KRIZA 3.

STOLJEĆA I PONOVNA USPOSTAVA STABILNOSTI U CARSTVU

• Smrću Aleksandra Severa (vlastita vojska ga ubila) 235. god. dolazi do kraja dinastije Severa
o Građanski ratovi kao posljedica nepostojanja prirodnog nasljednika
 Nered i nestabilnost trajale pola stoljeća!
• Između 211. i 284. god. na rimskom je tronu bilo čak 24 različita car i otprilike jednak broj uzurpatora
o Svi, osim trojice, ubijeni od strane vlastitih vojnika
 Od ove trojice, jedan je umro u bitci, jedan uhvaćen i živio do kraja života u
zarobljeništvu, a jedan je umro od kuge
• Vanjski faktor:
o Promjena prirode neprijatelja na granicama rimskog carstva (posebno na sjeveru i zapadu)
• Tradicionalno, radilo se o nizu rascjepkanih germanskih plemena koja su ratovala jednakom žustrinom i
protiv Rima, ali i međusobno
o Tacit u svom etnografskom izvještaju o germanima tvrdi da sudbina nije Rimljanima mogla dati bolju
nagradu od rascjepkanosti neprijatelja

Uzroci krize 3. st. Vanjski faktori

• Tijekom 2. st. dolazi do postepenog ujedinjavanj germanskih plemena u šire jedinice (konfederacije)
o Duž Rajne ujedinjuju se Franci
o Na zapadnom dijelu uz rijeku Dunav ujedinjuju se plemena pod imenom Alemani
• Temeljni uzrok tog procesa ujedinjenja?
o Dugotrajno boravljenje u susjedstvu Rimskog Carstva. Posljedica: poprimanje kulturološkog utjecaja
Rima!
o Arheologija nam otkriva ostatke tog procesa ujedinjenja
 Došlo je do uzdizanja germanskih vojnih zapovjednika koji su oko sebe okupili mlađe
ratnike. Lojalnost prema tim zapovjednicima je s vremenom nadjačala prijašnju
lojalnost vlastitom plemenu!
• Tijekom 1. st. pr. Kr. pleme Huma s područja Mongolije kreće u smjeru Kine, ali mijenjaju smjer kretanja
prema zapadu. Tim potezom pokreću domino efekt
o Posljedica: pojava novih plemena na vratima rimskog carstva (najznačajniji su zasigurno bili Goti)
• Uz sve to, rimska je vojska stacionirana duž rimske granice i broji “svega” 300 tisuća ljudi dok vojska
Markomana, Alemana i Franaka ima otprilike 200 tisuća ljudi
o U takvim okolnostima nije bilo toliko teško pronaći pukotinu na čitavom rasponu rimske granice!
• Problem s Germanima bio je akutan još i u vrijeme cara Marka Aurelija. S vremenom je taj problem samo
rastao
o Dion Kasije povodom smrti Marka Aurelija (svjestan da će problemi s germanima samo postati još
gori): Naša povijest polako pada iz kraljevstva zlata u kraljevstvo željeza i hrđe.
• Dva ilustrativna primjera:
1) 53. god. po Kr. oko 200 tisuća barbara s one strane Rajne upalo je u Rim i započelo pljačkaške
pohode u Galiji i Španjolskoj
2) God. 265. Goti upadaju u Malu Aziju, dolaze čak do Atene koju “osvajaju” i pljačkaju!

Kriza 3. st. Vanjski faktori na istoku

• Ponajviše zbog vojnih kampanja cara Trajana i Septimija Severa, Partsko kraljevstvo je oslabljeno. To koriste
Perzijanci koji na čelu s Ardaširom I. Svrgavaju posljednjeg partskog kralja Artabana IV i uspostavljaju 224.
novo Sasanidsko Perzijsko carstvo.
• Krasi ih od početka osjetna razina ujedinjenosti i centraliziranosti u čemu im je svakako pomoglo i
postojanje službene religije carstva!
• Šire svoje carstvo posebno u vrijeme cara Šapura I. (240-270.) i osvajaju područje Mezopotamije i ulaze
duboko u Siriju.

1
• Poznati po tome što su 260. god. zarobili rimskog cara Valerijana – apsolutno poniženje za Rim
• Nova (i stara) politička sila koja od samog početka želi uspostaviti stari sjaj i moć . Time direktno ulaze u
prostor istočnog dijela Rimskog Carstva

Kriza 3. st. unutarnji faktori

• Ponovno se javlja stari problem Rimskog Carstva

o Transformacija moći i pitanje nasljedstva (ogroman broj careva i uzurpatora odnosno protu-careva)
• To je pak porazno djelovalo na vojnu snagu carstva što je olakšalo upade barbara i drugih neprijatelja
(povezanost unutarnjih i vanjskih faktora)
o Jedan car dođe na vlast; neki vojni zapovjednik povuče svoju vojsku i proglasi sebe carem i ide prema
Rimu. Prostor kojeg ostavlja iza sebe postaje relativno široka pukotina za upad barbara, a ti upadi
barbara pak negativno djeluju na sliku i poziciju trenutnog cara koji na kraju biva ubijen. SPIRALA
NEREDA I KAOSA!

Kriza 3. stoljeća: povezanost unutarnjih i vanjskih faktora: dva primjera

• Događaji koji okružuju zarobljeništvo cara Valerijana 260. i dolazak na vlast njegova sina Galijena ilustriraju
najbolje tu spiralu nereda i povezanost vanjskih i unutarnjih faktora
• Nakon pomalo naivnog Valerijanovog pada u zamku i zarobljeništva, Galijen je nastavio sam vladati bez
ikakvih pokušaja oslobađanja oca
o Od samog početka prisiljen boriti se protiv uzurpatora/izazivača kako bi održao sam sebe na vlasti
o Zbog svega toga, Goti 262. god. upadaju u Tursku sa obale Crnog mora
o Iste godine namjesnik i general rimske Dacije, Regalijan proglašava sam sebe carem i vodi svoju
vojsku u sukob protiv Galijena
o Posljedično, Galijen mora poraziti i Regalijana, ali i barbare Roksolane koji su nastojali iskoristiti
tu priliku i upasti u carstvo (dakle: bori se i s unutarnjim i vanjskim faktorom)
• Rezultat ovih događaja?
• Fragmetacija nekad ujedinjenog carstva
• Valerijan je 258. poslao generala Marka Postuma (lat. Marcus Cassianus Latinius Postumus) zbog
rješavanja problema Franaka što je ovaj i uspio 259. god.
• Ali se onda proglasio carem, a potporu je dobio od provincija Španjolske i Britanije (osnovao je tzv.
carstvo galskih provincija. Imperium Galiarum)
• Tijekom sljedećih 12 godina carstvo je postojalo kao separatistička država u državi
• Na istoku se dogodila slična stvar: Lucije Septimije Odenat je 260. god. uzdigao grad Palmiru u centar
novog Palmirskog carstva. Car Galerijan ga je bio prisiljen priznati vladarom tog područja
• Odenat je umro 267. god. a nasljedila ga je supruga Zenobia koja je dodatno proširila utjecaj i moć
Palmirskog carstva (područje Egipta, Sirije i dijela Male Azije)

Kriza 3. st. zaključak

• God. 271. carstvo podjeljeno na tri distinktivne administrativne jedinice (države). Na zapadu carstvo Galskih
provincija. Staro Rimsko Carstvo reducirano na područje apeninskog poluotoka, sjeverne Afrike i dijela
provincija uz Dunav. Na istoku Palmirsko carstvo koje kontrolira većinu istočnog dijela Rimskog Carstva
• U tom razdoblju Rimska vlast nije bila u stanju suočiti se sa separatističkim državama. Još važnije: te su
države ojačale svoju poziciju samim time što su uspješno odbijale bilo koji novi upad barbara na svoje
područje.
• 271. god. sve je upućivalo na to da će Rimsko Carstvo nestati s političke mape svijeta

Uspostava reda i stabilnosti: 270-306. godina

• Zašto kršćani slave 25.12. kao datum Isusova rođenja?

o Popularna teorija:

2
 Kršćani su “pokrstili” rimsku svetkovinu Saturnalija (17-23.12.) a uz to, znamo i da je car
Aurelijan 274. god. na datum 25.12. uspostavio svetkovinu nepobjedivog Sunca pa su kršćani
odabrali taj datum kako bi lakše privukli pogane.
 Problem s tom teorijom: Hipolit Rimski (koji je umro 235.) piše da kršćani u njegovo
vrijeme slave Isusovo rođenje 25.12.
o Druga teorija:
Kršćani su odabrali datum Isusova rođenja vodeći se navodnim datumom njegove smrti 25.03.
(simbolika odnosa začeća-rođenja-smrti) – povezanost tih datuma.

Uspostava reda u carstvu

• Sukobi s barbarima nastavljeni: Klaudije II. Gotski (nasljedio Galijena) izbacio 268. i 269. Gote preko rijeke
Runav. Nakon njegove smrti 270. kratko vlada brat Kvintil, a nakon njega na vlast iste godine dolazi car
Aurelijan
• Uspješno obnavlja jedinstvo carstva (270-275)
• God. 271. inicira gradnju novih bedema oko Rima (19 km dužina, 320 tornjeva)
• Čvrst, discipliniran i uvijek spreman na sukob – s pravom je od vojnika dobio nadimak manu ad ferrum
(Ruka na maču)
• Aurelijan napada i osvaja Palmirsko carstvo na istoku, a Zenobia pada u zarobljeništvo
o Prvi potez mu je bio ostaviti grad Palmiru na životu i krenuti na zapad, ali se grad vrlo brzo pobunio
protiv njegove vlasti zbog čega ga je do temelja srušio
o Do 273. Aurelijan je reintegrirao istočni dio carstva te je dobio titulu Restitutor Orientis
(obnovitelj istoka)
• 274. god. kreće u obračun s Galijskim carstvom kojemu je u to vrijeme na čelu car Tetrik I.
o Pobjeđuje u ključnoj bitci kod Chalonsa (Francuska) i time ujedinjuje i zapadni dio carstva
o Dobiva titulu Restituor Orbis (Obnovitelj svijeta)
• Ubijaju ga članovi pretorijanske garde 275. godine nakon što je Aurelijanov tajnik Eros krivotvorio u
njegovo ime liste za odstrel!

Nakon Aurelijana

• 1. Senator Tacit – vlada vrlo kratko (6 mj)

• 2. Marko Aurelije Prob (rođen u Srijemskoj Mitrovici) – radikalno discipliniran (tjerao vojsku da radi civilne
poslove) – 282. ubijen
• Kratki građanski ratovi, nekolicina careva uzurpatora (Julije Saturnin, Prokul, Bonos...) nakon čega na
poziciju vlasti dolazi vojni zapovjednik Dioklecijan
o S Dioklecijanom je carstvo dobilo mješavinu vojnog stratega i vještog administratora
o Dioklecijan je uspostavio drukčije carstvo koje će trajati gotovo 200 godina!

Uspostava dominata – Dioklecijan

• Dominat – uspostavljen s carom Dioklecijanom, nakon krize 3. st. – autokratski oblik vladavine različit od
principata kojeg je uspostavio August
o Etimološki potječe od latinske riječi Dominus
• Dioklecijan se odmah postavio kao predstavnik bogova Jupitera i Herkula
o Ne čudi zbog toga da je u njegovo vrijeme i došlo do najvećeg progona kršćana
o Najveći protivnik kršćana cezar Galerije (odgojen u mržnji prema kršćanima)
o Prvi (od četiri) edikt Dioklecijana i suvladara protiv kršćana izdan u veljači 303. god. – naređeno
rušenje crkvi, spaljivanje kršćanskih knjiga i raspuštanje kršćanskih zajednica i zapljenja
imovine

3
• U vrijeme Velikog progona kršćana život su izgubili važni crkveni autori i teolozi poput sv. Dujma, sv.
Katarine Aleksandrijske i sv. Agneze Rimske

Uspostava reda – Dioklecijan

• 1. Prefekture razlomio u manje jedinice (provincije) pa je time dobio otprilike 50 novih administrativnih
jedinica koje je nakon toga centralizirao – zbog poreza i održavanja vlasti
• 2. Drastično je povećao poreze (zbog potreba vojske)
• 3. Uspostavio je dijaceze (koje su se sastojale od 12 provincija), iznad kojih su bile prefekture.
o Svaka je provincija imala svoj namjesnika koji je nosio titulu vikara (u KC vikari su zamjenici
svećenika, biskupa, nadbiskupa, a generalni vikar je zamjenik pape)
o Vikari su bili odgovorni pretorijanskim prefektima, a oni caru
• Sve je to napravio kako bi ojačao i podupirao vojsku – efektivna sila Rimskog Carstva u borbi protiv
barbarskih upada!
o Reformirao je i vojsku (pješaštvo je postavio duž granice, a konjaničke postrojbe su im
čuvale leđa)
• Najvažnija reforma ticala se najviše razine carske administracije
o Tetrarhija – sustav vlasti četvorice – Dioklecijanov pokušaj rješavanja problema sukcesije!
• God. 285. postavlja Maksimijana suvladarom (daje mu titulu koju i on koristi: August) i na upravu mu
predaje zapadni dio carstva
• God 290. Dioklecijan ide korak dalje:
o Ispod sebe i Maksimijana postavlja dvojicu mlađih careva s titulom Cezar
o Predviđeno je da cezari dolaze iz redova vojnih zapovjednika i da će primarno biti birani na temelju
vlastite sposobnosti i uspjeha!
• Tetrarhija
o Prvi pokušaj uspostavljanja pravnog okvira za prijenos i tranformaciju vlasti u carstvu
o Ideja: Kada Augusti završe svoju vladavinu, njihovi cezari postaju augusti i oni tada nominiraju
dvojicu novih cezara – i tako u krug!
o Tetrarsi jesu u praksi imali upravu nad određenim dijelovima carstva, ali je ideološki carstvo smatrano
jedinm tijelom (nema službene podjele na više neovisnih država i sl.)
• Augusti: Dioklecijan i Maksimijan
• Cezari: Galerije i Konstantin I. Klor
• Svaki je tetrah imao svoj grad u kojem je stolovao, a koji je strateški određen
o Cezar zapada – Trier
o August zapada – Milan
o Cezar istoka – Sirmij
o August istoka – Nikomedija

Raspad tetrarhije

• Tetrarhija je imala jednu smrtonosnu manu!

o Nije uzela u obzir snagu i važnost obiteljske/krvne lojalnosti
o Dioklecijan 1.5. 305. odlazi u mirovinu (prvi car koji se umirovio u povijesti carstva) te
prisiljava svog suvladara Maksimijana na isto!
o 305. dvojica cezara: Konstancije I. Klor (zapad) i Galerije (istok) postaju augusti i oni su
trebali izabrati dvojicu novih cezara.
 Dioklecijan Konstanciju na mjesto cezara stavlja Flavija Severa, a Galerije sebi za
cezara bira Maksimina Daju (muža svoje sestre)
• Problemi odmah počinju
o Maksimijan nije želio prihvatiti prisilni odlazak u mirovinu te daje potporu svome sinu Maksenciju
koji 306. ulazi u Rim i proglašava se augustom.

4
 o U Britaniji, august zapada Konstancije Klor umire 306. god. a vojska odmah izabire njegovog sina
Konstantina za novog augusta, a ne Flavija Severa
• Rezultat: 306. god. četvorica ljudi koji drže da su oni augusti!
o Galerije (august istoka); Konstantin (samoproglašeni august zapada)
o Maksimijan ( stari august zapada), Maksencije (august zapada). Maksimijan 307. neuspješno
pokušao svrgnuti vlastitog sina, pa prebjegao Konstantinu.
 Dioklecijan se 308. vraća iz mirovine (augustom proglašava Licinija, a Konstantina
cezarom) -> Konstantin i Maksencije se već smatraju augustom, a Maksimin Daja
vjeruje da je on trebao biti novi august, a ne Licinije!

