POVIJEST HRVATA

Druga knjiga

OD KRAJA 15. ST. DO KRAJA PRVOGA SVJETSKOG RATA

Poglavlja koja se odnose na povijest hrvatskih zemalja u 16., 17., i 18. stoljeću

Skripta za pismeni dio ispita kolegija “Hrvatska povijest (16. - 18. st.)”

Nositelj kolegija: izv. prof. dr. sc. Darko Vitek

Akademska godina 2020./2021.

 HRVATSKA U 16. STOLJEĆU
Stogodišnji hrvatsko-turski rat (1493. - 1593.)
Propast Bosanskog Kraljevstva 1463. godine, 1482. godine pad Hercegovine. Balkanski Vlasi bila
važna udarna snaga turske vojske. Prije pojave redovite turske vojske nastupa neredovita vojska sastavljena od
od balkanskih Vlaha. Iza jedne i druge vojske nastupaju obitelji vlaških stočara kako bi naselili prazna područja
➝ Vlasi postaju vrsni turski krajišnici u novostečenim pograničnim nahijama.

Zapisi suvremenika o turskom pustošenju početkom Stogodišnjeg rata

Prvi javni poziv za pomoć hrvatskom selu uputio je 1477. godine Juraj Šižgorić u svojoj pjesničkoj
Elegiji o pustošenju Šibenskog polja. (1468. godine). O turskom pustošenju hrvatskih sela također je progovorio
i Marko Marulić u Molitvi suprotiva Turkom.

Stogodišnji rat započeo godinom “propasti” hrvatskog plemstva na Krbavskom polju 1493. godine,
kada je i hrvatski ban Mirko Derenčin završio kao turski rob. Bosanski paša Jakub potukao hrvatsku stalešku
vojsku. Hrvatski sabor 1494. godine u Bihaćima zatražio pomoć od pape Aleksandra VI Toma Niger1 naglašuje
da će se Hrvati nagoditi s Turcima i pustiti im slobodan prolaz prema zapadu ako im oni ne upute pomoć. S tim
istim prijetnjama nastupio je i modruški biskup Šimun Kožičić Benja na šestoj sjednici Lateranskog koncila u
Rimu 1513. godine. Bernardin Frankopan poziva u pomoć sabor njemačkih zemalja u Nürnbergu 1522. godine.
Na saboru knezova njemačkih zemalja u Nürnbergu 1522. Ferdinand Habsburški Hrvate naziva “Kršćanski
viteški narod”.

Zanimanje Habsburgovaca za krunu kraljevina Hrvatske, Ugarske i Češke

Prvi dinastički ugovor o nasljeđivanju sklopio je Fridrik III s kraljem Matijašem Korvinom 1463.
godine, te se u njemu navodi: ukoliko kralj Matijaš Korvin umre bez djece, naslijedit će ga Fridrik III ili njegov
sin Maksimilijan. Smrću Matijaša Korvina, Mađari i dio Hrvata izabrali za kralja Vladislava II Jagelovića
(litvansko-poljska dinastija). Maksimilijan sklopio novi ugovor s Vladislavom u Požunu 1491. godine, a prema
kojem će kruna pripasti Habsburgovcima ukoliko Vladislav umre bez zakonitog sina. Protiv požunskog ugovora
podiglo se mađarsko plemstvo i na Ugarskom saboru 1505. Donijelo zaključak: na ugarsko prijestolje ne može
doći nijedan stranac, već samo domaći sin. Maksimilijan i Vladislav sklapaju 1506. godine tajni ugovor u
Wiener Neustadtu: Maksimilijanov unuk Ferdinand oženit će Anu (kćer kralja Vladislava), A ferdinandova
sestra Marija udat će se za budućeg Vladislavovog sina. Ugovor je obnovljen 1515. godine i poslužio je
Ferdinandu Habsburškom kao Legitimistički put za stjecanje prijestolja triju kraljevina: Češke, Ugarske i
Hrvatske. Godine 1516. Vladislava je naslijedio sin Ludovik II Jagelović. Smrću Ludovika II na Mohačkom
polju (1526. godine) ugasila se dinastička loza Jagelovića.

Nakon pogibije biskupa i bana Petra Berislavića kod Korenice 1520. Godine zaprijetila je najveća
opasnost hrvatskim gradovima na jugu Velebita. Strategijski cilj turske agresije bio je Knin2, koji su Turci iz
BiH, zajedno sa svojim Vlasima, osvojili 1522. Godine. Obrovac na Zrmanji izgubljen je 1527. Godine. Turci
prodiru u Srijem, te zauzimaju Ilok i Osijek 1526. godine.

Hrvati traže savez s Ferdinandom Habsburškim ー odluke Cetinskog sabora

Neki hrvatski velikaši na čelu s krstom Frankopanom zahtijevali, na saboru u Križevcima 1526. godine,
da se kraljevina Hrvatska odcijepi od kralja Ludovika. U Hrvatskoj i Ugarskoj, nakon smrti Ludovika II, pojavio

1
TOMA NIGER, skradinski i trogirski biskup; intenzivnom je diplomatskom djelatnošću tražio pomoć za borbu
protiv Turaka u Hrvatskoj; bio je tajnik bana Petra berislavića i papinski legat.
2
KNIN, Turci osvojili 1522. Godine, te ondje, mnogo kasnije, ustrojili sjedište najzapadnijeg sandžaka
Osmanskog Carstva.

1
se kao domaći kandidat Ivan Zapolja, a yatim i austrijski nadvojvoda Ferdinand Habsburški (pozivajući se na
ugovore o nasljedstvu iz 1491., 1506. i 1515. godine). Ferdinanda Česi biraju 23. Studenoga 1526. godine.
Zapolju Mađari biraju za kralja Ugarske na svom saboru u Stolnom Biogradu. Hrvatski sabor sastao se u
listopadu 1526. godine, na njega su došli Ferdinandovi izaslanici Nikola Jurišić i Ivan Pichler. Hrvatski sabor
ponovno zasjeda u Cetinu na Staru godinu 1526., izbor Ferdinanda za kralja. Ferdinand prvi Habsburg na
hrvatskom prijestolju. Odluka o izboru Ferdinanda Habsburškog i ulaskom Hrvatske u zajednicu alpskih
zemalja 1527. godine obilježava pouzdan kraj naše srednjovjekovne povijesti.

Rascjep u redovima plemstva. Rat između Ferdinanda i Ivana Zapolje

Turci u središnjoj Slavoniji osnivaju Požeški sandžak, u zapadnoj Slavoniji Čazmanski sandžak, te
Pakrački sandžak. Od velikih trgovačkih prometnica prema moru sredinom Stogodišnjeg rata živi samo tzv.
vojnička cesta koja od ranoga novog vijeka vodi od Topuskog do Senja preko kapele. Prostor od Vrbasa do Une
za vrijeme svog turskog upravljanja Bosnom zvat će se “Turska Hrvatska”.

Pokušaji oslobođenja Slavonije i Srijema (1537.)

Sabor u Križevcima 1537. godine odlučio općim ustankom pozvati sav narod na spas Slavonije.
Okupljena golema vojska sastavljena od Hrvata, Slovenaca, Čeha, Mađara i Austrijanaca. Ferdinand za
zapovjednika imenovao Ivana Kacijanera. Brigu o komori (tj. o prehrani vojske) povjerili su bečki dvor i
Hrvatski sabor zagrebačkom biskupu Šimunu Erdödyu.

Kod Gorjana vojska generala Kacijanera doživjela je težak poraz. Uoči same bitke I. Katzianer, Julije
Hardeck, Ivan Ungnad, Albert Schlikt i Ludovik Pekry bježe s bojnog polja. Ostaju samo Erazmo Mager u
Ludovik Lodron, obojica su poginula u bitci kod Gorjana. Gorjanska katastrofa označila je početak 150-godišnje
turske vlasti nad Slavonijom.

Prvi ugovor o primirju (1547.)

Godine 1547. Ferdinand ugovara prvo petogodišnje primirje s Turskom uz plaćanje godišnjeg danka od
30 000 zlatnih dukata ➝ obnavljao primirje svake pete godine. Obnavlja primirja sve do 1606. godine. Unatoč
tome, Turci i dalje poduzimali brojne pljačkaške pohode zvane akine.3

Stogodišnji rat u razdoblju nakon Ferdinandove smrti (1564.)

Kad je Ferdinand umro 1564. godine, sultan Sulejman prosuđuje da je prestalo i primirje iz 1562.
godine. S velikom vojskom kreće na Beč. Opsada Sigeta 1566. godine, pod vodstvom Nikole Šubića Zrinskog.

Završne bitke Stogodišnjeg rata ー borbe za Bihać i Sisak (1591. - 1593.)

Godine 1591. Hasan-paša Predojević (Hercegovac) prvi put pokušava zauzeti najveću hrvatsku tvrđavu
Sisak ー neuspješno. Godine 1592. Osvaja Bihać.

U sisačkoj tvrđavi bilo oko 300 branitelja. Njihovi zapovjednici tijekom 1592. - 1593. bili su
zagrebački kanonici Blaž Đurak i Matija Fintić. Hrvatski ban Toma Erdödy općim je ustankom skupio sve
raspoložive snage. Zatražena je pomoć kralja Rudolfa i nadvojvode Ernesta. Krajišnici Karlovačke krajine pod
Auerspergovim zapovjedništvom, krajišnike Varaždinske (slavonske) krajine vodio Graswein. Pobjeda nad
Turcima 22. lipnja 1593. godine. Zauzeće Siska 30. kolovoza 1593. godine.

Europski posjed Turskog Carstva organiziran je vojno i upravno u 3 pašaluka; Rumelijski, Bosanski i
Budimski.

3
Prema odredbama primirja vojni pohod s manje od 4 000 vojnika se ne smatra kršenjem primirja.

2
 Temeljna sastavnica Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata jest pogubno raseljavanje hrvatskog puka
prema 3 osnovna područja: jadransko, prekokupsko i prekodravsko.

Turska osvajanja i etničke promjene ー hrvatske migracije i kolonizacija Vlaha

Čim se Turci učvrste u jednoj zoni, u opustošene krajeve dovode “svoje” vlaško-stočarsko pučanstvo iz
dubine Turskog Carstva ― turski krajišnici i vojnici. Matični krajevi Vlaha bili Hercegovina, Crna Gora i
jugozapadna Srbija. Defteri su turski katastarski popisi.

Dijasporu hrvatskog naroda tijekom Stogodišnjeg rata možemo promatrati kroz 3 osnovna smjera: 1)
južni koji je tkao preko Jadranskog mora na Apeninski poluotok, 2) zapadni koji se kretao južnom padinom
Velebita i Risnjaka u Istru ili u slovenske pokrajine Kranjsku i Goricu, 3) sjeverni koji je vodio Hrvate preko
Drave i Mure u udaljena sjeverna područja u kojima će se mase iseljenika raspršiti po Zapadnog Ugarskoj,
Donjoj Austriji, Moravskoj i Slovačkoj, pa i u podbrežja Bijelih Karpata.

Osnovni selidbeni smjerovi. Preko Jadrana na Apeninski poluotok

Najstariji smjer hrvatske dijaspore. Vrhunac doseže na razmeđu 15. i 16. stoljeća. Pritisak na Apeninski
poluotok bio najveći s Raba i Paga 20-ih godina 16. stoljeća. Najpoznatija skupina Hrvata u Moliseu (tzv.
Moliški hrvati), o čijoj je selidbi na talijanske obale posvjedočio Petar Hektorović.

Zapadni smjer iseljavanja ― Istra i slovenske pokrajine

Pohodi martologa bili su najsuroviji, do 1526. godine zauzeli su sav prostor između Cetine i Zrmanje
zajedno s Kninskom tvrđavom. Opustošena je i stara Modruška župa. Narod koji Turci nisu uspjeli odvesti u
ropstvo najčešće bježi u Kranjsku i u današnju belu Krajinu. Područje južnog Velebita bilo je potrebno Turcima
kao zimsko pasište za njihove ličke, tj. vlaške koloniste. Masovno iseljavanje prema zapadu traje cijelo 16.
stoljeće.

Sjeverni smjer iseljavanja ― zapadna Ugarska, Donja Austrija, Moravska i Slovačka

Najmasovniji smjer iseljavanja bio je sjeverni. Sve Hrvate koji su iselili u sjeverozapadnom smjeru
danas nazivamo zajedničkim imenom Gradišćanski hrvati. Tri osnovna uzroka iseljavanja: a) rast agrarne
konjunkture u zapadnoj Ugarskoj i Donjoj austriji, b) postojanje plemstva u Hrvatskoj, c) snažan i dugotrajan
osmanlijski ciklon. Vladar i feudalci prihvaćaju izbjeglice zbog potrebe radne snage. Protiv masovne seobe
ustao je Hrvatski sabor 1533. i zatražio od kralja zabranu odvođenja kmetova jer će Hrvatsko Kraljevstvo u
protivnome ostati pusto i bez radne snage ➝ bezuspješno. Masovne seobe Hrvata tijekom 15. i 16. stoljeća na
jug, zapad i sjever ostavile su trajne posljedice, slabeći vojne sposobnosti hrvatskog naroda u obrani njegova
geopolitičkog prostora.

Izgradnja Vojne Krajine

Prvi koraci u izgradnji Vojne krajine

Nakon pada Klisa i poraza kod Gorjana 9. listopada 1537. kralj Ferdinand, umjesto Ivana Katzianera,
za vrhovnog zapovjednika svojih vojnih snaga u Hrvatskoj postavlja Nikolu Jurišića. Banovi P. Keglević i T.
Nádasdy. U veljači 1538. godine Ferdinand sklapa mir s protukraljem Ivanom Zapoljom. Godine 1539. u
Kostajnici ubijen Ivan Katzianer. Godine 1543. počinje obnova i dogradnja utvrda oko starog varaždinskog
grada. Obnavljaju se i dograđuju utvrde zagrebačkoga Gradeca i Kaptola, a počinje i izgradnja sisačkog kaštela
na utoku Save i Kupe.

3
Senjska i Bihaćka kapetanija

Bihać je dobro utvrđen položajem na unskom otoku i opasan obrambenim zidinama, s predstražama u
susjednim utvrdama.Kralj se za Bihać brinuo bolje nego za druge utvrde. Godine 1535. bihaćkim kapetanom
postaje Petar Keglević. Prije sredine 16. stoljeća stvorena Bihaćka kapetanija.

Senj je, kao i Bihać, bio kraljevski grad. Frankopanima utvrdu oduzeo M. Korvin. Godine 1530.
Dovršena teritorijalno obrambena organizacija prostora između Velebita i kapele ― Senjska kapetanija. Ivan
Lenković postaje kapetanom grada Senja 1538. godine. Lenković utvrđuje obranu Senjske kapetanije
građevinskom obnovom njezinih ključnih utvrda, a nad gradom gradi Nehaj kulu.

