SVEUILITE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ POVIJESTI








Marija Kovo
DRUTVENA POVIJEST
Pregledni rad








Mentor: prof. dr. sc. Mladen Ani






Mostar, 2014.


2

SADRAJ

Uvod ................................................................................................................................ 3
1. Istorija i drutvena teorija: Peter Burke ....................................................................... 4
2. Povijest putovanja eljeznicom: Wolfgang Schivelbusch ........................................... 6
3. Kako se drutva osjeaju: Paul Connerton .................................................................. 8
4. Ruralna civilizacija: Emmanuelle Roy Laduire ......................................................... 10
5. Time, work - discipline and industrial capitalism: E. P. Thompson ......................... 12
6. The moral economy: E. P. Thompson ....................................................................... 14
7. A Europe of composite Monarchies: J. H. Elliot ....................................................... 15
8. O procesu civilizacije: Norbert Elias ......................................................................... 16
Zakljuak ....................................................................................................................... 19
Literatura ....................................................................................................................... 20
3

UVOD

Ovaj pregledni rada nastao je kao rezultat literature koju smo trebali obraditi u
sklopu kolegija Drutvena povijest. Rad sam podijelila na osam manjih dijelova u
kojima sam na svoj nain opisala i iznijela ono to sam smatrala bitnim za odreenu
knjigu, odnosno temu.
Tako da emo se kroz ovaj zadatak upoznati s razliitim autorima i temama
kojima su se navedeni bavili. Svaka od tema predstavlja prikaz drutvenih promjena u
odreenim socijalizacijskim procesima, razdobljima, a na osnovi razliitih podruja
znanosti.
4

1. Istorija i drutvena teorija: Peter Burke

U ovom djelu autor pokuava otkriti od kakve je koristi drutvena teorija za
povjesniare i od koje je koristi povijesti za drutvene teoretiare. Sociologija prouava
ljudsko drutvo u njegovoj strukturi i razvoju, dok je definicija povijesti prouavanje
ljudskih drutava u mnoini s naglaskom na razlike meu njima. Moemo rei i da su u
poetku povjesniari bili sakupljai sirove grae za sociologe. U 18. st. sociologija nije
postojala kao samostalna disciplina, te nije bilo sporova izmeu sociologa i
povjesniara, no sto godina kasnije povjesniari se ne odaljavaju samo od drutvene
teorije nego i od drutvene povijesti. Najvanija osoba toga vremena je Leopold Von
Ranke koji kroz odbacivanje drutvene povijesti u sredite stavlja politiku povijest.
Ovo je vrijeme i kada europske vlade koriste povijest kao sredstvo poticanja
nacionalnog jedinstva, to je pogotovo bilo izraeno u Njemakoj.
Neorankeovski povjesniari i funkcionalistiki antropolozi bili su stroi u
metodama, ali opet skueniji od svojih prethodnika, pa je prije ili kasnije moralo doi
do "povratka potisnutog". Stoga je krajem 19. st. dolo do kritike neorankeovske
povijesti od strane Karla Lamprechta: "Povijest je prije svega socio-psiholoka nauka".
U Francuskoj su pokret za novu vrstu povijesti vodila dva profesora Marc Bloch i
Lucien Febvre tako to su osnovali asopis "Annales" u kojem su kritizirali dotadanje
politike povijesti.
Emile Durkheim zalagao se za dvije vrste usporeivanja, za usporeivanje izmeu
drutava koja su ista po strukturi te za usporeivanje izmeu drutava koja se temeljno
razlikuju. Meutim, povjesniari ovoga vremena odbacivali su usporeivanje zato to se
povjesniari bave onim posebnim i neponovljivim. Za Durkheimom je krenuo Marc
Bloch koji je smatrao da ova metoda omoguuje povjesniarima da "naprave stvaran
korak unaprijed u uzbudljivom traganju za uzrocima".
Sociolozi su se bavili mikrosocijalnom analizom za razliku od povjesniara koji
se bave s mikropovijesti u kojoj su morali rei neto vie o iroj kulturi i pokazati veze
izmeu malih zajednica i mikropovijesnih trendova. Drutvena stratifikacija je mjesto
na kojemu su povjesniari skloni upotrebljavati razne tehnike termine, a da pri tom
nisu svjesni problema koje su otkrili drutveni teoretiari. Najpoznatiji model drutvene
strukture u Kapitalu kod Karla Marxa govori o klasi koja predstavlja drutvenu grupu s
posebnom funkcijom u procesu proizvodnje. Zemljoposjednici, radnici i kapitalisti
5

