kurija u kome su
zadovoljavane potrebe religioznog karaktera.
• Jedna kurija sastoji se od 10 gensova.
• U posljednjoj fazi rodovsko-plemenskog uređenja Rimski
narod se sastojao od ukupno 300 gensova, odnosno 30
kurija.
• Kurije se udružuju u viši oblik – pleme (tribus).
• Postojala su 3 plemena: tici, ramni i luceri (Ramnes,
Tities, Luceres) koja čine rimski narod (populus romanus).
• Historijski posmatrano, pojavljivali su se
slijedeći oblici narodnih skupština:
- kurijatske skupštine (comitia curiata)
- centurijatske skupštine (comitia centuriata)
- tributske skupštine (comitia tributa)
- plebejske skupštine (comitia plebea)
• Osnovna nadležnost skupštine je donošenje
zakona, međutim razvoj rimskog prava nije išao
u pravcu donošenja zakona.
• Narodne skupštine u doba kraljevstva bile su
kurijatske skupštine.
• One su birale rexa i odlučivale o drugim
važnijim stvarima čitavog naroda (o ratu i miru),
te pitanjima gentilne i porodične organizacije i
promjenama u njihovom članstvu.
• Sastajale su se 2 puta godišnje.
• Senat je bio treći organ vlasti.
• Najvažniji je politički organ u rimskoj historiji.
• Postojao je u svim periodima rimske države.
• Riječ senat potiče od senex, što znači starac.
• U sastav senata ulazilo je 300 starješina
gensova.
• U prvom periodu senat je imao savjetodavnu
ulogu pri donošenju kraljevih odluka i vođenju
vanjske politike.
• Rimom je vladalo 7 kraljeva, od kojih je značajno spomenuti
3:
1. Romul, po legendi osnivač Rima.
• Odredio je “svete” granice Rima koje niko nije smio prelaziti
bez njegovog odobrenja.
• Njegov brat Rem je prešao granicu i on ga je ubio.
• Granica je povučena jer se u ovom periodu javlja imovinska
diferencijacija, odnosno ekonomsko raslojavanje.
• Osnovni oblik prihoda bio je ratni plijen.
• Jači pojedinci vodili su jedinice u osvajanja, uzimajući veći
dio ratnog plijena.
• Rimska država orijentisana je ka osvajanju i imovinska
diferencijacija se pojačava.
2. Servije Tulije bio je pretposljednji kralj.
• Izvršio je reforme u rimskoj državi, tzv. ”Servijev ustav”.
• Ozakonivši postojeće stanje, on mu je dao politički
značaj i težinu.
• Servije Tulije je slobodno stanovništvo podijelio na 5
imovinskih razreda.
• Oni koji nisu mogli ući ni u najniži (peti) razred zvali su
se proleteri (bijeda).
• Smatrani su samo mašinama za davanje potomstva
rimskoj državi.
• Po proleterima radnička klasa je dobila ime proleteri.
• Svaki imovinski razred bio je dužan formirati određeni broj vojnih
jedinica – centurija (100 vojnika).
• Prva 2 imovinska razreda formirali su veliki broj centurija – veći u
odnosu na sve ostale razrede.
• Njihove jedinice moraju biti najopremljenije, koristile su konjicu, a
bili su i u ratu privilegirani u smislu uzimanja najvećeg plijena.
• Na osnovu ove podjele formirane su nove narodne skupštine koje
su nazvane centurijatske skupštine.
• Glasanje u centurijatskim skupštinama vrši se prema glasovima
centurija.
• Pošto u prva 2 razreda ima najviše centurija, oni svoje interese
nameću i drugima.
• Od ukupno 193 centurije, najbogatiji građani imali su 98 centurija
i tako apsolutnu većinu.
• Servije Tulije je pored ove podjele podijelio
stanovništvo i prema teritorijalnom principu, na
tribuse – 4 gradska (tribus urbanae) i 16 seoskih
(tribus rusticae).
• U gradu je živjela sirotinja – plebs, a bogati su
živjeli oko grada i u početku im je dato 16 tribusa.
• Na osnovu podjele stanovništva na tribuse,
formirana je tributska skupština (comitia tributa).
• U njoj se glasa po tribusima, tako da i ovdje
bogati imaju političku privilegiju pri donošenju
odluka.
3. Tarkvinije Superbus (oholi) bio je posljednji
kralj.
• Nakon pobune rimskog naroda protiv njega,
Tarkvinije je protjeran, nakon čega počinje
period republike.
• Protjerivanjem posljednjeg kralja, na čelo
države dolaze 2 konzula.
• U periodu kraljevstva dominirala je naturalna
privreda, koju karakteriše odsustvo novca, mali
stepen razmjene dobara, ekonomska zatvorenost.
• Osnovna privredna grana je zemljoradnja.
• U ovom periodu egzistiralo je patrijarhalno ropstvo.
• Robovi su živjeli i radili sa svojim gospodarima.
• Slobodno stanovništvo dijelilo se na patricije,
klijente i plebejce.
• Patriciji su punopravni pripadnici stare gentilne
organizacije i bogati zemljoposjednici, te se
pretvaraju u neku vrstu nasljedne aristokracije.
• Klijenti su bili, prema svojim patronima u nasljednom
odnosu zavisnosti i zaštite, a bili su im obavezni na
poslušnost i određena davanja i službe, dok je patron
bio dužan klijente štititi pod prijetnjom kazne
seceriteta, predviđene već u Zakoniku XII ploča.
