PILE

1. GRADSKA VRATA I MOST

Vrata od Pila sastoje se od unutrašnjih i vanjskih gradskih vrata. Vanjska vrata s renesansnim lukom u
obliku polukružne tvrđave građena su 1537. godine. Do ovih vrata, preko gradskog jarka vodi kameni most,
koji se diže lancima, protuutezima i vitlom, čime su se i zatvarala vrata. Prvi kameni most pred ovim
vratima sagradio je 1397. godine Ivan iz Siene. Taj most imao je samo jedan luk i kamena sjedala sa strane
te je bio jednak sadašnjem unutrašnjem mostu vrata od Ploča. Naime, unutrašnjost mosta vrata od Ploča
građen je 1449.-50. po uzoru na onoga na Pilama. 1471. proširen je gradski jarak, te sagrađen novi most sa
tri luka, prema nacrtu dugogodišnjeg općinskog inžinjera Paskoja Miličevića. 1533.-1537. porušen je prvi
luk mosta, pregrađena vrata na današnji oblik i napravljen drveni pokretni most. Unutrašnja vrata koja
prolaze kroz glavni gradski zid, s gotičkim lukom i dvostrukim vratnicama, građena su po uzoru na Vrata
Ribarnice 1460. godine na mjestu starih gradskih vrata, koja spominje statut godine 1272.

2. TVRĐAVA PUNCJELA
Najviša je četverouglasta gradska tvrđava. Utemeljena je 1305. godine, ali do 1350. nije bila završena.
Godine 1463. tvrđava je pojačana novim debelim zidom s vanjske strane i izgrađena joj je donja kortina,
kroz koju prolazi hodnik predziđa. taj hodnik je tzv. pokriveno predziđa. Ova tvrđava je osnovana
doprinosom susjednog koludričnog samostana sv. Klare, koji je u njoj imao kuhinju. Ime tvrđave "Puncjela"
dolazi od talijanske riječi "pulzelle" – djevojčice, a tako su stari Dubrovčani nazivali i susjedni samostan, jer
su se u njemu odgajale djevojke. U gornjem dijelu tvrđave ima mala presvođena kapela, kao uspomena na
prastaru crkvicu sv. Vlaha, koja je, prije izgradnje zideina novog dijela grada bila do mosta, po kojem se
dolazilo na otočić, na kojemu je ležao stari grad.

3. BOKAR
Kazamatna utvrda na hridinama ispod tvrđave Kalarinje. Ova utvrda je utemeljena 1461. Izgrađena je
prema nacrtima Michelozzia. od 1463. s ove utvrde su se isprobavali topovi, a ona još dugo nije bila
završena. Godine 1470. govori se o potrebi njezina završenja. Presvođuje se 1555., a nadograđuje 1570.
godine. Obzirom da jedan njen dio leži na odvojenoj hridi, između kopna i te hridi napravljeni su svodovi
ispod kojih prolazi more. Sama utvrda je veoma ukusno građena s 3 bogata vijenca. u njenoj unutrašnjosti
nalaze se kazamate za male topove i municijske komore. Glavni zadatak je ove utvrde bio obrana jarka i
mosta na Pilama.

4. LOVRJENAC
Ova tvrđava je izgrađena na 37 metara visokoj hridi.
Tlocrt tvrđave ima oblik trokuta s malo prikraćenim zapadnim uglom. Na tom uglu najmasivnije i
najviše zidine, one sačinjavaju tzv. kavalir, s jakim i visokim prsobranima. Tvrđava ima 3 tarace, najviša je
kod samog kavalira, a najniža je okrenuta pream pučini. U sredini, arkadama okruženog tvrđavnog dvorišta
načazi se ogromna čatrnja za kišnicu, a druga manja u tvrđavnoj kuhinji. U Lovrjenac se ulazilo preko 2
mosta, kji su nekoć bili pokretni, te kroz malena vrata nad kojima je poznati natpi: NON BENE PRO TOTO
LIBERTAS VENDITUR AURO. Vrata su nekoć bila dvostruka, dok Austrija nije porušila unutrašnja radi
iznošenja starih teških dugih topova nakon razoružanja tvrđave. U blizini vrata, visoko na zidu je velika
renesansna niša, u kojoj je kip sv. Vlaha. Niša je djelo domaćeg majstora Korčulanina Vicka Lujova.
Zidovi tvrđave prema sjeveru, zapadu i jugozapadu debeli su 4-12 metara, zid tarace prema pučini 1,5m,
a na istočnom, prema gradu okrenutom uglu samo 60cm.
Kroničari stavljaju utemeljenje ove tvrđave u godinu 1018., odnosno u 1038. Međutim prvi službeni
podaci o ovoj tvrđavi postoje iz 1301., a to je zaključak Vijeća umoljenih o izboru njena kaštelana.
Ova važna tvrđava bila je vrlo dobro očuvana i naoružana. Njezin zapovjednik, kaštelan, bio je jedan od
najbolje plaćenih državnih namještenika. Naoružanje se sastojalo od većeg broja topova različitih kalibara,
među kojima je bio i tradicionalni top zvan "Gušter", djelo Ivana Rabljanina. Posada se u vrijeme Republike
sastojala od kaštelana i 20-25 vojnika.

5. MINČETA
Minčeta je velika okrugla tvrđava s masivnim podnožjem u obliku velikog pokrivenog predziđa. Na
njenom je vrhu masivno krunište, izbočeno prema vani. Drže ga kamene peterostruke konzole. Krunište je
više dekorativne nego strateške prirode. Građena je u dva navrata. Prva četverouglasta visoka tvrđava
građena je godine 1319., a njen graditelj je bio Ničifor Ranjina. Nakon pada Carigrada 1453. dosta se
vijećalo o pojačanju ove važne tvrđave. 1455. zaključeno je da se zaobli, te je detaljno opisano kako to treba
izvesti. Gradnja je prekidana radi haranja kuge. Napokon 1461. s radom se ozbiljno nastavilo. Radilo se
prema drvenom modelu firentinskog arhitekta Michelozza. Nakon Michelozzova odlaska iz Dubrovnika
gradnja je nastavljena prema nacrtu i modelu Jurja Dalmatinca.
Ova tvrđava bila je naoružana s 9 topova, među kojima je na gornjoj platformi bio jedan ogromni
brončani top, remekdjelo dubrovačkog ljevača topova Ivana Rabljanina. U prvim godinama austrijske
okupacije top je raspiljen i prenesen u Beč te pretaljen u artiljerijskom arsenalu.

6. ZAPADNI DIO GRADSKIH ZIDINA

7. RENDIĆEVI RADOVI U DUBROVNIKU
Rendićevi radovi u Dubrovniku obuhvaćaju dvije "Amerlingove" fontane (na Brsaljama s motivom iz
Gundulićeve "Dubravke", te malu fontanu na Gundulićevoj poljani), te kip Ivana Gundulića koji se nalazi na
istoimenoj poljani. Dvije fontane napravljene su donacijom poznatog dubrovačkog dobrotvora Amerlinga,
zbog čega ih neki i nazivaju Amerlinovim fontanama. Obje su u domovinskom ratu bile teško oštećene.

8. MEŠTROVIĆEVI RADOVI U DUBROVNIKU

Meštrovićevi radovi su: balustrada između vanjskih i unutrašnjih vrata od Pila, te najmlađi kip sv. Vlaha
što se nalazi u niši iznad unutrašnjih Vrata od Pila. Njegova žena Marija dala je da se napravio odlijev
Gospe s Isusom, koji se nalazi u kapelici obitelji Gundulić u crkvi sv. Dominika.

9. ŽIDOVSKA FONTANA
Nakon izgradnje vodovoda sredinom XV. stoljeća, na Placi su postavljene dvije fontane, Mala i Velika
Onofrijeva česma. Iz njih su smjeli piti samo katolici, jer je u srednjem vjeku voda predstavljala nešto sveto,
tako da je pokraj Male česme postavljena i Židovska fontana iz koje su mogli piti Židovi. Kasnije je ta
fontana prebačena na Pile, gdje i danas stoji.

10. DANČE, CRKVA SV. ANDRIJE NA PILAMA

U Dubrovniku je bilo sjecište karavanskih puteva. Postojala je velika opasnost od zaraze kugom, tako da
su Dubrovčani gradili posebne lazarete, koji su služili za karantene. Jedan od njih je bio i na Dančama.
Izgrađuje se 1457. i uz njega crkva Bogorodici. Taj lazaret se već 1465. povećava i u roku od godine dana
ima ne samo jednu veliku kuću na kat nego i više manjih, za sumnjive ili prekužene. Sve to gradi tada
poznati graditelj Mihoč Radišić, po čemu se vidi da su Dubrovčani izgradnju lazareta protiv kuge smatrali
jednako važnim kao što su neke druge građevine koje je on radio (klaustra Dominikanaca, pročelje Kneževa
dvora...). Lazaret je bioopasan zidom dugim oko 150 metara i visokim 2m odijeljen od grada, a imao je
dvoja vrata koja su morala biti pod ključem posebna ključara. Imao je vlastitu cisternu, a Vlada je slala
duhovnika, liječnika, brijača-kirurga i namještala dovoljan broj posluge. Na prostoru do mora bilo je groblje.
Propisi za lazaret bili su vrlo strogi i rigorozno su se primjenjivali.
Župna crkva sv. Andrije na Pilama dobiva svoje današnje dimenzije 1512. nadogradnjom izvorne
predromaničke crkve iz IX.-XI.st., koja tada preuzima ulogu apside. O najranijem razdoblju svjedoči i
kamena ploča s motivom pletera ugrađena u vanjski zid apside. Crkvena ulazna vrata, rozeta, kor, krstionica,
ispovjedaonica obnovljeni su u XIX.st., dok je unutrašnjost u kojoj se nalazi triptih Bogorodice sa
svecima,rad Pier Giovannia iz XVI.st.,obnovljena u XX.st.

11. BRDO SRĐ

Brdo Srđ se izdiže iznad Dubrovnika s njegove sjeverne strane. Visok je 413m. Na njemu se ističe
monumentalna tvrđava Imeprial, koja je izgrađena 1810. za vrijeme Napoleonove okupacije. U vrijeme
Domovinskog rata ta je tvrđava odigrala vrlo važnu ulogu, jer je to bila prva crta obrane grada. Blizu tvrđave
nalazi se veliki kameni križ, kojeg je 1933. Dubrovniku poklonila Bračko-hvarska nadbiskupija, te je
napravljen od poznatog bračkog kamena. Taj prvotni križ uništen je za vrijeme Domovinskog rata, te je
nakon rata postavljen novi, također poklon Bračko-hvarske nadbiskupije. Sa brda Srđ se pruža lijep pogled
na Dubrovnik i okolicu, te se prije rata gore moglo doći žičarom, koja je uništena u ratu.
 12. GROBLJA U DUBROVNIKU
U Srednjem vijeku kršćani su se bojali pokapati mrtve izvan grada, jer su se bojali oskvrnuća grobova.
Zbog toga ih pokapaju po crkvama i samostanima. Kasnije se groblja javljaju u neposrednoj gradskoj blizini.
Za razliku od njih, Židovi su mrtve pokapali izvan grada. Njihovo prvo groblje je bilo na padinama Srđa
iznad grada, te se ulica na tom mjestu i danas zove Od žudioskih greba. Tridesetih godina 20. stoljeća
grobovi su prenešeni na današnje Židovsko groblje.
Jedno od prvih katoličkih i pravoslavnih groblja je ono na Boninovu, dok je plemičko groblje bilo pokraj
crkve sv. Mihajla u Lapadu.

13. SV. MIHAJLO U LAPADU

Poslije pada Republike nova je vlast zabranila pokope u crkvama. Zbog toga je dubrovačka vlastela već
postojeće groblje na Lapadu kod crkve sv. Mihajla odredila za svoje posljednje počivalište. Nekoć je tu bio
sasvim malen prostor pod trijemom koji je služio za pokop bratima i nije bio predviđen za obiteljske
grobnice. U prvoj polovici XIX. st. prostor se proširio pa su tu mnoge plemićke obitelji sagradile grobnice.
Uz to je i bratstvo sv. Mihajla u kakvu se visoku drušzvu iznenada našlo, sagradilo na ovom groblju
nekoliko grobnica starih pučkih obitelji.
Za crkvu sv. Mihajla slikar Ivo Dulčić izradio je 1970. mozaik "Posljednja večera".

14. LJETNIKOVCI
Ladanjska arhitektura najbolje je vidljiva na području Rijeke Dubrovačke, tj. na obala rijek Omble, gdje se
nalaze mnogi ljetnikovci izgrađeni za vrijeme Dubrovačke Republike. Ostala područja pokrivena ovim
značajnim spomenicima kulture su gradska naselja Gruž i Lapad, te Dubrovačko primorje, kao i Elafitski
otoci.
Ladanjska arhitektura zastupljena na području Dubrovačke Republike započela je u doba renesanse, kada
vlastela seli za vrijeme ljeta izvan samoga grada. Iako je to vrijeme renesanse, još uvijek se u arhitekturi
upotrebljavaju oblici iz gotike, iako se ovdje javlja tipični dubrovači način gradnje «zlatnog doba», tj.
mješavina gotike i renesanse. Mora se imati na umu da su Dubrovčani bili konzervativni po pitanju
prihvaćanja novoga, te da su zadržavali stare stilove koliko je god to bilo moguće, kombinirajući tako staro i
novo u arhitekturi.

15. TRSTENO
Pripovijest o Trstenom započinje stihovima što se nalaze na ploči ugrađenoj u kamen, pokraj dvorca u
starom renesansnom vrtu, najstarijem planski uređenom vrtu u Hrvatskoj. Na ploči je naznačena godina
1502. U prijevodu stihovi glase: "Dičim se susjedima, no još se višeponosim vodom, zdravim podnebljem i
obradom svijetloga gospodara. Evo ti, putniče, očitih tragova ljudskog rada, gdje valjano umijeće usavršava
divlju ljepotu." s "visećeg vrta" puca pogled na Elafite. Vrt je dao podići jedan od plemića dubrovačke
obitelji Gučetića. Prirodni uvjeti za bujnu vegetaciju spojili su se s renesansnim

16. ELAFITI
Za svoje su se poviesti Elafiti oslanjali na grad Dubrovnik i Dubrovačku Republiku, u čijem su posjedu
bili vjerojatno od XI.st., a sigurno od XIII.st., kada se spominju u Arhivu Dubrovnika. Godine 1272. izabran
je knez Koločepa, lopuda i Šipana. kasnije su Lopud i Šipan imali vlastitog kneza, dok koločep vlastitog
kneza nije imao. Ta tri otoka stalno su nastanjena od najstarijih vremena, o čemu svjedoče ostaci ilirskih
gradina, te grčki i rimski toponimi. Upućenost na more i mornarska vještina unaprijedili su uvjete života na
Elafitima, koji svoj procvat bilježe u zlatno doba Dubrovnika u XV. i XVI.st.
Na Daksi, najmanjem otoku ove otočne skupine, mir i tišina odgovarali su franjevcima, koji su tu živjeli
do dolaska Napoleonove vojske 1806. Stoljećima je otok bio okupljalište religioznih ljudi i redovnika iz
cijele Europe, koji su boravili u samostanu sv. Sabine, što ga je Sabo Getaldić dao izgraditi 1281. Danas su
od ovog samostana ostale samo ruševine. Uz samostan se nalazila crkvica sv. Sabine i četverokutna čvrsta
kula, koja je služila kao utvrda i zvonik. Mjestimice se mogu vidjeti i ostaci kapelica, takozvanih oratorija,
jedinstvenog križnog puta na Daksi. poslije dolaska Napoleona vojska gradi utvrde i nastambe za svoj
smještaj, a ostaci tih mogu se nazrijeti još i danas na jugoistočnom i zapadnom dijelu obale. Nakon što su se
izmjenile francuska i austrijska vojska, uništivši sakralne spomenike na otoku, daksu je kupio Aleksandar,
knez Poninski. Na dobrano opustošenom otoku stao je saditi borove, lovorike, limunova stabla, mirtu i
čemprese. Obnovio je čak i samostan, opremivši ga vrijednom i starom bibliotekom, s više od 4000 knjiga i
200 manuskripata.
Danas je Daksa nenastanjena. Na njoj se nalazi i 19 metara visok svjetionik izgrađen 1875.
Koločep je od XI.st. pouzdano u posjedu Dubrovnika.

17. LOKRUM
Otok Lokrum prvi put se spominje 1023. u vezi utemeljenja benediktinske opatije i samostana. Prema
legendi tu je spas iz brodoloma pronašao Richard I. Lavljeg Srca, vraćajući se 1192. s križarskog pohoda iz
Palestine. Zavjet po kojem će, ako se spasi, izgraditi crkvu na mjestu gdje se bude iskrcao, djelomično je
ispunio. Iskrcao se na Lokrum, ali je na molbu Dubrovčana pristao da crkva bude sagrađena u gradu. 1839.
na Lokrumu je boravio Maksimilijan Habsburški, koji je preuredio samostan u svoju ljetnu rezidenciju.
Ime otoka Lokrum ukazuje da je još u davna vremena tu raslo bilje iz dalekih krajeva svijeta (lat.
acrumen = kiselo voće). Od vremena benediktinaca preko Maksimilijana Habsburškog do danas, tradicija
uređivanja vrtova i introdukcije (unošenjas egzotičnog bilja, nastavlena je osnivanjem botaničkog vrta 1959.
Većina biljnih vrsta potječe iz Australije i Južne Amerike, a posebnu zanimljivost predstavlja zbirka
eukaliptusa, kaktusa i sukulenti. Otok Lokrum proglašen je 1963. Upravljanim prirodnim rezervatom, a
1976. Specijalnim rezervatom šumske vegetacije.
Na uzvisini Lokruma nalazi se tvrđava Forte Royal, koju su sagradili Francuzi 1806. u obliku zvijezde.

18. MRKAN, BOBARA, SUPETAR

Mrkan se spominje kao sjedište biskupa, prije njegove selidbe u Dubrovnik.
Propisom u Liber viridis iz 1377. pod naslovom "Došljacima iz kužnih mjesta zabranjuje se ulazak u
Dubrovnik i okolicu" propisano je da došljaci iz kužnih i sumnjivih karjeva moraju proboraviti 30 dana na
posebnim mjestima u Cavtatu, Mrkanu, Bonari i sv. Petru. Ovaj boravak kasnije je protegnut na 40 dana pa
se pt om i zove karantena. To vrijeme oni moraju provesti u kontumaciji (knofinaciji). Za njih su bile
spremljene ili čak izgrađene posebne zgrade, a zvale su se lazareti. u povijesti dubrovačkih lazareta ocrtava
se sva povijest obrane od kuge u Dubrovačkoj Republici. Karantena u Dubrovniku se izdržavala od 1377. u
Cavtatu i na otocima pred njim. Kako je karantena na Mrkanu, Bobari i Supetru bila strateški nezgodna,
došlo se na pomisao da se premjesti u blizinu grada, od kada se ovi lazareti više ne upotrebljavaju. Prva
karantena bila je vršena uglavnom u barakama, daščarama. Ne samo što su se barake mogle brzo postaviti,
nego ih se u slučaju potrebe, dok bi dotrajale ili bi opasnosti od epidemije nestalo, moglo lako spaliti i
uništiti. Posebni objekti gradili su se na otoku sv. Petra (Supetru), a ostaci te gradnje su zaista veliki iako se
danas ne zna točno kako je onda zgrada izgledala. Vrlo su veliki ostaci zidanog lazareta na Bobari, koji su
tako dobro sačuvani da se lako može rekonstruirati kako je izgledao.

19. CAVTAT
Na mjestu današnjeg Cavtata Grci su u IV. stoljeću osnovali naseobinu Epidaur (Epidaurus). Ležeći na
cesti Salona-Dirahij (Drač), Epidaur je u rimsko doba bio kolonija. Početkom VII. stoljeća razorili su ga
Slaveni, a odbjeglo stanovništvo utemeljilo je novo naselje Ragusium. Poslije se na ruševinama Epidaura
obnovilo naselje i prozvalo CIVITAS VETUS, otkud današnje ime Cavtat. U srednjem vijeku grad je
najprije u sastavu konavoske župe, zatim je pripao zahumskoj vlasteli, a u sklopu Dubrovačke Republike je
od 1426. do njezina pada. Arheološki nalazi se čuvaju u mjesnom muzeju. U gradu je sačuvana biblioteka
preavnog povjesničara Baltazara Bogišića, a u franjevalkom samostanu iz 1483. slike Vlaha Bukovca i
Celestina Medovića (Bukovčevih slika ima i u nekadašnjem ateljeu). Mauzolej obitelji Račić na groblju
djelo je Ivana Meštrovića.

20. TERITORIJ REPUBLIKE I KAKO SE ZEMLJA DIJELILA U VLASNIŠTVO

Zemlja se dijelila u desetine, ali tako da niti jedna od plemičkih obitelji ne bi imala pravo na većinsko
vlasništvo na određenom prostoru.

POLJANA PASKA MILIČEVIĆA

1. SV. KLARA (SVETICA)
 Rodom je iz Assisija (XIII. st.). Rano je stupila u redovnički život kao učenica sv. Franje Asiškog.
Godine 1212. potajno ide u matičnu crkvu franjevačkog reda i ondje položi franjevačke zavjetet.Kasnije je
dobila odobrenje da osnuje svoj red, koji se prozvao Redom siromašnih klarisa. Glavno područje djelovanja
tog reda jest zbrinjavanje i odgoj siromašnih djevojaka. Postoji legenda koja priča kako je ona jednom
zgodom dok su saraceni opsjedali njen samostan, ustala iz kreveta, otišla u crkvu i piksidu s poscećenim
hostijama stavila na prag samostana. Tu je kleknula i počela moliti i pjevati. kad n evjernici spaziše hostiju,
baciše oružje i pobjegoše.
Na temelju te legende oznaka sv. Klare je piksida s hostijama; obično je odjevena u sivu haljinu s crnim
velom i franjevačkim pojasom. Još se, gdjekad, slika s ljiljanom čistoće, s palmom pobjede i česticom
pravog križa u moćniku. Zaštitnica je pralja, televizije, protiv vrućice. Blagdan joj je nekad bio 123.
kolovoza, a danas je 11. kolovoza.

2. KLARISE (RED)
DRUGI RED: namjenjen je ženama koje hoće živjeti u samostanu, nazvan klarise po prvoj redovnici tog
reda. Žive u strogoj klauzuri. Nose odijelo smeđe boje. Glavno područje djelovanja tog reda jest
zbrinjavanje i odgoj siromašnih djevojaka.

