OŠ Stjepan Radić

Povijest
Nikola Mandić

ARPADOVIĆI

U Božjakovini
 UVOD
Nakon dinastije Trpimirovića, na hrvatsko prijestolje dolaze vladari iz ugarske dinastije
Arpadovića. Prvi Arpadović koji je ponio hrvatsku krunu Koloman zavladao je područjem od
Drave do Jadranskog mora te je, dalmatinskim gradovima dao povlastice. Mogli su slobodno birati
gradsku upravu i biskupa, a i oslobodio ih je plaćanja danka. Ipak, Arpadovići su u hrvatsku
povijest unijeli bitnu promjenu- kraljevsko srediste prenijeli su s hrvatskog prostora na ugarski. To
je značilo da se njihova vlast daleko slabije osjećala u Dalmaciji nego u Slavoniji, što je
omogućavalo Mletačkoj Republici da lakše zavlada dalmatinskim gradovima. Stoga su se tijekom
12. Stoljeća vodili brojni ratovi između Arpadovića i Mletačke Republike. Mlečani su za ponovno
osvajanje dalmatinskih gradova iskoristili Četvrti križarski rat. Naime, križari koji su se okupili u
Veneciji nisu imali novca da plate prijevoz morem do Svete Zemlje. Stoga su im Mlečani predložili
da umjesto plaćanja prijevoza osvoje Zadar. Iako je Zadar bio kršćanski grad, nadmoćna ga je
križarska vojska 1202.godine osvojila i prepustila Mlečanima. Početkom 13. stoljeća na prijestolje
je došao kralj Andrija II., koji je visokom plemstvu dodjeljivao sve veće povlastice. Protiv toga
pobunilo se niže plemstvo, koje je prisililo kralja Andriju II. da 1222. godine donese Zlatnu bulu,
kojom je ograničio vlast vladara u korist plemstva.

PROVALA TATARA
U svojim osvajanjima od istočne Azije prema Europi Tatari su sredinom 13. stoljeća došli su i do
Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva gdje su porazili kralja Belu IV. Tom porazu pridonijela je i
činjenica da mu većina visokog plemstva okrenula leđa budući da im je oduzimao povlastice
nastojeći ojačati kraljevsku vlast. Kralj se uspio spasiti i preko Zagreba pobjeći u Dalmaciju. Nakon
pustošenja Slavonije, a posebno Zagreba, u kojem su zapalili katedralu Sv. Stjepana, Tatari su
krenuli u potjeru za kraljem, koji je utočište pronašao u Trogiru. Pred čvrstim trogirskim bedemima
Tatari su bili nemoćni, a na vijest o smrti svoga vladara povukli su se u svoju domovinu.

STVARANJE SLOBODNIH KRALJEVSKIH GRADOVA

Prilikom provale Tatara Bela IV. uvidio je važnost utvrđenih gradova te je od tada poticao njihovu
gradnju. Uz to je uvidio i da gradovi mogu postati važan oslonac u njegovoj borbi protiv velikaša.
Stoga je i stanovnicima porušenog Zagreba 1242. godine Zlatnom Bulom odobrio da nasuprot
biskupskom Kaptolu na brdu Griču utvrde svoje naselje-Gradec. Tom ispravom Bela IV. Gradecu
je dodijelio status slobodnoga kraljevskoga grada. Slobodni kraljevski gradovi nisu bili pod vlašću
plemstva, već su bili izravno pod kraljevskom vlašću.

