1PREGLED POVIJESTI DUBROVNIKA I DUBROVAČKE REPUBLIKE

Počeci i prva stoljeća dubrovačke povijesti

O kontinuitetu života na užem području Dubrovnika svjedoče materijalni tragovi iz

prapovijesti i helenističkog doba, a još su brojniji i značajniji arheološki i numizmatički nalazi
iz rimskog razdoblja. Međutim, Dubrovnik se kao naselje počeo razvijati na posve specifičan
način tek od kasne antike. Za razliku od većine istočnojadranskih gradova utemeljenih u
antici, urbani razvoj Dubrovnika bio je samo posredno vezan za antičko nasljeđe i odvijao se
po novom srednjovjekovnom modelu. Ranokršćanske spolije nađene na južnim obodima
grada i arhitektonska struktura kasnoantičke sakralne građevine, u donjim slojevima
predromaničke crkve Preobraženja Kristova (Sigurate), potvrđuju da je anonimno naselje na
tlu današnjeg Dubrovnika zaživjelo na izmaku antike, vjerojatno kao pomorsko-trgovačka
postaja i bizantski kastrum. Na prijelazu iz 6. u 7. st., na hridinastom se poluotoku (Laus,
Lave) oblikovala jezgra naselja koja se poslije spominje kao castellum. O značaju i dinamici
razvoja naselja svjedoči episkopalni sklop smješten sjeveroistočno od Kaštela na mjestu
današnje barokne katedrale i Bunićeve poljane. Tu je utvrđeno postojanje
ranosrednjovjekovne troapsidalne bazilike s narteksom i krstionicom.

***

Nastanak i razvitak Dubrovnika (lat. Rausium, Ragusium) odvijao se usporedno sa

slabljenjem gospodarske i političke moći obližnjeg antičkog Epidauruma (Cavtata). Povoljan
položaj dubrovačke luke koja se nalazila na, za Bizant važnoj, istočnojadranskoj plovidbenoj
transverzali, kao i pogodne veze sa zaleđem preko relativno očuvanog rimskog sustava cesta,
bitne su razvojnice novog naselja. Zacijelo je Dubrovnik, zahvaljujući svom zaštićenom
poluotočnom položaju, i prije slavensko-avarskog naleta početkom 7. st. od Epidaura
postupno preuzeo ulogu životnog središta. Uz arheološke nalaze, to potkrepljuje i analiza
teksta tzv. Anonima iz Ravenne. U tom izvoru, koji prenosi ranije vijesti, a datira se početkom
7. st., Dubrovnik je po prvi put spomenut ekvacijom: Epitaurum id est Ragusium.
Dubrovačko nasljedovanje Epidauruma potvrđuje polovicom 10. st. i Konstantin Porfirogenet,
a legendarni podaci o Epidaurcima koji su nakon propasti svoga grada zajedno s rimskim i
salonitanskim izbjeglicama osnovali Dubrovnik razrađeni su u kasnijim djelima dubrovačkih
analista. Ta je tradicija svoj potpuni oblik dobila u epohi humanizma. Na antičkom,
epidauritanskom nasljeđu, dubrovačka komuna u usponu temeljila je svoj politički identitet i
legitimirala svoje crkvene i teritorijalne aspiracije. Geopolitički položaj, kao element dugog
trajanja, generirao je stoljećima usavršavani koncept dubrovačkoga političkog subjektiviteta
koji je izgrađivan na gospodarskom, vojnom, političkom i diplomatskom planu.
Dubrovnik se nastavio razvijati na romanskoj i hrvatsko-slavenskoj etničkoj podlozi
pod višestoljetnom zaštitom Bizanta. Gospodarski uspon tijekom srednjega vijeka grad duguje
brodarstvu, posredničkoj trgovini i diplomatskom umijeću, ali i vojnoj snazi. Već se 782.
spominje gradnja arsenala za ratne brodove. Kao dobro utvrđeni grad, opasan zidinama,
Dubrovnik je 866/7. odolijevao 15 mjesečnoj arapskoj opsadi. Tada je bizantski car Bazilije I.
poslao jaku flotu, na čelu s admiralom Niketom Orifasom, koja je porazila arapsko brodovlje.
Nedugo potom, dubrovačko je brodovlje sudjelovalo u prijevozu hrvatskih vojnih snaga koje
su, uz bizantsku i franačku pomoć, oslobodile grad Bari od Arapa. Tijekom 11. st. dubrovačka
je flota bila u službi Bizanta i hrvatskih kraljeva, a 1032. još je jednom svladala Arape, koji su
iznova prodrli u Jadran.
Već u 10. st. Dubrovnik je važno trgovačko i političko središte na istočnojadranskoj
obali. Uz prvotnu poluotočnu jezgru i predio Pustijerne u idućim je stoljećima postupno
nasipana močvarna uvala (paludium), čime je stvaran prostor za širenje grada prema sjeveru.
Potkraj 12. st. prvo je urbanizirano podgrađe pod Kaštelom (burgus), a potom je nastavljena
izgradnja prema padinama Srđa na predjelu Prijeko. Potkraj 13. st. gradski perimetar
definitivno je zaokružen zidinama. Novi urbanistički raster grada definiran je nakon velikog
požara 1296.
Najstariji izvangradski teritorij - Astareja - prostirao se od Višnjice do Kantafiga. Ta
prvotna gradska djedina, proširena je do 10. st. na područje od Cavtata, preko Župe i Rijeke
do Zatona, uključujući sve Elafitske otoke. Gospodarsko i političko jačanje Dubrovnika imalo
je i formalnu podlogu. Potkraj 10. st. papa Grgur V uzdigao je dubrovačku biskupiju na rang
nadbiskupije i metropolijskog sjedišta, s kotorskom, barskom i ulcinjskom biskupijom kao
sufraganima. Godine 1022. Papa Benedikt VIII palijem je potvrdio jurisdikciju dubrovačkog
nadbiskupa (najstariji dokument dubrovačkog arhiva). U jednom od sukoba s Mlečanima, koji
se prema dubrovačkim analistima zbio 972., grad je dobio i svoga parca - sveca zaštitnika - sv.
Vlaha. Njegov se lik otad kleše, rezbari, slika i izvezuje na stjegovima te postaje simbolom
komune, a potom i svih pridruženih krajeva od Pelješca do Konavala.
Do političkog osamostaljenja 1358. Dubrovnik je u najduljim intervalima priznavao
bizantsko vrhovništvo (7.-11. st; 1018-1069; 1167-1171; 1192-1205). Zbog povremenog
slabljenja Bizanta, zaštita nad gradom prelazila je u ruke Mlečana (1000-1018; 1171/2; 1205-
1358) i Normana (1081-1085; 1172-1192). U nekoliko je navrata Dubrovnik bio i formalno
samostalan. To se posebno osjetilo nakon 1069. u vrijeme uspona Petra Krešimira IV, kad je
grad bio u tijesnoj vezi s Hrvatskim Kraljevstvom. Od toga doba i izvori potvrđuju hrvatsku
etničku pripadnost Dubrovčana. Izvan političkog domašaja Hrvatskog Kraljevstva, hrvatski
etnicitet posebno je potvrđen južno od Neretve, u dubrovačkom zaleđu (Humskoj zemlji) i
Boki kotorskoj. U srednjovjekovnim izvorima to je područje poznato kao etnogeografska
cjelina pod nazivom Crvena Hrvatska. IDRISI
Tijekom 12. st. Dubrovnik sklapa niz trgovačko-političkih ugovora s gradovima,
sredozemnim lukama i vladarima susjednih područja, koji mu uz određene ustupke
osiguravaju slobodnu trgovinu i plovidbu. Prvi je ugovor sklopljen s gradom Molfettom
(1148.), a potom s Pisom (1164.), Ravennom (1188.), Fanom i Anconom (1199.). Sporazum o
čvrstom miru Dubrovčani su zaključili sa suparničkim Kotoranima (1181.), a omiški knezovi
Kačići zajamčili su im nesmetanu plovidbu Jadranom (1190.). Brojna dubrovačka trgovačka
kolonija u trgovištu na Neretvi (Forum Narenti), razgranala je djelatnost u unutrašnjosti.
Poveljom iz 1189. ban Kulin odobrio je Dubrovčanima povlastice u Bosni, a 1192. bizantski
car Izak Angel izdao im je hrisovulju o slobodnoj trgovini po Bizantu i Bugarskoj.
Zapreku dubrovačkom jačanju predstavljali su raški vladari Nemanjići, s kojima su
Dubrovčani od 1172. višekratno uspješno ratovali. Nakon poraza u pomorskoj bitki kod
Poljica (1184.) i neuspješnog napada na grad, srpski je vladar Stefan Nemanja 1186. sklopio
mir s Dubrovčanima. Najposlije je i srpski kralj Stefan Prvovjenčani 1215. zajamčio
Dubrovčanima slobodnu trgovinu po Raškoj.
Uspon Dubrovnika nastavio se tijekom 13. st. Uz potvrde ranije sklopljenih ugovora, o
tome svjedoče novi trgovačko-politički sporazumi s gradovima srednje i južne Italije i
istočnojadranske obale (Monopoli i Bari 1201., Termoli 1203., Recanati 1206., Bisceglie
1211., Ferrara i Riminni 1231., Split i Šibenik 1234., Ulcinj 1242., Senj 1248., Trogir 1250).
Povlasticama u Albaniji, koje im je 1210. potvrdio vladar Kroje, i poveljom cara Ivana Asjena
II. o pravima na slobodnu trgovinu po Bugarskoj iz 1230., Dubrovčani su definitivno učvrstili
svoj trgovački monopol u širem balkanskom zaleđu. Uspon kopnene trgovine pratio je razvoj
pomorstva. Brojni trgovački ugovori svjedoče da je Dubrovnik već tijekom 13. stoljeća
trgovao s Egiptom, Tunisom i ostalim krajevima sjeverne Afrike.
Nakon križarskog osvajanja Carigrada 1204. Dubrovnik od 1205. priznaje vrhovništvo
Venecije. Pravom da biraju i postavljaju knezove i nadbiskupe Mlečani su nastojali
kontrolirati dubrovačku trgovinu i pomorstvo. Sukobi ojačale dubrovačke komune s
Venecijom kulminirali su 1231., 1235. i 1251., no Mlečani su uvijek uspijevali obnoviti
dominaciju i nametnuti Dubrovniku vojno-političke obveze, novčane dadžbine i ograničenja u
trgovini i brodarstvu. Unatoč tome, tijekom druge polovice 13. i početkom 14. st. dubrovačka
posrednička trgovina u stalnom je usponu. U trgovačkim kolonijama na Balkanu Dubrovčani
postavljaju prve konzule koji se brinu za organizaciju trgovine. Dubrovački trgovci posreduju
u trgovini tekstilom, drvom, stokom, stočnim i poljoprivrednim proizvodima, soli, rudama,
zlatom i drugom robom. Zbog razvoja kreditne trgovine i novčarstva Dubrovnik je od 1337.
počeo kovati novac u vlastitoj kovnici. U to doba grad već posjeduje veliki Fontik (žitnicu), a
izgrađen je i lučki Arsenal. Razvoj grada donekle je usporila velika epidemija kuge 1348., u
kojoj je stradala gotovo polovica stanovništva.
Različiti oblici vrhovništva i zaštite jačih sila nisu priječili da Dubrovnik, poput ostalih
srednjovjekovnih gradova, sustavno razvija samostalne upravne i sudbene institucije i širi
komunalnu autonomiju. Pravnom regulacijom i jačanjem upravnih institucija dubrovačka je
općina (comunitas ragusina prvi put se spominje 1181.), postupno izgradila vlastiti komunalni
ustroj. Godine 1272. narodni je zbor potvrdio Statut. Tim temeljnim zakonikom u osam knjiga
kodificirane su pravne norme koje su regulirale glavne segmente života komune (upravu,
nasljedno i druga prava, trgovinu, pomorstvo, obrte, urbanizam i izgradnju, agrarne odnose
itd.). Pravna regulacija pratila je razvoj grada. Godine 1277. donesen je carinski statut kojim
su uređeni uvozno-izvozni odnosi i prava, a 1335. nove su zakonske odredbe sabrane u knjizi
reformacija. Kasniji glavni zakoni prikupljeni su u dvjema zbirkama, tzv. Zelenoj (Liber
Viridis, 1358-1460) i Žutoj knjizi (Liber Croceus, 1460-1803).
Oblikovanje komunalnog društva pratilo je raslojavanje tijekom kojega je gradski
patricijat (nobiles), na temelju trgovačkog bogatstva i ugleda, izborio vodeću poziciju u
odnosu na puk (populus). Koncem 13. st. dubrovačko je plemstvo u potpunosti preuzelo vlast
u u vijećima komune, a staleška je diferencijacija i zakonski učvršćena 1332. “zatvaranjem”
Velikoga vijeća.
Koristeći povoljne političke prilike, diplomatsku poduzetnost i novac, Dubrovčani su
zbog strategijskih i gospodarskih razloga nastojali proširiti svoj teritorij. Nakon što su
polovicom 13. st. (prije 1272.) pod svoju vlast podvrgli otok Lastovo, od raških su vladara
1333. zadobili Ston i Pelješac. Godine 1345. Dubrovčani su zagospodarili otokom Mljetom, a
1357. od Uroša IV. dobili su strategijski važne dijelove gornje Župe, Šumeta i Rijeke
dubrovačke.

