Ferdo ii

PREGLED POVIJESTI
HRVATSKOGA
NARODA
-skripta-

II. DOSELJENJE I PRVA DVA STOLJEA U NOVOJ DOMOVINI

Politike organizacije
Juni Slaveni kasno ulaze na politiku pozornicu zbog dva razloga: 1)
kod njih nije bilo veih samostalnih politikih organizacija i 2) ivjeli su u
neposrednoj blizini dobro organiziranih ratnikih naroda, Germana (Goti) i
Turana (Avari). S vremenom su se Slaveni poeli okupljati u vea plemena,
ojaana u borbama, sa knezom na elu (po ugledu na Germane), a uz
njega se spominje i savijet (vijee) odlinika. Juni Slaveni ubrzo su se
uvjebali u ratnoj vjetini, preuzevi od Germana savrenije oruje i
stvarajui vojske. Nerjetko su se Juni Slaveni stavljali u slubu
neprijatelja, prvenstveno Bizantskog Carstva, jer je tada vrijedilo pravilo da
se ratuje tamo gdje se moglo nai osobne koristi. To je bila prirodna
posljedica seljenja. Domovina kao institucija nije postojala, domovina je
bilo pleme a ne zemlja. To je razlog zbog kojeg Juni Slaveni, a to vrijedi za
sve Slavene, u poetku svoje povijesti nee nastupiti kao jedinstven narod
sa jedinstvenim ciljem, nego u omanjim plemenskim organizacijama.
Pomicanje i seljenje
Provale Slavena i Anta u bizantske provincije juno od donjeg
Dunava, poinju u prvoj polovici 6.st. Od tog vremena datira i povijest
Junih Slavena, obiljeena vladanjem cara Justina I. (518-527), a jo vie
njegova nasljednika Justinijana I. (527-565), koja se sastoji od redovitih
provala u carske provincije preko donjeg Dunava i od neprekidnog
pomicanja na zapad u Panoniju. Upadanje Slavena u porovincije Carstva
pokazuje dvije razliite faze. U ranije doba Juni Slaveni provaljuju u
Carstvo samo radi plijena i roblja, vraajui se svaki put preko Dunava u
svoja obitavalita, kasnije idu za tim da na prekodunavskom ispranjenom
i opustjelom carskom zemljitu stvore stalne nasobine. Ta druga faza
osobito je u vezi sa dolaskom Avara.
Avari
Avari ili Obri bili su konglomerat razliitih turanskih azijskih plemena,
u kojem su hunsko-ugarski opori bili u veini. Od 6.st stigli su pod
vodstvom hagana Bajana na zapadnu obalu Kaspijskog jezera ponudivi se
u slubu caru Justinijanu koji ih je, dravi se naela da barbare treba
unititi barbarima, primio u slubu i pruio haganu godinju novanu
potporu. No, Avari se ve od 562. poinju iriti prema Vlakoj nizini, a
poslije odlaska Langobarda iz dananje Maarske, doli su do srednjeg
Podunavlja i Potisja, samo Srijem dospije u ruke Bizanta. Tada zavri
suradnja izmeu Bizanta i Avara. 579.god Bajan zauzme grad Sirmij i
nakog trogodinje opsade ga napokon zauzme (582.) i u poaru spali i
uniti.
Nakon toga zapoinju avarsko-bizantski ratovi koji potraju sve do
626. S Avarima su prolazili i pomicali se i brojni Slaveni. Tako su se od
poetka 7.st nastanili Juni Slaveni u svu dananju Slavoniju, Hrvatsku i
jugozapadnu Ugarsku i slavonske zemlje od talijanske granice na zapadu
do izvora Mure na sjeveru. U Dalmaciju su Juni Slaveni s Avarima provalili
597. Papa Grgur I. se zabrinuo da preko Istre ne bi doli do Italije. Uz
mnoge ugledne grke gradove napokon osvoje i slavnu Salonu 614.god i
2

time je pala bizantska vlast na sjeverozapadnom dijelu Baklanskog

poluotoka.
Nevolje Bizantskog Carstva dole su do vrhunca 626. kada su Avari i
Slaveni napali sam Carigrad s jedne, a Perzijanci s druge strane. No
Slaveni su bili potueni na moru, na to Avari napuste kopneno bojite.
Poraz pod Carigradom imao je za Avare presudne posljedice jer se od tada
datira njihovo slabljenje, a pokoreni narodi (Slaveni) su poeli dizati
ustanke i jaati vlastitu vojsku te traiti slobodu. U tome im je pomagao
car Heraklije (610-141). Izmeu 630. i 640.godine provaljuju oboruane
ete Hrvata iz svoje domovine Bijele Hrvatske (dananja Mala Poljska sa
sreditem oko Krakova) u Panoniju i rimsku Dalmaciju. Nadvladali su i
potjerali Avare, te sami zagospodarili tim prostorom. Hrvati su bili dio
slavenskih Anta i prvi su pripadali sjeverozapadnoj slavenskoj jezinoj
skupini. Konani pad avarske moi bio je oko polovice 7. st, a njime zavri i
konano doseljavanje Slavena na Balkanski poluotok.
Bizantsko Carstvo i Slaveni prije doseljenja
Pad avarske moi pruio je Carstvu priliku da se svom snagom bace
na Perziju koja je ve 627. slomljena u bitci kod Ninive. Meutim na
jugoistoku se uzdigao novi neprijatelj Arapi (Saraceni); bili su izvrsno
organizirani i disciplinirani i kratko vrijeme uspjeli su unititi Perziju i
osvojiti bizantske provincije Palestinu i Siriju s Jeruzalemom, Antiohijom i
Edesom te Egipat.
Puna dva stoljea nemamo nikakvih vijesti o Slavenima, osobito
onima koji e poslije formirati hrvatski narod. Razlog moe biti taj to su se
oni u to vrijeme vratili na svoje staro patrijahalno drutveno ureenje.
Carstvo je stoga putalo slavene poslije njihova doseljenja u miru te su,
preputajui im njihovo drutveno ureenje, nad njima zadrali tek
nominalnu vlast.
U to doba novi narod narod Bugara- ugroavao je mir u Carstvu.
Utemeljenje bugarske drave
Bugari su bili ogranak turske gomile poznate pod nazivom Huna. U
ranom srednjem vijeku bili su podjeljeni na dvije skupine Utigure i
Kutrigure, od kojih je svaka imala kana na elu. Kutriguri su se ve od 5.st
nazivali Bugarima, ali su ih uskoro pokorili Avari. Meutim Utiguri su na
istoku Azovskoga mora stvorili novu bugarsku dravu, koja se na poetku
VII.st, oslobodivi Kutrigure od avarskoga ropstva, proirila sve do ua
Dunava. To je bila stara ili velika Bugarska bizantskih ljetopisaca.
Utemeljenje bugarske drave je vrlo vaan dogaaj u povijesti Balkanskog
poluotoka. Time su stvoreni temelji za osnivanje nove narodnosti, koja e
uskoro postati faktor od presudnog znaenja i utjecati na ivot balkanskih
Slavena i na sudbinu Bizantskog Carstva.
Etnografske prilike poslije doseljenja Slavena
Stanovnici primorja nosili su najprije ime Romani, ali se ve od 12.st
zovu Latini; govorili su dijalektom koji su sami nazivali latinskim, a znanost
ga danas zove dalmatinskim. Slaveni su sve Romane, graane na primorju
i ostatke romanskog stanovnitva u unutranjosti, koji su pred njima
umakli ponajvie u planine, nazivali Vlasima; ali su ipak jedne od drugih
3