Konstantin Veliki i Rimsko Carstvo u 4. stoljeću

• 308. postojala je inicijativa za konferencijom koja bi povukla Dioklecijana iz mirovine tražeći njegov savjet
za spašavanjem tetrarhije, ali bezuspješno
• Morao se borit protiv nekoliko rivala na carski tron. Tako je 312. uspio poraziti Maksencija u slavnoj bitci na
Milivijskom mostu i ući u Rim. Ali tek je 324. god. uspostavio apsolutnu vlast
o Tijekom tog međurazdoblja, kombinirao je taktiku diplomacije i ratovanja (kada bi dovoljno ojačao)

Konstantin i reforme

• Pojačao intezitet mobiliziranja germanskih naroda u rimskoj vojsci (nešto što je započeo još Klaudije II.
Gotski)
• Izbrisao je razlike između senatora i ekvestora (postali su dio istog sloja) te je proširio državnu upravu i
administraciju
• 324. posjetio istočni dio carstva i započeo proces izgradnje novog grada i upravnog središta tog dijela države:
Konstantinopola (izgrađen 330. god.)
o Konstantin je jasno išao za ciljem stvaranja novog Rima (čak je ondje uspostavio senat)
o To je samo doprinijelo procesu opadanja moći i utjecaja grada Rima (prm. Dioklecijan ga posjećuje
prvi puta tek 303. godine)
• Započeo s promjenama koje će kršćanstvo premjestiti iz prostora zabranjene u prostor legalne religije
o Godine 313. Licinije (zajedno s Konstantnom) izdaje tzv. Milanski edikt (Licinijevom respkriptu
kojeg on izdaje u Nikomediji, na temelju svoga sastanka s Konstantinom u Milanu – proširuje već
danu slobodu vjere (obveza vraćanja ukradene imovine) i oslanja se na već postojeći (i
obvezujući) pravni akt tzv. Galerijev ukaz o toleranciji iz 311. god.
o U praksi, Konstantin je favorizirao Crkvu – davao joj je novac i imovinu, ali i niz drugih stvari
• Konstantinovo obraćenje 312. god. nakon što je u viziji na nebu vidio natpis in hoc signo vinces (u ovom
ćeš znaku pobjediti)
• Monogram načinjen od prva dva slova Isusova imena (hi i ro) – Hristos  Euzebije prenosi da mu se
sljedeće noći u snu pojavio Isus i objasnio da će s monogramom križa doći do pobjede
• Je li Konstantin doista prešao na kršćanstvo?
• Konsenzus povjesničara: jest (imao je temeljno nagnuće prema kršćanstvu), ali je to bio postepen proces koji
je zasigurno bio djelomično uvjetovan i političkim pragmatizmom.
o Konstantin je sačuvao poganske kultove!
o Na kovanicama se dao portretirati kao poganski bog
o Na njegovu slavoluku u Rimu spominje se tek neidentificirano božanstvo (divinitas)
o Ali isto tako, Konstantin davao novac Crkvi, zabranio gladijatorske igre, uveo nedjelju kao neradni
dan, ukinuo smrtnu kaznu raspećem i žigosanje lica, a i u svojem pismu zajednici u Palestini istaknuo
svoju vjeru u Najvećeg Boga.
o Je li Konstantinovo krštenje tek na smrtnoj postelji naznaka da se zapravo nije preobratio?

Konstantin i Crkva

5
• Konstantin se aktivno miješao u unutarnje konflikte Katoličke Crkve
• Umiješao se u sukob s donatistima u sjevernoj Africi te je 314. god. sazvao sabor u Arlesu
• Donatisti pristaši ideje zabrane uključivanja u Crkvu onih pojedinaca koji su se tijekom progona cara Decija
odrekli svoje vjere i predali svete spise rimskoj državi. Odluke sabora:
o Donatizam osuđen kao hereza, a Donat Veliki ekskomuniciran
o Zabrana sudjelovanja u gladijatorskim igrama za sve kršćane
• Donatisti odbili prihvatiti odluku – Konstantin poslao vojsku u sjevernu Afriku i borio se protiv njih sve do
324. godine (shvatio da nema smisla).
• Umiješao se i na istoku zbog konflikta oko arijanizma (struje koju je predvodio Arije iz Aleksandrije, a koja
je tvrdila da Isus nije postojao oduvijek, već da je u jednom trenutku, davno prije svijeta, stvoren od strane
Boga-Oca) – dakle prema Ariju, Isus je bio sličnobitan Ocu i u jednu ruku podređen
o Sazvao je sabor u Nikeji 325. godine. Rezultat: arijanizam odbačen kao hereza i po prvi puta službeno
formirano crkveno pravovjerje (Isus je istobitan - ὁμοούσιον s Ocem). Postoji oduvijek.
• Kodificiranje službenog pravovjerja uz potporu carske vlasti = nova opasnost za sve heretike!

Carstvo nakon Konstantina

• Konstantin umire 337. godine, a carstvo i dalje razdiru problemi germanskih naroda
• God. 378. Goti na čelu s kraljem Fritigernom u bitci kod Hadrianopola (grad Edrin, zap. Turska) zgazili
cara Valensa i njegovu vojsku
• Nakon Valensa, na tron dolazi Teodozije Veliki (379 – 395. god.)

Carstvo u doba Teodozija Velikog

• Najvažnija reforma: službeno(!) djeljenje carstva na istočno i zapadno carstvo

o Teodozije je stvorio dva neovisna etniteta s vlastitom jurisdikcijom kroz svoju oporuku iz 395. godine
o Naljednici: Arkadije (Istočno Rimsko Carstvo), Honorije (Zapadno Rimsko Carstvo)
• Huni 375. prolaze kroz vrata Europe i ponovno dovode do novog domino efekta
o Povećan pritisak barbarskih naroda na Rimsku državu.

Barbarizacija carstva kao proces

• Proces u kojem germanski narodi počinju igrati sve važniju ulogu u životu (posebno vojnom) Zapadnog
Rimskog Carstva
o Reflektira širu društvenu sliku: opada duh države i ostrašćenost prosječnog Rimljanina prema
vlastitoj državi
o Još jedna karakteristika ovog procesa: sve veći broj neintegriranih germana na prostoru Z.R.C.
• Posljedice:
o Uzdizanje pojedinih germana do visokih položaja u carstvu. Najbolji je primjer za to general Stilihon
(sin Vandala i Rimljanke)
 Magister militum u vrijeme Teodozija, a nakon njegove smrti (sve do 408.) najmoćnija osoba
Z.R.C. (Honorije je prilikom stupanja na vlast imao svega 12 godina)
 31.12.406. velik broj Gota, Alemana i Vandala prelazi Rajnu i kreće u pljačkaške pohode po
Galiji i Italiji
 Dvije godine kasnije javlja se sumnja da im je u tome Stilihon pomagao (odveden na sud,
optužen i ubijen 408. god.)
o Smanjivanje veličine gradova i prijelaz aristokracije na sela

Carstvo u vrijeme Teodozija

• Julijan Apostat (vojska mu je dala nadimak brzi) jedini ne-kršćanski car nakon Konstantina (331-333. god.)
bezuspješno nastojao vratiti poganizmu staru slavu i marginalizirati kršćanstvo

6
• Od svih kršćanskih careva 4. st. posebno se ističe Teodozije Veliki
o 380. god. Solunskim ediktom Teodozije (uz dvojicu suvladara: Gracijana i Valentinijana) kršćanstvo
proglašava službenom religijom carstva
o Od 389. do 393. izdao niz edikta protiv poganstva od kojih se ističe onaj iz 8.11.392. kojim se
službeno zabranjuje svaki oblik poganske religije!

Religioznost u Rimskom Carstvu: Poganizam i kršćanstvo

DODIRI RELIGIJA

• Poganizam (dolazi od riječi paganus – oznaka za ljude sa sela) – termin prvi put korišten od strane
kršćanskih autora iz 4. st. koji su njime označili politeizam rimskog puka

a) Termin skovan izvana – nitko se od Rimljana nije nazivao poganom ili dijelom poganizma

• U suvremenom korištenju ove riječi – poganizam označava fenomen koji dolazi u raznim oblicima
ovisno o lokalitetu (koji dio Mediterana) – ne radi se o jednoj vrsti religioznosti

• Gaj Marije Viktorin (4. st.) – obraćenik na kršćanstvo. Prvi autor koji koristi termin pogani kao
oznaku za politeistička vjerovanja ostalog puka.

• Rimska religija je koncipirana osjetno drugačije od suvremenog monoteizma. Dominantne religije

današnjeg doba su religije etike (morala). Rimski bogovi u pravili nisu bili zabrinuti za Vaše moralno
ponašanje

• Rimska su božanstva primarno bogovi prirodnih sila (zemlje, vjetra, plodova, potresa)

• S vremenom se pojavljuje i povezivanje bogova s određenim ljudskim djelovanjima (riskantne odluke

poput odlaska u rat ili donošenje nekog važnog političkog pakta i sl.)

• Posljedica: krajolik rimske mitologije iznimno šarolik!

• Rimljani vjeruju i u niz drugih (nižih) božanstava čiji je autoritet vezan za nešto manje važne događaje i
procese

a) Ceres – božica poljodjelstva žitarica i žetve – važna zbog ekonomije

b) Flora – božica cvijeća i proljeća

c) Robigo – bog hrđe!

• Rimljani su vjerovali u čak četiri različita božanstva vezana samo uz hodnik

1) Janus – bog puteva, vrata i kuća

2) Limentin – bog zaštitnik stepenica

3) Kardea – božica stupova koji drže vrata

4) Forkul – bog koji vas čuva od samih vrata

• Rimljani su bogove zamišljali u antropomorfnom obliku (poput ljudi, ali puno moćniji i veći)

• Bogovi – podložni ljudskim emocijama (ljuti, ljubomorni, sretni, osvetoljubivi i sl.)

• Rimljani su vjerovali da bogovi žive na nekom od mjesta na zemlji (primjerice, Jupitera su često
smještali na kapitolijsko brdo)

7
• Bogovi od ljudi traže dvije temeljne stvari:

1) Priznanje njihove moći i postojanja

2) Iskazivanje poštovanja prema njima

• Gradnja hramova, prinošenje žrtvi, konzultacija s bogovima prije svake važne

odluke

• Godišnji festivali – kao izraz poštovanje jedne zajednice prema bogu ili božici

• Još jedna važna karakteristika rimske religioznosti:

a) Animizam – vjerovanje postojanja božanskog u neživim stvarima i pojavama

• Kod Rimljana – često prostor ispunjen vodom – primjerice, jezera, izvori, bazeni

 Takva su vjerovanja specifična za taj jedan lokalitet (jedno božanstvo za jedan izvor)

• U smislu vjerskog poštovanja – glavna funkcija rimske tradicionalne religioznosti bila je trgovina

 Važno je usrećiti bogove kako biste imali njihovu potporu i zaštitu (na razini pojedinca,
obitelji, sela, grada i u konačnici čitave države)

• REZULTAT: forma je važnija od sadržaja

 Nije važno što vjerujete u vašem srcu, važno je da participirati u ritualima i obredima!

• U praksi, esencija rimske pobožnosti bila je trgovačkog karaktera – iskazati bogovima poštovanje
i priznanje da bi zauzvrat dobili ono što tražite (FORMA)

• Rimljani su izražavali odnos ljudi s bogovima pomoću dviju glavnih fraza:

1) Pax deorum – (prijevod: božja pomoć) – označava održavanje dobrog odnosa s bogom –
mir/harmonija/pakt

2) Pietas – termin za stav ljudi prema bogovima (prijevod: religioznost?)

a) Rimljani taj isti termin koriste kako bi označili i odnos čovjeka prema starijoj osobi, prema
gradu i prema državi – povezanost! NEMA SEKULARNOSTI!

• Postojale su tri glavne forme rituala u rimskom poganizmu

1. Molitva

• Formulirane poput korporacijskog ugovora kojeg sklapate s bogom. Svaka greška u molitvi, automatski
poništava vrijednost iste.

• Forma molitve

a) Počinjete sa zazivanjem boga (Zazivam Jupitera Kapitolijskog i sl.)

b) Iznošenje Vaše želje ili zahtjeva (Volio bih da me čuvaš na mom putu u Rim i sl.)

c) Argumentiranje (razlozi opravdanosti) zahtjeva: U prošlosti sam ti iskazivao svoje poštovanje

kako je propisano, pa zato te sad molim…. i sl.

8
 d) Posljednji dio: konkretiziranje onoga što dajete zauzvrat (prinosite žrtvu, gradite hram, dajete
novce i slično)  U protivnom ne možete očekivati pomoć od boga!

• Marko Porcije Katon Stariji donosi dobar primjer vlastite molitve prilikom sadnje drveća (žrtvuje
svinju) usmjerene neimenovanom nižem božanstvu

2. Žrtvovanje

• Temeljni dio rituala.

• Ideja vrlo jednostavna: žrtvovanjem ugađate bogovima

• Sam proces dosta kompleksan – uključuje niz stvari koje prvo morate napraviti

a) Ako bilo što u tom procesu pođe krivim smjerom – poništava se validnost rituala

b) Izvori primjerice spominje kako se jedna greška dogodila na javnom festivalu iz 167. godine
(krv je zapljusnula čovjeka koji je prinosio žrtvu) i zbog toga se sve moralo ponoviti iz početka

• Ostatci životinje bi se prodavali dalje mesarima i trgovcima – unosan biznis!

3. Divinizacija – ne tiče se proricanja budućnosti već otkrivanja stava bogova oko vašeg zahtjeva
(tijekom samog rituala)

• Najvažniji cilj rituala divinizacije – proniknuti u stav i osjećaje bogova: nekoliko načina

• Promatranje kretanja ptica (visoko, nisko, koja formacija i slično)

• Hranjenje svetih kokoši kolačima

• Analiza životinjskih iznutrica – Auspicije – svećenici-tumači – haruspici

• Pored toga, postoje i mogući (nenajavljeni) znakovi od strane bogova što bi opet svećenici interpretirali
na određen način (neki potres ili rođenje životinje s dvije glave i sl.)

• Titule koje su davale diviniziranim carevima:

• Sin Božji

• Gospodin

• Spasitelj

• Dobrotvor

• Rimljani u većini slučajeva tolerantni prema drugim religijama. One čudne i radikalne nazivaju
praznovjerjem

1. Theos Hypsistos  Najviši i

nevidljivi bog – henotizam – popularan u vrijeme pojave kršćanstva

2. Panteon rimskih bogova

3. Lokalni bogovi sela, gradova. šuma,

planina i sl.

4. Demoni (daimones) – niža božanska

bića koja češće dolaze u direktni doticaj s ljudima – nemaju negativnih konotacija

9
5. Heroji i carevi koji poslije svog
života prolaze proces divinizacije – carski kult je najbolji primjer

Religioznost i etika

• Rimska tradicionalna religioznost ne posvećuje toliko pažnje pitanjima etike i morala

• Rimljani se, za pitanja morala i etike, okreću filozofiji i filozofskim školama

• Stoicizam – vjerojatno najpopularniji među rimskom elitom (život u skladu s vlastitim

razumom i prirodom)

• Epikureizam – atomizam i hedonizam kao osnovni postulati

• Neoplatonizam (od 200. god. do 600.) – čitava stvarnost proizlazi iz vrhovnog i

nepromjenjivog principa

• Jedina pretkršćanska religija koja nudi moralni putokaz (kako treba živjeti):

• ŽIDOVSTVO (iako naravno i ono ima niz važnih rituala: hram, prinošenje žrtava,
ceremonijalni zakoni i slično)

• Josip Flavije (1. st.) – židovski povjesničar i najvažniji izvor za židovsku povijest razdoblja
Drugog Hrama. (515. god. pr. Kr. – 70. god. po. Kr.