Razdoblje uspona Dubrovačke Republike

Nakon poraza u sukobu s ugarsko-hrvatskim kraljem Ludovikom I., Venecija se mirom

u Zadru (1358.) morala odreći cijele istočne obale Jadrana. Tada se Dubrovnik, jedini od
hrvatskih priobalnih gradova, trajno oslobađa mletačke dominacije. Godina 1358.
prijelomnica je u dubrovačkoj povijesti. Višegradskim ugovorom s Ludovikom I., sklopljenim
27. svibnja 1358., Dubrovnik je stekao zaštitu ugarsko-hrvatske krune i postao dijelom
Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske. U novom državno-pravnom okviru Dubrovnik je stekao
punu političku samostalnost koju je uspio zadržati i nakon sloma ugarsko-hrvatske države
1526.
Neposredno nakon sklapanja Višegradskog ugovora Dubrovčani su u sukobima sa
susjednim velikašima Voislavom Voinovićem i Nikolom Altomanovićem i vojno potvrdili
svoje granice. Uslijedilo je i novo teritorijalno širenje. Godine 1399., uz dopuštenje
zajedničkih suverena, hrvatsko-ugarskih kraljeva Ludovika I. i Sigismunda, Dubrovčani su od
bosanskog kralja Ostoje dobili vlast nad Primorjem od Kurila do Slivnog. Strategijski važno
područje Konavala priključeno je postupno, kupnjom i pregovorima. Godine 1419. dobiveni
su dijelovi u vlasništvu Sandalja Hranića, a kupnjom Pavlovićeva dijela s Cavtatom i
Konavoskim planinama 1426. Dubrovčani su zaokružili svoj državni teritorij. Suverenitet
Republike proširio se polovicom 15. st. i na područje Posrednice na ušću Neretve, no taj su
teritorij, kao i Konavoske planine na sjeveroistoku, Dubrovčani izgubili potkraj 15. st. nakon
pada Hercegovine pod osmansku vlast.
Stekavši postupno sve atribute državnosti, teritorij, grb, zastavu i vlastiti monetarni
sustav, dubrovačka se komuna od polovice 14. st. počinje nazivati republikom (Respublica
Ragusina). Njezin je teritorij obuhvaćao 1092 km2. U gradu je živjelo 5.000 do 10.000, a na
teritoriju čitave Republike 35.000 do 45.000 stanovnika. Ozemlje Republike do polovice 15.
st. detaljno je katastarski opisano u jednoj od najstarijih zemljišnih knjiga zvanoj Libro rosso.
Podjelom novih stečevina, na kojima je provedena specifična dubrovačka feudalizacija,
dubrovački je plemićki stalež zadobio zemljovlasničke značajke. Državno-pravnim ustrojem
ozakonjen je aristokratsko-republikanski sustav koji se nije bitno mijenjao sve do sloma
Republike. Vlast dubrovačkoga patricijata nad seljaštvom i pukom u Republici temeljila se na
njegovoj jednakosti, nasljednosti, endogamiji i obvezi obnašanja državnih službi. Stoga je
upravljačka funkcija, tj. obveza obnašanje vlasti, predstavljala glavno staleško obilježje
dubrovačke vlastele.
Sva vlast u Gradu i Republici bila je načelno u rukama Velikoga vijeća (Consilium
maius) kao zbora punoljetne vlastele. To je tijelo donosilo zakone, rješavalo državnopravna
pitanja i biralo sve magistrate i službenike. Vijeće umoljenih (Consilium rogatorum) tj. Senat,
djelovalo je kao operativno političko tijelo koje je određivalo smjernice i vodilo konkretne
poteze u unutarnjoj i vanjskoj politici. Malo vijeće (Consilium minus) bilo je izvršno tijelo
koje se bavilo prvenstveno unutarnjim komunalnim poslovima. Dubrovački knez (Rector)
predsjedavao je svim vijećima predstavljajući svojom funkcijom državni suverenitet. Upravo
zbog impersonalne, simbolične uloge, mandat kneza trajao je samo mjesec dana. Lokalne
teritorijalne jedinice bile su knežije (Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje,
istočni dio Pelješca, Mljet, Lastovo i Elafitski otoci) i kapetanije (Cavtat te Janjina i Trstenica
na središnjem i zapadnom dijelu Pelješca), čije su se granice tijekom stoljeća donekle
mijenjale. Upravnu i sudbenu vlast u knežijama i kapetanijama obnašali su plemići, kneževi i
kapetani, izabrani na godinu dana.
U vanjskopolitičkom pogledu Dubrovačka je Republika stekla potpunu slobodu
pregovaranja s drugim državama, te aktivno i pasivno pravo izaslanstva, odnosno imenovanja
stalnih konzularnih i diplomatskih predstavnika u inozemstvu, kao i primanja predstavnika
stranih država u Dubrovniku. Brojni međunarodni ugovori i diplomatske veze potvrđuju da su
Republiku tijekom stoljeća priznavale sve europske velesile.
Gospodarska snaga Dubrovnika došla je do punog izražaja u uvjetima političke
nezavisnosti pod okriljem hrvatsko-ugarskih vladara. Radi suzbijanja kuge koja je poharala
grad 1348, 1357, 1366. i 1374. Dubrovčani među prvima u svijetu 1377. grade lazarete i
uvode karantenu za brodove i putnike. Neometano Venecijom, dubrovačko brodovlje sve više
širi djelatnost na Sredozemlju. Sudjelujući u protumletačkoj koalciji (1378-1381) Dubrovčani
uspostavljaju prisne odnose s Genovom i otvaraju put svojoj floti u Tirensko more.
Najsnažniji gospodarski, politički i kulturni uspon Republike uslijedio je početkom 15.
st. Zahvaljujući bogatstvu akumuliranom u prethodnom razdoblju, tijekom 15. st. grad dobiva
novo lice. Od 1406. do 1413. posljednje drvene kuće zamjenjuju se novim kamenim
građevinama, u skladu s urbanističkim propisima. Nakon eksplozije baruta 1435. obnavlja se i
dograđuje Knežev dvor s vijećnicom. Od 1436. do 1438. Dubrovnik dobiva javni vodovod
prema projektu Onofrija de la Cave, a 1444. gradi se novi gradski zvonik. Radovi na
dubrovačkim zidinama okrunjeni su izgradnjom kule Minčete (1461-1463) i tvrđave Bokar
(1462-1464), a izgrađen je i lukobran Kaše (1484-1486). Prve javne institucije Republika je
utemeljila već u 14. st. Godine 1347. otvoren je prvi hospital, 1420. utemeljena je ljekarna
Domus Christi, 1432. otvoreno je nahodište, a 1435. prva javna škola.
Kao afirmirana pomorska i trgovačka sila, Republika na početku 15. st. ima važnu
ulogu u sukobima kralja Sigismunda s Ladislavom Napuljskim i Venecijom te se uspješno
odupire ojačalim feudalcima u Dalmaciji i Bosni. Dubrovački procvat nije zaustavljen ni doba
prodora Osmanlija. Crkveni je sabor u Baselu 1433. odobrio Dubrovčanima Privilegium
navigationis ad partes Orientis, ekskluzivno pravo trgovine sa zemljama pod vlašću islamskih
vladara. Tako je Dubrovnik postao jedan od glavnih posrednika u trgovini između Istoka i
Zapada. Predvidjevši tijek osmanlijskih osvajanja Dubrovčani su već od 1458. zasnovali s
njima tributarnu vezu kojom su osigurali ranije stečeni monopol i slobodu trgovine. Od 1478.
godišnji tribut, koji je uključivao i paušalnu carinu, ustalio se na 12.500 dukata. Iako
dubrovačko-osmanska tributarna veza nikada nije utvrđena posebnim ugovorom, poslije
sloma ugarsko-hrvatske države 1526. smatrala se obvezatnom. Osmanlije su naime, već
osvajanjem Novog 1483. potpuno zaokružili dubrovački teritorij pa je, via facti, tijekom
idućih stoljeća stupanj dubrovačkog suvereniteta ovisio o Porti, iako vazalni aspekt
međusobnih odnosa nikada nije bio definiran. Dubrovačko-osmanski odnosi u političkom su
smislu imali paradoksalan karakter. Simbioza važnog dubrovačkog emporija s osmanskim
gospodarskim sustavom bila je za Portu toliko važna da je Dubrovnik istodobno mogao tajno,
a ponekad i otvoreno, podupirati sve veće protuosmanske koalicije.
Prateći razvoj trgovačke flote Republika je tijekom 15. st. utemeljila više od dvadeset
konzulata, najviše u lukama na Apeninskom poluotoku i na Siciliji. Pomorstvo i posrednička
trgovina povoljno su utjecali na razvoj domaćih obrta i manufakture. Potkraj 14. i početkom
15. st. posebno su se razvile manufakture za proizvodnju i bojanje tkanina, a procvat su
doživjeli zlatarski, klesarski, zidarski, stolarski i drugi obrti.