• Plebejci su bili rimski građani, ali sa manje političkih
prava.
• To su manji poljoprivrednici, obrtnici i trgovci, često
prezaduženi kod patricijskih veleposjednika.
• Snosili su vojne i porezne terete, nisu imali pristupa do
rimskih magistratura ni svešteničkih službi, kao ni
sklapanje braka sa patricijima.
 Period republike
• U prva 3 stoljeća republike plebejci se bore za pristup do rimskih
magistratura i drugih patricijskih funkcija, te omogućavanje
uţivanja osvojene državne zemlje.
• Na političkom planu dolazi do samoorganizovanja plebejaca, koji
su počeli održavati skupštine – plebejske skupštine.
• Odluke plebejskih skupština (plebisciti) imale su obavezujući
karakter samo za njih.
• Pošto nisu imali pristup magistraturi, plebejci su odabrali svog
narodnog tribuna (tribuni plebis).
• Svako ko se usprotivi radu tribuna ili dovede u pitanje njegove
odluke biće kaţnjen smrću.
• Ličnost tog tribuna bila je sankrosantus – zaštićena kao božanstvo.
• Rezultat borbe plebejaca je i prvi rimski zakon
XII ploča;
• plebejci su dobili i pravo sklapanja braka sa
patricijima, a i pristup do svih ostalih
magistratura.
• Formalni rezultat borbe plebejaca bio je lex
hortensia iz godine 287.p.n.e. kojim je
određeno da zaključci plebejskih skupština
(plebiscita) obavezuju čitav narod – patricije i
plebejce.
• Na ekonomskom planu, politička borba plebejaca
obilježena je pokušajem agrarnih reformi.
• Politički predstavnici na čelu sa braćom Grah
pripremili su u narodnoj skupštini čitav set
agrarnih zakona, čiji je cilj bio radikalna izmjena
sistema raspodjele novoosvojene zemlje,
uvođenje zemljišnog maksimuma, obrazovanje
posebnih državnih komisija za raspodjelu zemlje i
utvrđivanje kriterija za raspodjelu.
• Braća Grah su ubijeni, a pitanje agrarne imovine
nikada nije riješeno u rimskoj državi.
• U doba republike, osnovni organi vlasti su
senat, narodna skupština i magistrature.
• Senat ima dominantan politički uticaj.
• Njega više ne čine starješine gensa, već tzv.
isluženi magistrati.
• Pošto je ulazak magistrata u senat bio
uslovljen prethodnim bespogovornim
sprovođenjem senatske politike, tim
uslovljavanjem senat održava političku
dominaciju.
• Magistrature su nove državne službe.
• Sve one imaju određene zajedničke
karakteristike a to su:
- mandat – većina magistarskih funkcija trajala je
godinu dana.
- princip kolegiteta – za svaku magistarsku
funkciju biraju se po najmanje 2 nosioca, koji
međusobno imaju pravo veta na odluke svog
kolege.
- Ovo predstavlja pokušaj ravnoteže vlasti.
• Prve magistarske funkcije bili su konzuli.
• Oni su imali dvojaka ovlaštenja: cum imperium
je bilo ovlaštenje vojnog zapovijedanja, a cum
potestate ovlaštenje o uredovanju civilnih
poslova.
• U situacijama neposredne ratne opasnosti,
između 2 konzula imenuje se jedan koji dobiva
titulu imperatora i u tom periodu drugi nema
mogućnost veta na njegove odluke.
• Vremenom dolazi do diferencijacije pojedinih službi koje se
izdvajaju iz konzula i formiraju se posebne magistrature:
pretori, cenzori, kvestori i kululske edile.
• Pretori su bili pravosudni magistrati.
• Cenzori su svake 5. godine vršili popis svih slobodnih
stanovnika rimske države u imovinske razrede i bili su izuzeci u
trajanju mandata.
• Imali su posebnu funkciju “tajnih službi”.
• Pratili su ponašanje svakog pojedinca, a ako se nije ponašao u
skladu sa datim običajima imali su ovlaštenje nota censoria.
• To je umanjenje časti, pa prilikom popisa građana zbog
prijekornog vladanja mogli su nekoga brisati iz spiska senatora
ili vitezova i premjestiti ga u slabiji tribus.
• Kvestori su imali ovlaštenje upravljanjem državne
blagajne (aerarium populi ramanium). Imali su i
ovlaštenje o istrazi sudske radnje za najteža
krivična djela.
• Kululske edile bile su niže magistrature sa
ovlaštenjem tržišne inspekcije, tj. nadzor nad
javnim forumima, tržnicama i održavanju javnog
reda i mira.
• Iz njihove tržišno-inspekcijske nadležnosti izveden
je institut odgovornosti prodavca za faktičke
nedostatke prodate stvari.
• Period kasne republike (201.-27.p.n.e.) označen je
ekspanzijom rimske države koja je vršena kroz 2 sistema:
ratom i stvaranjem sastava pojedinih država sa rimskom
državom putem ugovora.
• Ovaj period obilježen je i razvojem privrede, a novac se
javlja kao opće platežno sredstvo.
• Karakteristično je i klasično ropstvo, u kome se robovi
eksploatišu na najbezobzirniji način.
• Javlja se svjetsko tržište robova.
• Nosioci novih zanimanja (trgovci, bankari i sl.) vrlo brzo stiču
ekonomsku moć, ali su još uvijek iza političke pozornice.