Odnos Rimljana prema Židovima

• Pozicija Rimljana prema Židovima bila je dvojaka:

1) Vjerovanja su im se činila čudnima i budalastim (Kako uopće možete pomisliti da postoji samo jedan
Bog)
2) Ali u isto vrijeme žiodvstvo je imalo jednu vrlo važnu karakteristiku koja ih je u pravilu čuvala od
progona i koju su Rimljani iznimno poštovali
o Židovstvo je imalo dugačku povijest i tradiciju
• Većinu vremena – odnos je bio korektan. Čak su i židovski vrhovni svećenici u Jeruzalemu prinosili
žrtvu za blagostanje carstva
• Dijalog Solona i egipatskog svećenika: Eh, vi Grci ste uvijek djeca i uvijek ćete biti djeca – ne postoji
ništa što je kod vas staro i drevno. Ne posjedujete ništa u sebi što dolazi od neke daleke tradicije

Pojava, uspon i trijumf Kršćanstva: povijesni Isus

• Povijesni Isus (Isusologija/Povijesno-kritička analiza) – pokušaji rekonstrukcije života i djela Isusa

iz Nazareta temeljem metodologije povijesne znanosti
• Nemoguće je sa većom sigurnošću historijski utvrditi detalje života i djela Isusa iz Nazareta
o Postoji konsenzus povjesničara oko nekolicine općenitih zaključaka:
o ISUS je postojao i živio je u 1. st. Djelovao je na području Palestine, propovjedajući dolazak
Kraljevstva Božjeg. Bio je ubijen pod optužbom Kralj Židovski u vrijeme kada je Poncije Pilat bio
namjesnik Judeje
• Primarni izvori o povijesnom Isusu su četiri (kanonska) evanđelja
o Pripadaju tipu antičke biografije, ali su napisana iz post-uskrsne perspektive s jasnim teološkim
ciljem. Svaki autor donosi specifičan portret Isusa iz Nazareta
o Evanđelja su teološke refleksije (pisani izvještaji temeljeni prije svega na usmenim predajama koje su
kružile kršćanskim zajednicama) na život i djelo Isusa iz Nazareta
• Datiranje evanđelja:
o Evanđelje po Marku (70. god. cca)

10
 o Evanđelje po Luki (80-90)
o Evanđelje po Mateju (80-90.)
o Evanđelje po Ivanu (90-100. god.)
• Evanđelja su izvorno napisana anonimno, a autori (Marko,Matej Luka, Ivan) su naknadno u 2. st.
dodani od strane Crkve
• Izvanbiblijski izvori o Isusu: svi su sekundarni, donose općenite informacije o Isusu
o Josip Flavije (1. st.): Testamonium Flavianum:  „Negdje u to vrijeme bio je Isus, mudar čovjek, ako ga
uopće valja nazivati čovjekom. Bio je tvorac čudesnih djela, učitelj ljudi koji rado prihvaćaju istinu,
te je privukao uza se mnoge Židove i mnoge Grke. On je bio Krist. I kad je Pilat, nakon što su ga
ugledni ljudi među nama prijavili, kaznio križem, nije nestalo onih koji su ga od početka ljubili. On im
se ukazao trećega dana ponovno živ, budući da su već božanski proroci bili navijestili ove i tisuće
drugih čudesa vezanih uza nj. Još i danas nije nestalo plemena onih koji se po njemu nazivaju
kršćanima”
o Svetonije (Život dvanaestorice careva, 120 god.) govoreći o caru Klaudiju: Izgnao je iz Rima Židove
koji su po Krestovu poticanju bili uzrokom nereda
 Tko je Kresto? Konsenzus povjesničara je da je Svetonije, misleći na Krista, pogrešno
napisao ime (na grčkom, vrlo sličan izgovor). Čak i Justin Mučenik – crkveni autor 2. st. –
pravi tu istu grešku.
o Tacit (Anali, 116. god.) – spominje Krista kao izvor imena kršćani i izvještava da je ubijen u vrijeme
kada je Pilat bio namjesnik Judeje
• Konsenzus oko temeljnih karakteristika povijesnog Isusa:
o Isus je rođen oko 4. god. pr. Kr. pred sam kraj vladavine Heroda Velikog (Dionizije Mali u 5. st.
pogrješio u računanju vremena)
o Većinu svog života proveo je u Nazaretu i okolnim selima Galileje
o Ivan Krstitelj ga je krstio na rijeci Jordan
o Imao je učenike i javno je propovedao i govorio o kraljevstvu Božjem
o Oko 30. god. otišao je u Jeruzalem proslaviti Pashu
o Ondje je u hramu napravio manji izgred
o Nešto kasnije je uhićen i u konačnici optužen te pogubljen prema zapovjedi rimskog namjesnika
Poncija Pilata (Kralj židovski)
o Vrlo brzo nakon njegove smrti, učenici (koji su se isprva razbježali) su počeli naviještati kako je Isus
uskrsnuo te su formirali zajednicu njegovih sljedbenika
• Povijesni Isus je prvenstveno bio Židov koji je živio u Palestini u 1. st. Problemi njegovog svijeta nisu
jednaki našim problemima. Povijesni Isus nije bio ni kapitalist niti socijalist (nije uopče poznavao takve
koncepte). Koliko je poznato iz izvora koje posjedujemo: Isus se uopće nije bavio društvenim i etičkim
pitanjima koji tresu naš svijet: abortus, istospolni brakovi, migracija, globalizacija, reforma obrazovanja i
sl.
• “Kršćanstvo” (kao dio židovstva!) je inicijalno bilo ograničeno na području Palestine i prvi veći sukob
bio je onaj unutarnji – a njegov rezultat je bio krucijalan u daljnjem širenju vjere
o Sukob Petra i Pavla oko položaja novih obraćenika (Trebaju li oni prvo postati Židovi i poštivati
židovske ceremonijalne zakone (kosher; obrezivanje i sl.) ili ne?
o Pavlova strana pobjedila : Apostolski sabor u Jeruzalemu 49. god.-> temelj vjere je Krist – njegova
smrt i uskrsnuće.
 Posljedica: kršćanstvo se približava i otvara heleniziranom svijetu!
• Problematika najranijih kršćanskih izvora se može vidjeti i na ovome primjeru: komparativna analiza
onoga što nam autor Djela apostolskih govori s onim što nam sam Pavao piše u svojoj Poslanici Galaćanima
otkriva proturječja (odnos Pavla i Barnabe – zašto su se sukobili?)
• Herod Veliki (rimski vazal) umire 4. god. pr. Kr:
• Samarijom, Judejom i Idumejom do 6. god. po. Kr. vlada kao tetrarh sin Herod Arhelaj (kojeg
zamjenjuje Poncije Pilat)
• Galilejom i Perejom vlada kao tetrarh drugi sin Herod Antipa do 39. god.

11
 o Evanđelje po Marku, Heroda Antipu pogrešno naziva kraljem, dok je “Matej” točniji kada mu pridaje
epitet tetrarh
• Pavao je (zajedno sa suradnicima) svoj život posvetio misionarenju i širenju kršćanstva diljem istočnog
Mediterana stigao i do Rima – apostol naroda.
• Uspostavio je niz kršćanskih zajednica: crkve u Galaciji, Filipima, Solun i sl.
• Kršćanstvo se i nakon Pavla nastavilo širiti. Kako?
o Serija masovnih obraćenja ili relativno konstantna stopa rasta?
• Rodney Stark: teza o društvenim mrežama!
• Tko su bili “misionari” u Crkvi nakon Pavlova života?
o Obični ljudi: širenje kršćastva putem mreža (obiteljskih poslovnih, prijateljskih, susjedskih i sl.) –
trgovci, putnici...
o Dvanaestorica (osim Petra) – djeluju samo u Palestini
o U razdoblju nakon Pavla do Konstantina, izvori spominju
o imenom samo tri profesionalna misionara!
• Do kraja 2. st. kršćanstvo je i dalje manjinska vjera –ali dobro utemeljena diljem carstva!
• Odnos Rimljana prema kršćanima: s početka nisu obraćali previše pažnje
o U pravilu su bili tolerantni prema raznim religijma, iako su se znali poslužit nasiljem (npr. 186. god.
pr. Kr. senat je donio odluku o zabrani bakanalija pod sumnjom da se tu radi o sastancima opasnima
za stabilnost države;) – element tajnovitosti – opasno!
• Tijekom 1. st. kršćani su postepeno zapinjali za oko rimskom društvu iz nekoliko razloga
1) Kršćani odbijaju prisustvovati u zajedničkom slavljenju i priznavanju državnih bogova (esencijalna
komponenta održavanja pax deorum – prema mišljenju Rimljana!)
2) Kršćani su se privatno sastajali ili rano ujutro ili kasno navečer
o Pučki tribun Publije Klodije Pulher je sredinom 1. st. pr. Kr. organizirao svoje “bande”
istomišljenika, koji su dominirali politikom carstva, u klubove zvane collegia. Sastanci:
privatni i tajnoviti! Koristio ih kao sredstvo sile u promoviranju vlastitih političkih ideja! 60-
ihgod. pr. Kr. Senat ih je zabranio! On ih uveo i skinuo sve restrikcije nakon što je 59. postao
pučki tribun!
• Zaključak: Rimljani su postepeno tijekom 1. st. primjećivali kršćane i bili sumnjičavi prema njima!
• Prvi progon kršćana?
o U vrijeme cara Nerona (54-68. god.): žrtveni janjci – neplaniran progon kako bi izbjegao optužbe da
je on kriv za požar koji je u srpnju 64. zadesio Rim!
o Kako bi, dakle, stišao glasine, Neron je podmetnuo krivce i najprobranijim kaznama udario na one
koje je svjetina, omražene zbog njihovih sramotnih djela, nazivala kršćanima
 Kršćansko naviještanje Kraljevstva Božjeg, privatni sastanci ujutro ili kasno navečer, govor o
dolasku sudnjeg dana, glasine o navodnom kanibalizmu i sl. – sve je to djelovalo kao poticaj
za tu mržnju koju je Neron samo politički iskoristio!
• Nakon Nerona, Rimljani su (uglavnom) kršćane tijekom 2. st. ostavljali na miru iako je postojalo
nekoliko lokaliziranih progona poput onog u Galiji u vrijeme Marka Aurelija
• Glavni izvor za odnos Rimljana prema kršćanima tijekom 2. st. svakako je Plinijevo pismo caru Trajanu
i odgovor samog cara 112. godine.
o Što nam to pismo govori o poziciji kršćana u Rimskom carstvu?
 Zbog čega je dolazilo do tih sporadičnih progona tijekom 2. st?
 Je li postojao uređeni pravni okvir Kako postupati prema kršćanima?
 Odakle dolaze napadi na kršćane?
• Plinije Mlađi (61-113. god.) – rimski književnik i političar. Napisao je stotine pisama od kojih je
sačuvano njih 247. Bio je prijatelj s Tacitom, a vjeruje se kako je i Svetonije radio za njega
o Ujak Plinije Stariji – poznati rimski autor, filozof i vojni zapovjednik koji je poginuo 79. god. u
erupciji vulkana Vezuv.
• Srediom 3. st. situacija za kršćane postaje drukčija, a povezana je s političkom i društvenom krizom
koja je pogodila Rimsko Carstvo u tom razdoblju.

12
• Car Decije (249-251.) s ciljem ponovnog vraćanja zlatnog doba Rima – oživljava staru poziciju
cenzora, obnavlja koloseum u Rimu te 250. godine izdaje edikt prema kojem se od stanovništva zahtjeva
prinos žrtvovanja tradicionalnim bogovima nakon čega su dobili certifikat (tzv. libellus) – imamo niz
sačuvanih iz Egipta
o Ne postoje tragovi koji bi ukazali na to da je Decije išao primarno s ciljem progona kršćana. Njemu je
bilo važno da svi (osim Židova) (uz bilo koju postojeću vjeru) pristanu i uz rimsku državnu religiju.
Posljedično, kršćani su se po prvi puta suočili s pravnim okvirom koji je došao odozgo i koji je
doveo do progona!
o Decijev edikt nije (poput Trajanove upute) ciljao na to da se kršćani odreknu svoga imena
• Već 251. godine edikt je “ugašen”. Iako je ostavio posljedice po kršćane (mnogi ubijeni, mnogi
odstupili od vjere) nije bio dovoljno snažan i sustavan da bi u potpunosti marginalizirao kršćanstvo
o Decijev progon doveo i do unutarnje shizme – Novacijanizam(sekta unutar Crkve pod vodstvom
rimskog svećenika Novacija koja ne želi u zajednicu prihvatiti one koji su u se u vrijeme progona
odrekli kršćanstva. Tzv. lapsi (kolebljivci) )
• Dolaskom Dioklecijana (284-305) i njegovim reformama pozicija cara kao božjeg predstavnika na
zemlji dodatno je ojačala.
• Kao posljedica te činjenice, ali i novih vanjskih te unutarnjih političkih problema, državnom se aparatu
činilo nužnim natjerati stanovnike na priznavanje rimskih bogova
• Carska je vlast kršćansko opetovano kršćansko odbijanje okarakterizirala kao klasičnu pobunu protiv
države i cara
• Dioklecijan, uz svoje suvladare (tetrarhija) Konstancija I. Klora, Galerije i Maksimijana donosi niz
edikta 303. godine koji predstavljaju tzv. Veliki progon kršćana
o Od kršćana se zahtjeva prinos žrtava rimskim bogovima; započinje se legalno rušenje kršćanskih
crkvi, zahtjeva se paljenje knjiga i konfiskacija crkvenog zlata
 Drugim ediktom Dioklecijan zahtjeva uhićenje svih biskupa i klera. Što nam to govori?
o Provedba progona nije bila ujednačena u svim dijelovima carstva, a brzo nakon Dioklecijanova silaska
s vlasti 305. dolazi i do potpunog urušavanja tetrarhije, a progoni prestaju 311. godine.
• Godine 311. Galerije – edikt o toleranciji – daje oprost svim kršćanima!
• Godine 313. Konstantin Veliki i Licinije zajedno donose uredbu prema kojoj se kršćanstvu vraća pravni
položaj – tzv. Milanski edikt!
• Tijekom 2. i 3. st. broj se kršćana značajno povećao. Povjesničari govore o tom razdoblju kao o dobu ili
anksioznosti i traženja odgovora na vječna pitanja (E.D. Dodd) ili kao o dobu ambicije i stalnog
međuljudskog kontakta u urbanim centrima Rima (P. Brown)
• Kao posljedica toga: dolazi do difuzije niza misterijskih (često) istočnjačkih religija (kult božice Izide
ili kult boga Mitre) – iznimno popularni tijekom 2. i 3. st.
o Vjernik ulazi u specifični ritual inicijacije (ovijen velom tajne) gdje sklapa poseban ugovor s
pojedinačnim božanstvom – NIJE MONOTEIZAM!
o Kultovi obećavaju vječni život i nagrade u onostranom svijetu za sve vjerne pripadnike (oslanjaju se
više na odnos pojedinac-bog, a ne zajednica-bog; jak naglasak na emociji i nagradi za vjernost)
• Vincent T. T. Tihn – prvi 1973. doveo u pitanje tezu namjernog posuđivanja i ustvrdio da očite
sličnosti postoje, ali da se radi o dva različita ikonografska tipa. Rasprave i dalje traju.

Trijumf Kršćanstva: zašto?

• Unatoč suparnicima (misterijske religije, filzofske škole, druge kršćanske struje i u konačnici rimski
državni poganizam), kršćanstvo je tijekom 2. i 3. st. imalo nekoliko bitnih prednosti:
1) Za razliku od filozofskih škola i pokreta tog tipa (poput gnosticizma) – kršćanstvo nije zahtjevalo kao
uvjet visoko obrazovanje i pismenost. Osoba nije trebala posvećivati velike količine svog vremena
proučavanju kompleksnih filozofskih traktata i ideja da bi bio kršćanin. Kršćanstvo je posjedovalo
osnovne postulate vjere koje su bile razumljive svakome.
2) Za razliku od misterijskih religija, kršćanstvo nije naplaćivalo ritual inicijacije kao ključ ulaska u
zajednicu. Temeljni inicijacijski ritual u kršćanstvu? Dostupan svima!

13
3) Kršćanstvo je od početka bilo otvoreno svima (ali u isto vrijeme i isključivo) – nije bilo ni religija
isključivo bogatih niti religija isključivo siromašnih. Nije bilo sociološki determinirano. Među
kršćanima je bilo pripadnika različitih slojeva (logično: najmanje onih elitnih Rimljana – ali njih je i
inače u društvu bilo daleko najmanje). Ova otvorenost kršćanstva najbolje se vidi u jednom detalju iz
Plinijeva pisma!
4) Kršćanska doktrina vječnog života i nagrade za život vjere i morala – dobar odgovor na
egzistencijalnu krizu 3. st. I doktrina o paklu – kao kazni koja čeka sve ostale. (Petrovo otkrivenje) –
“jedina sadistička literatura antike”
5) Crkvena organizacija i sustav vladanja – od biskupa, đakona, prezbitera, svećenika do običnog puka.
Iznimno administrativno uređena zajednica koja nadilazi regionalne limite. Osjećaj pripadnosti
univerzalnoj Crkvi – diljem carstva! UNIVERZALNOST!