razlikovali utoliko to su za Romane u unutranjosti nazivali Crnim Vlasima.

Kako su se Slaveni naseljavali prije svega na plodnoj zemlji uz rijene
doline, Vlasi, ivei po gorama i drei se jedino stoarstva, odvikli su se
od poljodjelstva i s vremenom postali nomadski pastiri.
Osim Romana ostalo je jo i Ilira, i to na kasnijoj srpskoj zemlji, te
Avara, njih je najvie bilo u dananjoj svjevernoj Dalmaciji, Lici, Krbavi,
Gackoj i sjeverozapadnoj Bosni. U liko-krbavskim stranama po svoj prilici
imali su zasebnog glavara kojega su zvali bajan, od ega je poslije postao
hrvatski naziv ban.
Slaveni su od starosjedioca preuzeli naziva mjesta, planina i rijeka te
su nazive prilagodili svome jeziku.
Carska Dalmacija u 7. i 8. stoljeu
ivot preostalog romanskog iteljstva poslije doseljenja Slavena bio
je vrlo teak. Zemlja na otocima (kamo su se sakrili za vrijeme avarskoslavenskih provala u pokrajinu Dalmaciju) bila je slabo rodna, pa su svu
hranu morali uzimati iz mora. Jezgra romanskih preostataka Dalmacije ipak
su, bar u 7. i 8.st bili brojni otoci, od Cresa i Krka do Lastova i Mljeta, na
kojima se produio kakav-takav tradicionalni rimski politiki i kranski
ivot. To nam stanje prikazuje pouzdani podatak iz vremena pape Ivana
IV., dalmatinca iz Salone, koji je 640. poslao kroz itavu Dalmaciju i Istru
opata Martina s obiljem novca da iskupi zarobljenike od pogana, tom je
prilikom Martin sakupio i kosti kranskih muenika, tako salonitskih
biskupa sv. Venacija i Sv. Dujma, zatim ih odnio u Rim gdje ih je papa dao
poloiti tik lateranske bazilike sv. Ivana u posebnoj kapeli sv. Stjepana (sv.
Venacija).
Tada su se dogodile vane promjene u Carigradu, u kojem je vladao
Leon III. (717-740), obnovitelj Bizantskog Carstva. On je zauvijek odbio
arapsku najazdu na Carigrad, uveo je mnogobrojne reforme. Za njegovo
doba izbila je i ikonoklastika kriza (borba zbog svetakih slika ili ikona).
Glavni razlog tome je taj to je car htio postati i glava crkvi i neogranieni
gospodar. Ali zbog toga je doao u sukob s papom, i zapoeo lavinu sukoba
koja se na kraju zavrila crkvenim raskolom na Istonu i Zapadnu Crkvu.
732.god, oduzeo je Leon III. papinskoj jurisdikciji Siciliju, donju Italiju i cijeli
Ilirik (a s njim i Dalmaciju) te ih podvrgao carigradskom patrijahatu. Tim
carevim postupkom poloena je osnova temeljnom bizantskom crkvenopolitikom principu, da se granice carigradske patrijarije imaju tono
preklapadati sa dravnim granicama, odnosno da na bizantskom
politikom teritoriju nema mjesta nikakvoj stranoj crkvenoj vlasti neovisnoj
o caru.
Jaz nastao izmeu bizantskog dvora i rimske kurije nagnao je papu
da se preda zatiti franakoga kralja Pipina, a Langobardi su uinili kraj
bizantskom posjedu u srednjoj Italiji podloivi Ravenu trajno svojoj vlasti
(751/752.)
Izgubivi Ravenu, Bizantsko Carstvo se vie posveti Crkvi u
Dalmaciji. U Splitu je ureena biskupija (odnosno naslovna nadbiskupija)
kao nasljednica stare Salone. Prvi joj je glavar bio Ivan Ravenjanin koji je
preobrazio Dioklecijanov mauzolej u stolnu crkvu, posveenu najprije
Blaenoj Djevici Mariji, a tek kasnije prozvanu po Sv. Dujmu. Politika vlast
opet dobije svoje sredite u Zadru, gdje je stolovao carski namjesnik (dux),
a pod tom vlasti bili su gradovi Trogir, Split te otoci Krk, Osor, Rab i
4

Vrgada; ta oblast zadrala je i dalje ime Dalmacija.

Slavenske oblasti
Sve su te oklolnosti utjecale na Slavene, koji su u to vrijeme osnovali
vie veih oblasti po svojem teritoriju sa knezom na elu. Izmeu ua
Rae (u Istri) i ua Cetine, pa Jadranskoga mora, rijeke Vrbasa i preko
njega u srednjem i donjem toku dalje na istok prema Bosni i Drini
prostirala se Hrvatska; izmeu ua Cetine i ua Neretve prostirala se
Neretljanska oblast (kneevina); od Neretve do Dubrovnika prostiralo se
Zahumlje ili Hum; od Dubrovnika do Kotora bila je Travunja (ili Trebinjska
oblast), a od Kotora do Bojane i ua Drina bila je Duklja. U unutranjosti
su se prostirale Bosna i Srbija. U Panoniji se irila posebna oblast u kojoj je
ostalo slavonsko ime, Sclavonia (Slavonija) tj. Panonska Hrvatska.

