UVOD

U povijesti ovjeanstva puno je presudnih trenutaka za koje moemo rei da su promijenili tijek
prolosti i skrenuli ovjeanstvo na novi put. Moda jedan od najpoznatijih ovakvih dogaaja bio
je atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja
1914. od strane bosanskih omladinaca. Mlade Bosne i Hercegovine bila je razoarana
nacionalnim, socijalnim i ekonomskim poloajem svoje zemlje pod stranom okupacijom (Izraz
okupacija za poloaj Bosne i Hercegovine u odnosu na Austro-Ugarsku Monarhiju od Berlinskog
kongresa do kraja Prvog svjetskog rata najkoriteniji je u literaturi pa sam ga i ja upotrebljavao u
svom radu.). Nadajui se stvaranju jedinstvene junoslavenske drave u svom otporu vlastima
prihvaali su sve mogue metode borbe. U svojem pokretu obuhvaali su sve narodnosti i vjere
u Bosni i Hercegovini, a veina lanova te tajne organizacije bili su tek tinejderi koji su iz raznih
razoaranja ivotom, otpora oevima i pod utjecajem literature koju su itali te uzora koje su
potivali odluili riskirati ivot da bi pomogli da (njihovom narodu) bude bolje.

Iako je cilj te male grupice mladei bio da ubojstvom prijestolonasljednika (kojega ba,
kao ni ostale lanove kue Habsburg, nisu previe cijenili) skrenu, prije na svoju zemlju
nego na sebe, pozornost svijeta upleo je upravo taj svijet u prvi veliki sukob globalnih
razmjera. U oima atentatora ovaj in bio je jo jedan izraz nezadovoljstva AustroUgarskom koja je guila sve oblike otpora u zaetku, koja je bila puna politikog
oportunizma i nadasve trula iznutra. Ipak ta zemlja je odluila, u doba iskri koje su
mogle da zapale cijeli svijet, da, pomalo naivno, reagira i optui Kraljevinu Srbiju kao
izravno odgovornu za atentat. Iako su moda neki od ljudi u visokim krugovima
slubene Srbije znali za atentat i ak pomogli atentatorima u oruju i (kratkoj) obuci
treba napomenuti da u nijednom trenutku pomo atentatorima nije bio stav slubene
Srbije. Iako se sukob nastojao izbjei zasljepljena Austro-Ugarska odluila je objaviti rat,
a uskoro su u njega ule i druge drave, svaka iz svojih interesa.
Ovaj rad je nastao iz iskrenog zanimanja prema ovom vanom dogaaju i pokuavanja
traenja neke nove perspektive u tom pogledu. Da li se do nje dolo, teko je procijeniti.
Iako je nastao na temelju objektivnih injenica koje se mogu nai u literaturi i pokuaj je
shvaanja istinskih stavova bosanskih omladinaca moda je na njega u velikoj mjeri
utjecala dosta projugoslaveska literatura koja je koritena najveim djelom za izradu
ovog rada.

Drutvene i politike prilike u junoslavenskim zemljama

Poetak XX. st. donio je mnoge promjene koje su utjecale na genezu nacionalistikih
programa meu omladinom. Politiki dogaaji u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji, Srbiji te

Bosni i Hercegovini poetkom stoljea bili su vaan imbenik u oblikovanju svijesti

omladine.
Zato jugoslavenske zemlje? Pa kao prvo treba naglasiti da se tadanja mlade prilino
deklarativno opredjeljivala za stvaranje jedne drave koja bi obuhvatila sve June
Slavene (Slovence, Hrvate, Srbe i sve one koji ive u Bosni i Hercegovini). U Hrvatskoj
se sa malom skepsom gledalo na Bugare u tom programu ujedinjenja, dok su Bugari bili
realna opcija u Srbiji, barem prema Garaaninovom Naertanju. Dakle osnova ovoga
zbliavanja bila je nadnacionalna. Suradnja meu mladei bila je uvelike afirmirana do
toga doba. Tako su npr. Zagrebaki sveuilitarci posjetili su beogradski univerzitet
1912., a u Beogradu su studirali i djelovali tada mnogi kasniji ljudi poznati u javnom
ivotu (npr. jedan od ljudi koji su iz Zagreba preli na studij u Beograd bio je Tin Ujevi,
a jo bolji primjer je Ivo Andri koji je osobno poznavao Gavrila Principa). Opcije
ujedinjenja jugoslavenskih zemalja bile su razliite; neki su zastupali parlamentarizam
(vie slovenska i hrvatska mlade), drugi monarhizam (dinastiju Karaorevia) pa su
po tom pitanju bili ak razjedinjeni u grupi atentatora koja je izvrila ovaj atentat. Ipak, o
stavovima mladei, naroito one iz Bosne i Hercegovine, govorit emo jo kasnije.
Vanija promjena u politikom ivotu Hrvatske bila je pad Khuenova reima 1903.
godine. Jedna od znaajki represivnog Khuenova reima bila je i igranje na kartu
razdora izmeu Hrvatskog i Srpskog naroda u Banskoj Hrvatskoj. To se mijenja 1905.
kada se stvara Hrvatsko-srpska koalicija, ali prvotno u Dalmaciji, koja je bila u
austrijskom dijelu Monarhije. U svom manifestu iz prosinca iste godine koalicija je
iznijela svoj politiki program borbe za demokratske slobode (ope pravo glasa, sloboda
izbora i dogovora, donoenje radnikog zakonodavstva a osobito da e raditi i teiti za
financijskom samostalnou i gospodarskom nezavisnou Hrvatske). Nakon
svibanjskih izbora 1906. Hrvatsko-srpska koalicija osvaja veinu, a nakon dogovora s
Maarima, uz priznavanje nekih ustupaka s obje strane, oni dolaze na vlast u
hrvatskom saboru i takva se situacija zadrava do Prvog svjetskog rata. Njezina prvotna
traenja za demokratizacijom postupno jenjavaju i ona postaje gotovo posluno orue
vlasti. Ipak ideje suradnje hrvatskog i srpskog naroda ostaju.
Austro-Ugarska (dalje u tekstu ee: Monarhija) je zbog aneksije Bosne i Hercegovine
1908. nastojala je odvratiti ovu suradnju izazivanjem Veleizdajnikog i Friedjungovog

sudskog procesa protiv lanova Hrvatsko-srpske koalicije. Nastali procesi radi

opravdanja i odvraanja pozornosti s aneksije nisu doveli do eljenog uinka, iako se u
vladinim krugovima ve tada spominjao rat protiv Srbije (Bila je provedena mobilizacija
vojske Monarhije. Za opirniji prikaz procesa i bosanske krize vidi: TAYLOR, Alan John
Percival, Habsburka monarhija 1809-1918, Znanje, Zagreb, 1990., str. 269-272.).
Dokaz da je Monarhija izgubila svoj znaaj na Balkanu pokazali su Prvi i Drugi
balkanski rat u kojima Monarhija nije ni sudjelovala, ali niti uspjela utjecati na balkanske
narode kao jedna od zemalja koja je jamila ouvanje poretka stvorenog Berlinskim
kongresom.
U Sloveniji dogaa se slina situacija. Dok se afirmirani politiari bore za ouvanje
posebnog Slovenskog jezika i kulture unutar slovenskih dijelova Koruke i tajerske
(Kranjska je to ve gotovo uspjela afirmirati) mladi nastoje mobilizirati misao
junoslavenske suradnje. Njih ne zadovoljava dobivanje ustupaka s Austrijske strane
(npr. nakon ustre rasprave u parlamentu ue Austrije odobrena je izgradnja Celjske
gimnazije) nego su spremni za dogovor sa Hrvatima i Srbima oko zajednikih istupa.

Petar I. Karaorevi
U Kraljevini Srbiji poetkom 20. stoljea dogaa se prevrat. Austro-Ugarskoj Monarhiji
poslunu dinastiju Obrenovia zamjenjuju Karaorevii. Grupa zavjerenika
predvoenih Dragutinom Dimitrijeviem Apisom u lipnju 1903. krvavo se obraunava s
nepopularnim Aleksandrom Obrenoviem. Novi, popularniji kralj Petar I. Karaorevi
borio se u bosansko-hercegovakom ustanku 1875., a za njega nastavlja se politika
traenja proirenja Srbije, to po historijskom pravu Duanove drave, a to po
prirodnom pravu Srba u Bosni i Hercegovini. Carinski savez Bugarske i Srbije, koji je
kasnije bio osnova za savez u Prvom balkanskom rat, bio je smatran pljuskom u lice s
Austro-Ugarske strane, kojoj je ovaj savez bio ugroavanje njenih ekonomskih interesa
na Balkanu. Dolazi do estogodinjeg Carinskog rata izmeu Kraljevine Srbije i AustroUgarske monarhije. Mala kraljevina Srbija iskoristila je tu blokadu da restrukturira svoj

izvoz (osobito poljoprivrednih dobara). Veliki ok njena velikosrpska politika doivjela je

