10. kolovoza 2013.

Nema ljepega od bistrenja tuih oiju

Zapah ustajalog zraka s jasnim notama vlane plijesni, ljudskoga daha, znoja i urina,
mrak iza netom otkljuanih vrata podruma neke kue u Prozoru, sijenja `94., mrak
na koji je teko oi sviknuti Siluete, obrisi, lagano komeanje sve se sljubilo u
nedefiniranu, no gotovo opipljivu napetost, iekivanje. Obostrano.
I nas dvojice koji smo, iz svjetla, zaronili u mrak, i silueta, zapravo ljudi, koje je
iznenadno svjetlo, kad su ga refleksno pogledali, doslovno ubolo u oi pa su,
pognutih glava mirkali. Meni su se inili sve sitnijima, a i sam sebi djelovao sam sve
manjim. Manjim, manjim najradije bih se bio posve smanjio, do ieznua. Da me
nema.
Nakon akomodacije oiju, lica postadoe jasnijima i, osjeajui to, zatvorenici,
Muslimani koje je, tko zna ijom zapovijeu i tko zna zbog kojih razloga, uhitio,
moda i zarobio, te ovdje zatvorio HVO, jo vie pognue glave.
-Ti! Da, ti. I ti! Kao da htjedoe ustuknuti, no, onako zbijeni, njih nekoliko desetaka u
podrumiu od jedva toliko kvadrata, jedva su uspjeli na mjestu zatapkati.
- Kako se zove? - otro e jedan od straara.
- Pa, Boo, zna kako se zovem odrasli smo skupa, komije smo, bili smo i
- Prekini! - otar uzvik sasjee mrak popola i on, kao da se iz najmranijih kutova
naglo slio u nastali usjek, pa postade jo tamnije. - Vas dvojica, za mnom! I bez rijei!
- dodao je glasom u kojem se osjetila nelagoda, stid, to li.
Boo prema stoliu ukraj vrata, oni za njim. Sagnuo se Boo, uzeo neki notes,
penkalu ini se, neto ih potiho pita, a oni jo tie odgovaraju. Zapisuje.
-Evo, gospodo! - okrenuo se prema meni i Marku, 'Sokolovima' iz Slavonije Potpiite!
Ne sjeam se koji od nas dvojice, valjda ja, jer imao sam neki 'varak' na odori, a
Marko je bio tek voza, potpiem se na revers. Od ovog trenutka, pomislih, sudbina
ove dvojice nesretnika u mojim je rukama.
Krenuo sam van, Marko e im - Ajte, to ekate, za zapovjednikom!
Oni iza mene, nevoljko, Marko za njima, pouruje ih: - Do kamionia! - i pokazuje
rukom, a cijev 'srpkinje' usmjerio prema njima. Da zapuca, pokosio bi i njih i mene.
Valjda nee morati, mislim.
Doli smo do vozila, Marko sjeda za upravlja, njih dvojicu stisnuo do Marka, u
sredinu, a ja uz desna vrata. Kreemo u pravcu sjevera. Kulu begova Kopia
ostavljamo desno, iza nas. Izlazimo iz Prozora. Pred nama, u daljini bijeli se vrh
Makljen. Desno od njega, iako sigurno i ona pod snijegom, crni se Radua
Uspinjemo se. Ispod nas ostaje Prozor, gledam, sve nejasniji, a kontrast suncem
obasjanog Ramskog jezera, koje se plavi bljetavo, bljetavije i od snijega na
planinama koje ga okruuju, stvara privid nadrealnoga, nestvarnoga. Pogled na
Donju Ramu, zimi, ostao mi je najljepa slika iz cijeloga rata. Kakvi pozdravi iz