III. FRANCI I PANONSKA HRVATSKA U IX. STOLJEU

Napredovanje Franaka
U drugoj polovici 7.st, Franaka se drava poela naglo iriti prema
granicma Balkanskog poluotoka. Karlo Veliki je 788.pokorio bizantsku Istru,
te Bavarsku. Tim osvajanjem postali su Franci susjedima Avarskog
haganata i Bizantskog Carstva. elei se proiriti sve do Dunava, Karlo
Veliki poao je u rat protiv Avara. Rat se vodio u dva maha (791., i 795.796.), a u njemu je na franakoj strani sudjelovao panonsko-hrvatski knez
Vojnomir. Avari su bili potueni, a njihova drava je potpuno nestala. Tako
su se panonski Hrvati napokon oslobodili avarske prevlasti, ali su postali
franaki podanici i sva zemlja izmeu Save i Drave do Dunava potpala je
pod Karla Velikog.
Dalmatinska Hrvatska dolazi pod Franke
800.godine okrunio se Karlo Veliki za rimskoga cara i zaratio s
Bizantskim Carstvom. Franci su ubrzo pod svoju vlast stavili damatinskohrvatsku oblast i podvrgnuli ju furlanskom markgorfu. Kad je bizantski car
Nikofor sklopio sa Karlom mir (803.), odrekao se Dalmatinske Hrvatske, a
zadrao je jedino primorske gradove i otoke (Dalmaciju). Meutim,
Dalmacija se ve slijedee godine predala Francima, a na to izmeu dvaju
carstava izbije rat koji je zavrio Karlovim porazom na moru. 812.god
mirom u Aachenu ponovno je ugovoren mir kojim je potvren dogovor iz
803.: Dalmatinska Hrvatska ostala je u franakoj vlasti, a gradovi Zadar,
Trogir i Split, te otoci Krk, Cres s Loinjem (Osor) i Rab, s nazivom
Dalmacija, u bizantskoj vlasti. Na poetku 9.st franaki su misionari
pokrstili i dalmatinske Hrvate. Dalmatinsko-hrvatski knez, kojeg je narod
slobodno birao, bijae podvrgnut vrhovnom nadtoru furlanskog markgrofa.
Prvi poimenice poznati knez kranin je bio Vieslav (oko 800.), koji je
stolovao u Ninu. Iz njegovog doba ostao je sauvan spomenik za kojeg se
vjeruje da je posveen njemu pa se prema tome naziva Vieslavova
krstionica.
5

Ustanak panonskog kneza Ladislava

Nakon smrti Karla Velikog na franako prijestolje dolazi slabi vladar
Ludovik Poboni. Njemu su se poklonila oba hrvatska kneza, panonski knez
Ljudevit (810-823) i dalmatinski knez Borna (810-821). Panonski Hrvati
izrazito su patili zbog okrutnosti furlandskog grofa Kadala. Panonski knez
Ljudevit se zbog toga potuio caru Ludoviku Pobonom. Kada to nije
pomoglo podigao se Ljudevit sa svojim narodom na oruje, u kojoj je
natjerao markgrofa Kadala na poraz i povlaenje. Nakon tog uspjeha
zamolio je Ljudevit cara za mir, dao mu je i uvjete pod kojima e priznati
njegovu vrhovnu vlast. Ludovik je te uvjete odbio. Odluan da se se rijei
franake vlasti krene Ljudevit u novu bitku, a za pomo je pozvao okolne
Slovence i dalmatinske Hrvate s Timoanima. Pridruili su mu se Slovenci i
Timoani, ali knez Borna ostane na strani cara.
Meutim, u Furlanskoj na elo markgrofa dolazi Balderih i sakupi
vojsku s namjerom da pokori odmetnule Slovence, ali njima je pomogao
Ljudevit. Ljudevit je tu doivio manji poraz. U isto vrijeme provali knez
Borna s juga na Ljudevitovu zemlju, ali ga ovaj doeka na Kupi i napadne.
Borna je bio teko poraen, jedva je i sam sauvao ivu glavu. Ljudevit je
uskoro provalio u Borninu zemlju te ju pljakao i palio. Borna se zatvorio u
svoje zidine te iz njih napadao Ljudevita. Ljudevit je u ratu s Bornom
izgubio mnogo vojske i konja te se odluio povui. Vrativi se u panonsku
kneevinu poeo je graditi utvrde.
820.godine Borna je prisustvovao saboru cara Ludovika Pobonom i
rekao mu to mu Ljudevit sprema. Sabor je zakljuio da buntovnog kneza
treba napasti sa tri carske vojske i tako savladati. Prva vojska dolazila je iz
Italije, druga iz Karantanije, a trea iz Bavarske. Pred tolikom silom Ljudevit
se zatvorio u neku utvrdu (moda u Sisku) i prepusti zemlju pljakama i
paleima. Ne postigavi nita, franake su se vojske povukle, a na
povratku opet pokore Slovence carskoj vlasti koji e od tog vremena trajno
ostati podvrgnuti njemakoj vlasti.
Ljudevit novi napad Franaka nije doekao, ve je iz nepoznata
razloga sa odabranom etom pobjegao u Srbiju, nato Franci konano
pokore Panonsku Hrvatsku. U Srbiji je Ljudevit ubio kneza, podredivi
njegovu oblast sebi. Nakon toga Ljudevit se zaputio u Dalmatinsku
Hrvatsku. Tamo je nakon smrti kneza Borne (821.) zavladao Vladislav. Knez
Ladislav utoite je potraio u Borninog ujaka Ljudemisla, a on ga je dao
zacjelo po franakom nareenju ubiti. Iako nije uspio sa svojim snanim
ustankom, Ljudevit je zacjelo najjaa linost najranije hrvatske povijesti.
Franako-bugarsko ratovanje
Uskoro nakon pobjede nad Ljdevitom, upustila se Franaka u
ratovanje s Bugarskom, koju na poetku 9.st do velike snage podie kan
Krum. Proirio je svoju na sjever (Banat i Erdelj) te su tako Bugari graniili
na na zapadu sa Franakom. Kan Krum je osjeao toliku snagu da je
zamislio napasti Carigrad, kojeg nije mogao osvojiti bez brodovlja te je
morao caru Leonu V. ponuditi primirje. Uskoro kan Krum umire, a
nasljeuje ga sin Omurtag koji je s carem sklopio formalni mir na trideset
6