Obrana Hrvatske na Unskoj krajini i njezino premještanje na Kupsku krajinu

Pad Dubice i Jasenovca 1538. godine. Pad Kostajnice 1556. godine, obrana Hrvatske na unskoj
graničnoj crti posve uništena. Težište obrane prenosi se s južnih na sjeverne strane Zrinske gore. Obranu
prostora između Kupe i Zrinske gore predvodila je zagrebačka Crkva. Ban. P. Keglević, 1539. godine, razmišlja
o brani Hrvatske na Kupi. Godine 1552. dovršena gradnja kaštela u Sisku, obrana područja između Kupe i Save.
Izgradili ga zagrebački kanonici; u renesansnom stilu, odgovarao svim zahtjevima obrane toga vremena.

Oblikovanje Slavonske krajine

Podižu se nove utvrde oko starog varaždinskog kastruma i uokolo grada Varaždina. Organizator tog
gradilišta bio je Ivan Ungnad, koji 1543. Preuzima od kralja Varaždin, a voditelj svih građevinskih pothvata bio
je prvi graditelj renesansnih slavonskih utvrda Domenico dell’Allio. Početak izgradnje varaždinskih utvrda
označava početak izgradnje tvrđavskog obrambenog sustava na cijeloj crti obrane između Drave i Save.
Izgradnja dovršena 1552. godine.

Ivan Lenković utvrđivao obrambenu crtu južnih hrvatskih granica, Ivan Ungnad utvrđivao prostor od
drave do Save. Stvaraju novu obrambenu organizaciju; kao vrhovni zapovjednici kraljevske vojske zapovijedaju
vojnim posadama u utvrdama svojih graničnih oblasti, Lenković u Hrvatskoj, a Ungnad u Slavoniji.

Prvi pokušaji centralizacije tvrđavskog sustava u južnoj i sjevernoj Krajini na

pravcima Sava - Senj i Sava - Drava

Kralj Ferdinand već je 1537. Godine pokušao riješiti pitanje jedinstvenog vojnog zapovjedništva nad
kraljevskom vojskom u Hrvatskoj i Slavoniji. Težnja središnje kraljevske vlasti dda ima vrhovni nadzor nad
svim vojnim i ratnim poslovima. Strateška procjena da će se centralizacijom vojnih snaga u manjem broju većih
i snažnijih utvrda s manje troškova postići veći i bolji obrambeni rezultati → Začetak političkog sukoba između
osoba koje u ime kralja imaju vojnu vlast na hrvatskom teritoriju i vojne vlasti hrvatskog bana, ali i zmeđu prava
i vlasti Hrvatskoga sabora i krajiških vojnih institucija. Ivan Lenković na saboru održanom u srpnju 1558. u
Steničnjaku predložio rušenje nekih utvrda, uključujući Zrin i Slunj. Sabor zahtijeva aktivniju obranu, veću
kraljevu pomoć kojom bi se stare utvrde osposobile za nove obrambene zadaće. Obrana prostora između Kupe,
Save i Une početak je treće vojne obrambene oblasti – Banske krajine. O odlukama sabora kralja je obavijestio
ban petar Erdödy.

Hrvatske utvrde u popisu Ivana Lenkovića iz 1561. i stanje obrane u izvješću

kraljevskog povjerenstva iz 1563. godine

Od Siska do Trsta, Lenković opisao stotinjak utvrđenih mjesta; donosi i financijski plan održavanja
novog obrambenog reda. Ferdinandovo povjerenstvo opisuje obrambeno stanje hrvatske, a potom i slavonske
granice. Naglašava nužnost jedinstvene zapovjedničke strukture na cijelom graničnom području. Predlaže da se
sjedište vojnog zapovjednog stožera prebaci u kaptolski kaštel u Sisku. Dva najveća problema: problem vojne
vlasti i financija.

4
Kapetanije u Hrvatskoj i Slavonskoj krajini

Uz kapetanije u Bihaću i Senju, osnovane su dvije nove: Ogulinska i Hrastovička kapetanija. Ogulinska
stvorena za obranu prostora preko Kapelskog gorja; sjedište u Ogulinu. Pripadale utvrde Stari Plaški, Modruš,
Tounj, Ključ, Oštarije i straža u Sv. Jurju kod Ogulina. Kapetansko središte u Hrastovici trebalo obuhvatiti sve
utvrde Zrinske gore i područja od Gline do Save i Siska. Nije se uspjela teritorijalno organizirati – najveći dio
tog prostora osvojili Turci u velikoj ofenzivi Bosanskog sandžaka Ferhat-paše tijekom 1577. i 1578. godine.

Renesansne utvrde: Križevačka, Koprivnička, Ivanićka, varaždinska i Zagrebačka kapetanija.

Kapetanijama hrvatskoga graničnog područja tada je bio vrhovni zapovjednik Ivan Auersperg, a na području od
Drave i Save zapovjednik Slavonske granice Vid Halek. Hrvatski ban zapovijedao vojskom Hrvatskog
Kraljevstva.

Bečko savjetovanje 1577. i sabor u Brucku na Muri 1578.

Bečko savjetovanje održano u rujnu 1577. u Beču pod predsjedanjem nadvojvode Ernesta; pitanje
sastava obrane slavonske i hrvatske granice. Najvažniji je bio zaključak koji je riješio trajno financiranje
granične obrane, a prema njemu su njemačke zemlje preuzele obvezu da godišnje daju 14 000 forinti, kralj 60
000 forinti, a 500 000 forinti davat će Štajerska, kranjska i Koruška. Na Bečkoj konferenciji raspravljalo se i o
obnovi sveukupne vojne opreme graničnih područja.

Kralj Rudolf II ponudio je nadvojvodi Karlu da on kao član kraljevske kuće u njegovo ime prihvati
vrhovno vojno zapovjedništvo nad sveukupnom krajiškom vojnom silom. Nadvojvoda je imao pravo i obvezu
upravljati svim vojnim poslovima osim postavljanja vrhovnih vojnih zapovjednika na hrvatskoj i slavonskoj
granici.4 U njegovoj su nadležnosti vojne plaće, građevna djelatnost, opskrba utvrda, vojni red graničnih
postrojba po utvrdama.5 Kralj nadvojvodi predlaže i osnivanje vlastitog ratnog savjeta (Gradački dvorski ratni
savjet), te će taj prijedlog ostvariti na Saboru plemstva unutrašnjih austrijskih pokrajina koji će se održati u
Brucku na Muri 1578. godine.

Sabor plemstva Štajerske, kranjske i Koruške te Gorice počeo je u Brucku na Muri već u siječnju i
trajao do kraja ožujka 1578. godine. Sabornici prihvatili zaključke Bečkog savjetovanja. Sabor odlučuje o
obnavljanju starih i gradnji novih utvrda. Među novim je utvrdama na prvom mjestu bila gradnja vojnog grada
Karlovca.6 Također je odlučeno da se poveća broj posadnih vojnika u graničnim utvrdama, te da se utvrde bolje
opskrbljuju ratnom opremom i živežom. Potvrdio način financiranja.

Odlukama donesenim na Bečkom savjetovanju 1577., te njihovim prihvaćanjem i utvrđivanjem na

saboru u Brucku na Muri, do kraja je oblikovan unutarnji vojni ustroj i djelovanje protuturske obrane od Drave
do Jadrana.

Granična obrana do kraja 16. stoljeća i Kupski rat za obranu Hrvatske

Izgradnjom karlovačke tvrđave (1579. - 1581.) uglavnom je dovršena izgradnja tvrđavskog

obrambenog sustava na sve tri obrambene fronte. Velikim porazom Turaka kod Siska 22. lipnja 1593., te
konačno dobivenim ratom za sisački kaštel u tursku utvrdu u Petrinji 1595. godine7, završen je “Kupski” rat za
Hrvatsku. Počinje “Dugi rat” s Turcima u Ugarskoj i traje sve do sklapanja mira pod vojnim šatorima na ušću

4
VRHOVNOG VOJNOG ZAPOVJEDNIKA hrvatske i slavonske granice u službu postavlja kralj na prijedlog
nadvojvode.
5
Kralj u naputku o izvršavanju nadvojvodinih vojnih poslova traži da se nadvojvodi pokorava i hrvatski ban,
posebice u zajedničkom ratnom djelovanju. Tome se protive Hrvatski sabor i zajednički Ugarsko-hrvatski sabor.
6
KARLOVAC, utvrđen renesansnim bedemima i bastionima, na sutoku Kupe i Korane.
7
PETRINJA, utvrda nakon oslobođenja 1595. Počela iz temelja obnavljati, gradi se nova renesansna
peterostrana zemljana tvrđava. Podređena vojnom zapovjedništvu Slavonske krajine, odnosno Varaždinskom
generalatu.

5
Žitve u Dunav 1606. Godine. Vid Halek, vojni zapovjednik Slavonske krajine8, dovršava gradnju najvažnijih
tvrđavskih sustava u koprivnici, križevcima i Ivaniću.

Kupska krajina i početak stvaranja Banske krajine

Ključnu obrambenu ulogu na Savi ima sisački kaštel koji drže i brane zagrebački kanonici. Na kupskoj
crti obrane značajno mjesto ima i kaštel u Sredičkom; postao sjedištem kapetanije kapetana hrvatske vojske, a
kojom je zapovijedao hrvatski ban. Predstraže utvrdama na Kupi bile su u Gorama, Hrastovici, Topuskom i
Steničnjaku. Kupska krajina bila početak stvaranja treće krajiške vojne oblasti, buduće Banske krajine. Branjena
granica od Drave do Jadranskog mora teritorijalno je podijeljena na kapetanijska zapovjedništva s vrhovnim
zapovjednicima triju graničnih oblasti ili krajina: Slavonske (Varaždinske), Kupske (Banske) i Hrvatske
(Karlovačke) krajine.

Osmanlijski prodori i obrana Dalmacije u 16. stoljeću

Učestali napadi na agrarno zaleđe Šibenika, Trogira i Splita, dok je Zadar (glavni grad Dalmacije) ostao
pošteđen. Padom Klisa (1537.) Osmanlijama je otvoren put prema Splitu i srednjodalmatinskom priobalju.

Mlečani 1569. Godine odbili osmanlijski zahtjev da im predaju otok Cipar, izbio tzv. Ciparski rat
(1570. - 1573.).9 Na osnovi mira sklopljenog 7. ožujka 1573. Mlečani su Osmanlijama predali otok Cipar,
Osmanlije zadobili i utvrde Zemunik, Kamen i Solin.

Akciju oslobođenja Klisa zamislili su i vodili splitski patriciji predvođeni Ivanom Albertijem. Splićani
su u noći 7. travnja 1596. prodrli i osvojili Klis, a dan potom na kliškoj kuli Oprah podigli stijeg kralja Rudolfa.
Ponovni pad grada 31. svibnja 1596. godine.

Protuturska borba senjskih uskoka. Uskočki rat

Jedan od najznačajnijih čimbenika protuturske borbe na hrvatskom priobalju u 16. stoljeću bili su
senjski uskoci, prebjezi iz krajeva pod turskom vlašću, koji su pred turskim nasiljem “uskakali” u još
neosvojena hrvatska područja i nastavljali borbu protiv Turaka. Na početku 16. stoljeća oko Klisa prvi put
spominje uskočko ime. Nakon pada Klisa 1537. većina posade otišla je u Senj. Po podrijetlu senjski su uskoci
bili Hrvati i katolici i uglavnom su potjecali s područja pod turskom vlašću, iz mletačkih krajeva Dalmacije te s
područja Dubrovačke Republike. Ustrojbeno su bili organizirani u manje ili veće postrojbe kojima su
zapovijedali vojvode i nadvojvode.10 U zapovjednom smislu uskoci su potpadali pod zapovjedništvo senjskog
kapetana, a od 1537. pod vrhovnim zapovjedništvom Dvorskog ratnog vijeća u Beču, od 1578. pod
Unutrašnjoaustrijskim ratnim vijećem u Grazu.

Godine 1573. pod vodstvom braće Daničića napali mletački brod “Zuan Contarini.” Početkom 1579.
blokada Senja, Vinodola i Bakra od strane Mletaka. Pokroviteljstvo pape Grgura XIII. Jedan od najvećih
uskočkih pothvata bio je zauzeće Klisa u zoru 7. travnja 1596. godine.

Godine 1600. u Senj je poslan povjerenik Josip Rabatta u svezi s rješavanjem uskočkog pitanja. Na
prijevaru razoružao uskoke, mnoge pozatvarao, a neke pogubio. Uskoci odgovorili Rabattinim smaknućem. U
jesen 1615. kreće rat. Španjolski kralj i papa zagovarali mir. Pregovori o miru prihvaćeni su posredovanjem
španjolskog kralja u siječnju 1517. godine. Pregovori između zaračenih strana započeti u Madridu, a završeni u
Parizu 6. rujna 1617. Prema dogovoru Habsburgovci su trebali iseliti uskoke iz Senja, te zapaliti njihove lađe.
Kraj stoljetne uskočke borbe na istočnoj jadranskoj obali.

8
Vrhovni zapovjednik Slavonske krajine ima sjedište u Varaždinu → Varaždinski generalat
9
BITKA KOD LEPENTA, 7. Listopada 1571. godine, kršćanska vojska odnijela presudnu pobjedu nad
osmanlijskom ratnom flotom, sudjelovale su i galije dalmatinskih komuna.
10
1571. godine spominju se nadvojvode Juraj II i Juraj III Daničić i 1607. godine nadvojvoda Ivan Vlatković.

6
Politička podjela (dezintegracija) Hrvatskog Kraljevstva u 16. stoljeću
Ostaci ostataka

Sabor 1557. godine vlastiti teritorij naziva “prilično neznatnim ostacima Kraljevstva Hrvatske i
Slavonije.” U vrijeme građanskog rata11 do primirja 1530. izgubljeni su Obrovac, Jajce i Banja Luka, Krbava i
Lika; do 1538. godine, kada je potpisan konačan sporazum između Ferdinanda i Zapolje, pali su i Požega i Klis.
Modruški biskup Šimun Kožičić Benja održao govor De Corvatiae desolatione (O opustošenoj Hrvatskoj) 1516.
godine pred papom Leonom X.

Stapanjem hrvatskog i slavonskog plemstva čvrsto se povezuju Hrvatska i Slavonija. Od 1538. godine
Hrvatski i Slavonski sabor zasjedaju zajedno.

Porast cijene zbog konjunkture izazvane potrebama vojske, a dijelom i zbog revolucije cijena koja
zapljusnula Europu, potaknuo je plemstvo da se sve više uključuje u trgovinu. Plemstvo potiskuje seljake iz
trgovine, što je bio jedan od činitelja koji su pogoršali položaj seljaka. Pogoršanje položaja seljaka dovodilo je
do seljačkih buna, među kojima se ističe velika hrvatsko-slovenska seljačka buna 1573. godine.