• Dolazi do društvenog raslojavanja na više i niže slojeve –
optimate i populare, koji formiraju političke partije.
• Izgrađuje se sistem društvenih privilegija, pa
se čak i u sistemskom kažnjavanju vodi računa
o pripadnosti određenom društvenom sloju.
• Politički sukobi između populara (niži) i
optimata (viši sloj) i njihovih političkih partija
poprimaju oružane oblike – dolazi do
građanskih ratova.
• Republikanski oblik vladanja u ovom periodu
postaje sve neadekvatniji za upravljanje
ogromnom teritorijom rimske države.
• Pojavljuju se elementi monarhizacije kroz
pokušaje pojedinih vojskovođa da
marginaliziraju republikanske oblike vlasti te
da njihova ovlaštenja prigrabe sebi
pokušavajući samostalno vladati.
• Među njima se ističu:
• Marije – izvršio je reformu vojske.
• Uzima sebi najbolje ratnike iz protivničkog
tabora.
• Sula – poznat je po “Sulinim proskripcijama”.
• Nemilosrdno se obračunavao sa protivnicima.
• Proskripcije su spiskovi njegovih protivnika koje je dao
likvidirati.
• Povukao se kada je bio na vrhuncu moći.
• Cezar – kada je izabran za konzula vojnim pohodima
nastojao je umiriti galske provincije.
• Bio je prvi čovjek koji je počeo vladati sam u Rimu.
• Potcijenio je svoje političke protivnike, koji su se tajno
organizovali i ubili ga u senatu kada je držao govor.
• Na vlast je po njegovoj smrti došao njegov posinak
Oktavijan August.
• Principat (27.p.n.e – 235.n.e.) je period vladavine jednog
čovjeka, pri čemu se zadržavaju svi do tada poznati
republikanski organi vlasti, ali se oni posebnim metodama
političkog lukavstva razvlašćuju da bi se ovlaštenja
koncentrisala u rukama princepsa.
• Nosioci novih profitabilnih zanimanja koja su se pojavila u
periodu kasne republike ekonomski jačaju, ali su bez
političkog uticaja.
• Predstavnike tih zanimanja, koji postepeno dobivaju značajke
novog društvenog sloja određenog terminom ordo equeste ili
konjanici, novčarska aristokratija, princeps vješto koristi
uzimajući ih za političke savjetnike i uvodeći ih u senat.
• Ovaj društveni sloj postaće glavni protivnik do tada
dominantne senatorsko-zemljoposjedničke aristokratije.
• Princeps se proglasio prvim senatorom među jednakim.
• Položaj princepsa postepeno jača.
• Odluke senata prerastaju u tzv. princepsove konstitucije, a
senat postaje mjesto gdje se te odluke saopštavaju i
prihvataju.
• Princeps je da bi efikasnije vladao, izvršio strukturalne
promjene u mnogim segmentima državnog života.
• Umjesto dotadašnjih izbornih magistrata, koji su za svoj
rad odgovarali senatu, on počinje izgrađivati aparat
profesionalnih čunovnika, administrativnih radnika koji
rade za plaću.
• Dakle, počinje proces birokratizacije državnog aparata.
• Princeps provodi i značajne vojne reforme.
• Formira posebne tjelesne garde u čiji sastav
ulaze profesionalni vojnici.
• Da bi zadovoljio sve veće potrebe birokratsko-
vojne strukture, princeps uvodi novu finansijsku
ustanovu zvanu fiscus caesaris u koju se slijeva
najveći dio prihoda i poreza, a kojom upravlja
isključivo princeps.
• U fiskus cezaris ulazila je i privatna imovina
princepsa.
 Period principata
• U periodu principata prestaje širenje rimske države, a
akcenat se stavlja na odbranu osvojenog.
• Posljedica navedenog je prestanak priliva nove robovske
radne snage, što dovodi do strukturalnih promjena u
rimskoj privredi.
• Priprema se teren za uključivanje dijelova slobodnog
stanovništva u proces neposredne materijalne proizvodnje.
• Istovremeno, doba principata označeno je kao “zlatni vijek”
u razvoju rimskog prava.
• Stvoreno je tzv. klasično rimsko pravo.
 Period dominata
• Dominat (235.-565.n.e.) je period otvorene vlasti jednog čovjeka,
cara.
• Čitav period je nazvan dominat po tome što su se tadašnji carevi
nazivali titulom dominus et deus – gospodar i bog.
• Carevi sebe predstavljaju kao božje namjesnike na zemlji i vrhovne
sveštenike.
• Car samostalno upravlja cjelokupnim carstvom.
• Njegove odluke zvane carske konstitucije dobivaju snagu zakona i
postaju osnovni izvor prava u vrijeme dominata.
• Zastupa se politički princip izražen u načelu principus legibus
solutus est, prema kome car kao vrhovni organ vlasti nije vezan čak
ni zakonom.
• U ovom periodu pred cara se nameće osnovni
problem kako ojačati i uvrditi vanjske granice od
najezdi barbara, kao i kako efikasno ugušiti unutrašnje
pobune provincija.
• Izgrađuje se čitav sistem graničnih uvrđenja, sa
posebnim odredima vojske.
• Vojnici su bili posebno motivirani na način da im se u
vlasništvo dodjeljuje zemlja u pograničnom pojasu.
• Pošto nema nove robovske radne snage zbog
nedostatka novih osvajanja, ogromna prostranstva
ostaju neobrađena i pojavljuje se problem
prehranjivanja stanovništva.