vicarske na razglednicama njenih glacijalnih jezera, Bodenskog, Neatelskog,

Cirikog, Luganskog, Velikoga..!
Iz unutranjeg ushita prenu me onaj osjeaj kao kad shvatite da vas netko, sa strane,
forsira pogledom. Preko Hamdije i Arifa, tako su se, naime ova dvojica skutrenih ljudi
pognutih glava, zvali zjenicom u zjenicu, susretoh se sa Markovim pogledom.
Upitnik u njegovim oima. Mimika Ne pomae. Ne razumijem to hoe pitati, rei
Tek kada je desnu maknuo s volana, i njome pokazao na ovu dvojicu, pa onda
pantomimiarski pojasnio shvatio sam.
- Zaustavi! - rekoh.
- Na onom ravnijem dijelu u - veli on i pokazuje rukom nekih stotinjak dvjesto metara
naprijed. Usporio je vozilo. Stao.
Otvaram vrata, izlazim van i, gestikulirajui, govorim Hamdiji i Arifu: - Moete van.
Moete kud god hoete. Slobodni ste!
Pogledae me s nevjericom koja u trenu, u oima, ustupi mjesto strahu.
- Idite svojim kuama. Idite kamo hoete - nastavljam, a oni se jo vie skutrie,
ukoie. ini mi se, iako onako sitne, ni dizalica ih ne bi digla. Nasmijah se. Shvatio
sam ih boje se kako je to samo jeftin i poznat 'tos'. Ono, mi ih putamo, a oni kad
odmaknu desetak koraka, pucamo, ubijemo ih i kasnije, nadreenima, kaemo
bjeali su, nije bilo druge!
- Ma ne! Ne bojte se, neemo pucati! - velim ja njima, a Marko e: - I moj stari je bio
u Zasavici, kod amca. etnici ga pokupili i zatvorili. I tamo je bilo dobrih ljudi. Valjali
su neki mojem ocu, pa da dobro dobrim vratim
- Zadnja prilika hoete, neete, vaa stvar - Vidim, nee, boje se, tako su odluili.
Uem i nastavljamo. Uspinjemo se otrim zavojima do spomenika. Kamena,
monumentalna Titova aka, koju je 1978. godine napravio Boko Kuanski, na
planinskom prijevoju izmeu Prozora i Uskoplja, podsjea na legendarnu partizansku
bitku za ranjenike i Titovo rezolutno: "Prozor noas mora pasti". Ne predaleko, u
radukim umama, zapadno od spomenika, oito, jedan od brojnih okraja pripadnika
HVO i muslimanskih snaga u pokuajima ovladavanja vanom komunikacijom M-162 Prozor - Uskoplje.
Jo na glavnoj cesti, pokuavamo razgovarati s Hamdijom i Arifom. Pitamo za obitelji,
iz kojeg su mjesta, kad i gdje su zarobljeni, kako im je u zatvoru.
Arif je iz Prozora. Neoenjen. Kae, mislio je, ima se vremena a ono zaratilo
nikom nije do enidbe. Vrijeme krenulo brzo, pa zastalo i stoji. Sad da je samo
preivjeti. uo je, kae da mu je brat poginuo. - Bio u vojsci - veli, - ta e, sudbina!
- Njega pokupilo iz stana kad su Hrvati zauzimali Prozor, oruja nije imao, a povlait

se nije mogao jer je bio boleljiv. - Neu lagati, nije dobro, nema zraka, vlaga, slabo
se jede, mrak - otvorio se Arif, pa polako, ispod glasa nabraja.
Marko zaustio pitanje pa mislim prekinut e nastalu nelagodu, a on, svrnuvi
pogled prema Hamdiji, ko iz topa e: - A ti? Ni ti nisi bio nigdje!? - Sreom, nasmijao
se, pa je i njima i meni bilo lake. Hamdiji osobito.
- Ma jesam. Straario sam na punktu, ako se to rauna. Nisam ja odavde. Iz
Podgorana sam, Mostara moe se rei. Zateklo me ovdje u prolazu. Vozio robu iz
firme za Bugojno. Mene na punkt, a to je s robom i s kamionom, ne znam - alal im,
nisu od mene oteli. Jednog jutra, nako, bezveze, zarobilo me Samo nek smo svi
ivi i zdravi. Proe sve.
- Oenjen? - netko od nas dvojice priupita.
- Jesam, dvije keri i sina imam. Djeca. Sa enom su kod njenog amide u Hrvatskoj.
Hvala Allahu. Njima je dobro
Marko uspori, skree lijevo s glavne ceste. Ni prije, ni sada ova dvojica ne pitaju ni
kuda ni kamo. Samo se stisnue jae jedan uz drugoga, a oi ispod pognutih ela,
pogledavaju lijevo, desno, naprijed
- Ne bojte se - Marko e - malo ete napraviti nekoga posla, pa emo vas, dok
zavrite, vratiti natrag.
Jo dva tri kilometra, loije, planinske ceste, i ulazimo u selo.
Na bijeloj pozadini snijega, uz cestu, pored kua istiu se vojna i civilna vozila, a tek
kojih desetak dvadeset metara dalje, kao u neredu, orua, topovi i VBR-ovi. Jo dalje
tri tenka. Nai, naravno.
Skrenusmo i s ove ceste, opet lijevo, par stotina metara i zaustavljamo se pred
jednom veom kuom. Mislim kako je netko rekao da je do rata bila kola. Ispred,
pod nadstrenicom jedan vojnik, samo u neharno zakopanoj koulji, hlaama, na
nogama papue, gologlav, nekom kremom, lojem, vazelinom, ime li, mae izme.
Malo ustranu, pored objekta, straar. Obuen kako i prilii. Vremenu i zadai koju
ima. Samo je kimnuo glavom na pozdrav i okrenuo utabanom stazicom u drugom
smjeru.
- Evo, ovo vam je posao - govorim pokazujui rukom na veliku hrpu drva. Zapravo su
to bili veliki, motornom pilom izrezani otpilci preteito bukovih trupaca debljine
pedesetak i vie centimetara. Brat bratu petnaestak metara drva. Pitaju za sjekire.
- A, ne! - kae Marko Prvo ete dorukovati, popiti kavu. Polako, posla ima, ali nije
urba. Koliko stignete nacijepat ete vi, a kad ponestane opet emo nekoga uzeti.
Iz objekta dopire amor, uzvici. Netko je tropa u kartama. Hamdija i Arif zastaju. - Ma
ulazite, to ekate!? - pitam, tovie, gurkam ih i pourujem. - Ni ja nisam kavu popio.
Ulazimo u veu prostoriju, svi, ili skoro svi unutra na tren zastali, bacili pogled na nas,
i nastavili gdje su stali. Netko jede, netko pije kavu, dvije grupe kartaju, jedna igra
jamb. Netko, kao tek reda radi, promrmlja Stigli ste - ili neto slino tomu.