14
 KRISTIJANIZACIJA RIMSKOG CARSTVA I USPON RIMSKOG BISKUPA

Izvori kršćanstva

 U vrijeme kada se kršćanstvo pojavljuje, rimski kultovi čine esencijalni dio društva
o Kalendar u Rimu uspostavljen na temelju religijskih festivala
o Temeljni aspekti svakog pojedinca orijentirani oko religijskih ceremonija
o Većina gradova sadrži hramove
 U gradu Ostiji, strani (importirani) kultovi smješteni ciljano na periferiju grada dok su hramovi
tradicionalnih bogova bili locirani u središtu!
 Književna kultura Rimljana ispunjena religijskim motivima (dovoljno je primjerice pročitati Svetonijeve
biografije rimskih careva!)
 U središtu kršćanstva stoji Isus iz Nazareta i pokret kojeg je on ostavio iza sebe
 Kakve izvore imamo o prvim godinama kršćanstva?
1) Najstariji izvori: Pavlove poslanice (49-62. god)
2) Evanđelja (izvorno napisana anonimno, tijekom 2. st. Crkva dodala imena autora)

Hipoteza dvaju izvora: Teorija uz koju pristaje većina znanstvenika. Autori Lukinog i Matejevog evanđelja su
kao izvor koristili Markovo evanđelje i hipotetski izvor “Q”

Kršćanstvo: problematika izvora

 Evanđelja:
o Napisana između 30 i 60 godina nakon Isusove smrti
o Pišu s jasnim teološkim ciljem (naglasiti kako je Isus uskrsli Mesija)
o Sadrže i unutarnja neslaganja koja povjesničarima dodatno otežavaju posao
 Najbolja ilustracija: komparativna analiza narativa o Isusovu rođenju (Evanđelja po Luki i Mateju)
 Je li Isus rođen u vrijeme vladavine Heroda Velikog (do 4. god. pr. Kr.) ili u vrijeme
Kvirinijeva upravljanja Sirijom 6. god. po. Kr.
 Ostaje nejasno i kada je Isus počeo javno djelovati
 Što se može znati o povijesnom Isusu?
o Rođen je oko 4. god. pr. Kr. pred sam kraj vladavine Heroda Velikog (Dionizije Mali u 5. st. pogrješio
u računanju vremena!)
o Većinu svog života proveo je u Nazaretu i okolnim selima Galileje
o Kršten od strane Ivana Krstitelja na rijeci Jordan
o Imao je učenike te je javno govorio o skorom dolasku kraljevstva Božjeg
o Oko 30. god. otišao je u Jeruzalem proslaviti pashu. U Hramu je napravio manji izgred (protjerivanje
trgovaca)
o Nešto kasnije uhićen te u konačnici pogubljen prema zapovjedi rimskog namjesnika Poncija Pilata
 Optužba: nazivao se Kraljem Židovskim

15
 o Vrlo brzo nakon njegove smrti, učenici počeli širiti vijest da je Isus uskrsnuo  razvoj prve
kršćanske zajednice (Jeruzalem)

Kristijanizacija Rimskog Carstva

 Kršćanstvo nije nastalo u vakuumu, već u svijetu ispunjenom popularnim religijskim pokretima koji su
predstavljali glavnu konkurenciju kršćanstvu u formativnim stoljećima
o Mitraizam – izvorno kult s područja Perzije koju je vrhunac popularnosti imao tijekom 2. st.
Arheolozi pronašli ostatke više od 400 mitraističkih svetišta (od Britanije do Mezopotamije)
o Gnosticizam – sinkretistički pokreti koji se javljaju tijekom 2. st. Vrste filozofskih škola orijentiranih
oko dualizma između materijalnog i duhovnog svijeta. Vjeruju da ljudi posjeduju božansku iskru koja
treba biti oslobođena od ovog materijalnog svijeta. Kršćanski gnostici Isusa vide kao božansko biće
koje je došlo putem znanja prosvjetliti odabrane i omogućiti im bijeg iz ovog svijeta.
o Maniheizam – dualistička religija koju je početkom 3. st. utemeljio Mani u sjevernoj Babiloniji te širio
prvenstveno po Perziji, Indiji i Kini
 Maniejske su zajednice imale sustav vlasti i organiziranja (vrhovni poglavar, 12 apostola i 72
biskupa)
 Unatoč progonima (posebno u vrijeme cara Dioklecijana) maniheizam je opstao sve do dolaska
islama u 7. st.

Kristijanizacija RC: karakteristike kršćanskog pokreta u 1. i 2. st.

 Isus u evanđeljima riječ eklessia (Crkva) spominje samo dva puta (oba puta u Evanđelju po Mateju)
 Unatoč tomu, već krajem 1. st. postoji Crkva (kao institucija) raširena po istočnom Mediteranu koja tvrdi
da je utemeljena na Isusovu životu i njegovim djelima!
 Djela Apostolska – otkrivaju da je prva zajednica kršćana imala određene standarde i obrasce ponašanja
(zajedništvo, učenja, molitve i sl.)
 Apostol Pavao – najvažniji misionar u 1. st. U razdoblju od 49. do 62. osnovao niz zajednica diljem
Mediterana i održavao s njima stalni kontakt. Već u to vrijeme postoje tragovi ideje postojanja jedne
univerzalne (kršćanske) translokalne zajednice koja se sastoji od niza lokalnih Crkvi od Jeruzalema do
Rima

STRUKTURA PRVIH KRŠĆANSKIH ZAJEDNICA (na temelju Pavlovih poslanica)

 Tri vrste položaja u Crkvi:

1) Nadglednici (grč. Episkopos)
2) Starješine (grč. Presbiteros)
3) Sluge (grč. Diakonos od glagola διακονέω – služiti)
 Te su se riječi prenijele i u suvremenim jezicima postale sinonim za: biskupe, svećenike i đakone
 Uloga naglednika i starješina u zajednicama 1. st.:
o Predsjedaju nad misnim slavljem, vode zajednice, prenose esencijalna učenja kršćanstva te se bave i
misionarskim radom

16
 o Nadglednici i starješine – gotovo pa obavljaju istu funkciju u zajednicama kršćana tijekom 1. st.
o Đakoni – muškarci koji pomažu crkvenim vođama (brinu se za opskrbu hrane, pomažu siromašnima i
sl.)

Struktura prvih kršćanskih zajednica (prijelaz s 1. na 2. st.)

 Ignacije – biskup u Antiohiji (poč. 2. st.) govori o monarhijskim biskupima, a crkveni izvori s kraja 2. st.
govore već o metropolitima
 Rekonstrukcija procesa:
o U nizu rimskih gradova od kraja 1. i tijekom 2. st. javljaju se kršćanske zajednice. U većini tih
gradova najstariji svećenik postaje zadužen za vjernike u svome gradu. Postaje doslovno nadglednik
(episkopos=biskup)
 To je proces koji se javlja nakon Pavla (nakon 62. god)
o U rimskom administrativnom svijetu, glavni gradovi provincija (npr. Aleksandrija) nazivani su
metropolijskim gradovima. Biskupi zajednica u tim gradovima tijekom 2. st. postaju ne samo čuvari te
zajednice već i nadglednici za sve ostale zajednice unutar te provincije
 Oni s vremenom postaju nadbiskupi

Kršćanstvo u 2. st.

 Tijekom 2. st. javljaju se u kršćanstvu tri vrlo važna elementa

1) Razvoj strukture i hijerarhije
2) Razvijanje definicije onoga što jest kršćanstvo
 Grupa autora (poput Justina i Ireneja) koji objašnjavaju vlastitu vjeru i nastoje je obraniti putem
retorike i argumenata
 Justin Mučenik: dva djela: Dijalog s Trifunom (namjenjen Židovima. Justin pojašnjava razlike
između kršćanstva i judaizma i zašto je kršćanstvo ispravno.) te Apologije – u kojem se Justin
nastoji obratiti poganima i objasniti im zašto kršćanstvo nosi istinu i zašto nije prijetnja carstvu
 Irenej, biskup u Lyonu – glavno djelo: Protiv krivovjerja – nastoji obraniti pravovjerno
kršćanstvo od svih drugih heretičkih pokreta unutar Crkve (posebno se obračunava s
gnosticizmom!)
3) Začetak jasnijeg definiranja novozavjetnog kanona (odabira knjiga koji trebaju nositi sakralni
autoritet). Već kod Ireneja vidimo poseban status četiriju evanđelja (Matej, Marko, Luka i Ivan) –
odbacuje sva ostala evanđelja!

Faktori širenja kršćanstva?

 Poganski autori naglašavaju konzistentnost kršćana i njihova morala – žive prema onome što drže
moralnim i spremni su za to umrijeti (kult mučenika – javno svjedočenje kršćanske vjere – element
privlačnosti)
 Kršćanstvo je bila univerzalna vjera otvorena svim spolovima te društvenim i etničkim slojevima

17
Posebno je važan u tom kontekstu apostolski sabor u Jeruzalemu 49. god. prema kojemu je odlučeno da se
novoobraćenci ne moraju držati ceremonijalnih običaja i zakona judaizma – time je kršćanstvo oslobođeno
okova etniciteta!

 Mitraizam – samo muškarci!

 Gnostičke škole – orijentirane prije svega prema obrazovanoj intelektualnoj eliti
 3. U isto vrijeme kršćanstvo je, za razliku od politeističkih kultova, bilo i vjera isključivosti. Niste mogli
vjerovati u isto vrijeme u Isusa i Jupitera (primjerice). Ta isključivost proizlazi iz monoteizma –
esencijalne sastavnice kršćanstva
 4. Kršćanska su etička načela bila kompatibilna s određenim aspektima grčko-rimske kulture. Primjerice
sa stoicizmom (bratstvo svih ljudi, razlika između dobra i zla i sl.)
 5. Kršćanstvo je historijski religijski pokret. Utemeljitelj mu je čovjek koji je (iz kuta 2. st.) živio u
nedavnoj prošlosti. Kršćanstvo nije bilo utemeljeno na seriji mitova koji su se dogodili u daavnoj
prošlosti, već na konkretnom čovjeku i njegovu životu, smrti i navodnom uskrsnuću.
 6. Kršćanstvo je u samom začetku svog pokreta privlačilo velik broj žena. Neke od njih su (posebno u 1.
st.) stekle značajan utjecaj i važne pozicije u kršćanskim zajednicama (Pavao stanovitu Juniju naziva
apostolom.)
 7. Kršćanstvo je razvilo strukturu i sustav vladanj te organizacije na razini kakvu niti jedan poganski kult,
misterijske religije ili filozofske škole nisu! Od samog začetka (Pavlove poslanice) pratimo osjećaj
zajedničkog pripadanja jednoj Crkvi koja nadilazi lokalnu razinu!

Uspon rimskog biskupa tijekom prvih nekoliko stoljeća kršćanstva

 Do 325. godine u bazenu različitih kršćanskih struja (gnostici, marcionisti, ebioniti i sl.) uspjela je kao
pobjednik izaći jedna specifična verzija kršćanstva (Velika sveopća/katolička Crkva) sa svojim sustavom
organizacije i hijerarhije (svećenici, đakoni, biskupi...)

Uspon rimskog biskupa

 Temeljni tekst za razumijevanje čitavog ovog procesa:

o Šimun Petar nato odgovori: Ti si Krist, Sin Boga živoga! A Isus mu odgovori: Blažen si, Šimune, sine
Jonin, jer to ti ne otkri tijelo i krv nego Otac moj koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar –
‘Stijena’, i na toj ću stijeni sazidati Crkvu svoju, i vrata Podzemlja neće je nadvladati
 Ovaj je tekst postao teorijsko utemeljenje vlasti i autoriteta rimskih biskupa (kasnije papa)!
 Ako analiziramo sve Novozavjetne tekstove, vidljivo je da je prisutnost i važnost Petra kao
pojedinca bez presedana!
o Prvi je kojeg je Isus pozvao da ga slijedi
o Uvijek se pojavljuje prvi na listi apostola
o On je taj koji je Isusa pozvao da hoda po vodi
o Petar je apostol u čiji je brod Isus ušao
o Petar jedini govori u sceni Isusova preobraženja

18
 o Petar se i najčešće obraća Isusu: postavlja pitanja, traži dodatna objašnjenja i sl.
 Ono što ostaje upitno je sljedeće:
o Je li Petrovo vodstvo među apostolima bilo simboličko ili stvarno/doslovno?
o Je li Petrovo vodstvo bilo osobno pa je samim time umrlo kada je umro Petar ili je prenosivo?
 Od 2. st. (pa nadalje) – rimska zajednica kršćana čuva uspomene o Petru
o Mjesto gdje je, prema tradiciji, Petar ubijen, je kasnije postalo mjesto gradnje bazilike sv. Petra
o Vrlo brzo se javljaju i relikvije povezane s njegovim životom koje se posebno poštuju i čuvaju
o Ljudi hodočaste na mjesto Petrove smrti
 Dakle, od 2. st. moguće je pratiti posebno poštovanje zajednice kršćana u Rimu prema Petru.
 Prema tradiciji: sv. Petar je započeo svoju misionarsku karijeru u Palestini, ali je na kraju došao do Rima
gdje je djelovao do svoje smrti
 Prva Klementova poslanica – djelo napisano krajem 1. st. od autora za kojeg tradicija drži da je zapravo
Klement, biskup u Rimu. U djelu, autor zajednicu u Korintu nastoji dovesti u red
 Od samog početka kršćanstva vidimo tragove osjećaja kolektivnog identiteta koji nadilazi lokalnu granicu
– pripadanje jednog univerzalnoj Crkvi koja se prostire diljem Carstva
o Ciprijan (biskup u Kartagi) – 3. st. – jedinstvo Crkve se mora čuvati pod svaku cijenu!
 Dakle: postojanje ideje univerzalne Crkve čije je jedinstvo od krucijalne važnosti – u tom kontekstu raste
priča o Petrovoj službi i ideji prenošenja te službe na njegove nasljednike (rimske biskupe)
 Tko ima autoritet u Velikoj (sveopćoj) Crkvi?
a) Klement Rimski – u već spomenutoj poslanici (kraj 1. st.) tvrdi da su apostoli postavili muškarce koji
trebaju nasljediti njihovu poziciju i ulogu
b) Irenej (biskup u Lyonu) – 180. god. – sugerira postojanje biskupske sukcesije diljem Carstva
 Ideja: Isus  apostoli  biskupi
c) Ciprijan (biskup u Kartagi) se žali na one kršćane koji se tijekom svađe i polemike pozivaju na
rimskog biskupa i njegov autoritet (žali se da na taj način idu iznad njegova autoriteta)
d) Ako novozavjetni tekstovi portretiraju Petra kao glavnog među apostolima, onda i onaj koji
nasljeđuje Petra (rimski biskup) mora imati poseban autoritet, snagu, prevlast i utjecaj – takav je bio
način razmišljanja!
 Pontifikat Stjepana I. (rimski biskup – 254.-257.)
o Tijekom Decijevih progona (250.) neki su biskupi u Španjolskoj pod pritiskom državnog aparata
odustali od kršćanske vjere (tzv. lapsi). Jedan dio njih (nakon što su progoni prestali) odlaze upravo
kod rimskog biskupa i traže oprost!
 Stjepan je prvi među rimskim biskupima koji je jasno i otvoreno pokušao nametnuti svoje
odluke drugim biskupima diljem Carstva
 Pontifikat Julija I. (rimski biskup – 337-52.)
o Odbio je stati uz biskupe arijaniste (heretike) koji su ekskomunicirali druge biskupe u Crkvi.
 Vrijedi imati na umu da je u to vrijeme na tronu car Konstantin II. koji je i sam bio pristaša
arijanizma.

19
 o Julije odbija stati uz njih te čak inzistira da bi se njega trebalo konzultirati prije svake veće i važnije
odluke (poput ekskomunikacije nekog)
o Tijekom njegova pontifikata, došlo je i do sabora u Sardici 342. god. gdje je, između ostalog,
odlučeno da se sva biskupska suđenja mogu po potrebi razmatrati i revidirati u Rimu pod
paskom rimskog biskupa!
 Pontifikat Marcelina (296-304.) – prvi rimski biskup koji je službeno nosio titulu papa (grč. πάππας –
otac)
 Pontifikat Siricije (384-399.) – prvi biskup koji i službeno nosi titulu pontifex maximus.
o Izdao 385. prvi službeni decreto – službeni dekret kojeg na temelju autoriteta svoje pozicije donosi
rimski biskup – u njemu je zahtjevao da sve odredbe budućih takvih dekreta nose teret zakona. Ono
što su do tada isključivo radile crkvene sinode/sabori – sada taj pravni autoritet pripada i
dekretima rimskih biskupa!
 Dakle, do kraja 4. st. imamo sljedeći niz razvojnih procesa unutar Velike Crkve
o Ideja apostolske sukcesije (Isus->apostoli-> biskupi)
o Rimski biskupi – ideja da oni nasljeđuju sv. Petra!
 Tijekom 5. st. po prvi puta čitamo o rimskim biskupima koji sami elaboriraju vlastitu teoriju –
objašnjavaju argumente zbog kojih oni moraju imati posebni autoritet u Crkvi
 Papa Inocent I. (402-07) – istaknuto da niti jedna crkvena odluka ne može biti važeća ako se prije ne
potvrdi u Rimu.
 Papa Lav Veliki (440-61) – idejni arhitekt teorije rimskog biskupa kao Petrova nasljednika. On je
prvi to jasno elaborirao.
o Imao je vrlo jak autoritet nad svim zajednicama na zapadnom dijelu carstva (pomogao mu je u tome i
car Valentinijan III. Koji ga je podupirao)
o Vodio je apsolutno glavnu riječ na saboru u Kalcedonu 451. god. gdje je monofizitizam osuđen kao
hereza
 Monofizitizam – kristološko učenje prema kojemu Isus jest i bog i čovjek, ali u njemu postoji
samo jedna narav – ona božanska!
o Za razliku od svojih prethodnika, Lav Veliki je opetovano i eksplicitno naglašavao da je rimski biskup
nasljednik sv. Petra i da samim time nasljeđuje i autoritet kojeg je sv. Petar imao među apostolima!
 Osim pape Lava Velikog, izuzetno je važan (u razumijevanju ovog procesa uspona rimskog biskupa) i
papa Gelazije I. (492-96.)
 U jednom od svojih pisama, Gelazije I. zamjera tadašnjem bizantskom caru Anastaziju zbog miješanja u
crkvene sporove (oko monofizitizma i Kristova identiteta)
o Njegov argument: Svijet je vođen snagom kraljeva i autoritetom svećenika
o Kraljevi tek posjeduju potestas (moć) – čistu silu
o Svećenici posjeduju auctoritas (autoritet)
o Prema Gelaziju, kraljevi imaju svoju, a svećenici svoju domenu kojom se trebaju baviti. No, ako dođe
do konflikta, snaga i utjecaj svećenika mora biti iznad utjecaja kraljeva jer se svećenici bave
ljudskim dušama koje su besmrtne, a kraljevi tek ljudskim tijelima koja umiru.