pretpostavljaju suprotstavljene interese i samim tim kritiku navedenog modela, jer
model nije posve jasan i jednostavan kao to izgleda. Dok je Marx definirao svoje klase
polazei od proizvodnje, Weber je razlikovao klase kao grupe ljudi ije izglede u ivotu
odreuje poloaj na tritu, za razliku od stalea iju sudbinu u ivotu odreuje status
koji priznaju drugi. Ove suparnike modele moemo pomiriti tako da na model stalea
gledamo u okviru predindustrijskog drutva dok je klasni model predvien za
industrijska drutva. Meutim, nijedan model drutvene promjene nikada nee
zadovoljiti povjesniare zato to su oni zainteresirani za raznovrsnost. Studija Norberta
Eliasa u kojoj je pokuao sintetizirati ideje Webera, Freuda i Durkheima, govori o
velikoj promjeni ponaanja ljudi za vrijeme renesanse. Sredinja ideja Brodelove studije
je da se povijesne promjene dogaaju razliitom brzinom, prva brzina je vrijeme
"geopovijesti", zatim vrijeme "privrednih sustava, drava, drutva i civilizacije", a trea
je brzo protiue vrijeme dogaaja i pojedinca.
Ova rasprava vodi nas do problema vlasti, koji je toliko utisnut u svakodnevni
ivot da izgleda nesporan, ali upravo je taj privid u svojoj biti varka. Politika elita ili
vladar u nekom drutvu imaju vlast koju ostali nemaju: "Oni koji imaju najvie su elita,
ostali su masa". Drutveni pokret, kao termin, ima korijene kod amerikih sociologa 20.
st., a vezan je uz karakteristike koje su zajednike vjerskim i politikim pokretima iji
voa posjeduje karizmu. Weber tako karizmu definira kao "izvjesnu osobinu linosti
pomou koje neki vjerski ili politiki voa privlai pristalice i postaje predmet kulta".
Smatra se da su mladi glavni pokretai pobuna upravo zbog njihove sposobnosti da
djeluju spontano. Npr. kada je zapoinjao svoj pokret Luther je bio u ranim tridesetima,
a njegovi sljedbenici bili su uglavnom mlai od njega.
Autor se nada da e povjesniari ozbiljnije prihvatiti drutvenu teoriju, a da e se
teoretiari drutva vie poeti interesirati za povijest. Govori da empiristi i teoretiari
nisu dvije vrsto povezane grupe, nego su dva kraja spektra. Ono to teorija moe
uiniti jest da navede povjesniare da postave nova pitanja o "svom" periodu ili da im
ukae odgovore na navedena pitanja. Biti otvoren prema novim idejama i biti sposoban
prilagoavati ih vlastitim svrhama moe se smatrati obiljejem dobrog teoretiara, ali i
dobrog povjesniara.
6

2. Povijest putovanja eljeznicom: Wolfgang Schivelbusch

Emancipacija od prirode, za koju je promet bio dotad vezan, bila je dobitak jer je
priroda stajala kao zapreka na putu razvitka svjetske trgovine. Tako Thomas Gray kae:
"Opasnost trenutnog sustava koija (manjkava savladivost konja, nepanja koijaa,
loe stanje cesta itd.) ne bi se susrele na tranikom putu".
Poetkom 18. st. bilo je omogueno prvo ekonomsko koritenje snage vodene
pare u obliku Newcomenovog atmosferskog parnog stroja koji je bio sposoban samo za
koritenje uvis i prema dolje, te je bio jako slab po uinku. Wattov niskotlani parni
stroj iz 80-ih godina 18. st. troio je manje goriva, a uinak i sposobnost bili su mu
osjetno vei. Prve definicije eljeznice odnose se na stroj iji su elementi tranice i
vozila koja voze po njima, a na lokomotivu se jo ne gleda kao na samostalnu aparaturu
kretanja, nego kao na parni stroj postavljen na kotae. Povijest eljeznice u SAD-u
uvelike se razlikuje od one u Europi. Za razliku od Europe, gdje se mehanizacija i
industrijalizacija doivljavaju kao naini unitenja, u SAD-u to nije bio sluaj. Tamo je
eljeznica ona koja je morala stvoriti promet.
U ranom 19. st. razvoj eljeznice opisivao se kao unitenje prostora i vremena.
Prosjena brzina ranih engleskih eljeznica iznosila je 20 do 30 milja na sat, to je tri
puta vie od brzine koju su imale potanske koije. Zbog toga se eljeznica esto
nazivala projektil, a putovanje se doivljavalo kao "pucanj kroz krajolik od kojeg
zastaju vid i sluh". U ovo vrijeme u Engleskoj javlja se ideja itanja u vlaku koja se vrlo
brzo proirila u Francusku. Prvu kolodvorsku knjinicu otvorio je W. H. Smith 1848.
god. u Eustonu, a ve sljedee godine knjinica u Paddingtonu bila je bogata za 1000
svezaka. Uz pristojbu od jednog penija svaki je putnik mogao ui u knjinicu i izabrati
knjigu za putovanje koju bi vratio na svome odreditu. Meutim, ova putna lektira bila
je predviena iskljuivo za vie slojeve drutva, jer su vagoni 1. i 2. razreda bili
podijeljeni na kupee, za razliku od onih za 3. i 4. razrede. Ono to zauuje u povijesti
eljeznikog kupea jest injenica da je on, u ovako podijeljenom obliku, ostao sve do
danas. U putovanju eljeznice 19. st. autor za usporedbu koristi vojnu terminologiju,
doivljavajui je nekom vrstom ispucavanja, pri emu je vlak projektil, a putnik paket.
Do kraja 50-ih god. 19. st. medicina se bavila uincima putovanja eljeznicom na
ljudsko zdravlje. Prvo sustavno istraivanje bilo je 1857. god., a rezultat je bio da se kod
vlakovoa i loaa na lokomotivi, zbog strojno-mehanike trenje u lokomotivama,
7

