(elektronikom potom) Za Slavonski Brod

elim se zahvaliti gospodinu Ivanu Medvedu, direktoru Dravnog

arhiva u Slavonskom Brodu, don Antunu uljiu, zamjeniku direktora
''Kranske sadanjosti '' i dr. eljku Uvanoviu na predstavljanju
moje knjige ''Kad hrabrost prevlada'', a i Vama dame i gospodo.
Nadam se da e u nekoj maloj mjeri moji napori zatvoriti praznine u
naem shvaanju razdoblja izmeu 1941. i 1945. godine. Zahvaljujui
mom arhivskom istraivanju, historiografskoj literaturi i preko 89
intervjua koje sam obavila sa spaenima i preivjelima, postalo je jasno
da se prvo moram suoiti sa iroko rairenim vjerovanjem da veina
Hrvata nije uinila nita ili jako malo da smanji zvjerstva, kao i da je
nadbiskup Stepinac toliko slijedio vatikanske naloge da je zaboravio biti
human.
U prvim danima mojeg istraivanja dola sam do zakljuka da svaki
povjesniar, napredujui u poslovnom smislu, ima moralnu obavezu
gledati u povijest, ne uiti nevane datume i dogaaje, ve rjeavati
pitanja koja jo uvijek mue um i srce. To me podsjetilo na nadbiskupa
Stepinca koji je jasno istaknuo pitanja koja su muila svijet 1930-ih i
ranih 1940-ih:
Citiram: ''Pitanja koja nas danas mue su: sloboda i vrijednosti
pojedinca kao nezavisnog subjekta; sloboda i potivanje religije;
sloboda i potivanje svih rasa i nacionalnosti; sloboda i potovanje
privatnog vlasnitva kao temelj osobne slobode pojedinca i neovisnosti
obitelji; i, konano, sloboda i potovanje prava svakog naroda na puni
razvitak i neovisnost u svom nacionalnom ivotu.'' Zavren citat
Pitanja koja je nadbiskup Stepinac identificirao tada slina su onima s
kojim se suoavamo danas i vjerojatno postoje mnogi razlozi zato se ini

kako se malo toga promijenilo, ali po mom skromnom miljenju mi smo

jo uvijek optereeni nerijeenim pitanjima iz prolosti.
Razlozi slini onima koje sam gore navela motivirali su me da napustim
poslovni svijet i vratim se akademiji. Godinama sam se osjeala
blagoslovljenom jer sam preivjela rat, i s vremenom sam poela uzimati
svoje preivljavanje zdravo za gotovo, proputajui razmiljati o onima
koji su zbog nas riskirali vlastite ivote. To je bilo samo onda kada je
moja ker, majka estero djece, poela postavljati pitanja o sudbini nae
obitelji u drugom svjetskom ratu, tada sam shvatila da nemam odgovore
za nju i da ljudi koji bi mogli imati te odgovore vie nisu sa nama.
Okrenula sam se povijesnim knjigama ali sve to sam prikupila bilo je da
je izmeu 1941. i 1945. priblino 30.000 idovskih mukaraca, ene i
djece uniteno u NDH, to je zaista katastrofalna epizoda u povijesti
moga naroda. Meutim nita nije dokumentirano o 9.500 preivjelih,
meu kojima smo bili moja majka i ja. Nakon dugog vijeanja i traenja
due, 1999. odluila sam poduzeti skoro nezamislivi zadatak: doktorat iz
idovske povijesti. Podsvjesno sam znala da postoje ljudi kojima elim
rei ''Hvala vam'', ali nisam imala pojma tko su oni. Znala sam, dodue,
da moram naporno raditi ako elim ostvariti svoj cilj i uiniti svoj rad
respektabilnim, kao i da moram dobiti najvie ocjene zbog prijave na
najprestinije stipendije; tako su se moje noi pretvorile u dane.
U Zagreb sam stigla 2002. na jednogodinju Fulbrajt stipendiju. Iako
sam imala cijelu godinu da provedem istraivanje, bez okolianja,
pourila sam u Hrvatski dravni arhiv, gdje sam veinu svoga vremena
provodila meu spisima koji su klasificirani kao dokumenti vezani za
idove, poevi od 1941. do 1945. Takoer sam pogledala dokumente
Hansa Hulma, njemakog policijskog ataea u Zagrebu, dokumente
PONOVA i Dotrina, ukljuujui knjige sa imenima Zagrepana koji su

ili ubijeni u koncentracijskim logorima ili u borbi. Pregledala sam

desetke tisua dokumenata i kopirala 5.000 vezanih za spaavanja.
Dok sam radila na tim materijalima, obuzela me elja da otkrijem i
razumijem kako je 9.500 idova preivjelo. Zato su preivjeli, dok je
veina unitena? Tko im (nama) je pomogao i zato? Tko su bili
preivjeli? Iako mnogi preivjeli ne znaju imena svojih spasitelja, veina
preivjelih koje sam ja intervjuirala gaji duboke osjeaje prema njima, a
neka su izraena i putem pisama. Moja prijateljica iz djetinjstva Regina
Perera, trenutno kanadska dravljanka, koja je poput mene spaena
meu prvima u NDH, nala je nain da se zahvali tim ljudima kada je
rjeito saela svoje misli, koje dijele mnogi od nas:
Citiram: ''Ne znamo i vjerojatno nikada neemo saznati za sve ljude koji
su nas zatitili i pomogli nam tijekom drugog svjetskog rata. Oni su bili
ljubazni i velikoduni ljudi koji su riskirali vlastite ivote primivi nas,
dijelei svoju skromnu hranu s nama i doslovno spaavajui nae ivote.
Znamo da im dugujemo vjenu zahvalnost i da im se nikada neemo
moi oduiti.'' Zavren citat
I drugi su odali potovanje svojim spasiteljima. Na primjer, Albert
Maestro iz Sarajeva, koji je uspio pobjei iz Jasenovca i koji, unato
strahotama koje je tamo doivio, nije zaboravio zahvaliti hrvatskim
seljacima iz toga kraja:
Citiram: ''civili iz sela Jasenovac i Krapje u svakoj su nam prilici
pomagali sa hranom i lijepim rijeima, izlagavi se riziku deportacije u
logore smrti. Zahvaljujem im se, u ime nekolicine nas koji smo uspjeli
preivjeti Jasenovac i u ime mnogih koji nisu vie meu nama, jer su
produili nae ivote do prilike za bijeg i zahvaljujui njihovoj pomoi
uspjeli smo preivjeti.'' Zavren citat

Prvotno sam mislila da je Maestro pretjerao kada je natuknuo da je zbog

pomoi koju je primio od seljaka, par zalogaja kruha i ohrabrujue rijei,
spaen njegov ivot. Ali otkrivajui mnoge takve sluajeve, dola sam do
zakljuka da je bilo mnogo takvih sluajnih spasitelja, od kojih je svatko
pomogao onoliko koliko je mogao u tom trenutku. Moje istraivanje
jasno pokazuje da je tih dana svaki izraz humanosti i komadi hrane inio
razliku izmeu ivota i smrti.
Zahvaljujem se na vaem dolasku,
Esther Gitman