• Država više nema prihoda da finansira ishranu
najugroženijih dijelova stanovništva, koji su sada
prinuđeni da se radi osiguranja najneophodnijih
sredstava za život uključuju u proces materijalne
proizvodnje.
• Proces birokratizacije državne uprave i vojske, koji je
poprimio najšire razmjere, iziskuje nova finansijska
sredstva koja drţava pokušava osigurati sve većim
poreskim nametima prema svojim građanima.
• Poreske mjere proizvele su pojavu inflacije, koju je
pokušao obuzdati car Dioklecijan donoseći poznati
Dekret o maksimiziranju cijena.
• Dioklecijan je izvršio reorganizaciju uprave
rimskim carstvom, uvođenjem sistema tetrarhije.
• Uzeo je suvladara, davši obojici titule Augusta, a
svaki od njih je imao svog pomoćnika sa titulom
Cezara.
• Cezari bi vremenom trebali zamijeniti svoje
Auguste, kada oni zbog starosti ili bolesti dođu u
fazu nemogućnosti obavljanja duhovne vlasti.
• Ovaj sistem tetrarhije bio je pokušaj rješavanja
pitanja nasljeđivanja prijestolja.
• Car Konstantin izvršio je administrativnu reformu podijelivši
cjelokupno carstvo na provincije, pokrajine i bioceze, na čijem
čelu su bili namjesnici.
• Konstantin je prijestonicu premjestio iz Rima na istok, osnivajući
Konstantinopolj, odnosno Carigrad ili današnji Istambul.
• Konstantin je promijenio i dotadašnju politiku represije prema
kršćanima, donoseći 313. godine tzv.Milanski edikt, kojim je
proklamovana sloboda vjerskog djelovanja i ustvari kršćanstvo
priznato kao državna religija.
• Crkva dobija mnogobrojne povlastice - zemljišne posjede, poreske
olakšice i dr.
• U svom unutrašnjem ustrojstvu crkva preuzima principe
centralizma rimske drţave, prilagođavajući ih svojim potrebama.
• Crkvena organizacija i danas živi na tim principima.
• U 5. vijeku dolazi do sloma Zapadnog Rimskog carstva,
na čijoj teritoriji nastaju barbarske države.
• Istočno Rimsko carstvo će zahvaljujući svom
posljednjem caru Justinijanu duže egzistirati.
• Justinijan je u historiji poznat po svojoj kodifikaciji, koja
će pod kasnijim nazivom Corpus Iuris Civilis postati
jednim od najznačajnijih pravnih spomenika u historiji
čovječanstva.
• Očuvanje ove kodifikacije omogućilo je kasniji proces
recepcije rimskog prava.
• Godina smrti cara Justinijana uzima se kao godina
konačne propasti antičke rimske države.
 IZVORI RIMSKOG PRAVA
• U nauci se razlikuju izvori prava u materijalnom i u
formalnom smislu.
• Izvori prava u materijalnom smislu su faktori koji
stvaraju pravo, odnosno akti kojima ti faktori
stvaraju pravo.
• U rimskom pravu kao izvori prava u materijalnom
smislu služili su: običajno pravo, zakoni, magistarski
edikti, djelatnost pravnika (jurisprudencija),
senatus-consulta i carske konstitucije.
• Pod izvorima prava u formalnom smislu
podrazumijevaju se sve one pojave iz kojih
moţemo crpiti poznavanje nekog prava.
• To su prvenstveno pisana djela rimskih pravnika
(npr. Gajeve institucije i Justinijanova kodifikacija),
djela različitih nepravnih pisaca (historičara,
rimskih govornika itd).
• Važan izvor su i pravni spomenici, odnosno tekstovi
zakona, senatus-consulta i magistarskih edikata, te
isprava o različitim pravnim poslovima (ugovori,
oporuke, presude itd).
• Kako je prethodno rečeno, prva faza u razvoju
rimskog prava je faza civilnog prava (ius civile).
• Odgovara periodu kraljevstva i rane republike.
Izvori prava u ovoj fazi bili su običajno pravo i
Zakonik XII ploča.
• Periodu kasne republike odgovara pretorsko ili
honorarno pravo (ius honorarium).
• U doba republike zakone su donosile centurijatske
i tributske narodne skupštine.
• Zakon izglasan u narodnim skupštinama zvao se
lex, a zakoni koje su donosili samo plebejci u
plebejskim skupštinama zvali su se plebisciti.
• U ovom periodu uz ius civile počinje se stvarati ius
honorarium, a kao izvor prava javljaju se pretorski
edikti i djelatnost pravnika kroz respondere,
cavere i agere.
• Rimsko klasično pravo – klasična jurisprudencija
odgovara periodu principata.
• Izvori prava su:
• običajno pravo,
• zakoni,
• pretorski edikti,
• senatus consulta (zakonodavna djelatnost prešla je sa
narodnih skupština na Senat, a zbog jakog uticaja
princepsa senatus consulta ustvari postaju carski zakoni
koji su se objavljivali u Senatu),
• constitutiones principum (carske konstitucije), te
• jurisprudencija.
• Postklasično – vulgarno rimsko pravo odgovara
periodu dominata.
• Car je postao jedinim zakonodavcem.
• Za potrebe postklasične prakse nastajale su različite
zbirke sastavljene iz djela klasičnih pravnika (ius) ili
carskih konstitucija (leges).
• Prije Justinijanove kodifikacije nastale su 3 zbirke
carskih konstitucija – 2 privatne i 1 službena.