godina. Omurtag je 827. sa laama na Dunavu i Dravi krenuo na Panonsku

Hrvatsku, koja je ovim ratom dola pod vlast Bugara. Nakon podjele
nasljedstva car Ludovik Poboni brigu za Panonsku Hrvatsku ostavlja
svome sinu Ludoviku Njemakom (Bavarski) koji ipak nije uspio vratiti
Panoniju (zbog sukoba sa braom oko nasljedstva). ini se da su Bugari
svoju vlast ograniili na dananju Slavoniju i Srijem, te Srbiju s Beogradom,
a u nekadanjoj Savskoj Panoniji postao je uz njihovu pomo knezom
Ratimir. Tek kad su se prilike u Franakoj smirile poslao je Ludovik Bavarski
na Ratimira podunavskog markgrofa Ratibora. Tom je vojnom Ratibor opet
pokorio Panonsku Hrvatsku podvrgnuvi ju dravi kralja Ludovika
Njemakog. 845. su u Paderborn pred kralja Ludovika doli bugarski
poslanici, koji su bez sumnje s njim sklopili mir po kojoj Bugarskoj ostaje
Srijem.
Knez Braslav
Potkraj 9.st opet se u Panonskoj Hrvatskoj spominje kao zasebni knez
Braslav (880.-896.), vjeran franaki vazal. Za vrijeme njegove vladavine
pojavio se novi narod Marai; oni su napali moravsku dravu i naselili se
u Ugarsku. Dolaskom maara odjednom se izmjene politike prilike u
Panonskoj Hrvatskoj: franake vlasti nestade, a ubrzo nalazimo Panosku
Hrvatsku u tjesnoj vezi s Dalmatinskom Hrvatskom, s kojem se ona spoji u
Kraljevinu Hrvatsku. Poslije 896. knezu Braslavu nestaje svaki trag.

IV. DALMATINSKA HRVATSKA I NERETLJANI DO DRUGE POLOVICE 9.

STOLJEA
-dok je Panonska Hrvatska bila pod franakom, a djelomino i bugarskom
vlau, razvijale su se politike prilike u Dalmatinskoj Hrvatskoj sasvim
drugim pravcem; na njih je osobito utjecala Venecija
Venecija
Venecijom se (po ilirskom plemenu Veneta) nazivala sva zemlja
izmeu Alpa, rijeka Po i Soe i mora. Najznamenitiji gradovi bili su Hatrija
(Adria), Patavium (Padova), Vicentia (Venecija) i Aquileia (Oglej). Alpske
rijeke donosile su stoljeima kr i mulj, koji se zbog morske tiine sputao
na dno. Tako su usporedno s kopnom nastali dugoljasti pjeani otoci zvani
lidi; movare izmeu njih zovu se lagune. Za vrijeme seobe naroda, od
prve polovice 5. do druge polovice 7.st domorodako se stanovnito sakrilo
na to podruje, koji su se poeli baviti brodarstvom, ribarstvom, trgovinom
i iskuhavanjem morske soli. Kada je u poetku 9.st na lidima Rialto i Olivolo
utemeljen grad Venecija, stekla je pokrajina Venecija svoje prirodno
sredite. Venecija je puna 3.st bila pod Bizantom, to joj je dobro dolo jer
je proirila svoje trgovake veze prema Istoku i prodavajui luksuznu robu
7

dalje na Zapad. U poetku 9.st mletaka je trgovina ve bila dobro

razvijena.
Slabljenje bizantske vlasti
Car Leon V. ubijen je na Boi 820. godine, a na vlast se probio
Mihajlo II. Mucavac, taj je prevrat doveo do slabljenja bizantske vlasti.
Protiv njega se podigao vojvoda Toma, najvjerovatnije slavenskog
podrijetla, koji je u savezu sa Arapima s jakom mornaricom napao
Carigrad, ali je odbijen i ubijen. Taj je graanski rat opustoio najbolji dio
Bizantskog Carstva, oslabio mu vojsku i mornaricu i tako omoguio
Arapima da 826. zauzmu otok Kretu, a 827. i velik dio Sicilije.
Slabljenje bizantske vlasti najjae se osjeao na periferiji, na
Jadranskom moru, gdje su se oni gradovi i otoci koji su bili pod bizantskom
vlasti odjednom ostali preputeni sami sebi. U takvim je prilikama car
Mihajlo II. sa carem Ludvikom obnovio Aachenski mir, zabrinut da e
gradovi doi pod izravnu vlast hrvatskog kneza, odnosno u opseg
Franake. Bizantska vlast slabila je i u Veneciji. Na Jadranskom moru jaalo
je gusarenje Neretljana, koje su naroito eljeli zaustaviti Mleani.
Borbe s Venecijom
Sukobi izmeu Mleana i Neretljana s vremenom su se pretvorili u
pravi pomorski rat. Ratovali su najvie na poganskim neretljanskim
otocima.
Knez Mislav (o. 835-845)
Kada je 828. ukinuta furlanska markgrofija, i time je prestao nadzor
njezina markgrofa nad Dalmacijom, te je dalmatinski knez neposredno
podreen kralju Italije, te je odsada bio mnogo slobodniji i nezavisniji.
Dalmatinsko-hrvatski knez bio je tada Mislav (o. 835-845), vjerojatno
Vladislavov nasljednik, sa sjeditem u Klisu. Bio je poboan vladar, dao je
izgraditi crkvu Sv. Jurja, u Putalju, nedaleko salonitskih ruevina, i obdario
je zemljitem i kmetovima koji e nasljedno obraivati tu zemlju. Splitskoj
crkvi, odredio je desetinu od uroda i ivotinja na svom kneevskom
posjedu u susjednom Klisu. Bio je to prvi dar to ga je splitska crkva dobila
od hrvatskog vladara na hrvatskom zemljitu. To darivanje imalo je znaaj i
sa politikog gledita, jer je splitska crkva bila na bizantskom teritoriju, pod
jurisdikcijom carigradskog patrijarha.
Dalmatinska Hrvatska tada se pojavila kao nova sila na Jadranskom
moru, uperena svakako protiv Arapskih gusara. Ali Mislav je pomorsku
snagu okuao i protiv Mleana,koji su tada napadali Neretljane, samo o tim
borbama nemamo dovoljno izvora. Znamo samo da je mletaki dud
natjerao kneza na trajan mir pod nepoznatim uvjetima.
Arapski naleti
Arapi su sve vie irili svoju vlast po Siciliji i nekim pdrujima june
Italije. U Dalmaciji Arapski su napadi bili usmjereni iskljuivo protiv
razliitih mjesta izvan unutranjosti nesigurnog dalmatinskog arhipelaga,
drei se iskljuivo otvorene puine.
Knez Trpimir (o.845-864)
8