3. ARHITEKTURA SAMOSTANA (OPĆENITO O SAMOSTANIMA KOJI SU SE GRADILI)

Klaustar je četverokutno dvorište u unutrašnjosti → samostana koje je na sredini potpuno otvoreno, a na
stranicama se nalaze nadsvođeni trijemovi kojih se svod jednom stranom oslanja na zidove zgrade, a
drugom, prema otvorenom dijelu, na stupove. Svodovi i stupovi slijede stilske karakteristike vremena u
kome nastaju. Usred otvorenog dijela nalazi se grlo bunara, a ostali je dio popločen. Ponegdje je u
otvorenom dijelu, oko bunara, zasađeno ljekovito i aromatično bilje (tzv. viridarij) koje služi za potrebe
ljekarne. Na rubu trijemova u prizemlju nižu se društveni prostori: crkva, sakristija, kapitularna dvorana,
refektorij, ljekarna, soba za goste i sl., u koje se ulazi izravno iz klaustra. Iznad trijemova nalazi se obično
terasa na koji se prilazi s prvog kata samostana. Klaustar svoje podrijetlo vuče iz antičkog atrija i peristilne
gradnje uopće, a u kršćanskoj će se arhitekturi početi javljati u V. stoljeću. U XIII. stoljeću postao je redovit
i sastavni dio samostana, osobito u gradovima, te u to doba poprima u neku ruku funkciju intelektualnog
trga. Oblik mu je kvadratan u doba romanike, gotike i renesanse, a u doba baroka poprima oblik
pravokutnika.
Inače, u srednjem vijeku samostani koji se grade u gradovima obično se grade u njihovim predgrađima iz
dva razloga. Prvi razlog je potreba za osamom redovnika, a drugi je strateški razlog. Kako su samostani
veliki građevinski kompleksi, tako su oni u neku ruku služili i kao utvrde. Isto tako, gradili su se na
gradskim vratima, jer jet u velik protok ljudi s kojima su dolazili u kontakt.

4. VODOVOD U DUBROVNIKU
Veliko vijeće je 1436. donijelo odluku o izgradnji vodovoda iz Šumeta u neposrednom zaleđu grada.
Gradnja je povjerena graditeljima majstorima Andreuciusu Bulbito de Tramonte i Onofrio Giordano della
Cava. Po kojem je poslu pozvan Andreucius ne zna se, a on se ni ne spominje nakon što je dovršen vodovod,
nego se kod daljnje izgradnje vodovoda i njegovih česmi spominje samo Onofrio.
Vodovod dolazi sa 106 metara nadmorske visine, dug je bio 11,7km, te je u svom toku imao 4
rezervoara, koji su s vremenom ukidani, jer su se Dubrovčani bojali da neprijatelj ne prekine dovod vode
gradu i upotrebi rezervoare za sebe. Nakon toga Onofrio gradi dvije česme, Veliku kraj crkve sv. Spasa
(1438-1440), te Malu ispod zvonika(1440-1442), koju je isklesao njegov učenik Petar Martinov iz Milana.
Istodobno je provedena voda u Knežev dvor u česmu koja se i danas nalazi u atriju. Nešto poslije provedena
je voda i na Tabor (na Pločama), nekadašnjem sajmištu i sjecištu turskih karavana, koja je služila za lazaret i
turske hanove (Turska konačišta s gostionicama).
Postojanje četvrte fonatne unutar grdskih zidina spominje se u 16.-om stoljeću. To je tzv. Židovska
fonata, koja se nalazila ispod zvonika, a kasnije, nakon pada Republike je prebačena na Brsalje.

5. SNABDJEVANJE VODOM U STAROM DUBROVNIKU

Velika briga posvećivala se dobavi pitke vode. Isprva se Dubrovnik opskrbljivao vodom iz cisterni. Bilo
ih je javnih i privatnih. Svaka bi kuća vodu s krovišta provela u svoju vlastitu cisternu. Javne cisterne su se
opskrbljivale kišnicom s krovova velikih javnih kuća ili crkava i samostana ili bi se gradio poseban prostor s
kojeg bi se voda slijevala u cisternu. Godine 1304. zaključuje vlada da se izgradi cisterna kod zgrade
Divone, a kao sabiralište da se izgradi poseban prostor, kao što ga imaju dalmatinske cisterne. Taj se prostor
zavo spongia, sponcia, sponza, pa odatje poslije i cijeloj zgradi Divoni ime Sponza. Ta je cisterna izgrađena
1311.
Osobiti specijalitet Dubrovnika jesu posebne vrste bunara u živom kamenu, tzv. puči. Ovih je puča bilo
redeom u kućama u ulici od Kneževog dvora do samostana sv. Klare, pa se ova ulica i danas zove Ulica od
puča.
U pomankanju pitke vode, ljeti bi brodovi dovozili slatku, pitku vodu s izvora u Mlinima u Župi
dubrovačkoj. Tu bi vodu prodavali u luci privatnim potrošačima ili bi njome punili presahle javne bunare.

6. OSAM ŽENSKIH SAMOSTANA U GRADU

U Dubrovniku se prije potresa nalazilo osam ženskih samostana u južnom dijelu grada, počevši od
Pustijerne dje je ponešto osamljen stajao benediktinski samostan sv. Tome pa do poslijednjeg, najvećeg i
najpoznatijeg franjevačkog samostana sv. Klare. Od tih osam samostana jedan je bio dominikanski, dva
franjevačka i pet benediktinskih.
Na samim južnim zidinama dominirala su dva benediktinska samostana: Sv. Marije od Kaštela i Sv.
Marije pod mirom od Grada ili Sv. Marije od Tvrđe, koji je naročito nosio ime svog smještaja, kao što ga je
često nosio i susjedni samostan Sv. Andrije (sv. Andrija od Kaštela), što se prislanjao o same zidine.
Posljednji od samostana smještenih duž gradskih bedema bio je Sv. Marko u Kalarinji, benediktinskog reda,
prvobitno zvan Sv. Bartolomija.
Podno zidina u susjedstvu Sv. Marije od Kaštela nalazio se Sv. Šimun, najmanji, ali i najstariji ne samo
od svih ovih benediktinskih, već od svih samostana u Dubrovniku, koji se spominje 1108., te južnije od
njega, drugi franjevački Sv. Apostola, najmlađi od svih osam ženskih samostana. Jedini je još Sv Mihajla
Anđela(dominikanski), koji je zadirao najdubvlje u Grad (podno stubišta uz jezuite), koji je, kao i oba
franjevača, bio namjenjen samo "vladikama"; u ostale su samostane mogle ići i kćeri pučana.

7. PICOKARE
Najvjerojatnije trećoredkinje franjevačkog reda. Definitivno sigurno da su izrađivale pravu dubrovačku
čipku i prodavale je vlasteli i bogaatijim pučanima, a danas jedini primjerci dubrovačke čipke se mogu naći
u muzeju franjevačkog samostana.

8. IZMEĐU TRI CRKVE

Ova se ulica nalazi na Boninovu. Kao što sam naziv kaže, nalazi se između tri crkve: sv. Đurđa, sv.
Apolinara i sv. Klementa.
Nekadašnji pojam Gruž obuhvaćao je teritorij od Pila sve do Kantafiga, pa su žitelji današnjeg Gruža I
Konala spadali pod bratstvo sv. Mihajla (1290.). Od njega su se 1436. odvojili i osnovali gruško bratstvo sv.
Đurđa. Sjedište mu je bilo na prostoru Između tri crkve,u crkvi sv. Đurđa, koja je 1965. postala župnom
crkvom. Groblje na Boninovu je 1883. prošireno I sagrađena je kapela sv. Križa. Godine 1977. arhitekt Ivan
Prtenjak projektirao je crkvu sv. Petra, koja je završena 1980. U njoj je drveno raspelo koje je uradio
Zvonimir Lončarić. Ova crkva se smatra jednim od najznačajnijih djela suvremenog svjetskog crkvenog
graditeljstva. Uz nju je župski ured.
Predjel Između tri crkve bio je ladanjski prostor s ljetnikovcima Ranjine, Miha Pracata, Skočibuhe.
Između tri crkve je groblje s grobovima poznatih Dubrovčana, između ostalih i Antuna Kazalija,
prevoditelja i pisca epova.
Ljetnikovac Skočibuha izgrađen je između 1574. i 1588. Godine 1806. stradao je u eksploziji baruta.
Obnavljan je 1938. Ponovno je stradao u trešnji 1979., kao i u Domovinskom ratu, pa danas ponovo čeka
obnovu. Dio znanstvene knjižnice, koja se u njema nalazila, prenesen je u Grad. Vrt dvorca se koristio kao
otvoreni scenski prostor Festivala. U njemu se izvodila Dubrovačka trilogija.

9. VELIKA ONOFRIJEVA FONTANA

Veliku Onofrijevu česmu izgradio je 1438. napuljski graditelj Onofrio della Cava, s kojim je dubrovačka
vlada sklopila ugovor o izgradnji dubrovačkog vodovoda. Na zapadnom ulazu u grad tako je izgradio
samostojeći poligonalni objekt koji je bio i vodospremnik. Velika onofrijeva fontana teško je stradala u
potresu 1667., i ono što danas vidimo samo je goli arhitektonski volumen, dok je sjajni skulpturalni ukras
zauvijek nestao. očuvalo se samo 16 reljefnih maskerona kroz čija usta izlazi tekuća voda na 16 otvora.
 10. SV. SPAS
Godine 1520. Vijeće umoljenih je nakon jednog manjeg, ali zastrašujućeg potresa, na svojoj sjednici
donijelo odluku da se izgradi crkvica Sv. Spasa, kako bi se otklonio bijes Božji – zapisano je u dokumentima
i ispričano u legendama. Suvremeni pisac Danijel Dragojević zapisao je nekoliko uzbudljivih stranica o toj
crkvici. Za vrijeme gradnje ove crkvice dubrovačke su vlastelinke, da bi umilostivile više sile, same nosile
kamen i drvenu građu.
Između Vrata od Pila i Franjevačkog samostana smjestila se mala zavjetna crkva sv. Spasa, podignuta
odlukom dubrovačkog Senata iz 1520. u znak zahvalnost Spasitelju što je grad poštedio od razaranja u
jakom potresu koji je tada snašao Dubrovnik. O tome svjedoči i monumentalni natpis na pročelju. Crkvu je
izgradio korčulanski majstor Petar Andrijić. Dovršena je 1528. godine. Kako je crkva ostala neoštećena u
jakom potresu 1667. godine, sačuvala se u svom izvornom obliku i lijep je primjer skladne dubrovačke
renesansne građevine. Crkva je jednobrodni prostor presvođen još uvijek gotičkim križnorebrastim svodom,
a i bočni prozori nose gotičke karakteristike sa šiljastim lukovima. Ipak, pročelje s naglašenim renesansnim
elementima na portalu i trolisnom polukružnom završetku, ukupne proporcije crkve i polukružna apsida
odaju jasnu i prepoznatljivu renesansnu koncepciju.
U prostoru crkvice redovito svakoga tjedna muzicira Komorni glazbeni sastav Kvartet Sorkočević, a to
je mjesto i na kojem dubrovački slikar Vedran Remetin priređuje svoju tradicionalnu ljetnu izložbu.

10. DOMUS CHRISTI

Dubrovački državni, općinski hospital, osnovan je 30.1.1347. kada je Malo vijeće izabralo 3 vlastelina
da nađu pogodno mjesto za izgradnju hospitala, koji se imao zvati Domus Christi. Kako je taj hospital zaista
i otvoren iste godine, upravo pod imenom Domus Christi, to je očigledno da u to kratko vrijeme nije
izgrađen, nego je za nj uzeta već ostojeća zgrada i to na gradskim zidinama u blizini crkve sv. Nikole. Zato
se 1348. dakle neposredno nakon prvih vijesti o postojanju tog hospitala opet govori o izgradnji hospitala i
te godine Veliko vijeće zaključuje njegovu gradnju. Taj je za nekoliko godina izgrađen, jer 1356. Veliko
vijeće izabire 3 vlastelina koji će kroz 5 godina besplatno upravljati hospitalom. Taj se hospital nalazio iza
ženkog samostana sv. Klare pa se često za nj kaže da se nalazi uz djevice (tj. uz odgajalište vlastelinskih
djevojaka).
Godine 1540. veliki hospital Domus Christi, na osnovu nekoliko uzastopnih zaključaka Senata,
pretvoren je u pravu javnu bolnicu sa stalnom lječničkom službom. Zbog toga, ta je zgrada znatno povećana
i dozidana, preuređena i proširena, te je sezala - kako se i danas vidi – sve do južnih zidina grada. Za nju je
istodobno napisan pravilnik, koji u 13 točaka sadržava vrlo moderne propise (dežurstva liječnika, uprava i
nadglednici...). Bolnica je imala svoju bolničku ljekarnu, koja se također zvala Domus Christi, a poslije je
premještena na Placu i služila kao bolnička i javna ljekarna.

11. SIROTIŠTE
Svakako najinteresantniji i najznačajniji dubrovački hospital a poslije i bolnica bilo je dubrovačko
nahodište. Takav je azil osnovan u samostanu sv. Klare, očito već kratko vrijeme nakon što je samotsan
osnovan (1290.). Samostan je služio za odgoj dubrovačke ženske aristokracije, ali je i na socijalnom polju,
pogotovo za ženski svijet, napuštene žene, sirotice i starice, učinio vrlo mnogo dobra. Tako je tu mađu
ostalim uređeno i sklonište za nahočad. Kako je nezakonite djece bilo sve više, kako se izlaganje, napuštanje
ili ubijanje ove djece smatralo s pravom nečasnim, nepoštenim i griješnim i kako su vlastela imala sve više
takve nezakonite djece i mnogo ljubaznica, većinom služavki ili pomoćnica u kućanstvima i ladanjskim
gospodstvima, Vlada Republike odlučila je 9.2.1432. osnovati nahodište pod imenom Ospedale della
misericordia i propisati poseban pravilnik za nj. Za azil je dala urediti kuću na Placi, nasuprot franjevačkog
samostana s ulazom u pokrajnjoj ulici (današnjoj Zlatarićevoj) na kojem se još danas Može čitati uklesani
natpis iz 39. psalma Davidova:
COCHALVI·COR·MEU·INTRA·ME·ET·DITA·TIOE·MEA·EXARDESCENS·IGNI (U meni je srce
gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj). S lijeve strane ulaznih vratiju postavljen je prozor i na njemu
znamenita ruota, kolo, na koje se djecu donašalo u ovu ustanovu milosrđa i uređene socijalne skrbi, na taj
način što bi se dijete poleglo na pokretnu ploču te se ploča okrenula i dijete tako ušlo unutra a da je očuvana
potpuna diskrecija. U propisima, koji su objavljeni već kod osnivanja azila i koliko se zna nikad nisu
prekršeni, propisano je da nitko ne smije smetati ili spriječiti ženu koja ide prema nahodištu ili uhađati je u
njenu poslu ili na njenu putu dok bi dijete nosila i polagala u kolo. Za djecu se brinula država do 6. godine
života, a onda bi ih se predavalo na skrb čestitim roditeljima. Katkad bi majka uzela dijete natrag k sebi ako
bi mogla dokazati da je dijete njezino. Neka su djeca, osobito ženska, zadržavana ovdje do udaje,
uzdržavana dosta obilnim zadužbinama i darovima azilu, te su čak iz ovih milodara i državne pomoći
dobivale i neki miraz.
Azilom su upravljala 3 vlastelina, zvani prokuratori ili officiali.

12. GARIŠTE
Prva ulica na Placi između Poljane Paska Miličevića i Zlatarićeve ulice. Godine 1836. nalazimo je pod
imenom Sveti Rocco, a 1912. pod imenom Garište.
Prve kuće u Dubrovniku bile su građene od drva. Požari su često harali gradom, posebno nakon potresa.
Godine 1296. izbio je veliki požar koji je uništio veći dio predgrađa i Grada. Tada se taj predio nazivao
Garište. Nakon ovog požara donosi se temeljni urbanistički plan. Tada je projektirano 15 ulica vertikalno na
Placu. Ovi projektom zabranjena je gradnja klobučina (nadsvođeni prostor nad ulicom) na Prijekom. Od
1406. do 1413. srušeno je poslijednjih 200 drvenih kuća. Tada je u katastrofalnom potresu 1667., jednom od
triju najjačih u Europi, jačine 10 MCS, u kojem je poginulo oko 2000 ljudi, srušeno i izgorilo oko 2/3
Dubrovnika. Nakon toga čitav prostor grada je postao veliko garište.

13. BRATOVŠTINE U DUBROVNIKU

U Dubrovniku su postojale dvije vrste bratovština: religiozne i profesionalne. Svaka bratovština imala je
svoj statut kojeg je potvrđivalo Malo vijeće. Na čelu bratovštine je upravitelj ili gastald. Uz njega upravljaju
suci i predsjednici. Prihod za uzdržavanje pritjecao je od članarine, pristojbe, upisnine i globa članova.
Članovi bratovština sudjelovali su u javnim manifestacijama, procesijama, plesovima, sprovodima. Svatko
tko je imao obrt morao je biti član bratovštine svoje struke.
Od profesionalnih bratovština najpoznatiji su Antunini i Lazarini, a od religioznih bratovština sv. Roka.

14. SV. ROKO (CRKVA I BRATOVŠTINA)

Odluka o gradnji crkve sv. Roka donesena je 1535. Gradnja je započela 1540. i relativno je dugo trajala.
Godine 1544. Luka Paskojev s kotorskim klesarima Vickom i Markom Mihovim gradi njen portal.
Korčulanski majstor Luka Vasilić i Nikola Blažev (sin Vlahuše Andrijića) grade 1553. apsidu s pilastrima.
Godine 1558. na njoj radi Luka Matković, a 1564. francuski majstor Jakov de Spinis iz Orleansa kleše za
ovu crkvu kamene klupe na menzolama u obliku lavljih nogu – znači da je te godine već gotova.
Crkva je građena u stilu zrele renesanse tako da gotičkih elemenata nema ni u detaljima. Tlocrt joj tvori
pravokutan brod s veoma plitkom pravokutnom apsidom s naglašenim i bogato profiliranim trijumfalnim
lukom na pilastrima. Svod je u brodu zrcalni, a u apsidi polukružni. Pročelje na uglovima ima pilstre s
kapitelnom zonom. Glavni portal je skulptorski veoma
naglašen, polukružni otvor vratiju uokviren je polustupovima koji nose trokutasti zabat strehice. Iznad
portala je rozeta u kvadratnom obliku, a na vrh trokutastog pročelja snažno postolje za relativno malu
preslicu. Kvadratični prozori – prvi takvi u Dubrovniku – postavljeni su posve visoko ispod samog vijenca,
da bi u uskoj ulici između susjednih kuća uhvatili što više svjetla.Na njenom pročelju je zanimljiv natpis:
PAX VOBIS: MEMENTO MORI: QUI LUDITIS PILA.1597. (Mir vama. Sjetite se smrti vi koji igrate
loptom).
Bratovština sv. Roka bila je religiozna, a time i humanitarna bratovština. Njeni članovi bili su pripadnici
plemičkih obitelji. Od članarina djelile su se dote za siromašne djevojke. Kako je siromašnih djevojaka bilo
mnogo, odluka o tome koja će dobiti dotu donosila se izvlačenjem slamki. Bratovština sv. Roka također se
brinula i za osuđenike na smrt.

15. DOMINO (CRKVA) I MARIN DRŽIĆ

Crkva Domino (Svi Sveti), građena je 1452. kao jedina trobrodna crkva XV.st. u Dubrovniku. Apsida joj
je pravokutna. U velikom potresu 1667. godine je srušena, ali je u istom stoljeću u baroknom stilu i
prepravljena. U crkvi se, uz ostala renesansna i barokna djela, nalazi i pala Andree Vaccara «Slava Sviju
svetih» iz XVII.st.
Crkva je bila sjedište bratovštine kamenara.
Marin Držić – Vidra, dramski pisac, pjesnik, urotnik i crkveni orguljaš, rođen je u Dubrovniku 1508.
Školovao se u Dubrovniku i u Italiji. U Sieni je 1541. bio izabran za vicerektora Sveučilišta. Za boravka u
Firenzi 1566. zauzima se kod Cosinnija Medicija da se svrgne dubrovačka vlada i uvede sustav u kojem bi i
neplemići mogli vladati. Stoga se često nazivao i urotnikom. Promijenio je više zanimanja i više mjesta
boravaka. U svojim djelima uvijek polazi od neke općeljudske teme: ljubavi, čežnje za mladošću, škrtosti.
Na scenu dovodi svoje suvremenike i to smještene u prostoru Dubrovnika.Djela mu odišu plastičnošću
životnih situacija. Napisao je zbirku poezije Pjesni ljuvene. Najviše se proslavio djelima: Tirena, Grižula,
Venera i Adonis, Novela od Stanca, Skup, Hekuba i Dundo Maroje. U komediji DundoMaroje dao je viziju
ravnopravnogdruštva, bez razlike između dobrih i zlih, prikazavši osnovnu karakteristiku svog vremena –
škrtost. Umro je u Veneciji 1567. Pokopan je u crkvi sv. Ivana i Pavla.

16. RUPE
U najstarijem dijelu Dubrovnika, zapadno od kompleksa isusovačke crkve i kolegija, predjelu zvanom
Sv. Marija, nalazi se stara dubrovačka žitnica Rupe.
U Dubrovniku se osobita briga vodila o čuvanju zaliha žita – bilo za slučaj opsade, bilo gladnih godina.
Opskrba žitom bila je jednako važna koliko i opskrbljenost streljivom. Stoga je u gradu bilo nekoliko
žitnica, od kojih su Rupe najveća i građevinski najzanimljivija. Njezina gradnja trajala je od 1542. do 1590.
U živoj stijeni izdubljeno je 15 velikih bunara kapaciteta 150 vagona žita u zrnu, dok je dvokatna zgrada
iznad njih služila kao vodoravna spremišna površina s koje je sustavom otvora u podovima i svodovima ili
kanalima u zidu žito pritjecalo u bunare.
Osim zanimljivosti zgrade, danas se u njoj smjestio i Etnografski muzej.