za aneksije Bosne i Hercegovine koju se u Srbiji otvoreno smatralo srpskom zemljom
(Iako se aneksijom BiH Monarhija povukla iz Novopazarskog sandaka koji je bio
prepreka povezivanju Srbije sa bratskom Crnom Gorom preko koje bi Srbija mogla
ostvariti izlaz na Jadransko more.).
Bosna i Hercegovina (kasnije u tekstu ee: BiH) poslije Berlinskog kongresa 1878.
dana je lankom 25. toga kongresa na upravu Austro-Ugarskoj. Iako su proklamacijom
cara i kralja Franje Josipa I. BiH zajameni opa zatita, ravnopravnost, te vjerska,
osobna i imovinska sigurnost reim je ubrzo pokazao da se tako nee postupati. Mala
zemljica ekonomski i kulturno je zaostajala za ostatkom Monarhije. Staro feudalno
plemstvo Bosne donekle je podralo novu vlast jer ona nije zadirala u njihove povlastice
iz osmanskog vremena. Agrarna reforma nije bila provedena pa Bosna i Hercegovina
ostaje jedina monarhijska zemlja u kojoj ostaju feudalni odnosi i davanja seljaka 1/3
svojih dobara feudalcu, a 1/10 dravi. Bosnu se u slubenim medijima Monarhije
prikazuje kao nerazvijenu, polubarbarsku zemlju kojoj se treba donesti tekovine
blagotvorne civilizacije. Kako se dva pola Monarhije nisu mogla dogovoriti pod ijom
e upravom BiH biti doneseno je solomonsko rjeenje prema kojem BiH pripada pod
upravu zajednikog ministra financija. Do raspada Austro-Ugarske monarhije Bosnu i
Hercegovinu e obiljeavati slijedei problemi: slab razvoj industrije se nastoji ubrzati, a
u njega se sve vie ukljuuje i vei broj ljudi podrijetlom sa sela te tako stvara
proletarijat. Osobito se ovo vidi u iskoritavanju drvnog potencijala koji se esto
nacionalizira. Ubrzo se razvijaju i gradovi, do tada gotovo neurbanizirana mjesta (Za
bolji opis svakodnevnog ivota toga doba u Bosni i Hercegovini vidi: TRUHELKA, iro,
Uspomene jednog pionira, Izdanje Hrvatskog izdavalakog bibliografskog zavoda,
Zagreb, 1942.). Velik problem zemlje je i masovna nepismenost (do kraja Prvog
svjetskog rata jo je uvijek bilo vie od 80% nepismenih), a za trajanja Monarhije koja je
trebala donijeti civilizaciju narodima Bosne i Hercegovine radile su samo sljedee
srednje kole: svjetovne gimnazije u Sarajevu, Mostaru, Tuzli; katolike gimnazije u
Travniku i Visokom (isusovaka i franjevaka); realke u Sarajevu i Banjoj Luci, a jedina
uiteljska kola bila je u Sarajevu. to se tie nacionalne politike nastoji se smiriti stanje
i zaotravanje odnosa izmeu Srba, Hrvata i tadanjih muslimana (jo nema slubenog
naziva za njihovu naciju, ve samo ovaj vjerski) stvaranjem nadnacionalnoga
Bonjatva, iako se ispod stola esto ide na ruku katolikoj, monarhijskoj vjeri. Kako

se gue nacionalno-vjerski, tako se nastoje uguiti i socijalni nemiri koji se brzo ire
meu stanovnitvom Bosne i Hercegovine. Monarhija u BiH stvara vrstu birokratsku
strukturu koju ine veinom ljudi izvana (npr. 1881. osnovana Vrhbosanska nadbiskupija
na elu sa J. Stadlerom, Zemaljski kraljevski muzej u Sarajevu, itd.).

Zastava Bosne u sastavu Austro-Ugarske monarhije 1908. godine

1908. izvrena je Aneksija BiH (do tada Bosna jo uvijek formalno priznaje vlast
Sultana) koja nije donijela nekih veih promjena u samoj Bosni i Hercegovini. Planovi za
Aneksiju BiH raeni su ve ranije, a Mladoturska revolucija u Osmanskom carstvu koja
je mogla dovesti u pitanje poloaj BiH samo je bila dobar povod za nju. Nezadovoljstvo
ljudi u BiH sa neostvarivanjem vjerskih (crkvenokolskih), socijalnih (tek 1911. Zakon o
fakultativnom otkupu kmetova) i nacionalnih sloboda sve vie kulminira.

Ujedinjenje ili smrt

U to doba u Kraljevini Srbiji sve vie jaa organizacija Ujedinjenje ili smrt, poznata kao i
Crna ruka, osobito popularna u (visokim) vojnim krugovima i ljudima koji su izravno
doveli na vlast Petra Karaorevia. Ujedinjenje ili smrt nastaje 1911. godine u krugu
ljudi koji su doveli Karaorevie na vlast, a osjeali su se pozvani da i dalje odluuju u
presudnim prilikama u dravi.

Dragutin Dimitrijevi Apis

Voa te organizacije bio je najvjerojatnije Dragutin Dimitrijevi Apis (egipatsko
boanstvo u liku bika, prozvan tako zbog svoje miiavosti), a izmeu ostalih lanova,
zbog njihove vanosti ili upletenosti u atentat treba izdvojiti Vojina Tankosia (vou
etnikih dobrovoljaca), Ljubu Jovanovia upu (urednik neslubenog lista
organizacije znakovitog imena Piemont) i Milana Ciganovia (vezu atentatora sa
organizacijom te njihovog uitelja rukovanja orujem). Sam obred inicijacije bio je
maksimalnom mogue tajan i mistian, a u organizaciju su se primali i ljudi drugih
narodnosti. Iako je Monarhija ocjenjivala ovu organizaciju iskljuivo radikalno
velikosrpskom moglo bih se rei da je ona propagirala suradnji i pomo ugroenim
(susjednim) narodima. Ujedinjenje ili smrt u svom statutu u l. 1. definirala svoj program
U cilju ostvarenja narodnih ideala ujedinjenja Srpstva stvara se organizacija, iji
lan moe biti svaki Srbin, bez obzira na pol, veru, mesto roenja, kao i svaki onaj koji
bude iskreno sluio ovoj ideji. Kako je organizacija pretpostavljala revolucionarnu
borbu onoj kulturnoj (bilo je nekoliko organizacija koje su se vie zalagale za kulturnu
borbu) morala je ostati tajna. Za Ujedinjenje ili smrt borba je bila mogua svim
sredstvima, u i izvan granica Kraljevine Srbije, kako bi se zatitio srpski rod, ali u statutu

stoji i da organizacija ukazuje svaku pomo onim narodima i organizacijama, koji se

bore za svoje nacionalno osloboenje i ujedinjenje. Iako je organizacija bila tajna
ovakvi ideali za koje se treba boriti sigurno su doli do uiju atentatora koji su traili
logistiku pomo za ostvarenje svoga cilja.

Nikola Pai
Za vrijeme Prvog svjetskog rata ini se da su vladajui krugovi u Srbiji procijenili da je
ova organizacija prijetnja legalnom poretku i da je postala prejaka. Na montiranom
Solunskom procesu osueni su Dimitrijevi Apis i njegovih devet drugova na smrt radi
pripremanja atentata na tadanjeg prijestolonasljednika Aleksandra i na predsjednika
vlade Nikolu Paia te ruenja legitimnog poretka u Kraljevini Srbiji i dolaska vojne klike
predvoene Crnom rukom. Za vrijeme suenja koje je trajalo od 20. oujka do 20.
svibnja 1917. izila je na vidjelo umijeanost Crne ruke u Sarajevski atentat, iako je za
njegovu pripremu znala tek nekolicina lanova (Ciganovi, Tankosi, Apis). Dimitrijevi
Apis je na suenju priznao da je za atentat znao i odobrio, ali i da ga je kasnije ak
pokuao sprijeiti preko svojih ljudi. Za druge optube tvrdio je da su lane. Oskar
Tartaglia u svojoj autobiografiji Veleizdajnik daje zanimljivu tezu koja moda moe biti

istina. Prema njegovom miljenju 1916. i 1917. su bile godine u kojima je Kraljevina
Srbija nastojala sklopiti mir sa Austro-Ugarskom. Jedno od zahtijevanja Monarhijskih
predstavnika bilo je da Srbija kazni i odstrani iz vojske sva ona lica, koja je AustroUgarska traila u svom Ultimatumu Srbiji, a koja su kriva za Sarajevski atentat.

Studentski pokreti u Bosni i Hercegovini

Dogaanja u BiH u godinama koje su prethodile atentatu lako moemo povezati sa
utjecajima iz susjednih zemalja. Tako su npr. poetkom 1912. nakon generalnoga
trajka zagrebakih studenata protiv opresija reima, u kojem je zbog sukoba sa
policijskim snagama bilo lake ranjenih u redovima studenata, dolo do slinih
demonstracija u Sarajevu u kojima je na ulice izila ak redovna vojska. Organizator
demonstracija u Sarajevu bio je student prava iz Zagreba Luka Juki, podrijetlom iz
Bosne, kasniji atentator na hrvatskog bana Cuvaja. Beogradski studenti su se
solidarizirali sa zagrebakim i sarajevskim pa su u oujku 1912. odrali velik javni skup
u kojem se govorilo o antijugoslavenskoj politici Monarhije, a jedan od najvatrenijih
govora izrekao je tadanji izaslanik zagrebakih studenata Tin Ujevi.