U 16. stoljeću nestaju ili slabe nekoć moćne velikaške obitelji, a uzdižu se nove. U Slavoniji su nakon
sukoba s kraljem uništeni Iločki12, a redu slavonskih velikaša pripadaju Keglevići13 i Draškovići.14 Među
velikašima sve važniju ulogu ima obitelj Erdödy. U hrvatskoj se i dalje ističu Frankopani, Zrinski imaju sve veće
značenje.

Među plemstvom posebnu skupinu čine plemići jednoselci (nobiles unius sessionis), koji su bili
neposredni proizvođači, te su se od seljaka razlikovali samo po plemićkim povlasticama. Većinu jednoselaca
činili su pripadnici plemićkih općina, a neki su bili predijalci. Predijalci (praediales), vazali na crkvenim
imanjima, u svojim redovima imali pripadnike i nižeg i srednjeg plemstva, a držali su bitne dijelove crkvenih
imanja. Plemićke općine (nobiles comunitates) činili su organizirani plemići jednoselci te niži i srednji plemići.
Općine su bile izložene pritisku velikaških obitelji koje su ih nastojale podvrgnuti pod svoju vlast i nametnuti im
kmetske obveze. Plemićke općine sukobljavale su se i s Crkvom, pošto im je ona nastojala nametnuti plaćanje
desetine. Sukobi su postojala i između pripadnika viših slojeva plemstva (poznati su sukobi Franje Tahyja i
obitelji Hennin, osobito Uršule Hennin, oko susedgradsko-stubičkog vlastelinstva).

Od krajiškog je teritorija pod banovom kontrolom ostalo samo područje između Karlovca i Ivanića,
prozvano Banskom krajinom.

Mletačka Istra u 16. stoljeću

Opće političke prilike

Mletačka “Pokrajina Istra” (“Provincia dell’ Istria”) obuhvaćala je približno ¾ poluotoka. Sukob
između Venecije i njezine suparnice Austrije u velikom ratu tzv. Cambraiske lige 1508. – 1523. godine.15
Austrijska je vojska 1510. godine osvojila i razorila utvrdu Rašpor na Buzetskom krasu, sjedište tzv. rašporskog
kapetana. Naziv “rašporski kapetan” – za mletačkog rektora koji je stajao na čelu Buzeta i njegova kraja, ali i
upravljao kolonizacijom cijeloga mletačkoga dijela Istre – održao se sve do konačne propasti Venecije 1797.
godine. Rat Cambraiske lige završen je 1523. Kada je mletački dužd Andrea Gritti sklopio mir s habsburškim
carem Karlom V.

11
GRAĐANSKI RAT, nakon pogibije Ludovika II, posljednjeg hrvatsko-ugarskog kralja iz dinastije Jagelovića,
za hrvatsko-ugarsko prijestolje vodili Ferdinand Habsburški i Ivan Zapolja.
12
ILOČKI, vlasnici velikih posjeda u Srijemu, Križevačkoj i Varaždinskoj županiji
13
KEGLEVIĆI, posjednici krapinsko-kostelskog i loborskog vlastelinstva
14
DRAKOVIĆI, posjednici trakošćanskog vlastelinstva
15
U početku nalazili habsburški car Maksimilijan I, francuski kralj Luj XII i papa Julije II, a kasnije su joj
pristupili i Španjolska i Napuljsko Kraljevstvo.

7
Odjeci reformacije. Najistaknutiji istarski protestanti
U najznamenitije istarske reformatore ubraja se povjesnik, filolog i protestantski teolog Matija
Franković Vlačić, poznatiji kao Matija Vlačić Ilirik. Njegovo glavno djelo nosi naziv Magdenburške centurije
(Centuriae Magdeburgenses). Za istarsku reformaciju važan je i Baldo Lupetina, te Petar Pavao Vergerije mlađi.

Epidemije – čimbenici depopulacije istarskog poluotoka

Najteže su bile epidemije kuge. Prva vijest o kugi u 16. stoljeću je iz 1505., kada se proširila u trstu.
Epidemija 1527. godine bila najveća i najjača. Osim kužnih epidemija, valja spomenuti i epidemije malarije. Od
malarije je ukupno umrlo više ljudi negoli od kuge.

Proces kolonizacija
Kolonizacija istre bio je trajan i neprekinut proces. Najvažnija kolonizacijska struja u 16. stoljeću
vezana je za dolazak seljaka iz okolice Bologne na područje Puljštine (1560. – 1567.). To je naseljavanje
izvedeno u sklopu djelovanja “providura za neobrađena dobra”. Bolonjski su poduzetnici obećali o vlastitom
trošku u Puljštinu doseliti 124 seljačke obitelji. Zuan Antonio Dell'oca je nacrtao znamenitu zemljopisnu kartu
Puljštine. Naseljavanje Bolonjaca je najbolje dokumentirana epizoda kolonizacije.

Uslijedilo je i nekoliko kolonizacijskih valova iz Dalmacije. U vezi s njima 1585. godine utemeljeno je
selo Premantura, tj. Najjužnija istarska ruralna aglomeracija, koja je najveći kolonizacijski uspjeh Mletačke
Republike. Premanturu je osnovalo “osam zadarskih obitelji” (zapravo potjecale iz Zvonigrada, Velima i
Nadina, a u Zadru su se samo ukrcale na lađe za Istru).

Senat 1592. godine ukinuo funkciju istarskog providura.

Istra i Rijeka pod Habsburgovcima u 16. Stoljeću

Opće političke, gospodarske i društvene prilike

Pazinska knežija naziv je za područje Istre pod upravnom vlašću pazinskog kapetana (kneza). Politički
pojam koji obuhvaća cijeli teritorij austrijske Istre bio je Istarska knežija. Odnosio se na skupinu “nasljednih
zemalja” , malih gospoštija i posjeda, u kojima je javno i privatno pravo bilo vrlo slabo odvojeno, a u kojima su
upravne, sudske, porezne i imovne obveze bile vrlo zamršene i podložne učestalim promjenama. Godine 1532.
Pazinska je knežija prodana feudalnoj obitelji Mosconi. Zbog prevelikih zloupotreba obitelj Mosconi je 1558.
ostala bez svojeg pazinskog posjeda, ali je i dalje živjela u Pazinu. Godine 1570. u Pazinskoj je knežiji izbila
seljačka buna kao odgovor na povećani feudalni pritisak prema nižim slojevima društva.

Odjeci reformacije
Reformacijske ideje u Pazinskoj knežiji nisu naišle na odjek kakav su imale u mletačkom dijelu Istre.
Godine 1563. buzetski svećenik Stjepan Konzul Istranin prevodi Bibliju na hrvatski jezik.

Sukobi oko razgraničenja (differentie)

Za povijest Pazinske knežije u 16. stoljeću važne su i tzv. Differentie, tj. nepodijeljene parcele zbog
kojih su stalno izbijali sukobi uzduž granice između mletačkog i austrijskog posjeda u Istri.

Rijeka i riječko pitanje

Rijeka, Kastav, Mošćenice i Veprinac došli su pod habsburšku vlast 1465. godine. No vlast je kao luku
favorizirala Trst, jer je Rijeka bila smještena bliže nesigurnom zaleđu, koje je bilo izloženo turskim upadima.

8
Utvrda Trsat bila je od 1509. do 1529. u vlasti Frankopana.16 Godine 1530. izdan je riječki statut. Sadrži propise
o građanima, tijelima uprave, građanskim i kaznenim parnicama, trgovini, itd.

Dalmacija i Boka kotorska u 16. stoljeću

Opće političke i društvene prilike. Ustroj mletačke uprave

Mletački prekomorski posjedi nazivali su se terre da mar. Prostrane mletačke prekomorske stečevine
obuhvaćale su cjelokupan teritorij od sjevernog Jadrana do Krete. Gradovi od Kotora do albanskog Lješa
nazivali su se Mletačkom Albanijom (Albania Veneta). Od 1571. Senat imenovao vrhovne upravitelje mletačkih
pokrajina Dalmacije i Albanije (generalni providuri) sa sjedištem u Zadru. 17

Posobe (seoske lokalne samouprave) su skup seoskih kućnih glavara koji su se povremeno sastajali radi
izbora seoskih sudaca, izvršenja odredaba državnih vlasti i rješavanja tekućih lokalnih pitanja. Više međusobno
udruženih posoba na nekom području činilo je ligu.

Buna hvarskih pučana i građana (1510. – 1514.) najpoznatiji i najdugotrajniji oblik otpora neplemićkog
sloja dotadašnjem sustavu gradske vlasti i uprave.

Gospodarske prilike
Trgovina, brodogradnja, te poglavito proizvodnja soli, uvelike su bili izloženi jačim usmjeravanjima i
pritiscima iz središnjice. Najvažnija i za Republiku najunosnija gospodarska djelatnost u Dalmaciji bila je
proizvodnja i prodaja soli.

Splitska skela, osnovana 1592. godine zalaganjem izbjeglog španjolskog Židova Daniela Rodrigea,
imala je kao cilj potaknuti sveobuhvatnu trgovačku razmjenu između Zapada i Turskoga Carstva. U Splitu je
tada sagrađeno jedno od najvećih i najbolje opremljenih trgovačkih stovarišta na svijetu.

Dubrovačka Republika u 16. stoljeću

Teritorij od Kleka do Sutorine. Na području Republike proveden je specifičan oblik feudalizacije, a

ustrojene su i lokalne jedinice uprave: knežije i kapetanije. U diplomatskim sporovima s Francuskom i
Venecijom, a potporu pruža Španjolska i Sveta Stolica. Zahvaljujući pomorstvu i obvezi da se kupuju domaći
brodovi razvila se brodogradnja, dubrovački jedrenjaci gradili su se u gruškom brodogradilištu te na otočnim
škverima Lopuda i Šipana. Neuspjehom u tzv. aleksandrijskom pitanju za Dubrovčane je započelo razdoblje
gospodarske stagnacije.

U prvoj polovici 16. stoljeća bilo je čak jedanaest kužnih godina, a najpogubnija je bila 1526./7., kada
je umrlo 20 000 ljudi, među kojima i 164 vlastelina.

Državni i gospodarski uspon praćen je i dinamičnijim društvenim raslojavanjem. Grapanima počinju se

od 16. stoljeća u društvenom smislu smatrati samo oni bogatiji pučani, uglavnom trgovci i brodovlasnici.
Nasuprot njima stoje artigiani, obrtnici koji su ujedno bili i sitni trgovci, te svi ostali populani, mornari,
manualni radnici, i gradska sirotinja. Možemo govoriti o tri staleške skupine u Gradu. Uz vlastelu kao jedini
potpuno oblikovani stalež s političkom vlašću opravdano je odvojiti grapane, kao elitu bogatih trgovaca, od
pučana – obrtnika i pomoraca.

Bratovštine su bile univerzalne ustanove mediteranskih komuna, nastale po teritorijalnom ili

strukovnom kriteriju. Iz najuglednije trgovačke bratovštine sv. Antuna, osnovane 1432., odvojili su se 1521.

16
Nakon smrti Bernardina Frankopana utvrdom upravlja tršćanski kapetan Nikola Rauber, a nakon njega Trsat
se davao u zakup riječkim kapetanima.
17
ZADAR, glavni grad i središnje mjesto mletačke uprave u Dalmaciji.

9
trgovci s levantom i osnovali vlastitu bratovštinu sv. Lazara. Iz redova antunina i lazarina birani državni
činovnici, konzuli i izaslanici Republike.

Tijekom 16. stoljeća grade se impozantne javne zgrade i gospodarski objekti poput glavne carinarnice –
Sponze (1516.), višenamjenske tvrđave Revelin (1539.), prostranih skladišta soli u Stonu (1581.) i Rupa18 –
golemih javnih žitnica, koje su se kao strateški objekti gradile od 1543. do 1590. godine.

Zastoj u razvoju gospodarstva i socijalne napetosti

Gospodarsko slabljenje hrvatskih gradova

Kraj 15. stoljeća i potom čitavo 16. stoljeće obilježeni su neprestanim upadima osmanlijskih četa koje
su vrlo često, praćene akindžijskim odredima, pustošile područja kojima su prolazile → rezultiralo
gospodarskom i demografskom devastacijom. Unatoč osmanlijskim prodorima, trgovina nije sasvim prekinuta,
nego se, s dotad dominantnog pravca sjever-jug, prebacivala na zapadni smjer.

Samovolja feudalaca bila je posljedica slabe središnje kraljevske vlasti, tako da su vlastelini
samovoljno ubirali maltarinu od građana, a na mjestima gdje takve daće nisu bile dopuštene, napadali i pljačkali
trgovce u okolici grada. Gradovi postupno dobivaju status varoši ili kasabe u značenju grada manje do srednje
veličine s pretežno civilnim stanovništvom. Senj je sve do prve polovice 16. stoljeća bio najvažnija
izvozno-uvozna luka na putu iz Italije prema savskom i podunavskom prostoru. Na jugu je na gospodarski
razvoj vrlo snažno utjecala Metačka Republika koja je dalmatinsku obalu nastojala uklopiti u svoje opće
gospodarske ciljeve. U Zadru trgovina solju bila jedan od razloga gospodarskog opadanja jer su Mlečani
monopolizirali otkup i općenito trgovinu soli zadarskih i paških solana. Dubrovnik je tijekom cijelog 16.
stoljeća bilježio bitan gospodarski rast.

Pogoršanje položaja kmetova i pučana. Hrvatsko-slovenska Seljačka buna 1573. godine

Buna se ističe brojem sudionika i opsegom zahvaćenog teritorija, a napose svojom organiziranošću i
programom. Temeljni uzrok bune bilo je opće pogoršanje položaja seljaka tijekom 16. stoljeća, a jedan od
čimbenika bilo je i povećanje naturalne rente. Drugi čimbenik bilo je potiskivanje seljaka iz trgovine
poljoprivrednim proizvodima uključivanjem plemića u tu trgovinu, te uvođenjem niza ograničenja prava
slobodnog trgovanja.

Žarište bune bilo je susedgradsko-stubičko vlastelinstvo. Franjo tahi, vlasnik polovice vlastelinstva,
isticao se nemilosrdnom i nepravednom upravom. Bio u sukobu s Uršulom Henning, koja je bila vlasnica druge
polovice vlastelinstva. Međusobni sukobi Tahija i Henningovaca slabili su vlast i ugled plemstva među
podložnicima, te su i tako pridonijeli stvaranju žarišta bune baš na tom prostoru.

Izbijanju hrvatsko-slovenske bune 1573. godine prethodilo je stvaranje tajnog saveza ili bratstva koje je
trebalo pripremiti opću seljačku bunu. Na čelu saveza stajali su Ambroz (Matija) Gubec, Ivan Pasanec i Ivan
Mogaić. Važnu ulogu u vojnom ustroju imao je i Ilija Gregorić. Cilj bune nije bilo samo ukidanje podavanja i
ograničenja slobodne trgovine već i preuzimanje vlasti.