Dubrovačka Republika na vrhuncu moći

Nakon osvajanja Podunavlja i pacifikacije europskih dijelova Osmanskog Carstva, za

vladavine Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566), posrednička trgovina s Dubrovnikom kao
ishodištem zaživjela je prijašnjim intenzitetom. Osjetljivi geopolitički položaj Republike na
granici civilizacija i interesnih sfera odredio je daljnju povijest Grada. Za Osmanlije je
Dubrovnik postao toliko važan da je Porta uglavnom tolerirala paralelno dobre odnose
Republike s kršćanskim državama, a napose s njezinom glavnom zaštitnicom Španjolskom,
čijim je golemim imperijem 1516. zavladao neprijatelj Osmanlija, Habsburgovac Karlo V.
(1516-1556). Svjestan katoličkog karaktera Republike i njezina trajnog suparništva s
Mlečanima, on je Dubrovčanima potvrdio stare i odobrio brojne nove povlastice na zapadnom
Sredozemlju i u Napuljskom Kraljevstvu kojim su Španjolci zavladali 1504. Njegov
nasljednik Filip II. (1556-1598) nastavio je svesrdno podupirati Republiku koristeći se
njezinim brodovljem u trgovačke i vojne svrhe. Austrijski je pak Habsburgovac Ferdinand I.,
ugrožen osmanlijskom opasnošću, dvadesetih godina bezuspješno pokušavao od Dubrovčana
naplatiti tribut koji je Republika 1520. prestala plaćati ugarsko-hrvatskom kralju.
Svi procesi vezani za izraziti gospodarski uspon, koji je nastupio od polovice 16. st.,
kao i za znakove slabljenja na samom kraju stoljeća, bili su tijesno vezani uz održavanje
neutralnosti Dubrovačke Republike. Neutralnost je, pak, u velikoj mjeri ovisila o uspjesima
njezine diplomacije u okviru europskih političkih gibanja. Na Dubrovnik je, osim španjolske
politike te uspona i kriza Osmanskog Carstva, bitno utjecala promjenljiva konstelacija snaga i
političkih ciljeva ostalih velesila, poglavito Francuske i Venecije s kojima je Republika više
puta bila u diplomatskim sporovima pa čak i pravim sukobima. Osim toga, od 16. je st., zbog
svog geopolitičkog položaja u odnosu na islamski i pravoslavni svijet, Republika uživala
posebno povlašten status kod Svete Stolice čija je diplomacija u svim prijeporima
intervenirala u dubrovačku korist.
Neutralna politika, povoljan geopolitički položaj i slabljenje mletačke mornarice,
postavili su Dubrovačku Republiku tijekom prve polovice 16. st. u središte posredničke
trgovine između Istoka i Zapada. Dubrovačka trgovačka mreža u balkanskoj unutrašnjosti,
uspostavljena tijekom prethodnih stoljeća, carinskim je privilegijama ojačala, pa su trgovačke
kolonije organizirane u četrdesetak važnijih središta u europskom dijelu Carstva, od Sarajeva
do Ruščuka. Dubrovački trgovci tu su uglavnom nabavljali poljodjelske proizvode i sirovine:
vunu, kožu, stoku, vosak, sir, žito, rude itd., koje su preko Dubrovnika izvozili u druge
europske krajeve. Karavanskim putom iz Dubrovnika se u Carstvo uvoze velike količine soli i
europske manufakturne robe, ponajviše razne vrsta sukna i tkanina. Dubrovačka proizvodnja
soli u Stonu nije u 16. st. mogla zadovoljiti velike potrebe zaleđa pa su dubrovački trgovci sol
uvozili iz južnotalijanskih luka prodavajući je na tržištima u Slanom, Neretvi i na Pločama u
samom Dubrovniku. Kopnena se trgovina tako vezivala za pomorsku koja se protezala diljem
Sredozemlja, s tendencijom da se proširi i na atlantske luke. Moćna dubrovačka trgovačka
mornarica brojila je tijekom 16. st. od 170 do 200 većih brodova na kojima je bilo uposleno
oko 4.000 pomoraca. Ta je flota premašivala potrebe domaćih trgovaca tako da je većina
brodova bila u najmu stranih poslodavaca ili država, poglavito Španjolske. Brodarstvo je
utjecalo na razvitak kreditne trgovine, novčarstva, trgovačkih društava i osiguravajućih
poslova čime se bavio znatni broj Dubrovčana. Brodovi pod zastavom sv. Vlaha pristajali su u
svim važnijim talijanskim, francuskim i španjolskim lukama na zapadu, a na istoku su plovili
u grčke, egejske, sirijske i egipatska luke. Na Atlantiku su dopirali do Engleske i Flandrije, a
dopirali su i do portugalskih posjeda u Indiji. U više od 60 sredozemnih luka Dubrovačka je
Republika imenovala svoje konzule koji su štitili interese brojnih dubrovačkih trgovačkih
zajednica. Razvitak pomorstva pažljivo su nadzirali posebni magistrati izabrani od državnih
vijeća koja su donosila brojne odredbe, intervenirajući političkim i fiskalnim mjerama.
Pomorske i carinske dadžbine te monopol nad trgovinom solju donosili su Republici najviše
državnih prihoda.
Zbog intenzivnog razvoja pomorstva i trgovine dubrovačka je obrtnička proizvodnja
doživjela stanoviti zastoj u odnosu na 15. st. no neki su obrtnici poput kožara, krznara,
tkalaca, zlatara, zidara i posebno brodograditelja bili i dalje čuveni po kakvoći svoga rada.
Zahvaljujući pomorstvu, i obvezi kupovanja domaćih brodova, posebno se razvila
brodogradnja. Dubrovački jedrenjaci, cijenjeni na čitavom Sredozemlju, gradili su se u
gruškom brodogradilištu, otvorenom 1525., te na otočkim škarima Lopuda i Šipana.
Zaštita Španjolske i tributarni odnos prema Porti svakako nisu jamčili Dubrovniku
trajnu sigurnost. Dinamika političkih kriza i ratova na Sredozemlju u 16. st. stavljali su
Republiku pred niz iskušenja i problema koje je uglavnom uspješno rješavala dubrovačka
diplomacija vođena politikom Senata. Dobro informirani vjećnici, odmjerenim su
procjenama, političkim lukavstvom, ponekad i u zlatnoj protuvrijednosti, uspijevali osigurati
ono glavno: neutralnost i slobodu. Tijekom Rata I Svete lige kršćanskih sila protiv Osmanlija
(1538-1540) Mlečani su nastojali u sukob uključiti i Dubrovčane kako bi ih izložili ratnim
razaranjima što bi, s obzirom na položaj Republike, značilo i njeno potpuno uništenje. Ostale
su članice Lige potpomogle Dubrovčane pa je Mlečanima preostalo da plijene i uništavaju
dubrovačke brodove. Unatoč tome, Republika je tijekom rata, kao jedina neutralna država,
višestruko povećala opseg svoje trgovine. Znatno su jači pritisak na Dubrovačku Republiku
Mlečani izvršili tijekom Rata II Svete lige (1570-1573) kada su, oslabljeni gubicima na
Levantu, nastojali da Liga zauzme Dubrovnik, pod izgovorom da se njegovom lukom koriste
Osmanlije. Opsežnom diplomatskom akcijom, a posebno zahvaljujući poklisaru Franu
Gondoli, Španjolci su zajedno s papom odbili zahtjev Mlečana prisilivši ih da u sastavu Lige
zajamče cjelovitost dubrovačkog teritorija i obvežu se na zaštitu dubrovačke trgovine.
Simboličan izraz potpore kršćanskim silama pružili su Dubrovčani sudjelujući pričuvnim
brodovljem u bitki kod Lepanta 1571. Dubrovačka je diplomatska pobjeda, unatoč ponovnim
mletačkim zapljenama i uskočkim napadajima, rezultirala povećanjem trgovine tijekom rata
za čak 6-7 puta.
Republika nije poklekla pod izravnim političkim pritiscima, no promjenom
gospodarskih trendova i političkih odnosa među velesilama sve se više sužavao prostor
njezina razvoja. Nakon razdoblja dobrih odnosa i povlastica koje su pružali Dubrovčanima,
Francuski su vladari u polovici stoljeća prestali obnavljati privilegije. Potisnut od Austrije i
Španjolske, Franjo I. je već od 1536. sklopio niz ugovora (tzv. kapitulacija) s Osmanlijama
osiguravši za svoju mornaricu monopolističke povlastice u trgovini na Levantu. Francuska se
tako nametnula kao zaštitnica svim kršćanskim trgovcima na osmanskom području što je
podrazumijevalo i velike prihode njezinih konzula. Od polovice 16. st. Dubrovčani su
diplomatskim putem u Carigradu uporno nastojali izbjeći plaćanje pristojbi francuskom
konzulu u najvećem onodobnom trgovištu - Aleksandriji. To im sve do kraja stoljeća nije
uspijevalo unatoč načelnoj potpori Porte pa je neuspjehom u tzv. aleksandrijskom pitanju za
Dubrovčane započelo problematično razdoblje. S posljedicama geografskih otkrića i
revolucijom cijena, potkraj 16. st., dubrovačko brodarstvo i trgovina postupno nazaduju.
Tome je još više pridonijela velika konkurencija manjeg ali ekonomičnijeg francuskog,
engleskog i nizozemskog brodovlja na Levantu te rizici zbog učestalog gusarenja Barbareska i
Ulcinjana. Veliko doba sredozemnih trgovačkih republika nestajalo je zajedno sa snagom
Španjolske i Portugala, a posrednička trgovina gubila je utrku s trgovačkim potencijalom
zapadnoeuropskih zemalja koje su posjedovale vlastitu manufakturnu proizvodnju. Slom
španjolske Nepobjedive armade u pohodu na Englesku 1588. u kojem su sudjelovali i
dubrovački brodovi, pokopao je sve njihove nade u proširenje trgovine na Atlantiku. Na
izmaku stoljeća 1599., Republika je raspolagala s 52 broda duge plovidbe od oko 21.000 kola
nosivosti što je predstavljalo smanjenje od 10.000 kola u odnosu na razdoblje 1570-1585.
Mletačkim otvaranjem splitske skele 1592. dio je trgovačkih karavana počeo zaobilaziti
Dubrovnik što je nanijelo znantnu štetu dubrovačkoj trgovini solju. Svi su ti događaji
rezultirali postupnim povlačenjem kapitala iz gospodarskih djelatnosti u strane bankarske
kuće. Unatoč postojanju novčanoga kapitala, bez resursa i bliskog tržišta u Dubrovniku se nije
mogla razviti ni jača manufakturna proizvodnja. Stoga su se dubrovačka vlastela postupno
isključivala iz aktivnog gospodarskog života i oslanjala se na zemljišne prihode i rentu od
pologa. Ulaganjima u brodarstvo i posebice kopnenu trgovinu sve su se više bavili pučani.
Slabljenjem gospodarskih djelatnosti opali su i državni prihodi. Od 1571. do 1612. prihodi
dubrovačke carine spali su na jednu šestinu, tj. od 300.000 na 50.000 dukata. Potkraj 16. st.
okončan je dvjestogodišnji gospodarski i politički uspon Dubrovnika i najuspješnije razdoblje
povijesti Republike.
Unatoč relativno statičnoj slici koja se oblikovala u okvirima Starog poretka,
društvena situacija u Dubrovačkoj Republici bila je tijekom 16. st. obilježena svim političkim,
gospodarskim i demografskim promjenama začetima u jugoistočnoj Europi i na Sredozemlju.
Već krajem 15. i početkom 16. st. na dubrovačke je granice, pred naletom Osmanlija
nahrupila masa izbjeglica. Dubrovnik ih sve nije mogla prihvatiti i prehraniti pa im je
dodjeljivan krš koji su krčili i osposobljavali za obradu. Nakon te migracije iz Bosne i
Hercegovine Republika je na početku 16. st. imala između 80 i 90 tisuća stanovnika, kao
nikad prije i nikad kasnije. Proces eliminacije viška stanovnika odvijao se spontano kao izraz
intuitivnog ponašanja pojedinaca pri čemu se nije očitovala neka smišljena dubrovačka
populacijska politika. Uspostavljanju demografske ravnoteže pridonijele su i brojne
epidemije, nerodne godine i druge nepogode. U prvoj polovici 16. st. bilo je čak 11 kužnih
godina. Posebno su bile teške one 1506., 1533., 1539. i 1543., ali je najpogubnija bila ona
1526./7., kada je poumiralo 20.000 ljudi, među kojima i 164 vlastelina. Veliki broj stanovnika
stradao je i tijekom osmanlijskih, mletačkih, uskočkih i crnogorskih pohara dubrovačkog
pograničnog pojasa. Posebno su opustošene Konavle kada je 1538., poslije španjolske opsade
turskog Novog, na poticaj Mlečana u njih upala kršćanska vojska. Pomorska i trgovačka
konjunktura također je pridonijela odljevu stanovništva i postizanju demografske ravnoteže.
Gospodarski su učinci utjecali na prestrukturiranje unutar same Republike: s Elafita (posebno
Lopuda) težište brodarske djelatnosti postupno je prelazilo na kopno. U ozračju suživljavanja
novostečenih teritorija (Pelješca, Dubrovačkog primorja, Konavala) s pomorskom
orijentacijom Dubrovačke Republike, a kao “ventil” pomoću kojeg će se ublažiti negativne
posljedice i tenzije zbog prenapučenosti, ojačala su tri naselja čiji su žitelji svoje
egzistencijalne potrebe uglavnom rješavali u pomorskim zanimanjima. To su: na Pelješcu
Orebići, u Dubrovačkom primorju Slano i u Konavlima Cavtat. Ravnoteža stanovništva
ponovno je dosegnuta u polovici 16. st. kada je Republika imala nešto više od 50.000 ljudi.
Državni i gospodarski uspon praćen je dinamičnijim društvenim raslojavanjem,
posebno među stanovnicima grada: trgovcima, obrtnicima, pomorcima i sl. koji se sve
izrazitije dijele prema bogatstvu i ugledu roda, a u izvorima se spominju različitim nazivima.
Građanima (cives, cittadini) počinju se od 16. st. u društvenom smislu smatrati samo oni
bogatiji pučani, uglavnom trgovci i brodovlasnici. Nasuprot njima stoje artigiani, obrtnici koji
su ujedno bili i sitni trgovci, te svi ostali populani, mornari, manualni radnici, i gradska
sirotinja (popolo minuto). U kontekstu potpune petrifikacije državnog ustroja i na njemu
utemeljenih društvenih odnosa možemo govoriti o tri staleške skupine u Gradu. Uz vlastelu
kao jedini potpuno oblikovani stalež s političkom vlašću, opravdano je odvojiti građane, kao
elitu bogatih trgovaca, od pučana - obrtnika i pomoraca. Građane je u tom pogledu posebno
izdvajao prezir prema načinu zarađivanja radom rukama, bez razlike je li riječ o zanatskom ili
prostom manualnom radu. Društvena je dinamika ipak omogućavala prijelaz iz pučkog sloja u
građanski, a siromašenje i drugi čimbenici uvjetovali su i obratan proces. Mnogi su ugledni
građanski rodovi potjecali iz dubrovačkih sela, a tijekom više generacija uzdigli su se trgujući
po Levantu i Sredozemlju. Zahvaljujući bogatstvu, građani su s vlastelom uspostavili paralelni
elitizam, koji se odnosio samo na neke elemente društvenog prestiža, a nikada nije zadirao u
političke odnose. Građani, naime nikada nisu uspjeli svoju materijalnu moć djelatno usmjerili
prema postizanju političkih prava. Da bi spriječili tu mogućnost vlastela su nizom povlastica
građanima priznavali privilegirani status. Mnogi su tradicionalni oblici i institucije društvenog
života uvjetovale srođenost građana s postojećim aristokratskim režimom. Najvažniju su
ulogu imale bratovštine - univerzalne ustanove mediteranskih komuna, nastale po
teritorijalnom ili strukovnom kriteriju. Iz najuglednije trgovačke bratovštine sv. Antuna,
osnovane 1432., odvojili su se 1521. trgovci s Levantom i osnovali vlastitu bratovštinu sv.
Lazara. Prvotni duhovni i crkveni karakter bratovština poprimao je tijekom 16. st.
korporacijska obilježja, iako nije zanemarena ni njihova duhovna i karitativna djelatnost.
Članstvo u vodećim bratovštinama predstavljalo je važan stupanj diferencijacije jer su iz
redova antunina i lazarina birani državni činovnici, konzuli i izaslanici Republike.
Materijalno jačanje Republike i njezinih stanovnika odrazilo se i na izgled Grada i
njegove okolice. Uz niz palača, ljetnikovaca i fortifikacijskih građevina, tijekom 16. st. podižu
se impozantne javne zgrade i gospodarski objekti poput glavne carinarnice - Sponze (1516.),
višenamjenske tvrđave Revelin (1539.), prostranih skladišta soli u Stonu (1581.) i Rupa -
golemih javnih žitnica, koje su se kao strateški objekti gradile od 1543. do 1590.