Sarajevo 1914. (Principov most)

Samo nekoliko dana nakon Sarajevskog atentata 1914. godine austro-ugarske
policijske vlasti su u nizu premetaina otkrile, najprije u Tuzli i Trebinju, a zatim i
Sarajevu i Banjoj Luci postojanje vie tajnih uenikih (najvie srednjokolskih)
organizacija koje je vezao naziv Srpsko-hrvatska nacionalistika omladina. Radi bolje
koordinacije postojao je i Centralni odbor koji je bio sainjen od predstavnika odbora
pojedinih (pod)organizacija. lanovi organizacija bili su svih bosansko-hercegovakih

nacionalnosti (Srbi, Hrvati, muslimani). Nakon dogaaja iz 1912. studenti i uenici iz

Hrvatske, Srbije i BiH su se solidarizirali pa je ubrzo nastala ova organizacija. Srpskohrvatska nacionalistika omladina imala je iz iste godine i svoj idejni program. Temeljita
i centralna zadaa kluba jeste propaganda filosofije nacionalizma u opte, uz naroitu
propagandu radikalno-demokratskih politikih doktrina: sve to u svrhu da bi se osnaila
srpsko-hrvatska nacionalna dua Ipak, samo djelovanje ovoga kluba trebalo je da
bude vie kulturno nego radikalno, a djelovanje kluba treba propagirati ideju
suvereniteta srpsko-hrvatskog naroda u jednoj dravi osnovanoj na slobodoumnim
principima. Monarhija je ovaj klub nastojala prikazati radikalnim i revolucionarnim, ali
iako je u njemu bilo takvih lanova, ipak idejni program ne spominje oruanu borbu, pa
ni Kraljevinu Srbiju ili dinastiju Karaorevia kao uzor, pokrovitelje ili budue vladare
pa se moe rei da se ovaj klub zalagao za kulturno jedinstvo junoslavenskih naroda,
a ne njihovo politiko jedinstvo. Ipak, mnogi od trajkaa-studenata iz Sarajeva su bili
uhvaeni i sueni na veleizdajnikom akom procesu 1912. i 1913. godine, a kao
dokazni materijal bile su priloene njihove tiskovine (npr. list Napredak koji se tada
tiskao u Beogradu), ali i ovaj program Srpsko-hrvatske nacionalistike omladine.
Omladinske organizacije, bile su jako popularne u inozemstvu, osobito Pragu i Beu
gdje bi se studenti iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te rjee Srbije mogli
nai u jednoj kozmopolitskoj atmosferi te lake raspravljati o zajednikim problemima.
Npr. Prvi sastanak slovenskih i bosanskih omladinaca odran je u Beu studijske godine
1910.-1911. Bosanske omladince ovom je prilikom zastupao Vladimir Gainovi.
Posebno je bio vaan list Zora koji je okupljao junoslavenske omladince koji su
studirali u Pragu a propagirao je ideje revolucije, to se ba nije svidjelo vlastima pa je
ubrzo zabranjen.
Radikalizacija raznih studentskih i uenikih organizacija ipak je bila sve vea, osobito
poslije neuspjelog atentata Bogdana eraia na poglavara Bosne i Hercegovine
generala Vareanina.

General Marian Freiherr Vareanin

Zaetnikom i ideologom Mlade Bosne smatra se Vladimira Gainovia, mladog
bosanskog studenta koji je studirao u Beogradu i otiao u emigraciju (tu se drui i sa
Lavom Trockim). Zalaganjem, literarnim radom (pie jedno glorifikacijsko djelo o
eraievu inu), ali i sudjelovanjem u Balkanskim ratovima postao je uzor omladini u
BiH, pa je ba zbog tih razloga morao 1912. pobjei iz zemlje u neutralnu vicarsku.
Surauje s organizacijom Ujedinjenje ili smrt u Beogradu, ali i sa zagrebakom
omladinom. Jo za boravka u BiH planira neuspjeni atentat na Franju Ferdinanda, a
surauje i sa Gavrilom Principom i Danilom Iliem (kasnijim atentatorima). Iako mu je
Princip prije atentata, jo iz Beograda, poslao pisamo u kojem govori o atentatu, ono je
stiglo prekasno da bi Gainoviev odgovor mogao stii na vrijeme do Principa.
Gainovieva vanost za omladince bila je neprocjenjiva, pa je ak njegov lanak
Mlada Bosna tiskan u kalendaru Prosvjeta za 1911. godinu bio onaj poticaj po kome
je ovo ime usvojeno za bosansku nacionalno-revolucionarnu omladinu.

Vladimir Gainovi
Ali omladince sve vie nisu vie zadovoljavale ideje kulturne borbe po uzoru na
Masaryka. Po tivu koje se italo i dijelilo u ovakvim omladinskim krugovima moe se
rei da su se sve vie u omladini irili utjecaji iz tri pravca. Prvi utjecaji bili su sa zapada.
Sve se vie itaju i u omladinskim novinama objavljuju djela stranih revolucionara (npr.
Danielea Manzinija, osnivaa Mlade Europe), ali i stranih anarhista. Npr. u kasnije
konfisciranoj literaturi pronaen je separat iz Bekog anarhistikog lista Wohllstand fr
alle (Blagostanje za sve) u kojem se objanjava da je anarhizam drutveno
ureenje koje se ne dijeli na vladajue i podjarmljene klase, nego je zasnovano na
interesima zajednice, uzajamnoj pomoi i suradnji svih lanova. itaju se djela
Bakunjina i Kropotkina, esto sa porukom Proitaj i podaj dalje, kao i ovaj separat.
Drugi velik utjecaj bilo je slavljenje srpske narodne povijesti, osobito mita o
tiranoubojstvu vidljivog u Kosovskoj bitci (Milo Obili u tom polumitu dolazi kod sultana

Murata prije bitke pretvarajui se da mu je prijatelj a zapravo kad se uspio pribliiti

sultanu izvrava atentat na njega, pritom ne vodei rauna o svom ivotu, ve o boljitku
naroda). Trei vaan utjecaj na omladinu, a posebno atentatore bili su mnogi, veinom
neuspjeni prijanji pokuaji atentata na organe vlasti Monarhije. Od pokuaja
atentatora u Beu i Peti preko bliih pokuaja Jukia, Planinaka, Dojia afera u
Hrvatskoj pa do najveeg uzora mladobosanskih atentatora Bogdana eraia.
Bogdan erai bio je mladi student prava koji si je oduzeo ivot neposredno nakon
neuspjenog atentata na poglavara BiH generala Vareanina 1910. godine. Omladinci
su ga toliko oboavali da su ak uspjeli nai njegov neobiljeeni grob, u koji su ga vlasti
nakon atentata pokopale, te su se tamo sastajali. I zadnju veer prije izvrenja atentata
Princip je otiao na njegov grob da oda poast svome najveem uzoru. Sam je Princip
na suenju izjavio o eraiu: To je moj prvi uzor. Nou sam odilazio na njegov grob
kao mladi od 16 godina i prisezao da u uiniti isto to i on. Tijekom 1912. i 1913.
godine u omladinskim krugovima bilo je mnogih planova o atentatima na istaknute
linosti Monarhije. Tako su npr. 1912. ulaga Bukovac i Ibrahim Fazilnovi trebali izvesti
atentat na Franju Josipa ili Franju Ferdinand prilikom njihova mogueg posjeta BiH. Ali
kako je doao Prvi balkanski rat Bukovac i Fazilnovi prijavili su se u etnike, pa do
atentata nije ni dolo. Drugi dobar primjer zamisli o atentatu je onaj Sreka Damonje,
mladobosanca hrvatske narodnosti koji je namjeravao ubiti ministra vanjskih poslova
Monarhije Bertholda. Doavi u Beograd u potrazi za orujem ipak su ga neki ljudi u
Beogradu uvjerili da bi to Srbiji donijelo vie tete nego koristi.
Gavrilo Princip, Trifko Grabe i Nedeljko abrinovi (uz manje modifikacije) izjavili su da
je njihovo politiko naelo bilo ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedniku dravu,
a kako su meu ostalim zavjerenicima bili i lanovi sarajevske Srpsko-hrvatske
nacionalistike omladine Vaso ubrilovi, Cvjetko Popovi, Lazar uki, Ivo Kranjevi,
Branko Zagorac, Marko Perin i Dragan Kalember vlasti su povezale djelovanje ove
organizacije s atentatom. Neki od lanova organizacije iz Tuzle ugostili su atentatore na
putu da izvre atentat, a uhieni su i neki uenici iz Trebinja (jedan zbog pisanja pjesme
u kojoj velia Principov in), Mostara i Travnika. Uhieni poslije ovoga ina bili su
osueni za zloine protiv drave i mnogi su odsluili zatvorske kazne.

Franjo Ferdinand

Franjo Ferdinand
Poslije neobjanjenog (samo)ubojstva Careva sina Rudolfa prestolonasljednikom
postaje najstariji sin Careva mlaeg brata Karla Ludwiga, nadvojvoda Franjo Ferdinand
(1863. 1914.). Iako on ne dri nikakvu formalnu funkciju, oko sebe, u palai
Belvedere, okuplja mnoge istaknute sumiljenike (npr. efa glavnog taba monarhijske
vojske Conrada von Htzendorfa i ministra vanjskih poslova Aloysa Aehrentala). Franjo
Ferdinand sa svojoj okolinom zastupnik je ideje nove, modernije, snane Habsburke
monarhije pod jakom krunom pa tako on postaje voa i kandidat velikoaustijskih
krugova. Velikoaustrijaski krugovi su po svojim shvaanjima za povratak na jaku
Austriju, koja drugim narodima Monarhije nee vie poputati. Zato su antisemiti, a ne
vole ni Maare, pa ni Slavene. Iako je Franjo Ferdinand obeavao trijalizam Slavenima
kada doe na prijestolje to su bila prazna obeanja. Nasuprot ideji o ujedinjenju Junih
Slavena pod vodstvom istonopravoslavnih Srbijanaca, nadvojvoda je teio ka
ujedinjenju Junih Slavena pod vodstvom katolike crkve, a u okvirima Habsburke
Monarhije. Najvie pristaa velikoaustrijski krugovi imali su meu sitnim bekim
graanstvom i katolikom crkvom (klerikalci su). Zbog takvih stavova odnosi Franje
Ferdinanda i Franje Josipa I. nikada nisu bili najbolji, a jo su se pogorali kada se