javljaju bolovi nalik reumi. Zbog ove zagluujue buke umaraju se i ulni organi. Uz
navedene probleme javlja se i strah od nezgode koji moe rezultirati trenutnom smru,
kako kae Thomas Creevy 1829. god. Meutim, strah od uvijek mogue katastrofe
trajao je toliko dugo dok eljeznica nije postala normalnom pojavom. Proces
navikavanja ovjeka na nove tehnike aparature, koji je u poetku bio ispunjen strahom
i nepovjerenjem, moe se okarakterizirati kao proces potiskivanja straha, odnosno
nestanka straha. Napretkom industrije aparatura postaje profinjenija, a putnikova panja
vie nije usmjerena na strah nego na predmet neovisan o strahu. Putnik ita knjigu ili
novine i osjea se sigurno.
Kolodvor se javlja kao neposredna industrijska gradnja u kojoj se vidno, ulno i
osjetno doivljava transportna industrija eljeznice. Glavni kolodvor smjeten je na rubu
sredita grada s funkcijom meusobnog povezivanja razliite vrste prometa i prometnog
prostora. S jedne strane kolodvor je dio grada, a s druge strane on bio je funkcija
industrijskog podruja eljeznice. Na ovaj nain grad, uz bitnu pomo eljeznice, gubi
svoj srednjovjekovni karakter te preuzima industrijski karakter. Kellet je istraivao
utjecaj eljeznice na razvoj gradova u Engleskoj u 19. st., te dri da je upravo eljeznica
odgovorna za gustu gradnju, ona obiljeava karakter sredita grada te predstavlja
najvaniji faktor na gradskom tritu nekretnina. Unutar kolodvora 1852. god.
Boucicant je osnovao prvu robnu kuu koja je promijenila odnos izmeu prodavaa i
kupca kao i odnos kupca prema robi. Dakle, ulazak u robnu kuu ne obvezuje
potencijalnog kupca na kupnju, a robna kua svoju dobit ostvaruje na temelju visokog
prometa pri niskim profitnim ratama.
Moemo rei da je preokupacija prevladavanjem i savladavanjem prostora i
vremena pronala svoj izraz u pojmu cirkulacije (fran. circulation - realni promet i
cirkulacija robe). Ono to je zdravo ili napredno oznaeno je kao cirkulacija, dok je sve
ono to je bolesno ili srednjovjekovno oznaeno kao ono to nije prikljueno na
cirkulaciju. Tako Zola u svom romanu kae da "oni koji nisu prikljueni na cirkulaciju
ne uspijevaju prodati svoju robu", usporeujui robnu kuu sa ivotom koji isijava.
8

3. Kako se drutva sjeaju: Paul Connerton

Sjeanje je dar pojedinca, a odnosi se na kolektivno ili drutveno sjeanje koje
podrazumijeva male zajednice, ali i teritorijalno rasprostranjena drutva. Bavei se
pamenjem vidimo da nae spoznavanje sadanjosti ovisi o naem znanju o prolosti. S
druge strane, drutveno sjeanje implicira da sudionici svakog drutvenog poretka
moraju pretpostaviti drutveno sjeanje. Sve dok se njihova sjeanja razlikuju, oni nisu
kadri dijeliti ista iskustva. Dakle, naa iskustva o prolosti zavise od naeg znanja o
prolome, a nae slike prolosti slue ispravnosti drutvenog poretka koji vrijedi.
Nuno je razlikovati drutveno sjeanje od povijesne rekonstrukcije u kojoj je
naglasak na tragovima. Ona je nuna ak i ako je u drutvenom pamenju ouvano
izravno svjedoanstvo o nekom dogaaju. Totalitarni reim zabranio je suvremene
pisce, a povjesniare otpustio tako da je dolo do straha da nee ostati nitko tko e
svjedoiti o prolom vremenu. Ovo je metoda organiziranog zaborava. Maurice
Halbwachs u svome djelu ukazuje da kroz pripadnost drutvenoj grupi pojedinac
dobiva, lokalizira i prikuplja svoje sjeanje i dri da nijedno drutveno sjeanje ne moe
opstati bez povezanosti s drutveno specifinim prostornim okvirom.
U ovom djelu autor govori o nainima sjeanja: komemorativnim ceremonijama
(npr. smaknue Luja XVI.) i tjelesnom ponaanju (npr. naini odijevanja: jednostavna
odjea kao znak jednakosti ljudi). Razlikujemo osobno sjeanje, koje za svoj predmet
uzima neiju ivotnu povijest i kognitivno sjeanje koje se temelji na pamenju rijei,
stihova ili pria. Trea vrsta pamenja sastoji se u naoj sposobnosti da reproduciramo
izvedbu koju filozofi nazivaju "sjeanje navika". U sreditu pamenja svakako je
kodiranje.
Lukes pojmom ritual oznaava pravilom upravljanu aktivnost simbolikog
karaktera koja privlai panju sudionika na misli i uvstva koja dre osobito znaajnim.
Rituali nisu samo ekspresivni kao to ni obredi nisu samo formalni. Svi se obredi
ponavljaju, a automatsko ponavljanje podrazumijeva i nastavljanje prolosti. Dvije
najpopularnije knjige o idovskom ivotu, Stari Zavjet i idovska Knjiga molitve
pripovijedaju i slave taj slijed. Kranstvo poinje jednim slijedom dogaaja u povijesti
u kojemu je sredinji dogaaj raspee. O povijesnosti raspea i datumu kada je izvreno
nema nikakve dvojbe. Ti dogaaji, u vrijeme kada je Poncije Pilat upravljao Judejom,
svake se godine komemoriraju Velikim petkom i svetkovinom Uskrsa. Nastanak islama
9