20
 U svemu tome je bila važna i podrška rimskih careva (ipak su oni imali moć-vojsku-silu):
o Car Valentinijan III. (5. st.) – inzistira da autoritet rimskog biskupa proizlazi od sv. Petra,
veličanstvenosti vječnog grada Rima i od svetih crkvenih sabora!

ZAKLJUČAK

 Do kraja 5. st. rimski su biskupi uspješno nametnuli vlastiti autoritet, a kao diskurzivni temelj toga
koristili su tzv. Petrov tekst iz Evanđelja po Mateju, a praktični temelj im je bila ideja apostolske
sukcesije prema kojoj nasljednici sv. Petra (rimski biskupi) – ujedno nose i njegov autoritet i posebni
utjecaj u kršćanskom svijetu.
 To je bila logika kojom se vodila Katolička Crkva u razdoblju kasne antike.
 No, mora se priznati da (iz historiografske strane) ta logika ima svoje probleme:
o Gotovo je sigurno da prva zajednica kršćana u Rimu (sredina 1. st.) nije uopće bila vođena strukturom
jednog biskupa na čelu, a i gotovo je sigurno da u strukturi vodstva te zajednice (kakva god ta
struktura u to doba bila) nije bio apostol Petar!
o Autoritet rimskih biskupa (tijekom 1. i većeg dijela 2. st.) nije bio ni potpun ni univerzalno prihvaćen
(rimski biskupi nisu posjedovali mehanizme prisile)
o Tijekom tog ranog razdoblja (1. 2. ali i 3. st.) nije postojao opći konsenzus u Crkvi oko toga je li
rimski biskup nosi primat prestiža (simbolički) ili primat autoriteta (doslovno!)
o Odnosi rimskih biskupa s vladarima od 4. st. nadalje – bili su dvosmisleni i ostat će takvi stoljećima!
Dobar dio srednjeg vijeka predstavlja jednu vrstu previranja oko pitanja autorieta na relaciji: kralj –
papa. (Laička investitura)

21
 BARBARI I RIM

Barbari: uvodne napomene

 Edward Gibon Opadanje i propast Rimskog Carstva (1776. god.): “dva vanjska faktora djelovala na slom
Rimskog Carstva”:
1) Kršćanstvo (novo praznovjerje; pacifizam)
2) Barbarski narodi i njihovo prodiranje na prostor carstva

Tko su bili barbari?

 narodi koje su još drevni Grci (npr. Homer) prozvali: οἱ βάρβαροι - oni koji govore nekim čudnim
jezikom i zbog toga su manje vrijedni od civiliziranog stanovništva Grčke (izvorno percepcija barbara od
strane grčkih autora!)
 Grci imaju još jednu riječ za strance - ξένος (ksenos) -> nosi negativne konotacije

Homer u epu Ilijada (6. st. pr. Kr.) spominje jednom riječ βαρβαρόφωνος (barbarophonos) – oni koji govore
nerazumljivim jezikom kako bi opisao drevni narod s područja jugozapadne Anatolije koji se borio na strani
Trojanaca u slavnom ratu.

 Rimljani preuzimaju praksu od Grka (negativne konotacije riječi) – pa οἱ βάρβαροι na grčkom, postaje
barbari na latinskom
 Rimljani tu riječ prvotno koriste za sve one koji žive izvan granica carstva
 Još jedan termin (koji se tu i tamo pojavljuje) – germani (npr. Julije Cezar u svom komentaru na Galske
ratove)
 Puno češće se u rimskim izvorima pojavljuje termin Germanija (cath-all fraza za čitavo područje
sjeverno od Rajne!)
 Rimljani su tamošnje narode koristili i termin Kelti
o To sve (različiti termini!) pokazuje da Rimljani nisu previše bili zainteresirani za dubinsko
istraživanje prirode i običaja tih naroda već su ih sve nastojali strpati u jedan te isti koš!
 U kratko: za Rimljane barbari izvorno predstavljaju sinonim za strance – sve one koji nisu dio carstva!

Kako proučavati barbarske narode?

 Nisu nam ostavili gotovo nikakve pisane tragove o sebi

o Najstariji pisani izvor na gotskom kojeg posjedujemo je prijevod Biblije s latinskog – djelo (već
spominjanog!) biskupa Wulfile
o To znači da se moramo između ostaloga oslanjati na rimske izvore
 Rimski izvori nose svoje probleme:
a) Rimljani su bili skloni o drugim narodima pisati iz vlastite percepcije, kulture i tradicije pa su često
povlačili paralele između sebe i drugih naroda (transliteracija – njihov običaj xy je kao naš običaj xz)

22
 b) Problematika konstrukcije onog drugog: konstrukcije identiteta jednog naroda iz pozicije vlastitog
naroda (u ovom slučaju rimskog) su problem jer ne predstavljaju objektivnu presliku stvarnosti, već su
vrlo često sastavljeni od niza stereotipa, generaliziranja i predrasuda
 Barbari su divljaci
 Barbari imaju čudne običaje. Svi su izuzetno visoki
 Svi barbari govore čudnim jezikom, imaju dugu kosu i nose bradu
c) Rimski izvori nose u sebi ono što povjesničari nazivaju Tacitov problem:
 Niz naroda koje Gaj Julije Cezar spominje u svom djelu o Galskim ratovima, Tacit (2. st.) ne
spominje u svom djelu Germanija. Ako pak Tacitovu studiju usporedimo s djelima Amijana
Marcelina (4. st.) – vidjet ćemo isti problem – Amijan ne spominje niz naroda koje Tacit spominje
 S vremenom se pojavljuju pisani izvori o povijesti i razvoju određenih barbarskih naroda
d) Jordan (povjesničar s područja Donje Mezije) napisao je 551. god. djelo De origine attibusque
Getarum (O podrijetlu i djelima Gota)
e) Grgur iz Toursa – krajem 6. st. piše djelo o povijesti Franaka
f) Beda Časni – početkom 8. st. piše povijest anglosaksonskih plemena
g) Redovnik Pavao Đakon – krajem 8. st. napisao je djelo o povijesti Langobarda (Historia
Langobardorum)
 Važne napomene vezane uz karakter ovih djela
o Svaka od spomenutih historiografskih studija napisana je znatno kasnije od razdoblja prvih dodira
Rimljana s barbarima (nekoliko stoljeća kasnije!)
o Svi spomenuti autori pišu ili iz kršćanske ili iz rimske perspektive. Nije im cilj razumijeti barbarske
narode iznutra, već ih smjestiti u širi narativ koji je obilježen ili kršćanskim ili rimskim državnim
diskursom
o Svi autori skloni pretvaranju prošlosti u povijest. Preuzimaju legende, mitove i narodne priče tih
naroda i od njih nastoje učini stvarnu povijest. U velikoj većini slučajeva nemamo nikakav
način na koji bismo mogli provjeriti jesu li događaji iz tih priča povijesno pouzdani, ali
vjerojatnije je da se radi o čistim mitovima i legendama
 Drugi način za pristupiti fenomenu barbarskih naroda (osim analize rimskih izvora!) jest lingivistička
analizia njihovog (germanskog) jezika – ali i taj pristup ima svoje limite!
 Treći način: arheologija!
 U vrijeme kada se pojavljuje (izvorno kao amaterska disciplina) – primarno je fokusirana na Grčku i Rim
(otkrivanje Troje, Krete i slično)
 Prva faza arheologije kao znanstvene discipline!
o Prva desetljeća ahreologije kao znanstvene discipline (sam kraj 19. i poč. 20. st.) karakterizirana su
određenim etničko-rasnim idejama (posebno u vrijeme nacizma – ideja otkrivanja čiste izvorne rase i
sl.)
 U to su vrijeme arheolozi (npr. Gustav Kossinna) vjerovali da mogu otkriti ono što su nazivali
provincijama kultura – koje su bile stabilne isključive i koje jebilo moguće otkriti na temelju
sačuvanih tragova

23
  Drugim riječima, kada bi našli jedan tip artefakta na širem području Europe ili Mediterana – onda
bi ga poistovjetili s određenim narodom kojeg bi portretirali kao koherentnu skupinu ljudi koja je
očito dugo živjela na tom području!
 S vremenom je postalo jasno da je rasa društveni konstrukt – suvremeni koncepti rase osmišljeni su
tijekom 19. st.
 Sredinom 20. st. (posebice 60-ih godina) arheolozi su umjesto o rasi, počeli govoriti o etnicitetu
 Etnicitet – fleksibilniji i korisniji termin u znanstvenim istraživanjima povijesti naroda
 Ali isto tako – tijekom tog razdoblja arheolozi su bili prvenstveno primordijalisti
o Vjerovali su da je etnicitet biološki koncept: nepromjenjiv, inherentan i jedinstven (on je kao
dio genetske strukture čovjeka!)
 S vremenom niti taj koncept nije bio zadovoljavajuć, pa su arheolozi prešli sa priče o etnicitetu na priču
o identitetu.
 Teorija: ljudi mogu izabrati u različitim situacijama razne aspekte koji ih čine distinktivnima u odnosu na
druge pojedince i grupe ljudi
o Primjerice: u slučaju barbarskih naroda: oružje, hrana, odjeća, jezik, frizura, običaji – sve su to
stvari koje se mogu preuzeti, adaptirati i promijeniti – a to su stvari koje jedan narod čine
specifičnim
o Ne radi se uopće o primordijalnim stvarima – nisu biološki zacrtane, nisu nepromjenjive
o Kako bismo danas odredili američki etnicitet?
 To je suvremeni primjer polietničkog naroda!
 Dakle, arheološka istraživanja naroda su išla otprlike ovakvom putanjom: RASA  ETNICITET 
IDENTITET
 Identitet kao termin – društveno konstruiran, nije biološki uvjetovan i predeterminiran!
 Iz svega toga proizlazi znanstveno područje interesa koje se naziva etnogeneza – pojam koji opisuje
stvaranje jednog naroda

 Povjesničar Jordan (6. st.):

Now from this island of Scandza (Skandinavija op.a.), as from a hive of races or a womb of nations, the
Goths are said to have come forth long ago under their king. Berig by name. As soon as they
disambarked from their ships and set foot on the land, they straghtwas gave their name to the place
 Jedna vrsta priče o porijeklu naroda – dobar primjer onog pretvaranj prošlosti u povijest!
 Jedna posebna kraljevska obitelj počne privlačiti sljedbenike i s vremenom tradicija te obitelji postaje
tradicija tog čitavog naroda
 Postojali su i decentralizirani narodi gdje nemate jednog karizmatičkog vođu koji okuplja ljudi niti neki
važan događaj iz davne prošlosti koji se s vremenom pretvara u društveno tkivo jednog naroda (npr.
Alemani ili Slavi – pokazuju osjetno manju razinu kolektivnog identiteta)
 Generalno gledano, možemo kazati da narodi koji su uspješno uspostavili vlastita kraljevstva na
području koje je bilo dio zapadnog rimskog carstva pripadaju prvom tipu etnogeneze kakvog vidimo u
Jordanovu opisu povijesti Gota

24
 Svi barbarski narodi koji ulaze na područje Rimskog Carstva (Franci, Vizigoti, Vandali...) posjeduju
sljedeće karakteristike:
o Čvrsta zajednica ljudi stacionirana jasno na određenom teritoriju
o Relativno stabilna kultura i jezik – distinktivni u odnosu na druge!
o Samosvjesnost vlastitog jedinstva – svjesnost da su na neki način različiti od drugih naroda
 Ovo ima važne implikacije za jednu karakteristiku kasnoantičkog razdoblja:
BARBARSKE INVAZIJE – Jednostavno je nemoguće govoriti o barbarskim invazijama kao o
nekakvom dugotrajnom i koherentnom procesu na relaciji Rimljani – barbari. Barbarska su se plemena
sama po sebi opetovano mijenjala i razvijala!
o Karta koja se nalazi gotovo u svim udžbenicima iz povijesti za osnovne i srednje škole – a koja je
zapravo čista fikcija jer ostavlja dojam da se radi o nekakvom koherentom procesu barbarske invazije
o Barbari sami po sebi predstavljaju niz vrlo komplkesnih, različitih te promjenjivih zajednica ljudi

Što uopće znamo o tim barbarima?

 Pojednostavljeno rečeno:
o Barbari su predstavljali malene zajednice zemljoradnika
o Slobodni ljudi orijentirani oko obitelji kao temeljne jedinice njihova društva
o Status u barbarskim društvima ovisio je o: bogatstvu, imovini i vojnoj vještini
 Barbari nisu bili nomadi – radi se o ljudima koji u pravilu žive u stabilnim zajednicama
 Kada dolaze prvi puta u doticaj s Rimljanima započinje specifičan povijesni proces
o Da bismo razumijeli kako je došlo do tog procesa (selidba s prostora izvan u prostor unutar carstva)
morali bismo detaljno proučiti svaki slučaj zasebno (svaki barbarski narod posebno)
o Primjerice: tko su bili Huni, odakle dolaze, koje su karakteristike njihove zajednice, kako su došli u
doticaj s Rimljanima, što se dogodilo nakon toga itd.
 Ne može se govoriti ni o barbarskim invazijama ni o velikoj seobi naroda kao o nečemu što postoji kao
jedan koherentan proces! To nikada nije postojalo!
 Iz dostupnih izvora čini se da su barbarski narodi bili podjeljeni u klanove
 Unutar sebe du dijelili zajedničke legende, mitove i priče o vlastitoj prošlosti (što dobro ilustrira Jordanov
opis Gota i njihove povijesti)
 Niz drugih stvari čini svaki od tih barbarskih naroda distinktivnim:
o Način oblačenja
o Određeni oblici religijskih praksi
o Oružja
o Vojne taktike
o Posuđe (arheologija!)
o Nakit
o Jezik
 Bili su zajednice orijentirane oko vijeća starješina nad kojima je bio jedan pojedinac = svojevrsni vođa
(nešto poput kralja) – dolazi iz elitnog sloja društva

25
  Franci su primjerice bili više nalik konfederaciji različitih plemena
KLJUČNA POANTA: Izvan granica RC postojao je izuzetno promjenjiv i kompleksan svijet različitih naroda s
kojima će Rim posebno tijekom 3. 4. i 5. st. ući u interakciju!
RIMLJANI I BARBARI
 Nemoguće je ulaziti u detaljniju diskusiju i analizu svakog od barbarskih naroda i njihova odnosa s
Rimskim Carstvom
 Uzimam Vizigote kao case study!
 Prije toga, nekoliko važnih napomena:
o Rim je imao dugu tradiciju odnosa s narodima koji su živjeli na prostoru tzv. Germanije. Što se
Vizigota tiče – s njima je prvi službeni sporazum sklopljen 325. god.
o Rimljani su poznavali različite grupe Gota, Vizigota i Ostrogota. Bili su svjesni da oni žive preko
granice i imali su nekakva generalna shvaćanja njihovih karakteristika
o Rimski doticaj s Vizigorima tijekom 370-ih god. posljedica je pritiska koji je došao od strane Huna
koji su sredinom 4. st. napali Ostrogote (domino efekt)
o Vizigoti, u strahu od Huna, traže službeno dopuštenje 376. god. od Rimljana da uđu u prostor carstva
kako bi se zaštitili. Rimljani im to daju, ali prevelik broj Vizigota dolazi. Nakon toga, počinje
iskorištavanje i maltretiranje od strane Rimljana što dovodi do pobune
 Car Valens s vojskom kreće kako bi riješio taj problem, ali je doživio neugodan poraz kod
Adrianopola 378. godine!
 Nakon toga je car Teodozije pronašao kompromis i smirio tenzije između Rima i Vizigota!