oenio ehinjom Sofijom Chotek (zbog toga braka sa osobom niega statusa Franjo
Josip ga je prisilio da se odrekne prava nasljedstva na prijestolje za svoju djecu). Inae
miljenje Franje Josipa o svom nasljedniku nije bilo previsoko, mislio je da je brzoplet i
da se previe preputa afektu (mogue je da je ak Franjo Ferdinand patio od nekakve
psihike bolesti jer su poznati njegovi napadaji bijesa), da se previe uplie u
svakodnevnu politiku i da nema gotovo nikakvih dravnikih sposobnosti. Treba ipak
naglasiti da je mrnja bila obostrana. Na sve te ocijene pisci i njegovi suvremenici esto
ga opisuju kao sklonog autokratizmu kao i nepovjerljivog i sumnjiavog ak i prema
najbliima (iako je neizmjerno volio i potivao svoju enu i djecu). Bio je pasionirani
lovac i uzgajiva rua, a est gost njegovog lovakog dvorca Konopita bio je njegov
dobar prijatelj (i uzor) njemaki car Vilim II. S druge strane nastojao je biti u dobrim
odnosima i sa Rusijom i tako obnoviti Trocarski savez (Romanovi, Hohenzolerni,
Habsburgovci).
Svoje vrhovne ideale sam Franjo Ferdinand je opisao ovako: Potpuna suglasnost s
Rusijom i Savez tri cara, ouvanje mira i jaanje monarhistikog principa, to
je moj ivotni ideal. Iako su ga mnogi ocjenjivali kao ratnog hukaa sam je (pomalo
proroki) tvrdio da ne eli rat jer bi se rat izmeu Austrije i Rusije zavrio ili
obaranjem Romanova, ili obaranjem Habsburgovaca, ili, moda, obaranjem
obe dinastije.
Iako je jedan od kljunih ciljeva vanjske politike u oima Franje Ferdinanda bio Drang
nach Osten treba isto tako napomenuti da se je dosta puta opirao svakoj pomisli rata.
Tako dok je njegov dobar suradnik general Conrad von Htzendorf, ef glavnog taba
Monarhijske vojske samo u razdoblju izmeu 1. sijenja 1913. i 1. lipnja 1914., prema
svojim vlastitim rijeima, 24 puta traio da se zapone rat protiv Srbije, Ferdinand je
uvijek odbijao ovakve planove. Iako su Conrada podravali i njegov kolega sa njemake
strane Moltke (mlai) i sam car Vilim II. Franjo Ferdinand je tada stajao vrsto na
stajalitu mira, moda procjenjujui realno obuenost i opremljenost vojske, kao i
opasnosti rata za Monarhiju. Moda je ba zbog tih razloga nastojao ojaati vojsku do
svog dolaska na prijestolje ulaganjem u eku vojnu tvornicu koda, kao i ubrzavanjem
gradnje moderne mornarice po kojoj je Monarhija zaostajala za drugim velikim silama
Europe toga doba.

U cijeloj 1913. navodno je ubio sam vie od 5000 jelena

Veliki bijeli lovac

Sa punih 50 godina u to doba Franjo Ferdinand je bio najstariji prijestolonasljednik u
Europi toga doba, a postajao je sve nestrpljiviji u svom oekivanju kada e doi na
prijestolje i tako zamijeniti staroga i boleljivoga Franju Josipa. Njegova mrnja prema
svom stricu caru Franji Josipu vidljiva je moda i u njegovoj oporuci u kojoj je traio da
se pogreb izvri bez uea lanova carskog doma.

Franjo Ferdinand s obitelji

Atentatori
Gavrilo Princip roen je 13. srpnja 1894. u selu Obljaju kod Grahova u velikoj
kmetovskoj obitelji. Otac Petar Princip bio je glava zadruge i lokalni potar a majka
Marija zvana Nana bila je, iako etrnaest godina mlaa od mua, puno energinija i
drugaija u stavovima od svog dobroudnog, pobonog i tihog mua. Gavrilo je bio
drugo dijete u obitelji. Prvi sin Jovo bio je sedam godina stariji i proao je put od
siromana koijaeva pomonika do dobrostojeeg ovjeka koji je iznajmio pilanu i
kupio duan u Hadiima kraj Sarajeva. Uvijek je vodio rauna o svojoj dvojici mlae
brae, Gavrilu i Nikoli, koji je jo dvije godine bio mlai od Gavrila. O Gavrilu kao djetetu
ne zna se ba puno, ali svi pisci govore kako je volio puno itati i da, iako slabe
konstitucije, miran i povuen, u nekim stvarima znao je biti izrazito energian. Kao
maloga otac ga je naumio dati u Monarhijsku kadetsku kolu, da dijete postane
posluan asnik i osigura za sebe kakvu-takvu buduu egzistenciju.

Ipak, doavi u Sarajevo, jedan Petrov poznanik, po zanimanju trgovac odvratio ga je

od toga nauma govorei mu kako e mu trgovaka kola prije negoli ikoja druga
donjeti hljeba i zarade, i to gospodske zarade. Tako je nesueni asnik Gavrilo nakon
zavrene osnovne kole doao u Sarajevsku trgovaku kolu, a u to doba izdravao ga
je brat Jovo. Za vrijeme svog kolovanja mijenjao je nekoliko kola. Prebacio se u
gimnaziju i na kraju je (zbog svojih stavova) otiao u Srbiju i tamo se, bez iijeg znanja,
sredinom 1912. upisao u Beogradsku gimnaziju. Za vrijeme Balkanskih ratova prijavljuje
se kao dobrovoljac u etnike majora Tankosia, ali nakon kratkog vremena biva odbijen
kao fiziki nedorastao za ratovanje. Sam je bio dosta ogoren i razoaran na svoje
odbijanje, ak je sam priao da je od Tankosia dobio batinanje te da zbog toga nije
poloio peti razred gimnazije. U ljeto 1913. poloio je zajedno peti i esti razred
gimnazije i do vremena atentata nije poloio dvije zavrne godine Beogradske
gimnazije. Progonjen inom odbijanja Gavrilo Princip se odluio dokazati svima, osobito
Tankosiu, to se vidi u njegovom demonstrativnom odbijanju pokoravanju Tankosievu
nareenju da se sastane sa svim atentatorima prije puta u Sarajevo.
Za vrijeme svog isprekidanog kolovanja polako se formira miljenje koje e obiljeiti,
ne samo njega, ve, u glavnim crtama, i ostatak atentatora. Postaje pristaa
jugoslavizma, tj. potrebe stvaranja posebne drave Junih Slavena pa se ak sam u
istrazi deklarira kao nacionalista Jugoslaven. Na Srbiju Princip gleda kao na Piemont
koji e povesti borbu Junoslavenskih naroda, Nadalje Principa e obiljeiti i anarhizam
(iako ne toliko izraen kao kod abrinovia), ateizam i osjeaj intelektualne
neshvaenosti. Njegovi kolege su ga opisivale kao pasioniranog itaa svega to mu

doe pod ruku, dobrog igraa biljara i strastvenog u raspravama, osobito u beogradskim
kafiima, gdje bi sa sumiljenicima esta tema bila ruenje Monarhije.
Gavrilo Princip osuen zbog atentata na 20 godina teke tamnice. Umro je u tamnici u
Terezinu (eka), nakon tekog tamnovanja u kojem mu je zbog gangrene ak
odsjeena ruka, 28. travnja 1918. Prema nekim izjavama njegovih uvara pod kraj
ivota Princip je shrvan tuberkulozom koju je zaradio prije tamnovanja ak u
polusvjesnom stanju molio oprost za svoje djelo, dok su drugi tvrdili da je to la i da se
Princip nikada nije pokajao.
Nedeljko abrinovi roen je u Sarajevu 20. sijenja 1895. abrinoviev otac bio
je vlasnik jedne manje kavane u Sarajevu koji je esto suraivao sa vlastima a u
osobnom ivotu bio je dosta okrutan (bar prema Nedeljkovim rijeima) prema svojoj
eni i devetoro djece od kojih je Nedeljko bio najstariji. Iako dosta bistar kao dijete otac
mu ne dozvoljava upis u gimnaziju nego se koluje za razna zanimanja kao trgovac,
bravar, a na kraju nalazi donekle svoj smisao u poslu tamparskog pripravnika. Kao
tipografski radnik radi u Sarajevu, Novom Sadu, idu (Socijalistika tamparija),
Beogradu (tamparija lista Anarhista), Trstu, pa se vraa u Sarajevo. Zbog
sudjelovanja u trajku 1912. godine optuen je za unitavanje opreme drugih tiskara i
protjeran iz Sarajeva na pet godina te tada odlazi u Beograd i upoznaje se sa
Principom. Kazna je nakon nekog vremena ipak povuena.

Nedeljko abrinovi
O njegovom karakteru treba rei da je takoer dosta povuen, boleljiv i intelektualno
neshvaen. Po uvjerenju bio je anarhista (ali ni nacionalni ni socijalni ne vjeruje ni
Karaoreviima ni marksistima). Pasionirani je sakuplja knjiga (osobito anarhistikih).
Jednu od najboljih ocijeni njegova duha dao je Princip u izjavi tijekom ispitivanja:
Veoma je lakovjeran i u svakom ovjeku vidi svog prijatelja. Svoje stavove u suenju
je opisao kao anarhistike, za razliku od svojih drugova koje je okarakterizirao kao
radikalne nacionaliste.
Osuen je na 20 godina teke tamnice (zloglasni Terezin) gdje je ubrzo umro 21.
sijenja 1916.
Ostale atentatore opisao bih samo u kratkim rijeima.
Trifko Grabe roen je 13. lipnja 1985. u Palama kraj Sarajeva. Sa Principom se
upoznao u Beogradu gdje su ili u istu gimnaziju i ak dijelili stan. Uz abrinovia i
Principa sainjavao je originalnu trojku atentatora na Franju Ferdinanda. Iako je bio na
poetku oduevljen idejom atentata kad se dolo do ina, on nije sudjelovao. Uhvaen
je u pokuaju bijega i osuen (kao i Princip i abrinovi) na 20 godina Terezina, gdje je i
umro 21. listopada 1916.

Trifko Grabe
Vaso ubrilovi roen je 1897. u Bosanskoj Gradici. Kao uenik sedmog razreda
Sarajevske gimnazije na nagovor Danila Ilia postaje lan druge trojke atentatora. Iako
je ekao s orujem prijestolonasljednika, nije ga upotrijebio. Osuen je na 16 godina
teke tamnice koju je sluio u Melersdorfu, a od 1917. do kraja rata tamnuje u Zenici.