Stoljeće stagnacije i krize

Gospodarska stagnacija koja je zahvatila Republiku potkraj 16. st. u idućem se stoljeću
pretvorila u krizu, praćenu brojnim političkim problemima i općom recesijom na
Sredozemlju. Poslije gubitaka na Levantu Mlečani su sve više jačali svoj pritisak na
Dubrovčane. Pozivajući se na svoj jadranski dominium, oni su na sve načine favorizirali
splitsku skelu, pokušavajući umanjiti i posve onemogućiti dubrovačku trgovinu. Ometanje
prometa, zapljene robe, prisilni nameti, vojne prijetnje i širenje dezinformacija o zaraznim
bolestima u Republici samo su dio mletačkih pritisaka na Dubrovčane početkom 17. stoljeća.
Mlečani su otvoreno nastupili protiv Dubrovnika tijekom urote dijela stanovnika otoka
Lastova. Dubrovački je Senat, naime, postupno sužavao povlastice koje je lastovska općina
uživala od vremena ulaska u granice Republike. Nemiri koje su potaknuli imućniji Lastovci
započeli su već 1600. Godine 1602. prerasli su u pravu pobunu u kojoj je protjeran otočki
knez, a zavjerenici su uputili poziv Mlečanima da preuzmu vlast na otoku. Dubrovački Senat
je reagirao brzo i energično. Otok je ponovno zauzet, dio pobunjenika je uhićen, a odbjegli su
osuđeni na smrt. Početkom 1603. odbjegli pobunjenici su se uz mletačku pomoć vratili,
zarobili kneza i otok predali jakoj Venecijanskoj vojnoj posadi. Nakon višegodišnjih napora
dubrovačke diplomacija na habsburškom i španjolskom dvoru, kod Sv. Stolice, na Porti i u
samoj Veneciji, Mlečani su se povukli s Lastova tek u lipnju 1606. poslije niza diplomatskih
intervencija i posebnoga zalaganja Osmanlija. Sporovi s Mlečanima zbog njihova nametanja
visoke carine za plovidbu Jadranom, nastavljeni su i u razdoblju od 1630. do 1635. Tada je
njihova flota blokirala dubrovačke vode i zauzela otok Lokrum, zaprijetivši i samom Gradu.
Kriza se nastavila Mletačkim prisvajanjem otoka Sušca koji je Republici pripadao kao dio
Lastovske općine, te otočića Molunta. Nakon petogodišnje diplomatske akcije, uz podršku
Osmanlija, Dubrovčani su s Mlečanima postigli sporazum po kojemu su se oni povukli s
otokâ, priznali njihovu pripadnost Dubrovniku, i carinu snizili na simboličnu svotu.
Dubrovčani, međutim, nisu uspjeli u svojim odštetnim zahtjevima.
U sukobima s Venecijom Dubrovnik se najviše oslanjao na svoje tradicionalne
saveznike Sv. Stolicu, Španjolsku i Austriju koje su istom dinastijom bile povezane s
Dubrovniku bliskim Napuljskim Kraljevstvom. Odnosi Španjolaca s Mlečanima na Jadranu i
Sredozemlju posebno su se zaoštrili početkom 17. st. pa je i to bio razlog što je njihova flota u
više navrata pružala Dubrovačkoj Republici zaštitu od mletačkih nasrtaja. Daljnjim
slabljenjem Španjolske i Austrije nakon Westfalskog (1648.) i Pirenejskog (1659.) mira, u
prvi plan je izbila Francuska, koja tada preuzima političku prevlast u Europi, nastojeći na
Sredozemlju svim silama suzbiti konkurentsku dubrovačku flotu. U teškim i promjenljivim
političkim okolnostima Republika je morala pronalaziti nove putove za održavanje svojih
osnovnih gospodarskih grana: brodarstva i trgovine. Brodarstvo je i dalje slabilo te je u prvoj
polovici 17. st. donosilo samo trećinu prihoda iz prethodnog stoljeća. Politička kriza u
Španjolskoj - tadašnjoj gospodarici Sredozemlja, odrazila se i na gospodarskom planu tako što
su nizozemski, engleski i hanzeatski brodovi sve više preuzimali trgovačke poslove na
Levantu. No, kao najpovlaštenija država u poslovima s Osmanskim Carstvom, Francuska je
zadobivala primat i u pomorskoj trgovini.
U takvim se okolnostima golema dubrovačka flota iz 16. st. smanjila u polovici 17. st.
na svega 100-120 brodova, ukupne nosivosti 12.000 kola, s malim brojem brodova iznad 100
kola. Najveći broj dubrovačkih konzulata prestao je djelovati. Uslijedio je zaokret u
poslovanju: koristeći se manjim brodovima Dubrovčani su intenzivirali posredničku trgovinu
s bližim talijanskim gradovima Papinske Države, Anconom, Barijem i Barlettom te Napuljem
i grčkim lukama. Zbog osipanja kopnene trgovine u te su krajeve prevozili robu preuzimanu
iz neposrednog zaleđa. Naime, Osmansko je Carstvo već tijekom Dugog rata (1593-1606)
doživjelo prve veće vojne poraze (Sisak, 1593.), a prestankom teritorijalnog širenja očitovale
su se i brojne slabosti orijentalnog modela uprave i gospodarstva. To je dovelo do niza
unutarnjih kriza u Carstvu zbog kojih je oslabio uvoz, a unutrašnju su trgovinu sve više
preuzimali osmanski podanici, Židovi, Turci i Grci, dok se dubrovačka trgovačka mreža svela
na male skupine trgovaca u nekoliko većih centara. Trguje se gotovo istim proizvodima kao i
u prethodnom stoljeću. Izvozi se vuna, koža, stoka, vosak i žito, a uvozi najviše sol, dok uvoz
tkanina opada. Nova se dubrovačka brodarsko-trgovačka orijentacija smanjenog raspona
pokazala osobito probitačnim tijekom Kandijskog rata (1645-1669). Pogranični dijelovi
Dubrovačke Republike bili su izloženi ratnim djelovanjima i razaranjima mletačkih uskoka i
osmanlijskih trupa, a venecijanska je flota ponovno blokirala dubrovački akvatorij i 1651.
opljačkala Lastovo. Unatoč tomu Republika je posredničkom trgovinom tijekom rata
zabilježila značajnu korist. Splitska skela bila je zatvorena, a Dubrovnik je kao neutralno
središte preuzeo svu posredničku trgovinu. Istodobno, u skladu s novom austrijskom
orijentacijom prema razvoju podunavskog i sjevernojadranskog prostora i dubrovački se
pomorci i trgovci okreću lukama sjevernog Jadrana Trstu i Rijeci, ostvarujući veze sa
Zrinskim i Frankopanima koji gospodare Bakrom i preostalim dijelom hrvatske obale.
Unatoč povremenomom poboljšavanju gospodarskih prilika trend povlačenja
efektivnog kapitala se nastavio. Oko 1640. dubrovačke su zaklade i pojedinci u stranim
bankama imali položeno 680.000 dukata što je predstavljalo više od cjelokupnog kapitala
uloženog u pomorstvo i trgovinu. Zbog slabih mogućnosti manufakturne proizvodnje i
proširivanja reprodukcije u različitim gospodarskim granama, Republika je na recesiju
pokušala odgovoriti nizom defenzivnih fiskalnih i monetarnih mjera karakterističnih za
merkantilistički sustav zaštite domaćeg bogatstva. Povećani su porezi na novčane rente
uvedeni već u 16. st., povećane su carine, pristojbe i cijene luksuzne robe, a doneseni su i
posebni zakoni protiv pretjerane raskoši i luksuza. S druge strane, država maksimira cijene
osnovnih živežnih namirnica i smanjuje sve javne investicije.
Gospodarski oporavak Republike bio je prekinut još za trajanja mletačko-turskog rata
katastrofalnim potresom koji je 6. travnja 1667. označio prijelomnicu u dubrovačkoj povijesti.
Nakon potresa u kojem je stradalo oko 1.200 stanovnika došlo je do velikog požara koji je
poharao ostatke grada. Osim zidina, Sponze, Kneževa dvora, te nekoliko crkava i kuća, čitav
Dubrovnik je bio pretvoren u ruševine, a teško je stradao i otok Lopud. Uslijedila je
tridesetogodišnja borba za opstanak, tijekom koje je Republika ustrajnošću i samoprijegorom
svih staleža prebrodila najteža iskušenja u svojoj povijesti. Dio preostalog stanovništva
privremeno je evakuiran u Ston i na Pelješac, a složna je skupina preživjele vlastele i građana
uspjela organizirati život u teškim uvjetima. Ruševine su raščišćene, bedemi učvršćeni, a dio
zgrada osposobljen je za stanovanje. Dubrovnik je čekala dugogodišnja obnova i obrana
teritorijalnog integriteta pred osmanskim i mletačkim pritiscima koji su tada dosegli svoj
vrhunac. Budući da se rat na dubrovačkim granicama još vodio, postojala je opasnost da
Osmanlije ili Mlečani iskoriste priliku i zauzmu Grad. Iako se Republika obratila za pomoć
gotovo svim europskim državama, a za dubrovačku se katastrofu nadaleko pročulo, odaziv je
bio slab. U pomoć su priskočili tradicionalni dubrovački saveznici: papa, Španjolska, Austrija,
Napuljsko Kraljevstvo i mala Republika Lucca. Seoska su područja manje stradala od potresa
ali su se već iduće godine našla na meti pljačkaških skupina iz istočne Hercegovine i Crne
Gore. Od veljače 1668. do travnja 1669., kada je ubijen samozvani vođa osvetnika u ime
novskih Turaka, Grujica Vuković, izmjenjivali su se pljačkaški napadi po svim pograničnim
konavoskim, župskim i primorskim selima u kojima je poginuo veliki broj ljudi.
Obnova Grada temeljila se na prihodima trgovačke flote koja je uspjela zadržati
prijašnju poziciju, te na dubrovačkim novčanim sredstvima u stranim banakama. Značajnu je
ulogu i ovoga puta odigrala diplomacija u čiju su se službu uključili brojni utjecajni
Dubrovčani diljem Europe. Posebno se istakao opat Stjepan Gradi koji je zahvaljujući svojim
diplomatskim vezama i utjecaju u europskim crkvenim krugovima, niz godina iz Rima
organizirao pomoć i planirao obnovu Grada. Gradi je odigrao i značajnu ulogu u ublaživanju
mletačkih i osmanskih pritisaka na Republiku pa je opravdano nazvan “obnoviteljem Grada i
slobode”.
Daljnji politički procesi o kojima je u znatnoj mjeri ovisila sudbina Dubrovačke
Republike odvijali su se u sklopu rješavanja Istočnog pitanja. Stoga je i položaj Dubrovnika
bio bitno određen ishodom odlučujućih protuosmanskih ratova koji su se vodili i u idućem
stoljeću. Republika je računala na razumijevanje Porte za njezine velike izdatke tijekom
obnove pa je predlagala poštedu od plaćanja danka za nekoliko godina. Međutim, desetak
godina nakon potresa događaji su krenuli u suprotnom pravcu. Godine 1678. došlo je do
najtežeg dubrovačko-osmanskog sukoba u kojem je veliki vezir Kara Mustafa zaprijetio
uništenjem Republike. On se pripremao za daljnji prodor prema Europi i konačan obračun s
Austrijom i Poljskom što je iziskivalo velika materijalna sredstva. Nedefiniran odnos
Republike prema Porti i financijska kriza u koju je sve dublje zapadalo golemo Carstvo
motivirali su Kara Mustafu da ucijeni Dubrovnik za iznos od 2,150.000 talira. Svoj je zahtjev
obrazlagao tobožnjom nezakonitom carinom koju je Republika naplaćivala osmanskim
trgovcima tijekom Kandijskoga rata, i na šerijatskom pravu prema kojemu je Sultanu
pripadala imovina u potresu poginulih građana. U slučaju neplaćanja zaprijetio je napadom i
zauzimanjem Grada. Dubrovčani nisu mogli ispuniti uvjete ultimatuma pa su svoju djelatnost
usmjerili u dva pravca. Pregovorima s Osmanlijama nastojali su smanjiti i odgoditi plaćanje
prevelikog iznosa, a istodobno su se užurbano pripremali za mogući sukob. Republika je na
sve strane tražila vojnu, političku i financijsku pomoć, pogotovo nakon što je u kolovozu
1678. u silistrijskoj tamnici podlegao Nikolica Bona, jedan od najuglednijih dubrovačkih
političara i diplomata. I ovoga puta pomoć je stigla samo od Španjolske, Napulja i pape
Inocenta XI. koji se posvetio objedinjavanju zavađenih europskih država u protuturski savez.