Nasljednik kneza Mislava i praotac one dinastije koja je uz neke

izuzetke vladala u Hrvatskoj sve do pred kraj 11.st. Trpimir je priznavao
vrhovnu vlast cara Lotara, kao kralja Italije. Sebe naziva pomou Bojom
knez Hrvata (dux Chroatorum iuvatus munere divino), to je prvi spomen
hrvatskog imena u historijskim spomenicima, kao to je njegova sauvana
isprava (od 4.oujka 852.) najstariji poznati hrvatski diplomatski spomenik.
Trpimir je stolovao u Klisu, u kojem je imao dvorac na kojem su ga
okruivali upani, komornici i dvorski sveenici. Na poetku svoje
vladavine odluio se podii samostan u ast Sv. Petra, u koji je pozvao
benediktaske redovnike iz Monte Cassina. Samostan s crkvom sagraen je
nedaliko Klisa u dananjim Riinicama. Kada je samostan sagraen Trpimir
se obratio svome kumu, splitskom nadbiskupu Petru da mu pozajmi srebra.
U zamjenu je Trpimir ispravom potvrdio da su sve te zemlje vlasnitvo
splitske crkve.
Bugarski rat
Bugarski kan Boris je iz nepoznata razloga napao Dalmatinsku
Hrvatsu, ali ga je knez Trpimir porazio i natjerao na mir (855). Taj rat je
svjedoanstvo da je Dalmatinska Hrvatska tada morala neposredno
graniiti sa Bugarskom; negdje na rijeci Bosni, tj u dananjoj
sjeveroistonoj Bosni, gdje je oigledno bilo i hrvatsko-bugarsko bojite.
Rascjep izmeu Istone i Zapadne crkve
Potkraj Trpimirova vladanja dolazi do zaetka crkvenog rascijepa
(shizme) izmeu Carigrada i Rima. Hrvati su uli u sferu zapadne (latinskoromansko-germanske) kulture. Sporova izmeu Istoka i Zapada bilo je zbog
razliitih crkvenih pitanja, dvije su se Crkve razlikovale ne samo jezikom
nego i nekim obredima. Najvei problem bilo je potivanje ikona. Sukob je
zapoeo kada je umjesto trogodinjeg cara Mihajla III, vlast u Bizantskom
carstvu preuzela njegova majka, carica Teodora i njezin brat Bardas.
Bardas je svrgnuo sestru i postavio sebe za suvladara mladog cara. Ubrzo
se protiv njih digao carigradski patrijarh Ignatije (sin cara Mihajla I.), nato
ga je dvor svrgnuo i otjerao u progonstvo. Za patrijarha je postavljen ueni
laik Fotije koji je odmah zareen i posveen. Na papinskom je mjestu tada
bio Nikola I. Njemu se tuio Ignatije pa se papa obratio Mihajlu III. i Fotiju i
polao legate da ispitaju istinitosti tube. Nakon istrage sazove papa Nikola
I. u travnju 863. crkveni sabor na kojem zbaci Fotija iz sveenikog stalea
i zaprijeti mu izopenjem iz Crkve ako se i dalje bude nazivao patrijarhom,
uz sve to Ignatije je ponovno proglaen zakonitim patrijarhom. Na to Fotije
odgovori tako da i on sazove sabor istonih biskupa u Carigradu, u ljeti
867. te baci crkveno proklestvo na papu i njegove pristae, i uz to optui
Zapadnu crkvu da nauava neke zablude: post u subotu, zabranu enidbe
sveenicima, naputanje krizme po obinom sveeniku i samovoljni uvitak
filoque u simbol vjere. I napokon zaprijeti anatemom (prokletstvom)
svima koji bi ostali u crkvenoj vezi sa papom.
Krtenje Bugara
Upravo u to doba pada pokrtenje Bugara. Kan Boris shvaao je vanost i
znaenje kranstva znajui da je ono glavni uvjet opstanka u tadanjoj
meunarodnoj europskoj zajednici. Iako su i Fraci (Ludvik Njemaki)
9