Buna je planula u noći između 27. i 28. siječnja 1573. godine. Ustaničke snage bile su podijeljene na tri
vojske. Na čelu prve nalazio se Ilija Gregorić, a zadatak je bio da podigne ustanak u slovenskim zemljama.
Druga je vojska, pod zapovjedništvom I. Pasanca, djelovala u krajevima između Save i Kupe. Treća, na čelu s
Gubcem, djelovala u Hrvatskom zagorju. Prvi veliki poraz ustanika dogodio se 5. veljače kod Krškog , a porazio

18
Zašto su izgrađene Rupe u Dubrovniku (16. stoljeće?) Rupe su bile žitnica Dubrovačke Republike. Žitnica je
dobila ime po dubokim silosima u kojima se skladištilo žito, a koji su bili isklesani u kamenu. Rupe su izgrađene
tijekom 16. stoljeća, jer se zbog škrte dubrovačke zemlje i povećanja broja stanovnika, pojavila potreba za
većim skladištenjem žita. Dubrovnik je bio jedini europski grad koji je žito skladištio u podzemnim silosima.
Sveukupno je bilo 15 rupa (obujma 1 500 tona), 2 rupe nikad nisu bile korištene.

10
ih je uskočki kapetan barun Josip Thurn. Hrvatska staleška vojska, čije je zapovjedništvo ban i zagrebački
biskup Juraj Drašković povjerio podbanu Gašparu Alapiću, porazila je 6. veljače kod Kerestinca glavninu
seljačke vojske. Odlučna bitka između plemićke vojske i pobunjenih seljaka odigrala se 9. veljače kod Stubičkih
Toplica. Poginuo Ivan Mogaić, a I. Pasanac i A. Gubec su zarobljeni. Gušenje velike Seljačke bune učvrstilo je
procese koji su vodili ojačavanju knetske zavisnosti i pogoršavanju položaja seljaka.

Likovne umjetnosti, književnost i znanost na hrvatskom prostoru u 16. st

Likovne umjetnosti: slikarstvo, graditeljstvo, skulptura. Schiavoni u hrvatskoj
umjetnosti 16. Stoljeća

U Dubrovačkoj Republici djeluju Nikola Božidarević, Mika Hamzić i Divona Paskoja Miličević. To je
stoljeće kada je Hrvatska europskoj umjetnosti dala nekoliko velikih umjetnika, tzv. Schiavona19, poput Andrije
Meldole i Julija Klovića.

Slikarstvo
Početkom stoljeća djeluju trojica poznatih dubrovačkih ranorenesansnih slikara: Nikola Božidarević,
Miho Hamzić i Vicko Dobričević (Lovrin). Ujedno i zadnji veliki dubrovački slikari.

Graditeljstvo
Razvija se obrambeno graditeljstvo. U Dalmaciji valja istaknuti dvije utvrde koje su projektirali poznati
mletački graditelji Michele Sanmicheli i njegov nećak Gian Girolamo: kopnena vrata u Zadru (1543.) i tvrđava
sv. Nikole ispred Šibenika (1547.). Karlovačka utvrda, započeta 1579. godine na sutoku rijeka Korane i Kupe,
prema modelu N. Angelinija, koja zvjezdolikim tlocrtom, podijeljenim na blokove pravokutnom mrežom ulica,
podsjeća na talijanske renesansne modele poput Sforzinde ili Palmanove. Obitelj Erdödy se seli iz Okića i oko
1575. počinje graditi Kerestinec, kaštel renesansnih obilježja četverokutnog oblika s okruglim kulama na
uglovima.

Kiparstvo
U Dubrovniku ukrašena zvona dubrovačkih crkava slavnog ljevača topova Ivana Krstitelja Rabljanina.
Najvažnija ličnost dalmatinskog kiparstva bio je Bračanin Nikola Lazanić. Godine 1559. poznati mletački kipar
Alessandro Vittoria radi za trogirsku katedralu četiri svetačka kipa.

Schiavoni u hrvatskoj umjetnosti 16. st.

Jedan od najvećih Schiavona tog razdoblja bio je Juraj Julije Klović, posljednji veliki minijaturist
Europe, rođen u Grižanama kod Novog Vinodolskog. Dalmacija je dala Veneciji najznačajnijeg slikara
manirističkih crta Andreu Meldolu (Andrija Medulić, rođen u Zadru). Šibenik je dao dva značajna bakroresca i
kartografa: Natalea Bonifacija i Martina Rotu Kolunića.

Hrvatska književnost u 16. stoljeću — renesansa

Svršetak književnoga srednjovjekovlja obično se vezuje uz prestanak rada glagoljičke tiskare u Senju
1508. godine. Hrvatska književnost u 15. i 16. stoljeću, može se književnopovijesno promatrati kao
humanističko djelovanje i renesansno književno stvaranje splitskoga, dubrovačkoga, hvarskoga i zadarskoga
kruga.

19
SCHIAVONI, u renesansi i baroku čest naziv za Hrvate koji su djelovali u Italiji, osobito mnogobrojne
hrvatske umjetnike

11
 Splitski kulturni krug: Marko Marulić (spjev Judita, Davidijada; Suzana; Molitva suprotiva Turkom,
Tužen’e grada Hjerozolima, Spovid koludric), Jeronim i Dmine Papalić, Frane Martiničić, Frane Božičević
Natalis, Toma Niger.

Dubrovački kulturni krug: Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Dinko
Ranjina (kanconijer Pjesni razlike), Dominko Zlatarić. Marin Držić (komedije Novela od Stanca, Dundo
Maroje, Skup, Mande, Arkulin, Tripče de Utolčr; pastirske igre Grižula, Tirena, Venera i Adon; tragedija
Hekuba).

Hvarski kulturni krug: Hanibal Lucić (Jur ni jedna na svit vila, Robinja20), Petar Hektorović (Ribanje i
ribarsko prigovaranje), Vinko Pribojević, Mikša Pelegrinović (Jedupka), Marin Benetović (komedije Hvarkinje
i Komedija od Raskota).

Zadarski kulturni krug: Petar Zoranić (Planine21), Brne Krnarutić (Vazetjem Sigeta grada).

Znanost u Hrvata u 16. stoljeću

U domovini djeluju Zadranin Federik Grisogono22, Dubrovčani Nikola Nalješković, Grgur Budislavić,
Lujo Gjurašević, Nikola Arkandjeo i Ambroz Gučetić, Nikola Gaudenzi, Antun Medo, Nikola Gučetić i Nikola
Sagrojević, te Istranin Ivan Bratti. U stranim znanstvenim središtima djeluju Crešanin Frane Petrić23, Rabljanin
Marko Antun Dominis, Šibenčanin Faust Vrančić24, Zagrepčanin Pavao Skalić i podrijetlom Krapinjanin Andrija
Dudić.

HRVATSKA U 17. STOLJEĆU

Hrvatske zemlje u 17. stoljeću
Hrvatske zemlje početkom 17. stoljeća

Slabljenje gospodarske, vojne i političke samostalnosti Hrvatske s krajnjim ciljem ukidanja njezine
državnosti. Dubrovnik bio jedini slobodni dio hrvatskog teritorija koji u 17. stoljeću, do potresa 1667. godine,
doživljava gospodarski i kulturni procvat, te snažan razvitak diplomatskih odnosa s državama diljem Europe.

Početkom 17. stoljeća u Monarhiji dolazi do unutarnjih vjerskih sukoba. Pobuna u Ugarskoj zbog
smanjenja prava protestantskih vjernika. Nepoštivanje ustava o pravu Ugarskog sabora na izbor palatina
izazvalo je pobunu ugarskih plemića na čelu s protestantom i erdeljskim vojvodom Stjepanom Bocskayem.
Bocskay zatražio od hrvatskog plemstva da ga proglasi vladarem, što je ono odbilo. Poslao vojsku koju je vodio
Grgur Németh. Zaustavila ga hrvatska vojska na čelu s banom Ivanom Draškovićem, Franjom Bathányem i
Jurjom Zrinskim. Car Rudolf II je vojne i civilne poslove u Ugarskoj predao svome bratu Matiji II. Sklopljen je
mir u Beču 1606. godine kojim je protestantima vraćena sloboda vjeroispovjedanja u Ugarskoj. Vrhunac
vjerskih sukoba u Monarhiji započeo je 1618. godine pobunom čeških protestanata, što je bio uvod u dugotrajan
i krvav Tridesetogodišnji rat (1618. - 1649.)

Na zasjedanju Hrvatskog sabora 1608. Godine izabrani su poslanici koji su trebali ići na krunidbu
kralja Matije II. u Požun i predati mu zahtjeve hrvatskih staleža.25 Kralj Matija II prihvatio je zahtjeve
Hrvatskog sabora i za bana imenovao Tomu Erdödya, ali pod utjecajem njemačkih generala u krajini nikad nije

20
ROBINJA, Hanibal Lucić, prvi hrvatski dramski tekst o suvremenoj temi.
21
PLANINE, Petar Zoranić, prvi hrvatski pastoralni roman.
22
FEDERIKO GRISOGONO, jedan od najistaknutijih liječnika i astrologa.
23
FRANE PETRIĆ, najistaknutiji hrvatski znanstvenik 16. stoljeća, glavno djelo Nova de universis philosophia.
24
FAUST VRANČIĆ, autor prvog samostalnog tiskanog rječnika hrvatskoga jezika Dictionarium...
25
Zahtijevali da se iz svih hrvatskih gradova, osobito iz Varaždina, uklone strani vojni zapovjednici i
najamničke jedinice, da se banu vrati vlast od Drave do mora, te da zapovjednike vojnih jedinica postavljaju
hrvatski plemići.

12
instalirao na bansku čast. Stoga se Erdödy 1614. Godine odrekao banske časti, a naslijedio ga je Benedikt
Thuróczy. On je bio odmah instaliran za bana, ali bez banderija i plaće za bansku četu. Godine 1616. Banom
postao Benedikt Frankapan Tržački. Na požunskom saboru 1618. Godine, prilikom krunidbe Ferdinanda II za
ugarsko-hrvatskog kralja, hrvatski su staleži ponovili svoje zahtjeve za obnovu banske vlasti, no ubrzo nakon
krunidbe izbio je Tridesetogodišnji rat koji je zaokupio cara.

Česte pobune podložnika na vlastelinstvima uzrokovane su pokušajima ukidanja dotadašnjih privilegija

podložnika koji su naseljavali opustjela plemićka imanja. Bune Štribrenaca, podanici Zagrebačkog kaptola na
posjedima istočno od Zagreba. Prva buna (1608.- 1610.) zahvatila je dvije seoske općine, druga je vremenski
(1633. - 1637.) i opsegom bila najveća, a treća (1654.) ugušena je ubrzo nakon izbijanja. Na sisačkom
vlastelinstvu izbile dvije bune podložnika: 1633. - 1634. I 1653. - 1659. Godine. Osnovni uzrok pobuna sisačkih
podložnika bila je renta. Pokušaj Kaptola da podložnicima nametne plaćanje posebne ddaće za izdržavanje
stražara u sisačkoj tvrđavi bio je jedan od razloga druge bune. Tada ban bio Nikola Zrinski.

Nastavak ratova s Osmanlijama na području između Save i Drave do 1664.

U tzv. Dugom ratu (1593. - 1606.) vojska Habsburške Monarhije prvi je put postigla veće uspjehe u
zaustavljanju osmanlijskih osvajanja, a prvi su put pokazani znakovi slabosti osmanlijskog gospodarskog i
vojnog sustava. Godine 1606.završio je Dugi rat potpisivanjem mira na ušću rijeke Žitve. Car Rudolf oslobođen
je plaćanja godišnjeg danka, ali se obvezao na jednokratan dar sultanu od 200 000 dukata. Česti su bili
iznenadni upadi u pojedina sela i mjesta, pljačke i odvođenje ljudi u zarobljeništvo i ropstvo u sklopu tzv. malog
rata.

Poslije velike pobjede carske vojske nad Osmanlijama 1.- kolovoza 1664.- kod samostana sv.-
Gotthard, potpisan je za hrvatske i ugarske staleže neprihvatljiv i nerazuman, Vašvarski mir. Tim je mirom
Leopold prihvatio primirje na 20 godina, pristane da Osmanlijama ostane sve što su tada držali, i usto se još
obvezao na plaćanje sultanu jednokratnog iznosa ratne odštete u visini od 200 000 talira. Takva politika
Habsburgovaca bit će jedan od neposrednih razloga za podizanje otpora hrvatskih i ugarskih magnata u
sljedećim godinama.

Vojna krajina u 17. stoljeću

Srednjovjekovno nazivlje vlaških areala bilo je poznato pod imenima Megali Vlahia (Tesalija), Micro
Vlahia (Arkanija i Etolija) i Ano Vlahia (Epir i sjeverni Pind). Na proces postupnog urastanja Vlaha u srpski
nacionalni korpus u odlučujućoj mjeru utječu dosljeni Srbi koji su u zemlje Austrijskog Carstva pristigli sa
svojim patrijarhom 1619. Godine. Riječ je o prvoj seobi Srba.

Turska kolonizacija balkanskih Vlaha

Vlasi kao nova kolonizacijska skupina imala je poseban pravni status, koji je ozakonjen brojnim
kanunima.26 Vlaški poglavari prikupljali poreze (vlašku filuriju27), određivali davanja za redovitu tursku vojsku i
sami pozivali Vlahe na prekogranične udare.

Sredina 16. stoljeća vrijeme je uspostave turskih kapetanija - serhata, na granici Osmanskog Carstva
prema carstvu Habsburgovaca. Vlasi prelazili na teritorij Hrvatske i Mletačke Dalmacije zbog uspostave nove
zaštite turske granice kapetanijskim sustavom. U njemu su svi sudionici bili plaćena vojska, a vojne službe
poput kapetana (dizdara) bile su nasljedne.

Temeljna podjela osmanskog društva: vojska, građani i raja (seljaštvo). Vlasi su svrstani u red
kršćanske zajednice ili džemata kojom su se Turci koristili kao svojim vojnim odredima i važnim
kolonizacijskim elementom u unutrašnjem razvoju države. Najbrojniji socijalni sloj osmanskog društva je raja -

26
KANUNI, turski pravni spomenici
27
VLAŠKA FILURIJA, Vlasi plaćali najmanji porez, tek jedan dukat

13
seljaštvo. Ona nosi standardne porezne obveze. Najnižoj skupini unutar te podjele pripadaju robovi i
zarobljenici. Na vrhu društvene piramide stoji vojna elita.