Rimljani i Barbari: slučaj Vizigota

 Da bi se dobio kontekst, mora se uzeti u obzir ono što se događa na zapadnom dijelu carstva nakon smrti
cara Teodozija 395. god.
o Najmoćniji čovjek ondje – visokopozicionirani general Flavije Stilihon
 Tko je Flavije Stilihon?
o Sin Vandala i Rimljanke koji se kroz vojne uspjehe uzdigao na vrlo visok položaj
o God. 384. Stilihon oženio Teodozijevu nećakinju Serenu
o Teodozije mu je u povjerenje predao svoju dvojicu sinova
o Stilihon svoje kćerke oženio za Honorija (Teodozijeva sina i nasljednika koji je preuzeo zapadni dio)
– prvo Mariju 391. a onda i Termantiju 408. god.
 Dakle, radi se o iznimno utjecajnom čovjeku (iako je barbarskog podrijetla) – dobro povezanom sa
carskom obitelji

Odnos Rimljana i barbara: Vizigoti

 Stilihonova politička kriza dolazi s Vizigotima. Taj je problem imao nekoliko distinktivnih dimenzija
o Stilihon je trebao zamijeniti zapadne rimske trupe koje su poginule u bitci na rijeci Frigid 394. god.
Zbog toga regrutira barbarsku vojsku uz granicu rijeke Rajne. Moga je Stilihon regrutirati Vizigote

26
 koje je još prije Teodozije smjestio na područje Balkana, ali nije vjerovao njihovom kralju Alariku – s
kojim nije želio surađivati!
o Druga dimenzija problema: U to vrijeme postoji veliko nepovjerenje između zaapdnog i istočnog
Rimskog Carstva
 Na istoku je legitimni car Arkadije (drugi sin Teodozijev), a na zapadu Honorije (međutim, u
praksi – glavni čovjek zapada je Stilihon)
 Obje te strane nastoje iskoristiti Alarika u međusobnoj borbi i previranju

Alarik I. – vladar i vođa Vizigota od 395. do 410. godine. Pripadao je dinastiji Balti

 Stilihon želi iskoristiti Alarika i njegovu vojsku kako bi ZRC pripalo područje provincije Ilirik (granično
područje istoka i zapada)
 Arkadije u isto vrijeme ima jedan potpuno drugačiji politički cilj – u potpunosti pomaknuti Gote s
balkana prema zapadu
 Alarik se do tada iskazao kao vjerni saveznik (borio se uz cara Teodozije na bitci kod rijeke Frigid), ali i
on ima problem: opozicija iznutra – gotski vojni zapovjednik Gainas – želi svrgnuti Alarika
 Što Alarik želi?
o Jasno definiran odnos i dogovor između rimskog carstva i njegovog naroda i to želi na papiru
o Visoku službenu vojnu titulu u strukturi rimske vojske
o Želi zajamčenu zemlju za svoje vojnike (prije svega na području sjeverne Afrike)
 Te stvari Alarik prvo traži kod Arkadija – na istoku!
 Kada Arkadije odbija njegov zahtjev, Alarik kreće u pljačkaški pohod po balkanu. To radi jer time želi
povećati pritisak na cara kako bi ostvario svoje zahtjeve
 Početkom 5. st. kreće prema Italiji, a Stilihon povlači svoje trupe iz Britanije
 God. 402. dolazi do tri neodlučujuće bitke između Stilihona i Alarika
 Nakon toga, Alarik se ponovno vraća na balkan, a Stilihon prijestolnicu premješta u Ravenu (sjevero-
istočna Italija) čime je došao bliže području s kojeg upadaju Vandali, ali i bliže samom Alariku
 Nakon toga, 406. konglomerat različitih barbarskih naroda upada na sjeverni dio Italije. Posljednjeg dana
godine (31.12.406.) Vandali, Svevi i Alani prelaze preko zaleđene Rajne i nastavljaju pljačkati sve do
Španjolske!
 U tom trenutku je politička situacija na zapadnom dijelu carstva iznimno teška
o Britanija totalno napuštena (prethodni slide!)
o Većina sjevernog dijela Galije bez vojske
o Vandali, Svevi i Alani – prešli preko Rajne i pljačkaju
 U međuvremenu, Stilihon i dalje pokušava iskoristiti Alarika kako bi ostvario svoj temeljni vanjsko-
politički cilj: jasno pripajanje Ilirika Zapadnom Rimskom Carstvu
 Ide toliko daleko da blokira sve zapadne luke za svaki brod sa istoka (što de facto predstavlja objavu rata
Arkadiju)
 Istovremeno, Alarik zahtjeva novac i imovinu za svoju lojalnost

27
 Honorije se postepeno osamostaljuje i sukob sa Stilihonom postaje neizbježan – nije više želio da netko,
osim njega, ima toliku političku moć na zapadu. God. 408. Stilihon ubijen
o Taj se potez pokazao pogrešnim prije svega zato što Stilihon nije imao nakanu svrgavanja Honorija
(on je želio otići na istok nakon Arkadijeve smrti 408. i vladati tim dijelom), ali i zato što je Stilihon
jedini bio sposoban voditi obranu carstva od barbara!
 Alarik sada (nakon smrti Stilihona) vidi svoju priliku i kreće vojskom prema Rimu. Da ne bi došlo do
pljačke i rušenja, Rim daje visoku otkupninu Alariku (oko 2250 kg zlata, 13600 kg sredba i 3000 svilenih
haljina)
 Tijekom većeg dijela 409. Honorije i dalje tvrdoglavo odbija dati Stilihonu visoku vojnu titulu
 No, kada se ovaj s vojskom približio Rimu, senat se umiješao i sam proglasio Alarika vrhovnim vojnim
zapovjednikom, ali je odbio dati njegovim vojnicima zemlju u sj. Africi!
 Nakon tog odbijanja, Alarik 24. 25. i 26. kolovoza 410. upada u hara gradom Rimom (vrata grada
Alariku je otvorila kršćanka iz senatorskog sloja)
 Vizigotsko pljačkanje grada Rima pod vodstvom Alarika I. u kolovozu 410. god. zanimljivo je iz
nekoliko razloga:
o Sve apostolske crkve u Rimu (npr. Bazilika sv. Petra) su bile pošteđene! Ni u jednu od tih crkva
vizigotska vojska nije ni ušla!
o Rimsko je stanovništvo čak imalo pravo u crkvi zatražiti azil. Oni koji su ušli u crkvu, bili su
apsolutno zaštićeni od napada Vizigota!
 Sv. Jeronim je o tom događaju napisao: S jednim gradom pao je i čitav svijet
 Međutim, danas povjesničari znaju da je to bilo apsolutno pretjerivanje
 Pljačka grada Rima 410. je bio poprilično jednostavan događaj (not a big deal event), ali je zasigurno
zadao simbolički udarac gradu Rimu
 Alarik se nakon osvajanja grada povlači! Njemu nije u cilju postati car čitavog Rimskog Carstva. On nije
ubio Honorija i senatore
 Njemu je cilj i dalje isti: potvrda vojne titule, imovina za sebe i vojnike te službeni sporazum s
Rimskim Carstvom
 Ubrzo nakon osvajanja grada, Alarik na putu prema sjevernoj Italiji iznenada umire (uzrok: groznica?) – a
nasljeđuje ga njegov brat Ataulf koji se vrlo brzo nakon toga ženi s Honorijevom polusestrom (cilj:
ojačati veze s carskom obitelji!)
o Dakle, niti njemu nije bio cilj ubijanje/svrgavanje Honorija!
 Godine 415. Ataulfa ubijaju pristaše njegova unutarnjeg neprijatelja Sara, a novi vizigotski
vladar/kralj postaje Alija
 U donekle nejasnim okolnostima, oko 418. godine Vizigoti konačno dobivaju službeni sporazum s
Rimskim Carstvom
o Obvezuju se da će suzbiti pobunu ustanika u Galiji (ustanici imena Bagaudae – pojavili se prvi put još
u vrijeme krize 3. st. – skupina pobunjenih seljaka i robova)
o Obvezuju se da će braniti zapadnu obalu carstva od svih napada pirata
o Obvezuju se boriti uz Rimljane u Španjolskoj protiv Alana, Sveva i Vandala

28
  Dobivaju de facto vlastito kraljevstvo sa prijestolnicom u Toulouseu

Odnos Rimljana i Vizigota: ZAKLJUČAK

 Vizigoti su prije svega bili prisiljeni kretati se u smjeru RC zbog djelovanja Huna. Da ovi nisu napali
Ostrogote, situacija bi izgledala kud i kamo drugačije
 Vizigoti su dugo godina bili politička igračka između ZRC i IRC – svaka od tih dviju političkih sila je
nastojala iskoristiti Alarika i njegovu vojsku za vlastite političke ciljeve! Drugim riječima, i rimska je
politika imala svoj utjecaj na smjer kretanja Vizigota!
 Vizigoti tijekom tog čitavog razdoblja (od smrti Teodozija 395. do 418. žele: vojnu titulu za Alarika,
imovinu za vojsku te službeni sporazum s Rimom koji bi sve to potvrdio i očuvao
 Što bi bilo da su Vizigoti taj sporazum dobili 401. godine kada su se prvi put okrenuli s balkana prema
Italiji i krenuli ondje pljačkati? Možda bi Stilihon preživio političke okolnosti, a ZRC bi imalo drugačiju
budućnost
 Sve su to pitanja na koja je teško odgovoriti, ali koja nas upozoravaju da je odnos posljedica niza
različitih situacija, događaja i fenomena
 Nemoguće je gledati na taj proces (koji je doveo Vizigote s područja izvan granica carstva, uz rijeku
Dunav prije 376. godine na (konačno) područje Galije sa prijestolnicom u Toulouseu 418. godine) – kao
na nešto što je koherentno i sistematski razrađeno!
 Isto tako, jako je teško gledati na ovaj proces kao na neku vrstu barbarske invazije. Gdje bi uopće bili
tragovi i dokazi te invazije?
o Čak i 376. kada po prvi puta prelaze granicu (rijeka Dunav) Vizigoti najprije šalju javnu molbu caru
Valensu da bi se sakrili od Huna!
o Isto tako, Vizigoti su još od 325. imali sporazum s Rimom kao federati - narodi kojima je Rim
dopustio da se naseli na graničnim područjima, a ovi su zauvrat služili u rimskoj vojsci
o Međutim, velik je broj Vizigota 376. prešao granicu, Rimljani su ih počeli iskorištavati i izbila je
pobuna te težak poraz Rimljana kod Adrianopola!
 Pojedini vojni zapovjednici (poput Alarika) služe pod Teodozijem, ne bore se protiv njega, već uz njega!
 Svaki od Vizigotskih pljačkanja i upada predstavlja njihovo sredstvo kojim žele ostvariti stanovito
priznanje od Rima, sporazum, imovinu za vojnike i titulu za vlastitog zapovjednika!
 Zbog niza okolnosti, imamo jako puno dobrih izvora o Vizigotima i stoga je moguće s određenom
sigurnošću rekonstruirati njihovu povijest i odnos s Rimom
 Postoje pojedini barbarski narodi o kojima iz izvora jedino znamo njihovo ime i to je to.
 PONOVNO: Ako bismo željeli razumijeti dugotrajan proces dinamike odnosa barbarskih naroda s
Rimskim Carstvom (od stranaca izvan granice do naroda koji imaju de facto svoju državu u prostoru
carstva) morali bismo analizirati svaki barbarski narod pojedinačno.
 Ovdje se uzeo primjer Vizigota kao case study jer oni ilustriraju na kvalitetan način karakteristike
dugotrajnog i kompleksnog odnosa između RC i barbarskih naroda u razdoblju kasne antike i ranog
srednjeg vijeka!

29
 BARBARSKA KRALJEVSTVA NA ZAPADU

Uvodne napomene

 Vizigoti smješteni u Galiji između 411. i 418. godine.

o 416. uspješno sklapaju sporazum s Rimom
 U narednim desetljećima vizigotska je vojska ondje evoluirala u zasebno kraljevstvo.
 Vizigotsko je kraljevstvo desetljećima ostalo lojalno Rimljanima
o Sudjelovali su u borbi protiv Vandala, Sveva i Alana (418e, 422e, 446)
o Bilo je i iznimnih sukoba s Rimom (npr. Pokušali su osvojiti grad Narbonne – lučki grad – otvoren put
prema Mediteranu; preko tog grada se moglo doći do Španjolske okolnim putem)

Vizigotsko kraljevstvo

 Kraljevstvo je rezultat širih političkih gibanja koja su se događala na području Galije

 Izvorno, Vizigoti naseljeni na područje grada Toulousea. Nakon toga kreću južno prema Narobonneu, a
onda se šire na čitav južni dio Galije
 Njihova ekspanzija ide bok uz bok drugim ekspanzijama (Franci i Burgundi!) – na području Galije!
 Rimski odgovor na događaje u Galiji?
 Flavije Aecije – koristi Hune kao plaćenike u borbama protiv Burgunda
 U trenutku kada Huni doživljavaju vrhunac moći (sredina 5. st.) Aecije mijenja taktiku i počinje koristiti
Burgunde i Franke protiv Huna
 God. 451. težak poraz Huna u bitci na Katalunskim poljima!
o Huni se povlače na područje Mađarske, Atila umire nekoliko godina kasnije i Huni prestaju biti
opasnost
o Izvori tog doba vojsku koju je Aecije vodio nazivaju rimskom vojskom, te vojnike nazivaju
Rimljanima (romani), ali u stvarnosti vojska je većim dijelom sastavljena od barbarskih naroda:
posebno Vizigota, ali i Franaka te Burgunda!

Flavije Aecije (391-454.).Vrhovni vojni zapovjednik na zapadu – u vrijeme cara Valentinijana III. de facto
glavni i najmoćniji Rimljanin na zapadu!

 Nakon Atiline smrti, Vizigoti postaju važna politička sila na zapadu

 God. 466. Eurik ubija Teodorika II. i postaje novi kralj
o Započinje proces jače ekspanzije
o Između 471. i 476. Eurik osvaja južnu Galiju
 Može se kazati da su Vizigoti djelovali unutar rimskog sistema te su ga, stjecajem okolnosti, naprosto
nadživjeli i tako došli do kontrole nad područjem Galije (nemamo jasnih znakova da su Vizigoti od
početka planirali uzeti Rimljanima Galiju i ondje uspostaviti svoje kraljevstvo)
 Proces vizigotskog osvajanja Galije može se opisati i kao posljedica imaginarnog eksperimenta koji se
oteo kontroli

30
  Od samog početka davalo naznake administrativne kvalitete i činilo se da bi moglo dugo potrajati
 Postoje rasprave o konkretnim odredbama sporazuma kojim su se Vizigoti naselili u Galiji
o Vizigoti dobili zemlju direktno
o Vizigoti dobili dio lokalnih prihoda od poreza i onda na temelju toga naselili područje Galije
 Vrlo vjerojatno je manji dio Vizigota i dobio direktno zemlju (uzeta od domicilnog stanovništva),
ali velika većina je došla do zemlje na temelju prihoda od poreza
 Južna Galija (između 430-450) – stabilno područje – očuvanje mira
o Pronađeni ostatci brojnih raskošnih vila s tog područja
o Ostatci skupltura i drugih umjetničkih predmeta
o Velik dio rimskog domicilnog stanovništva služio je kao administrativni kadar Vizigotskog
kraljevstva

Sidonije Apolinar i njegov opis vizigotskog kralja Teodorika II

 Sidonije (430-480.) – rimski pisac i biskup, izuzetno bogat čovjek potjecao iz ugledne obitelji (bio je i
prefekt grada Rima)
 U svom detaljnom opisu kralja Teodorika II. izriče niz epiteta i pohvala na njegov račun – daleko od
nekakvog negativnog stereotipiziranog opisa barbara!
 Vizigoti su bili pristaše arijanizma, ali nisu provodili agresivnu anti-katoličku politiku (pustili su KC u
Galiji da djeluje u miru)
 Usrkos svojem nastojanju da održe kraljevstvo stabilnim, Vizigoti su doživjeli težak poraz kod Vouillea
507. od strane Franaka i nakon toga njihovo je područje viša-manje ograničeno na područje
Španjolske!