Njihova se pomoć sastojala najviše u hrani, oružju i stručnom osoblju za utvrđivanje i obranu
grada. Papa je također dopustio da Dubrovčani podignu svoj novac koji se pod posebnim
klauzulama čuvao u rimskim i napuljskim bankama. Budući da se užurbano pripremao za
osvajanje Beča, Kara Mustafa je nastojao iznuditi maksimalnu svotu pa je nakon silnog
dubrovačkog taktiziranja i diplomatskog truda 1679. najzad pristao na trećinu prvotno
traženog iznosa. Godine 1681. vezir je dopustio otvaranje dubrovačke skele, a neposredno
pred početak rata 1683. zalaganjem austrijskog rezidenta u Carigradu pušteni su i zatočeni
dubrovački poslanici.
Krizno razdoblje nastavljeno je izbijanjem Velikog rata i porazom Osmanlija pod
Bečom, 1683. čime su bitno promijenjeni odnosi snaga u jugoistočnoj Europi. Na osmanlijsko
povlačenje i pristupanje Mlečana Sv. ligi 1684. Dubrovačka je Republika reagirala odlučnom
promjenom vanjskopolitičke orijentacije. Osim širenja prema južnom Jadranu, cilj je Mlečana
u ovome ratu bio da definitivno isključe Dubrovčane iz balkanske i jadranske trgovine. To su
namjeravali postići dugotrajnom blokadom i političkim pritiskom koji bi iscrpljenu Republiku
konačno doveo do potpunog sloma. Međutim, austrijske su ratne pobjede snažno podržane u
Dubrovniku. Uočavajući mletačke aspiracije Republika se od tada politički potpuno priklanja
Habsburgovcima. U kolovozu 1684. dubrovački izaslanik Rafael Gozze, posredovanjem
španjolskog izaslanika sklapa s carem Leopoldom I. Bečki sporazum kojim se obnavlja pravni
kontinuitet ugarsko-hrvatskog vrhovništva nad Dubrovnikom, utvrđen Višegradskom
poveljom iz 1358. (Dvije odredbe iz 1358. prešle su u dubrovačku tradiciju: Republika je
preuzela anžuvinski grb, a za ugarsko-hrvatske kraljeve pjevane su laude u dubrovačkoj
katedrali). Bečkim ugovorom se na Habsburgovce prenijela obveza zaštite Republike uz
godišnji tribut od 500 dukata i dužnost izdržavanja carskog rezidenta. U političkom smislu
ugovor je jamčio podršku Beča u novim okolnostima kada se očekivao potpuni poraz
Osmanlija u Europi. Iako su zbog prijeteće turske opasnosti inzistirali na tajnosti sporazuma i
na plaćanju tributa tek nakon oslobađanja Ugarske i Bosne i Hercegovine, Dubrovčani su,
želeći doprinijeti turskom porazu, plaćali tribut od 1686. do samog kraja rata 1699. Od toga
vremena dubrovačka diplomacija usmjerena je ponajviše prema habsburškom dvoru.
Oduševljeno očekujući pobjedu Lige, čija je vojska prodrla sve do Skopja, Dubrovčani su
brojnim memorandumima i arhivskim dokumentima nastojali pružiti Habsburgovcima
pravnopovijesnu potkrjepu njihova prava na Bosnu i Hercegovinu ali i Dalmaciju.
Priželjkujući oslobađanje od osmanskog susjedstva, Republika je u tom trenutku vidjela svoj
budući položaj vodećeg trgovišta i luke za čitavo novooslobođeno srednjoeuropsko i
podunavsko područje. Međutim, sve su dubrovačke nade propale nakon preokreta koji je
nastupio francuskom objavom rata Austriji 1690. Kada je postalo jasno da će nove granice biti
uspostavljene na Savi i Dunavu uslijedilo je ponovno približavanje Osmanlijama kojima su
1695. Dubrovčani platili sav zaostali danak, nastojeći kao neutralna država osigurati zaštitu
obiju zaraćenih strana.
Za Dubrovčane je dramatičan bio odsječak mletačko-osmanskog tzv. Morejskog rata
(1684-1699) koji se odvijao u neposrednoj blizini njihovih granica. Unatoč savezništvu s
Austrijom, Mlečani su nastojali postići blokadu i uništenje Dubrovnika. Do kraja osamdesetih
godina njihovi su uskoci, potpomognuti domaćim stanovništvom, preko Donje Neretve,
osvojili čitav pojas osmanskog teritorija uzduž dubrovačke granice, od Neretve do Novog
(Gabelu, Čitluk, Zažablje, Popovo, Klobuk, Trebinje, Zupce i Risan). Republika se tako našla
u višegodišnjem mletačkom okruženju, pod čvrstom blokadom s kopna i s mora. Ne samo da
u toj poziciji nije mogla iskoristiti svoj neutralni položaj, već je bila prisiljena na borbu za goli
opstanak. Trgovina je bila potpuno obustavljena, a mletačke i osmanske trupe u više su
navrata prelazile na teritorij Republike pljačkajući dubrovačka sela. I u tim su okolnostima
Dubrovčani nastojali zadržati neutralan stav prema Mlečanima, budući da je preliminarnim
mirovnim pregovorima bilo predviđeno razgraničenje po načelu uti possidetis čime bi sudbina
Dubrovnika bila zapečaćena. Uslijedila je brza diplomatska akcija kojom je Senat aktivirao
diplomatsku mrežu od Beča i Carigrada do Travnika, Trebinja i Drača. Ključnu su ulogu
odigrali dubrovački pouzdanici Marsigli i Palazzuolo u Beču, te konzul Luka Barca i poklisar
Vladislav Buća u Carigradu. Oni su za dubrovačke interese uspjeli pridobiti Osmanlije i
Austrijance. Glavni je dubrovački cilj bio da sa svojih granica udalje opasne Mlečane i vrate
Osmanlije. Tijekom pregovora u Srijemskim Karlovcima u siječnju 1699. dubrovački su
zahtjev izložili i poduprli osmanski i austrijski predstavnici. Konačnim je tekstom ugovora
određeno da dubrovačko-osmanska granica mora ostati neprekinuta pa su se Mlečani morali
povući iz svih osvojenih područja prepuštajući Osmanlijama i uske obalne jezičke u Sutorini i
Kleku. Zbog nepreciznih odredbi o razgraničenju, Mlečani su upadali na dubrovački teritorij
sve do konačnog razgraničenja 1701. Taj veliki diplomatski uspjeh bio je dobro pripremljen
ravnotežom koju je Republika uspostavila u svojim odnosima s Bečom i Carigradom, a ta je
sinteza srednjoeuropskog i osmanskog uporišta predstavljala glavno obilježje dubrovačke
vanjske politike tijekom idućeg stoljeća.
Pogođeno recesijom i ratovima dubrovačko je gospodarstvo tijekom druge polovice
17. st. najvećim dijelom stagniralo i nazadovalo što je bilo povezano i sa širom društvenom
krizom. Procjenjuje se da u razdoblju od 1667. do 1695. dubrovačka trgovačka mornarica nije
imala više od 75 brodova. Zbog stalnog pada konjunkture mnogi su vlasnici prodavali svoje
brodove tako da je na prijelazu u 18. st. pod dubrovačkom zastavom bilo svega 40 jedrenjaka
od samo 2.900 kola ukupne nosivosti. Solun i Carigrad te dunavski prometni put, u
trgovačkom su pogledu oslabili gravitacijsko područje Dubrovnika i drugih istočnojadranskih
luka što je još više zaoštrilo konkurenciju s Mlečanima koji su 1676. dobili posebno pravo
pomorskog dovoza soli u Neretvu. Ipak, definitivno su potisnuli Dubrovčane tek nakon
Bečkog rata kada su i teritorijalno zavladali donjom Neretvom. Krizu pomorstva pratila je i
recesija kopnene trgovine. Negativni procesi očituju se u stalnom padu vrijednost durovačkog
novca što jasno pokazuje ovisnost dubrovačkog ekonomskog života o ukupnom osmanskom
gospodarskom sustavu koji tone u sve dublju krizu. Za Bečkog rata stradale su sve preostale
dubrovačke kolonije na osmanskom području, pa je taj oblik trgovine za Dubrovčane u
idućem razdoblju izgubio svaki značaj. Mletačka blokada, posljedice potresa i promjena
geoprometnih pravaca, te ratova i kriza u Carstvu potpuno su ispraznili državnu blagajnu, a
pomorstvo i trgovinu Republike doveli na rub propasti.
 Društvena kriza očitovala se daljnjom selekcijom stanovništva koja je, kao i u čitavoj
Europi trajala kroz cijelo 17. st. Ipak, zbog nekoliko vanjskih razloga trend pada stanovništva
bio je u Dubrovačkoj Republici još izrženije nego u Europi. Razdoblje Kandijskoga rata u
velikoj je mjeri selektiralo stanovništvo Republike, bilo kroz brojna pojedinačna sudjelovanja
njezinih građana u zaraćenim vojskama, bilo kroz haračenje u graničnim pojasevima.
Katastrofalni potres, nekoliko epidemija (posebno kuga 1691.), napadi iz zaleđa, te nastavak
ratovanja na njezinim granicama, uslijedili su kada je ravnoteža stanovništva bila već
stvorena. Time je izazvana nova neravnoteža, ali sada uz manjak stanovništva koje je s oko
48.000 godine 1610. prepolovljeno krajem stoljeća na svega nešto više od 25.000 ljudi.
Dugotrajna blokada prouzročila je opće siromašenje i glad na selu, te neimaštinu puka u
Gradu. Osim vina i ulja, poljodjelska je proizvodnja i tijekom najrodnijih godina mogla
zadovoljiti samo trećinu potreba tako da je prehrana Grada u potpunosti ovisila o uvozu.
Pravodobno stvorenim zalihama i razumnim socijalnim mjerama Republika je spriječila
katastrofu.
Iako sve do polovice 17. st. još uvijek kontroliraju većinu kapitala u brodarstvu i
trgovini vlastela se sve više povlače iz kriznih gospodarskih djelatnosti. Dobit djelomično
nastoje nadoknaditi okretanjem agrarnoj proizvodnji i sve većim potraživanjima radne rente.
To je izazivalo zaoštravanje odnosa sa kmetovima i poluslobodnim seljacima koji su najviše
stradali tijekom protuosmanskih ratova pa su zbog siromaštva i hajdučije odbijali nove
obveze. Zbog smanjenog prirasta i strogih endogamijskih zakona vlasteoskom je staležu
prijetio biološki nestanak. Poslije pogibeljnih posljedica potresa 1667. plemićki se korpus
sveo na samo 27 rodova. U razdoblju od 1666. do 1678. dubrovačko je plemstvo uz veliki
otpor dijela vlastele primljeno deset bogatih i uglednih građanskih obitelji, što, ipak, nije bitno
utjecalo na staleški oporavak već je unijelo dodatni razdor među patricijatom. Uz neke
olakotne odredbe vezane za miraz i ženidbu, od 1666. do 1682. bio je omogućen i brak
plemića s građankama no, skorim vraćanjem prijašnjih ograničenja svako je daljnje
popuštanje stroge staleške zatvorenosti krajem stoljeća bilo obustavljeno. Gubeći razvojnu
gospodarsku podlogu vlasteoski je stalež sve više propadao održavajući se ipak potpunom
kontrolom nad političkim i državnim aparatom. Nesklona svakoj ustavnoj i političkoj obnovi
vlastela su diplomatskim i političkim uspjesima Republike na samom kraju stoljeća ipak
potvrdila vitalnost i otpornost svoje vladavine. Nastavilo se i srastanje bogatijeg građanstva u
okvire dubrovačkog aristokratskog republikanizma. Oponašajući endogamijski model vlastele
biološki nestaje i staro građanstvo. Nakon potresa Senat je morao sve češće popunjavati
redove antunina i lazarina novim članstvom. Pritom je glavni kriterij cenzus. Bogatiji
dubrovački građani mogli su posjedovati i trgovati nekretninama i zemljom na području
Republike te ih davati u zakup kmetovima po jednakom pravu kao i vlastela. Osim privilegija
u trgovini samo su antunini i lazarini birani na glavne administrativne dužnosti tajnika,
notara, kancelara i konzula. Zahvaljujući kratkotrajnoj konjunkturi tijekom Kandijskoga rata i
daljnjoj poslovnoj pasivizaciji vlastele, građani su do kraja 17. st. u potpunosti preuzeli primat
u pomorstvu i trgovini. Uočljiv je i trend rasta pomorskog kapitala u perifernim krajevima
Republike, u Dubrovačkom Primorju (Slano), Konavlima (Cavtat) i osobito na Pelješcu
(Orebić) gdje se stvorio oveći krug brodovlasničkih rodova. U razdoblju od 1640. do 1680.
Pelješčani upravljaju s čak dvije trećine brodova pod zastavom sv. Vlaha.