Austrijska kolonizacija Vlaha

Masovni prijelaz Vlaha u Slovensku krajinu traje od 1597. do 1600. godine, u vrijeme Drugoga
tursko-austrijskog rata 1594-1606. godine. Zemaljski poglavar Unutrašnje Austrije bio vojni zapovjednik
krajiške institucije od Drave do Jadrana. Na poticaj hrvatskih političkih predstavnika na zajedničkom saaboru u
Požunu, Sabor iz godine u godinu donosio niz zaključaka u kojima se zahtijevalo pokoravanje Vlaha zemaljskoj
gospodi Hrvatskog Kraljevstva, te odlazak strane (austrijske) vojske. Hrvatski staleži zahtijevaju da ih Vlasi
priznaju kao gospodare zemlje, a ban i Sabor žele političku pokornost.

Neuspjela saborska “nagodba” s Vlasima

Na hrvatskoj je strani postojala volja da se vlaškim prebjezima ponudi povlašteni položaj u sklopu
vlastitog feudalnog posjeda. I bečki dvor priprema nagodbu s Vlasima. Saborska ponuda izrađena je 1629. U
obliku nacrta posebnog zakona o Vlasima. Prema sačuvanom nacrtu zemaljskog zakona (Vlaški zakon) turski bi
prebjezi postali “orsaški kotrigi”, tj. Redoviti pripadnici.

Statuta Valachorum - povlastice dane Vlasima Slavonske krajine 1630.

Vlasi u Slavonskoj krajini nisu bili zainteresirani za ponude Hrvatskog sabora (1629.) jer im nije nudio
prava i slobode koje su oni očekivali kao seljaci i vojnici. U Statuta Valachorum Ferdinand II kao ugarski i
hrvatski kralj uređuje za vlaške doseljenike seosku upravu s vlaškim knezom i sucem koje sami biraju, ali uz
obvezu da svoj izbor prijave generalu. U skupini povlastica bilo je i pitanje suca za područje kapetanije; njega
braju sami Vlasi, izbor se morao javljati generalu varaždinskog generalata, koji taj izbor potvrđuje/odbacuje. Svi
su Vlasi dužni sudjelovati svojim radom u izgradnji utvrda i brojnih stražarnica, muškarci stariji od 17 godina, u
slučaju vojne opasnosti, ustaju na oružje. Statu ne ukida staru vlašku hijerarhiju. Zakon je pisan latinskim
jezikom koji je u 17. stoljeću bio lingua communis ondašnje europske kulture i zajednice.

Vlaški prebjezi u karlovačkom generalatu

Vojni krugovi u Grazu i Karlovcu morali u Hrvatskoj krajini naprije postići dogovor s hrvatskom
aristokracijom Zrinskim i Frankopanima, te od njih dobiti dozvolu za naseljavanje Vlaha. Biskup zagrebačke
biskupije (Nikola Zelnicaj Stepanić) usprotivio uzurpaciji svojih posjeda i drugih dobara (1599.) Vuk Frankopan
- karlovački general, zapovjednik Hrvatske krajine (1626.-1652.). Prema podacima generala Herbersteina,
zapovjednika karlovačkog generalata, sredinom 17. stoljeća u Hrvatskoj je krajini broj doseljenih Vlaha bio
jednak broju starosjedilaca Hrvata.

Hrvatski sabor 1619. uspio izboriti načelnu suglasnost da se krajiške vojne službe ubuduće popunjavaju
po ključu pola Hrvatima pola Nijemcima.

Socijalne napetosti i bune u Vojnoj krajini tijekom 17. Stoljeća

Zbog povrede dobivenih povlastica, prekomjerne radne tlake na brojnim obrambenim objektima, na
pročišćavanju brojnih pustara uz rijeke i šume radi sprječavanja potajnih upada turskih pljačkaša, u Slavonskoj
su krajini zavladale bune i otpori, prva 1658., a druga 1665./1666. Godine pod vodstvom križevačkog velikog
suca Stefana Osmokruovića. Propašću Osmokruovićeve bune 1666. Gasi se samostalno krajiško sudstvo s
velikim sucima na čelu. Umjesto njih, sudsku vlast i upravne djelatnosti u Slavonskoj krajini preuzimaju veliki
kapetani, zapovjednici pojedinih krajiških kapetanija.

Pokušaj staleža Hrvatskoga i Ugarskog Kraljevstva da oslobode svoje krajine od zapovjedništva

austrijskih vojnih krugova
Sabor 1625. godine morao priznati kako nije moguće opstati bez austrijske vojske zbog opasnosti iz
Turske. Tek Sabor iz 1655. ponovno donosi zaključak o odlasku strane vojske, i to u roku tri godine. Isti zahtjev

14
ponovljen je u krunidbenoj zavjernici novom vladaru Leopoldu 1659. godine. Otišla je samo austrijska vojska iz
Varaždina 1681. Godine., ali je ubrzo vraćena zbog početka novog rata s Turcima (1683. - 1699.). Poslije
Austro-turskog rata, nastaje nova faza u razvoju Vojne krajine. Stare krajine kapetanijskog tipa - Slavonska,
banska i Hrvatska, sa svojim generalatima nisu više granično područje. Zato su politički krugovi Hrvatske
odmah zatražili ukidanje SLavonske krajine. Njezino daljnje postojanje izgubilo je svaki smisao jer je mirom u
Srijemskim Karlovcima 1699. oslobođena cijela Slavonija.

Dok su se u središnjim vojnim krugovima Monarhije lomila koplja oko sudbine VOjne krajine u
Hrvatskoj, erdeljski vojvoda Franjo II Rákóczy podiže bunu. Leopold posebnim dekretom ukida Slavonsku
krajinu, a Bansku krajinu, proširenu do une, predao pod vlast i upravu bana Adama Batthyánya 1703. godine.
Međutim, dokinuće stare Slavonske krajine nije provedeno jer je zbog istodobnog rata za španjolsku baštinu s
francuskim kraljem Beču trebao mnogo vojske, pa je ukidanje Slavonske krajine odgođeno za neka druga,
“bolja” vremena.

Kandijski rat

Mletačko-turski rat, nazvan Kandijskim ratom (1645. - 1669.), vođen je od tjesnaca Dardanela i otoka
Krete u istočnom Sredozemnome moru do mletačkih posjeda na istočnoj jadranskoj obali. Povod ratu bilo je
tursko nastojaje da stekne glavni mletački posjed i uporište u Egejskom moru - Kandiju (Kretu). Najdugotrajniji
i najteži rat po uvjetima i gubitcima u ljudstvu i materijalu u povijesti Dalmacije. Mletački cilj bio protjerati
Turke s obale i potisnuti ih što dublje u unutrašnjost, a Turci su nastojali ovladati mletačkim uskim prostorom na
istočnoj jadranskoj obali, osobito Šibenikom i Splitom. Ratni sukobi u Dalmaciji počeli su u ljeto 1645. turskom
blokadom mletačkih gradova i turskim napadom iz ličkog sandžakata na sjevernu Dalmaciju. Mir je sklopljen 6.
rujna 1669., nakon predaje Kandije. Razgraničenje, poznato pod nazivom acqui-sto vechio (stara stečevina) -
linea Nani, provedeno je tek 30. travnja 1671.

Bečki pokušaj ukidanja povijesnih zemalja. Novoosnovane institucije središnje vlasti

Habsburške Monarhije

Za vrijeme svog vladanja Ferdinand I Habsburški je utemeljio institucije središnjih vlasti u Beču, ratno vijeće,
tajno vijeće, Dvorsku kancelariju i Dvorsku komoru. Podređivanje hrvatskih staleža središnjoj vlasti nastavljeno
je ukidanjem tradicionalnih prava hrvatskog bana (vicerex). Prema vojnom ustroju, sve kapetanije od mora do
Kupe, uključujući i područje Žumberka, činile su Hrvatsku krajinu sa sjedištem u Karlovcu, utemeljenom 1579.
Godine. Područje od Kapele do mora činilo je Primorsku krajinu, koje je središte bilo u Senju, ali podređeno
Karlovačkom generalatu. Od okolice Karlovca do Ivanića protezala se Banska krajina u sastavu koje je bila
Petrinjska kapetanija, a dalje od Drave Slavonska krajina sa sjedištem u Varaždinu. Hrvatsko stanovništvo
naseljeno u vojnim graničnim područjima bilo je opterećeno raznim podavanjima: dikom ili ratnim porezom,
dimnicom za podmirenje saborskih i državnih potreba, te tlakom za utvrde. Proces izdvajanja Vojne krajine
ispod jurisdikcije Hrvatskog sabora i bana završen je u vrijeme Ferdinanda II, kada je ona uređena kao austrijska
pokrajina i podijeljena na Karlovački (Hrvatska krajina) i Varaždinski (Slavonska krajina) generalat. U Banskoj
krajini banskom vojskom (banderijem), tzv. Haramijama, upravljao je ban na vlastiti trošak. Porez od kojeg se
isplaćivala vojska prikupljao se od podložnika podijeljenih na porezne jedinice zvane dimovi. Godine 1626. Vuk
Frankapan postavljen je za karlovačkoga generala, grofovi Erdöd, koji su tada podržavali središnju politiku,
postali su nasljedni petrinjski kapetani, a i drugi članovi obitelji Zrinski i Frankapan povremeno su dobivali
važnije zapovjedne službe u Krajini.

Nezadovoljstvo Hrvata i Mađara politikom centralizacije

Godine 1608. Ugarsko-hrvatski sabor podijeljen je na dva doma: Gornji velikaški i Donji za niže
plemstvo. Konačno ukidanje ustavnih prava Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva pokušalo se ostvariti u vrijeme
kralja Ferdinanda III. Kad je Vestfalskim mirom 1648. godine završen dugi i krvavi rat europskih sila, središnje
vlasti u Beču započele su proces pretvaranja Ugarske i Hrvatske u pokrajine slične austrijskim provincijama.
Slomljeni su svi pokušaji bana Nikole Zrinskog da se izbori za sudbenu vlast. Mir koji je sklopljen u Vašvaru,

15
iako je carska vojska bila pobjednička, ostavljao je dojam kao da su pobijedile Osmanlije. Ugarski palatin
Franjo Weselény uložio svečani protest protiv Vašvarskog mira Požunskom kaptolu kao javnom pravnom mjestu
(locus credibilis). Leopold nikako nije sazivao sabore na zasjedanje pa nezadovoljni velikaši nisu imali
zakonske mogućnosti izraziti svoje negodovanje.

Najvažnija luka Habsburgovaca bila je Rijeka, a Zrinskih Bakar i Bakrac. Zbog specifične carinske
politike koju su u Rijeci provodili Habsburgovci, trgovački putovi su se sve više usmjeravali prema Bakru.
Nadvojvoda Ferdinand izdao je odredbu o zabrani trgovanja trgovcima iz habsburških zemalja na posjedima
Zrinskih.

Na velikim vlastelinstvima Zrinskih pojedini su plemići, tzv. sumalisti i beneplacentarii, držali posjede.
Sumalisti su držali pojedine dijelove vlastelinstva Zrinskih koje su im oni zalagali u zamjenu za određene svote
novca. Beneplacentarii su od Zrinskih dobivali posjede za službu ili za određene zasluge. Veliki broj velikaških
obitelji zapao je u materijalnu i financijsku krizu. Iz redova nižeg plemstva u 17. stoljeću uzdignula se obitelj
Mikulić, Črnovečki, Patačić i Oršić. Od velikaških obitelji isticale su se Zrinski, Frankapan i Erdödy te
Keglevići i Draškovići (osnovno vlastelinstvo: Trakošćan).

Pokret za odcjepljenje Hrvatskog Kraljevstva od Habsburške Monarhije

Bečki je dvor nastojao sve zemlje Habsburškog carstva učiniti nasljednim vojvodstvima
(provincijama), pa tako i Hrvatsku i Ugarsku. U Češkoj je protestantsko plemstvo i građanstvo bilo nosilac
otpora centrailstičkoj politici, ali je nakon poraza češke vojske na Bijeloj Gori 1620. Godine Češka bila
pretvorena u nasljedno vojvodstvo. Franjo Krsto Frankopan - napisao pjesmu Elegija. Godine 1661. tiskan je
molitvenik koji je napisala Katarina pod nazivom Putni tovaruš (Prijatelj na putu).

Osjetivši kako osmanlijska sila tijekom ovog stoljeća sve više slabi, pojedini hrvatski intelektualci i
plemići smatrali su da je blizu vrijeme za oslobođenje svih hrvatskih zemalja. Nosioci tih misli bili su Zrinski.
Knez izbornik Mainza Johann Philip Schönborn imao prijateljske odnose s Nikolom Zrinskim; bio na čelu
Rajnskog saveza28 te imao dobre diplomatske veze s francuskim kraljem Lujem XIV, bečkim dvorom i
papinskom kurijom.

Predstavnik kralja Leopolda Ferdinand Porcia zastupao mišljenje o potrebi defenzivnog rata s
Osmanlijama ili čak utanačenja primirja. Nikola Zrinski ulagao je velike napore u obrambeni sustav Hrvatske pa
je 1661. godine izgradio utvrdu Novi Zrin. Caru Leopoldu se angažman Ivana Filipa, i zbližavanje Francuske,
ugarskih i hrvatskih velikaša nikako nisu sviđali. Car je zabranio regrutiranje vojske, a palatinu Franji
Wesselenyu oduzeo pravo odlučivanja o vojnim akcijama. Leopold se obvezao na sramotni Vašvarski mir 1664.
Godine. Tim je mirom pristao na isplatu novčanog dara od 200 000 forinti i održavanje granica. Ugarski i
hrvatski staleži bili su nezadovoljni i time što njihovi predstavnici nisu sudjelovali u potpisivanju mira. Nosioci
vlasti u Ugarskoj i Hrvatskoj odlučili su se tada na odlučan otpor uvođenju centralizacije i osmanlijskoj politico
bečkog Dvora. Uz Nikolu Zrinskog u tom su otporu sudjelovali najutjecajniji ugarski velikaši, ugarski palatin
Franjo Wesseleny, ostrogonski nadbiskup Juraj Lippay, državni sudac Franjo Nadasdy te banov brat Petar sa
ženom Katarinom i njezinim bratom Franjom Krstom Frankopanom. Nikola Zrinski bio je smatran dušom
otpora.

Otpor ugarskog i hrvatskog plemstva bio je nakratko zaustavljen tragićnom smrću Nikole Zrinskog koji
je 1664. godine poginuo u lovu u Kuršanečkom lugu, nedaleko od Čakovca. Na čelo otpora stao je banov brat
Petar Zrinski. Iako je izabran za bana 1665. godine, u čast je instaliran tek 1668. godine. Petar Zrinski povezuje
se s ugarskim velikašem Franjom Rakoczyjem , Erazmom Tattenbachom i grofom Thurna od Gorice.

Hrvatska i Ugarska bile su same preslabe za rat protiv Osmanlija. Petru stoga nije preostalo drugo nego
upustiti se u pregovore s Osmanlijama, za što su se osobito zalagali Rakoczy i Petrov kapetan Franjo Bukovački.