pokuali sklopiti savez sa Bugarima (zbog napada na moravskog kneza

Ratislava), ipak je Bizant imao veih uspjeha. Mihajlo III., kojem bi
sklapanje saveza izmeu Bugara i Franaka bio teak udar, doao je s
brodovljem pred bugarsku obalu Crnoga mora, na to je kan zatraio mir
uz uvijet da e primiti kranstvo (ime je razvrgnuo savez sa Ludovikom
Njemakim) ali da mu Mihajlo da neke teritorijalne ustupke. Boris je
kranstvo prihvatio tek 865.. Kranstvo se meu Bugarima brzo irilo, a
Boris zatrai vlastitog crkvenog poglavara. Meutim Fotije to nije ispunio,
jer je htio novu zemlju zadrati u svojoj neposrednoj ovisnosti. Na to Boris
otpremi poslanike papi Nikoli I. u Rim, koji mu je ispunio elje o zasebnom
poglavaru. Na to su grki sveenici potjerani iz Bugarske, a doli su rimski
koji su uveli latinske obrede. Ubrzo se pokazalo da niti papa nee dati
Bugarskoj zasebnu crkvenu granu (patrijarha) te se Bugari vrate Carigradu
(870.), te tako ostadu u trajnoj crkvenoj vezi s Istokom.
V. DOMAGOJ (864. 876.) I ZDESLAV (876.- 879.)
Sukob s Venecijom
Knez Trpimir imao je tri poimenice poznata sina: Petra, Zdeslava i
Mutimira. Ipak na kneevsko prijestolje sjeda Domagoj (864. 876.), lan
neke druge porodice, kojoj se zemljini posjed nalazio oko Knina. Promjena
vladajue dinastije nije se zbila mirnim putem, te je to odluio iskoristiti
mletaki dud Urso Particijak napavi 865. Hrvatsku jakim brodovljem,
Domagoj je odmah zatraio obustavu neprijateljstva, to dud prihvati,
uzme od njega taoce i vrati se u Veneciju.
Utemeljenje ninske biskupije
Oko 864. utemeljena je hrvatska biskupija u Ninu. Ona je izravno
podvrgnuta papi, jer su svi dalmatinski (gradski) biskupi u to doba (doba
Fotijeve shizme) pripadali pod carigradskog patrijarha. Sada je itavi
hrvatski politiki teritorij pripadao ninskoj biskupiji i ostao pod njom do
928. Svaka veza izmeu Hrvata i dalmatinskih biskupskih gradova bila je
tada prekinuta; uspostavljena je jedino za biskupa Teodozija koji je 886.887. bio i nadbiskup u Splitu.
Car Valilije I. i jadransko primorje
866.god jaka je arapska mornarica opsjedala Dubrovnik punih
petnaest mjeseci. U toj nevolji Dubrovani poalju svoje ljude u Carigrad
da zatrae pomo. U to doba u Carigradu je dolo do velikih promjena:
suvladar cara Mihajla III. postao je Vasilije; koji je 867. dao smaknuti
samog cara i uspeo se na prijestolje kao Vasilije I. Bio je on utemeljitelj
takozvane makedonske dinastije koji je odluio obnoviti bizantsku svjetsku
politiku i uiniti kraj arapskoj moi na Sredozemlju. Stoga se Vasilije odmah
odazvao molbi Dubrovana i poalje jo 867.god opsjednutom gradu u
pomo jako brodovlje pod zapovjednitvom patricija i admirala Nikete
Orife, koji je otjerao Arape. Ova je akcija vratila Carstvu ugled na
Jadranskom moru.
Car Ludovik II. i opsada Barija
10

Arapi su gotovo u isto vrijeme napali i junu Italiju, a oni su se za

pomo obratili Lotarovom sinu, Ludoviku II. On se odazvao pozivu i u
proljee 867. zapoeo vojnu s ciljem da osvoji Bari, glavnu junoitalsku
arapsku utvrdu, i da uspostavi carsku vlast po cijeloj Italiji. Uspjevao je
opkoliti grad s kopna, ali sa mora su Arapi ipak bili dominantni jer car
Ludovik II. nije raspolagao nikakvom mornaricom. Zato je car Vasilije
ponudio Ludoviku savez, ne samo da otjera Arape, nego da obnovi sjaj
Istonog Rimskog Carstva i osobito da osvoji Siciliju. Savez je franaki car
prihvatio. 869.god pred Bari je stiglo jako bizantsko brodovlje, ali Franci su
poslali tek malu vojnu etu. Na to su ljuti Grci vratili svoje brodovlje u
Korint.
Crkveni sabor u Carigradu
Vasilije je elio za sebe pridobiti monog papu Nikolu I. i privrnike
biveg patrijarha Ignatija, te je prisilio Fotija da se odrekne patrijarke
stolice i povue ga u manastir; priznavi natrag Ignatija. U Rimu je u to
vrijeme umro Nikola I., a naslijedio ga je Hadrijan II., on je priznao Vasilija
bogoljubivim i pravovjernim carem te je poslao poslanike u Carigrad da
crkvi vrate mir. Crkveni sabor u Carigradu osudio je Fotija i njegove
privrnike, te s Ignatijem uspostavi prividno mir izmeu Zapadne i Istone
crkve, s naglaskom na pet patrijarha u Kristovoj crkvi (dakle i dalje nisu
priznali papu kao vrhovnog poglavara). Bugarska crkva i dalje je pripadala
Carigradu, bez obzira na estoke prigovore papinskih poslanika.
Pad Barija
Nakon odlaska Bizantske mornarice, nastavio je sa jakom vojskom
Ludovik II. opsadu Barija. Pozvao je kao vrhovni gospodar svoje podanike iz
Dalmacije i njihovog kneza Domagoja, da dou sa, nesumnjivo jakim
brodovljem, u pomo. Tako je Bari zauzet 2. veljae 871. godine.
Bizantsko-franaki savez se raspada
Povratka papinih poslanika sa crkvenog sabora u Carigradu,
zaustave neretljaski gusari koji su ih opljakali i odveli u ropstvo. I papa
Hadrijan II. i Ludovik II. na taj su dogaaj gledali kao na nemar bizantskih
upravitelja. Bizant je kaznio Neretljane podredivi ih sebi pod vrhovno
gospodstvo. Odmah po padu Barija, car Ludovik odustao je od saveza sa
Bizantom. Car Vasilije uvrstio je svoju vrhovnu vlast, ne samo nad
dalmatinskim otocima i gradovima, nego i nad unutranjim Srbima. Tako je
oko 872. cijeli Balkanski poluotok bio podjeljen izmeu tri vrhovne vlasti:
franakom, bizantskom i bugarskom.
Ponovni sukobi sa Mleanima
Ponovni sukobi Hrvata sa Mleanima zapoeli su hrvatskim napadom
na njihovu laicu koju je dud Urso Particijak poslao da uhodi Arape. Mora
da su Hrvati bili opaki i srani jer je Domagojevo ime u mletakim
ispravama ostalo zapameno kao prokleto, a isto tako ime njegovim
podanika koji su bili vjeti gusari.
Urota protiv kneza Domagoja
Knez Domagoj naao je neprijatelje u Trpimiroviima i njihovim
11