ima jo izraeniji odreeni slijed povijesnih dogaaja. Muhamed, utemeljitelj islama,
postao je suveren za ivota, upravljajui zajednicom i zapovijedajui vojskama.
Nepostojanje sveenike klase oznailo je stagnaciju u liturgiji, a islamski kalendar
sadravao je samo dvije svetkovine: had i Ramazan.
Autor ipak dri da svi rituali, bez obzira koliko dostojanstveno bilo njihovo
podrijetlo, moraju do neke toke biti izmiljeni i osim povijesnog raspona u kojemu
postoje, oni su podloni na promjenu svoga znaenja. Komemorativne ceremonije
razlikuju se od svih drugih rituala po injenici da se oni odnose na arhetipske osobe i
dogaaje, a karakteristika obreda ove vrste jest ponovno odigravanje. Zajednica se
prisjea svog identiteta prikazanog u priama o svojim velikim uzorima, a to je davanje
smisla prolosti kao vrsti kolektivnog ivotopisa. Pria o velikim izvorima ponovno je
izveden kult u kojem je slika prolosti prenesena zahvaljujui izvedbama rituala. Stoga
autor tvrdi da ukoliko i postoji drutveno sjeanje nai emo ga u komemorativnim
sveanostima.
Prolost moemo prikazati ne samo rijeima i slikama nego i naim tijelima koja u
komemoracijama stilizirano izvode slike prolosti. Ovdje autor razlikuje inkorporiranu
praksu (prijenos koji se dogaa kada tijela izraavaju odreenu aktivnost, npr. stisak
ruke) i zapisane postupke (npr. tisak). Iako su inkorporirani postupci uglavnom
ukljueni kao mogui objekti hermeneutikih ispitivanja, u praksi je hermeneutika uzela
zapis kao svoj privilegirani zadatak. Hermeneutika je izrasla iz filologije i kroz povijest
se vratila istoj toj filologiji, tj. vrsti veze s tradicijom koja se usmjerava na ono to je
zapisano u tekstovima. Zadaci i tekstovi bili su privilegirani zadaci interpretacije, a kao
komulativni proces, razmiljanje o praksi interpretacije nastaje u modernoj europskoj
kulturi kao rezultat pokuaja da se razumije kultura iz prolosti. Odvojen od onih koji su
ga stvorili tekst moe voditi svoj vlastiti ivot jer ulazi u sferu javno dostupnih miljenja
u kojoj svatko moe itati te zapise i imati udjela u njihovim znaenjima. Razlikujemo
pravnu hermeneutiku (sustav rimskog prava) i teoloku za koju je najvaniji latinski
prijevod Svetog Pisma od strane sv. Jeronima, a na kojem se temelje gotovo svi biblijski
komentari. Kada je dolo do sumnje u Vulgatu, razvija se metoda kritikoga itanja.
U zakljuku autor iznosi da je zapis povlateni oblik sjeanja jednoga drutva, a
irenje i odreivanje sustava zapisa drutva vidimo kao sredstvo omoguavanja
eksponencijalnog razvitka svojih sposobnosti pamenja.

10

4. Ruralna civilizacija: Emmanuel Le Roy Laduire

U ovom djelu autor iznosi problem ruralne civilizacije nastojei u povijesnoj
perspektivi, na primjeru Francuske, opisati neke njezine temeljne strukture. Ruralna
civilizacija jest jednoliko tkivo koje okuplja odreeni broj staninih grupa, sela ili upa,
a te grupe obuhvaaju ekonomske ili drutvene snage koje su izvanjske ili nadreene
spomenutim stanicama, npr. feudalizam, gradovi, drave itd.
Tijekom eljeznoga doba pa sve do Rimskoga Carstva novi val inovacija trajno se
rasprostire kroz zapadnu ruralnu civilizaciju. Zob i ra upotpunjuju dotadanju penicu i
jeam, a takoer se javljaju i bob, graak i druge mahunarke koje ljudsko tijelo
obogauju bjelanevinama, a tlo atmosferskim duikom kao gnojivom. Na sredozemnu
obalu dananje Francuske Grci su donijeli vinovu lozu u obliku sterilne tekuine u kojoj
alkohol igra ulogu antiseptika. Ovim su smanjeni uinci brojnih epidemija. Tako je
poevi od 1. st. poslije Krista u Galiji rasprostranjeno istinsko domorodako
vinogradarstvo. Drugi kulturni val odnosi se na pojavu pitomog konja koji je doveden s
Istoka. Marc Bloch primjeuje da je u 1. st. prije Krista Cezar u Galiji zatekao masu
ruralnog puanstva koje je dunikim vezama bilo podvrgnuto skupini vitezova i
gospodara zemljita. No, ranija arheoloka otkria govore nam kako je stanje koje je
opisao Cezar mnogo drevnije.
Kolonat se u tekstovima javlja u 4. st., a podrazumijeva realizirani oblik
feudalizma: kolon ili seljak vezan je za zemlju juridikim i folklorno-mistikim vezama
i one ga ine ovisnim o njegovom gospodaru. Plug i vol za oranje doli su u Galiju sa
Srednjega Istoka u tijeku posljednjeg tisuljea prije Krista i oni, unato skromnosti
svojih mogunosti, stvaraju poljodjelske vikove koji omoguuju uzdravanje klase
poglavica. Ipak, prava velika revolucija u poljodjelstvu bila je izmeu 5. i 12. st.
Ruralna civilizacija odnosi se i na familijarnu sliku sela u ijem su sreditu crkva i
groblje, a svoj klasini oblik poprima u 12. i 13. st. definiranjem odnosa prema
feudalcu, esto i protiv njega. Ekonomske strukture ruralne civilizacije temelje se na
supostojanju ekonomije preivljavanja i ekonomije vika. Ovi vikovi temelje se na
velikim ili srednjim posjedima koji openito pripadaju plemstvu, kleru ili gradskom
staleu, a svoje podruje iskoritavaju uz pomo zakupnika.
Zbog raznih epidemija u Francuskoj je 1348. god. broj stanovnika od 17 milijuna
pao na 10, zbog ega su na sada prostranim posjedima poljodjelci ivjeli bolje. Oko
11