Cvjetko Popovi roen je 1896. u Prnjavoru. Kao uiteljski pripravnik stupa u

zavjeru kao lan druge, Ilieve trojke. Iako je ekao Franju Ferdinanda nikada nije
upotrijebio oruje. Osuen na 16 godina zatvora tamnuje sa Vasom ubriloviem i kraj
rata doekao u zatvoru Zenici.
Muhamed Mehmedbai roen je 1886. u Stocu. Kao izuenog stolarskog radnika
uspijeva ga pridobiti Danilo Ili za sudjelovanje u atentatu. I on je ekao Franju
Ferdinanda, ali nije iskoristio oruje. Jedini je od atentatora uspio pobjei, preko Crne
Gore, u Srbiju gdje se pridruio, kao dobrovoljac, Tankosievim etama. Osuen je na
Solunsko procesu, ali pomilovan je 1919. kada se vraa u BiH. Za vrijeme NDH umire
od posljedica ustakog batinanja 1943.

Muhamed Mehmedbai
Danilo Ili roen je 1890. u Sarajevu. Bio je uitelj i novinar, oduevljen idejom
revolucionarne borbe za slobodnu junoslavensku dravu. Iako nije sam ekao Franju
Ferdinanda na Principovu vijest da dolazi iz Beograda sa planom sakupio je drugu
trojicu atentatora (ubrilovi, Popovi, Mehmedbai). Prenio je oruje iz Tuzle i
podijelio ga estorici atentatora. U poetku istrage sm se prijavio i dao prve vane
izjave istranim sudcima. Iako se time nadao smanjenju kazne osuen je na smrt
vjeanjem (nijedan od atentatora nije u vrijeme ina imao 20 godina i time bio
punoljetan po Monarhijskim zakonima, a samo su punoljetni mogli biti osueni na
smrtnu kaznu). Objeen je zajedno sa Mikom Jovanoviem i Veljkom ubriloviem
(koji su pomogli u kljumarenju oruja) 3. veljae 1915. u vojnom zatvoru u Sarajevu.

Danilo Ili

Od Beograda do Sarajeva sa atentatorima

Jednog lijepog oujskog proljetnog dana, ijeg se tonog datuma ni sam nije kasnije
mogao sjetiti, Nedeljko abrinovi, tada radnik Dravne tamparije u Beogradu dobio je
pismo. Plan posjete Franje Ferdinanda Bosni i Hercegovini objavljen je u oujku 1914.,
a abrinovi se kasnije nije mogao sjetiti da li je ovaj izrezak iz novina potom dobio u
oujku ili travnju. Otvorivi pismo naao je izrezak iz novina Srpska re koji je
sadravao vijest o najavljenom posjetu Franje Ferdinanda Sarajevu. Osim izreska na
kojem je pisalo Zdravo u koverti nije bilo nieg drugog. Redakcija Srpske rei bila je u
Sarajevu, a tamo je radio i kasniji pomaga atentatora Danilo Ili, a i ostali lanovi lista
bili su simpatizeri Mlade Bosne. Pismo sa isjekom poslano je iz Zenice kako bi se
izbjegla cenzura koja je bila slabija za provincijska podruja BiH. Poslano je abrinoviu
zato to se znalo da su on i Princip dugo govorili dok su jo bili u Sarajevu o ubojstvu
samog cara ili (barem) prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, a osim toga abrinovi
se hvalio, prilikom svog zadnjeg posjeta BiH, da posjeduje pitolj. abrinovi je odmah
otiao obavijestiti Principa koji je ve desetak dana ranije u drugim listovima naiao na
istu vijest i bio je odluan da neto poduzme u vezi sa ovim posjetom. abrinoviem
izrezak shvatio je kao znak te ga odmah rastumaio

abrinoviu: Tu tendenciju objasnio mi je Princip istog veera, to jest da bismo mogli

izvriti atentat. Otiavi iz kavane u Principov stan u Carigradskoj ulici tamo su naili
na svog zemljaka Trifka Grabea, biveg Principova cimera i kolegu iz Beogradske
gimnazije koji je demonstrativno odbacio knjige iz kojih je spremao zavrni razred svog
kolovanja i oduevljeno se prikljuio ovoj dvojici. Ipak, Princip je bio zabrinut. Nisu imali
ni oruje jer je abrinovi bio prodao svoj pitolj, a nisu imali ni novca da kupe druge
pitolje. Tu se ukljuio i Principov prijatelj ulaga Bukovac koji je otiao kod inovnika
Milana Ciganovia, odlikovanog borca iz balkanskih ratova za kojeg su znali da ima
neto naoruanja. Oduevljeni Ciganovi je pristao na plan, te odluio obavijestiti svog
pretpostavljenog, nekada u vojsci, a sada u organizaciji Ujedinjenje ili smrt, majora Voju
Tankosia o atentatu. Tankosi je traio sastanak sa omladincima. Jo se sjeajui
Tankosieva izbacivanja iz etnikoga tabora u koji se Princip kao dobrovoljac otiao
prijaviti za balkanskih ratova, Princip je odluio da ga posjeti samo Grabe. Ni
abrinovi ni on nisu na prvi pogled obilovali fizikom snagom, a Grabe je, izmeu
ostalog i miran, izgleda staloeno, a to je ovdje prije svega potrebno. Tankosi je
kratko upoznao Grabea i odmah naredio Ciganoviu da prui atentatorima poduku iz
koritenja vatrenog oruja, to je ovaj i uinio. U sljedeih par dana Princip i Grabe
(abrinovi je morao raditi u tiskari, a ve otprije je znao rukovati naoruanjem) vjebali
su pucanje iz revolvera (u stabla) na Topideru. Dan prije polaska Ciganovi je donio
atentatorima etiri pitolja i est bombi te tri boice cijankalija, sve to nabavljeno od
Tankosia. Po jedan pitolj je trebao biti za svakog atentatora (etvrti atentator trebao je
biti Principov dobar prijatelj iz Sarajeva Danilo Ili). Ono to atentatori nisu znali bilo je
da se Tankosi prije toga konzultirao sa Dimitrijeviem Apisom i da je ovaj
odmahnuvi rukom rekao: Pa, neka mladii idu! Upoznavi Principa, abrinovia i
Grabea sa djelovanjem cijankalija, kojega su atentatori trebali da ispiju poslije
izvrenog atentata, objasnio im je kako da izbjegavaju srpske graanske vlasti, koje
nisu znale nita o atentatu te koga da kontaktiraju i kako da prijeu granicu kod Loznice
preko Drine. Kako nisu imali sreene papire za prelazak granice Princip, abrinovi i
Grabe su odsjeli u lokalnom hotelu Amerika, a ubrzo je dolo i do svae. abrinovi je
bio previe govorljiv o stvarnom razlogu puta pred nekim poznanicima koje su sreli u
Loznici, a poslao je i razglednicu svojoj sestri Vukosavi koja se kolovala u Karlovcu sa
stihovima poznate pjesme slijepog pjesnika Filipa Vinjia Poetak bune na dahije:

Drino, vodo, plemenita meo,

Izme Bosne i izme Srbije!
Naskoro e i to vrijeme doi
Kada u ja tebeka prei,
I estitu Bosnu polaziti!
Smatrajui da vlasti mogle doznati za njihove namjere Princip i Grabe su prisilili
abrinovia da pree granicu odvojeno od njih preko Zvornika koristei se pritom
legalnom Grabeovom putovnicom te nastavi prema Tuzli gdje e se ponovo zajedno
nai kod jednog Principovog prijatelja. Princip i Grabe oduzeli su abrinoviu oruje
ostavljajui mu jedino boicu cijankalija i nastavili sa potragom za ljudima koji e ih moi
doekati sa Bosanske strane granice. Jedan od takvih ljudi bio je Rade Grbi, koji se
hvalio kao dobar strijelac pa su veeri iekivanja prelaska granice kratili natjeui se s
njime u pucanju. Pri tome su u jednoj veeri ispalili, prema Principovim rijeima, oko 50
do 60 metaka, a kako tolike rezerve nisu sa sobom ponesli iz Beograda za pretpostaviti
da im je metke davao Grbi. Uz pomo jednog lokalnog seljaka doli su u selo Obrije,
a preko njega do Prijeboja gdje su susreli Veljka ubrilovia, lokalnog uitelja koji je
vidjevi oruje shvatio pravi naum mladia, ali mu je Princip rekao da uti o tome.
Smjestivi ih kod jedne lokalne seljake obitelji Veljko ubrilovi je pomogao da seljaci
prebace oruje do istaknutog lana tuzlanskog graanstva, bankara Mika Jovanovia,
tako da mogu atentatori putovati bez toga optereenja do Tuzle. abrinovi je ve tada
bio u Tuzli, a kad su doli Princip i Grabe odlueno je da se to prije ode, pogotovo jer
je abrinovi tu susreo neke svoje poznanike. Kupili su zajedno karte za vlak, ali su
sjedili odvojeno u njemu. abrinovia je prepoznao, prvo u jednoj gostionici u Tuzli, a
potom i u vlaku jedan njegov poznanik, detektiv iz Sarajeva Ivan Vila. U razgovoru s
abrinoviem Vila je priupitao tko je onaj mladi sa otrom bradom i dugom kosom u
susjednom kupeu, a abrinovi mu je mirno odgovorio: Gavrilo Princip. Vila je poslije
atentata bio prozivan jer je susreo ubojice Franje Ferdinanda, ak razgovarao sa jednim
od njih i nije primijetio nita neobino.
Po dolasku u Sarajevo atentatori su se razdvojili. Princip je nakon etnje po gradu
otiao kod brata Jove u Hadie kojem se nedavno bio rodio sin. Navodno je Princip
zahtijevao da se dijete nazove Slobodan, jer e ivjeti u slobodi. Poslije atentata elja