• Privatne su bile Codex Gregorianus iz 291.g. n. e.
(sadrži konstitucije od Hadrijana do Dioklecijana) i
Codex Hermogenianus iz 295.g. n.e. (dodatak prvoj).
• Prva službena zbirka carskih konstitucija bila je Codex
Theodosianus iz 438. g, sačinjena po nalogu Teodosija
II, a sadrži konstitucije od Konstantina nadalje.
• Dijeli se na 16 knjiga.
• Iz ovog perioda poznato je nekoliko zbirki koje sadrže i
ius i leges.
• Tu spadaju Fragmenta Vaticana, otkrivena 1821.
godine u Vatikanskoj biblioteci, zatim Collatio legum
Mosaicarum et Romanarum u kojoj se Mojsijevo
zakonodavstvo upoređuje sa rimskim pravom.
 ZAKON XII PLOČA

• Za prvi period razvoja rimske države karakteristična je uska povezanost

pravnih pravila (ius) sa vjerskim pravilima (fas).
• Pravo primjenjuju i tumače sveštenici – pontifici, pa se za pravo ovog
perioda upotrebljava termin pontifikalno pravo.
• Sveštenici su zloupotrebljavali svoj monopol na tumačenje i primjenu
prava, vršeći različite oblike šikaniranja i različito postupajući u istim
pravnim situacijama.
• Žrtva ovih zloupotreba bili su plebejci, čiji najprioritetniji zadatak
političke borbe postaje objavljivanje prava, odnosno njegova
dostupnost svim članovima društva.
• Taj cilj ostvaren je donošenjem Zakona XII ploča (lex duodecim
tabularum), koji predstavlja prvu kodifikaciju u rimskoj pravnoj historiji.
• Zakon XII ploča donesen je 451. godine p.n.e.
od strane narodne skupštine.
• Oformljena je posebna komisija od 10 patricija
nazvana decenviri legibus scribundis, koji su
prije pisanja zakona boravili u Grčkoj, da bi se
upoznali sa tzv. Solonovim zakonima.
• Tekst zakona napisan je na 12 bronzanih ploča
koje su bile izložene na rimskom trgu (forum
romanum), tako da su svi građani imali priliku
da se upoznaju sa sadržajem pravnih pravila.
• Prve 3 ploče zakona XII ploča bile su posvećene
sudskom postupku.
• Prva ploča je obrađivala pitanja pozivanja na sud
(in ius vocatio),
• druga raspravljanja pred sudom,
• a treća je razmatrala pitanja izvršenja sudske
presude.
• Plebejci su insistirali upravo na što preciznijem
regulisanju ovih pitanja kako bi se stalo u kraj
dotadašnjoj zloupotrebi koja je bila najizraženija
upravo u primjeni sudskih postupaka.
• Pored ovih pitanja, Zakon je regulisao i:
• vlasništvo i način njegovog sticanja,
• oblike pravne zaštite vlasništva;
• statusno, porodično, nasljedno, krivično pravo;
• susjedske i međašne odnose;
• obvezno pravo.
• Posljednje 2 ploče predstavljaju dopunu za
prvih 10.
• Zakon sadrži određene progresivne, ali i nazadne principe.
• Među nazadne se mogu ubrojati princip taliona u
kažnjavanju (oko za oko, zub za zub).
• Vrlo malo odredaba Zakon posvećuje regulisanju obveznih
odnosa, što ukazuje na nizak nivo razvoja privrede u ovom
periodu i na njen naturalni oblik.
• Zakon predstavlja kodifikaciju dotadašnjeg običajnog prava.
• Formalno pravno je bio na snazi sve do Justinijanove
kodifikacije, a faktički je u mnogim svojim rješenjima
vremenom bio prevaziđen.
• Bio je predmetom mnogobrojnih komentara i tumačenja
rimskih pravnika.
• Ovi komentari predstavljaju sadržaj civilnog prava u širem
smislu.
 IUS HONORARIUM
• Staro civilno pravo (ius civile) bilo je izrazito formalističko i
ceremonijalno.
• Za njega je karakterističan legisakcioni postupak, koji je pokretan
tužbama (actio) zasnovanim na zakonu (legis).
• Postupak je obavljan usmeno, a legis akcije su bile vrlo stroge u
smislu da su se pri njihovoj upotrebi morale izgovarati tačno
zakonom određene riječi.
• Najmanja odstupanja dovodila bi do gubljenja sudskog spora.
• Rimsko civilno pravo sa ovakvim karakteristikama postalo je
kočnicom društvenog razvoja, pa je pravosudni magistrat pretor
izvršio reformu civilnog prava, izgradivši jedan novi pravni sloj,
ius honorarium (pretorska, kao i svaka magistarska služba bila je
besplatna: honor-čast).
• Pošto rimska država dolazi u privredne odnose sa mnogim
narodima i državama čijim pripadnicima koji su označavani
kao stranci nije bila dozvoljena primjena civilnog rimskog
prava, postavljalo se pitanje koje pravo će biti primijenjeno u
konkretnom slučaju.
• Tu se susrećemo sa novom pravnom kategorijom ius
gentium, kao pravom stranaca i naroda koje predstavlja
preteču međunarodnog prava.
• Njega čine određeni principi i pravila koja su se mogla naći u
pravima svih naroda.
• Upravo su pretori ta pravila uvodili u primjenu i u okvirima
civilnog prava, a iz te prakse je rođeno novo pretorsko pravo.