prijateljima te u privrenicima cara Vasilija, obje strane imale bi koristi od

toga da se on skine s vlasti. Urota protiv kneza ubrzo je otkrivena i njezini
lanovi poubijani. Samo se jedan od njih spasio sakrivi se kod sveenika
Ivana, zapovjedivi mu da od kneza zatrai pomilovanje. Meutim
Domagoj je ipa dao smaknuti pobunjenika. Na to sveenik Ivan ode u Rim
tuiti Domagojev in papi. Papa Ivan VIII. nagovori sveenika da se vrati u
Hrvatsku, a Domagoja savjetuje da ne ubije odmah one koji mu rade o
glavu ve da ih kazni izgonom.
Hrvati se oslobaaju franake vlasti
875.god umire car Ludovik II. i ostavi Italiju Karlmanu, sinu Ludovika
Njemakog, koji je tada bio gospodar u Panonskoj Hrvatskoj, Donjoj
Panoniji, Moravskoj, ekoj i Slovencima. Dalmatinska Hrvatska je od 803.
pripadala Dalmaciji, tako je i ona sada morala doi pod vlast Franaka. Ne
slaui se s time, na poticaj cara Vasilija, dalmatinski se Hrvati pobune i,
poslije tekog rata na kopnu i moru, zbace napokon franaku vlast
zauvijek. Za vrijeme toga ustanka umro je knez Domagoj (876.).
Nakon njegove smrti, u doba rata s Njemcima, preuze kneevsku
stolicu neki njegov neimenovani sin (876.-878.), koji je s mleanima
ugovorio mir i obnovio prijateljstvo. Novi se knez nije odrao dugo na
prijestolju, jer ga je uz pomo Bizanta protjerao Zdeslav, sin kralja
Trpimira.
Knez Zdeslav (878.-879.)
Zdeslav je priznao vrhovnu vlast bizantskog cara Vasilija, i tako je
bizantska vrhovna vlast zamjenila franaku. Grki sveenici pokrstili su
ostatke Slavena koji jo nisu bili pokrteni. Ali politikim smijerom kneza
Zdeslava veina Hrvata nije bila zadovoljna, naroito zbog toga to je sada
s vrhovnom bizantskom vlau nuno dola i hrvatska crkva, sa sreditem
u Ninu, pod vrhovnu jurisdikciju carigradskog patrijarha, ba kao i
biskupski gradovi u Dalmaciji. Razumljivo je da je tada ninska biskupija
nuno bila podreena splitskoj nadbiskupiji. Upravo tada, biskupsku je ast
obnaao biskup Teodosije, koji je do tada bio ninski akon. Teodosije, odan
papi, zdrui se sa hrvatskim velikaem Branimirom, nato je knez Zdeslav
879. ubijen nedaleko Knina, a na prijestolje se uspe Branimir.
VI. KONSTANTIN I METOD
Grad Solun
Na sjevernoj obali Egejskog mora nalazio se grad pod slavenskim
imenom Solun. Taj je grad u Bizantskom Carstvu oduvijek slovio kao vano
sredite znanja i trgovine.
Konstantin i Metod prije polaska u Moravsku
U tom gradu rodili su se braa Konstantin i Metod kao sinovi visokog
bizantskog inovnika. Stariji Metod (roen oko 820.) odlikovao se snanim
tijelom i bistrim praktinim razumom, a mlai Konstantin (roen oko 826.)
bio je slabaan, ali neobino snana duha koji je ve u ranoj mladosti
pokazivao sklonost za znanost, pa su ga zbog toga i polali u Carigrad, gdje
12

mu je uiteljem bio kasniji patrijarh Fotije. Uskoro se Konstantin zaredio za

svjetovnog sveenika i postao bibliotekar u crkvi Sv. Sofije, a zatim i
profesor filozofije, meutim povukao se iz slube i otiao u isti manastir
gdje se nalazio Metod (koji je do tada obavljao svjetovnjaku slubu za
nekog bizantskog upravitelja). Nakon nekoliko godina manastirskog ivota
pozove car Mihajlo III. Konstantina da poe u hazarsku zemlju (oko Crnog
mora, izmeu Kavkaza do rijeke Don) kao misionar i pokrsti Turane (do
tada mnogoboci, mojsijevci ili muslimani). Konstantin je to uinio, dodue
sa malo uspjeha.
Konstantin i Metod polaze u Moravsku
Odlazak u Moravsku, odnosno Panoniju je glavno djelo dvojice brae.
Slavenska Moravska bila je podjeljena na mnotvo manjih kneevina, u
neposrednom susjedstvu Njemaca, koji nisu imali naroita uspjeha u
njihovom pokrtavanju. Slabo prihvaanje kranstva bila je posljedica
zaziranja od njemake vrhovne vlasti, naroito za vrijeme moravskog
kneza Ratislava koji je sve napore ulagao u vlastitu samostalnost.
Tradicija govori da su Ratislavovi poslanici, koji su doli na dvor cara
Mihajla na prijelazu iz 862. na 863.god, zatraili da poalje u Moravsku
uitelja vjeta slavenskom jeziku, koji e moi pouiti puk kranskoj vjeri i
rastumaiti mu Sveto pismo. No, vjerovatnije je da je ta ideja o grkoj
misiji u Moravskoj niknula u Carigradu. Patrijarh Fotije vidio je zbliavanju
Moravske Bizantu priliku da rairi utjecaj grke crkve meu Slavenima.
Najidealniji za irenje kranstva bio je njegov prijetelj Konstantin koji je
bio izuzetno vjet u slavenskom jeziku. Da bi izbjegao sve vanjske znakove
grke politike vlasti, Konstantin je najprije sastavio alfabet, glagoljicu, kao
pandan izvornom slavenskom pismu.
Konstantin i Metod u Moravskoj
Godine 863. pola su braa u Moravsku kao obini mislionari. Ba
tada nesretno se svrio rat kneza Ratislava sa Ludovikom Njemakim, pa
je stoga nemogue dovoditi u vezu dolazak i pojavu brae Konstantina i
Metoda u ikaku vezu sa politikom ili crkveno-politikom tenjom
moravskog kneza, jer on nikad ne bi pristao na to da doe do otvorena
sukoba s Rimom i da se iz Moravske istjeraju njemaki sveenici. Sam
njihov dolazak nije smatran politikim uznemiravanjem pa su oni tri i po
godine, podupirani od kneza Ratislava, obavljali svoj misionarski rad s
velikim uspjehom, ali ograniivi se samo na krtenje, poduavanje
mladei i ostalog puka vjeronauku, te na itanje i pisanje glagoljicom i
crkvenoslavenskim jezikom; na kojem je Konstanin, kao sveenik, sluio
misu. Ali s vremenom se naao dio njemakog sveenstva kojima se
misionarski rad dvojice brae nije sviao, pa su ih, ini se, tuili papi Nikoli
I. Na to papa pozove Konstantina i Metoda u Rim sumnjajui da se njihov
rad kree u smjeru Focijeva nauka. Braa su se pozivu odazvala, a po putu
na jug, umro je papa Nikola I., a naslijedi ga Hadrijan II. On je brau
doekao sa velikim poastima, osobito zbog toga to je saznao da sa
sobom nose kosti sveca Klementa I. Kako papa nije imao prigovora na
njihov rad, odobri pismo i crkveni slavenski jezik, te zaredi Metoda za
sveenika. Konstantin je po dolasku u Rim bio slabiji i bolesniji no ikad, te
se povue u neki samostan i prihvati ime Kyrillos (iril), na koncu je 14.
13