17. MRTVO ZVONO

Utvrda "Mrtvo zvono" ponekad zvana i "Bastion sv. Petra". Nema pravi oblik bastiona, jer joj je kut
šiljka veći od 90º (oko 140º), a na samom šiljku je polukružna tvrđava. 1501. je zaključeno da se ispod crkve
sv. Petra Klobučića, izvan gradskih zidina, na morskim hridinama sagradi polukružna tvrđava, prema
zamisli inžinjera Paskoja Miličevića. S gradnjom se započelo 1509. godine. Prema zaključcima vijeća iz
1555. počelo se zidanjem lica bastiona, što se proteglo sve do 1574. Koncem XVI. stoljeća ovaj bastion se
ubraja u osam glavnih gradskih utvrda. U velikom potresu 1667. nije stradao od samog potresa, ali vatra,
koja se širila iz grada, je zapalila municijsku komoru, te je tom prilikom bačen u zrak jedan top.
Samo ime utvrde "Mrtvo zvono" nastalo je od toga, što je zvono, koje je zvonilo za sprovode, 1494.
namješteno na crkvici sv. Petra Klobučića, koja se nalazila u neposrednoj blizini. Po tom zvonu, koje se
nalazilo na tvrđavi zvonari Kneževog dvora, dobio je naziv, osim bastiona i obližnji mali trg. Lice bastiona i
sama tvrđava ukusno su i solidno građeni s visokim kosinama i s dva vijenca.

18. URBANISTIČKI RAZVOJ GRADA

Prvi urbanistički plan donešen je nakon velikog požara 1292. kojim je određena gradnja kuća na
Prijekome. Tim planom točno je određena širina ulica, nagibi krovova, zabrana grdnje klobučina, kao i
zabrana gradnje drvenih kuća.

19. POTRES 1667.

Potres se dogodio 6. travnja oko 9:00 u jutarnjim satima. Prema pisanjima suvremenika, u potresu je
poginuo tadašnji knez koji se u tom trenutku nalazio u kapelici kneževog dvora. Prema procjenama, potres je
bio jakosti oko 7 stupnjeva prema richteru. Uništeno je oko 2/3 zgrada, posebno one koje su izgrađene na
mjestu tjesnaca koji je krajem 11 stoljeća zasut, tj. oba bloka zgrada na glavnoj ulici Placi kao i neki drugi
dijelovi grada, posebno onaj u kojem je živjela vlastela (Karmen). Nakon potresa 1979. u Karmenu su
nađene dvije ulice kojesu nakon potresa 1667. bile zatrpane, te se za njih nije znalo. Tada su nađeni ostaci
neoliko palača i doba prije potresa 1667, što znači da su u samom potresu bile uništene.
Oda važnijih komunalnih i vjerskih zgrada, potres su preživjele: palača Sponza, crkva sv. Spasa, crkva sv.
Vlaha (kasnije stradala u požaru 1706.), samostan sv. Klare, samostan od Sigurate, Rupe, Biskupska palača,
te djelomično su oštečeni Knežev dvor, Franjevački samostan Male braće, samostan sv. Katarine (muzička
škola).

20. IZGRADNJA KUĆA NA PLACI

Placa je glavni otvoreni komunalni prostor Dubrovnika i svakako najomiljenie dubrovačko šetalište i
okupljalište. Ona je mjesto svih velikih pučkih svečanosti i procesija, ali i glavna trgovačka arterija stare
dubrovačke jezgre. Ova najšira i najljepša gradska ulica dijeli staru gradsku jezgru na sjeverni i južni dio.
Ujedno je najkraća komunikacija između zapadnih i istočnih gradskih vrata. Nastala je krajem XI. stoljeća,
kada je nasut plitki morski tjesnac koji je odvajao nekadašnji otočić Lave i naselje na njemu od kopna i
drugog naselja. Svoju pravu funkciu Placa je dobila potkraj XII. stoljeća, kada su oba naselja jedinstvenim
gradskim zidom povezana u jednu urbanu cjelinu. Naziv Placa dolazi od grčkog i latinskog pojma "platea",
koji ovdje prevodimo kao ulica. Drugi naziv, Stradun, potječe od Mlečana i u podrugljivom smislu označuje
veliku ulicu – "uličetinu". Svoj današnji izgled Placa je dobila nakon velikog potresa 1667. godine, kada se
Dubrovnik užurbano obnavljao od rušenja i požara. Raznovrsnost i slikovitost nekadašnjih palača na staroj
Placi zamijenjena je planskom i unificiranom izgradnjom dvaju nizova kamenih baroknih kuća jednake
visine i sličnih pročelja i rasporeda. U prizemlju svake zgrade Senat Dubrovačke Republike propisao je
izgradnu nekoliko sličnih dućana, pri čemu je došla do izražaja briga vlasti za održavanje trgovačke
aktivnosti. Unatoč skromnosti ove nove arhitekture, cjelokupnom kompleksu ne može se odreći sklad i ritam
volumena ni dostojanstvo čisih kamenih ploha.

FRANJEVCI
1. FRANJEVAČKI RED
(lat. Ordo fratrum minorum; kratica OFM, "Red male braće")
Red (→ redovnici) što ga je 1208. osnovao sv. Franjo Asiški, sa svrhom evangelizacije stanovništva koje je
osiromašilo u zrelom feudalizmu. Nasuprot zlouporabi bogatstva naglašava siromaštvo i bogatstvo. Red se
obrzo raširio po cijeloj Europi. U Hrvatsku su franjevci došli već potkraj drugog desetljeća XIII. stoljeća i
ubrzo se raširili po cijeloj Hrvatskoj i Bosni. Osobit procvat doživljavaju potkaraj XIII. stoljeća i ponovni
procvat u XV. stoljeću.
Franjevci se dijele u tri reda, a neki od ovih u više ogranaka:

PRVI RED namjenjen je muškarcima koji žele živjeti samostanskim životom. Ovaj se u toku povijesti
dijelio na više ogranaka, a konačno se ustalio na trima:
1. Mala braća (zvani još i opservanti, minoriti ili jednostavno franjevci: kratica OFM): nose smeđe
doijelo koje se sastoji od → habita, bijelog pojasa o kojem visi krunica i malog oplećka s
kukuljicom.
2. Konventualci (kratica OFM Conv.): nose odijelo crno boje, sastavljeno od dijelova kao i kod male
braće, samo što je oplećak nešto veći.
3. Kapucini (kratica OFM Cap.), red nastao 1528.; nose smeđe odijelo, koje se sastoji od → habita
opasana bijelim pojasom i kukuljice kojaw je prišivena uz habit.
4.
DRUGI RED: namjenjen je ženama koje hoće živjeti u samostanu, nazvan klarise po prvoj redovnici tog
reda. Žive u strogoj klauzuri. Nose odijelo smeđe boje.

TREĆI RED namjenjen je svim zrelim osobama obaju spolova, i onima u braku, koji ostaju u svom zvanju i
obitelji s time da provode u život bitna načela Franjine Regule (Pravila), tj. socijalnu pravdu. Od tih su se
neki (neoženjeni ili udovci) počeli udruživati i živjeti zajedničkim životom, držeći se striktnih Franjinih
pravila i polagajući tri bitna zavjeta, a nazvani su samostanski trećoreci (kratica TOR= Tertius ordo
regularis). Kod nas su se pojavili već potkraj XIII. stoljeća, a organizirani su u sjevernoj Dalmaciji, na
Kvarneru i u Istri polovinom XV. stoljeća. Specifičnost im je bila starocrkvenoslavenski jezik i glagoljica u
liturgiji, zbog čega se često kod nas nazivaju i glagoljaši. Odijelo im je crne boje, slično onome što ga nose
konventualci, samo što ne nose krunicu, a i kukuljica je sasvim simbolična.

2. GRADNJA SAMOSTANA UNUTAR ZIDINA

Prvi privremeni smještaj fratara u Dubrovniku bio je u samostanu sv. Tome ne Pilama. Taj prvotni
samostan na Pilama (na prostoru gdje je danas hotel "Imperial") nije bio duga vijeka. Za kneza Pavla
Morozina Republika ga je dala srušiti da ga u ratu sa srpskim kraljem Urošem II Milutinom (1317.-1318.)
njegovi vojnici ne bi iskoristili za eventulane opsade grada. Samostan je srušen odmah po objavi rata 1317.
Odluka Republike o rušenju samostana na Pilama ujedno je i odluka o osnivanju novog (današnjeg)
samostana unutar zidina na zemljištu plemićke obitelji Menčetić, čiji grbovi i danas rese samostansku
blagovaonicu. Izgradnja se odvijala u dvije faze. Najprije se gradila crkva, tri krila samostana i klaustar, a
potom u drugoj fazi gornji dio.

3. FRANJEVAČKI SAMOSTANI NA PODRUČJU REPUBLIKE

Franjevački samostani na područje Republike gradili su se kao utvrde na strateški važnim mjestima. Dva
tipična primjera su franjevački samostan u Orebiću i onaj u Cavtatu. Osim tih, samostani su izgrađeni u
Rožatu, Slanome, na Daksi i Lopudu...

4. KLAUSTAR MALE BRAĆE

Najljepši dio samostanskog zdanja, po kojem je samostan poznat ne manje nego po ljekarni, jest njegov
klaustar (unutarnje dvorište). Smješten je između c rkve i samostanskih prostorija, te predpostavlja njihovu
gradnju.
O gradnju klaustra ne zna se do sada mnogo. Na jugoistočnom ugaonom stupu, koji kao i ostali drži lukove
heksafora i svodove klaustra, uklesan je gotičkim slovima poznati nadgrobni natpis koji otkriva ime
graditelja i kipara klaustra: Mihoje iz Bara. Taj se natpis po stilu slova može datirati polovilom XIV. st.
Ako ne postoji neki poseban razlog, klaustri su redovito kvadratnog oblika. Klaustar male braće odstupa
od tog pravila; ima oblik romba, iako se to prostim okom gotovo i ne primjećuje. Okolni trijemovi oblikuju
četvrtasti prostor podijeljen u četiri dijela. Njihovi križni svodovi u šesnaest traveja nose četverokrilnu
terasu upirući se u dvanaest pilastara i jednak broj nasuprotnik konzola u zidu, između kojih su polukružni
lukovi. Plohe između pilastara i lukova rastvorene su okruglim prozorima, na svakoj strani po tri i vitkim
heksaforama s pet pari stupića dvostruke, lisnate ili figurativne glavice i stope, koje se uzdižu na niskom
zidiću. Na svakoj su strani tri heksafore. U sredini takvog okvira je otvoreno dvorište s dvije površine
zasađene zelenilom, između kojih je hodnik.
Uz crkvu, sakristiju i kapitul i klaustar je bio mjesto za pokapanje, o čemu danas govore brojni
nadgrobni natpisi uklesani ili umetnuti u zidiće na kojima se dižu heksafore.

5. GUČETIĆEV GROB U KLAUSTRU

Gučetićev grob u klaustru Male braće je sarkofag, koji se nalazi visoko na zidu sakristije. Njegov položaj
označava snagu i moć obitelji, tako da je i po hijerarhiji groba tj, njegovog položaja, on još i nakon smrti
iznad drugih. Reljefno je oblikovan. Datira se u XV. stoljeće.

6. SAKRISTIJA, KAPITUL (OPĆENITO)

U kasnom srednjem i novom vijeku prostorija blizu svetišta crkve u kojoj se čuvaju predmeti i odjeća
namjenjeni liturgiji i u kojoj se klerici oblače za vršenje liturgijskog čina. Razvila se iz nekadašnjih
pastoforija.
Kapitul je dvorana u samostanima, smještena obično blizu svetišta, odmah do sakristije, u kojoj se u
određeno doba dana čitalo po jedno poglavlje iz Pravila ili kojeg liturgijskog teksta. U njoj se održavaju i
samostanski zborovi i svi svečaniji neliturgijski skupovi.

7. FRANJEVAČKA KNJIŽNICA
Na temelju svjedočanstava najstarijih dokumenata franjevačkog reda, može se utvrditi, da od samih
početaka reda po samostanima postoje omanje zbirke liturgijskih i biblijskih kodeksa za zajedničku upotrebu
braće.
Knjižnica franjevačkog samostana Male braće jedna je od najbogatijih, ako ne i najstarijih institucija
svoje vrste u Hrvatskoj. Spominje se u povijesnim izvorima od XIV. st., i to u svezi sa skriptorijem Male
braće u kojem je tijekom kasnog srednjeg vijeka nastalo nekoliko nekoć čuvenih koralnih knjiga.
Nažalost, i knjižnica Male braće ima dvije povijesne etape: prije i nakon potresa. Razdoblje prije potresa
otvara se dolaskom prve braće (oko 1234. godine), a završava uništenjem knjižnice u požaru proisteklom u
potresu 1667. godine. Ljetopisac fra Vital Andrijašević zabilježio je: Ne mogu se sjetiti knjižnice, a da mi se
oči ne orose suzama, na koje uređenje sam potrošio 8 godina. Knjižnica sa 7.500 svezaka iz svakog
područja književne djelatnosti ljudskog duha. Ovdje su bili sakupljeni izabrani dragulji starijih, a nije
manjkalo ni glavnih poznatih djela modernih; sve je ovo okruživala kruna dragocjenih slika; po sredini je
bio smješten arhiv pun dokumenata i spisa bilo kojeg vremena, a sve to uništi neprijetelj oganj.
 Nakon tih tragičnih događaja prionulo se obnovi. Knjižnica je privremeno izmještena radi restauracije, a
potom 1695. vraćena na prvotno mjesto – gdje je i danas. Paralelno s obnovom prostorija, nabavljalo se i
nove knjige: bilo iz drugih samostana, bilo od donacija i ostavština, te je vrlo brzo dostignut prijašnji fond, i
to ne samo po količini, nego i po vrijednosti. Uskoro su sačinjeni i inventari, a ugled i iskoristivost knjižnice
naglo je porastao nakon tiskanja dvaju kataloga (Ćulić i Kukuljević) 1860. godine.
Knjižnica danas sadrži preko 70.000 knjiga i rukopisa iz svih područja i na raznim jezicima (najviše na
hrvatskom, talijanskom i latinskom). Posjeduje i 216 inkunabula, te 22 sveska koralnih knjiga nastalih od
XV. do XVII. stoljeća.

8. LJEKARNA IZ 1901.
Nakon što je ljekarna 1681. prenesena u skrovite kutke samostana, tu je ostala sve do 1901. kada je
vraćena u prizemne prostorije, ali ovog puta uz sam ulaz u samostan (gdje je i danas aktivna). Lijepe i
prostrane prostore s novim namještajem uredio je o svom trošku ljubitelj dubrovačkih starina i veliki
dobročinitelj samostana i Dubrovnika Inje Amerling, a čemu svjedoči ploča u samostanu. No. premještajem,
ona je izgubila ljepotu svog interijera.

9. STARA LJEKARNA
Povijesni podaci o njoj, od osnutka pa do sudbonosnog potresa 1667. su oskudni. Ono što je postojalo
izgorjelo je s knjižnicom i arhivom, tako da prve sada postojeće pisane vijesti o njoj potječu od fra Vitala
Andrijaševića, čovjeka koji je preživio potres. On je na početku svoje kronike umetnuo i neke bilješke iz
ranijih vremena, pa između ostalog nalazimo i podatak da je u prizemlju samostana do godine 1681. bila
ljekarnica, aromatorij.
U početku je to bila samostanska ljekarnica za potrebe bolesne braće, a zametak joj je u odredbi
franjevačkog Pravila: neka se braća brinu za potrebe bolesne braće. Tijekom vremena, ponajviše iz
humanitarno-karitativnih razloga, ljekarne je prešla uski krug samostanskih zidina i postala javnom
ljekarnom za potrebe građana.
Prvotno mjesto ljekarne bilo je u prizemnom dijelu samostana u maloj prostoriji između sakristije i
dvorane kapitula (danas ta prostorija više ne postoji) – kako bi bila dostupnija građanima. Predviđanje ovog
prostora za ljekarnu u prvotnom, prioritetnom planu gradnje samostana, dok se vjerojatno nije ni pomišljalo
na gradnju bolnice koja je građena u drugoj etapi, daje slutiti da je već pri izgradnji samostana postojala
ljekarna, te da je pitanje osiguranja materijalne egzistencije braće radom u ljekarni bilo riješeno još za
vrijeme boravka fratara u prvotnom samostanu sv. Tome na Pilama. Tbog toga se za godinu osnutka ljekarne
uzima godina izgradnje samostan: 1317.
Godine 1681. ljekarna je premještena u skrovitije samostanske prostore, u neposrednu blizinu
samostanske bolnice. Tu je ostala sve do pada Dubrovačke Republike.

10. ZBIRKA NAKITA U MUZEJU

Što se tiče zbirke nakita u muzeju, riječ je o zavjetnom nakitu, koje datira od 16.-og do 19.-og stoljeća gdje
je zastupljen nakit i viših i nižih slojeva.
Tu se mogu vidjeti tradicionalni oblici naušnica iz svih područja Republike, kao i Peruđini, te drugi nakit
siromašnijih slojeva stanovništva. Lijepa je zbirka prstena, ali i nakita izrađenog od koralja.

11. SLIKE U MUZEJU

Slike u muzeju prvenstveno predstavljaju ikone, što bizantske, što italo-kretske škole. Tu se nalazi i mali dio
poliptiha, rad nikole Božidarevića koji predstavlja sv. Vlaha.

12. INKUNABULE (OPĆENITO I ONE U MUZEJU)

13. RUKOPISI U MALOJ BRAĆI
Rukopisni dio arhiva obuhvaća preko 3000 katalogiziranih rukopisa i oko 500 nekatalogiziranih. Osobitu
vriednost predstavljaju ulomci na pergameni iz XI.st., te koralne knjige iz XIV. i XV.st. Knjižnica posjeduje
i 216 inkunabula, a ukupni broj koralnih knjiga je 22, nastalih od XV.do XVII.st.

14. O LJEKARNAMA U REPUBLICI

15. IKONE (OPĆENITO)

U Istočnoj crkvi tako se naziva slika, reljef ili mozaik koji predstavlja Krista, Bogorodicu ili nekog sveca, te
u neku ruku participiraju u moći onoga koga predstavljaju (u Istočnoj su crkvi kipovi zabranjeni). Ikone u
istočnoj Crkvi uživaju određeno kulturno štovanje. Zbog toga se u oblicima izbjegava svaki naturalizam, ali
se zato bojom nastoji predočiti stanovit irealizam, dapače nadnaravnost, koja vjernicima treba pružiti
predosjećaj nebeske slave. Od osobite su važnosti i osobito su cijenjene one ikone koje se smatraju vjernim
odrazom Krista i Bogorodice, ikone za koje se ponekad drži da su božanskog podrijetla, a ne učinjene
rukom.

16. IKONE I KATOLIČKA CRKVA

17. MISNO RUHO U MUZEJU
18. OLTARNA PALA U SAKRISTIJI MALE BRAĆE
19. CELESTIN MEDOVIĆ
Mato Celestin Medović, slikar južnog pejsaža, rođen je u Kuni na Pelješcu 1857. Bio je svećenik, a
poznat je kao slikar. Uz Vlaha Bukovca predstavlja najznačajniju osobu prvog naraštaja slikara hrvatske
moderne. U samostan Male braće u Dubrovniku odlazi 1868. Tamo su, nakon što je samoukpočeo slikati
oltarne pale, uočili njegov dar za slikarstvo te su ga poslali u Rim na studij. Studirao je i u Firenzi i
Münchenu. U slikarstvo je unio duh dekorativnog poviesnog slikarstva. Česti motivi su mu religiozni i
poviesni događaji s likovima svetaca, mrtve prirode, marine, krajolici (nadasve pelješki). Izlaže sa mnogim
hrvatskim umjetnicima po Europi. Radi slike po mnogim crkvama Hrvatske. Prvi se kod nas posvetio
primorskom krajoliku kao samostalnoj slikarskoj vrsti. Umro je u Sarajevu 1920.

20. ZNAČAJ SLIKA U KATOLIČKOJ CRKVI

21. OLTARI U CRKVI I ORGULJE
Prijašnja crkva izgorila je u požaru koji je uslijedio nakon velikog potresa 1667. Fra Vital Andrijašević,
sječajući se crkve prije potresa opisuje crkvu: Crkvu sv. Franje, koja je iznutra bila gotovo sva obložena
zlatom i vrlo dragocjenim slikama, uništila je vatra. Za upotrebu u koru služilo je 7 svezaka knjiga. Dva su
oltara bila salivena od srebra, a veliki su oltar resila dva reda srebrnih kipova, kojih je ukupno bilo 26. U
toj je crkvi bio 21 oltar. Nakon potresa i požara crkva nije bila u funkciji 17 godina. Služba božja se vršila u
dvorani kapitula. Prvi podaci o obnovi su iz 1684. kada Andrijašević navodi da se službu božju prešlo slaviti
iz kapitula u crkvu, te da je iste godine bratovština Bezgrešnog začeća podignula istoimeni oltar. Gradnja
ostalih oltara slijedi kasnije: sv. Križa i sv. Franje 1689., sv. Antuna 1690., Gospe Karmelinske i sv. Josipa
(sada Gospe Srca Isusova) 1696., te konačno veliki oltar 1712. Poznati su nam i graditelji oltara: Giuseppe
Sardi iz Venecije sagradio je oltare Bezgrešnog začeća, sv. križa, sv. Franje, sv. Antuna i sv. Josipa; oltar
Gospe Karmelinske Francesco Cabianca, a veliki oltar Celio iz Ankone. Pltarnu slikuz na oltaru sv. Franje
naslikao je Celestin Medović 1888. godine (prije je tu bila oltarna pala – rad fra josipa Rossija iz Trsta):
okvirnu sliku niše gdje je kip Gospe Srca Isusova naslikao je Batista Riva iz Bergama 1875., a okvirnu sliku
za kip sv. Antuna na njegovu oltaru naslikao je Ivo Dulčić 1962. Autori ostalih slika su nepoznati.
Crkva posjeduje orgulje iz 1909. koje su gradile braća Rieger. Obnovio ih je 1935. Janez Jenko iz
Ljubljane. One su došle na mjesto starijih orgulje, prvotnih iz1690. godine (venecijanski graditelj) i kasnijih
iz 1882. godine (tvrtka "Bassani"). Od posebne je umjetničke vrijednosti kučište orgulja građeno u
baroknom stilu s likom četvorice evanđelista.

22. PREDIKAONICA

PRIJEKO
1. ULICA PRIJEKO
Izgrađena je 1315. Okomito presjeca 14 ulica.
S Prijekog, iza crkvice sv. Nikole, vodila je nekad prema Pelinama ulica Pod boltom od Rozarija. Danas
je zatvorena zidom i vratima, ali se još uvijek vide tragovi luka.
Dolaskom bjegunaca iz Epidauruma staro naselje na otočiću se širi. Izbjeglice naseljavaju predgrađe
ispod i oko starog naselja, predjele u blizini morskog rukavca. Dokaz za to su ostaci gradskih zidina. U
Xi.st. počinje zasipanje morska uvale i širenje Grada prema padinama brda. I ovaj prostor se okružuje
zidinama u prvoj polovici XIII.st. Pripojen je 1296. i naziva se Prijeki. Zemljište se daje u vječni najam za
izgradnju kuća od kamena i vapna. Tu počinje planska izgradnja stambenih objekata s točno određenim
širinama ulica i veličinom kuća, izgledom krovova, prozora i vrata. Prostor se jako racionalno iskorištava.
U jugoistočnom dijelu Prijekoga bila su skladišta. Ta ulica imala je vrata na Žudioskoj ulici.