1
 ŽIVOTOPIS
ARPADOVIĆI, ugarska vladarska dinastija, koja je dobila ime po vojvodi (βoεβoδoσ) ili arhontu Árpádu
i pod njegovim su vodstvom su Mađari došli u Panonsku nizinu. Prvi doticaj Arpada (osnivača dinastije) s
Panonskim Hrvatima zbio se kad je hrvatski knez Braslav dobio od istočnofranačkog cara Arnulfa kao feud
Prekodravsku Panoniju s Blatnim gradom da je brani od Mađara. Na osnovi vrlo tamnih podataka Popa
Dukljanina, može se zaključiti da je Atila, vladar Mađara, napao granice države kralja Tomislava, koji ga
je suzbio u više bitaka. Po svoj je prilici Zsolt, Árpádov nasljednik, pokušavao više puta prijeći Dravu i
provaliti u hrvatsko kraljevstvo. Zatim su Mađari, čini se, promijenili politiku prema Hrvatima i spremali
se — kako u svojoj kronici priča Georgius Monachus Continuatus — nakon smrti bugarskog cara Simeona
(927), čiju su vojsku Hrvati bili porazili, s njima napasti Bugare. Poslije nisu više zabilježeni nikakvi sukobi
između Hrvata i Mađara. — Zbivanja u XI st. unijela su promjene u hrvatsko-mađarske odnose i postala
znamenita za kasniju hrvatsku povijest. Prema Chronologiji Ivana arhiđakona Goričkoga, hrvatski je kralj
Krešimir pružio Arpadoviću Stjepanu I (997–1038), »kralju čitave Panonije«, vojnu pomoć protiv
njemačkoga vladara Konrada II (1024–1039). Ta se veza imala učvrstiti ženidbom Krešimirove kćeri sa
Stjepanovim sinom Emerikom, do čega nije došlo zbog Emerikove smrti. Kada su pak Konrad i Stjepan I
sklopili mir, dio Slavonije (od utoka Kupe u Savu do Drave), koja je pripadala ugarskom kraljevstvu,
prepustio je Stjepan I hrvatskom kralju, koji je tamo odmah postavio svoga bana. Poslije, kada se tamošnji
ban Zvonimir oženio Jelenom, kćeri Bele I (1061–1063) i sestrom Gejze I (1074–1077) i Ladislava I (1077–
1095), njemu je ustupljen onaj dio Slavonije koji je Stjepan I predao Krešimiru, a preostali dio s dijelom
Ugarske do Tise i Drave dobio je Ladislav. Taj teritorij i rodbinstvo s Arpadovićima otvorili su Zvonimiru
put do hrvatske krune. — Prema hipotezi M. Barade, Stjepan, sin hrvatskoga kralja Svetoslava (oko 997–
1000), oženio se Hicelom, kćeri mletačkoga dužda Petra II Orseola, koji je bio u srodstvu s Arpadovićima.
Nakon protjerivanja Orseola iz Venecije Svetoslav i Stjepan sklonili su se u Arpadovića (1026), koji su tada
oduzeli dio hrvatskoga teritorija i u tadašnjoj Slavoniji organizirali dùkāt ili banat u kojem su vladali
Svetoslavovići, čiji je potomak Zvonimir. Kao ban u slavonskom dukatu Zvonimir je, protiv kranjsko-
istarskoga markgrofa, bio u savezu s kraljem Salamonom (1063–1074), čija se nadgrobna ploča nalazi u
crkvi Sv. Mihovila na Vrhu u Puli. Kada je Zvonimir 1089. umro bez nasljednika, porasle su aspiracije
Arpadovića na hrvatsko prijestolje. Nakon kratkotrajne vladavine Stjepana II, posljednjega Trpimirovića, u
Hrvatsku je, na čelu velike vojske i oslanjajući se na potporu nekih hrvatskih velikaša i građana dalmatinskih
gradova, provalio Ladislav, brat Zvonimirove žene Jelene. On je zauzeo krajeve sjeverno od Gvozda,
postavio ondje za kralja svoga sinovca Almoša i vratio se u Ugarsku da suzbije navalu Kumana. Da bi ojačao
ovisnost tog dijela Hrvatske o Ugarskoj i u crkvenom pogledu, osnovao je u Zagrebu biskupiju, kojoj je za
biskupa postavio nekoga Čeha po imenu Duha, i koju je podredio nadbiskupiji u Ostrogonu, te dao sagraditi
samostan u čast Sv. Stjepana, prvoga mađarskog kralja.

Koloman, hrvatsko-ugarski kralj 1095–1116. Što nije pošlo za rukom Ladišlavu, jest njegovu
nasljedniku i sinovcu Kolomanu. On je dobio i onaj dio Slavonije koji Ladislav nije osvojio i
konačno je dopro do mora, zauzevši primorske gradove. To se osvajanje odvijalo u nekoliko faza.
Najprije je Koloman pobijedio hrvatskog kralja Petra na Gvozdu (»Peturgoz«, »Patur Gozdia«) i
zavladao u preostaloj Hrvatskoj, preko koje je stigla 1097. s oružanom pratnjom od 5000 ljudi
normanska princeza Buzila u Ugarsku, gdje se udala za Kolomana. To bi značilo da Hrvatska još
uvijek nije bila sasvim okupirana, a sve ono što je bio zaposjeo, izgubio je Koloman dvije godine
kasnije kad su ga porazili Rusi i Kumani. Sada je Hrvatska bila potpuno slobodna, pa kad je
Koloman pokušao ratni pohod preko granica hrvatske države, na Dravi su ga dočekali Hrvati.
Prema tradicionalnomu historiografskom mišljenju, on je tada, 1102, s predstavnicima 12 hrvatskih