mu je ispunjena. Ipak, Princip je za vrijeme svog boravka u Sarajevu odluio spavati

kod svog dobrog prijatelja Danila Ilia, jednog od organizatora atentata.
Ili je do dolaska Principa, abrinovia i Grabea ve pripremio ve drugu trojku
atentatora, prema Principovim instrukcijama iz pisma to ga je poslao jo iz Beograda.
Prvi lan bio je Muhamed Mehmedbai, kojega je Ili upoznao preko svog kolege
uitelja Nikole Triia. Mehmedbai se spremao da izvede atentat na poglavara BiH
generala Oskara Potioreka, a kada ga je Ili pozvao odustao je od ovih priprema i
prikljuio se atentatorima. Drugi lan bio je gimnazijalac Vasa ubrilovi, brat Veljka
ubrilovia koji je pomogao u kljumarenju oruja, a trei Cvjetko Popovi, uenik
uiteljske kole iz Sarajeva, ve otprije poznat vlastima, a kojeg je predloio Veljko
ubrilovi. Ili je po dolasku obavijestio Principa da je naao drugu trojku atentatora, ali
mu nije rekao imena.
14. lipnja Danilo Ili je otputovao u Tuzlu i dogovorio se sa Mikom Jovanoviem oko
prebacivanja oruja do Sarajeva. Radi izbjegavanja policije Ili je putovao duim putem i
vratio se tek sutra, a Princip je iskoristio to vrijeme da se naspava i prijavi svoj boravak
kod Ilia policiji. Da bi vratio neke dugove i sebi platio hranu i smjetaj Princip se bavio
prepisivanjem sjednica drutva Prosvjeta. Utroeni novac esto bi troio u Semizovoj
kafani u tada novoimenovanoj ulici Franje Ferdinanda.
abrinovi je otiao u roditeljsku kuu. Njegov odnos sa ocem nije se popravio, iako je
ono malo vremena prije atentata iskoristio da si nae posao u jednoj tampariji i novac
donosi kui. Iako je Principa sretao na ulici ovaj mu nije htio dati informacije o drugim
atentatorima ni rei gdje se skriva oruje.
Grabe je ivio kod oca na Palama. U Sarajevo je doao samo nekoliko puta. Puno je
vremena provodio sa lokalnom uiteljicom Leposavom Lali s kojom e poslije atentata
bezuspjeno pokuati pobjei.
U to doba u organizaciji Ujedinjenje ili smrt, nakon konzultacija koje su trajale nekoliko
dana, odlueno je da se atentat sprijei. Kako su Princip, abrinovi i Grabe ve preli
Drinu Dimitrijevi Apis je naredio da se poalje uro arac, Tanksiev pouzdanik i
poznanik Danila Ilia da nagovori Ilia kao najstarijeg da utjee na omladince da se
atentat ne izvri jer bi mogao biti, ako Monarhija krene u rat, poguban za Srbiju. Danilo

Ili se ionako dugo nekao oko atentata i preispitivao je Principovu prosudbu kako e se
stvari odvijati poslije atentata. Sa ovim dokazima obratio mu se. Princip je o tome za
vrijeme suenja rekao: On [Danilo Ili] je htio zadnjih par dana da se ne izvede atentat.
Htio je da djeluje na mene, ali ja sam ostao kod toga da treba izvest. Poto je vidio da
nema smisla da mi govori, on je prestao. Samo sam mu kazao neka ljudi budu sigurni,
da im dam oruje da uine s njime atentat.

Dolazak Franje Ferdinanda u Sarajevo

Posjet Franje Ferdinanda BiH bio je, kao to smo ve rekli, najavljen od oujka u
novinama, ali odluka o prisustvovanju prijestolonasljednika manevrima i posjetu gradu
Sarajevu donesena je ve potkraj 1913. kada je Franjo Ferdinand postao generalni
inspektor oruanih snaga Austro-Ugarske. Najavljeni manevri, prije toga mnogo puta
odgaani, trebali su sluiti kao priprema za rat sa Srbijom, a i izvedeni su upravo u
blizini granice Monarhije i Srbije. Predlaga manevara bio je general Oskar Potiorek,
zemaljski poglavar BiH, kojemu je ovaj posjet trebao biti jedan od vrhunaca karijere, tj.
da pokae pred prijestolonasljednikom kako je uspio smiriti i popraviti stanje u tom
zabaenom kutku Monarhije. U Prvi svjetski rat Potiorek je uao kao komandant
Balkanske vojske (II., V. i VI. armija). Kako je pretrpio poraze na Ceru i Kolubari u
kojima je Srpska vojska nanijela teke gubitke Monarhijskoj vojsci brzo je suspendiran.

Franjo Ferdinand krenuo je iz Bea 23. lipnja posebnim vlakom do Trsta. Iz Trsta je
vojnim brodom Viribus unitis doplovio do Metkovia gdje mu je pripremljen sveani
doek. Tu ga je ekao posebni vlak koji ga je vozio do Sarajeva, uz, naravno, krae
zadravanje i govor okupljenom narodu u Mostaru. Popodne 25. lipnja Franjo Ferdinand
je doao u Sarajevo gdje je zajedno sa enom Sofijom odsjeo u tada najboljem hotelu
Bosna na Ilidi. Sofija, esto ikanirana na dvoru zbog svog nieg podrijetla bila je
oduevljena doekom. Putovala je odvojeno, preko Budimpete i Slavonskog Broda, a
na svim stanicama bio joj je prireen veleban doek. Njen trijumfalan dolazak u Bosnu
bio je znak za smirenje prijestolonasljedniku, koji je kasnije isto tako pozitivno ocijenio
moderno opremljene trupe koje su vrile vjebe. Dok je Franjo Ferdinand zadovoljno
vrio inspekciju trupa Sofija je kratila dane posjeujui sarajevske kole, crkve i
dobrotvorne ustanove. U tako dobrom raspoloenju dan prije atentata prijestolonasljedni
par odluio se spustiti iz hotela na Ilidi u neslubeni posjet gradu. Taj posjet koji je
iznenadio policiju, ini se da je i iznenadio Gavrila Principa koji sjedei u Semizovoj
gostionici nije u tom trenutku kod sebe imao oruje. Dan prije toga, navodno na samoj
Ilidi je od jednog policijsko agenta vien i Nedeljko abrinovi. Znajui za njegov izgon
iz grada zbog sudjelovanja u trajku 1912. traio je instrukcije on nadreenih. Ovi su ga
obavijestili da je izgon u meuvremenu ukinut i da protiv abrinovia ne mogu nita
zakonski uiniti.

Vidovdan 1914. u Sarajevu

28. lipanj 1914. po planu trebao je biti ostavljen za prijepodnevni slubeni posjet Franje
Ferdinanda Sarajevu, a poslijepodne Franjo Ferdinand je ve trebao napustiti grad i
vratit se preko Metkovia brodom kui. Cjelokupan plan njegovog posjeta sa tonim
mjestima koje e posjetiti povorka donio je list Bosanska pota dan ranije. Saznavi za
rutu Princip se odluio da se zasjeda postavi na Apelovoj obali, dugom putu uz rijeku
Miljacku, kojim je putem prijestolonasljednik trebao da proe dva puta u kratkom
vremenu. Podijelivi oruje i cijankalij sa Iliem dan ranije Princip je objasnio svima
posebno gdje se trebaju nalaziti u trenutku prolaska kolone s prijestolonasljednikom.
Kako su zavjerenici dobili samo tri boice toga otrova, a sada je u grupi bila estorica
atentatora presipali su otrov u male papirie koji su trebali ispiti odmah po izvrenom
inu. Da li je otrov bio prestar, da li je oksidirao prilikom presipavanja i uvanja u
papiriima ili su umanjene doze bile nedjelotvorne, teko je rei.

Osvanuo je lijep dan. Plan puta za vrijeme od (tono) 10 sati treba je biti ovakav:
Vonja visokog para automobilom kroz Mustajbegovu ulicu i Apelovim kejom do
Vijenice. Atentatori su ve bili na dogovorenim mjestima. Princip je od 9 stati ve bio
na svom poloaju i oekivao je povorku od est vozila, a u jednom od njih trebao je
biti Franjo Ferdinand. Sve je bilo puno policije koja je pazila na prolazak visokog para,
ali oni uope nisu zamjeivali naoruane atentatore koji su se slobodno etali meu
okupljenim narodom.
Negdje oko 10 sati pojavila se kolona automobila. Okupljene mase su poele klicati, sa
zvukom crkvenih zvona i topovskih salvi u ast prijestolonasljednika bio je ovo element
koji je zbunio atentatore. Tako najstariji od druge trojice atentatora Muhamed
Mehmedbai, koji je bio prvi u nizu, nije bacio bombu, kasnije se opravdavajui
injenicom da je odmah do njega stajao policajac. Automobil je nastavio i proao kraj
Vase ubrilovia, koji je kasnije na suenju rekao : Kad se dovezao nadvojvoda,
nisam se maio za revolver jer mi je bilo ao nadvojvodkinje. Auto je doao i do
Cvjetka Popovia koji je kasnije (poteno) priznao da nije imao hrabrosti da izvri in. To
nije pokolebalo Nedeljka abrinovia koji je izvadio runu granatu, aktivirao je udarcem
te je bacio. Kako je bomba imala odgodu eksplozije od 10 sekundi abrinovi je
iskoristio vrijeme da popije cijankalij i baci se u rijeku Miljacku. Precizno baena bomba
ipak se u letu odbila od krova automobila prijestolonasljednika i pala na zemlju.
Eksplodiravi ranila je lake nekoliko ljudi iz mase i Potiorekovog autanta Mericija u
etvrtom vozilu iz kolone. A abrinoviu otrov nije pomogao ve mu je samo izazvao
rane po ustima koje ga nisu spasile od bijesa policajaca koji su ga izvlaivi iz Miljacke
okrutno batinali. Na kratak trenutak automobili su se zaustavili, a onda nastavili ubrzano
do gradske vijenice. Princip nije iskoristio taj trenutak jer je gledao to se desilo sa
abrinoviem.