2. KANALIZACIJA I ODRŽAVANJE ČISTOĆE U GRADU

Godine 1395. spominje se kanalizacija koja otprije postoji, a 1407. zaključuje Veliko vijeće izvesti
kanalizaciju za čitav grad i tu izvodi tako odlično (a 1436. još je i usavršava), da je ona gotovo osnova i
današnjoj gradskoj kanalizaciji.

3. SIGURATA
To je ranokršćanska crkvica iz XI.st. tu je samostan redovnica posvećenim Preobraženju Kristovu.
Samostan franjevačkih časnih sestara izgrađen je u XIII.st. Ima muzej s vrijednom zbirkom umjetničkih
slika, crkvenog posuđa, pokaznica, misnih ruha, s procesijskim križem iz XIV.st. i predmetima za
svakodnevnu upotrebu. Zanimljivost predstavljaju kliješta za pečenje hostija. Crkva je bila sjedište
bratovštine kovača, kao i bratovštine češljara vune. Ispod predromaničke crkve Sigurate otkriven je
kasnoantički sakralni objekt.
Crkvi od Sigurate pripadala je od starina slika majke Božje Gospe od Porata, koja je prenesena odlukom
Senata u katedralu da nadomjesti glasovitu sliku gospe od Porata, koja je nakon trešnje prenesena u crkvu
sv. Vlaha, ali je 1706. izgorila u požaru.

4. KUĆA S LOZOM NA PRIJEKOME

5. CRKVA SV. JAKOVA NA PELINAMA I O PELINAMA
Neposredno uz gradske zidine, na Pelinama, smestila se jednobrodna crkvica sv. Jakova Pipunara. Prvi
put se spmoinje 1225. kada su dominikanci došli u Dubrovnik, koji su boravili u kući pokraj njenog glavnog
oltara. Oltarna slika Majka Božja s Djetetom iz XV.st. (nepoznati majstor) koja se nalazila u toj crkvi danas
je u Biskupskoj pinakoteci. Izgradnjom okolnih kuća oko crkvice, ostalo je slobodno samo južno pročelje sa
slijepim patulastim arkadama, bočnim ulazom i zvonom na preslicu.
Peline su dobile ime po riječi pellile, po mjestu za sušenje koža. Naredba o zabrani sušenja životinjskih
koža potječe iz 1272., iako su se one sušile ne Pelinama do 1296. Tada kože uglavnom sele na Kolorinu.
Sušenje koža stvaralo je vrlo neugodan i jak smrad, pa su kožari bili smješteni na predjelu ispod zidina. Grad
je izgrađen tako da se mirisi kroz ulice šire prema gore, bez obzira na smjer kretanja vjetra. Kože je bilo
dopušteno sušiti na istočnoj strani, na za njih posebno određenom mjestu zvanom quidecca. I na tom
prostoru je 1322. izdana zabrana.
Regulacijska osnova Pelina potječe iz 1272. Današnje kuće su uglavnom iz XVIII.st., jer je većina starih
kuća bila srušena u razornom potresu 1667.

6. SJEVERNI DIO ZIDINA

7. SKLADIŠTA SOLI U GRADU
Na predjelu od crkve sv. Nikole na Prijekome do iznad crkvice sv. jakov Pipunara na pelinama nalazilo
se najviše slanica ili skladišta soli u Gradu. nakon pada Carigrada 1460. vrše se preinake i pojačavanje
zidina, kada se na Pelinama gradi velika slanica. Veliko skladište soli nalazilo se i u tvrđavi sv. Luke.

8. CRKVA SV. NIKOLE

Crkva sv. Nikole je mala crkvica izgrađena još u XI. stoljeću i jedna je od najstarijih sačuvanih
dubrovačkih crkava. Ova crkva dubrovačkih pomoraca više je puta pregrađivana, a današnje pročelje potječe
iz XVI. stoljeća. U njoj se nalazila bratovština mesara.

9. ZLATARSKA ULICA (O ZANATU I BRATOVŠTINI)

U Zlatarskoj ulici nalazile su se radionice obrtnika zlatara. Sve su bile na okupu u istoj ulici da bi se
lakše mogao nadzirati njihov rad koji je bio od velike koristi za Republiku. Dubrovnik je predstavljao
najveće i najstarije središte domaćeg zlatarstva. Zlatarstvo je razvijeno već u XIII.st., a najveći uspon
doživljava u XV. i XVI.st. Preduvjet razvoja zlatarstva je posjedovanje sirovina, posebno srebra, koje je u
Dubrovnik dolazilo iz Bosne i Srbije. U rudnicima su Dubrovčani imali zakupljena okna, a kod bosanskih i
srpskih vldara uživali su posebne povlastice. Zlatari su u Dubrovniku bili jako cijenjeni zbog velike
umjetničke vrijednosti njihovih proizvoda, a ti su se uglavnom izvozili. Bratovština zlatara postojala je već
1306. Velik dio radova je propao ili stradao. Među sačuvanim djelima najznačajinij je kip sv. Vlaha iz
XV.st. na oltaru istoimene crkve. U riznici katedrale i u samostanima, čuvaju se kaleži, procesijski križevi,
svetačka poprsja.
Već 1277. postojao je propis po kojem je srebro moralo imati sterlinšku smjesu, tj- 15 unca finog srebra i
1 uncu bakra. Onaj zlatar koji bi prekršio odredbu platio bi kaznu od 5 perpera, a radionica bi mu se
zatvorila. Zlatari su bili zaštićeni od inozemne konkurencije. Svaki komad izrađen u Dubrovniku morao je
imati žig, glavu sv. Vlaha i inicijale majstora koji je taj predmet izradio. Godine 1451. izdan je proglas
prema kojem nitko nije smio pečatiti srebro osim pečatom sv. Vlaha. Službeni pečat Republike
upotrebljavao se na predmetima od zlata dubrovačkih zlatara i nakon pada Republike.
Dubrovački zlatari bili su udruženi u svoju bratovštinu pod zaštitom sv. Marka.

10. KOVAČKA ULICA

U Kovačkoj ulici bile su smještene radionice kovača. Smatra se da je prva kovnica novca počela raditi u
razdoblju od 1284. do 1301. Pouzdano se zna da je Dubrovačka Republika 1337. skovala prvi dinar (groš).
Godine 1395. Dubrovačka Republika proglašava zakon kojim se uvodi stalni državni organ kovničara
državne kovnice. Kovnica je vršila i ulogu javne banke. Novac je davala trgovcima u zajam na mjenicu, koja
se prvi put spominje 1630. Kovnica novca se od XVI.st. nalazila u zgradi Divone. Njome su upravljala 4
vlastelina koje je izabiralo Veliko vijeće. Novac je bio bakreni (minca, poludinarić, solad) i srebrni (dinar,
dinarić, poludinar, artiluk, perpera, poluperpera, škuda, poluškuda, dukat, talir, polutalir i libertina).

11. ŽUDIOSKA ULICA

Prve židovske obitelji dolaze u Dubrovnik krajem XIII.st. i početkom XIV.st. Spominje se da su Židovi
1348. prouzročili epidemiju kuge u Dubrovniku. Većina sefarda dolazi nakon protjerivanja iz Španjolske
ediktom kralja Ferdinanda i kraljice Isabele 1492., iako se prva židovska zajednica spominje 1352.U
početku žive slobodno i raštrkano. U Dubrovniku vlada vjerska tolarencija prema Židovima. Dobivaju status
građana Dubrovnika 1407. Godine 1540. vlada donosi odluku da se moraju smjestiti u određene kuće i nositi
znakove radi raspoznavanja u odnosu na kršćane, a 1545. donosi se odluka o izradi propisa o stanovanju
Židova u Lojarskoj ulici. Ulica je bila zatvorena vratima i imala je osobu zaduženu za ključeve. Vrata su se
zatvarala navečer nakon zvonjave Zdravomarije, a ujutro su se, također nakon zvonjenja Zdravomarije
otvarala. Geto je u početku imao samo 4 kuće. Godine 1589. donosi se odredba o proširenju geta. Određuje
se ukupna godišnja najamnina od 800 zlatnih škuda koju plaćaju Židovi za sve zgrade. Kada se ustalila
lokacija i uredio geto, uređena je i sinagoga.

12. GETO
Prve židovske obitelji dolaze u Dubrovnik krajem XIII.st. i početkom XIV.st. U početku žive slobodno i
raštrkano. U Dubrovniku vlada vjerska tolarencija prema Židovima. Dobivaju status građana Dubrovnika
1407. Godine 1540. vlada donosi odluku da se moraju smjestiti u određene kuće i nositi znakove radi
raspoznavanja u odnosu na kršćane, a 1545. donosi se odluka o izradi propisa o stanovanju Židova u
Lojarskoj ulici. Ulica je bila zatvorena vratima i imala je osobu zaduženu za ključeve. Vrata su se zatvarala
navečer nakon zvonjave Zdravomarije, a ujutro su se, također nakon zvonjenja Zdravomarije otvarala. Geto
je u početku imao samo 4 kuće. Godine 1589. donosi se odredba o proširenju geta. Određuje se ukupna
godišnja najamnina od 800 zlatnih škuda koju plaćaju Židovi za sve zgrade. Kada se ustalila lokacija i
uredio geto, uređena je i sinagoga. Dubrovačka sinagoga je jedna od najstarijih u Europi, a njezini počeci
pripadaju u XIV. st. Nalazi se u središtu Žudioske ulice, te ima barokni izgled.

13. SINAGOGA
Dubrovačka sinagoga je jedna od najstarijih u Europi, a njezini počeci pripadaju u XIV. st. Nalazi se u
središtu Žudioske ulice, te ima barokni izgled.
Današnji izgled jedne od najstarijih sinagoga u Europi je iz 1652. Barokni interijer iz tog doba dobro je
sačuvan. Na njezinima pokrajnjim zidovima još postoje rešetkasti otvori kroz koje su žene pratile vjerske
obrede. U sredini sinagoge nalazi se izrezbareni podij. Tore su donesene iz Španjolske s dolaskom sefarda i
čuvaju se u škrinji. Sefardi su donijeli i Maurski sag iz XIII.st., srebro i tapiserije.
 14. ŽIDOVSKA ZAJEDNICA U DUBROVNIKU
Prve židovske obitelji dolaze u Dubrovnik krajem XIII.st. i početkom XIV.st. Spominje se da su Židovi
1348. prouzročili epidemiju kuge u Dubrovniku. Većina sefarda dolazi nakon protjerivanja iz Španjolske
ediktom kralja Ferdinanda i kraljice Isabele 1492., iako se prva židovska zajednica spominje 1352. U
početku žive slobodno i raštrkano. u Dubrovniku vlada vjerska tolarencija prema Židovima. Dobivaju status
građana dubrovnika 1407. Godine 1540. vlada donosi odluku da se moraju smjestiti u određene kuće i nositi
znakove radi raspoznavanja u odnosu na kršćane, a 1545. donosi se odluka o izradi propisa o stanovanju
Židova u Lojarskoj ulici. Ulica je bila zatvorena vratima i imala je osobu zaduženu za ključeve. Vrata su se
zatvarala navečer nakon zvonjave Zdravomarije, a ujutro su se, također nakon zvonjenja Zdravomarije
otvarala. Geto je u početku imao samo 4 kuće. U prizemlju su bili magazini, a Židovi su živjeli na katu. I
danas se na pojedinim kućama može vidjeti oznaka sedmerokrakog svjećnjaka. Židovi su se tretirali kao
posebna zajednica i na čelu im je bio konzul. Brojčano su u porastu u XVI.st. Godine 1589. donosi se
odredba o proširenju geta. Određuje se ukupna godišnja najamnina od 800 zlatnih škuda koju plaćaju Židovi
za sve zgrade. Kada se ustalila lokacija i uredio geto, uređena je i sinagoga. Današnji izgled jedne od
najstarijih sinagoga u Europi je iz 1652. Barokni interijer iz tog doba dobro je sačuvan. Na njezinima
pokrajnjim zidovima još postoje rešetkasti otvori kroz koje su žene pratile vjerske obrede. U sredini
sinagoge nalazi se izrezbareni podij. Tore su donesene iz Španjolske s dolaskom sefarda i čuvaju se u
škrinji. Sefardi su donijeli i Maurski sag iz XIII.st., srebro i tapiserije.

15. ŽIDOVSKA GROBLJA

Groblje im je bilo iza Grada, kasnije je ustupljeno pravoslavnim građanima, a zatim napušteno. Današnje
židovsko groblje je na Boninovu.

16. RUĐER BOŠKOVIĆ

Rodio se 1711. Po svršetku školovanja na školi Collegium Ragusinum stari brat Baro odvodi mlađeg
Ruđera na isusovački kolegij u Rim. 1736. počinju se pojavljivati prve Boškovićeve rasprave s područja
astronomije, matematike i fizike. Ove studije odmah skreću pažnju na mladog autora koji u to vrijeme već
predaje na nižim isusovačkim učilištima. Kasnije je radio kao profesor matematike na Rimskom kolegiju, na
sveučilištu u Paviji, te u Milanu na katedri optike i astronomije. Radio je i u Parisu u krugu enciklopedista.
Objavio je mnoge znanstvene radove, a životno djelo mu je "Teorija prirodne filozofije". Zadnji put je bio u
Dubrovniku 1747., a od tada jedina mu je veza s gradom pisma sestri, bratu i vladi Republike. Umro je u
Milanu, te je pokopan u crkvi svete Marije Padovanske.

17. JUNIJE PALMOTIĆ NALJEŠKOVIĆ

Junije Palmotić Nalješković rođen je 1606. u Dubrovniku, gdje se školovao kod isusovaca. Bio je knez u
Konavlima i na Lastovu. Za amaterske teatarske grupe pisao je i režirao kazališne komade. Predstavnik je
melodramske tragikomedije u dubrovačkom baroku. Djela su mu jako popularna u Dubrovniku i izvodila su
se uz ples i pjevanje. Pisao je i religiozne, satirične i moralističke pjesme. Iz Ljetopisa popa Dukljanina
preuzeo je temu Pavlimira. Napisao je spjev Govnaida. Poznata su mu djela: Atalanta, Danica, Captislava,
Bisernica. Umro je 1657. u Dubrovniku.

18. DROPČEVA ULICA

Ova ulica vodi od Place do Pelina. Pod ovim imenom nalazimo je u popisu iz 1912. U onom iz 1836.
nazivala se Slavinska.
Ljekarnik Antun drobac rođen je 1810. u Dubrovniku. Imao je ljekarnu na Placi i bio 40 godina u
općinskoj službi. Kada je 1867. kolera zahvatila Dubrovnik, zahvaljujući njemu, zaraza se nije širila. Prvi je
na svijetu opazio buhačevu antiinsekticidnu moć, te je njegovom zaslugom buhačev prašak dobio široku
upotrebu u svijetu. Od malih nogu se bavio prirodopisom. Svoju je zbirku darovao gradu Dubrovniku,
otvorivši Prirodoslovni muzej 1873., stvorivši time prvi fundus današnjih dubrovačkih muzeja. Ušao je u
povijest pomorske farmacije, jer su mu brodovi imali dobro opskrbljene ljekarne. Antun Drobac je
sudjelovao u prvim upotrebama etera za narkozu. Umro je u Dubrovniku 1882.

19. ZAMANJINA ULICA

Obitelj Zamagna dala je u povijesti Dubrovnika mnoge znamenite osobe, među kojima su najznačajnije
Rajmund Džamanjić i Bernard Zamagna.
 Dominikanac Rajmund Džamanjić (kako se sam potpisivao) rođej je 1587. u Dubrovniku. Bio je teolog,
filozof, govornik i nastavnik. Napisao je jezičnu raspravu Nauk za pisati dobro latinskim slovima rieci jezika
slovinskog. Autor je zbirke govora i propovijedi. Umro je u Dubrovniku 1644.
Bernard Zamagna (Džamanjić Brno) rođen je u Dubrovniku 1735. Školovao se u rodnom gradu, pa u
Rimu, gdje je postao članom akademije. Bio je učenik Rajmunda Kunića i Ruđera Boškovića. U stihovima
izražava prirodnoznanstvene teme. U spjevu Echo obradio je akustičke, meteorološke i astronomske pojave.
Spjev Navis aeria govori o zračnom brodu pokretanom s četiri aerostatička balona. Najuspješniji prevoditelj
hrvatskog latinizma pisao je i epigrame. Uredio je Kunićeva djela. Počeo je prevoditi na latinski
Gundulićeva Osmana.

20. VETRANIČEVA ULICA

Spominje se kao Petilovrenza 1836., kao i susjedna ulica, ali se 1912. ove ulice odvajaju i nazivaju
Petilovrijenci i Vetranićeva.
Benediktinac Mavro Čavić Vetranić rođen je 1482. u Dubrovniku u trgovačkoj obitelji. Najsvestraniji je
pisac svog vremena i najznačajniji pisac hrvatske renesanse. Njaveći dio njegova opusa sačinjavaju
religiozne pjesme. Veliki je poznavatelj petrarke i Dantea. Pisao je prikazanja i pastoralne drame. Smatra se
začetnikom pastorala i satirične poezije u nas kojom se okomljuje na raskalašen život Dubrovnika XVI.st. U
politički angažiranim pjesmama dominiraju motivi o kršćanskoj neslozi i turskim osvajanjima. U drami
Orfeo osjeća se prodor svjetovne tematike, kasnije zapada u misticizam. Poznat je po djelu Remeta u kojem
je snažno opjevao prirodu koja ga je okruživala.
Vetranić je velik dio svog života proveo po samostanima izvan grada, na Lokrumu, u samostanu
Mljetske kongregencije, u samoći otočića sv. Andrije. Osim književnog rada izradio je astronomski atlas.

DOMINIKANCI
1. DOMINIKANCI (RED)
To je red što ga je 1215. osnovao sv. Dominik (prije toga španjolski kanonik Dominik de Guzmán) sa
svrhom suzbijanja gnostičko-manihehejskih hereza, a na temelju regule sv. Augustina. Ubrzo se raširio po
cijeloj Europi. U Hrvatskoj prvi samostan osnivaju u Dubrovniku 1225. godine, a nedugo zatim u Čazmi;
raširili su se po cijeloj Hrvatskoj. Sjevernu Hrvatsku napuštaju u XVI.st., iz nepoznatih razloga, a zadržali su
se u Dalmaciji. Odijelo im je bijele boje,a sastoji se od → habita, dugačkog → škapulara i kukuljice, te
plašta preko svega.

2. DOMINIKANCI U DUBROVNIKU
Dominikanski red osnovao je svoj samostan u Dubrovniku već 1225. godine, dok se izgradnja crkve i
samostanskog kompleksa znatno oduljila, pa su samostanska crkva izgrada samostana dovršene tek u XIV.
stoljeću. Mjesto koje su dominikanci odabrali za svoj dom bila je jedna od strateški najosjetljivijih točaka
obrane grada, pa je cijeli kompleks već u XIV. stoljeću ušao u sklop gradskih zidina, tvoreći s njima cjelinu.
Samostanski kompleks poprimio je svoj konačni oblik u XV. stoljeću, kad su mu prigrađenbi sakristija,
kapitularna dvorana i trijemovi klaustra.

3. ROZARIJ
Gradnja crkve započela je 1594., no 1611. još nije završena. Godine 1642. potpuno je uništena u oužaru;
nakon toga dugo je trajao njen popravak.
Neuobičajenog je tlocrta, širina joj je veća od dužine, jer je građena u već definiranom prostoru na
mjestu gdje su od davnine bile slanice, a kasnije rezervoar za vodu. Kompleks se sastoji od crkve i trijema,
kojim se ulazi u prostorije bratovštine na katu. Crkva je trobrodna – srednji brod ima veoma bogat repertoar
ukrasnih motiva. Pročelje joj više sliči pročelju neke barokne palače negoli crkve. Portal je plastički
naglašen jakim pilastrima koji završavaju snažnim profiliranim vijencem, a do pilastra je niz rustičkih
kvadara.
 4. CRKVA SV. DOMINIKA
Crkva je jedan od najvećih gotičkig prostora na istočnoj obali Jadrana. Jednostavne je arhitektonske zamisli
dvoranskog tipa s peterokutnom gotičkom apsidom, koju od unutrašnjeg prostora crkve odvajaju tri visoka
otvora s gotičkim lukovima. Visoki zidovi crkve s vanjske strane su bez ikakva ukrasa. Portal na južnoj
fasadi ima elemente romaničkog stila, ali mi je Bonino iz Milana 1419. godine pridodao okvir sa šiljastim
lukom u gotičkom stilu. Unutrašnjost crkve bogata je kamenim crkvenim namještajem, propovjedaonicom,
nadgrobnim pločama i renesansnim nišama.
5. PAOLO VENEZIANO
Jedini rad Paola Veneziana u Dubrovniku je veliko Raspeće, koje se nalazi u središnjem luku, iznad glavnog
oltara u crkvi sv. Dominika. Na samom raspeću, osim Krista, vidimo i prikaz četiri Evanđelista u uglovima
križa, prikazanih pomoću simbola.
Ispod samog Raspeća, vidimo bizantsko-gotički prikaz tužne Marije i sv. Ivana.

6. IVO DULČIĆ
Dubrovački slikar Ivo Dulčić rođen je 1916. u lapadu. Podrijetlom je Hvaranin. Studirao je pravo u
Beogradu i Zagrebu. Zanimljivo je da je 1940. odbijen kod upisa na Akademiju likovnih umjetnosti u
Zagrebu. Primljen je 1941. u klasu profesora Mujadžića i Babića. S poslijednje godine studija isključen je
zbog seminarskog rada u kojem je negativno prokomentirao službeno socijalističko-realističku umjetničku
praksu.
U slikarstvu najvuše koristi dubrovačke motive. Radio je i portrete. Ostavio je čitav niz fresko-
kompozicija, mozaika i vitraja u mnogim crkvama. Njegova slika Bijeg u Egipat nalazi se u vatikanskom
Muzeju moderne umjetnosti. Naglašeni je kolorist. Slika dubrovačke krajolike i interijere snažnih boja.
Umro je 1975. u Zagrebu.