1450. god. izrasta nova uma i nedostaje nove radne snage za rad na njoj. Ipak, ovakva
situacija nee trajati dugo. Ona svoj vrhunac dosee 1480. god., pa se gasi (Feedback).
Ve u 16. st. smanjuju se individualni posjed, realne zarade padaju, a osiromaivanje
seoskih radnika se uvruje. Istodobno je potranja za zemljom sve vea, no budui da
su seljaci postali sve brojniji, oni nemaju vie izbora i ne mogu se oduprijeti ubiranju
dadbina od strane Drave, Crkve, grada i feudalaca. U ovakvom stanju javljaju se
staleke borbe izmeu bogatih seljaka i siromanih radnika, a tipian primjer za to je
Rat za brano u parikim selima.
Kada je rije o religiji seljakih drutava Zapadne Europe tada govorimo o
kranstvu kojeg su se u poetku 18. st. i pokuaju defolklorizacije latili jansenistiki
upnici. Tako je katolicizam odbio od sebe brojno seljatvo za kojeg je religija bila
nepojmljiva bez folklora. Folklorna kultura tie se razdiobe uloga i moi unutar seljake
zajednice, a s druge strane bitno je i ruralno vjetitvo.
Poevi od 1720.-1730. god. sve se mijenja jer seljaku civilizaciju na Zapadu
zahvaa groznica rasta: demografske strukture ruralnog svijeta moderniziraju se,
smrtnost uzmie nad uincima medicine, napreduje higijena, dolazi do rasta u ratarstvu i
proizvodnji ita koji e kasnije dovesti do poljoprivredne revolucije. Takoer dolazi i do
procvata u kulturi u kojoj stari usmeni folklor sve vie tei za knjievnou i tako dolazi
do tiskanja Plave knjiice iz Troyesa.
Seljaka revolucija iz 1789. god. izvesti e itavu vojsku iz toga novoga
razdoblja, a ovu antiklerikalnu i antinobilitarnu orijentaciju pojaati e osnovne kole
19. st. Od godine 1915.-1920. dolazi do pada ruralne civilizacije, a moemo rei da je
razlog tomu Prvi svjetski rat koji je odvukao seljake u gradove. No, autor tvrdi da
ruralna civilizacija postoji jo i danas u manjoj ili vioj mjeri u zemljama Zapadnoga
svijeta gdje jo nije rekla svoju posljednju rije.
12