Kraljevstvo Burgunda

 Rana povijest ovog plemena nejasna

 Rimski pisci Burgunde spominju već u 1. st.
 Valentinijan I. Koristi njihovu pomoć u borbi protiv Alemana 369.
 Ratovali na strani Rima protiv Huna (451)
 Oko 443. sklapaju sporazum s Rimom i stacioniraju se na području Savoya (središnja Francuska)
 Veći dio njihovih kraljeva – katolici
 Gundadobad (kralj od 473.) imenovan je prije toga vojnim zapovjednikom ZRC
 Nakon što je postao kralj, dao je kodificirati običajno pravo Burgunda (Lex Burgundiorum) te je za svoje
podanike rimskog podrijetla dao izraditi poseban zakon (Lex Romana Burgondiorum)
o Klasičan rimski potez (kodificiranje zakonika)
 God. 532. i 536. Franci napadaju i osvajaju kraljevstvo Burgunda

Franačko kraljevstvo

31
 Najvažniji kralj iz ranijeg razdoblja zasigurno je Klodvig I. (481-511.) – utemeljitelj dinastije Merovinga
i ujedinitelj Franaka!
 Temeljni izvori o njegovoj vladavini:
o Grgur iz Toursa (biskup) koji je napisao djelo Historia Francorum – cca 50 godina nakon smrti
Klodviga I.
o Dva pisma napisana Klodvigu od strane biskupa Remigija iz Reimsa i Avita iz Vienne (Galija)
 Opis Klodvigove vladavine prema Grguru iz Toursa:
o Klodvig I. Je 486. porazio rimskog vojskovođu Sijagrija
o Oženio se za katolkinju Klotildu koja ga je bezuspješno pokušavala obratiti na kršćanstvo. Na
kršćanstvo tek prelazi nakon što mu je Bog pomogao u bitci protiv Alemana 496. godine
o Klodvig se skupa sa tisućama svojih sljedbenika u Reimsu krstio i tako je franački narod prešao na
kršćanstvo (obred vodio biskup Remigije)
o Klodvig je oko 500. god. napao jednu frakciju Burgunda i pobjedio ih
o Godine 507. porazio je u svetom ratu heretike Vizigote u bitci kod Vouilléa i potjerao ih s područja
Galije
 Grgurov opis je zanimljiv, ali gotovo ništa nije pouzdano:
o Krštenje Klodviga je vrlo vjerojatno došlo tek nakon pobjede nad Vizigotima 507.
 Teško je vjerovati da je čitav narod prešao na kršćanstvo preko noći. Vrlo vjerojatno se radilo o
dužem procesu kristijanizacije!
o Klodvig jest bio oženjen za katolkinju burgundijskog porijekla, ali njezin utjecaj na njegovu politiku
nije toliko jasan
o Klodvig jest porazio Vizigote 507. ali nije se radilo o nekom vjerski motiviranom sukobu protiv
heretika – već o političkom sukobu s ciljem ekspanzije moći
 Zanimljivo je da se Klodvig ponašao u maniri rimskog cara (cermonijalni ulazak u grad; bacanje novaca
okupljenom puku) – ponaša se kao rimski vladar!
 ZAKLJUČAK O FRANCIMA:
o Kroz 5. i 6. st. čitava je Galija došla u ruke Franaka
o Franci su održavali diplomatske odnose s Konstantinopolom
o Bili su katolici i stajali su uz KC

32
 BARBARSKA KRALJEVSTVA U ŠPANJOLSKOJ

Uvodne napomene

 Pirinejski poluotok bio je jedan od najstarijih rimskih provincija

 Rimljani su ondje stigli tijekom 3. i 2. st. kao posljedica ratovanja protiv Kartage
 Alani, Svevi i Vandali 31.12.406. prelaze Rajnu i kreću se preko Galije do Španjolske
 Inicijalno, Rimljani odbijaju prihvatiti legitimnost njihovog naseljavanja ondje
 Kretanja Alana, Sveva i Vandala se mogu okarakterizirati kao invazija
o Naravno, i njihov čin potaknut je nizom okolnosti (zamrzavanje Rajne, Stilihon povukao trupe iz
Galije te preselio prijestolnicu zapadnih provincija u Arles) – ali njihov potez ima elemente invazije
 Rimljani se od početka drugačije odnose prema Svevima, Alanima i Vandalima (za razliku od njihova
odnosa prema Vizigotima)

Svevi u Španjolskoj

 Svevi stižu u Španjolsku oko 409. i osvajaju određn dio pirinejskog poluotoka.
 Svevima su u tome, nenamjerno, pomogli i Vizigoti koji su, prema odredbi sporazuma s Rimljanima,
trebali ratovati i sa Svevima i Vandalima i Alanima
o Na kraju su Vizigoti potukli Alane i jedan dio Vandala i time olakšali posao Svevima
o God. 429. drugi dio Vandala seli u sj. Afriku

Narod porijeklom iz blizine Baltičkog mora. Pod vodstvom kralja Hermerika naseljavaju sjeverozapadni dio
Španjolske (Galiciju). Kraljevstvo se održalo do 584. godine kada ga Vizigoti ruše.

 Svevi su imali niz uspješnih kraljeva

 Kralj Rehil (438-448.) i kralj Rehiar (448-456.)
o U njihovo je vrijeme svevsko kraljevstvo je bilo na vrhuncu svoje moći (Tarakonsku Hispaniju nisu
nikada uspjeli osvojiti)
o Prijestolnica Bracara (današnja Braga – Portugal)
o Rehiar prvi germanski kralj koji je prešao na katoličanstvo. Aktivno djelovao na razvoju suradnje s
domicilnim rimskim stanovništvom
 God. 452. Rehiar sklapa sporazum s Rimom. Isti se sporazum obnavlja i potvrđuje 454. godine
 Ohrabreni ovime, Svevi napadaju Tarakonsku Hispaniju, a rimski car 455. šalje Vizigote da ih zaustavi
što ovi (još uvijek lojalni Rimu!) uspješno i čine
 Kraljevstvo Sveva se održalo do 584. godine kada ga osvaja Liuvigild (Vizigotski kralj)

Vizigoti u Španjolskoj

 U razdoblju od 418. do 455. Vizigoti sporadično prisutni u Španjolskoj (vojni pohodi – kao saveznici
Rima) inicijalno protiv Vandala i Alana, a 455. i protiv Sveva

33
  Rezultat: Vizigoti nadmoćno pobjeđuju Sveve i osvajaju praktički čitav poluotok osim onog
sjeverozapadnog dijela Galicije
 Vizigotsko kraljevstvo u Španjolsoj: problemi
o Bilo je teško vratiti prestiž njihova kraljevstva u Galiji, nakon teškog poraza kod Vouillea 507. god.
Taj je poraz utjecaj o i na kohezivnost Vizigota kao naroda
o U spomenutoj bitci kralj Alarik II. je poginuo. Vizigoti kroz sljedeće stoljeće ne uspijevaju iznaći
jednako uspješnog i karizmatičnog vladara
o Franci (susjedi na sjeveru), Ostrogoti (Italija) te Rimljani (Bizant) – svi se miješaju na različite načine
u političku situaciju u Španjolskoj
o Prije nego je kralj Rekared I. 587. prihvatio katoličanstvo, Vizigoti su bili pristaše arijanizma. Njihovo
je kraljevstvo u Španjolskoj (za razliku od onog razdoblja kada su bili u Galiji) obilježeno
agresivnošću prema katolicima i Židovima
 Unatoč svemu tomu, Vizigotsko je kraljevstvo u Španjolskoj ostavilo impresivne kodifikacije zakona (u
skladu s Teodozijevim zakonikom)
o Taj potez oslikava težnju da se život treba uskladiti i oblikovati prema određenim zakonima
 Uz zakone, sagrađane su brojne crkve, niz umjetničkih djela, nekoliko važnih kršćanskih autora ostavili
niz važnih djela i sl.
o U Toledu (prijestolnici) održan je i niz crkvenih sabora u 6. i 7. st.
 Koliko bi njihovo kraljevstvo u Španjolskoj bilo uspješnije da nije nosilo spomenute probleme=

Vandali (Španjolska i sj. Afrika)

 Vandali u Španjolskoj nisu ostavili gotovo nikakav trag (možda u imenu regije Andaluzija?)
 Čini se da su tijekom boravka u Španjolskoj nastojali postići sporazum s Rimom, ali bezuspješno!
 S vremenom je prostor Španjolske postao prevruće mjesto i pritisnuti i Svevima i Vizigotima dio Vandala
prelazi u Sjevernu Afriku

Vandali u sjevernoj Africi

 Nisu jasne detaljne okolnosti njihova dolaska

 U svakom slučaju već 430. osvajaju grad Hipon (Alžir)
 Godine 436. dobivaju sporazum s Rimom. Zašto?
o Čini se da su Rimljani bili posebno osjetljivi na porezne i druge prihode iz sjeverne Afrike i da su
sklopili sporazum s Vandalima primarno zbog ekonomskih razloga
o Sjeverna je Afrika u to vrijeme bila (vjerojatno) najbogatija od svih rimskih provincija (žitarice,
maslinovo ulje...)
 Moguće je i da su Vandali bili svjesni razloga zbog kojeg su Rimljani na kraju pristali sklopiti s njima
sporazum
 Kreću vrlo brzo u ekspanziju:
o Do 439. osvajaju Kartagu (i krše odredbe sporazuma iz 436.)
o God. 440. pljačkaju i pustoše Siciliju (još jedan važan izvor hrane za čitav apeninski poluotok)

34
 o Osvajaju postepeno otoke na zapadnom Mediteranu
 God. 442. sklapaju novi sporazum s Rimljanima kojeg osnažuju brakom (Valentinijan III. Kćer udaje za
Hunerika, sina vandalskog kralja Gajzerika koji će oca nasljediti 477. god.)
 Nakon što dolazi 455. do svrgnuća Valentinijana III. (i vjerojatno zbog toga!) Vandali upadaju, pljačkaju
i pustoše grad Rim
 To naglo urušava odnose Rimljana i Vandala (iako oni nisu ni prije bili previše pozitivni)
 Između 532. i 534. Justinijan šalje slavnog generala Belizara u sj. Afriku, a ovaj u potpunosti
poražava Vandale i ukida njihovo kraljevstvo

Vandalsko Kraljevstvo u sjevernoj Africi

 Jedino barbarsko kraljevstvo na zapadu koje je odbijalo suradnju s Rimom i koje je kršilo otvoreno
odredbe sporazuma na kraju je uništeno od rimskog (bizantskog) cara Justinijana
 Iako su i Vizigoti u Španjolskoj imali unutarnjih i vanjskih problema, problemi Vandalskog kraljevstva su
bili puno ozbiljniji i kompleksniji
 PROBLEMI VANDALSKOG KRALJEVSTVA:
o Nisu nikako uspjevali uspostaviti kontrolu nad polunomadskim berberskim domicilnim plemenima
o Za razliku od drugih barbarskih kraljevstva, Vandali su poduzeli masovnu eksproprijaciju rimskog
stanovništva u sj. Africi! – teško je nakon toga uspostaviti s njima pozitivan odnos
o Vandali su žestoko progonili arijanske kršćane – još teže razviti pozitivan odnos
o Od 480-ih Vandali su se nalazili i u podređenom položaju u odnosu na Ostrogotsko kraljevstvo kojim
je tada upravljao kralj Teodorik. Ta je činjenica smanjivala njihov vlastiti prestiž u očima lokalnog
stanovništva
 Kralj Hilderik (523-530.) – oslobađa se ostrogotske dominacije i uspostavlja pozitivne odnose sa
Konstantinopolom te poziva nazad katoličke prognanike. Dopušta lokalnim biskupima sazivanje
crkvenih sabora. No, njegovi su potezi naišli na anti-rimsku reakciju druge frakcije na čelu s
Gelmerom koji je 430. podigao pobunu i svrgnuo s vlasti Hilderika

Zaključak

 SUMIRANJE PRVE FAZE TRANSFORMACIJE RIMSKOG ZAPADA

o Potreba za vojnim kadrom potakla je Rimljane na improvizaciju (naseljavanje barbara unutar carstva)
o Ti barbari nisu u carstvo došli kao već formirani narodi – formacija identiteta (stvaranje kohezivnog
naroda Franaka npr.) događa se na rimskom tlu
o Na različite načine i u drugim okolnostima Vizigoti, Franci, Burgundi i Svevi poštivaju odredbe
sporazuma s Rimljanima (Vandali NE!)
o Vjerske podjele su bile problem (manji ili veći) svugdje osim kod Sveva i posebno Franaka
 Jedino se kod Vandala ta vjerska podjela pokazala fatalnom!
o Kada se detaljnije pogleda, društveni i kulturološki život tih kraljevstava ni po čemu ne sugerira neki
teški kolaps jedne civilizacije
o U očima tih barbarskih naroda postoje dva izuzetno moća i jaka tutora i simbola:

35
 Rimsko Carstvo (unutar kojeg i nastaju kao narod s vlastitim kraljevstvom)
 Katolička Crkva - u mnogo čemu obliku društveni život ljudi u tim kraljevstvima

36
 KRAJ ZAPADNOG RIMSKOG CARSTVA

Pad ZRC  uvodne napomene

 U osnovi bio je to svojevrsni non event

 Priče o krahu civilizacije, o prekidu svijeta o krucijalnoj točki civilizacijskog preokreta nakon kojeg svijet
tone u mračni srednji vijek su u potpunosti deplasirane!
 476. godina označavala je prekid jednog specifičnog političkog i ustavnog režima na onoome području
koje je nekada činilo dvije zapadne prefekture Rimskog Carstva
 u Britaniji se od 5. st. nadalje uspostavljaju zasebna anglosaksonska kraljevstva
 U analiziranju pada Zapadnog Rimskog Carstva bavit ćemo se s tri specifične i osnovne teme koje na
najbolji način ilustriraju ovaj proces
 Carska sukcesija
o U prvom dijelu svoje vladavine na zapadu Honorije je bio pod kontrolom tada najmoćnije osobe
Stilihona (sve do 408. god.)
 Stilihon je inače premjestio središte svoje vojske u Ravenu (još u vrijeme sukoba sa Vizigotima)
 Nakon Stilihonove smrti, Honorije i prijestolicu države smješta ondje
 Nakon 408. Honorije je uglavnom pod kontrolom novog najmoćnijeg pojedinca: patricija Konstancija
o Patricij je zapravo počasna titula u to vrijeme koja nosi poseban prestiž i čast – ne predstavlja neki
službeni položaj u carstvu!

Pad ZRC: carska sukcesija

 Konstancije oženjen s Honorijevom polusestrom Galom Placidijom od 418. god.

 God. 421. Honorije Konstancija proglašava Augustom
o Zašto? Nema muškog potomka! Želi sačuvati dinastijski princip prijenosa vlasti (uspostavljen
praktički još od Konstantina Velikog)
o Honorije umire 423. i već 424. Teodozije II (Bizantski car) priznaje Valentinijana III. kao legitimnog
nasljednika na zapadu
 Politička situacija na zapadu u prvoj polovici 5. st:
 U stvarnosti, Teodozije nije imao veliki utjecaj nad onim što se zbiva na zapadu
 Gala Placidija vodi glavnu riječ na carskom dvoru tijekom tog razdoblja
 Ali stvarna moć (na terenu) i sila je u rukama vojnog zapovjednika Flavija Aecija
 Nakon kolapsa Huna (bitka na katalunskim poljima 451.) Gala Placidija odlučuje riješiti problem Flavija
Aecija te ga 454. daje ubiti
o Pokazat će se da se radilo o velikoj grešci!
o Zasigurno jedan od markera u procesu propasti političke institucije Zapadnog Rimskog Carstva
 Osveta: God. 455. Aecijevi sljedbenici ubijaju Valentinijana III. te promoviraju Petronija Maksima kao
novog cara
o Ugledan i bogat čovjek iz senatorkog sloja.

37
 o Ženi se za Valentinijanovu udovicu Liciniju Eudoksiju (kćerku Teodozija II.)
o Uz to, Petronije kćerki Valentinijana III. Eudokiji obećaje ženidbu za njegova sina
 Ovi su politički događaji (ubojstvo Valentinijana III. te dogovoreni brak između Eudokije i
Maksimovog sina) potencirali Hunerika I. i vandalski pohod te pljačku grada Rima 454. godine.
 Od 455. politička elita u zapadnom Rimu stvarnu vlast u ruke daje Ricimeru (unuk vizigotskog kralja
Valije) – dolazi do ključne vojne pozicije u carstvu (lat. Magister militum)
o Njegov uspjeh (general koji se uzdiže na političkoj ljestvici i postaje de facto najmoćniji čovjek
zapada) nije bez presedana: Stilihon, Flavije Aecije...
 Sve do svoje smrti 472. Ricimer je postavio niz (uglavnom nepoznatih) osoba na poziciju cara. Većina
njih je vladala vrlo kratko
o Zanimljivo da su svi dolazili iz rimske aristokracije (uglavnom s područja Galije). Nije postojala ideja
da bi se neki pojedinac barbarskog podrijetla postavio za cara (npr. Ricimer)
 PRELIMENARNI ZAKLJUČAK: Carska je sukcesija na zapadu izuzetno kompleksna tijekom
ovog razdoblja

Pad ZRC  smanjivanje teritorija

 Konstantno smanjivanje teritorija ZRC-a

 Britanija (još od vremena Stilihona) lišena prisustva rimske vojske – u praktičnom (iako ne i u pravno-
formalnom) smislu prestaje biti dio carstva
 Sjeverna Galija – postepeno dolazi pod kontrolu franačke države
 Španjolska i Portugal – Vizigotsko kraljevstvo
o Rimska politička elita (administracija) na tim područjima se postepeno okreće prema barbarskim
državama i radi za njih!
 Flavije Aecije je još (koliko-toliko) sve to držao na okupu, ali nakon njegove smrti stvari se počinju
strelovito mijenjati.
 Nakon smrti Ricimera 472. ZRC nema karizmatičnog i sposobnog vojskovođu koji bi mogao održavati
političko-vojnu stabilnost na spomenutom području

 Treća osnovna tema: porezi!