7. PREDIKAONICA U CRKVI
8. VLAHO BUKOVAC
9. BENEDIKTINCI U DUBROVNIKU I NJIHOV ODNOS S DRŽAVOM
Benediktinski samostan i crkva na Lokrumu osnovani su u XI.st. Od te predromaničke crkve sačuvana
su samo dva fragmenta,dok je od kasnije romaničke crkve sv. Marije sačuvan zid i tri polukružne apside. U
jednoj od apsida još se vide tragovi fresaka. Sačuvan je i kameni reljef Navještenja iz XVI.st. Samostan se
na istočnoj strani otvara velikom gotičkom biforom, a na zapadnoj strani se nalazi renesansni klaustar s
kasnogotičkim detaljima.

10. BENEDIKTINSKI RED I NJIHOV ZNAČAJ KAO REDA

11. KLAUSTAR
Izvanredno lijepi trijemovi klaustra gradili su se od 1456. do 1483. godine. Prema nacrtima firentinskog
majstora Mssa di Bartolomea, gradili su ih domaći majstori Utišenović, Grubačević, Radmanović i drugi.
Lukove klaustra zatvaraju lijepe trifore u gotičko-renesansnom stilu. U sredini dvorišta nalazi se bogato
ukrašena kamena bunarska kruna.

12. KAPITUL I IZLOŠCI U KAPITULU

U istočnom dijelu samostanskog sklopa nalazi se dvorana kapitula. U njoj su se održavali sastanci
samostanke zajednice i donošene važnije odluke. sagradio ju je ugledni dubrovački graditelj Božitko
Bogdanović. Iz klaustra se u dvoranu kapitula ulazi kroz gotička vrata. Sa strana su dvije bifore kojima je
naknadno uklonjen šiljasti luk. U pločniku je bilo30-ak grobnih ploča iz XV. i XVI.st.; u stražnjoj prostoriji
renesansni sarkofag stonskog biskupa, a u prednjem dijelu grobovi plemičkih obitelji, među kojima se ističe
grob pjesnika Dinka Ranjine, te Junija Palmotića, grob kotorskog plemića Bolice i dr.

13. SAKRISTIJA I IZLOŠCI U NJOJ

Iz kapitula, prema jugu ulazi se u prostranu gotički nadsvođenu kapelu te gotičkim prozorima osvjetljenu
sakristiju. Natpis na zidu otkriva da ju je na mjsetu prethodne 1485. godine sagradio poznati dubrovački
graditelj Paskoje Miličević., koji je – kako se čita na ploči – podigao mnoga glasovita djela, a te iste godine
uredio i gradsku luku. Miličević se kao službeni graditelj i inžinjer Republike prije toga bio proslavio vrlo
uspjelim radovima na gradskim zidinama, gradnjom lukobrana u gradskoj luci, gradske carinarnice, mostova
i rafinerije bakra u Rijeci dubrovačkoj. U ovoj sakristiji (uz koju je izgleda bio najviše vezan) je i sahranjen.
Dio sakristije uz temeljne stupove na kojima se uzdiže zvonik, daka je sagraditi obitelj Gundulić. Uz nju
je, po narudžbi sirakuškog trgovca Giovanni-a Sparteriusa, graditelj Bartul Garcianus sagradio kapelu
osvjetljenu okruglim ukrašenim gotičko-renesansnim prozorom. Kapela je, kao i cijela sakristija i kapitul,
nadsvođena ravnim krovom, čime se dobila prostrana terasa u jugoistočnom dijelu samostanskog sklopa.
Sakristija se još XV. st. nalazila na istom mjestu i bila je (prema kroničarima) poznata po bogatstvu
sakralnog ruha i posuđa. Danas su u njoj izloženi uglavnom predmeti sakralne i profane upotrebe iz kasnijeg
razdoblja.
Desno od ulaza u crkvu nalazi se žara (glasačka kutija) iz doba Dubrovačke Republike (polikromirano
drvo), uljanica ili lukjernar (mjed, Dubrovnik, XVIII.st.), svetohranište (srebro, Dubrovnik ili Venecija,
XVIII.st.), klecalo (drvo, Dubrovnik, XVI.st.), Veliko gotičko raspelo nepoznatog majstora (drvo, tempera,
prva polovica XV.st.).
Uz dominantnu gotičku impostaciju izduženog lika raspetog Krista, mnoumentalna skulptura pokazuje
bitna svojstva sredozemnog kiparstva u drvu iz ranog XV.st., kojemu se odlike očituju u bogatoj
modelacijiodređenoj suzdržanim realizmom plastične cjeline. Odmjerenim odnosom skulpturne forme i
površinske boje postignuta je gotovo lirska idealizacija Spasiteljeve žrtve izvan svakog naglašavanja
emocionalnosti kasnog srednjeg vijeka. Čini se da i ovo raspelo uspješno spaja vjekovne predaje sa
suvremenim stilskim težnjama i tako osim vrsnoćom odlično predstavlja suvremeni plastički izraz
pokrajinske sredine.
Tu se nalazi i kandilo (srebro, Rim, XVIII.st.), kazula (italija, prva pol. XVII.st.), pluvijal (Francuska,
oko 1700.), zdjela rađena od kucanog srebra (Pariz, kraj XIX.st.).
Lijepo iskelsani zidni umivaonik nepoznatog majstora (XV.st.), s dubokom i širokom sabirnicom vode,
koja služi za obredno pranje ruku počiva na ljupkoj konzoli koju krasi anđeoska glava, a uokvirena je dvama
žljebasto izdubenim stupovima s korintskim glavicama. Greda po sredini, s tri anđeoske glave, premošćuje
umivaonik dajući mu skladan izgled. Završni vijenac s lisnatom ornaqmentikom u blagom polukrugu
uokviruje četvrtu anđeosku glavu koja stoji na okomitoj osi sa sličnom glavom na podnožju konzole. Cijeli
je sklop ukrašen sitnim ukrasima i pobjedonosnim ratnim oružjem nanizanim u groteskama stvarajući
ugodan dojam sklada i ljepote.
Tu se nalazi kip Bogorodice s djetetom na prijestolju od kararskog mramora, kipara Vaclava Levča. Kip
je izrađen u Rimu 1862. po narudžbi đakovačkog biskupa J.J. Strossmayera.
Tu se nalaze moćnici svetaca, te razne slike nepoznatih majstora (Sv. obitelj sa sv. Ivanom XVIII.st.,
portret žene XVII.st., Sv. Mihael arkanđeo XVII.st., Hagara XVIII.st., još jedan portret žene iz XVII:st.,
portret nepoznatog biskupa iz XVII.st., Gospa od Ružarija s predelom i prizorima 15 otajstava iz
Dubrovnika XVII.st.
Tu se nalaze i neka djela poznatog cavtatskog slikara Vlaha Bukovca: skica za oltarnu sliku sv.
Dominika (olovka na papiru, Dubrovnik, 1912.), portret gospođe Nardelli (ulje na platnu, Dubrovnik,
1911.), autoportret (ulje na platnu, Dubrovnik, 1921.).
Od poznatih autora tu se nalazi i oltarna pala Silazak Duha Svetoga s donatorom od Santi di Tito-a, ulje
na platnu oko 1575. Velika oltarna pala s portretom donatora, bogatog pučanina, pomorca, trgovca i mecene
Vice Stjepovića, Skočibuhe, najznačajnija je slika koju su Dubrovčani naručili u drugoj polovici XVI.st. u
Italiji. Čini se da je ipak treba pripisati njegovu mlađem suvremeniku, toskanskom slikaru Santi di Titu,
učeniku Agnola Bronzina, najvećeg predstavnika toskanskog manirizma.
Tu se također nalazi Silazak Duha Svetoga Domenica Pruzzinia 1633. Ancona, ulje na platnu.
Također su izloženi razni spisi i knjige.

14. DUBROVAČKA SLIKARSKA ŠKOLA

15. DOBRIČEVIĆ
16. HAMZIĆ
Mihajlo Hamzić dubrovački je slikar prvih desetljeća XVI. stoljeća, sin njemačkog zlatara Hansa, koji se
doselio iz Kölna u Dubrovnik. Sačuvane su dvije njegove slike: Krštenje Kristovo iz Kneževog dvora
(1508.) i Triptih sv. Nikole sa oltara plemićke obitelji Lukarevića u dominikanskom muzeju (1512.). U
Hamzićevu djelu odražava se školovanje kod A. Mantegne i način sljedbenika braće Bellinija.
 17. BOŽIDAREVIĆ
Pripadao je porodici slikara Božidarevića koja je djelovala u Dubrovniku u XV. i XVI. stoljeću. 1476.
istupa kao naučnik u radionicu dubrovačkog slikara Petra Ognjanovića, no već 1477. ga napušta i odlazi u
Veneciju. Godine 1494.-1517. radi u Dubrovniku, isprva u očevoj radionici, a posljednje tri godine
samostalno. Najvažnije mu je djelo slika "Navještenje" (1513.), koja je s Lopuda prenesena u dominikanski
samostan. Ispod glavnog dijela slike nalazi se dio s 5 manjih slika. I drugo sačuvano djelo je iz iste godine, a
prikazuje "Bogorodicu s djetetom, anđelima, sv. Pavlom, Vlahom, Jeronimom i Tomom (???). Treća slika je
iz 1517., a nalazi se u crkvi sv. Marije na Dančama. To je triptih u bogato izrezbarenom okviru, a prikazuje
u sredini Bogorodicu s djetetom i sv. Ivanom, a po strani sv. Grgura papu i sv. Martina na konju. U luneti u
gornjem dijelu prikazan je Krist na križu, a na tri dijela predele različiti prizori. U dominikanskom
samostanu također se nalazi i slika "Bogorodica sa svecima" iz kapele Đorđić.
Božidarević je najznačajniji predstavnik dubrovačkog slikarstva krajem XV. i početkom XVI. stoljeća.
Iako se u njegovu načinu mogu pretpostaviti utjecaji talijanskih radionica, Božidarević je i u kompoziciji i u
koloritu snažna umjetnička individualnost.

18. VICKO LOVRIN

Vicko Lovrin sin je dubrovačkog slikara Lovre Dobričevića. U Italiji je upoznao venecijansko slikarstvo,
osobito djelo Bartolomea Vivarinija, a vjerojatno i radove pojedinih majstora iz ankonitanskih Marki. U
zavičaj se vratio 1497., pa zajedno s bratom Marinom, nakon njegova dolaska iz Kotora, osniva slikarsku
radionicu u kojoj se obojica bave i drvorezbarstvom. Suradnju su prekinuli 1506., pa je Vicko potom razvio
vrlo uspješnu samostalnu djelatnost. Jedan od njegovih pomoćnika bio je i Franjo Matijin. Ostao je sačuvan
njegov poliptih u Franjevačkoj crkvi u Cavtatu iz 1509.

19. SV. STJEPAN MAĐARSKI

Relikvija glave sv. Stjepana, mađarskog kralja je iz srednje Europe. Rađena je u srebru u XVII.st.

20. DIPTIH/TRIPTIH U MUZEJU

Isus naslikan na tamnoj pozadini, pokazuje rane na podignutim rukama, dok mu se na čelo i vrat slijeva
krv ispod trnove krune. Lice uokviruje mala brada bez brkova, a glavu okružuje zvjezdolika aureola s
ucrtanim viticama zlatnog križa. Bogorodica, kristalnih očiju, u plavom je ogrtaču s tipično složenim
rupcem oko glave. S uzdignutim sklopljenim je rukama i suzama na ukočenom licu. Iza glave zvjezdoliko se
šire linije zlatne aureole. Na pozadini diptiha naslikani su lubanja i pješćani sat (klepsidra), simbol
prolaznosti, kojemu je sav pijesak iscurio u donji dio.
Diptih je, po tradiciji, služio kao pokretni oltar dubrovačkim dominikancima koji su pratili poklisare u
Turskom carstvu.

21. ZLATO U ZBIRCI MUZEJA

U zbirci zlata i srebra u muzeju nalaze se zavjetne pločice i krunice za gospinu sliku (srebro i pozlaćeno
srebro, Dubrovnik, XVIII.-XIX.st.), nakit dubrovačkog plamstva (zlato, srebro, emajl, biseri, drago kamenje
i dr.), zlatni nakit, lanac s križem, ogrlica s križem, križ, narukvice, lanci, naušnice, broševi, građanski i
pučki nakit (zlato, koralji, drago i poludrago kamenje, Dubrovnik, XIX. st.).
Radovi su to dubrovačkih zlatara.

22. KARAKA
Skladno oblikovana srebrna lađica (XVI.st) u obliku dubrovačkog broda zvanog karaka iz XVI. st.
(kakvim se plovilo po cijelom Sredozemlju do obala zapadne Europe) s okruglom bazom. Lađica je
ukrašena graniranim geometrijskim motivom. Obrub palube izveden je na proboj, dok je kljun karake lijevan
u oliku glave delfina.
Navikul je dragocjen primjer sposobnosti dubrovačkih zlatara koji su s mnogo smisla znali sjediniti
izvanredno zlatarsko umijeće svog doba s povijesnim prikazom profanog sadržaja. Lađica je slična karaki na
Božidarevićevoj slici Marijina Navještenja s otoka Lopuda.

23. POMORSTVO U DUBROVNIKU

24. PRIMSOLOVA LINIJA NA BRODOVIMA I PODJELA NA KARATE
ISTOČNA STRANA
1. LAZARETI (I O KARANTENAMA U DRŽAVI)
Propisom u Liber viridis iz 1377. pod naslovom "Došljacima iz kužnih mjesta zabranjuje se ulazak u
Dubrovnik i okolicu" propisano je da došljaci iz kužnih i sumnjivih karjeva moraju proboraviti 30 dana na
posebnim mjestima u Cavtatu, Mrkanu, Bonari i sv. Petru. Ovaj boravak kasnije je protegnut na 40 dana pa
se pt om i zove karantena. To vrijeme oni moraju provesti u kontumaciji (knofinaciji). Za njih su bile
spremljene ili čak izgrađene posebne zgrade, a zvale su se lazareti. u povijesti dubrovačkih lazareta ocrtava
se sva povijest obrane od kuge u Dubrovačkoj Republici. Karantena u Dubrovniku se izdržavala od 1377. u
Cavtatu i na otocima pred njim. kako je karantena na Mrkanu, Bobari i Supetru bila strateški nezgodna,
došlo se na pomisao da se premjesti u blizinu grada, od kada se ovi lazareti više ne upotrebljavaju. Prva
karantena bila je vršena uglavnom u barakama, daščarama. Ne samo što su se barake mogle brzo postaviti,
nego ih se u slučaju potrebe, dok bi dotrajale ili bi opasnosti od epidemije nestalo, moglo lako spaliti i
uništiti. Posebni objekti gradili su se na otoku sv. Petra (Supetru), a ostaci te gradnje su zaista veliki iako se
danas ne zna točno kako je onda zgrada izgledala. Vrlo su veliki ostaci zidanog lazareta na Bobari, koji su
tako dobro sačuvani da se lako može rekonstruirati kako je izgledao.
U Dubrovniku je bilo sjecište karavanskih puteva. Postojala je velika opasnost od zaraze kugom, tako da
su Dubrovčani gradili posebne lazarete, koji su služili za karantene. Jedan od njih je bio i na Dančama.
Izgrađuje se 1457. i uz njega crkva Bogorodici. Taj lazaret se već 1465. povećava i u roku od godine dana
ima ne samo jednu veliku kuću na kat nego i više manjih, za sumnjive ili prekužene. Sve to gradi tada
poznati graditelj Mihoč Radišić, po čemu se vidi da su Dubrovčani izgradnju lazareta protiv kuge smatrali
jednako važnim kao što su neke druge građevine koje je on radio (klaustra Dominikanaca, pročelje Kneževa
dvora...). Lazaret je bioopasan zidom dugim oko 150 metara i visokim 2m odijeljen od grada, a imao je
dvoja vrata koja su morala biti pod ključem posebna ključara. Imao je vlastitu cisternu, a Vlada je slala
duhovnika, liječnika, brijača-kirurga i namještala dovoljan broj posluge. Na prostoru do mora bilo je groblje.
Propisi za lazaret bili su vrlo strogi i rigorozno su se primjenjivali.
Posljednji izgrađeni lazaret bio je onaj na Pločama. Gradnja tog lazareta definitivno je završena 1642.
Najprije su izgrađene 3 lađe, a na kraju još dvije.. U savku se ulazilo stepenicama, a hodnici ispred tih lađa
bili su spojeni širokim zajedničkim prostoom. Na sredini zida koji je ograđivao lazaret od Tabora bila su
vrata tako visoka da je kroz njih mogao proći konjanik na konju. Cijeli kompleks Tabora i Lazareta
razdjeljen je 1784. na dva dijela cestom, koja je u ono doba sagrađena i izbijala je, slično današnjoj, na more
nešto podalje od samostana sv. Jakova i išla uz morsku obalu ravno do Vrata od Ploča. Sjeverno od te ceste
ostao je Tabor, koji je i dalje služio kao sajmište. Izgradnjom ceste zatvoren je izlaz u glavnom zidu, pa je
otvoren novi ulaz prea Vratima od Ploča.

2. VRATA OD PLOČA (VANJSKA I UNUTRAŠNJA)

Unutrašnja Vrata od Ploča nekad su se nazivala Vrata sv. Luke, prema obližnjoj crkvici. Ta su vrata
dosta mala. Njihova je širina 2m. Građena su u romaničkom stilu, a na ključnom kamenu luka timpana,
iskelsana je također romanička glava sv. Vlaha. Do ovih vrata su druga vrata, nova i mnogo veća; ona su
otvorena za vrijeme austrijske okupacije, pred konac prošlog stoljeća. Nad starim vratima visoko strši
tvrđava Asimon.
Vanjska vrata su sagrađena 1450. od Simeone della Cava, a pred konac XIX. st. proširena. Pred
vanjskim vratima nalazi se kameni most na jedan luk. Sagrađen je 1449. a po uzoru na most, koji je pred
Vratima od Pila 1397. sagradio Ivan iz Siene. Preko ovog mosta dolazi se na Revelin.

3. REVELIN
Na istočnoj strani grada, pred gradskim Vratima od Ploča, diže se ova velika masivna tvrđava,
odijeljenja od grada jarkom, a spojena mostom. Tlocrt tvrđave ima oblik nepravilnog četverokuta, čiji je
sjeverni ugao u obliku oštrog kuta. Tvrđava ima 3 velike predsvođene, arkadama međusobno spojene
prostorije i najveću taracu u Dubrovniku. U debljini sjevernog zida, na razini jarka, su hodnici podijeljeni na
male prostore, koje imaju trostruke puškarnice i kanale za ventilaciju, koji završavaju na gornjem katu
tvrđave. Pred tvrđavom je velika platforma, preko koje prolazi put. Tvrđava i platforma okružene su s tri
strane gradskim jarkom, a četvrtu zapljuskuje more. Put s obje strane je ograničen tvrđavnim gradskim
vratima. Pred vanjskim, prema predgrađu okrenutim vratima je pokretni most sagrađen krajem XV. st. po
nacrtu dubrovačkog inžinjera Paskoja Miličevića. Most, koji spaja Revelin s gradom, građen je sredinom
XV. stoljeća, također od domaćih majstora, a kao uzor im je služio tadašnji jednolučni most Vrata od Pila,
sagrađen krajem XIV. stoljeća.
Naziv "revelin" fortifikacijski je izraz, a označava utvrde postavljene da brane najslabije točke grada ili
pojedina gradska vrata, Ako je revelin bio ispred gradskih vrata, bio je mostovima spojen s gradom i
predgrađem. Prvobitni revelini bili su obzidani zemljanim nasipima, a takav je u početku bio i ovaj u
Dubrovniku.
Dubrovački Revelin počeo se graditi 1463.

4. CRKVICA NAVJEŠTENJA
Godine 1534. Petar Andrijić načinio je crkvene klesarske ukrase prema nacrtima koji su mu dani, a to
znači da je crkva već onda bila pri kraju. Glavni portal ove crkve sličan je bočnom portalu crkve Svetog
Spasa, koju je Petra gradio desetak godina ranije, pa nije isključeno da ga je radio prema svom nacrtu. K
tome, i svod je ove crkve, kao i svod Sv. Spasa, križno-rebrasti, pa se može zaključiti da je i to djelo Petra
Andrijića. Apsida pak ima polukružni svod. Pročelje s portalom, koji ima trokutastu strehicu, s razmjerno
velikom i bogatom profiliranom rozetom te skulptorski bogato izrađenom preslicom jasno odaje renesansnu
težnju. Na vrhu pročelja i južne fasade zid završava nizom slijepih arkadica gotičkog tipa,a i bočni prozori
imaju gotičke okvire. Na južnoj fasadi koja gleda u dvorište je veoma raskošno klesani portal (skulptorsi
znatno bogatije obrađen nego glavni), koji je ovamo vjerojatno donesen iz neke druge crkve.

5. CRKVICA SV. LUKE

Crkvica sv. Luke svoj današnji izgled dobila je čestim produživanjem jednobrodne starohrvatske crkvice
iz IX.-XI.st. Posljednji zahvati napravljeni su 1787. godine, o čemu svjedoči i navedena godina uklesana u
nadvratnom kamenu. Gotički oblikovani likovi svetaca, u luneti nad vratima, datiraju s kraja XV.st. i
pripisuju se braći Petrović.

6. VRATA OD RIBARNICE
Zovu se tako jer se kroz njih izlazilo na ribarnicu, koja je do druge polovine XIX. stoljeća bila na trgu
pred ovim vratima. Građena su u gotičkom stilu 1381.-1387. godine, ako i zid u kojem su probijena. To su
sada bila najveća gradska vrata pa su ih nazivali i Velikim vratima. Nad vartima je kip sv. Vlaha u masivnoj
niši, koja je ukrašena gotičkim fragmentima. 1632. godine namjeravalo se pred ovim vratima izgraditi
predziđe s vanjskim gradskim vratima. Sličan, ali opet neizvršen priedlog bio je 1785. godine.

7. GRADSKA LUKA
Paskoje Miličević, koji je već 1466. općinski inžinjer, sagradio je ubrzo (1470) niski bastion uz
srednjovjekovnu kulu Sv. Luke na ulazu u luku. Građevinski su mu zahvati u dubrovačkoj luci (1484.)
donijeli i veliku slavu. Prema jednom od dvaju prijedloga upućenih Vijeću, Miličević je započeo uređivati
luku. Izgradnjom lukobrana – kaše – lučki je prostor zaštićen (prije bi se noću postavljao lanac između kula
Sv. Luke i Sv. Ivana) od velikih valova. Uz taj je prostor, k tome, uredio nova vrata od Ponte, izgrađena
prema projektu Jurja Dalmatinca. Pregradnjom je uklonjen Jurjev Sv. Vlaho, te je iznad vratiju postavljen
suvremeni Bernardinov disk (Kristov monogram – IHS s radijalnim zrakama). Uređenje luke Paskoje je
završio početkom XVI stoljeća izgradnjom skošenog dijela zida uz kulu Sv. Ivana.