Izlazak iz sarajevske vijenice

Dok su atentatori bili obezglavljeni Franjo Ferdinand je doao do Vijenice. Sluajui
tamo pozdravni govor u kojem se govori o radosti stanovnika grada koji sav treperi od
silne sree to mu je u dio pala ast da na svojim ulicama vidi uzviene goste, budueg
cara i njegovu suprugu Ferdinand je dao par cininih izjava, uperenih najvie
Potioreku. Potiorek ga je smirivao obeavajui mu izmjenu rute, ali o tome nije
obavijestio vozaa vozila ni ostatak povorke.

Nekoliko sekundi prije napada

Povorka se tako uputila iz gradske vijenice oko 10.45, a kada je prijestolonasljednikov
auto skrenuo u Franz-Jozefovu ulicu Potiorek je viknuo na vozaa da idu krivo. Na
trenutak voza je zakoio i poeo da polako vozi unatrag to je Princip, koji je stajao na
nekoliko metara od auta, iskoristio da ispali dva metka. Prvi je pogodio Franju
Ferdinanda, a drugi, namijenjen Potioreku, pogodio je prijestolonasljednikovu trudnu

enu Sofiju. Dok je Princip u guvi nastojao ispiti cijankalij okruili su ga policajci koji su
mu oduzeli pitolj koji je usmjerio, poput eraia, prema svojoj glavi. Iz Principova
depa ispala je i bomba, to je izazvalo malo komeanje, ali ubrzo se zamijetilo da nije
aktivirana. Otrov, kao i kod abrinovia, nije djelovao i zadao je Principu samo eluane
tekoe. ini se da su Principa od kie policijskih udaraca nastojali spasiti njegovi
prijatelji s kojima je nekoliko sekundi prije ina razgovarao, Jedan od njih, Mihajlo
Puara, ak je udario detektiva koji je, vidjevi pitolj isukan prema
prijestolonasljedniku, nastojao da sprijei Principa u izvrenju atentata.
Potiorek koji se vozio zajedno sa visokim parom u autu naredio je da se vozi direktno u
rezidenciju. Za Franju Ferdinanda i Sofiju je mislio da su se samo onesvijestili u
sudbonosnom inu i da e biti dobro. Dok su prolazili mase su i dalje oduevljeno klicale
ivjeli!, a prijestolonasljednik je govorio neto nerazumljivo eni. Negdje na pola puta
shvatilo se da je prijestolonasljednik ranjen, ali iz njegove rane u grlu istjecalo je mnogo
krvi. Kad se stiglo do njihove rezidencije dva tijela bez svijesti unijeta su u zgradu, gdje
je ubrzo ustanovljena njihova smrt.

Principa privode u stanicu

Poslije atentata
Potiorek je bio konsterniran, kao i veina javnosti u Monarhiji. U Sarajevu svuda se
uo pla, povici ogorenja, kletve i krikovi za osvetom. Dolo je do spontanih
demonstracija po Sarajevu protiv Srba u kojima se unitavala imovina kojoj su vlasnici
Srbi. Kasnije e Leo Pfefer rei da je on sam zamijetio da su ti demonstranti izili iz
policijske postaje sa parolama i slikama mrtvog prijestolonasljednika, moda i na
Potiorekov nagovor. Nakon nekoliko dana nemira stvar sepolako poela smirivati jer su i
novine i katolika crkva pozivali na smirenje izgreda protiv pravoslavnih stanovnika
Sarajeva i okolice. Potiorek je odmah reagirao reagirao uvoenjem prijekog suda na
podruju opine i kotara Sarajevo za sve zloine protiv drave (veleizdaja, ustanak,
remeenje javnog mira, itd.), teke zloine (umorstva, palea, razbojstva, itd.), kao i bilo
kakvog pomaganja ovih zloina.

Oruje kojim je izvren atentat

Odmah se krenulo u istragu. Glavni istrani sudac u istrazi bio je dr. Leo Pfefer, rodom
iz Karlovca, koji je o svojim sjeanjima u istrazi napisao i knjigu. Prvi razgovor sa jo
krvavima od batina Principom i abrinoviem Pfefer je imao odmah po uhienju Tada
se jo nije znao za smrt Franje Ferdinanda i ene mu Sofije. Oba atentatora tvrdila su
da su nastupala sama, bez pomagaa i znanja drugih. Na zamisao su doli sami, a
oruje su nabavili od jednog nepoznatog etnika u Beogradu. Pfeferu su bili
simptomatino isti njihovi odgovori, kao i isto oruje i otrov kojega su popili. Ipak su
ispoetka Princip i abrinovi tvrdili da se ne poznaju. Preokret je doao kada je policija
uhitila Danila Ilia jer je Princip stanovao kod njega neposredno prije atentata. Ili je
ispriao cijelu priu oko priprema i boravka samih atentatora traei za sebe samo da
ne bude kanjen najstroom kaznom. Ilia je muila grinja savjest i na suenju je
izjavio da je kriv: I [za] to se dogodilo i to je imalo posljedica, naroito radi
posljedica. Bojao se posljedica za sebe, ali i za Srbiju. Prvo ime koje je Ili odao bilo je
ono Trifka Grabea kojeg je policija uhvatila prilikom legitimiranja u vlaku kojim je bjeao
iz Sarajeva. Pod slatkim rijeima Pfefera odao je ono to nije pod batinama policajaca
gdje je sakrio oruje. Ubrzo su uhapeni i drugi atentatori i ljudi koji su znali za atentat:
Lazar uki, Cvjetko Popovi, Vaso ubrilovi, Veljko ubrilovi i Miko Jovanovi. Iliu
elja ipak nije ispunjena pa je osuen na smrt. Kazna vjeanjem izvrena je 3. veljae
1915. zajedno sa Mikom Jovanoviem i Veljkom ubriloviem.
Za vrijeme istrage Potiorek je u Be poslao svoj izvjetaj u kojem je svoje propuste i
krivnju za atentat nastojao vie prebaciti na Srpsku stranu tvrdei sa su atentatori srpski

plaenici i lanovi srpskih tajnih organizacija. Iz Bea je ubrzo poslan posebni

povjerenik Wiesner koji je trebao ispitati kojim tokom istraga ide. Pfefer mu je
napomenuo da nema govora da je u atentat upletena slubena Srbija jer su se
atentatori prilikom prelaska granice ak skrivali pred organima vlasti Srbije. I izvjetaj sa
takvim sadrajem o istrazi poslao je Wiesner iz Sarajeva u slubeni Be 13. srpnja
1914. I u kasnijem suenju i u ultimatumu Srbiji slubeni Be se nije obazirao na ovu
ocjenu ve je upletenost Kraljevine Srbije uzimana kao injenica.

Od 12. do 23. listopada 1914. voena je glavna rasprava protiv Gavrila Principa i
drugova pred Okrunim sudom u Sarajevu. Za aktivno sudjelovanje u atentatu (pruanje
pomoi i omoguavanje da se atentat izvri) osueno je sveukupno 25 osoba. Njihovi
branitelji bili su najveim dijelom dodijeljeni po slubenoj dunosti. Neki od branitelja
nastojali su (npr. Principov Feldbauer, abrinoviev Premui) se sloiti zajedno sa
dravnim tuiteljem i opisati svoje branitelje kao rtve velikosrpske propagande, a branili

su paralelno i po trojicu-etvoricu optuenih. Npr. spomenuti Premui je branio, osim

abrinovia, Mika Jovanovia, Mitra Kerovia i Branka Zagorca. Najzanimljiviju obranu
postavio je branitelj Veljka ubrilovia, mladi socijalist Rudolf Zistler koji je za atentat
proglasio krvim lo poloaj BiH u Monarhiji. Zistler je otro osudio dravnog odvjetnika i
suca jer postupaju po naputcima vlade a bez dokaza. Atentat i veleizdaju kao pokuaj
otrgnua BiH od Monarhije proglasio je de iure legitimnim jer po ustavu BiH ne spada
u dravnu svezu Austro-Ugarske Monarhije. Vano je napomenuti da se glavna
skupina atentatora nije uope branila ve su priznavali krivnju, eventualno poput
Principa traei blagost za ljude s kojima su sueni.

Suenje veleizdajnicima
Izricanje presude obavljeno je 29. listopada. Veina osuenih poslana je na izdravanje
teke tamnice u Terezin i Melesdorf. Trojica su osuena na smrt (Ili, Jovanovi, Veljko
ubrilovi), a veina je osuenika umrla u tekim uvjetima tamnovanja za vrijeme Prvog
svjetskog rata.

Ulazak u rat
Jedan blizak suradnik Franje Ferdinanda, a kasnije ministar vanjskih poslova Monarhije
u svojim memoarima svjedoio je kako mu je Franjo Ferdinand jednom prilikom priao
kako mu je vraara prorekla da e jednoga dana zapoeti svjetski rat.
Prijestolonasljednik je ovo proroanstvo smatrao ludim, iako je bio poaen njime. Iako
upozoravan od mnogih svojih bliskih suradnika o mogunosti reakcije na njegov put u

BiH, osobito na jedan od najvanijih datuma u Srpskoj povijesti, Franjo Ferdinand se

ogluio na upozorenja, iako se i sam dvoumio. I same mjere osiguranja, koliko da su
god najavljivane kao dobre, za vrijeme ovoga puta pokazale su se kao neefikasne. Za
njih je bio izravno odgovoran poglavar BiH Potiorek, pa je na njegovu organizaciju
osiguranja bilo prigovora i od strane generala Apela, zapovjednika 15. korpusa iz
Sarajeva, ali i od samog austrijskog ministra financija Bilinskog. Ipak, nijedan od ovih
prigovora nije bio presudan ni jak kao ona optuba da je atentat potakla i isplanirala
slubena Srbija. Sir James Rennell Rodd, veleposlanik Velike Britanije u Italiji 1908.1919., u svojim memoarima govori kako su opasnosti ovoga puta bile oigledne i kako
je teko shvatljivo kako su slabe mjere osiguranja bile poduzete za potrebe ovoga puta.