• Postojale su 2 vrste pretora:
• praetor urbanus rješavao je odnose i sporove između rimskih
gradova, a
• praetor peregrinus rješavao je odnose između Rimljana i
stranaca.
• Svaki pretor donosio je tzv. pretorski edikt kao program svog
rada, u kome je nabrajao principe i odnose kojima će on
pružati zaštite, kao i formule tužbi koje će biti primjenjivane u
njegovom radu.
• Edikt jednog pretora nije obavezivao narednog pretora, ali su
se vremenom izdiferencirala određena rješenja koja su
prihvatana od strane novih pretora i preuzimana u njihov edikt.
• Na taj način stvoren je tzv. prenosni dio edikta ili edictum
translatitium koji se nalazio u ediktima svih pretora.
• Pretor je reforme mogao provoditi na osnovu izuzetno velikih
ovlaštenja koja je imao u okviru sudskog postupka. Sudski
postupak se dijelio u 2 osnovne faze:
• 1) Faza in iure predstavljala je raspravu pred pretorom u kojoj
su stranke iznosile svoje oprečne tvrdnje sa potrebnim
dokazima, a pretor je odlučivao da li je njihov spor pogodan
za presuđivanje. Ukoliko bi dao potvrdan odgovor na to
pitanje, postupak je prelazio u drugu fazu.
• 2) Faza apud judicem je rasprava i donošenje presude od
strane izabranog sudije. Pošto bi sproveo dokazni postupak,
pretor bi davao upute izabranom sudiji kako da presudi
konkretni spor, dok bi se sudija striktno pridržavao tih uputa
pretora.
• U prvoj fazi sudskog postupka pretor je imao 2 najznačajnija
ovlaštenja označena terminima actionem dare i actionem
denegare.
• Actionem dare predstavlja ovlaštenje prema kome je pretor
mogao uvoditi nove tužbe koje do tada nisu bile priznate po
zakonu.
• To nisu zakonske tužbe legis akcije, već pretorske tužbe – actiones
in factum, odnosno tužbe sa naznakom činjeničnog stanja.
• Ove tužbe svoju primjenjivost crpe iz pretorovog autoriteta,
njegovog imperijuma, vlasti.
• Ovim tužbama pretor pruža zaštitu novonastalim društvenim
odnosima za koje civilno pravo nije imalo rješenja.
• One su dobile naziv tužbi sa opisom činjeničnog stanja jer se
pretor u njihovom utemeljenju nije mogao pozivati na neki već
postojeći zakon, već je u formuli te tužbe davao opis tog odnosa
izlažući faktičke činjenice.
• Drugo ovlaštenje, actionem denegare, predstavlja
pretorovu ovlast da nekoj stranci uskrati neku legis
akciju, čiju upotrebu civilno pravo dozvoljava.
• Obično je odbacuje stavljanjem nekog prigovora na tu
tužbu.
• Pošto se radi o pokušaju zaštite nekog već u praksi
prevaziđenog pravnog odnosa, na ovaj način stvaran
je tzv. duplicitet pravnih rješenja.
• U praksi istovremeno egzistiraju rješenja koja daje
civilno pravo i novonastala pretorska rješenja, a
pravni razvoj i tok će ići u pravcu prihvatanja
pretorskih rješenja.
• Po nalogu cara Hadrijana, oko 130.godine n.e.
redigiran je stalni i jedinstveni tekst pretorskog edikta
edictum perpetuum (trajni edikt), čiju redakciju je
izvršio čuveni pravnik tog doba Salvius Iulianus.
• Na prijedlog cara prihvaćen je u Senatu, te su svi
pretori ubuduće mogli objavljivati edikte samo sa
tako utvrđenim sadrţajem, a sve nejasnoće, dopune i
promjene rješavao je samo car.
• Donošenjem stalnog edikta prestaje sloboda
pretorskog stvaranja, što za posljedicu ima opadanje
kvaliteta pravnih rješenja u kasnijem periodu razvoja
rimskog prava.
 KLASIČNA JURISPRUDENCIJA
• U periodu principata dolazi na najvišeg stepena u razvoju
rimskog prava.
• To je period klasičnog rimskog prava.
• Pravnom naukom se bave pravnci kojima je pravnički
poziv profesionalno zanimanje.
• Cjelokupna djelatnost rimskih pravnika može se izraziti
kroz 3 terminološka određenja:
• respondere,
• cavere,
• agere.
• Respondere znači davanje pravnih mišljenja i
odgovora na postavljena pitanja u povodu
pravnih sporova.
• Cavere predstavlja sastavljanje obrazaca za
pravne sporove (tužbe, žalbe i sl. - tzv.
kautelarna jurisprudencija).
• Agere predstavlja aktivnosti zastupanja
stranaka pred sudom koje su obavljale tzv. niže
pravničke funkcije, advokati, koji nisu imali
potpuno pravničko obrazovanje.
• Rimski pravnici bili su praktičari, kazuisti
(casus-slučaj).
• Probleme su rješavali od slučaja do slučaja,
može biti opasno za slobodu pravnog razvoja.
• Poznata je njihova izreka omnis definitio
periculorum est = sve definicije su opasne.
• U periodu principata stvorena je izuzetno
bogata tzv. klasična pravna književnost, u
okviru koje se susrećemo sa nekoliko tipova
pravničkih djela:
• institucije,
• kvestiones,
• discutationes,
• epistulae,
• digestae itd.