Oporavak i ponovni uspon

Nakon stoljeća obilježenog teškim gospodarskim i političkim krizama, Republiku je u

18. st. čekao spor i težak oporavak. Dugotrajnim pregovorima na Porti, nakon sklapanja
Karlovačkog mira, uspjelo je Dubrovčanima da 1703. s Osmanlijama zaključe novu,
povoljniju nagodbu o plaćanju tributa. Od tada, pa sve do pada Republike, iznos od 12.500
dukata plaćao se svake treće godine - dakle smanjen je na trećinu. Do smanjenja harača došlo
je ne samo zbog dubrovačkog diplomatskog nastojanja i naklonosti Osmanlija već i zbog
općeg pada financijske moći i slabljenja ekonomskih i političkih veza između Republike i
Carstva. Ovisno o situaciji Osmanlije su i dalje povremeno ucjenjivali Republiku različitim
nametima. Oslabljena Porta već je 1722. zahtijevala prijašnji tribut, a lokalni su osmanski
dužnosnici u Bosni i Hercegovini stalno vršili pritisak tražeći dodatne dadžbine.
Rat za španjolsku baštinu (1701-1714) koji se na Jadranu očitovao francusko-
austrijskim sukobom također je usporio oporavak i nanio štete Republici unatoč njezinoj
neutralnosti. Dolazak Burbonaca na španjolsko i napuljsko prijestolje nagnao je Dubrovčane
da se priklone Luju XIV. Usprkos tome on je 1705. optužio Republiku za savezništvo s
Habsburgovcima i naredio zapljenu dubrovačkih brodova i imovine, no sukob je ubrzo
diplomatski riješen. Kraj rata, u kojem je nestalo habsburške “dijarhije” na Sredozemlju,
nagovijestio je daljnje slabljenje dubrovačkih pozicija koje su bile usko vezane za španjolsku i
napuljsku krunu.
Bez čvrstih oslonaca na Sredozemlju Republika se sve tješnje vezivala za austrijsku
politiku. Tijekom novog Austro-osmanskog rata (1737-1739) Dubrovčani su polagali velike
nade u austrijsku pobjedu pružajući im znatnu obavještajnu potporu, no Austrija nije uspjela
doći do dubrovačkih granica, a povukla se i iz osvojenih područja u Srbiji. Austrijski odnos
prema Republici ostao je blizak i pokroviteljski sve do kraja stoljeća, a Republika se više puta
koristila i potporom austrijske diplomacije u Europi.
Napetosti s Mlečanima nastavljene su i početkom 18. st. Situacija s kraja 17. st.
ponovila se i tijekom Drugog morejskog rata između Mlečana i Osmanlija (1714-1718).
Mlečani su opet osvojili pojas Hercegovine uz dubrovačku granicu, spojivši svoj dalmatinske
i bokeljski teritorij. Dubrovnik je osjetio sve negativne posljedice mletačke blokade kao i za
prethodnog rata, a sličan je bio i rasplet. Prije početka mirovnih pregovora u Požarevcu Senat
je poduzeo niz diplomatskih poteza kako bi obnovio prijašnje stanje. Za uspjeh dubrovačke
politike tijekom mirovnih pregovora u lipnju 1718. naročite je zasluge imao konzul u
Carigradu Luka Chirico, koji je kao službeni tumač mirovnog medijatora Engleza Suttona, i
sam bio nazočan na Požarevačkom kongresu. On je izravno utjecao na pregovarački stav
Osmanlija i Austrijanaca da se granice definirane Karlovačkim mirom, uključujući uske
pojase Kleka i Sutorine, trebaju obnoviti, na što su Mlečani ponovno morali pristati. Zbog
problema izazvanih sporim mletačkim povlačenjem granice su konačno povučene tek 1721.
Slabljenjem Venecije njeni se odnosi s Dubrovnikom tijekom 18. st. poboljšavaju, osobito
nakon 1754. kada uz posredovanje Osmanlija za dubrovačke brodove ukida pristojbu za
plovidbu Jadranom.
U idućem se razdoblju odnosi s Osmanlijama pasiviziraju, a Beč i Pariz, umjesto
Carigrada postaju središta dubrovačke diplomatske aktivnosti koja je sve više u službi
gospodarskog oporavka. Od kraja 17. st. Republika postupno oblikuje modernu diplomatsku
mrežu stalnih predstavnika u Rimu, Beču, Veneciji, Napulju i Parizu, dok joj u Petrogradu to
ne uspijeva.
Početak 18. stoljeća doba je potpunog sloma dubrovačke kopnene trgovine. Nakon
ratova u 17. st. preostale su neznatne skupine dubrovačkih trgovaca u Novom Pazaru,
Ruščuku i Sofiji, pa je Republika 1747. izgubili i službeni protektorat nad katolicima u
Bugarskoj. Trgovačkim prometom u unutrašnjosti u potpunosti su ovladali domaći trgovci,
ponajviše Turci, Židovi, Grci i Armenci. Veletrgovinu je preko Podunavlja preuzela austrijska
Orijentalna kompanija, a na Levantu su preko Soluna i Carigrada trgovali Francuzi i
Nizozemci. Trgovina soli odvijala se uglavnom preko mletačkih skela u Splitu, Herceg-
Novom, Makarskoj i Risnu pa je njihovim radom nakon Karlovačkog i Požarevačkog mira
znatno umanjeno dubrovačko poslovanje. Dubrovnik se pretvorio u tranzitno trgovište kojemu
su preostale samo carinske i lučke pristojbe. Na početaku 18. st. nije se nazirao ni oporavak
pomorstva, no od polovice tridesetih godina ipak je uslijedio spori napredak. U okvirima
jadranske plovidbe, prilagodljivi dubrovački brodari jačaju veze s Rijekom i Bakrom - lučkim
krakovima novog Podunavskog trgovačkog smijera. Konzulat Republike u Rijeci bio je
otvoren još 1690., a u Trstu 1738., dok manje skupine dubrovačkih trgovaca djeluju u svim
lukama od Trsta do Bakra, ali i u unutrašnjosti sve do Zagreba. Dubrovački brodovi izvoze
podunavsko žito, stočne i agrarne proizvode, a za vlastite potrebe Dubrovčani nabavljaju drvo
i građevni materijal neophodan za obnovu Grada u kojem se ponovno podižu reprezentativne
građevine. Budući da je dubrovačka brodogradnja u kriznim vremenima zamrla Bakar, Senj i
čitav sjeverni Jadran u to su doba glavna dubrovačka odredišta za kupnju brodova.
Do bržeg poleta dubrovačkog izvanjadranskog brodarstva došlo je tijekom Rata za
austrijsku baštinu (1741-1748). Zahvaljujući učestalim ratovima velesila, za neutralnu je
Dubrovačku Republiku i njezino pomorstvo, unatoč povremenim konjunkturnim oscilacijama
nastupilo probitačno razdoblje. Nagli je uspon sobom nosio niz gospodarskih, društvenih, pa i
političkih promjena. Zbog propasti kopnene trgovine i marginalizacije obrta te pada trgovine
soli, gotovo sav aktivni kapital tada je angažiran u kupnju i opremanje brodova. Brodarstvo
tj., najam brodskog prostora, tako postaje jedini gospodarski oslonac Republike. Godine 1750.
Dubrovčani već posjeduju oko 150 brodova na kojima je uposleno oko 2200 pomoraca, a do
kraja stoljeća na Sredozemlju se ponovno otvara osamdesetak konzulata. Ipak, događaji su
pokazali da brodarstvo, ovisno o vanjskim čimbenicima, nije bilo solidan gospodarski temelj
koji bi jamčio dugoročni razvitak i društvenu stabilnost.
Pomorski uspon doveo je Dubrovčane ponovno u kontakt s europskim silama. Nakon
reaktiviranja francuskoga konzulata 1757. i pritisaka kojima su Francuzi htjeli steći povlastice
u samom Gradu, a Dubrovčane na Levantu učiniti ovisnima, sklopljen je 1776. dubrovačko-
francuski trgovački ugovor. Postignuti sporazum bio je relativno nepovoljan za Republiku no
njime su ipak stabilizirani odnosi s vodećom silom na Sredozemlju. Opasniji je bio
dubrovački sukob s novom istočnom silom - Rusijom, čija se flota tijekom rata s
Osmanlijama šezdesetih godina pojavila na Sredozemlju. Na traženje dubrovačkih vlasti u
genovskoj je luci 1769., zbog sumnje za gusarenje bio zaplijenjen jedan ruski broda. Ruski
zapovjednik Orlov iskoristio je činjenicu da su Dubrovčani prevozili robu za Osmanlije,
proglasio ih je neprijateljima i naredio pljenidbu dubrovačkih brodova. Ruska je flota više
godina robila dubrovačke brodove, a Orlov je zaprijetio i opsadom Grada. To je Republici
nanijelo golemu materijalnu i političku štetu pa je uz pomoć Austrije povela s Rusima
dugotrajne i mućne pregovore u Genovi. Bečki i toskanski dvor i Sv. Stolica posredovali su u
dubrovačku korist no Orlov je Republici nametnuo teške uvjete pomirbe. Pri konačnom
sklapanju ugovora u Pisi 1775., dubrovački predstavnik Frano Ragnina, koji je stigao iz
diplomatske misije u Petrogradu, predao je Orlovu 20.000 dukata odštete, a Republika se
obvezala na primanje ruskog konzula za čije je potrebe trebala dopustiti gradnju pravoslavne
kapelice. Imajući u vidu da je katolički ekskluzivizam činio okosnicu dubrovačke vjerske
politike ta je odredba u Senatu naročito teško primljena. Ragnina je u svom izvješću veoma
lucidno prikazao ruske interese na Sredozemlju naglasivši da će glavni protagonisti njihovih
planova biti pravoslavni stanovnici Balkana. Međutim, ruski je konzulat u Dubrovniku
otvoren tek 1788., a Republika je do samog kraja svoga postojanja odbijala dopustiti gradnju
kapele, nudeći samo improvizirana rješenja.
Posljednja dva desetljeća 18. st., do sloma Mletačke Republike 1797. za Dubrovnik su
protekla u relativno mirnim političkim okolnostima. Najveće su probleme Republici zadavali
sjevernoafrički gusari jer zemlje Barbareska nisu priznavale fermane za plovidbu koje su
Dubrovčani dobivali na Porti. Neutralnost Republike u čestim ratovima na Sredozemlju
pogodovala je još bržem razvitku pomorstva koje je svoj zenit postiglo tijekom prve faze
revolucionarnih ratova.
 Jačanje pomorstva i međunarodne pozicije Dubrovačke Republike povezano je s
nizom dinamičnih društvenih, političkih i gospodarskih procesa. Nakon stalnog pada
stanovništva tijekom 17. i u prvim desetljećima 18. st. (manje od 25.000 stanovnika) 1730-tih
godina demografski su se trendovi promijenili. Započelo je doba uspona - novo razdoblje
demografske tranzicije, koje se očitovalo u smanjenju stopa smrtnosti i rastu broja stanovnika.
Proces rasta stanovništva imao je također svoje oscilacije izazvane epidemijama, no njihov
učinak nije bio ni blizu tako poguban kao u prethodnim stoljećima. Potkraj 18. st. Republika
je imala oko 32.000 stanovnika. Da bi se zaustavio odlazak sa sela, Senat je krajem 18. st.
zabranio Konavljanima ukrcaj na brodove. Kao posljedica ratnih prilika tijekom devedesetih
godina u Gradu je došlo do nestašice i poskupljenja namirnica svih vrsta. Bio je to veliki
problem državnog ureda za opskrbu, a Senat je više puta intervenirao obećavajući upis u
dubrovačke građanske bratovštine onim trgovcima koji pod povoljnim uvjetima opskrbe Grad
osnovnim namirnicama.
Vlasništvo nad pomorskim kapitalom prelazilo je sve više u ruke građana dok se
plemstvo kao subjekt vlasti uključilo u proces konjunkture nadzirući, propisujući i
kontrolirajući pomorsko poduzetništvo kao glavni izvor državnih prihoda. Patricijat je ipak
zapadao u sve dublju krizu. Nemogućnost vođenja nove i konzistentne politike bila je
uvjetovana i “krvnom” podjelom te nizom političkih i ideoloških razlika. Kršenje strogih
endogamijskih načela dovelo je do stvaranja brojnih “podskupina” plemstva određenih
straošću roda, brojem i stupnjem rodbinskih veza s “novom” vlastelom, što je prouzročilo još
brže staleško odumiranje. Kriterij “čiste krvi” u borbi salamankeza (starijih rodova) i
sorboneza (novog plemstva i starih rodova koji su im se ženidbenim vezama priklonili),
počeo se krajem 18. st., dodatno zaoštravati zbog ideoloških i političkih razlika. Tako se među
vlastelom i građanima javlja frankofilska, austrofilska i rusofilska struja. Za unutarnju
stabilnost bila je opasnija diferencijacija na politički konzervativnu skupinu zemljovlasničkog