- Jaja? Riblju konzervu? Sira? - pitam i nudim ono to imamo, a znam, neu izazvati
nelagodu. Ipak, muslimani su to, i ne jedu sve to i krani.
- Moe togod ima! - kae Hamdija - Nije vakat za biranje.
Malo me je iznenadio, pa zbunjeno, s nelagodom kaem: - Ma ima i mesa, kobasica,
mesnate slanine, narezaka, salame ali ne nudim, znate, zbog vjere
- Onda bujrum u kuhinju - kae Marko - pa birajte i jedite to hoete. U manjerkama
imate bijelu kavu i aj, pa tko to eli. Pravu ete poslije doruka.
Najeli se Arif i Hamdija, vidim, i kaem da priu za na stol. Crna kava je u loniu.
Donosim im alice, nalijevam.
- eer vam je tu, pa si sami sladite po eifu! - velim i nudim cigaretama.
- Uh, otkad nisam zapalio! - Arif e, uzimajui cigaretu. Slino i Hamdija. Ustaje
Marko i s police uzima par kutija, pa svakome od njih daje po dvije tri kutije.
- Uzmite, nek` imate. Evo vam i upalja.
Zahvaljuju. Vidim pouruju jedan drugoga s kavom. Osjeaju se duni. Ili bi raditi. A
i svjeeg zraka se ueljeli. Popili oni kavu, dohvatili se sjekira i udri nevjerojatno
kako se smanjuje hrpa krupnih i poveava hrpa iscijepanih drva! Marko ostaje s
njima. Nemaju kud odavde, nije da ih uva, ve dosadno mu pa misli, moda jo koju
s njima progovori a da ih ne zanovijeta.
Oko jedan stie ruak. Dovezli logistiari. Marko, Arif i Hamdija ulaze i sjedaju za stol
s nama ostalima. Ruali, popili netko vodu, netko pivo, netko kolu a Arif i Hamdija
krenuli van. Nastavili bi cijepati.
- Napravili su posla to nisam mislio da se moe za tri dana - Mako e - a rano
smrkava, zima je, bolje da ih odvezemo natrag i zadana se vratimo.
Pametno, mislim ja i velim - Popijete si jo togod, zapalite ako hoete i za
petnaestak minuta kreemo!
I krenuli mi. Prije toga natrpali im vreice konzervama, sokovima, cigaretama neka
si ponesu. Ne smiju, kau, nita. Cigarete mogu ponijeti, ali uvari ne daju unijeti
nikakvu hranu, konzerve pogotovo. Tvrde su. Mogle bi, valjda misle, posluiti kao
oruje. Ostavljamo im samo cigarete. Kreemo prema Prozoru. Izbili na glavnu cestu.
- Momci, jeste se umorili? - pita Marko.
- Ma jok! Ni sluajno. Drva su sirova, ravna, nema kvrga, a sjekire dobre.
Proli smo zavoje na Makljenu. Dolje nie sumaglica. Po cesti ugaeni snijeg, sledio
se, cakli se. Ne brinem se previe. Marko je profesionalac. Lanci su na kotaima.
Pred samim smo Prozorom. Usporava
- A da vam sad stanemo, pa da idete? - pita njih dvojicu - Lako emo opravdati kad
odete, ja u kamioniem malo u neku stijenu; rei emo da smo skliznuli s ceste,
morali gurati, a vi utekli; nee biti problema.
Ipak ne bi, kau. Samo, sada gledaju ravno u oi, bez imalo straha prema nam. Nemamo kuda. Ne bi daleko stigli. Planina je, snijeg, ne znamo gdje je tko - kao da
se pravdaju.

- Nego ako budete opet trebali pomo, nemojte uzimati druge. Nas dvojicu traite!
Danas smo bili s ljudima ljudi - kae Arif, a Hamdija doda: - Valjda e i ovo skoro
prestat, pa da moe svako svome, svojoj kui
Stigli pred zatvor. Straar nam ide ususret. Smije se i kae: - Ja mislio vi se vraate
po drugu dvojicu! A opet dugo vas nema, pa sam bio pomislio da nije negdje
zapelo.
- Dobri su to momci - kae mu Marko - pripazi na njih.
Zaueno nas gleda, otvara vrata podruma Arif i Hamdija ulaze. Osvru se prema
nama. Marko i ja krenuli prema vozilu.
I mi se osvrnusmo.