• Institucije su predstavljale kratka djela pravnih
udžbenika za početnike.
• Najpoznatije su Gajeve institucije, u 4 knjige.
• Značajne su po tome što je u njima izvršena prva
sistematska podjela prava, tzv. trodijelna podjela prava
na res, personae i actiones.
• Res obuhvata stvarno pravo, personae statusno i
porodično pravo, a actiones sudski postupak.
• Gajeve institucije bile su uzor za donošenje istoimenog
djela Justinijanove kodifikacije.
• To je jedino klasično pravno djelo koje je do danas
sačuvano u cjelosti.
• Gaj je poznat i po tome što je prvi uveo neke
osnovne podjele stvari, npr. podjela na tjelesne i
bestjelesne stvari res corporales i res incorporales.
• Udario je i temelje podjele izvora obveza odredivši
da obvezni odnos nastaje kako iz kontrakata i
delikata, tako i iz različitih drugih pravnih oblika ex
varium causarum figuris, što će kasnije biti osnova
za postklasično sistematiziranje obveza putem tzv.
četvorodiobe na kontrakte, delikte, kvazikontrakte
i kvazidelikte kao izvore obveza.
• Questiones su bila pravnička djela u kojima su u formi
postavljenih pitanja i odgovora na ta pitanja rješavani
konkretni pravni sadržaji.
• Discutationes su djela u kojima se izlaţu neke zamišljene
pravne situacije sa pokušajem njihovih rješenja.
• Epistule predstavljaju djela za to doba vrlo izražene prakse,
međusobne prepiske između pripadnika uvaženog
pravničkog sloja. Ta prepiska bila je stručno sadržana.
• Digesta su djela najobimnija po sadržaju u kojima nalazimo
pokušaje sveobuhvatnog prikazivanja pravnog razvoja
određenog perioda. Po uzoru na ova djela, najznačajniji dio
Justinijanove kodifikacije dobio je ime Digesta (digere –
srediti, urediti).
• Period principata je vrijeme djelovanja poznatih
rimskih pravnih škola.
• Najpoznatije su škola sabinovaca i škola prokulovaca.
• Nazive nisu dobile prema svojim osnivačima, već
prema njihovim sljedbenicima koji su doživjeli mnogo
veću popularnost.
• Ovdje se radi o tradicionalnom opredjeljivanju
pojedinih pravnika za učenja nekih poznatih pravnika,
bez neke institucionalne komponente, postojanjem
različitih pravnih uglova posmatranja pojedinih škola o
mnogim konkretnim pravnim pitanjima.
• U drugoj polovini principata praksa respondiranja
je doživjela svoj vrhunac, ali su se istovremeno
javili elementi zloupotreba pravničkog mišljenja.
• Uspjeh u nekoj parnici ovisio je o sposobnosti
advokata da za svoje zahtjeve kao dokaznu
podlogu sakupi veći broj mišljenja različitih
pravnika, neovisno o kvalitetu tog
argumentiranja.
• Proširen je i krug pravnika koji su imali pravo
respondiranja.
• Da bi se uveo red u praksi respondiranja, za vrijeme
careva Teodozija i Valentijana donesen je tzv. Zakon
o citiranju (lex citationis). Prema tom zakonu, pred
sudovima je bilo dozvoljeno citiranje mišljenja
petorice najznačajnijih pravnika: Papinijana, Paula,
Ulpijana, Gaja i Modestina.
• U slučaju da su njihova mišljenja o nekom pitanju
podijeljena, uzeće se kao vladajuće mišljenje većine.
• Ako ni po tom kriteriju nije bilo moguće donijeti
odluku, prevladaće mišljenje Papinijana.
• U periodu principata počinje proces kvalitativnog
sređivanja prava u sistem putem tzv. kodifikacija.
• Među njima se izdvajaju predjustinijanske
kodifikacije u kojima se kodificira sve veći broj
carskih konstitucija koje postaju dominantan izvor
prava u ovom periodu.
• Poznate su 2 privatne zbirke carskih konstitucija:
Codex Gregorianus i Codex Hermogenianus, te
mnogo poznatiji službeni kodeks: Codex
Theodosianus.
 JUSTINIJANOVA KODIFIKACIJA
• Sačinjena je u periodu 528.-534. godine, sa ciljem da se
pravo sistematizira i otklone do tada vrlo česte
suprotnosti između pojedinih pravnih izvora.
• Justinijanova kodifikacija sastoji se od 5 dijelova:
1. Kodeks Justinijanus;
2. Institucije
3. Digesta
4. Kodeks repetitiae prelektionis (kodeks ponovnog čitanja)
5. Novele
• Svi dijelovi su imali jednaku zakonsku snagu,
odnosno neposredno su primjenjivani u praksi.
• Justinijanova kodifikacija predstavlja kodifikaciju
cjelokupnog, kako zakonskog prava (leges), tako i
tzv. pravničkog prava (ius).
• Leges je kodificiran u 2 kodeksa:
• Codex Justinijanus je sadržavao probrane i
međusobno usklađene konstitucije ranijih članova;
• Codex repetitiae prelektionis sadržavao je
Justinijanove institucije izdate za vrijeme njegove
vladavine.
• Digesta predstavljaju najobimniji i najvažniji dio kodifikacije.
• U njima je kodificirano pravničko pravo (ius), u 50 knjiga.
• Sve knjige, osim 30, 31. i 32. podijeljene su na titule.
• Titule se dijele na odlomke, a odlomci na paragrafe.