plemstva (barnabotti), i manju grupaciju bogate aristokracije orijentirane na pomorstvo
(marittimi), kojoj je cilj bio uskladiti državni ustroj s vlastitim gospodarskim probitkom.
Razvoj pomorstva dodatno je komplicirao odnose unutar vladajućeg staleža. Među vlastelom
je sve više rastao utjecaj karatista, tj. vlasnika i suvlasnika brodova i tereta, čime je jačala
skupina marittima. Oni su u Senatu promicali i građanske interese, jer su vlasnici brodovlja
pretežno bili građani, a za građanske se interese počeo vezivati i onaj dio osiromašenih
vlastele kojima je služba u državnim magistraturama bila glavni izvor prihoda. Osim toga,
nekolicina je kozmopolitski orijentiranih plemića prihvaćala suvremene prosvjetiteljske
tečevine, sluteći promjene koje su one donosile. Svi su ti procesi doveli do imovinskog i
ideološkog rascjepa među pripadnicima nekoć jedinstvenoga staleža što se posebno očitovao
posljednjih godina Republike. Osjećajući inferiornost i gubitak ekonomskih pozicija,
aristokracija je vješto usporavala društvene promjene, osobito zakonima i uredbama iz oblasti
pomorstva i trgovine.
Usponom pomorsko-brodovlasničkog i trgovačkog sloja i građanski je stalež prolazio
kroz oštru imovinsku stratifikaciju. Iako su u formalnopravnom smislu svi pučani bili
izjednačeni u odnosu na državnu vlast, tj. bili su podanici, a ne subjekti, gornji su slojevi
građanstva, zbog svoga bogatstva i ambicija, mogli donekle utjecati na politička zbivanja.
Vještom kontrolom nad učlanjivanjem i radom glavnih bratovština antunina i lazarina, Senat
je držao pod paskom gospodarski najmoćnije građanske rodove. Privilegije članstva u
bratovštinama podrazumijevale su stanovitu "srođenost" građana s aristokratskim režimom te
osobitu lojalnost i domoljublje. Sve je to znatno utjecalo na relativno pasivno držanje
građanstva u borbi za vlast. Antunini i lazarini natjecali su u znakovima prestiža, a mentalitet
bogatih građana bio je sve sličniji plemićkom. Pučani - oni koji su za život zarađivali
zanatskim i manualnim radom - još su se od ranie dijelili na srednje trgovce i obrtnike te na
sitne trgovce i preprodavače, a najniže slojeve predstavljali su sluge, mornari, pomoćni
radnici i sl. O političkim stavovima i težnjama tih slojeva teško je sa sigurnošću govoriti.
Svakako, brojne manifestacije pučkog domoljublja i dubrovačke pripadnosti ne treba
povezivati s podrškom režimu ali ni izražavanje nezadovoljstva postojećim poretkom nije kod
pučana bilo artikulirano.
Posebnu trgovačku skupinu gradskog stanovništva činili su dubrovački Židovi. Njihov
položaj nije bio preciziran posebnim zakonom, nego samo promjenljivim naredbama.
Zajednicu je u odnosima s vlašću zastupala židovska bratovština koja se, poput ostalih, bavila
organizacijom poslova i društvenih aktivnosti dubrovačkih Židova.
Razvoj flote nije donio blagostanje agrarnom stanovništvu, koje je živjelo u sve težim
uvjetima. Seljačko-kolonatski sloj nije bio kompaktan niti jednako tretiran od vlasti. Takvom
stanju najviše su pridonosili složeni imovinsko-pravni propisi i zemljišni odnosi. U raznim
dijelovima Republike bilo je slobodnjaka, poluslobodnih seljaka i kmetova. Načelno su samo
vlastela i građani mogli posjedovati nekretnine, no to je u Astareji i na otocima bilo dopušteno
i slobodnim seljacima. U tradicionalnom sustavu vlasničkih odnosa zemlja još nije bila
pretvorena u robu niti je bila otvorena slobodnoj potražnji i prodaji na tržištu. Uz to, vlast je
podržavala sve lokalne običaje i podjele, tako da se zbog male površine i raznolikosti u
pravima i obvezama nije mogao integrirati jedinstveni ovisnički sloj. Konzervativni dio
vlastele malo je ulagao u pomorstvo, a živio je najviše od zemljišnih prihoda i državnih
službi. Ta su vlastela nastojala što čvršće vezati seljake za zemlju, iako siromašniji među
njima nisu za to mogli osigurati sve zakonske uvjete. Sa staleškom krizom vlastele tijekom
18. st. rasla je i radna je renta. Godine 1715. povećana je na 75 dana, a 1800. čak na 90 dana
što je najzad dovelo do otpora seljaštva. Poduzetna su vlastela, naprotiv, zbog potrebe za
novcem dopuštala otkup kmetova. Pravo na stjecanje nekretnina dobili su 1800. Cavtaćani i
Orebićani, jer se u njihova mjesta počeo slijevati znatan pomorski kapital, pa su mnogi
kapetani otkupljivali zemlju svojih predaka. Nezadovoljstvo seljaštva kulminiralo je
ustankom u Konavlima 1799/1800., i manjim nemirima u Župi i na Lastovu. Neposredni
povod pobuni bio je namet obvezne kupovine soli, koji je dubrovačka vlada uvela u srpnju
1799. godine naloživši da svaki dubrovački podanik stariji od 14 godina mora iz javnih
magazina kupiti 5 kg soli po stalnoj (precijenjenoj) cijeni. Stanovnici Konavala, ohrabreni
potporom austrijskih zapovjednika u Boki kotorskoj, odbili su taj namet. Njih 800, na čelu s
petoricom vođa, skupilo se u Konavoskom polju, gdje su se svečano zakleli da će dijeliti
jednaku sudbinu, a tko prekrši zakletvu, spalit će mu se kuća. Vlasti su kolovođe osudili na
smrt i izdali za njima potjernice. Ostali su pobunjenici amnestirani.
Zbog propasti trgovačkih kolonija na kontinentu i skromne domaće proizvodnje, te
potrebe za velikim uvozom hrane, dubrovačka je država stalno bila u trgovinskom deficitu.
Najviše se uvozilo žito, riža, meso, ugljen i luksuzna roba. Posljednjih godina Republike ovaj
je trend bio posebno izražen, jer je trgovinski deficit iznosio 1,385.750 pjastri. Međutim,
zarada od pomorstva znatno je premašivala državne rashode. Krajem Republike najveći je dio
pomorskotrgovačkih prihoda u iznosu od 3.025.000 pjastri otpadao na dugu plovidbu, a tek
700.000 na kabotažu i kopnenu trgovinu. Od prihoda duge plovidbe dijelile su se 15%-tne
rente na kapital uložen u 270 brodova duge plovidbe (oko 2.025.000 pjastri) i plaće za oko
3000 pomoraca na dubrovačkim brodovima u približnom iznosu od 1.000.000 pjastri. Baro
Bettera navodi da je Republika u to doba imala ukupno 350 brodova, i to 80 za kabotažu (do
16 t.), i 270 brodova duge plovidbe s prosječnom nosivošću od oko 250 t. Od brodara je u
državni proračun pritjecala godišnja taksa (arboratik), koja je bila promjenljiva i ovisna o
kapacitetu i poslovanju broda. Prema knjizi Arboraggi, zamjetno je stalno povećanje broja
brodova od početka 19. st. do 1805., kada je upisano 278 brodova ukupne nosivosti 24.772
kara.
Zbog ratnog rizika, vozarine i rente bile su visoke, pa je rasla i zarada karatista.
Krajem 18. st. Dubrovačka je Republika bila jedina neutralna država na Sredozemlju. Stečeni
ugled i utjecaj osiguravali su Dubrovčanima posebne povlastice, pa su brodovi Republike u to
doba uplovljavali u sve važnije sredozemne luke. Ratna konjunktura i neutralnost, kao i
slabljenje i propast Genove i Mletaka uvelike su otvorili prostor dubrovačkoj floti, pospješivši
njezino poslovanje. Dubrovački brodovi plovili su tada od Carigrada, Aleksandrije i Livorna
do Marseillea i španjolske obale, a posjećivali su i američke atlantske luke New York,
Philadelphiju i Baltimore.
Obustava plovidbe zbog ratnog rizika iziskivala je velike troškove, a u nestalnim
političkim okolnostima neutralnost nije u svakom slučaju osiguravala uspjeh pomorskog
pothvata. U politički stabilnim intervalima proradila bi jaka konkurencija atlantskih država
koje su širile utjecaj na Sredozemlje. Zbog rigidnosti dubrovačkoga političkog sustava,
tijekovi kapitala nisu se preusmjeravali u druge gospodarske djelatnosti, pa je od pomorstva
kao osnovne gospodarske grane ovisilo, ne samo blagostanje već i sam opstanak države. U
takvim okolnostima Republika nije mogla imati čvrstu razvojnu perspektivu. Zbog nedostatka
klasičnoga privatnog vlasništva i kapitala slabo su se razvijali svi oblici manufakturne
proizvodnje. Zarađeni novac uglavnom se polagao u strane banke, trošio na proširenje flote ili
na kupovinu luksuznih proizvoda. Reprodukcija kapitala podrazumijevala bi promjenu
okoštale društvene strukture, a aristokracija se bojala stranih kreditora, kao i bogaćenja
domaćih pučana. Zbog ograničenih mogućnosti oplođivanja kapitala i straha od napada iz
susjednih zemalja, Dubrovčani nisu ulagali novac u svoju državu, već su ga polagali u
nekoliko inozemnih banaka. Veći dio tih pologa pripadao je crkvenim i državnim zakladama,
ali je bilo i dosta privatnih računa. Godišnji državni prihodi od pologa u Beču, Napulju, Rimu
i Mlecima iznosili su 63.222 dukata i predstavljali su najznatniji prihod proračuna. Slijedili su
prihodi od arboratika (brodskog vlasništva - 54.260), od monopola soli (30.000), od prodaje
vina i rakije (26.095), od carine (23.025), od pristojbi levantskih konzulata (15.350), te niz
manjih prihoda od 1 do 2 tisuće dukata. Po visini društvenog proizvoda i bogatstvu po
stanovniku, Republika se krajem 18. st. ubrajala među najrazvijenje europske zemlje. To
pokazuju i demografski trendovi. Proces tzv. demografske tranzicije, neposredno uvjetovan
svekolikim razvojem (posebno pojavom prosvjetiteljskih ideja te napretkom znanosti i
medicine) započeo je u Dubrovačkoj Republici u drugoj polovici 18. st. istovremeno kad i u
Francuskoj, a pola stoljeća prije nego u razvijenim zemljama srednje Europe, odnosno
stoljeće prije nego u ostalim hrvatskim zemljama.
Prema strukturi vlasništva u pomorstvu, uočavamo da se građanski sloj krajem 18. st.
počeo pretvarati u vlasničku elitu bez političke vlasti. Najviši sloj građana (uglavnom
antunini i lazarini) držao je u svojim rukama 75% vlasništva brodskog prostora. Ni u takvim
okolnostima građanski sloj nije u političkom smislu poboljšao svoj položaj niti je stekao veći
utjecaj na upravljanje državom. Teritorij Republike bio je malen, pa je aristokracija relativno
lako mogla kontrolirati događaje i spriječavati sve nepoželjne trendove. Tradicionalistički
osjećaj lojalnosti sputavao je dubrovačke građane da svoju većinu pretvore u političku
činjenicu. Stoljećima oblikovan sustav privilegija stvorio je mješavinu starih jura i novih
leges, a taj je pravni partikularizam sprečavao zaoštravanje društvenih suprotnosti. Putem
zakonodavstva patricijat je usporavao razvoj privatnog vlasništva, onemogućavajući
građanskom sloju slobodu udruživanja i organiziranja. Zbog naravi pomorskog gospodarstva
u Dubrovniku nije moglo prevladati klasično privatno vlasništvo, već samo vlasništvo
korporativnog tipa na dioničarskoj osnovi. Takva vrsta vlasništva najčešće je funkcionirala
kao obiteljski kapital koji je jamčio sigurnost i smanjivao poslovni rizik. Tako se, bez obzira
na postojanje inicijalne novčane mase, nije mogao oblikovati potpuni tržišni sustav, a bez
njega nije bila moguća ni razvijena podjela rada. Nema sumnje da je aktualna gospodarska i
društvena struktura, uz vanjskopolitičke okolnosti, bitno utjecala na brzi slom Republike
nakon francuskog zaposjednuća. Uz geopolitičke promjene fatalna je bila vezanost za
pomorstvo kao jedinu gospodarsku djelatnost jer s uništenom flotom Republika nije imala
snage stvoriti novi gospodarski oslonac koji bi joj omogućio oživljavanje i ponovnu
afirmaciju.