5. Time, work-discipline and industrial capitalism: E. P. Thompson

Poevi od 14. st. dolazi do promjene u puritanskoj disciplini i graanskoj tonosti
zbog irenju satova. Sve do 17. st. slika napredovanja satova oznaena je kao
zadubljivanje u svemir, a ve u 18. st. na sat se gleda u povjerljivoj razini. Autor
postavlja pitanje: kako daleko i u kojem smislu je disciplina pravljenja satova utjecala
na vrijeme rada? Ako je zrelo industrijsko drutvo zahtijevalo ozbiljnu obnovu radnih
navika, koliko su onda daleko te promjene utjecale na poimanje vremena?
Poznato je da su primitivni narodi vrijeme mjerili u obliku obavljanja posla, a
Evans Pritchard donosi primjer Nuera iji je sat bila stoka, vrijeme provedeno u radu te
vrijeme provedeno u odmoru. U Madagascaru vrijeme se mjerilo po kuhanju rie (oko
pola sata) i prenju skakavca (trenutak). U 17. st. u Chileu vrijeme se mjerilo u
"credos", pa je tako potres iz 1674. god. bio opisan kao period od dva credosa.
Zanemarivanje vremena bilo je mogue samo kod ribia iji su marketinki okviri i
administracija bili minimalni. S druge strane imamo prirodne ritmove obavljanja posla,
npr. da se krava u odreeno vrijeme mora musti ili da se plodovi na polju pokupe prije
nevrjemena. Ovakvo vrijeme naziva se zadatak orijentacije.
Najoitiji primjer ovog zadatka orijentacije zastupljen je u seljakim drutvima, a
upuuje na vanost sela i domae industrije, a danas je izgubilo znaaj u ruralnim
podrujima Britanije. Postoje tri primjera za orijentacijske zadatke: prvi je taj da je
humaniji razumski posao nego onaj posao koji trai puno vremena, iako seljaci rade ono
to je za njih nuno. Drugo je da zajednica orijentacijskih zadataka pokazala malu
razliku izmeu posla i ivota, jer radni dan zapoinje zadatkom. Trei primjer odnosi se
na radnike koji rade po satu i ne ele biti beskorisni nego su uvijek u urbi.
Navesti emo primjer odnosa prema vremenu za vrijeme industrijske revolucije.
U obitelji jednoga farmera bitna je podjela radnika i dodjela uloga u radu, zatim
disciplina izmeu poslodavca i radnika te veza izmeu farmera i njegove djece. Ovdje je
vrijeme novac, poslodavev novac. Poslodavac mora uvidjeti da vrijeme kojeg troe
njihovi zaposlenici nije potroeno uzalud. Predmet intenzivne radne discipline od 17. do
19. st. bio je sluga na farmi ili obini radnik u polju koji je radio za nadnicu, a ni jedan
ni drugi nisu imali nikakva prava niti vlastitu zemlju. U skladu s tim, autor opisuje ivot
jednog oraa iz 1636. god.: njegov dan zapoinjao je u 4 ujutro, a nakon zahvale Bogu
to se odmorio i nakon to se pomolio za uspjean rad, otiao je u talu. Kad je oistio
13

talu, napojio i nahranio konje i pripremio svoj pribor, mogao je ii na doruak (6-6:30
sati). Zatim je trebao orati od 14-15 sati, uzeti pola sata za ruak, posjetiti svoje konje
itd., te veerati u 18:30 sati. Poslije veere odmarao se do 20 sati kada je iao spavati.
Prije izuma depnoga sata, obrtnik je imao svoj unutranji sat: "Iskoristi svaku
minutu dragocjeno i potroi je u radu" ili " Dozvoli da vrijeme spavanja bude dovoljno
za zdravstvene potrebe, jer dragocjeno vrijeme nije da se troi za nepotrebnu tromost.
Brzo se obuci i slijedi svoje suradnike u marljivosti".
Za zrelo kapitalistiko drutvo vrijedi da vrijeme u potpunosti mora biti
iskoriteno, no autor se pita koliko je zapravo ova propaganda uspjela. Ne postoji nain
koji bi objasnio osjeaj za vrijeme jednoga ili milijun radnika, ali bez vremenske
discipline ovjek ne moe doprinijeti razvoju svijeta. Ekonomija je grana koja raste i
pada u isto vrijeme, a s obzirom na kulturu i drutvo, ona se nikada ne moe planirati.

14

6. The moral economy: Edward Palmer Thompson

"The Moral Economy of the English Crowd in the Eighteenth Century" lanak je
britanskog povjesniara Edwarda Palmera Thompsona, koji je objavljen u asopisu
"Past and Present" 1971. godine.
Thompson poinje tvrdnjom kako je pobuna zbog hrane bila oblik popularnoga
drutvenog prosvjeda ljudi nie klase. Ovi prosvjedi nisu zapoinjali kada su ljudi bili
gladni i iscrpljeni, nego kada su bili suoeni s mogunou da e dio njihovog udjela u
usjevu biti umanjen ili kada bi osjetili da im je cijena previsoka. Neredi su bili umireni
jasnim ciljevima, a kako je vrijeme prolazilo prosvjedi su bili usmjereniji i
discipliniraniji. Pojam "pobuna" nije samo grevito izbijanje iracionalnih osjeaja meu
masama, nego nerazumijevanje onoga to se zapravo dogaalo tijekom pobuna.
Seljaci koji su bili ukljueni u pobune vidjeli su nain za opravdati pogreno
postavljenu percepciju protiv njih, a branili su tzv. "moralno gospodarstvo". Budui da
je Engleska u 18. stoljeu prelazila u kapitalistiko drutvo i slobodno trite, mnogi su
smatrali da kruh i kukuruz moraju biti prodani potroau uz malu pomo posrednika. To
je bio sudar izmeu suprotstavljenih strana: starog paternalistikog s jedne, i novog
sustava slobodnog trita s druge strane. Paternalistiki model bio je ukorijenjen u
zakonu, obiajnom pravu i obiajima i trebao je zatiti siromanije klase. Kada je rije o
zatiti potroaa oni su teoretski bili osigurani, ali u stvarnosti to nije bilo tako.
Autor je u ovom lanku pokuao objasniti postupke seljaka koji se nalaze u
vremenu promjena na gospodarskom i na politikom planu, a ovo se odnosi na prijelaz
iz feudalizma na slobodno trite. Takoer su prikazani promjenjivi trini imbenici
koji su stvorili strah od nereda protiv slobodnog trinog drutva u 18. st. u Engleskoj.