Monarhijske vlasti bile su vie zabrinute radi jedne skupine uenika koji su izbaeni iz
uiteljske kole u Pakracu pobjegli u Srbiju. Jedan od njih, Janko Pakrajac davao je
neke izjave iz kojih bi se dalo zakljuiti da e u Sarajevu biti izvren atentat na Franju
Ferdinanda. Iako su vlasti u BiH izdale nareenje da se posebno provjeravaju putovnice
iz Srbije i da se posebno pazi na sve omladince za koje se znalo da imaju veze sa
revolucionarnim organizacijama, ovo se nikada nije do kraja potivalo.

Vana je i konstatacija vlade Kraljevine Srbije u kojoj je ona izjavila kako je Monarhija
bila upozorena na mogue posljedice puta Franje Ferdinanda u Bosnu i Hercegovinu.
Tadanji premijer Kraljevine Srbije bio je Nikola Pai. On je iz nekih krugova saznao da
se sprema atentat nekoliko tjedana prije samog izvrenja. Ocijenivi samu ideju
atentata loom i pogubnom za Srbiju u konzultacijama sa kolegama ministrima odluio
se suprotstaviti naumu atentatora, ali ovi su ve tajno preli granicu. Nakon nekoliko
dana i Dimitrijevi Apis je povukao svoj pristanak na odobravanje pomoi atentatorima,
ali ovi su ve bili u Bosni. Dok je Apis poslao uru arca da kontaktira svog poznanika
Danila Ilia kako bi se sprijeio atentat Pai je odluio reagirati ifriranom porukom
upuenom Jovanu Jovanoviu, veleposlanika Kraljevine Srbije u Beu. Jovanovi je
trebao kontaktirati austrijskog premjera Bertholda i obavijestiti ga o opasnostima. Kako
ga Berthold nije previe cijenio obratio se ministru financija Bilinskom. Ipak, kako nije
imao vrstih dokaza ni tonih podataka (kao ni Pai) o opasnostima njegov razgovor je
vie iao u smjeru objanjenja o loem raspoloenju prema Monarhiji u BiH, sa osobitim
upozorenjem na znaaj Vidovdana. Bilinski je ovaj razgovor vie shvatio kao kurtoaziju i
nije mu pridavao neku veu panju pa se ak oprostio od Jovanovia rijeima: Nadam
se da se nee nita dogoditi.

Odmah po ubojstvu Franje Ferdinanda poeli su iz drugih europskih i svjetskih drava

Bekom dvoru stizati izrazi suuti zbog nenadoknadivog gubitka koji je zadesio
habsburku kuu, a time i cjeli svijet. Prvih dana poslije atentata u Beu je vladalo
zatije. Svijet je prije ove krize proao nekoliko veih kriza i sada se samo oekivao
odgovor Monarhije na ovaj iznenadni in. Wiesner je slubeni Be upoznavao sa
tijekom istrage i po iskazima iz nje slao je obavijesti kako u atentat nije umijeana
slubena Srbija, ve dijelovi jedne antihabsburke organizacije u njoj, tj. predlagao je da
se od Srbije samo trai krivino gonjenje Ciganovia i Tankosia koji su atentatore
snabdjeli naoruanjem. Ipak u oima Bea nije bilo sumnje u krivnju vlasti Kraljevine
Srbije i 23. srpnja 1914. uputila je, preko svog veleposlanika u Beogradu, ultimativnu
notu Srbiji. Nota je sadravala 10 toki u kojima se trai da Srbija ukloni iz vojne slube,
uprave, pa i iz kola sve one ljude koji na bilo koji nain podravaju propagandu protiv
Austro-Ugarske. Da e raspustiti tajna antimonarhijska drutva te da e provesti
kazneni postupak protiv svih pomagaa atentatora u Srbiji. Vlada Kraljevine Srbije
dobila je dva dana da odgovori na ovaj ultimatum. Sa ovom notom bili su upoznati

veleposlanici Monarhije u drugim zemljama koji su je trebali protumaiti umirujue

vladama drava u kojima se nalaze, ne navodei stvarni tekst. Tako bi trebali pomoi
ograniavanju rata. A ako do rata i doe, da ogranie sukob na Monarhiju i Srbiju.
Veleposlanici su morali pred stranim vladama govoriti i o dokazima koji upuuju na
umijeanost Srbije, tj. o novinama koje u Kraljevini Srbiji raspiruju mrnju protiv
Monarhije, kao i o dolasku atentatora iz Beograda, metropole te drave. Monarhija zato
ima puno moralno i politiko pravo te dunost da se brani pred ovakvim teroristikim
metodama. Iako je ultimatum prikazan potpuno legitimnim u monarhijskim listovima. U
Srbiji najtee je shvaena 5. toka ultimatuma u kojoj se zahtjeva da Monarhijski organi
neovisno sudjeluju u istrazi prevratnog pokreta u Srbiji, koji je uperen protiv
Monarhije. To bi bila ista povreda suvereniteta Srbije i namjerna provokacija rata.
Poniena Srbija prihvatila je sve toke ultimatuma, osim ove. Kako je Monarhija
zahtijevala da se ultimatum prihvati u cijelosti, a Srbija to odbijala Austro-Ugarska
Monarhija objavila je rat Kraljevini Srbiji 28. srpnja 1914. Treba napomenuti da je
Ugarska polovina Monarhije, a ponajvie njihov ministar predsjednik Tisza, bila protiv
ulaska u rat koji Maarima ne moe donijeti nita dobro, ve samo u sluaju poraza
gubitke.

U svojim memoarima veleposlanik Velike Britanije u Italiji Sir James Rennell Rodd
ocjenjuje ovaj ultimatum kao tendenciozno sastavljen tako da bi se uvuklo Srbiju u rat, a
preko nje i Rusiju. Kada je 1915. Italija ula u rat povukla je svoje veleposlanike iz
zemalja s kojima je ratovala. Jedan od tih talijanskih veleposlanika koji je bio u slubi u

Turskoj priao je kasnije Roddu kako mu je njemaki veleposlanik devet dana prije
slanja ultimatuma Austro-Ugarske monarhije Kraljevini Srbiji priao kako e biti
sastavljen ultimatum kojim e rat postati neizbjean. Iako su bili organizirani pregovori
izmeu vlada Njemake, Velike Britanije, Francuske i Italije oko smirivanja novonastale
situacije Rodd tvrdi da su Austrijanci i Nijemci bili odluni da se stvar rijei ratom. Ruski
car je poslao molbu svom Njemakom kolegi da pokua utjecati na stvari u Beu, a 31.
srpnja je zapoeo sa mobilizacijom, iako je jasno rekao da ona nije namijenjena protiv
Njemake. Nijemci su odgovorili pozivom da se ruske trupe demobiliziraju ili da e ui u
rat. I Francuski parlament je u to doba raspravljao o ulasku u rat kao pomo saveznici
Rusiji. Kako nije dolo do demobiliziranja ruskih trupa Njemaka je, za zatitu svoje
saveznice Austro-Ugarske objavila 2. kolovoza 1914. rat Rusiji i njenoj saveznici
Francuskoj. Uskoro se u rat ukljuila i trea sila Antante, Velika Britanija, dok je Italija
odluila ekati. Rat je poprimio svjetske razmjere.

Popis literature
1. BOGIEVI, Vojislav, Mlada Bosna Pisma i prilozi, Svjetlost, Sarajevo,
1954.
2. BOGIEVI, Vojislav, Sarajevski atentat Pisma i saoptenja, Svjetlost,
Sarajevo, 1965.

3. BOGIEVI, Vojislav, Sarajevski atentat Stenogram Glavne rasprave

protiv Gavrila Principa i drugova, Izdanje Dravnog arhiva BiH,
Sarajevo, 1954.
4. DEDIJER, Vladimir, Sarajevo 1914., Prosveta, Beograd, 1966.
5. MACMILLAN, Margaret, Paris 1919 Six months that changed the
world, Random House Trade Paperbacks, New York, 2003.
6. MIANOVI, Slavko, Sarajevski atentat, Stvarnost, Zagreb, 1965.
7. PFEFER, Leo, Istraga u Sarajevskom atentatu, Nova Europa, Zagreb,
1938.
8. POPOVI, Cvjetko ., Oko Sarajevskog atentata Kritiki osvrti i
napomene, Svjetlost, Sarajevo, 1969.
9. RENNELL RODD, James, Social and diplomatic memories, 1902-1919,
Edward Arnold & Co., London, 1925.
10.

SETON WATSON, R. W., Sarajevo Studija o uzrocima svetskog

rata, Nova Europa, Zagreb, 1926.

11.

SLIPEVI, Fuad, Bosna i Hercegovina Od Berlinskog kongresa

do kraja Prvog svjetskog rata, Zagreb, 1954.

12.

TARTAGLIA, Oskar, Veleizdajnik, Zagreb-Split, 1928.

13.

TAYLOR, Alan John Percival, Habsburka monarhija 1809-1918,

Znanje, Zagreb, 1990.

14.

TRII, Nikola ., Sarajevski atentat u svijetlu bibliografskih

podataka, Veselin Malea, Sarajevo, 1960.

15.

TRUHELKA, iro, Uspomene jednog pionira, Izdanje Hrvatskog

izdavalakog bibliografskog zavoda, Zagreb, 1942.

16.

ZANINOVI, Vice, Mlada Hrvatska uoi I. svjetskog rata, HZ XI-XII,

1959.
P