28
RAJNSKA LIGA (SAVEZ), osnovana 1658. Sa ciljem da se ustroji međunarodni savez kršćanskih država za
rat protiv Osmanlija

16
Poslao Franju Bukovačkoga u pratnji Franje Pogledića i Franje Berislavića u Solun sultanu Mehmedu IV. Osoba
s najviše utjecaja u Osmanskom Carstvu tada je bio veliki vezir Ahmed Čuprilić. Nije bio sklon Zrinskom i
protivio se bilo kakvvu savezu s njim. Bečki dvor i car Leopold znali su za tijek tih pregovora; grčki tumač
Panajotti odao pojedinosti o tajnim pregovorima poslaniku habsburškog cara Ivanu Casanovi.

Petar Zrinski nastojao pridobiti Nikolu Erdödya, s kojim je bio u sukobu zbog Banske krajine i banske
časti. Uz Petra stao grof Drašković. No, 1670. Godine na sastanku u Čakovcu, na kojem su bili prisutni
predstavnici Osmanlija, Ivan Drašković je napustio Petra. Drašković i Erdödy napustili su sastanak u Čakovcu,
obrazlažući svoj postupak kako s Osmanlijama ne mogu pregovarati. Taj pokušaj pregovora udaljio i
zagrebačkog biskupa Martina II Borkovića. Petar Zrinski opunomoćio Frankapana da sazove sabor u Brezovici
u Turopolju. Na saboru održanom u ožujku 1669. Godine većina je prisutnog plemstva prisegnula banu na
vjernost. Franjo Bukovački također je imao zadatak pozivati narod da se pridruži velikašima.

Tajna konferencija održana je u Beču 20. ožujka 1670. godine. Na konferenciji je zaključeno da
Zrinskoga na prijevaru treba privući u Beč. Car je Petra pozvao da kao carski savjetnik dođe u Beč, gdje bi se
trebala utvrditi strategija rata s Osmanlijama. Petar je poslao svog tajnika, augustinca Marka Forstalla s uvjetima
za izmirenje. Leopold odlučio maknuti Petra s banske časti, a za namjesnike je proglasio Nikolu Erdödya i
biskupa Borkovića. Petar Zrinski i Franjo Krsto Frankapan odlučili su 13. travnja 1670. poći iz Čakovca u Beč.
Hrvatski velikaši u Beč su stigli 18. travnja 1670. gdje su odmah bil utamničeni. Potom su prebačeni u Bečko
Novo Mjesto. Carski sud osudio ih je na veleizdaju, a Petru je u optužbi dodano da je želio postati novi hrvatski
kralj. Presuda je bila izrečena 18. travnja 1671., a pogubljeni 30. Travnja 1671. godine.

Nakon uklanjanja Petra Zrinskog s banske časti, Leopold je imenovao Nikolu Erdödya za banskog
namjesnika za vojna, a biskupa Martina Borkovića za namjesnika za sudbena pitanja. Već u travnju 1670.
godine na zasjedanju Hrvatskog sabora staleži su tražili da se Nikola Erdödy imenuje za bana. Međutim,
Leopold je odgovorio saboru da će bansko mjesto još neko vrijeme ostati nepopunjeno. Tek 1674. godine Nikola
Erdödy je imenovan za namjesnika banske časti s punom vlasti. No, Nikola Erdödy je tek u travnju 1680. godine
imenovan za bana te je na zasjedanju Hrvatskog sabora instaliran.

Rat za oslobođenje 1683. - 1699. i njegovi rezultati u istočnoj i središnjoj Hrvatskoj i

Slavoniji

Godine 1684. osnovana je tzv. Sveta liga. General Lesle 25. srpnja osvojio Viroviticu te dopro do
Osijeka. Nakon pada Budima i osmalnijskog sloma u zapadnoj Ugarskoj oslobođena je i Baranja. Nakon smrti
bana Erdödya 1693. banom postaje Adam Batthyany. Sultan Mustafa II odlučio sam otići u pohod. Odlučna
godina za sudbinu rata bila je 1697. Uz potpuno uništenje osmanlijske sile kod Sente 11. Rujna, slom turskih
planova o povratku u Budim i najvećeg trijumfa princa Eugena Savojskoga, godinu je obilježila i propast
ambicioznog i skupog pokušaja osvajanja Bihaća. 26. Siječnja 1699. u Srijemskim Karlovcima potpisan mirovni
ugovor s Habsburškom Monarhijom i Poljskom, a 7. veljače s Mletačkom Republikom. Odredbama mira u
Srijemskim Karlovcima hrvatske su granice izbile na Dunav i Unu.

Morejski rat

Mletačko-turski Morejski rat (1684. - 1699.) nazvan je po grčkom poluotoku Moreji (Peloponezu). U
rujnu 1688. Osvojen je Knin, posljednje tursko uporište u Dalmaciji. Novi sporazum Mlečana i Osmanlija o
granicama u južnoj Hrvatskoj potpisan je u Beogradu 7. Veljače 1699. Novouspostavljena mletačk.turska
granica poznata je pod nazivom acquisto nuovo (nova stečevina) - Linea Grimani. Na pregovorima u
Srijemskim Karlovcima tursko je izaslanstvo uspjelo dobiti dubrovačko zaleđe, koje je na zapadu, da
Dubrovačka Republika ne bi imala izravan kopneni dodir s Mlečanima; dopiralo u Klekskom zaljevu do mora, a
na jugu u Sutorini, ali bez prava uporabe mora tzv. mare chiuso (zatvoreno more).

17
Mletačka i austrijska Istra u 17. stoljeću

Rat za Gradišku
Sve učestaliji napadi Uskoka doveli su do izbijanja prvog ratnog sukoba, tzv. uskočkog rata. Rat je
izbio 1615., a vodio s u Furlaniji te na području Istre. Vojska rašporskog kapetana se naziva cernide ili črna
vojska. Mir je sklopljen 6. Rujna 1617. u Parizu, a potvrđen je kasnije u Madridu. Uskočki je rat najviše uništio
Rašporski kapetanat i Pazinsku knežiju. Rat je potaknuo mnogobrojna unutarnja migracijska kretanja. Već su ga
i njegovi suvremenici smatrali pravom katastrofom.

Izgradnja Puljske tvrđe

Senat je u Istru najprije posalo rašporskog kapetana i vojnog inženjera grofa Marcantonija Poianu, a
zatim je za taj pothvat angažiran slavni francuski inženjer Antonio De Villea. Pulska se utvrda gradila u vrijeme
Tridesetogodišnjeg rata.

Kužne pošasti i demografski oblici

Godine 1601. Posljednja velika epidemija kuge u Trstu. Posljednja, ali i najveća epidemija u cijeloj
istarskoj povijesti harala dvije godine bez prestanka, tj. do 1632. godine.

Kolonizacije. Pokušaj naseljavanja hajduka

Nakon uskočkog rata nastavljeno je naseljavanje istarskog poluotoka. U etničkom smislu postojale su
dvije struje migracija: hrvatska i talijanska. Karakteristična epizoda organizirane kolonizacije Pljuštine svakako
je naseljavanje hajduka 1671. - 1675. Hajduci su tražili mnogo povlašteniji status od onoga koji je Republika
ikada davala svojim podanicima. Hajdučko naseljavanje spada u prolazne migracije na području Istre koje za
sobom nisu ostavile traga.

Dubrovačka Republika u 17. stoljeću

Mlečani su otvoreno nastupili protiv Dubrovnika tijekom urote stanovnika otoka Lastova. Nemiri koje
su potaknuli imućniji Lastovci započeli su već 1600. Godine 1602. prerasli su u pravu pobunu u kojoj je
protjeran otočni knez. Mlečani su se povukli s Lastova tek u lipnju 1606. Godine. U sukobima s venecijom
Dubrovnik se najviše oslanjao na svoje tradicionalne saveznike: Svetu Stolicu, Španjolsku i Austriju.

Katastrofalni potres 6. Travnja 1667. označio prijelomnicu u dubrovačkoj povijesti.Stradalo oko 1 200
stanovnika, izbio je veliki požar koji je poharao ostatke grada. U pomoć su priskoćili tradicionalni saveznici:
papa, Španjolska, Austrija, Napuljsko Kraljevstvo i mala Republika Lucca. POsebno se istaknuo opat Stjepan
gradić koji je, zahvaljujući svojim diplomatskim vezama i utjecaju u europskim crkvenim krugovima, niz
godina iz Rima organizirao pomoć i planirao obnovu Grada. Gradić je odigrao važnu ulogu i u ublažavanju
mletačkih i osmanskih pritisaka na republiku, pa je opravdano nazvan “obnoviteljem Grada i slobode”.

U kolovozu 1684. Dubrovački izaslanik Rafael Gozze, uz posredovanje španjolskog izaslanika, sklapa
s carem Leopoldom I Bečki sporazum kojim se obnavlja pravni kontinuitet ugarsko-hrvatskog vrhovništva nad
Dubrovnikom, utvrđen Višegradskom poveljom iz 1358. godine.

Vojna krajina u Dalmaciji krajem 17. I početkom 18. stoljeća

Najviše časničke i zapovjedne službe obnašali su koluneli, sopraintendanti i serdari. Dužnost kolunela
uglavnom je bila nasljedna. Kolunelima su bili podčinjeni serdari - zapovjednici nekoliko sela unutar jednog
pograničnog područja (krajine). Službi kolunela donekle je bila slična i dužnost sopraintendanta. Guvernadur
brinuo o postavljanju straža, nadzirao kretanje stanovništva, karantenu i javne obveze domaćeg stanovništva.
Jedan od uvjeta za obnašanje pojedinih časničkih službi na mletačko-turskoj granici u Dalmaciji bilo je
obvezatno poznavanje hrvatskoga jezika.

18
Likovne umjetnosti, književnost i znanost na hrvatskom prostoru u 17.
stoljeću; Crkva u Hrvata od 16. do 18. stoljeća
Likovne umjetnosti: graditeljstvo, skulptura, slikarstvo i zlatarstvo
Barok postupno prodire u sve video umjetnosti.

Graditeljstvo i skulptura
Često se kaže da svoj barokni urbanizam i arhitekturu Dubrovnik dugije katastrofalnom potresu 1667.
godine. Nekadašnja isusovačka crkva sv. Vida u Rijeci najznačajniji je barokni sakralni objekt središnjeg tlocrta
u Hrvatskoj. U sjevernoj Hrvatskoj ključni primjer prodora baroka je isusovačka crkva sv. Katarine na Gornjem
gradu u Zagrebu.

Slikarstvo i zlatarstvo
Na prostoru kontinentalne Hrvatske u slikarstvu baroka dominiraju djela slikara
istočnonjemačko-austrijskog kruga uz ona slovenskih umjetnika. Na hrvatskoj obali Jadrana dominantni izvor
umjetničkih ostvarenja bila je Venecija. Spajaju se elementi kasnorenesansnoga, manirističkog i ranobaroknog
izraza.

Hrvatska književnost u 17. stoljeću - barok

Hrvatski se književni barok razvija u dvije inačice. Prva je vezana na područje Dubrovnika i Dalmacije,
a druga za sjeverne hrvatske krajeve. Vila Slovinka - domoljubno-alegorijski spjev Jurja Barakovića. Središnja
epska vrsta je povijesni ep, a njezin je najznačajniji primjer Osman Ivana Gundulića. Osman je prvi ep u
hrvatskoj književnosti u kojemu je na djelu novovjekovno shvaćanje politike i svjetovno razumijevanje
povijesne stvarnosti. Gundulić se okušao i u drugim književnim vrstama. Napisao je religioznu poemu Suze sina
razmetnoga. Dramsko umijeće pokazao je Gundulić u tročinoj pastorali Dubravka. Autor Venefride ujedno je i
pisac prve hrvatske gramatike Bartul Kašić. Đurđević se obično smatra zadnjim velikim pjesnikom staroga
Dubrovnika. Svojim moralno-poučnim knjigama Zrcalo Marijansko i Prvi oca našega Adana greh izdvaja se
Juraj Habdelić.

Znanost u Hrvata u 17. Stoljeću

Najistaknutiji: Dubrovčani Marin Getaldić, Stjepan Gradić, Juraj DUbrovčanin, Djuro Baglivi, Petar
Damjan Ohmučević i Vicko Komnenović; Splićani Lovro Grisogono i Ivan Ureman, Istranin Santorio Santorio
te Matija frkić s otoka Krka. Isusovci su 1662. godine otvorili filozofski tečaj, tzv. Zagrebačku akademiju, koja
je 1669. dobila sva sveučilišna prava i povlastice.

Odjeci reformacije i katoličke obnove u Hrvatskoj

U Isti i na Kvarnerskim otocima luteranizam ima određena uporišta. Odande su Matija Vlačić Ilirik,
Petar Pavao Vergerije ml., Baldo Lupetina, Stjepan Konzul i Antun Dalmatin. Zagrebački biskup Šimun Erdödy
javlja 1. Ožujka 1534. papi Klementu VII da se “energično i bezobzirno opire luteranizmu”.

Katolička posttridentska obnova u Hrvatskoj

Juraj Drašković, koji na Tridentskom saboru zastupa cara i hrvatsko-ugarskog kralja Ferdinada I, kao
zagrebački biskup dao je poticaj korjenitoj obnovi Crkve u Hrvata.

19
Isusovci i Kapucini
Među protagonistima katoličke obnove (protureformacije) u 16. Stoljeću važnu ulogu imaju isusovci i
kapucini.

Unijatska crkva i pravoslavlje u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se istodobno s prvim protestanitma pojavljuju i pripadnici grkoistočnih, pretežno

slavenskih crkava. Pravoslavna hijerarhija u dosluhu s turskim vlastima i katolicima nameće svoje poreze.
Katoličke se svećenike osim toga primoravalo plaćati tzv. bradarinu, tj. dozvolu da smiju brijati bradu.

Unionistički pokret u Hrvatskoj

Unionistički pokret u hrvatskoj ugrožen je od trenutka kada srpski patrijarh Arsenije III Crnojević s
episkopima i ne malim brojem naroda 1690. prelazi Savu i pod zaštitom austrijske vojske naseljuje tek
oslobođena područja južne Ugarske i Srijema.

Silom vraćati u pravoslavlje

Austrijski car i hrvatski kralj Leopold I Habsburški izuzima srpske doseljenike iz nadležnosti feudalnih
gospodara i teritorijalnih vlasti a njihovoj hijerarhiji, baš kao i turci, priznaje crkveno-političku vlast nad svim
doseljenim pravoslavcima, katkad i nad unijatima.

Srpska pravoslavna crkva i turske vlasti

Na području između Drave i Save djeluje srijemska eparhija kao jedina vjerska oblast za naseljeno
pravoslavno stanovništvo koje čine Vlasi, Maurovlasi i Srbi.

Pravoslavna crkvena organizacija na hrvatskom prostoru

Sustavna pravoslavna crkvena organizacija u sjevernoj Hrvatskoj provodi se nakon 1690. Središte
ugarsko-hrvatskih mitropolita u Srijemskim Karlovcima.