8. PESKARIJA
Peskarija je izgrađena u XIX. st. za vrijeme austrijske vlasti.

9. KAŠE
Prema jednom od dvaju prijedloga upućenih Vijeću, Miličević je započeo uređivati luku. Izgradnjom
lukobrana – kaše – lučki je prostor zaštićen (prije bi se noću postavljao lanac između kula Sv. Luke i Sv.
Ivana) od velikih valova.

10. TVRĐAVA SV. IVANA

Ova velika tvrđava, koja je bila glavna obrana gradske luke, naslonjena je na istočni gradski ugao, a
izgrađena je u više navrata. Imamo 4 glavne faze njene izgradnje. 1346. zaključeno je da se na gatu (mulu)
sagradi jedna tvrđava, od koje je imao ići gradski lanac do tvrđave sv. Luke. S njenom izgradnmjom je
odmag započeto, te su radovi trajali nekoliko godina. Ova tvrđava postoji i danas kao sastavni dio današnje
tvrđave, u koju je potpuno ugrađena. Njeni obrisi vide se na zapadnom zidu tvrđave. Tvrđava je bila s
gradom povezana s zidom, kroz koji su prolazila "Vrata mula". Na samom pak gradskom uglu u blizini tog
zida stajala je stara tvrđava, koju su nazivali "Gundulićevom tvrđavom". Početkom XV. stoljeća ispred
Tvrđave od mula sagrađen je niski polukružni bastion, koji je sačinjavao predziđe tvrđave, a godine 1500.
započeto je s pregradnjom stare Gundulićševe tvrđave, koja se ponekad nazivala "Tvrđava sv. Ivana", prema
obližnjoj crkvici. Mjesto stare četverouglaste tvrđave, sagrađena je velika polukružna, a ispred nje
peterouglasti bastion. Od godine 1552. započeto je s povezivanjem zidova ovih bastiona tj. pregradnje su
izvršene prema nacrtu općinskog inženjera Paskoja Miličevića. Godine 1552. Započeto je s povezivanjem
obih bastiona, tj. onog ispod Tvrđave od mula i onog ispo sv. Ivana. Obje tvrđave sa svojim bastionima,
spojene su u jedinstvenu građevinu, koja je dobila službeni naziv "Tvrđava sv. Ivana na mulu". Rad je trajao
do 1557.

11. ASIMON
Na unutarnjim Vratima od Ploča strši visoka trokutna tvrđava, kojaw čini zaglavak 4m debelog gradskog
zida, koji se proteže od Vrata od Ploča do Minčete. Ona je izgrađena u XIV. st., u vrijeme kada je samostan
dominikanaca okružen gradskim zidom. Dokumenti iz 1318. nazivlju je "Ugao", a oni iz 1438. zovu je
"Tvrđavom od Ploča". 1452. tvrđava je pojačavana, a godinu dana kasnije zaključeno je da se njezina
unutrašnjost ispuni kamenom i krečom, uz prethodnu dozvolu nadbiskupa, radi grobnica koje su se na tom
položaju nalazile. Kasnije je prozvana "Asimon" što dolazi iz iskvarenog i skraćenog latinskog naziva "Arx
inter moenia". Ponekad, kao i u popisima stražarskih mjesta godine 1501. i 1511. zovu je "Timon".

12. BRODOGRADNJA U DUBROVNIKU

13. ROBOVI
14. Ropstvo u Dubrovniku je ukinuto 1419. godine, znatno prije nego u ostalim poznatim pomorskim i
trgovačkim državama svijeta.

15. PASKOJE MILIČEVIĆ

Paskoje Miličević najznačajniji je garditelj na razmeđu XV i XVI stoljeća. U Dubrovniku su, u doba
Miličevićeva formiranja, sredinom XV stoljeća djelovali firentinski graditelj Michelozzo i Juraj Dalmatinac.
Tada se zbog velike opasnosti od Turaka – koji su već zauzeli Bosnu – uglavnom ojačavaju i osuvremenjuju
gradske zidine. Paskoje, koji je već 1466. općinski inžinjer, sagradio je ubrzo (1470) niski bastion uz
srednjovjekovnu kulu Sv. Luke na ulazu u luku. Građevinski su mu zahvati u dubrovačkoj luci (1484.)
donijeli i veliku slavu. Prema jednom od dvaju prijedloga upućenih Vijeću, Miličević je započeo uređivati
luku. Izgradnjom lukobrana – kaše – lučki je prostor zaštićen (prije bi se noću postavljao lanac između kula
Sv. Luke i Sv. Ivana) od velikih valova. Uz taj je prostor, k tome, uredio nova vrata od Ponte, izgrađena
prema projektu Jurja Dalmatinca. Pregradnjom je uklonjen Jurjev Sv. Vlaho, te je iznad vratiju postavljen
suvremeni Bernardinov disk (Kristov monogram – IHS s radijalnim zrakama). Uređenje luke Paskoje je
završio početkom XVI stoljeća izgradnjom skošenog dijela zida uz kulu Sv. Ivana. U znak zahvalnosti
Paskoju za rad na uređenju luke, uklesam je natpis u sakristiji obližnjeg Dominikanskog samostana, koju je
također izgradio. Radeći, k tome, i na zaštiti luke Malog Stona, Paskoje je sagradio lukobran (1491.), a i
obližnja, lijepa okrugla kula Toljevac je – kako zaključuje Lukša Beretić – vrlo vjerojatno njegovo djelo. U
Stonu – drugom gradu Dubrovačke republike – Paskoje je također mnogo radio – 1489. na
srednjovjekovnom objektu Velikog kaštela, a nekoliko godina kasnije osuvremenjuje uređenje na vrhu
Podzvizda.
Surađujući s Vijećem Paskoje Miličević je oko 50 godina bio općinski inženjer, kojemu je već na
početku službe o općinskom trošku sagrađena kuća na Pilama. Sudeći prema istraživanjima (A. Deanović –
I. Tenšek), Paskoje Miličević je povisio kulu Minčetu – koja je jedan od simbola slobodnog grada-države –
jer je Juraj dalmatinac, sukladno tadašnjem načinu ratovanja projektirao relativno niski uvučeni dio kule.
Početkom XVI stoljeća Paskoje je izgradio pogon za rafiniranje bakarne rudače na izvoru Rijeke
Dubrovačke, zajedno s Marinom Zamanjom. Nakon obnove Kneževog dvora sredinom XV stoljeća, te
izgradnje fasade Vijećnice (pripisuje mu se rad na ovom zahvatu) potkraj istog stoljeća, prema Paskojevu
projektu izgrađena je Divona (1516.), koja sjedinjuje nekoliko starijih općinskih zdanja. Kao pravi
renesansni arhitekt Paskoje je rastvorio svaki dio unutrašnjosti (goičkim prozorom šiljastog luka). To je
činio vješto u začelnoj otvorenoj loži, u prizemnim trijemovima dvorišta, kao i u trijemovima na razini
prvog kata i konačno u dodanom trijemu pročelja. U vezi s projektom ovog trijema na liniji Place su i
trijemovi ispred općinskih kuća, koji su prije potresa 1667. postojali sve do sredine Place. Nećemo
pogriješiti povežemo li ih s djelovanjem Paskoja Miličevića.

16. PUSTIJERNA
Pustijerna je naziv za stari dio gradskog naselja, jedan od šest seksterija Grada, oko poluotočića gdje se
strmina počinje spuštati prema moru. Dolazi od riječi post terra što znači predgrađe. Tu su nekad bile crkve
sv. Stjepana, s. Bartula, Gospe od Zdravlja, Gospe od Karmena. Crkva sv. Stjepana spominje se 949. u djelu
De administrando imperio bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta. Stradala je u potresu 1667. I danas su
u ovom predjelu sačuvani neki najvrijedniji primjeri stambene arhitekture, palače Ranjina, Skočibuhe,
Kaboge, Sorkočevića. U velikoj trešnji iz 1667. uništen je čitav predio. Žrtvovan je za dovoz otpadnog
materijala. Prije nekog vremena počela su tu arheološka iskapanj i istraživanja zbog projekta izgradnje
turističkog naselja. Iskapanjem su nađene neke od palača i čitave ulice.

17. LOKRUM
Otok Lokrum prvi put se spominje 1023. u vezi utemeljenja benediktinske opatije i samostana. Prema
legendi tu je spas iz brodoloma pronašao Richard I. Lavljeg Srca, vraćajući se 1192. s križarskog pohoda iz
Palestine. Zavjet po kojem će, ako se spasi, izgraditi crkvu na mjestu gdje se bude iskrcao, djelomično je
ispunio. Iskrcao se na Lokrum, ali je na molbu Dubrovčana pristao da crkva bude sagrađena u gradu. 1839.
na Lokrumu je boravio Maksimilijan Habsburški, koji je preuredio samostan u svoju ljetnu rezidenciju.
Ime otoka Lokrum ukazuje da je još u davna vremena tu raslo bilje iz dalekih krajeva svijeta (lat.
acrumen = kiselo voće). Od vremena benediktinaca preko Maksimilijana Habsburškog do danas, tradicija
uređivanja vrtova i introdukcije (unošenjas egzotičnog bilja, nastavlena je osnivanjem botaničkog vrta 1959.
Većina biljnih vrsta potječe iz Australije i Južne Amerike, a posebnu zanimljivost predstavlja zbirka
eukaliptusa, kaktusa i sukulenti. Otok Lokrum proglašen je 1963. Upravljanim prirodnim rezervatom, a
1976. Specijalnim rezervatom šumske vegetacije.
Na uzvisini Lokruma nalazi se tvrđava Forte Royal, koju su sagradili Francuzi 1806. u obliku zvijezde.

18. BENEDIKTINCI NA LOKRUMU

Benediktinski samostan na Lokrumu spada među najznačajnije benediktinske samostane na
dubrovačkoom području. Prvi objekt potječe iz 12. st. U renesansnom razdoblju 15./16. st. izgrađen je novi
samostanski kompleks, koji je znatno stradao u potresu 1667. U 19. stoljeću kompleks doživljava znatne
preinake nadogradnje prilikom adaptacije objekta za potrebe ljetne rezidencije Maksimilijana Habsburškog.

19. JUŽNI DIO ZIDINA

20. ULICA OD PUČA
Osobiti specijalitet Dubrovnika jesu posebne vrste bunara u živom kamenu, tzv. puči. Ovih je puča bilo
redom u kućama u ulici od Kneževog dvora do samostana sv. Klare, pa se ova ulica i danas zove Ulica od
puča.

21. MARIN DRŽIĆ, POLJANA

Poljana se nalazi ispred katedrale, vodi u Karmen, u gradsku luku i u Akvarij. Nekad se zvala Pred
Gospom.
Na poljani je dubrovačka katedrala sagrađena prema nacrtima Andrea Buffalinija. Nasuprot katedrali, uz
palaču Sorkočević, nalazi se crkvica sv. Bartula. Na njezinom mjestu bila je predromanička crkva sv.
Kuzme i Damjana najvjerojatnije utemeljena u XI.st. Na Poljani je 1997. otvorena galerija Dulčića, Masle i
Pulitike i memorijalna soba u spomen američkog ministra Ronalda Browna, koji je 3.4.1996. poginuo u
nesreći američkog zrakoplova na brdu sv. Ivan.
Marin Držić – Vidra, dramski pisac, pjesnik, urotnik i crkveni orguljaš, rođen je u Dubrovniku 1508.
Školovao se u Dubrovniku i u Italiji. U Sieni je 1541. bio izabran za vicerektora Sveučilišta. Za boravka u
Firenzi 1566. zauzima se kod Cosinnija Medicija da se svrgne dubrovačka vlada i uvede sustav u kojem bi i
neplemići mogli vladati. Stoga se često nazivao i urotnikom. Promijenio je više zanimanja i više mjesta
boravaka. U svojim djelima uvijek polazi od neke općeljudske teme: ljubavi, čežnje za mladošću, škrtosti.
Na scenu dovodi svoje suvremenike i to smještene u prostoru Dubrovnika.Djela mu odišu plastičnošću
životnih situacija. Napisao je zbirku poezije Pjesni ljuvene. Najviše se proslavio djelima: Tirena, Grižula,
Venera i Adonis, Novela od Stanca, Skup, Hekuba i Dundo Maroje. U komediji DundoMaroje dao je viziju
ravnopravnogdruštva, bez razlike između dobrih i zlih, prikazavši osnovnu karakteristiku svog vremena –
škrtost. Umro je u Veneciji 1567. Pokopan je u crkvi sv. Ivana i Pavla.

22. BISKUPOVA PALAČA

KATEDRALA
1. ŠTO JE KATEDRALA
Katedrala ili stolna crkva je službeno sjedište biskupa i stoga glavna crkva na području biskupije. Ime joj
dolazi od "stolice" ili "katedre", biskupova prijestolja koje je smješteno na njenom svetištu.

2. POVIJEST KATEDRALE
Dubrovačka stolna crkva Uznesenja Marijina u sadašnjem obliku postoji od početka XVIII.st. Sagrađena
je nakon gotovo potpunog uništenja ranije romaničke katedrale iz XII.-XIV.st. u katastrofalnom potresu
1667. ranija romanička katedrala bila je prema povijesnim izvorima vrlo raskošna bazilika s kupolom,
bogato ukrašena skulpturama. Prema predaji, bila je građena i novcem koji je kao zavjetni dar priložio
engleski kralj Rikard Lavljeg Srca, preživjevši 1192. brodolom kod otoka Lokruma na povratku iz treće
križarske bojne. Tijekom restauratorskih radova na katedrali 1981. godine otkriveni su ostaci još jedne ranije
katedrale, koja se po svojim arhitektonskim značajkama vremenski smješta u VII.st. Ovo otkriće daje novu
dimenziju ranoj dubroačkojpoviesti, jer svjedoči da je u VII.st. Dubrovnik već bio izgrađena urbana cjelina.
Razorenu romaničku katedralu Republika je nastojala što prije obnoviti. U tim nastojanjima puno je
pomogao Stjepan Gradić, koji se tada nalazio u rimu. Njegova je zamisao da se dubrovačka katedrala obnovi
u oblicima rimskog baroka. U tom je smislu Republici predložio poznatog graditelja Andreu Buffalinija iz
Urbina, koji je izradio nacrte i model crkve u drvetu. Buffalini je novu katedralu zamislio kao trobrodnu
crkvu s kupolom.
Katedrala je svečano otvorena 1713. svečanim ophodom iz crkve Presvetog Rozarija sa svetim moćima.

3. KIPOVI NA KATEDRALI
Počevši od strane katedrale okrenute prema Karmenu nalaze se kipovi: sv. Matej Evanđelist. sv. Marko
Evanđelist, sv. Grizoston. na pročelju se nalaze (s lijeva na desno): sv. Ivan Krstitelj, sv. Petar, sv. Pavao i
sv. Šimun Prorok. U nišama, također na pročelj, s lijeve strane se nalazi sv. Josip, a s desne sv. Vlaho. Treći
zid, koji gleda na trg Luža, ukrašen je kipovima: sv. Ivana Evanđelist, sv. Luke Evanđelista, te sv.

4. BAZILIKA
5. TIZIANO U KATEDRALI
U svetištu katedrale, na čeonom zidu apside, visi vrijedan poliptih "Uznesenje Marijino" Tiziana
Vecellia i radionice. To je ulje na platnu.
Taj poliptih pripadao je Bratstvu sv. Lazara zvano "Lazarini", a nalazilo se u njihovoj bratimskoj crkvi s.
Lazara na Pločama. To su bratstvo tvorili uglavnom pučani obogaćeni trgovinom po Balkanu, te je narudžba
poliptiha za njihovu crkvu uslijedila kao izraz njihove ekonomske moći. Budući da u novosagrađenoj
katedrali nije bilo na glavnom oltaru oltarne pale, a katedrala je posvećena Uznesenju Marijinom na nebo,
odlukom Senata iz godine 1711. kao i odredbom gen. vikara Sebastijana Bunića iz 1712. prenesen je
Tizianov poliptih iz crkve sv. Lazara i katedralu.
Na srednjem dijelu pliptiha, u svijetloj pozadini ispunjenoj oblacima, prikazano je kako Marija
uzdignutim rukama ulazi u nebo, gdje je dočekuje anđeo da je okruni zlatnom krunom kao kraljicu neba i
zemlje.
Pod Marijinim likom su apostoli koji u raznim pozama gledaju uvis za Majkom Božjom kako ulazi na
nebo, osim jednog sijede kose i brade koji se nagnuo i gleda u prazan grob.
Na lijevom krilu prikazan je sv. Vlaho zaogrnut plaštem i mitrom na glavi, u desnoj ruci drži biskupski
štap, a u lijevoj grad Dubrovnik. Pokraj njega je lik sv. lazara.
 Nad njima u zasebnom polju, prikazan je arkanđeo Gabrijel, koji Mariji prikazanoj na suprotnom krilu
poliptiha, navještava Blagovijest. Marija klečeći u stavu poniznosti, prima arhanđelovu vijest. Pod
Marijinim likom, na istom krilu, prikazan je sv. Nikola s aureolom oko glave, bez mitre, odjeven u
skupocjenu kazulu, s biskupskim štapom u lijevoj ruci, a u desnoj s tradicionalnom jabukom. uz njega je sv.
Benedikt, duge prosjede glave, sa svetačkom aureolom oko glave.
Potpis Tizianov ispisan je na Marijinu sarkofagu: TIZIANUS.F.RR.
Prema mišljenju G. Gamulina, taj je poliptih nastao u vrijeme neposredno nakon 1552. kad slikar Krile
Nikolin radi kopiju ove slike za crkvu sv. Marije na otočiću Badiji kod Korčule.

6. ČETIRI SLIKE U PREZBITERIJU

7. BENEDIKT STAI
Benedikt Stay, slikar, pjesnik i glazbenik, rođen je 1650. u Dubrovniku. Slijedio je način slikanja
Caraccija. Republika mu jedodijelila trogodišnju stipendiju za učenje slikarstva u Rimu 1680. Pretpostavlja
se da je on napravio oltarnu sliku Navještenje za crkvu sv. Marije od Kaštela u Dubrovniku koja se danas
nalazi u katedrali.

8. SV. IVAN NEPOMUK

Olatr sv. Ivana Nepomuka podignut je u ljubičastom mramoru u stilu nordijskog baroka. Ovaj je oltar
donacija biskupa srijemskog Nikole Josipa Gljivovića s Pelješca, koji je bio savjetnik austrijske vladarice
Marije Terezije.

9. GOSPA OD PORATA
Središnji dio oltara pokriva mramornaploča što seže od predele do vrha atike. U sredini ploče je udubina
u kojoj je smještena slika Majke Božje zvana "Gospa od Porata". Sliku zatvara pozlaćeni okvir. Poviše slike
su aplicirane tri anđeoske glavice, ispod nje dvije i po jedna sa strane spojene međusobno reljefnim
festonom.
U zabatnom polju nalazi se ovalna uokvirena slika sv. Franje Saleškog koji u desnoj ruci drži štap, a u
lijevoj zatvorenu knjigu s natpisom "Praecepta".
Sadašnja Gospina slika pripadala je nekoć crkvi od Sigurate na Prijekome, a prenesena je u katedralu
odlukom Senata da nadomjesti staru glasovitu sliku Gospe od Porata, koja je nakon potresa 1667. bila
smještena u crkvi sv. Vlaha, ali je u noći 24. na 25. svibnja 1706. izgorjela u požaru crkve sv. Vlaha. Slika
prikazuje Gospu s Isusom u naručju. Slikana je u drvu i u stilu starijih Gospinih slika.
Osim Gospine i Isusove glave slika je okovana srebrnim reljefom. Reljef je umjetnički izrađen i predstavlja,
barem u donjem dijelu, sadržaj same slike. Gospa je ogrnuta zlatnim maforionom, s koprenom na glavi i
stojećki drži u lijevom naručju sjedećeg Isusa, koji je lijevu ruku privinuo na prsa, a desnu naslonio na
zemaljsku kuglu, koju Gospa podupire svojom desnom rukom. Na desnom Gospinu ramenu stilizirana je
zvijezda sa sedam trakova. Gospinu glavu okružuju zrake, dok joj dva anđela sa strana pridržavaju ukrašenu
krunu. Isusovu krunu pridržava lijevom rukom desni anđeo. Nad tom krunom nalazi se još jedna nadodana
manja kruna. Reljef je signiran inicijalima majstora DA i ZC.

10. RELIKVIJE (OPĆENITO)

Relikvija predstavlja čitavo tijelo, jedan njegov dio ili pak samo čestica nekog sveca ili balženika čiji je
kult od Crkve odobren. u širem smislu to su i predmeti koji su s tom osobom bili u uskoj vezi (odjeća) ili
pak sredstva kojima su mučeni. Budući da se tim ostacima pridaje čudotvorna moć, u slavenskim su
jezicima dobili naziv "moći".

11. RELIKVIJA KRIŽA

Relikvijar drva sv. Križa izrađen je od pozlaćena srebra, s dijelom drva sv. Križa, s trolisnatim
zaobljenim krajevima. Rad je dubrovačkog zlatara Jerolima Matova iz 1536. godine. To je tip klasičnog
kasnogotičkog reljefnog križa s reljefnim likovima na kraju krakova. na zaobljenim krajevima su reljefi:
Gospe s Djetetom, sv. Marije Magdalene, sv. Vlaha i sv. Stjepana Prvomučenika s jedne strane, a s druge
strane četiri evanđelista. Sredinia relikvijara, u kojoj se nalazi relikvija sv. Križa, zatvorena je s obje strane
staklom i mrežicom od pozlaćene srebrne žice, da se može vidjeti sveto drvo.

12. PELENICA
U riznici katedrale nalazi se srebrna škrinja iz XVI.st., koja je prema legendi Isusove pelenice izrađena od
strane dubrovačkih zlatara. U škrinji nalazi se pelenica. Kako je pelenica s vremenom kidana, jer su se od
njenih dijelova pravile moći, tako su dubrovačke časne sestre na poseban način kukicom ponovo izrađivale
otkinuti dio.

13. RELIKVIJE SV. VLAHA

Ruka, noga i glava Sv. Vlaha, rad domaćih majstora, pod patronatom bizantskih. Datiraju se u XII st.