• Svaka knjiga posvećena je određenom pravnom pitanju, a
njen sadržaj je sačinjen na način da se iz djela rimskih
klasičnih pravnika uzimaju citati koji govore o tom pravnom
problemu.
• Cjelokupna materija u Digestama podijeljena je i prema tzv.
masama.
• U okviru svake knjige na prvom mjestu je tzv. sabinska masa
sa rješenjima i mišljenjima starog civilnog prava o tom
pitanju.
• Zatim slijedi tzv. papinijanska masa, kao pregled mišljenja
rimskih klasičnih pravnika o datom pitanju.
• Institucije su urađene po uzoru na Gajeve
institucije i preuzele su trodijelnu podjelu
prava na res, personae i actiones.
• Novele su jedini dio kodifikacije koji nije pisan
latinskim već starogrčkim jezikom.
• Sadrže vrlo značajne reforme koje je Justinijan
izvršio prvenstveno u oblasti porodičnog i
nasljednog prava.
• Interpolacije predstavljaju tzv. svjesne izmjene
u tekstovima klasičnih rimskih pravnih djela iz
kojih su uzimani citati za Digesta, na način da
se na mjestima gdje se govori o nekom već
prevaziđenom i u praksi napuštenom pravnom
institutu stavlja naziv novog aktualnog
pravnog instituta – primjenjivog u doba
Justinijana.
• U nauci se javlja i pravac nazvan
interpolacionizam koji sve promjene nastale u
vrijeme postklasičnog prava, objašnjava
interpolacijama.
• Vrlo brzo je interpolacijama dato
odgovarajuće mjesto, a objašnjenje pojedinih
pojava u pravu je davano upotrebom
kombinacije različitih naučnih metodoloških
postupaka.
 RECEPCIJA RIMSKOG PRAVA
• Glosatori u Bolonji su prvi počeli dublje izučavati
Justinijanovo pravo (krajem 11. do 13. vijeka).
• Proučavali su tekst egzegetskom i skolastičkom metodom,
tumačeći pojedina mjesta, iznalazeći protivrječnosti koje su
nastojali izgladiti, a uz analizu se javljaju i prvi pokušaji
sinteze.
• Njihove primjedbe zovu se glose a pisali su ih između redova
(glossa interlinearis) ili uz rubove teksta (glossa marginalis).
• Najznačajniji je bio posljednji glosator Accursius koji je
sakupio glose svojih prethodnika (tzv. glossa ordinaria ili
magistralis).
• Glosatorsku školu je od sredine 13. do 16. vijeka
naslijedila škola postglosatora ili komentatora, na
univerzitetima sjeverne Italije.
• Oni su najčešće komentarisali glose svojih
prethodnika.
• Oni su povezivali i nadopunjavali rimsko pravo
pravnim teorijama kanonskog i germanskog
(langobardskog) prava, a procvat trgovine je
tražio razvijeniji pravni sistem.
• Tako su stvoreni preduslovi za recepciju rimskog
prava u obliku srednjevjekovnog “općeg prava”.
• Najpoznatiji među postglosatorima je bio
Bartolus de Sassoferrato, koji je autor tzv.
teorije statuta, po kojoj se imaju rješavati
rukobi između prava pojedinih gradova.
• Time su udareni temelji kolizionim normama
međunarodnog privatnog prava.
• Justinijanovo rimsko pravo je u tom novom obliku, koji su mu
dali glosatori i postglosatori, postalo opet pozitivnim pravom
u mnogim državama srednje i zapadne Evrope.
• Tu značajnu historijsku pojavu zovemo recepcijom, a tako
recipirano rimsko pravo zove se opće pravo jer se
primjenjivalo na teritoriji čitavih država, za razliku od
partikularnih prava pojedinih gradova i pokrajina.
• Ono se zove i pandektno pravo, prema najvažnijem dijelu
Justinijanove kodifikacije.
• Osnovni uzrok recepcije je razvijanje buržoaskih odnosa u
gradovima, te porast trgovine i trgovinsko-bankarske
ekonomije.
• Osim u Italiji, do recepcije rimskog prava došlo je i u
Francuskoj, Njemačkoj, Holandiji i Škotskoj.
• Pod uticajem humanizma u 16. vijeku se javlja
tzv. Francuska historička škola (“elegantne
jurisprudencije”).
• Ona napušta skolastičke metode i počinje se
baviti historičko-kritičkim studijem rimskog
prava i rimskih pravnih izvora, gledajući u
rimskom pravu rezultat viševjekovnog razvoja.
• Školi je pripadao i Dionysius Gothofredus koji
je prvi izdao Justinijanovu kodifikaciju pod
nazivom Corpus Iuris Civilis.
• U 18. vijeku vladala je škola prirodnog prava.
• Prema toj školi, postoji “Prirodno pravo” koje
važi vječno, samo ga treba racionalnim putem
iznaći.
• U rimskom pravu traži elemente prirodnog,
nepromjenjivog prava.
• Pod uticajem ove škole donose se građanski
zakonici u nizu njemačkih država, kao i
Napoleonov Code civil iz 1804. godine.
• U 19. vijeku javlja se pravac njemačke
historijske škole.
• Prema učenju ove škole, pravo je slično kao i
jezik nekog naroda, produkt nacionalne
historije i “narodnog duha”.
• Po njima, pravo je uslovljeno nekim mističnim
narodnim duhom koji polahko otkriva i
manifestuje ono što je u njemu već sadržano.