 Rim ostaje bez poreznih prihoda iz Britanije, sjeverne Galije, Pirineja te sjeverne Afrike!
 Gube onaj svoj kompleksan, ali efektivni sustav hranjenja države na temelju materijalnih resursa
pojedinih pokrajina (prije svega: hranjenja vlastite vojske!)
o IRC tijekom 5. st. nije imalo ni na kraju pameti ideju da bi ono trebalo preusmjeriti vlastite resurse na
zapad!
 Dakle:
a) Konstantno smanjivanje teritorija
b) Smanjivanje sveukupnih poreznih prihoda

Pad ZRC: porezi i teritorij

38
  Politička elita u gradu Rimu je mogla tijekom 5. st. vjerovati da će taj ekonomski deficit popraviti
barbarski narodi s kojima su imali posebne sporazume
 Međutim, u praksi, rimski je autoritet nad tim dijelovima zapada prešao u stvar prošlosti. Lokalna je
politička elita sve više bila okrenuta u smjeru barbarskih kraljevstava (rade za njih i njima plaćaju porez)
– ilustrativan je primjer Sidonijeva opisa Teodorika II.
 Uz sve to, Italija i Sicilija i dalje drže do svog prava na izuzeće od poreza (unatoč teškoj ekonomskoj
situaciji)
 Uz sve to, tradicionalne političke institucije (npr. Senat) odlaze na samu marginu
 Uz sve to, ZRC nema efektivne vojne snage (niti karizmatičnih vojnih zapovjednika) kojim bi mogli
povratiti autoritet na tom području

Pad Zrc  povratak na pitanje carske sukcesije

 Pad ZRC bio je tih i gotovo nezamjetan

 Ricimerov zadnji izabrani car Olibrije umire nakon par mjeseci vladavine (472. god.)
 Istočni car Leon I. šalje Julija Nepota za novog cara na zapadu.
 Nepot za vrhovnog vojnog zapovjednika postavlja Flavija Oresta koji odmah diže pobunu protiv Nepota i
za novog cara 475. postavlja svog sina Romula Augusta (koji tada ima tek 15 godina)
 Vojska pod vodstvom (do tada i ne baš previše uglednog) Odoakara pobunjuje se protiv Oresta (vojni
puč!).
 Nakon toga, 4 rujna 476. godine Odoakar svrgaa s vlasti Romula Augusta i šalje jasnu poruku na
istok kako ZRC više nije carstvo i više ne treba cara!

Pad Zapadnog Rimskog Carstva: zaključak

 Zapad neće imati novog cara sve do Božića 800. godine (Karlo Veliki)
 Valja imati na umu: Tijekom čitavog ovog razdoblja kasne antike i ranog srednjeg vijeka postoji jedno
carstvo (ono Istočno) koje sebe vidi kao legitimnog predstavnika Rimskog Carstva – oni sebe ne vide kao
nasljednike već kao one koji nastavljaju kontinuitet carstva
 Za njih – 4. rujna 476. nije se dogodio nikakav prekid, nikakva civilizacijska pukotina, nikakav kraj
jednog svijeta i sl.
 U stvarnosti: tog datuma dolazi do prekida jednog specifičnog političkog sustava na području koje
je nekad činilo elementarni dio Rimskog Carstva

39
 JUSTINIJANOVA VLADAVINA NA ISTOKU (527-565.)

Uvodne napomene: Bizant u vrijeme Anastazija (491.-518. god.)

 Neki od njegovih uspjeha:

1. Osigurao je mir s Perzijskim (Sasanidskim) carstvom
2. Održao je stabilnom svoju vlast na graničnom (i uvijek problematičnom) području Balkana
3. Proveo je niz pozitivnih ekonomskih mjera zbog čega je iza sebe ostavio osjetan suficit
4. Religijski mir nije uspio održati

Uvodne napomene: Vjerski sukobi u vrijeme druge polovice 5. st.

 Vjerski sukobi ostat će dugo dio Istočnog Rimskog Carstva

 Temeljni religijski problem tiče se sukoba između kalcedonskih (“pravovjernih”) i monofizitskih
(“krivovjernih”) kršćana
o Još je 451. sabor u Kalcedonu proglasio monofizitizam herezom te potvrdio ideju o dvije naravi Isusa
Krista
o Usprkos toj odluci, dobar dio Bizantskog Carstva (posebice u Siriji i Egiptu) ostao je vjeran monofitizmu
 God. 482. car Zenon i patrijarh Konstantinopola Akacije izdaju tzv. Henotikon (Akt ujedinjenja) – nude
kompromisno rješenje kako bi smirili obje strane u sukobu
 Međutim, kalcedonski kršćani unisono odbijaju prihvatiti ovaj edik.
 Dok su Zenonove namjere bile politički motivirane (ideja ujedinjenja carstva), car Anastazije je bio
uvjereni monofizit
o Posljedica: Sve do kraja njegove vladavine (491-518.) vladala je tzv. Akacijeva shizma unutar
Katoličke Crkve (zapad vs. istok)

Istočno Rimsko Carstvo prije Justinijana

 Anastazija na tronu nasljeđuje Justin (518.-527)

 Vrlo vjerojatno nije bio obrazovan
 Oženjen za Eufemiju (barbarskog porijekla)
 Bio je konvencionalno pobožan (apsolutno podržavao kalcedonsku struju). Uspješno razrješio (barem na
trenutak) Akacijevu shizmu kada je 519. patrijarh Ivan II nevoljko prihvatio kalcedonsku formulu o dvije
Isusove naravi (ljudska i božanska)
 Jedan od ljudi koji je profitirao u njegovo vrijeme bio je njegov nećak Justinijan (Flavius Petrus
Iustinianus)

Justinijan (527.-565.)

 God. 527. Justin posvaja Justinijana (kao sina) te ga postavlja na poziciju suvladara
 Justinijan se još ranije istaknuo kada je dao svoj obol u borbi za ujedinjenje Crkve (pisao papi, bio jasno
na strani kalcedonskih kršćana; dao izgraditi crkvu sv. Petra i Pavla i sl.)
o Uz to, Justinijan je bio teološki obrazovan

40
 o Bio je i vojni zapovjednik vojne postrojbe stacionirane u Konstantinopolu (imao je pristup carskom
dvoru)
 God. 521. organizirao je javne igre u Konstantinopolu koje su ga koštale otprilike 288 tisuća solida
(rimski zlatni novac)
o Prosječna godišnja plaća vojnika iznosila je 5-6 solida
o Usprkos tomu, Justinijan je bio skroman čovjek koji je ove igre mudro iskoristio kako bi se na najbolji
mogući način predstavio običnom puku
 Oženio se za Teodoru koja će tijekom vladavine ostati jedna od njegovih najključnijih savjetnika!
 Justinijanova vladavina obilježena je:
o Vojnim ekspedicijama i ratovima
o Administrativnim reformama
o Vjerskim kontroverzama i sukobima
o Epidemijom kuge i jednom većom pobunom naroda
“Štedljivost je majka svih vrlina” (Justinijan, navodno)

Vojne ekspedicije

 Konačan rezultat njegovih vojnih akcija je otprilike mix pozitivnog i negativnog (s većom količinom
pozitivnog ipak!)
 Sukob s Perzijom
 Šah Kavad I. 525. traži od Justina i Justinijana da posvoje nejgova sina Anuširvana, ali oni to odbijaju i
dolazi do sukoba
 Do rujna 532. rat je završio, ali Rimljani su izvukli deblji kraj. Morali su platiti ratnu odštetu u iznosu od
5 000 kg zlata!
 Sjeverna Afrika – rat protiv Vandala
 Podsjećam: Gelimer 532. svrgava s vlasti Hilderika (zbog njegove pro-rimske politike) te Justinijan taj
čin koristi kao izgovor za početak sukoba
o Zanimljivo, većina ključnih savjetnika upozoravala je Justina da odustane od pokretanja rata
 Šalje Belizara sa 10 tisuća vojnika i 5 tisuća konjanika – uvjerljiva pobjeda Rimljana
 Godine 534. sjeverna je Afrika pripojena Istočnom Rimskom Carstvu, a pozicije pretorijskog prefekta
(civilna dužnost) i vrhovnog zapovjednika (vojna dužnost) ujedinjene su u jednu službu
o Suprotna politika od one Konstantina i Dioklecijana koji su oštro odvajali civilne od vojnih službi i
pozicija
 Ratovi na području Italije
 U kratko: ubojstvo kćerke ostrogotskog vladara Teodorika Velikog, Amalasunte 535. godine (kojeg je
organizirao Teodahad) poslužilo kao izgovor Justinijanu da napadne Ostrogote!
 Belizarove trupe (cca 7500 vojnika) stižu u Italiju i kroz sljedećih 20-ak godina temeljni problem istočnih
vojnih snaga ondje je nedostatak vojnika
 Belizar je odnio i neke vojne pobjede, ali u principu prva faza rata bila je neudlučena
o Godine 536. osvaja grad Rim

41
 God. 539. Vitiges nagovara perzijskog šaha Anuširvana I da ponovno otvori frontu protiv Rimljana na
samom istoku
 Ratovi na području Italije:
 Perzijanci napadaju Istočno Rimsko Carstvo u više navrata (540. 542. 544. god.)
 Uz to, dolazi do narodnih pobuna u Armeniji i Palestini
 Da bi pogasio svu vatru, Justinijan postiže 5 godišnji mirovni sporazum s Perzijom
 Rat u Italiji se nastavlja i sljedećih 11 godina sve do odlučujuće bitke kod Tagine (ili kod Busta
Galloruma) 552. kada general Narsez odnosi odlučujuću pobjedu protiv ostrogotskog kralja Totile

Vojno-politička situacija pred bitku kod Tagine 552. god. Nakon pobjede, grad Rim je pao bez otpora, a
ostatak ostataka ostrogotske vojske poražen je u bitci u blizini planine Vezuv 553. godine

 Rat na području Italije:

 God. 554. Justinijan donosi tzv. Pragmatičku sankciju kojom Italije de facto postaje novom provincijom
Istočnog Rimskog Carstva s prijestolnicom u Raveni
 Velika posljedica ovih ratova: razaranje apeninskog poluotoka!
 Rat na području Španjolske:
 Justinijanova je vojska 552. došla na jugoistočni (obalni) dio poluotoka, ali dalje u unutrašnjost nije
uspjela prodrijeti.
 Zaključak: Justinijanove su vojne ekspedicije simbolizirale njegovu tendenciju ponovnog osvajanja svih
onih zapadnih dijelova s ciljem ujedinjenja carstva

 Administrativne reforme:
o Još na početku vladavine srezao je broj državnih dužnosnika
o Nastojao je ukinuti opasnu praksu kupavanja visokih položaja (korupcija)
o Dijelovao je suprotno politici Konstantina i Dioklecijana – spajanje državne i vojne službe
 Administrativne reforme pravne prirode:
o God. 528. uspostavlja povjerenstvo kojemu je zadaća bila prikupiti sve dotadašnje kolekcije zakona
i sve nove zakone od razdoblja Teodzija II (430e) te sve stručne knjige pravne prirode
o Rezultat je došao već 529. Codex Iustinianus (Justinijanov kodeks) – zbirka carskih konstitucija
(kompilacija rimskih zakona)
 U prosincu 530. vijeće šesneastorice pod vodstvom kancelara i pravnog stručnjaka Tribonijana krenulo je
u analizu 2 tisuće pravnih knjiga
o Rezultat: u prosincu 533. izdana je tzv. Digesta – svojevrsna teorija o rimskom pravu
 Paralelno povjerenstvo izdaje u studenom 533. Institutiones – dio pravne kodifikacije, ali sa specifičnom
udžbeničkom namjerom i strukturom.
o Radi se o pravnim udžbeničkim materijalima za obrazovanje budućih odvjetnika!
 Spomenuti pravni materijali izdani između 529. i 533. predstavljaju ono što se naziva Corpus iuris civilis
(Zbornik civilnog prava).

42
 RADI SE O NAJUTJECAJNIJEM PRAVNOM MATERIJALU U POVIJESTI LJUDSKE
CIVILIZACIJE!!!

 Vjerske kontroverze i sukobi:

 Progonio je pripadnike maniheizma, ali i Samaritance
 Tražio je od svih pogana da javno iskažu svoju pripadnost kršćanstvu
 Ograničio je pravo na razvod i progonio je homoseksualce
 Dao je izgraditi i/ili obnoviti 33 crkve. Najspekakularnija je svakako crkva Svete Mudrosti (grč. Ἅγια
Σοφία) u Konstantinopolu
o Prema tradiciji, prve Justinijanove riječi nakon ulaska u Crkvu bile su: Solomone, nadmašio sam te
(grč. Νενίκηκά σε Σολομών)
 Na istoku su i nakon Justina postojale dvije glavne kršćanske struje (monofiziti i kalcedonisti) + pristaše
nestorijanizma
 God. 543/544. (u sklopu Drugog crkvenog sabora u Konstantinopolu) Justinijan izdaje zabranu Tri
poglavlja – odnosno zabranu djela (u to vrijeme minornih) teologa Teodora Mopsuestijskog, Teodorita
Cirskog i Ibasa od Edese – teologe čija je djela prihvatio Kalcedonski sabor!
 Justinijan je ovim potezom nastojao pronaći kopromisno rješenje kako bi umirio monofizite koji su
posebno bili okomljeni na spomenute teologe uz nadu da će kalcedonski kršćani na to pristati
 Međutim, oni su unisono odbili njegovu zabranu tih triju poglavlja (pod vodstvom pape Vigilija)
 Zaključak: JUSTINIJAN NIJE USPIO PRONAĆI CRKVENI MIR I JEDINSTVO KOJE SE
NASTAVILO I NAKON NJEGA!

 Retrospekcija:
1) Vojne ekspedicije
2) Administrativne reforme (opće i pravne prirode)
3) Religijska pitanja, podjele i sukobi
+ dva specifična problema (prijeloma) koja su se dogodila u vrijeme Justinijana:
1) Tzv. Pobuna Nika
2) Velika pandemija bubonske kuge 542. godine

 Pobuna Nika 532. godina:

 Konstantinopol je bio velegrad u ono vrijeme, ali ujedno i podjeljen između narodnih frakcija
(podijeljenost se najbolje vidjela na hipodromu tijekom utrka konja i drugih javnih zbivanja)
o Nije sasvim jasno koje je točno pitanje bilo os ove podjele među pukom (je li politika, religija ili nešto
treće...)
 God. 532. publika na hipodromu (dok je car ondje bio prisutan) počela je zahtjevati oslobađanje
nekih zatvorenika.
 Kada je car to odbio, narod je podigao pobunu. Hodajući po gradu vikali su: Pobjeda, pobjeda (grč.
Νίκα), a na svome su putu spaljivali i pljačkali

43
 Pobuna je bila toliko jaka da je Justinijan čak promišljao o abdikaciji, ali je na nagovor svoje žene
Teodore poslao vojsku na čelu s Belizarom što je dovelo do ogromnog krvoprolića
o Vjeruje se da je oko 30 tisuća ljudi ubijeno u jednom danu
 Pobuna nije došla ni od kuda. Postojale su određene društvene kondicije koje su (neplanirano)
dovele do iste:
a) Justinijan je trošio jako puno državnog novca na svojim vojnim ekspedicijama, što se dobrom dijelu
naroda nije sviđalo
b) Stara je rimska elita tijekom Justinijana dodatno marginalizirana (nešto što je počeo još i u vrijeme
cara Justina I.)
c) Brojne administrativne reforme u očima naroda nisu bile popularne jer su smatrane čistom izlikom
kako bi se došlo do dodatnog novca za nove vojne pohode
 Impresivno je da je Justinijan uspio i preživjeti te dodatno napredovati nakon ove pobune jer u
tom trenutku:
a) Mora platiti ratnu odštetu Perziji
b) Nalazi se usred vlastitih pravnih i administrativnih reformi
c) Sprema se na rat u sjevernoj Africi
d) Netom prije gušenja pobune, poslao je vojsku u Italiju
e) Kasnije je još uspio poslati i vojsku na Pirinejski poluotok

 Epidemija kuge:
 Godine 542. Mediteranski je svijet opustošen zbog pandemije bubonske kuge. Prva pandemija tih
razmjera još od 5. st. pr. Kr.
 Povjesničari procjenjuju da je Konstantinopol izgubio oko 230 tisuća svojih stanovnika!
 Uz sve to, posljednje godine Justinijanove vladavine nisu išle u korist niti njemu ni carstvu:
o Potres je zadesio Konstantinopol 554. i 557. (oštećena i crkva Svete Mudrosti)
o Došlo je i do nestašice kruha što je dovelo do manjih pobuna naroda
o Godine 562. carstvo pogađa suša = dodatne pobune naroda
o Iste godine je čak došlo i do planiranja zavjere da se ubije Justinijana (nikada nije provedena u djelo)
o Uz sve to, Justinijan nije imao niti jednog muškog nasljednika i carska je sukcesija bila pod velikim
upitnikom!
 ZAKLJUČAK: Uz sve to probleme Istočno Rimsko Carstvo je vrlo lako nakon Justinijana moglo ući u
seriju građanskih ratova koji bi dovelo do općeg kolapsa političkog sustava, ali umjesto toga, carstvo je
pronašlo snagu te se tijekom 7. i 8. st. re-oblikovalo u Bizantsko Carstvo koje je potrajalo sve do 1453.
godine i dolaska Osmanlija!

44