14. TRIPTIH U RIZNICI

Prenosivi triptih "Poklonstvo kraljeva" rad je antwerpenskog slikara iz prve polovice XVI.st. To je
tempera na dasci. Na središnjoj ploči prikazana je Bogorodica s Djetetom kojoj se klanjaju dva kralja:
Baltazar i Gašpar i od njih prima darove. Na lijevom polju naslikan je lik trećeg kralja Melkiora, a na
desnom lik sv. Jospia.
Taj su triptih nosili sa sobom dubrovački poslanici kad su odlazili s haračem u Carigrad, da se pred njim,
prelazeći preko Turskog carstva, služi sveta misa.

15. SLIKE U RIZNICI (OSIM TRIPTIHA)

16. AMBON/ŠTIONIK (OPĆENITO)
Ambon je povišeno mjesto (govornica) smješteno na spoju svetišta i broda crkve, namjenjeno u prvom
redu čitanju biblijskih tekstova u liturgiji. Sastoji se od ovalne, kvadratne ili poligonalne ograde, s jedne
strane otvorene, zatim noge ili postolja na kojem počiva i malog stubišta kojim mu se prilazi. U bazilikama
se nalaze dva takva mjesta.
Štionik je pomični stalak ili govornica koja se stavlja na sredinu svetišta a služi k tome da drži knjigu u
liturgijskim činima. Isti stalak bez noge stavlja se na oltar i na njemu stoji misal za vrijeme mise.

17. PETILOVRIJENCI
To je oltar posvećen kotorskim mućenicima Petru, Lovru i Andriji, koje skraćeno zovu "Petilovrijenci".
njihove su moći, po pisanju dubrovačkih kroničara, donesene u dubrovnik 1206. iz Žanjica u Boki Kotorskoj
i pohranjene u moćniku stare katedrale. Njima su u XIV.st. dubrovački trgovci podigli crkvu u glavnoj ulici i
u njoj smjestili njihova tijela. Danas se na tom mjestu na Placi jedna ulica naziva "Petilovrijenci". Njihova
uspomena se u crkvi svetkovala 7. srpnja svake godine. Crkva je stradala u potresu 1667., nakon potresa je
bila prepravljena, ali se čini ne temeljito jer je bila napuštena.Zbog toga je 1801. gradilište i materijal uz
dozvolu Svete Stolice prodan Mati Nikoli Sorkočeviću uz uvjet da se od dobivene svote sagradi, u čast tih
mučenika, posebna kaplea i oltar u katedrali. Oltar je dovršen 1805.
U sredini, poviše oltarne pale, stiliziran je u niskom reljefu motiv krune s palmom, kao simbol
mučeništva.
U donjem je dijelu oltara, kao sastavni dio menze, ugrađen profilireani sarkofag od bijelog mramora. U
njemu su pohranjene moći spomenutih bokokotorskih mućenika. Na prednjoj strani sarkofaga stiliziran je, u
plitkom reljefu, motiv palminih grana kao simbol mučeništva.
U središtu retabla nalazi se oltarna pala uokvirena mramornim obrubom polukružnog presjeka, s
polukružnim završetkom na vrhu. Autor ove pale je Carmelo Reggio iz Palerma, koji se doselio u Dubrovnik
1800. i tu radio do smrti. Rađena je na bakrorezu klasicističkog slikara i grafičara Volpatova, kojemu je na
donjem dijelu dodan vjeran model grada Dubrovnika.
Slika prikazuje Petra, Lovru i Andriju, bokokotorske mučenike u tipičnoj lebdećoj impostaciji nad
Dubrovnikom kao njegovi čuvari i nebeski zaštitnici. Pogled donjeg i gornjeg lika upravljen je nebu, gdje je
nad njima u trokutu simbolično prikazano Božje oko iz kojeg izvire snop svjetlosnih zraka, dok su im ruke
ispružene nadolje kao da žele zaštititi grad Dubrovnik. Gornja dva sveca nose na glavi aureolu i mučeničku
palmu u rukama, dok onomu donjem liku aureolu i palmu nosi anđeo u sredini grupe.
Reggiovo slikarstvo očituje sintezu kasnobarokne umjetnosti i akademskog klasicizma.
Na lijevom pobočnom zidu ove kapele visi drveni kip sv. Ane, a na desnom sv. Katarine mučenice, rad
korčulanskog kipara Marina Radica s početka XX.st.

18. RIZNICA KATEDRALE (OPĆENITO)

Riznica dubrovačke katedrale bila je bez dvojbe jedna od najbogatijih na jadranskoj obali, ali je teško
stradala u potresu. I ono što se spasilo iz ruševina svjedoči i danas o velikom umjetničkom bogatstvu koje su
čuvale dubrovačke crkve. Među najznačajnijim predmetimka u riznici jesu relikvijari glave i ruke
dubraovačkog patrona sv. Vlaha. Riznica čuva velik broj relikvijara i crkvenog posuđa od XIII. do XVIII.
stoljeća, među kojima su mnogi rad glasovitih dubrovačkih zlatara. Kako se riznica katedrale smatrala i
vlasništvom Republike, to je pristup samom blagu bio moguć samo kada bi se istodobno upotrijebila tri
posebna ključa, od kojih je jedan čuvao dubrovački nadbiskup, drugi rektor stolne crkve, a treći tajnik
Republike. U riznici se čuva i veći broj slika izvanredne vrijednosti.

19. STJEPAN GRADIĆ

Stjepan Gradić bio je jedan od vodećih dubrovačkih intelektualaca svog vremena. Radio je u Rimu na
položaju kustosa, a zatim i rektora Vatikanske knjižnice, no bio je i u ulozi neslužbenog dubrovačkog
poklisara pri Svetoj Stolici. Gradić se zahvaljujući brojnim vezama i prijateljstvima silno zauzeo za obnovu
potresom stradalog grada. Njegova zamisao da se dubrovačka katedrala obnovi u oblicima rimskog baroka.
Stoga je predložio Republici vrlo poznatog graditelja Andreu Buffalinija iz Urbina, koji je izradio nacrte i
model današnje crkve u drvetu.

20. CRKVENA VLAST U REPUBLICI

Vlastela dosljedno zastupaju načelo da je Dubrovačka Republika katolička država te dosljedno pomažu
intencije Rimske kurije prema zemljama dubrovačkog zaleđa. Vlastela su oblikovala i svoju političku tezu,
koju je vlastelin-kroničat J. Rastić ovako formulirao: "da će Republika očuvati toliko svoje slobode koliko
sačuva čiste katoličke vjere na svom području". No, to je sve vrijedilo, i u tom razdoblju, pod uvjetom
praktičke provedbe načela koja su bila afiirmirana već sredinom XIV.st., a to su: utjecaj dubrovačke
svjetovne vlasti pri odlukama o zauzimanju važnijih funcija u crkvenim institucijama, osobito za položaje
nadbiskupa, članova dubrovačkog kaptola, poglavara samostana u gradu i na ostalom dubrovačkom
području; stalna praksa imenovanja državnih prokuratora kod važnijih crkvenih institucija, radi uvida u
njihov rad i u njihovo materijalno poslovanje; zabrana daljnjeg stjecanja nekretnina crkvenim institucijama;
podrewđivanje crkvenih težnji interesima državne politike dubrovačke vlastele. Vlastela su i u razdoblju do
sredine XVII.st. najodlučnije ustrajala na takvim praktično-političkim odnosima Republike sa Crkvom.
Uspjeli su to i provoditi, pronalazeći načina da i Rimsku kuriju privole na prihvaćanje faktičkog stanja
takvih odnosa. Upotrebljavali su crkvene ljude ponekad kao svoje poslanike i diplomatske agente. Isto tako,
znali su i mogli afirmirati i proglasiti načelo: "nitko tko je božji vojnik ne smije se uplitati u svjetovne
poslove", da time onemoguće društveno-političko djelovanje crkvenih osoba, te da to načelo postave kao
statutarnu normu, neopozivu i trajnu. Nije bilo snage koja bi se suprostavila takvoj politici vladajuće
vlastele.
Situacija se izmjenila u drugoj polovici XVI. st. Papin vizitator je 1574. izvjestio da dubrovačka Sinjorija
uzurpira crkvenu jurisdikciju i slobodu svete crkve, što navodno popomažu dubrovački nadbiskup i stonski
biskup; ta se uzurpacija osobito očituje: u zatvaranju i izgonu svećenika i redovnika, koji se lišavaju
beneficija i sudi im se pred svjetovnim sudovima; u odlučivanju o crkvenoj imovini; o donošenju propisa o
crkvenim poslovima; u postavljanju državnih prokuratora važnijim crkvama koji upravljaju njihovom
imovinom; u određivanju ispovjednika opaticama i sl. Spor sa Rimskom kurijom oko ovih optužbi trajao je
više godina.

21. KRSTIONICA
U blizini katedrale, na njenoj zapadnoj strani, na današnjoj Bunićevoj poljani dizao se slobodno stojeći
poligonalni volumen zgrade krstionice u crvenom i bijelom kamenu. Ova je građevina podignuta 1326. i bila
je jedini sastavni dio sklopa stare katedrale koji je preživio potres. Godine 1830. dao ju je srušiti neki bahati
austrijski vojni zapovjendik, jer je zaklanjala pogled s prozora njegove rezidencije.
Sadašnja krstionica nalazi se u kapeli (prva s desne gledajući prema oltaru).Do nje se dolazi
stepenicama. Sprijeda je mramorna kamenica za vodu u obliku ciborija s drvenim izrađenim poklopcem.
Figuralni ukras krstionice tvore stojeći mramorni kipovi u naravnoj veličini, u sredini u udubini kip
Spasitelja, a lijevo sv. Ivana Krtitelja i desno proroka Ezakijela. Isus je prikazan raširenih ruku, s izrazom
ozbiljna lica, ali pun blage vedrine. Ispruženim prstom pokazuje na natpis na luku udubine: "Ja ih krstim u
ime Oca i Sina i Duha Svetoga". Kip nosi mramorno podnožje na kojem su izrađene dvije anđeoske glavice.
Na atici je u sredini polukip Boga Oca raširenih ruku, a sa strane po jedan anđeo s natpisom. Desni: "Izlit ću
na njih vodu čistu"; a lijevi: "Evo Jaganjca Božjeg". Ti natpisi simbolično pokazuju ulogu sv. Ivana
Krstitelja i proroka Ezakijela, spajajući Stari i Novi Zavjet. Ispod Boga Oca je mramorna školjka u kojoj je
plastično prikazana golubica raširenih krila kao simbol Duha Svetoga.
Glavna odlika kipova sv. Ivana Krstitelja i proroka Ezakijela je savršena prirodnost njihovih pokreta, što
imaju svoj izvor u njihovu poslanstvu i naglašenoj poruci koju prenose, ovdje konkretno simboliku
sakramenta krštenja.

JUŽNI DIO
1. IVAN GUNDULIĆ
Pjesnik Ivan Gundulić rođen je u Dubrovniku 1589. Školovao se u rodnom gradu. Biran je dva puta za
kneza Konavala, za senatora i člana Malog vijeća te izaslanika kod bosanskog paše. Najznačajniji je
predstavnik baroknog stvaralaštva u Dubrovniku. Obilježje njegovom stvaranju dao je duh katoličke obnove.
Motiv je spoznaja o prolaznosti ljudskog života, odnosno smrti i života. Najznačajnija su mu djela: Suze sina
razmetnoga (Mleci, 1622.), Dubravka (prikazana u Dubrovniku 1628.) i Osman (tiskan tek 1826.). Suze sina
razmetnoga je epska pjesma napisana u tri plača, priča o rasipnom sinu. Nastala je na otoku Daksi i biblijski
prikazuje prolaznost. Dubravka je pastirska igra koja veliča slobodu i odiše rodoljubljem. U Osmanu,
epskom pjevu od 12 pjevanja, opisuje pobjedu Poljaka nad Turcima kod Hočima 1621. U njemu također
slavi slobodu i obrađuje motive kršćanske slodode i slavenskog osjećaja. Ivan Gundulić umro je u
Dubrovniku 1638. Grob mu je u franjevačkoj crkvi. U biblioteci franjevačkog samostana čuvaju se najstarije
kopije Osmana iz 1652. kao i primjerak iz 1826. tiskan u Dubrovniku.
2. GUNDULIĆEVA POLJANJA
Gundulićeva poljana nalazi se na kraju Ulice od puča. Nastala je nakon razornog potresa 1667. na dijelu
grada koji je najviše stradao u potresu. Prije potresa na tom su se mjestu nalazile kuće, koje su u tom jakom
potresu srušene. Danas se na toj poljani nalazi kip Ivana Gundulića, Rendićev rad iz 1893. Tu je također i
mala Amerlingova fontana za koju se pretpostavlja da je prvotno bila namjenjena za Brsalje. Danas se tu u
toku jutra nalazi zelena tržnica.
3. ŠKOLSTVO U DUBROVNIKU
4. JEZUITI (RED)
Jezuiti ili Isusovci je red što ga je 1540. u Španjolskoj osnovao Ignacije Loyola. Osim tri uobičajena
zavjeta polažu i četvrti: da će ići, ako ih crkveni poglavari pošalju, na misije. Odigrali su veliku ulogu u
protureformaciji. Godine 1773., na brojne pritiske, papa Klement XIV. ih ukida, a 1858. red je opet
obnovljen. odijelo im je crne boje, a sastoji se od talara i široka tkanog pojasa kome sprijeda vise dvije
jednako široke vrpce.

5. JEZUITI U DUBROVNIKU
6. BARTOL KAŠIĆ
7. ISUSOVAČKI KOMPLEKS S CRKVOM
S južne strane Gundulićeva se poljana nastavlja na monumentalnu baroknu skalinadu koja vodi na
Poljanu Ruđera Boškovića; na njoj se nalaze isusovačka crkva sv. Ignacija i Collegium Ragusinum,
glasovito dubrovačko isusovačko učilište. Ovaj urbanistički sklop mnogi drže najbaroknijim kutem ne samo
Dubrovnika, nego i cijele Dalmacije. Nezadovoljan brojnim talijanskim učiteljima s kojima su Dubrovčani
često dolazili u sukob, dubrovački biskup Beccadelli zatražio je 1555. od tek osnovanog isusovačkog reda
da u gradu Dubrovniku otvori kolegij. Ideja se nije odmah ostvarila. Tek ostavština dubrovačkog isusovca
Marina Gundulića 1647. omogućila je da se konačno pristupi planiranju gradnje. Isusovački rektor
Gianbattista Canauli izgradio je 1653. projekt koji je trebao urbanistički regulirati cijelu četvrt u najstarijem
dijelu grada, kako bi se na tom mjestu zgradila isusovačka crkva i kolegij. Ovaj projekt uključivao je rušenje
cijelog kompleksa starijih dubrovačkih kuća. One su se počele otkupljivati, ali je potres 1667. omeo daljnje
radove. Oni su nastavljeni tek koncem stoljeća. U tu svrhu pozvan je glasoviti isusovački arhitekt i slikar
Ignazio Pozzo, koji je počeo raditi na projektu crkve 1699., a dovršio ga je 1703. Crkva sv. Ignacija
završena je 1725., a za kult je otvorena 1729. Po raščlani svog monumentalnog baroknog pročelja srodna je
graditeljskim zamislima vidljivim i na dubrovačkoj stolnoj crkvi. Unutrašnjost crkve pokazuje slične
značajke. Svetište crkve oslikano je iluzionističkim baroknim freskama slikara Gaetana Garcije, koje
prikazuju prizore iz života sv. Ignacija, osnivača isusovačkog reda. Pod pravim kutom na pročelje crkve
naslanja se zgrada isusovačkog kolegija, izrađena prema projektima Ranjine i Canalija, koja svojim
neutralnim i tvrdim linijama samo naglašava barokno pročelje crkve i razvedeno barokno stubište prema
gradu. Autor izvanredno uspjele barokne skalinade jest rimski arhitekt Pietro Passalacqua. Projektirana je
1738. i svojom arhitektonskom raščlambom predstavlja uspio prostorni efekt koji djeluje kao daleki odjek
glasovitog rimskog stubišta koje vodi od Piazza di Spagna do crkve Trinità dei Monti.

8. ISTOČNA CRKVA (OPĆENITO I RAZLIKE IZMEĐU ISTOČNE I ZAPADNE CRKVE)

9. PRAVOSLAVNA CRKVA U DUBROVNIKU
10. SV. VLAHO (SVETAC)
Postoji u Dubrovniku razvalina crkvice sv. Stjepana u Pustijerni za koju se vezuje jedna od najljepših i
njaznačajnijih legendi ovog grada. Po toj su se priči 971. godine usred zime, u noći od 2. na 3. veljače pred
gradskim zidinama ukotvile mletačke lađe. Služeći se izgovorom da se trebaju snabdjeti hranom i vodom
prije putovanja prema istoku, Mlečani su slobodno ulazili u srednjovjekovni Dubrovnik, ali su njihove
uhode pomno promatrale broj stražara na zidinama i količinu oružja u arsenalu.
Usred zimske noći, u vrijeme kad su ulice opustjele, gradskim trgom je prema Pustijerni i crkvi sv.
Stjepana išao plovan – svećenik Stojko. Crkvu je našao otvorenu, a u njoj četu nebeske vojske i pred svima
sijedog starca. Obratio se svećeniku molbom da obavjesti gardske oce kako Mlećani planiraju napad na
Dubrovnik, a on ih je sa svojom vojskom već nekoliko noći odbijao od gradskih zidina. Bio je obučen
ubiskupsko odjelo, na glavi mu mitra, u ruci štap, a na upit Stojkov tko je, odgovorio je da mu je ime Vlaho.
Tako je jedne zimske noći Dubrovnik upoznao svoga zaštitnika, svoga parca-svetog Vlaha. Sutradan se
njegov glasnik uistinu obratio gradskim ocima i prenio poruku. Čim su počele užurbane pripreme na
zidinama, a gradska vrata se zatvorila, Mlečani su znali da su im namjere otkrivene i krenuli su dalje.
Već se slijedeće godine 972. u Dubrovniku započinje slaviti dan zaštitnika, au blizini gradskih vrata
gradi se i prva njegova crkva. Proći će stoljeća blagostanja i slobode, a prve će se kosti svetog Vlaha,
sebatskog mučenika i biskupa, u Dubrovnik prenijeti tek 1026. Za njega se zna da je poginuo mučenićkom
smrću za cara Dioklecijana, a živio je u 3. stoljeću u Sebasti u Kapadociji.
Dubrovčani su noćni događaj 3. veljače označili svojim najvećim blagdanom kad se gradska vrata
širom otvore svim prijateljima i vjernicima iz okolice.
U prošlosti je za svečev dan iz Dvora izlazio knez zaogrnut u crvenu togu, a misu pred okupljenim
plemstvom, gradskim pukom i svećenstvom održavao dubrovački biskup. Pred knezom su ispred dvora ples
plesale tržnice, posebno obučene djevojke s košarama punim smokava, naranača i tek ispečenog peciva.
Grad bi bio svečano urešen, a iz udaljenih seoskih župa, sve dokle je sezalo područje Dubrovačke
Republike, dolazili su vjernici u svečanim narodnim nošnjamam, s barjacima svojih crkava.

11. CRKVA SV. VLAHA

Barokna crkva dubrovačkog zaštitnika, svetog Vlaha, sagrađena je 1715. na mjestu stare romaničke
crkve posvećene istom svecu. Ovu vrijednu građevinu znatno je uništio velik požar u noći između 24. i 25.
svibnja 1706. godine. Na zahtjev dubrovačke vlasti, sadašnju crkvu izgradio je mletački graditelj Marino
Gropelli po uzoru na venecijansku crkvu sv. Mauricija. To je središnja građevina s ovalnom kupolom u
sredini, velikim kićenim portalom i širokim stubištem pred ulazom. Vanjski bogati barokni ukras u
suprotnosti je sa strogim jednostavnim fasadama kuća na Placi, pa na svoj način unosi živost u ovaj
ambijent.
Unutrašnjost crkve vrlo je bogato ukrašena prema zahtjevima reprezentativnog baroknog sloga u kojem je
građena. Najizrazitiji su u tomu raskošni oltari od raznobojnog mramora. Na glavnom oltaru crkve čuva se
vrijedni gotički kip sv. Vlaha od pozlaćena srebra iz XV. stoljeća. Rad je nepoznatog majstora iz
dubrovačke škole, a po svojim umjetničkim kvalitetama jedna je od najvrijedniih skulptura u dugoj povjesti
dubrovačke umjetnosti. Osim umjetničkih, ima i dokumentarnu vrijednost, jer svečev lik u svojoj lijevoj ruci
drži maketu grada Dubrovnika na kojoj se mogu vrlo dobro raspoznati građevine uništene u kasniem
velikom potresu. Sama skulptura jedina je od brojnih zlatnih i srebrnih kipova i crkvenog posuđa neoštećena
preživjela požar crkve, pa se ta činjenica uzimala kao dokaz njezine čudotvornosti.

12. ORLANDOV STUP

Veliki i vitki kameni stupac za viorenje zastave ukrašen je likom srednjovjekovnog kneza u dubokom
reljefu. Izradio ga je prema ugovoru iz 1418. strani kipar, Bonino iz Milana, uz pomoć domaćih majstora.
Uzoran je to primjer monumenatlne skulpture dvorskog stila internacionalne gotike izložene u otvorenome
prostoru grada iz specifičnih sadržajnih razloga kojima se i likovne odlike dosljedno podređuju.
Poput niza srednjoevropskih gradova, naime na Sedozemlju je iznimno Dubrovnik postavio rečeni spomenik
u svojoj jezgri kako bi za venecijanskog osvajanja slavenske obale istaknuo zaštitu kralja Žigmunda pod
pokroviteljstvom kojeg su tada bili i daleki gradovi u zajedničkom trgovačkom savezu tzv. Hanza-lige.