Dubrovačka Republika uoči sloma 1808.

Senat se 1790-tih godina nastojao politički prilagoditi situaciji u Francuskoj i steći

povjerenje nove građanske vlasti, a istovremeno suzbijati sve revolucionarne i demokratske
ideje u vlastitoj sredini. Vrhunac vojnodiplomatskog zapleta, koji je potpomognut unutarnjim
proturječjima u dubrovačkom društvu doveo do propasti Republike, uslijedio je na prijelazu
stoljeća. Nakon sloma Mletačke Republike 1797. strateški važno područje hrvatske obale
postalo je novi cilj Napoleonovih osvajanja. U tom se razdoblju Dubrovnik najprije pretvorilo
u poprište diplomatskih, a potom i vojnih sukoba. Kriza na jadranskoj obali kulminirala je
nakon mira u Požunu 1805. kada je Austrija prepustila Francuzima Dalmaciju i Boku.
Dubrovačka Republika smetala je povezivanju tih područja. U utrci za vlašću nad
istočnojadranskom obalom francuske trupe doprle su do sjevernih granica Republike, a ruska
je Baltička flota zauzela Boku. Unatoč neutralnoj politici, Senat se našao u bezizlaznoj
situaciji. U opasnosti od ruskog zauzeća Dubrovnik se 27. svibnja 1806. bez otpora predao
francuskim postrojbama. Uslijedila je opsada grada i borbe Francuza s Rusima i Crnogorcima.
Pritom je teško stradao sam grad i njegova okolica, a štete su procijenjene na 9 milijuna
dubrovačkih dukata. General, kasnji maršal, August Marmont porazio je Ruse i Crnogorce,
produljivši okupaciju dubrovačkog područja koja je potrajala skoro dvije godine. Francuski su
zapovjednici postupno preuzimali civilnu vlast u gradu, a konačan cilj im je bio da raznim
pritiscima što više iscrpe Republiku i prisile Senat da se sam povuče s vlasti na koju je imao
sve manji utjecaj.