Katoličko-pravoslavni odnosi u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je stoljećima prisutno zanimanje za ujedinjenje kršćanskog Istok sa Zapadnom
(katoličkom) crkvom. Godine 1747. na Bogoslovnom fakultetu Generalnog studija (sveučilišta) u Zagrebu
osnovana je katedra za kontroverzistiku sa svrhom da se znanstveno proučavaju sporna pitanja između Istočne i
Zapadne crkve.

Križanićevo poimanje uspostave crkvenog jedinstva

Juraj Križanić jedan je od prvih koji na zbližavanje istočnih i zapadnih kršćana gleda s čisto
evanđeoskih pozicija, bez predrasuda i optuživanja “onih drugih”.

Od Draškovićeva sjemeništa (1578.) do sveučilišta u Zagrebu (1669. - 1671.)

Zagrebački biskup Juraj drašković utemeljio je 1578. u Zagrebu sjemenište s humanističkom školom i
učilištem moralnog bogoslovlja.

Pavlinski studij u Lepoglavi

Pavlini organiziraju filozofsko-teološki studij, koji bulom pape Klementa X od 3. travnja 1671. i
reskriptom cara Leopolda I od 23. siječnja 1674. postaje “studium generale” sa svim prerogativima
visokoškolske ustanove.

20
Isusovačka akademija u Zagrebu
Sjemenište Jurja Draškovića i isusovački kolegij na Gradecu car i kralj Leopold I posebnom poveljom
23. rujna 1669. upisuje u generalne studije zemalja habsburške krune s pripadnim sveučilišnim pravima i
povlasticama.

Fakulteti bogoslovnih i filozofskih znanosti

Na molbu rektor Filipa Kaušića, 23. rujna 1669. car Leopold I izjednačuje zagrebačku Akademiju s
generalnim studijem. 21. srpnja 1773. papa Klement XIV bulom Dominus ac Redemptor ukinuo isusovce,
zagrebački “generalni studij” preustrojen je u skladu s novim prosvjetiteljskim kriterijima.

HRVATSKE ZEMLJE POD OSMANLIJSKOM VLAŠĆU (16. -

18. STOLJEĆE)
Osmanlijska vlast u hrvatskim zemljama
Osvajanja i upravna podjela

Islamizacija
Nakon pada Bosne 1463. Uspostavljen je sandžak sa sjedištem u Jajcu, ali on je nakon ugarske
protuofenzive premješten u Sarajevo. Kao pogranična oblast, sandžak je podijeljen na vilajete. Osnutkom
Bosanskog ejaleta 1580. Godine taj je sandžak postao matični, tzv. paša-sandžak. Području tolerancije u smislu
“podnošenja nečeg manje vrijednog” pripada i šerijatsko-pravna, a i društvena kategorija zimija, nemuslimana u
osmanskoj državi. Arapski se pojam dhimma rado tumači kao zaštita koju islamska država pruža
nemuslimanima uz uvjet da plate glavarinu. Devširme, tzv. praksa “danka u krvi”. Čiftluk je obično selište s
nešto kvalitetnijom zemljom koja daje više uroda.

Selo, porezni sustav i proizvodnja

Obveze podložnika - raje spram države i spahija kao uživatelja nadradbina mogu se podijeliti na
šerijatske i nešerijatske, te na redovite i izvanredne. Na islamskom se zakonu (šerijatu) moglo zasnivati ubiranje
zemljarine (harač), pod nazivima ispendža za kršćane i pristojba od posjeda za muslimane; zatim prikupljanje
glavarine za kršćane i Židove te desetine zemaljskih plodova. Te su dažbine bila redovita podavanja državi i
spahiji, a izvanredne su dažbine pripadale državi i povremeno bivale nametnute uglavnom za vojne potrebe.

Pitanje “čiflučenja” u Bosni i drugdje

Čiftluk je najčešće naziv za muslimansko selište, te se u muslimanskim selima stoga posebno i ne

nabrajaju pod tim imenom, jer se podrazumijeva da svaki domaćin posjeduje čiftluk. U Slavoniji se 1537.
napuštena zemlja bez vlasnika dijelila kao zakupni čiftluci.29

Razvoj gradova

Preostalo ili novopridošlo kršćansko stanovništvo s vremenom bi se ograničilo na jednu ili dvije četvrti
- mahale, te bi se taj dio naselja nazivao varoš. Prvo je muslimansko stanovništvo bilo sastavljeno od: 1)
doseljenika iz Bosne, 2) obraćenika te 3) pridošlica iz udaljenih krajeva. Ulogu guvernera obavljao je dizdar,

29
ČIFTLUK, vrlo često se u istim zapisima čestica naziva sinonimno
mizoram-čiftlukom-zemljom-baštinom-izgonom. Za čiftluk se u Slavoniji često kaže da je u “nevjerničko
vrijeme” bio baština nekog kršćanina. Izgon znači naprosto njiva.

21
zapovjednik tvrđave i brinuo se za javni red pomoću oružane sile. Obično s titulom age. Zapovijeda tvrđavskom
posadom. Funkcije gradonačelnika i notara ujedinjavao je sudac - kadija.

Doseljavanje Vlaha na područja pod turskom vlašću

Vlaški su kolektivizam i ratobornost naglašeni podjelom na džemate - agnatske skupine predvođene

knezovima; pojam podrazumijeva i vojni odred. U Srijemu i Slavoniji filurija je bilo ime za sveopću glavarinu.

Sustav kapetanija u Bosanskom pašaluku

Najranija organizacija jest tzv. sustav vilajeta. Taj pojam može biti višeznačan: 1) krajište pod vojnom
upravom vojvode ili krajiškog bega u ime sandžakbega najbližeg sandžaka, 2) velike vojne oblasi na koje se
dijelio Bosanski sandžak 1463- 1470. godine te 3) naziv za pokrajinu nakon ukidanja termina
ejalet/beglerbegluk 1865. Godine.

HRVATSKA U 18. STOLJEĆU

Hrvatske zemlje u 18. stoljeću
Uvod

Osamnaesto stoljeće je vrijeme vrlo intenzivnih administrativnih promjena, ali 1780. godine hrvatske
su se zemlje okupljale i dijelile u najgrubljim obrisima u: Bansku Hrvatsku i Slavoniju (uključujući i sjeverni
dio Srijema, ali bez Međimurja i Baranje), Vojnu krajinu, Dubrovačku Republiku, Dalmaciju i Istru pod
vlasništvom Venecije. Vladari 18. stoljeća bili vladari apsolutističkog prosvjetiteljstva.30 Cijela je državna
uprava bila u rukama vladara, a kako su ti vladari vodili računa o gospodarstvu države s ciljem da prihodi budu
veći od rashoda, taj se sustav zove dvorski merkantilizam. Banska Hrvatska imala pod vladavinom
Habsburgovaca određenu državnopravnu autonomnost. Hrvatska pragmatička sankcija 1713., dokument koji
hrvatskom plemstvu osigurava određenu posebnost s obzirom na prevladavajuće ugarsko plemstvo.

Demografska i društvena kretanja

Plemići jednoselci sami obrađuju zemlju, te se od seljaka razlikuju samo pravnim položajem i
povlasticom neplaćanja položaja. Tih je jednoselaca bilo samo u tri stare hrvatske županije: u Turopolju, na
Kalniku i u Zelini. Plemići armalisti su postali plemići kupnjom plemićke diplome ili su je dobili za
dugogodišnju službu u županijskim ili upravnim službama. Za vladavine Josipa II 1785. godine obavljen prvi
pouzdani popis za cijelu građansku Hrvatsku, koji je dovršen 1787. godine.

Zemljišni odnosi u Hrvatskoj u 18. stoljeću i problemi poljoprivrede

Gospodarski priručnici, kakva je bila Relkovićeva Ovčarnica, prava su rijetkost, pa su i poljoprivreda i

stočarstvo zaostali. Feudalni odnosi se uređuju urbarima. Petar Tomić, ablegat grada Zagreba, na Požunskom
saboru 5. prosinca 1807. Izjavio da su povlastice plemstva flagellum plebis (bič puka) te da je krajnje vrijeme da
se ukinu. Alodij - dio posjeda koji plemstvo samo obrađuje po vlastitom plodoredu i s kulturama koje je
smatralo najunosnijima na tržištu. Kmetovi su uživali urbarijsko zemljište koje vlasnik dobra nije smio otuđiti.31
Kmet je osim urbarijske zemlje mogao imati i neko drugo zemljište prema ugovoru, odnosno zakupu i od njega
plaćati vlastelinu određeni cenzus. To se zemljište zvalo činženo ili izvanselišno zemljište.

30
VLADARI iz kuće Habsburg u 18. stoljeću: Leopold I (1675. - 1705.), Josip I (1705. - 1711.), Karlo VI/III
(1711. - 1740.), Marija Terezija (1740. - 1780.); habsburško-lotarinške kuće: Josip II (1780. - 1790.), Leopold II
(1790. - 1792.) i Franjo I (1792. - 1835.).
31
URBARIJSKO ZEMLJIŠTE, prema Urbaru iz 1780. Urbarijsko zemljište nije smjelo pretvoriti u alodijsko.

22
 Kraljevski urbari su se posebno donosili za Bansku Hrvatsku, a posebno za Slavoniju. Prvi carski urbar
za cijelu Hrvatsku donio je Karlo VI 1737. godine.Plemstvo nije prihvatilo urbar, pa su odnosi postali još lošiji,
a prisilili su caricu Mariju Tereziju da 1755. Izda Privremeni urbar za Hrvatsku, 1755. i 1756. urbar za
SLavoniju sa snažnijom provedbenom snagom i kaznenim sankcijama. Carica Marija Terezija izdala je 1756.
Urbar za Virovitičku, Požešku i Srijemsku županiju (tzv. slavonski urbar). Godine 1780. donesen konačni Urbar
za cijelu Hrvatsku; određivao sljedeće: 1) kategoriju zemljišta u sklopu jednog selišta, 2) kmetske godišnje
obveze (raden, naturalne i novčane) te 3) kmetska prava.

Godine 1755. buna krajišnika u varaždinskom generalatu dala je poticaj buni feudalnih podložnika na
vlastelinstvima Križevačke županije. Križevačka buna počela paljenjem kudjelje u Dubovcu kraj Ravena, a
zatim i vlastelinskog dvora u Ravenu 24. veljače 1755. Pod vodstvom ravenskog kmeta Mateka Kupšića seljaci
su krenuli prema Bisagu na rijeci Lonji. Potukli ih plemići jednoselci na Kalniku, vojska banderijalaca, odredi
banske vojske i plaćenici iz Štajerske pod vodstvom podbana Ivana Raucha.

Najbolji primjer običajnog prava, ali i uputa i naredaba vlasnika koji žele unaprijediti svoj posjed je
Naputak o ekonomskom upravljanju veleposjedom Ivana Kapistrana Adamovića iz 1774. godine. Kako se
živjelo u Slavoniji i koji su problemi mučili seljaštvo najbolje doznajemo iz djela Matije Antuna Relkovića Satir
iliti divji čovik.

Uprava i općedruštvene prilike do Marije Terezije

Vladar je bio na čelu države. Pod njim su bili plemstvo i svećenstvo. Merkantilizam je sa sobom donio
novac kao sredstvo razmjene. Ban kao potkralj i Hrvatski sabor sa županijama uređenima prema mađarskom
uzoru glavna je vlast.

Gospodarstvo Hrvatske i Slavonije do Marije Terezije

S odredbama Karla VI počinje politika merkantilističkog kameralizma na našim hrvatskim područjima,

to prije što je 1715. Karlo ukinuo unutrašnje carine olakšavši tako trgovinu i promet unutar zemlje. Car Karlo VI
proglašava 1717. Jadran slobodnim morem, iskoristivši slabost Venecije koja nije više mogla braniti svoj
monopoly položaj na Jadranu, a 1719. Rijeka i Trst dobili su status slobodnih pomorskih luka. Godine 1726.
Počinje gradnja ceste od Rijeke do Karlovca, tzv. Karolina, a gradnja je dovršena tek 1736. godine32. 27. Srpnja
1718. u Požarevcu je izrađen trgovinski i pomorski ugovor između predstavnika Habsburške Monarhije i
Osmanskog Carstva koji su potvrdili i Karlo VI i sultan Ahmed Hanas. Tim je ugovorom uspostavljena
slobodna i opća trgovina između podanika Rimskoga i Osmanskog Carstva.

Ratovi s Osmanskim Carstvom na početku i na kraju 18. stoljeća

Nakon osvajanja Beograda 1688. Habsburgovci su se odlučili na veliku akciju, te su započeli vojne
operacije u cijelom Podunavlju, a ušli su i u Srbiju i u Bosnu. Dana 21. siječnja 1699. sklopljen je mirovni
ugovor između saveza kršćanskih zemalja Svete lige i Turskog Carstva u Srijemskim Karlovcima. Tim je
primirjem završeno 155-godišnje osmansko vladanje u Slavoniji.

U 18. stoljeću ratovi su se vodili 1714. - 1718., zatim 1737. - 1739. i opet 1788. - 1791. Godine. Nakon
bitke kod Petrovaradina (5. Kolovoza 1716.) po nalogu princa Eugena Savojskog krajiški zapovjednici grof i
ban Ivan Drašković, pukovnik Petraš i grof Rabata počinju s dosta uspjeha ofenzivnije djelovati uzduž Save i
Une. Dana 21. srpnja 1718. u Požarevcu sklopljen mir kojim su Osmanlije izgubili sve preostale posjede u
Srijemu i sjeverno od Dunava, te usto morali ustupiti desnu obalu Save u Bosni (prozvanu Uskokenland),
sjevernu Srbiju i Olteniju u Vlaškoj. Dubrovnik je svojom diplomacijom uspio ishoditi da Turci dobiju zonu kod
Kleka i Sutorine s izlaskom na more, čime su razdvojeni od Mletačke Republike. Kao saveznica Rusije, Austrija
je prema ugovoru iz 1726. Iznova zaratila 1737. godine s Osmanskim Carstvom. Nakon početnih uspjeha,
Austrija je doživjela niz teških poraza u Srbiji i Vlaškoj, te je Beogradskim mirom 18. rujna 1739. morala

32
KAROLINA, jedan od glavnih inženjera bio je Matija Anton Weiss.

23
napustiti sve teritorije južno od Save i Dunava. Posljednji se rat u 18. stoljeću vodio 1788. - 1791., kada je
sklopljen tzv. Svištovski mir. Austrija je ušla kao saveznica Rusije. U krajini je rat ostao zapamćen kao “Dubički
rat”. Leopold II sklapa primirje, te 4. kolovoza 1791. mir.