13. SPONZA
Neposredno uz Lužu s lijeve strane trga podiže se monumentalna gotičko-renesansna palača Sponza,
jedna od najljepših palača u Gradu, koja je do danas uspjela sačuvati svoj prvotni izgled. Dobrim dijelom
ona upućuje na mogući izgled većeg broja javnih i privatnih gradnji prije razornog potresa 1667. godine.
Ime je dobila po ranijem lokalitetu Spongia gdje se skupljala kišnica. U njoj je u vrijeme Republike bio
smješten carinski ured i skladišta, pa se palača često naziva i Divona (od dogana – "carina"). Osim carine, u
zgradi se nalazila državna kovnica novca, banka, državna blagajna, i riznica, te oružana. Palača Sponza
objedinjavala je niz državnih ureda, vrlo važnih za Republiku, koja je živjela najvećim dijelom od trgovine.
Projekt za ovu kompleksnu palaču izradio je dubrovački protomagistar Paskoje Miličević. Obuhvaća
velik pravokutni objekt s unutrašnjim dvorištem. Prema trgu zgrada ima rastvoreni trijem, kao i na prvom
katu u dvorištu. Zgrada je mješavina gotičkog i renesansnog sloga, što je odlika svih važnijih palača tog
vremena na istočnojadranskoj obali. Trijem i kiparski ukras zgrade izrađuju nakon 1516. korčulanski
majstori, braća Andrijići, ali i niz drugih manje poznatih klesara. Na začelnom zidu dvorišta kipar Beltrand
Gallicus izradio je vrlo lijep medaljon s Kristovim monogramom i dva anđela. Pojedina carinska skladišta
obilježena su imenima svetaca napisanim kapitalom na nadvratnicima. Glavni natpis na luku atrija na kojem
je nekoć visjela vaga ističe točnost dubrovačkih mjera: FALLERE NOSTRA VETANT; ET FALLI
PONDERA: MEQVE PONDERO CVM MERCES: PONDERA IPSE DEVS – Naši utezi ne daju da se vara
i bude prevaren. Kad mjerim robu, mene mjeri sam Bog. Palača Sponza nije bila oštećena u jakom potresu
1667. i vjerojatno je ta činjenica spasila samu Republiku. Ona je unatoč teškim pustošenjima mogla nastaviti
svoje glavne državne poslove. Na prvom katu Sponze u velikoj dvorani sastajala se dubrovačka Akademija
složnih, koju je u drugoj polovici XVI stoljeća osnovala skupina dubrovačkih pjesnika. Bila je to prva
institucija književnog života u Dubrovniku.
Danas se u zgradi Sponze nalazi najvažnija kulturna ustanova grada Dubrovnika – Dubrovački arhiv.
Ranije, u vrijeme Republike, on se čuvao u Kneževom dvoru. U njemu su sačuvani gotovo svi dokumenti
koji obuhvaćaju razdoblje od XII. stoljeća do propasti Dubrovačke Republike. Dubrovački arhiv obiluje i
novijom arhivskom građom iz XIX. i XX. stoljeća. Po bogatstvu raznovrsne dokumentarne građe jedan je od
najvažnijih poviesnih arhiva u svijetu. Arhiv posjeduje 7000 svezaka rukopisa i oko 100 000 pojedinačnih
rukopisa. Najranija sačuvana isprava iz ovog arhiva potječe iz 1022. godine. Već 1278. godine Republika je
zavela sustavno zapisivane i pohranu svih javnopravnih i privatnopravnih spisa. Jezici kojima su pisane
isprave jesu latinski i talijanski, ali ih ima mnogo i na hrvatskom jeziku, zatim na turskom, španjolskom,
ruskom, novogrčkom i arapskom. Osobito je vrijedna zbirka zakonskih i pravnih knjiga, a među njima
posebno Dubrovački statut iz 1272. godine. Sačuvani su i zapisi kancelarije i notarijata Republike, prijepisi
svih oporuka, zatim zapisinici svih triju vijeća Republike, službena korespondencija, zapisi o plovidbama
svih brodova, popisi robe i putnika i još mnogo drugih dragocjenih povijesnih podataka iz kojih se može
rekonstruirati ukupna politička, diplomatska i gospodarska povijest Dubrovačke Republike, ali i obilje
arhivske građe koja se odnosi na povijest drugih država i naroda.

14. LUŽA ZVONARA

U prostoru između Gradskog zvonika i palače Sponza nalazi se Luža, stara zvonara. Nakon eksplozije
baruta u Kneževom dvoru, zvona za saziv Vijeća prenesena su iz dvora u Lužu. Zvona na Luži zvonila su,
osim za saziv vijeća, i na uzbunu od požara i drugih opasnosti. Luža je izgrađena 1463., a temeljito je
obnovljena 1952. Pod Lužom se nalaze unutrašnja gradska vrata izgrađena u gotičkom stilu, Vata
carinarnice, kojima se s Place izlazi prema Vatima od Ploča ili izravno u prostor Stare luke kroz Vrata
Ribarnice.

15. ZVONIK
Gradski zvonik sa satom izgrađen je 1444. godine točno u osovini Place. Visok je 31 metar i uz Minčetu
i Orlandov stup jedan je od simbola slobodnog grada-države. Izgradili su ga domaći majstori Grubačević,
Utišenović i Radončić. Prije izgradnje zvonika, Gradski se sat nalazio na Kneževom dvoru. Mjedenu
obojenu ploču novog sata na zvoniku s kazaljkom mjesečevih mjena, kao i dva drvena ljudska lika koja
udaranjem o zvono označuju sate, izradio je Luka, sin admirala Miha Žurgovića. Nešto kasnije novu ploču s
brojkama izradio je dubrovački slikar Matko Junčić. Drvene figure zamjenili su glasoviti brončani "zelenci",
a 1509. glasoviti ljevač Ivan Rabljanin izlio je i novo zvono na kojem je tekst Ilije Lampridija Crijevića. I
ovaj je zvonik stradao u potresu, njegova je stabilnost narušena, nagnuo se i prijetio da će se urušiti. Stoge je
1929. prema starom nacrtu ponovo izgrađen.

16. MJERE UREPUBLICI

17. ARHITEKTURA ISTOČNOG DIJELA STRADUNA
18. MALA ONOFRIJEVA FONTANA
Neposredno uz zgradu gradske straže smjestila se Mala Onofrieva fontana. Nakon završetka izgradnje
dubrovačkog vodovoda, njegov projektant Onofrio della Cava postavio je na zapadnom i na istočnom dijelu
Place dvije javne česme. Mala česma je postavljena na istočnom kraju kako bi posluživala ondašnju tržnicu
na Luži. Mala onofrijeva česma podignuta je 1438. i pravo je remek-djelo skladnog spoja funkcije i ukrasa.
Skulptorski ju je obradio kipar Petar Martinov iz Milana, a mehanizam je napravio Onofrio della Cava.

19. LUČARICA
Lučarica je ulica koja ide od Gundulićeve poljane do Place. U satrom je Dubrovniku bila najvažnija
ulica, koja je i prva popločana. Izlazila je kroz glavna vrata starog dijela grada, zvana Porta Leonis i išla
(kao i danas) do Place.

20. KAZALIŠTE
O prvim kazališnim predstavama u Dubrovniku znamo da su se održavale u doba renesanse negdje među
dubrovačkim kućama i ulicama, a najčešće na širokom prostoru ispred Kneževog dvora. Stari arsenal Orsan
bio je prvi dubrovalki zatvoreni teatarski prostor od kraja 17. stoljeća do 1808., a poslije pada Dubrovačke
Republike kada je velika vjećnica izgubila svoju funkciju, teatar je organiziran u toj dvorani. To je kazalište
nosilo naziv Kneževsko kazalište i korištemo je od 1809. do 1817. kada je stradalo u požaru.
U vrijeme austrijske vlasti kazališna djelatnost odvijala se u uređenom prostoru kuće Gozze (Gučetić), u
periodu od 1823. do 1864. Zgrada u kojoj Katalište Marina Držića djeluje danas izgrađena je 1865., a
izgradnju je finnancirao Luko Bonda (Bundić). Nazvana je Bondin teatar i pod tim imenom djeluje do
Drugog svjetskog rata.
Kao profesionalno kazalište djeluje od 1944., kada je utemeljeno kao Narodno kazalište Dubrovnik.
povodu obilježavanja 400 godina smrti velikog dubrovačkog pisca Marina Držića, Kazalište dobiva
današnje ime.
Oslikan strop dubrovačkog kazališta djelo je Vlaha Bukovca (Cavtat 1855.-Prag 1922.), koji postavlja
temelje hrvatske moderne. Tema Bukovčeva djela, slikanog na stropu 1901. je "Krunjenje dvostruko na
nebu i zemlji".
Svečan zastor Kzališta s motivima dubrovačkog gradskog života oslikao je suvremeni umjetnik Frano
Delale 1986. prilikom temeljitog restauriranja zgrade.

21. KIPOVI NA I U CRKVI SV. VLAHA

U crkvi se nalaze dva kipa djela Nikole Lazanića. To su Sv. Vlaho i sv. Jeronim. Rađeni su u kameni
krajem XVI.st. Dva kipa u zatvorenom obrisu čvrstih tijela, ali i živome pokretu koji gotovo da najavljuje
patetiku dolazećeg baroka, očituju morfološku zrelost i klesarsku vještinu nadarenog kipara. Zaokrenuti u
zakočenoj kretnji početnog raskoraka i nejednakog položaja ruku, zadržavaju osebujnu statuarnost, a
pogledom uprtim u nebo nazančuju primjerenu dinamičnost.
Tu se nalazi i drveni kip sv. Antuna Pustinjaka, te iznad oltara kameni kipovi.
Na pročelju crkve sa strana se nalaze kipovi koji označavaju Vjeru i Nadu, a u sredini je kip sv. Vlaha.

KNEŽEV DVOR
1. PALAČA
 2. KNEZ
Knez je uvijek bio plemić Biran je između članova Senata. Imao je mandat mjesec dana, jer se nije
dopuštalo da jedna osoba stekne političku moć. To je bio jedan od njihovih načina očuvanja slobode. Birao
se svakog 27. u mjesecu, a na funkciju je stupao 1. u mjesecu. Jedina iznimka vezana za izbore kneza bio je
izbor kneza za siječanj, jer se taj knez birao uvijek prije Božića. Nakon mandata od jednog mjeseca, isti je
mogao opet biti izabran za kneza nakon 2 godine. Taj se mandat ustalio nakon 1359. godine.
Knez je upravljao radom svakog vijeća i odlučivao samo kao njihov član. Izražava mu se počast kao
predsjedavajućem najvažnijih organa vlasti, ali su i brojnim zakonima predviđene sankcije ako ne izvršava
svoje obveze. Praksom je uvedeno da ga zamjenjuje najstariji član Malog vijeća.
Knez se nalazio na čelu Malog vijeća, koji je bio izvršni organ. Za vrijeme mandata živio je u Kneževom
dvoru. Ovisno o tome da li je knez imao grob u franjevaca ili dominikanaca, o tome je ovisio čiji je svećenik
služio misu u kapelici Kneževog dvora.
On je tu živio sam, ali pošto u Statutu postoje odredbe o tome što ako se knežev sin rodi u dvoru,
odnosno, ako se rodi doma, vidimo da je njegova obitelj ipak znala biti s njim u dvoru.

3. VLADA REPUBLIKE
4. SUDSTVO U REPUBLICI
Svi državni organi imaju jednogodišnji mandat uz vakanciju od dvije godine. Sudstvo, koje je pod
stanovitim nadzorom Senata i Malog vijeća, posebna je briga državnih organa, jer trgovačka privreda
zahtjeva ekspeditivnost i elastičnost. Sve uglednije funkcije u upravi i sudstvu zadržava vlastela.
Razdvajanje sudske vlasti od upravne dubrovačpka su vlastela provela do doređene granice. Čvrste su veze
ostale preko članstva sudaca, civilnih i krivičnih, u Vijeću umoljenih, tj. u glavnom organu političke vlasti, a
zatim i preko nadležnosti istog vijeća, kao i Malog vijeća, u apelacionom postupku. Utjecaj političke vlasti
očitovao se i u tome što je još bilo propisa po kojima se kazna odmjeravala po nahođenju te vlasti. Godine
1555. zakonski je određeno da presuđivanje o svim deliktima koji se kažnjavaju smrću ili gubitkom dijela
tijela spada Vijeću umoljenih. Stalno se održavalo u praksi i staro načelo naglašeno i 1358. – da članovi
kolegijalnih organa moraju biti vlastela iz raznih vlasteoskih rodova.

5. ATRIJ DVORA
6. TAMNICE I NAČIN KAŽNJAVANJA (NELA LONZA)
7. MIHO PRACAT
Miho Pracat bio je jedan od najbogatijih i najviđenijih pomoraca Dubrovačke Republike. Jedini
spomenik koji je Dubrovačka Republika podigla građaninu – pučaninu i to u Kneževom dvoru upravo je
spomenik Mihu Pracatu. poprsje je djelo kipara P. Giacomettija iz Recanatija.ignut spomenik krije se u
činjenici da je bio dobrotvor koji je svoje veliko bogatstvo oporučno ostavio Republici, da je pomagao
siromašne, brinuo se za bolnice, crkve i samostane.

8. TRI VIJEĆA
Na čelu Dubrovačke Republike tri su vijeća pod predsjedanjem rektora s jednomjesečnim mandatom i
pravom odlučivanja kao i svi drugi članovi. Veliko vijeće uključuje sve odrasle muške članove vlasteoskih
domova i ono bira Vijeće umoljenih (Senat) i Malo vijeće. Senat u Republici ima stvarnu vlast, brojeći do
1490. 51 člana, te kasnije 61 člana. Malo vijeće izvršni je organ Senata i Velikog vijeća.

9. GLAZBENA DVORANA
Namještaj je iz druge polovice XVIII. st., pripada stilu Lui XVI. Veliki sat, smješten na intarziranoj komodi,
dar je maršala Marmounta 1809. prvom dubrovačkom načelniku nakon ukidanja Republike. Mramorne
biste Dioniza i Diogena rad su talijanksog kipara Inocezca Spinazzija oko 1795. Na maloj konzoli u uglu
salona stoji alabasterna vaza. Klavir je rad bečkog majstora Antona Waltera oko 1780. Na smeđoj konzoli
ukrašenoj figurom pozlaćenog putta je srebrni lukjernar s početka XIX. st.
Iznad vrata su alegorijske slike s prikazima godišnjih doba nepoznatog talijanskog slikara s početka XVIII.
st. Zidova između prozora krase dva ženska portreta: lijevo, portret plemkinje iz XVI. st. (venecijanska
škola), a desno vleadike Getaldić rođene Natali, nastao početkom XIX. stoljeća. Velike kompozicije na
središnjim poljima zapadnog i istočnog zida predstavljaju povijesnu temu i legendu. Lijevo je "Sofonizba"
(XVII.st.), kćer Hazdrbala (Hanibalova brata), koja se otrovala nakon pada Kartage (II. st. pr. K.) da ne bi
morala sudjelovati u trijumfalnoj povorci u Rimu. Na suprotnom zidu je kompozicija "Otmica Sabinjanki"
nepoznatog talijanskog autora iz XVII. st. Prema legendi za vrijeme kralja Romulusa u VII. st. pr. Krista,
Rimljani su oteli djevojke susjednog plemena Sabinjana, zbog čega je izbio rat među njima. Kristalni luster
je češki rad (XIX. st.).

10. SALON LOUIS XV.

11. SALON LOUIS XVI.
12. KNEŽEV KABINET
Pokućstvo je iz druge polovice XVII. st. i početka XVIII. st. Kabinetski ormarić smješten na istočnom
zidu dvorane djelo je napuljske radionice L. Giordania s kraja XVII. stoljeća. Ukrašen je slikarijama
(tempera na staklu) s mitološkim prizorima i fantastičnim pejzažima uokvirenim kornjačevinom i
ebanovinom. Na južnoj strani stoji komoda-sekreter (kraj XVII. st.) ukrašena intarzijom i uloženom
bjelokosti. Nasuprot nje je druga komoda-sekreter iz istog razdoblja, na kojoj stoji sat tpia "noćni"
/notturno/ iz XVII. st.sa scenom Adisonove smrti. Sat nema kazaljki već rimske brojke koje se okreću u
polukrugu od lijeva u desno.Mjesto gdje se nalazi rimska brojka – oznaka sata, pokazuje koliko je minuta
dotičnog sata prošlo. Iznad sata visi slika "Krštenje Kristovo", djelo Mihajla Hamzića, naručeno za Knežev
dvor 1508. godine. navedeni je slikar posljednji domaći predstavnik slikarstva u Dubrovniku XV. i XVI.
stoljeća.
Na suprotnom zidu je alegorijska kompozicija mletačkog slikara Parisa Bordonea "Venera i Adonis" iz
prve polovice XVI.st. Portret na zapadnom zidu predstavlja dubrovačkog kneza Klimu Menčetića, koji je
bio knez listopada 1692. Na radnom stolu stoji srebrna tintarica s početka XVIII. st. i srebrni lukjernar iz
druge polovice XVII.st U škrinjici intarziranoj bjelokošću (XVII st.) su ključi gradskih vrata koje je knez
čuvao; nadesno Vrata od Pila, nalijevo Vrata od Ploča. Dva ključa za svaka vrata, jer su i vrata bila dvoja:
velika i u njima urezana mala.

13. SPAVAĆA SOBA

Pokućstvo je iz prve polovice XVIII. stoljeća, stil rokoko, osim kreveta i ugaonih konzola koji su
rekonstrukcija istog stila. Pokrivač na krevetu je iz XIX. st., dok je damast baldahina kao i obrubna čipka iz
XVIII. st. Naslonjači i stolica presvučeni su kretonom iz prve polovice XVIII. st. Komoda-sekreter je bogato
ukrašena intarzijom u raznobojnom drvu i jednim sedefastim detaljem. Na njoj je japanska porculanska boca
s poklopcem. Srebrni lukijernar na maloj komodi, stila Luj XVI, je iz druge polovice XVIII. st. Porculanske
vaze su japanski rad, a tabernakl sat (XVIII.st) je rad bečkom majstora A. Körnera.
Sa strane kreveta su slike: "Krist na Maslinskoj gori" (tempera na mramoru) XVI.st. nepoznatog slikara i
Ovalno "Raspelo" slikano na bakrenom limu, nastalo u Italiji u XVI.st. Na suprotnom zidu su dvije slike
nepoznatog autora iz XVI.st. (ulje na bakrenom limu) s temama Kristove muke "Bičevanje" i "Krunidba
trnovom krunom".

14. ZBIRKA U POLUKATU

15. PODKNEZ U REPUBLICI I NJEGOVA OVLAST
16. RIZNIČARI
Rizničare Gospe Velike uz Punomoćnike nalazimo u Statutu iz 1272. Kad su nastali, ne zna se. U
početku su bila samo dva rizničara, a kasnije (1333.) povećan je broj na tri, koji su imali rješavati poslove
većinom glasova. Ako bi jedan pošao iz grada, odmah bi se morao naći njegov zamjenik, tako da nikad ne
bude manje od trojice. Za slučaj zapreke jednog rizničara, imao ga je zamijeniti Malovijećnik izvučen
srećom, jer ih nije smjelo biti manje od tri kad bi se primao i razdjeljivao novac.
Zakonom iz 1414. naređeno je da nitko ne smije odbiti blagajničko mjesto, niti zadržati kakvu službu
punomoćnika, nego se sasvim posvetiti rizničarskom polsu. S druge strane balgajnici su bili oslobođeni svih
ostalih državnih službi, izuzev kneževske, malovijećničke, senatske i poslaničke.
Rizničari nisu imali stalnu plaću, nego postotak na utjerivanje prihodima, a to do početka XV. stoljeća
5%, a kasnije kada su se poslovi umnožili, dohodci od 2% bili su da potaknu revnovanje.

17. ANTUNINI
Bratovštinu Antunina osnovala je 1348. skupina bogatih građana, najviđenijih trgovaca i brodovlasnika.
Iz njihovih redova birali su se kancelari, tajnici i konzuli u administraciji Dubrovačke Republike. Zametak
joj čine dvije bratovštine: sv.Petar i sv.Duh te sv. Spasitelj koje su se sjedinile u jednu. U njoj se štovao opat
sv. Antun, pa odatle i ime Antunini. Sjedište joj se nalazilo u crkvi sv. Antuna opata koja se spominje prvi
put 1363. Nalazila se na početku današnje ulice Frana Supila. Antunini nisu imali političko značenje, ali su
imali veliki utjecaj u gospodarskom životu. Kad je vlada počela odlučivati tko može ući u koju bratovštinu
zaslužne Lazarine je znala uvrstiti u Antunine. U katastrofalnom potresu 1667. poginulo je dosta vlastele pa
je vlada odlučila popuniti Veliko vijeće, što inače nije bio običaj, iz dubrovačkih građanskih obitelji. Tada je
u redove Velikog vijeća primljeno pet dubrovačkih građanskih obitelji i to uglavnomiz redova Antunina.
Bratovštinu su ukinuli Francuzi nakon pada Republike, a njezinu imovinu predali Blagom djelu. Crkva sv.
Antuna, zapuštena i pretvorena u štalu, kasnije je propala.
Društveni sloj "dobrih građana" uglavnom je organiziran u bratovštinu antunina, ali su njezini članovi i neka
vlastela i drugi, pa se uz opći efikasan nadzor države nad bratovštinama ni antunini nisu organizirana snaga
koja bi se suprostavila vladajućima. Antunini su bili bogati trgovci koji su se obogatili trgovinom sa
zapadnim zemljama.

18. LAZARINI
Ostali građani-trgovci odijeljeni su od gornjeg sloja građana. Godine 1531. formirana je bratovština trgovaca
"za istočnu trgovinu", zapravo udruženje manje imućnih i uglednih trgovaca tzv. lazarina. Uži interesi
razdvojili su i ograničili ukupnu moguću snagu društvenog sloja građana, kji su u svojoj cjelini, bili nosioci i
te kako značajnog dijela sveukupnog dubrovačkog kapitala.

19. PLEMSTVO U REPUBLICI

Definiranje osnovnih oblika društva u Republici vezano je uz konačno zatvaranje vlasteoske društvene
grupe u prvoj polovici XIV. stoljeća.Osnovna karakteristika vlastelekao društvene grupe jest isključivo
pravo na političku vlast koja je izvor njene povlaštenosti i izdvojenosti. Broj članova vlasteoskih domova u
stalnom je usponu do poslijednjeg desetljeća XVI. stoljeća; sredinom tog stoljeća procjenjuje so oko 1500
članova, što je otprilike 1/7 stanovništva i malo manje od 4% svih državljana. Koristeći se političkom
vlašću, aristokracija uspijeva u svojim rukama skoncentrirati gotovo čitav zemljišni fond na državnom
teritoriju.
Imovinska diferencijacija što ju donosi nagli razvoj od druge polovice XIV. stoljeća stvorit će u okviru
patricijata gotovo oligarhijsku grupaciju najuspješnijih obitelji, koje uglavnom presudno utječu na vladanje.
Unatoč proisteklim podvojenostima i sukobima, puna solidarnosti nobiliteta iskazat će se u svakoj prilici,
kad na domaćem ili susjednom terenu treba zaštititi ili podržati aristokratsko društveno uređenje.

20. BARANANTI I RIVIERI