15

7. A Europe of composite monarchies: John Huxtable Elliot

John Huxtable Elliot objavio je u asopisu "Past and Present" 1992. god. lanak
"A Europe of Composite Monarchies" u kojemu polazi od stajalita da iako koncept
Europe podrazumijeva jedinstvo, to jedinstvo kroz povijest se otkriva u nejedinstvu u
obliku organizacije protiv drugih civilizacija. Ovo se ogleda u konkurentnom sustavu
suverenih, teritorijalno zasebnih nacionalnih drava. Joseph Strayer napisao je 1300.
god. da je univerzalna Crkva morala priznati individualnost drava prema kojima je
lojalnost bila jaa, nego prema bilo emu. U Europi je 1500. god. postojalo oko 500
neovisnih politikih zajednica koje su se 1900. god. imale neovisnost, a Versajski
ugovor nakon prvog svjetskog rata zapeatio je sudbinu nacionalnih drava, kao logiku
kulminaciju tisuugodinje europske povijest.
Kroz zamrenost povijesnog razvoja i ljudskih pothvata prouavanje europskog
svijeta stvaralo je napetost izmeu univerzalizma i partikularizama. Odnos izmeu
krana i muslimana, panjolska invazija na Afriku, traenje prava na kontrolu
amerikih teritorija su dio prouavanja uspona i pada panjolskog carstva od 1450. do
1800. god. panjolska rekonkvista zapoela je ujedinjenjem krune Aragona i Kastilje
koja od 15. st. biva unitena graanskim ratovima, a stoljee kasnije panjolska postaje
svjetska sila. Udruenje Engleza i kota u jednu uniju bilo je kao i povezivanje
Austrijanaca i Maara u dvojnu monarhiju. Razliite perspektive otvarale su razliita
vienja. Slika Europe godinama se mijenjala, a s tim promjenama mijenjala se i
perspektiva europskih povjesniara.
Elliot donosi dvije kategorije sloenih drava, u prvoj su zemlje odvojene jedna
od druge drugom dravom ili monarhijom, npr. panjolska od Habsburke Monarhije ili
Engleska i Irska. One su karakteristine po tome to ujedinjeni teritoriji moraju dijeliti
jednake zakone i pod istom su nadlenosti. Njima upravlja sredinji vladar koji je
stvorio integriranu dravu koju definira slinost u jeziku, kulturi i obiaju. U drugoj su
granine drave, npr. Engleska i Wales te Pijemont i Savoja, koje imaju svoja vlastita
prava i privilegije, a nazvane su "Aeque Principaliter". Ovdje je dakle svako podruje
ureeno kao da je kralj koji upravlja svim podrujima bio kralj samo jednog od njih.
Kompozitne monarhije, temeljene na klimavoj dinastikoj zajednici, Aeque
Principalter mogu se nadati preivljavanju jedino ukoliko se obje strane dre ugovora o
16

zajednitvu. Ipak, kompozitne monarhije 16. i 17. st. pokazale su estoku elju za
preivljavanjem.


8. O procesu civilizacije: Norbert Elias

Norbert Elias u drugom dijelu svoje knjige "O procesu civilizacije - sociogenetska
i psihogenetska istraivanja", pod naslovom "Promjene u drutvu - Nacrt teorije o
civilizaciji" govori o sociogenezi pojma civilizacije i kulture te o sociogenezi zapadne
civilizacije.
Pojam "civilizacija" odnosi se na razliite injenice: stanje tehnike, nain
vladanja, razvoj znanstvene spoznaje, religijske ideje i obiaje, zatim nain ivotne
zajednice izmeu mukarca i ene te na pripremanje jela. Zapravo, ne postoji gotovo
nita to se ne bi moglo nazvati civiliziranim ili neciviliziranim. No, moglo bi se rei da
se ovaj pojam donosi na vidjelo samosvijest zapadnoga svijeta, nacionalnu svijest. Rije
"kulturan" vrlo je bliska zapadnom pojmu civilizacije, a oznaava najvii oblik
civiliziranog postojanja. Pa tako rei da je netko "civiliziran" ili "kultiviran" oznaava
drutvenu kvalitetu ljudi, njihova jezika ili njihova odijevanja. Razlika izmeu
civilizacije i kulture nalazi se u smjeru kretanja, pa tako civilizacija oznaava kretanje
naprijed, a kultura postavlja granice, ona naglaava nacionalne razlike.
Njemaki pojam "kultura" predstavlja suprotnost pojmu "civilizacija", a sam Kant
je u 18. st. rekao: "Mi smo u visokom stupnju kultivirani umjetnou i znanou, mi
smo do zasienja civilizirani svom moguom utivou i uglednou..." Dalje govori
kako ideja moralnosti spada u kulturu. Ovdje se zapravo radi o polemici njemake
inteligencije srednjega stalea protiv uglaenosti vladajuega gornjega sloja, koja se
osjea i znatno prije ove Kantove polemike.
Njemaka toga vremena bila je siromanija od Francuske ili Engleske, nije imala
novca za knjievnost i umjetnost, a na dvorovima se govorio francuski jezik, dok je
njemaki jezik bio nezgrapan i neugledan. Meutim, nekolicina srednjostalekih
znanstvenika i umjetnika nastoji uspostaviti jezina pravila i na taj nain njemaki jezik
postaje vrlo bogat jezik u djelima Schillera, Lessinga, Goethea ili Kanta. Knjievni
17