veljae 869. umro (pokopan je u crkvi Sv. Klementa u Rimu).

Metod postaje panonsko-moravskim nadbiskupom.
869.god Metod je sa svojim uenicima napustio Rim i otie u
Koceljevoj kneevini (po tadanjem knezu Kocelju, koji je vladao
Panonskom Hrvatskom), zacjelo u Blatni Grad. Tada knez Kocelj dobije
zamisao o obnavljanju nekadanje srijemske metropolije, kojoj je Metod
trebao biti nadbiskup (to mu je papa Hadrijan II. i odobrio). Taj je dogaaj
izazvao veliko protivljenje Njemaca, koji su ba u to doba zavladali
Moravskom, nakon smrti kneza Ratislava. Njemci su uhvatili Metoda,
oduzeli mu nadbiskupske asti i zatvorili ga u samostan (u kojem je ostao
dvije i po godine). Meutim, papu Hadrijana III. nakon smrti naslijedi papa
Ivan VIII. koji se svim silama trudio izbaviti Metoda iz Njemake samnice.
Na koncu su Njemci pustili Metoda, te se on vratio kao biskup u Moravsku,
ali sa zabranom sluenja mise na slavenskom jeziku.
Metodovo nadbiskupovanje u Moravskoj
Novi moravski gospodar Svatopluk privolio je Metoda da uz latinski
obred nastavi tovati i slavenski. Tako je Metod unato papinoj zabrani i
dalje sluio misu u svojoj crkvi na slavenskom jeziku. To su iskoristili
njegovi protivnici da ga napadnu za herezu. Na to pozove pismom papa
nadbiskupa Metoda 879. u Rim da se tu ustvrdi njegovo pravovjerje, a u
drugom pismu upozori Svatopluka da njegov narod ostane vjeran jedino
pravnom apostolskom nauku rimske crkve. Metod se odazvao papinom
pozivu, gdje je na posebnom sinodu ne samo dokazano njegovo
pravovjerje, nekogo i slavensko pismo i crkveni slavenski jezik dobiju
potvrdu svete stolice; ali s napomenom da se rije Boja mora itati
najprije na latinskom, a tek onda na slavenskom jeziku. S tim dodacima,
papa je utvrdio dualizam moravske crkve. Ali njemaki kler nije odustao,
poeo je je optuivati Metoda i njegov kler da su privrenici fotijanskog
nauka. Pokret, to se tada digao protiv Metoda bio je toliko strastven i
silovit da se ovoga puta Metod tuio papi u Rim, obavjestivi ga da e zbog
opasne situacije morati otii u Carigrad.
Metodovi poslijednji dani
Na svome putu za Carigrad Metod je proao kroz Dalmaciju i
Hrvatsku, gdje je tada vladao knez Branimir. U Carigradu je Metod
najvjerovatnije od cara Vasilija I. i patrijarha Fotija traio odobrenje za
irenje slavenskog jezika pa se vratio u Moravsku. Zadnji in nadbiskupa
Metoda, bilo je bacanje kletve na njemakog nadbiskupa Wichinga koji je
protiv njega sve vijeme spletkario. Umro je 6.travnja 885. te je sveano
pokopan u stolnoj crkvi svoje biskupije. U Rimu je ubijen papa Ivan VIII., a
naslijedio ga je Stjepan V. koji je pod utjecajem nadbiskupa Wichinga dao
posve razoriti djelo brae Konstantina i Metoda, izdavi strogu zabranu
upotrebe slavenskog jezika. Metodovi uenici mogli su birati izmeu toga
da ostave slavensko bogosluje ili napuste Moravsku. Odabrali su drugu
opciju i poli u Bugarsku i Hrvatsku, gdje su nastavili veliko djelo svojih
prvouitelja.
Moravske drave ubrzo nestade pod kopitima maarskih konjanika
14

(god. 907.).

VII. BRANIMIR (879.-892.) I MUTIMIR (892.-o. 910.)

Knez Branimir (879.-892.)
Kneu Branimir je pravi osniva politike nezavisnosti Hrvatske.
Odmah nakon svog nastupa poalje zajedno s Teodosijem pismo papi Ivanu
VIII. u kojem oboje iskau odanost apostolskom prijestolju sv. Petra. Papa je
na Spasov dan (21.svibnja 879.) na misi blagoslovio Branimira, sav
hrvatski narod i svu njegovu zemlju. Tim se inom hrvatski narod
definitivno pridruio katolikoj crkvi i rimskom papi. Papa je odmah
pomislio da bi isto mogli napraviti i dalmatinski gradovi koji su ostali pod
jurisdikcijom carigradskog patrijarha. Meutim nakon to je patrijarh Fotije
ustolien, on i car su zadrali dalmatinske gradove pod svojom upravom,
ali su se odrekli Kneevine Hrvatske, koja tako postade (o. 880.) posve
nezavisnom dravom ne priznavajui nad sobom niiju vrhovnu vlast.
Poslije toga papa je sveano u Rimu, 881.godine, posvetio Teodosija za
ninskog biskupa.

15