Nasljeđivanje Monarhije po ženskoj liniji ili kako se pragmatička sankcija odrazila na

politički i vojni život Hrvatske

Pragmatička sankcija, sanctio pragmatica, vladarska je isprava koju je donosio vladar, ali je taj zakon
trebao biti prihvaćen od Sabora povijesnih zemalja. Ograničenje Habsburgovaca u nasljeđivanju postajalo je sve
važnije pitanje; hrvatsko plemstvo o tom pitanju imalo drugačije stajalište od većine Mađara. Franjo II Rakoczy
stavlja se 1703. na čelo bune kuruca, te biva izabran za erdeljskog kneza i zajedno s pobunjenim plemstvom na
Saboru u Onudu 1707. zbacuje Habsburgovce s ugarskog prijestoa i nudi krunu bavarskom knezu izborniku
Karlu Albertu. Rakoczy još 1704. pozvao hrvatske staleže da mu se pridruže u borbi protiv Leopolda, ali je
Hrvatski sabor s novimenovanim banom Ivanom Palffyem na čelu to odbio. Vladavina Josipa I, sina
Leopoldova, bila je obilježena nemirima, što se svakako odražavalo i na hrvatskim područjima. Godine 1711.
sklopljen je Szatmarski mir koji je zajamčio opću amnestiju i slobodu vjeroispovjesti za protestante, a zadržana
je i staleška samouprava u Ugarskoj. Josip I je 1711. Iznenada umro, a na prijestolje je došao njegov brat Karlo
VI, koji nije imao sinova, te je pitanje nasljedstva po ženskoj lozi postalo prvorazredno političko i dinasčko
pitanje.

Na Hrvatskom saboru u Varaždinu donesena je odluka da skupe sve zakonske članke Hrvatskog sabora
pod nazivom Articuli regni Slavoniae jer se Hrvatska tada nazivala Gornja Slavonija. Patačići, Eszterhazy,
Rauch, drašković, Vitezović i drugi bili su članovi “Pinte”, društva vinskh doktora koje je 1696. u Vidovcu
Varaždina osnovao Bartul Patačić. Prikrivajući se zabavnim karakterom društva, članovi imaju na umu
koncentraciju svojih snaga i restauraciju Hrvatske.

Na Požunskom saboru 1712. godine Karlo VI okrunjen je krunom sv. Stjepana te je morao izdati
krunienu zavjernicu (inauguralnu diplomu) kojom je arskoj obećao slobodu izbora kralja nakon izumrća muške
loze Habsburgovaca. Hrvatsko se plemstvo odlučuje prvo na prihvaćanje pragmatične sankcije. Banki namjesnik
za vojne poslove Petar Keglević i zagrebači biskup i banski namjesnik za civilne (političke) poslove grof
Emerik Eszterhazy de Galatha sazvali su Sabor za 9. Prosinca 1711. u biskupskom dvoru u Zagrebu. Na tom je
saboru izabrano 11 poslanika koji su se u ime Hrvatskog Kraljevstva trebali pokloniti Karlu. Na čelu delegacije
trebao je biti ban Palffy. Međutim, ban i nekoliko plemića odbilo je sudjelovati. Sabor je zasjedao od 9. do 13.
ožujka 1712., ali su bila prisua samo tri velikaša (Ivan Drašković, Franjo Krištofor Delišimunović i Adam ratkay
od Velikog Tabora). Među 34 zakonska članka usvojen je kao sedmi član Hrvatska pragmatička sankcija. Grof
Adam Ratkaz usprotivio izglasavanju bez bana i važnijih velikaša. Dvije točke su osobito važne: Trojedna
Kraljevina zahtijeva ponovno pripajanje Donje Slavonije Hrvatskoj i da nunciji nikako ne smiju odustati od
deklaracije o nasljedstvu ženske loze. Adresu kralju odnijeli su biskup Eszterhazy, grof rašković i Plemić.
Kraljev odgovor Hrvatima bio je napisan, ali nije bio i potpisan. U Zagreb je poslan drugi, promijenjen odgovor
16. svibnja 1712. u kojemu nije potvrđena Hrvatska pragmatička sankcija, ali su Hrvatima ipak zajamčena “sva
prava, povlasti, sloboštine pojedinaca i kraljevstva”.

Kada je 20. listopada 1740. umro Karlo VI izumrla je i habsburška dinastija u muškoj lozi, a na
prijestolje je došla mlada Marija Terezija. Pravo prijestolja osporavao je Mariji Tereziji i bavarski knez Karlo
Albert, ali je Fridrich II (Veliki) 14. prosinca 1740. upao u Šlesku bez objave rata i započeo svoj pohod. Godine
1741. digle su se i vojske Karla Alberta, pa saskog kneza Augusta III koji je bio poljski kralj, a naposljetku i
španjolski Bourboni i sardinski kra, te konačno Francuska. Svi su oni Austriju smatrali posjedom bez gospodara.
Dresdenskim mirom Fridrich prizna supruga Marije Terezije Franju Lotarinškog za njemačkog cara, a Marija
Terezija zajamči pruskom kralju posjed Šleske. Aachenskim mirom 1748. sve su europske sile priznale
pragmatičku sankciju, ali Šleska je ostala Pruskoj.

24
Upravne reforme Marije Terezije

Razdoblje vladavine Marije Terezije obilježeno je dubokim promjenama u upravnom ustroju zemlje i
nastojanjima da se tradicionalna staleška uprava zamijeni modernim upravnim aparatom. U vrijeme dolaska
Marije Terezije na vlast pod jurisdikcijom bana i Sabora bile su tri hrvatske županije: Varaždinska, zagrebačka i
Križevačka. Najviši stupanj samostalnosti imala je Varaždinska županija, budući da je položaj velikog župana te
županije od početka 17. stoljeća nasljedno pripadao obitelji Erdödy. Godine 1745. Marija Terezija ispunila je
obećanje dano na Ugarskom saboru 1741. pa je jurisdikciju Hrvatskog sabora i bana područje Slavonije.
Komorsko-vojna uprava u Slavoniji i Srijemu ukinuta je i zemlja je podijeljena na civilni i vojni dio. Na vojnom
je dijelu uspostavljen Slavonski generalat s tro pukovnije - Gradiškom, brodskom i Petrovaradinskom - pod
upravom Dvorskog ratnog vijeća, a na civilnom su dijelu formirane tri županije - Požeška, Virovitička i
Srijemska, koje su te godine pripojene Banskoj Hrvatskoj. Porezna uprava slavonskih županija bila je potpuno
neovisna o Hrvatskom saboru. Uređenje Banske krajine i regulacija hrvatske kontribucije sadržana je u Banskoj
diplomi izdanoj 1750. godine, koja postaje temeljni dokument odnosa kraljevske vlasti i hrvatskih staleža za
sljedećih dvadeset godina.

Godine 1755. u Križevačkoj županiji izbijaju seljački nemiri. Plemićka vojska na čelu s podbanom
Ivanom Rauchom vrlo okrutno guši bunu uz pljačkanje i paljenje posjeda, pa je taj pohod pokrenuo reakciju i
Beča i hrvatske javnosti. Ban Karlo Batthyany bio je često odsutan iz Hrvatske, a banski namjesnik Adam
Batthyany nije imao dovoljno autoriteta za efektivnu reakciju. Dvor je stoga u Hrvatsku odlučio poslati
kraljevsku komisiju na čelu s grofom Mihaelom Althanom sa zadatkom da istraži uzroke bune i predloži
rješenja. Opću su zaključci bili da su za izbijanje bune kriva prevelika potraživanja pojedinih vlastelina, da je
politička moć u Hrvatskoj koncentrirana u rukama malobrojne aristokratske klike i da zemlji nedostaje
kraljevskoga i banskog autoriteta. Dva prijedloga: prijedlog urbarske regulacije (koji će urediti privatnopravne
odnose između vlastelina i podanika) i prijedlog reorganizacije hrvatske uprave. Određeno je da će se Rauch i
Raffay, na koje je prebačena sva krivnja, oprezno ukloniti iz javne službe i da će se na njihova mjesta staviti
sposobni ljudi, a staležima je kraljevskim mandatom od 8. studenog 1755. dan privremeni urbar na temelju
kojega su oni sami trebali izraditi stalni urbar; ujedno im je naređeno da predlože kako javne službe u Hrvatskoj
učiniti učinkovitijima.

Novi ban postaje grof Franjo Nadasdy, a kraljičina uputa banu pokazuje važnost obnove bansogg
autoriteta u državi i namjeru Dvora da daljnja poboljšanja uvodi preko bana kao kraljevskog predstavnika bez
sazivanja Sabora. Velikim županom Zagrebačke županije imenovan je Ivan Juršić, a velikim županom
Križevačke županije grof Josip Drašković. Za podbana je postavljen Adam Najšić.

Nadasdy je na konferencijama pokušao provesti i reorganizaciju županija koju je Dvor tražio, no zbog
otpora staleža prijedloge uređenja županija ipak su uredili saborski odbori i poslali ih kraljici u Beč - nisu dobili
pozitivnu ocjenu Dvora. Godine 1759. novi sustav uređenja županija izrađen na Dvoru i poslan staležima u
obliku dekreta.33

Rijeka postaje glavna izvozna luka. Godine 1766. - tzv. Austrijsko primorje = trgovačko-upravno
područje pod upravom Tršćanske intendance i Trgovačkog vijeća u Beču.

General Philipp Levin Beck imenovan generalnim inspektorom Vojne krajine i tijekom šezdesetih
godina proveo je reorganizaciju varaždinskoga, karlovačkoga generalata jačajući financijsku podlogu krajiške
uprave dobro osmišljenim vojnim gospodarstvom.

Kraljica početkom 1767. formira komisiju s namjerom da u dogovoru s hrvatskim vlastelinim apokuša
za Komoru otkupiti Sisak i neka vlastelinstva južno od Kupe kako bi se ti posjedi, ovisno o gospodarskim ili
vojnim prednostima, priključili novoformiranom Austrijskom primorju ili karlovačkom generalatu. Za

33
ŽUPANIJE 1759. novi je sustav točna kopija ustroja mađarskih i slavonskih županija koji je utvrđen na
Ugarskom saboru 1723. Godine. Veliki je župan definiran kao kraljev predstavnik u županijskoj upravi, dužan je
stalno boraviti u županiji i podložan je kraljevskim odredbama.

25
predsjednika komisije imenovan je Koller, a uz njega su imenovaniBeck s vojne strane i barun Pfefershofen kao
predstavnik Komore.

U ožujku 1767. utemeljeno Kraljevsko vijeće za kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, često
nazivano i Hrvatsko kraljevsko vijeće. Vijeće je s radom započelo 20. 08. 1767. godine. Prvo mu je središte bilo
u banovoj palači u Varaždinu i ondje djeluje do 1776. godine. Hrvatsko kraljevsko vijeće preuzelo je vrhovnu
upravu nad svim politilkim, gospodarskim i vojno-gospodarskim poslovima u zemlji. Primirani zadatak bilo je
ispitivanje stanja u zemlji kako bi se kraljevske odredbe nadalje mogle prilagoditi lokalnim prilikama. Vijeće je
nadalje trebalo ispitati urbarijske odnose radi izrade stalnog urbara, te popisati sve hrvatske zakone, privilegije i
običaje. Osnutkom Vijeća Hrvatski sabor potpuno gubi svoju upravnu funkciju. Do potkraj vladavine Marije
Terezije Hrvatsko kraljevsko vijeće ima glavnu političku ulogu u Banskoj Hrvatskoj.

Godine 1776. osnovana je Severinska županija. Rijeka od 1719. godine bila slobodna luka. Godine
1779. riječko područje odvojeno od Severinske županije i uspostavljena je samostalna gradska uprava po uzoru
na Trst unutar austrijskih nasljednih zemalja. To se upravno područje počelo nazivati Ugarskim primorjem i
inicijalno je dobilo zasebnu reprezenataciju u političkoj upravi Banske Hrvatske.

U kolovozu 1779. ukinuto je Hrvatsko kraljevsko vijeće i sve su njegove ovlasti prenesene na Ugarsko
namjesničko vijeće. Prestalo s radom 16. kolovoza 1779. i njegova je registratura prebačena u Požun, pa je tim
činom Ugarsko namjesničko vijeće bilo mjerodavno i za područje Banske Hrvatske kao vrhovna politička vlast.

Vlastelinstva u Hrvatskoj u 18. stoljeću

Dvor šelje komisiju s grofom Caraffom di Stiglianom na čelu, koja j etrebala urediti upravu u Slavoniji,
popisati stanovništvo, urediti porezni sustav, procijeniti dobra te ih prodati najboljim kupcima. Komisija 1698.
godine ustrojila prvi porezni sustav. Na kraju svoje djelatnosti komisija je uvela prve vlasnike u njighove
3posjede, čime je započeo proces dekameralizacije – U slavoniji zbivao u dvije faze: 1) trajala od oslobođenja
Slavonije (1691.) do 1707. godine i provedena je u većini na području Požeške kotline. 2) Dvorska komora
počinje 1721. godine novu prodaju imanja, čime je pokrenula drugu fazu procesa dekameralizacije koja je
trajala do 1730. godine. Posljedica dekameralizacije bila je rasprodaja slavonskih posjeda feudalcima koji su
imali novac, odnosno zadužili Dvor.

Glavni vojni zapovjednik u Slavoniji general Khevenhüller obišao je 1733. Godine cijelu Slavoniju te
je u izvještaju slikovito opisao uvjete u kojima je živjelo stanovništvo. U istočnoj Slavoniji i Srijemu34 izbila je
početkom 1736. Godine pobuna stanovništva koju je vrlo brzo trebalo smriti. Stoga je bečki Dvor posalo u
Slavoniju Hamiltonovu komisiju. Nakon istrage komisije Hamiltonove komisije, kralj Karlo III donio je urbar
kojim je regulirao obveze stanovništva prema vlasnicima imanja – nije bio proveden.

Marija Terezija 1756. godine donijela novi privremeni urbar. Bio nepovoljniji za seljake od Karlova jer
je dopuštao uzimanje tlake., ali se ipak provodio.

Gospodarske reforme carice Marije Terezije na području cijele Hrvatske i Slavonije

Radi ubrzanja trgovine 1746. osnovan je Vrhovni trgovački direktorij u Beču, koji je 1753.
reorganiziran, a 1772. preustrojen u Trgovački savjet. Njoj je u ožujku 1752. podvrgnuta Rijeka u političkom,
financijskom, trgovačkom i vojnom smislu. Na prijedlog Josipa II Austrijko je primorje 1776. podijeljeno na tri
dijela: Austrijsko primorje u užem smislu pod upravom gubernija u Trstu, drugi dio do Senja i Karlobaga pripao
je Vojnoj Krajini, a grad Rijeka s pripadajućim područjem je vraćen Hrvatskoj.

Godine 1775. Monarhija je podijeljena na dva carinska sustava: cislajtanijki i translajtanijski.

Karlovac je privilegijem 1777. i Statutom 1778. podignut u status slobodnoga i kraljevskog grada.

34
Vlastelinstva Nuštar, Vukovar, Ilok i Zemun.

26