pokret iz 18. st. nije bio nikakav politiki pokret, on je ocrtavao transformaciju drutva,
u kojemu se graanstvo jo nije oitovalo kao cjelina.
Srednji vijek ostavio nam je mnogo informacija o onomu to se moe promatrati
kao ponaanje u drutvu, a ovdje su najvaniji propisi o ponaanju prilikom jela koji su
pisani na latinskim jezikom, no ve u 13. st. sline propise imamo i na drugim laikim
jezicima. U razdoblju renesanse, Erazmo takoer pie djelo o manirima, pa tako
moemo zakljuiti da su autori koji su pisali o ponaanju i nainu ponaanja tragai za
dobrim ili loim obiajima koje pronalaze u drutvenom ivotu. Sama sklonost da ljudi
sebe i druge promatraju, jedan je od znakova da to cijelo ponaanje sada dobiva novi
oblik: ljudi sebe i druge oblikuju veom svijeu nego u srednjem vijeku, a neke stvari
koje su prije bile zabranjene, sada su dozvoljene.
Ishod srednjovjekovnih borbi za vlast izmeu plemstva, crkve i vladara
koncentrirao se u rukama vladara ili njihovih predstavnika vlasti kojoj stalei nisu bili
dorasli. Korak po korak smanjuje se udjel stalea u vlasti, a apsolutna vlast pojedinaca
polako se namee u europskim zemljama. Plemii se sada pojavljuju kao zapovjednici
su slubi vladara. Glavna funkcija dvorske aristokracije bila je rad na "uzvienom
ponaanju".
Feudalni sustav "razbija" plemensko ureenje, a slabljenjem plemstva jaa mo
graanstva, pa je u ovakvim vremenskim okvirima proces feudalizma djelovao kao
oblik gospodarstva, a ujedinjenje prostora i stalea ovisilo je o vojnim faktorima.
Feudalizam nije nastao planirano, ve kroz polaganu evaluaciju. Nominalno najvaniju
funkciju imala je kruna koja je imala zadatak ratovati protiv vanjskog neprijatelja. U
zapadnom francuskom carstvu od 12. st. funkcija krune postaje potpuno nepotrebna,
tako da feudalni vladari postaju samostalni.
Njemako-rimski imperij imao je zadatak stvoriti "potencijalnog" njemakog
vladara, a njihov imperij formirao se u dravu, ali se istovremeno dezintegrirao u vie
vladarskih drava (npr. Austrija). Stvaranje monopola sredinje vlasti vladarske jedinice
poprimilo je karakter drave. Drutvenu snagu graanstvo dobiva tek u 16./17. st., te
dosee toliku drutvenu mo da je bio upitan i sam poloaj kralja, da nije bilo drugih
slojeva (plemstvo, kler) koji su pruali otpor.
Drutveni proces pretvaranja ratnika u dvorjane ne dogaa se samo kod zapadne
civilizacije, nego je to jedan od najznaajnijih dogaaja unutar svakoga veeg procesa
18

civilizacije. Ipak na europskom Zapadu ta se preobrazba odvija od 11.-12. st., a svoj
konaan oblik dobiva u 17. i 18. st.

19

ZAKLJUAK

Prouavanje aspekata drutvene povijesti, dovelo je do razliitih vienja
prolosti, sagledavanja povijesnih dogaaja i razliitih tumaenja i gledita u
rekonstrukciji europske povijesne scene. Civilizacijski proces oznaava promjenu
individualnih struktura drutva.
Takoer, govorei o feudalnom sustavu, pa sve do povijesti eljeznice, u sreditu
cijeloga promatranja stoji upravo drutvo. Meutim, nije dovoljno samo donijeti
razvojnu sliku drutva, nego je potrebno i ocrtati sliku pojedinca, a koja se od samog
poetka ovjekove misli temelji na slobodnom miljenju ovjeka kada neovisno od
drugih promatra i divi se svijetu, ne oslanjajui se ne druge.
20

LITERATURA

BURKE, PETER, Istorija i drutvena teorija, Equilibrium, Beograd, 2002.
CONNERTON, PAUL, Kako se drutva sjeaju, ANTIBARBARIUS, Zagreb, 2004.
ELLIOTT, J. H., "A Europe of Composite Monarchies", u: The Past and Present Society,
137, Oxford, 1992., str. 48-71.
LE ROY LADURIE, EMMANUEL, "Ruralna civilizacija", u: Radovi Zavoda za hrvatsku
povijest, 29, Zagreb, 1996., str. 87-102.
SCHIVELBUSCH, WOLFGANG, Povijest putovanja eljeznicom, Naklada Ljevak, Zagreb,
2010.
THOMPSON, EDWARD-PALMER, "The Moral Economy of the English Crowd in the
Eighteenth Century ", u: The Past and Present Society, 50, Oxford, 1971., str. 76-
136.
THOMPSON, EDWARD-PALMER, "Time, Work-Discipline, and Industrial Capitalism", u:
The Past and Present Society, 38, Oxford, 1967., str. 56-97.