2
 plemena sklopio ugovor (pacta, concordia). Tu je 12 plemena, kojima je kralj zagarantirao
slobodno uživanje posjedâ bez plaćanja poreza, postalo njegovim vazalima i obvezalo se u slučaju
rata njegovu poživu odazvati s konjaništvom. Iste godine u hrvatskomu kraljevskom gradu
Biogradu Koloman je okrunjen, za kralja Hrvatske i Dalmacije. Od tada su se Arpadovići stali
nazivati kraljevima Ugarske, Hrvatske i Dalmacije, postavši tako legalnim nasljednicima hrvatskih
narodnih vladara, njihovih imanja i regalnih prava. Ugovor i Kolomanova krunidba temelj su
kasnijega hrvatskog državnopravnog položaja u zajedničkoj državi. Kad se 1104. Piroška (Irena),
kći pokojnoga Ladislava, udala za Ivana Komnena, sina bizantskoga cara Aleksija, okrene se
situacija u Carigradu u korist kralja Kolomana, koji dobije prešutni pristanak bizantskog dvora da
preuzme u svoje ruke nekadašnji temat Dalmaciju. I tako Koloman 1105. ulazi trijumfalno u Zadar,
gdje je na zvoniku Sv. Marije kamenim natpisom ovjekovječen taj događaj, a u zvoniku urezano
kraljevo ime na 4 stupa. Poslije Zadra, predali su se redom Trogir, Split, Cres, Osor i Krk, a Rab je
osvojen vojnom silom. Koloman je zatim sazvao pred Zadrom sabor, na kojem se raspravljalo o
autonomiji dalmatinskih gradova. Svoga sina Stjepana dao je Koloman okruniti za kralja Dalmacije
i Hrvatske. U Slavoniji je uveo plaćanje u novcu, a ne u kunskim kožama (kunovina ili marturina).
Zavladavši tako hrvatskim zemljama od Drave do mora, zapleo se u Ugarskoj u dinastički sukob s
bratom Almošem, koji je pretendirao na ugarsku krunu. Koloman je dao oslijepiti i zatvoriti
Almoša i njegova sina Belu. To je uzrokovalo negativnu reakciju bizantskoga dvora, gdje je živjela
njegova rođaka Piroška i gdje se nakon njegove smrti sklonio Almoš, pa je car Aleksije još za
Kolomanova života (1115) pustio da Venecija zauzme dalmatinske gradove (Rab, Zadar bez
kaštela i Biograd).

Stjepan II, hrvatsko-ugarski kralj 1116–1131; Kolomanov sin, već ranije okrunjeni kralj Hrvatske
i Dalmacije. S velikom mornaricom Mlečani su upravo 1116. zauzeli zadarski kaštel, nakon
pobjede nad hrvatskim banom Kledinom kod Zadra. Tada im se predadoše Šibenik, Trogir, Split i
svi otoci od Krka na jug. Tako je bivši temat Dalmacija, pored dva hrvatska grada (Biograda i
Šibenika), ponovno došao u ruke Venecije, s kojom 1117. započinje Stjepan II rat. U njemu ban
Kledin pod Zadrom potuče dužda Ordelafa Faliera, koji je i sâm tu poginuo. Nakon petogodišnjeg
primirja, u novom ratu (1124) hrvatski ban zauzme Biograd, Šibenik, Trogir i Split, dok Zadar i
otoci Rab, Osor i Krk ostadoše pod Venecijom. Iako je kralj Stjepan bio došao u Dalmaciju da
učvrsti svoju vlast, već 1125. dužd Dominik Michieli zauzme Split, Trogir i Biograd, koji je
opljačkao i do temelja razorio. Stjepan nije ništa mogao poduzeti protiv Venecije jer je bio u ratu
s Bizantom, s kojim je 1129. sklopio mir. Budući da nije imao sina, on pozove na dvor Almoševa
sina Belu, proglasi ga prijestolonasljednikom i 1130. oženi srpskom princezom Jelenom.

Bela II Slijepi, hrvatsko-ugarski kralj 1131–1141. Zbog Beline sljepoće vladala je uglavnom
njegova žena Jelena i njezin brat Beloš; ugarski palatin i hrvatski ban. Već za prvih godina Beline
vladavine preoteti su Veneciji Split, Trogir, Šibenik i još nekoliko drugih mjesta u Hrvatskoj, dok
je Zadar stečen 1134. Tu je stolovao knez Petar, koji je ujedno princeps »čitave Dalmacije«. Uz
njega se spominje Gregorije kao nadbiskup, što znači da je već tada organizirana Zadarska
nadbiskupija. Četiri godine kasnije (1138) Bela proširuje svoj naslov nazivom »kralj Rame«, tj.
Bosne, koju kao dukat predaje na upravu sinu Ladislavu (1139).

Gejza II, hrvatsko-ugarski kralj 1141–1162; Belin nasljednik i njegov najstariji sin. Za njegove
maloljetnosti vladali su majka mu Jelena i njezin brat Beloš. U međuvremenu je Veneciji uspjelo
da Zadar otcijepi od Hrvatske i Dalmacije najprije u političkom (1151), a zatim i u crkvenom
pogledu (1154). Zadrani se već 1159. pobuniše i potjeraše mletačkog kneza. Ali pomoći kojoj su
se nadali od svoga vladara Gejze II nije bilo, pa je Venecija vojnom silom ponovno zauzela Zadar
i opet postavila Mlečanina za kneza. Nakon stalnih sukoba s bizantskim carem Manuelom
Komnenom, kod koga su Gejzina braća tražila utočište, Gejza II je od 1159. pa do svoje smrti (31.
III 1162) uspio produžiti mir s ratobornim carem. Ali dok je vladao i dalje Bosnom preko svog
vazala Borića, Gejza je zakazao u Dalmaciji, prepustivši Zadar na milost i nemilost Veneciji. Gejzu
nije naslijedio najstariji sin Stjepan III, nego na bizantski pritisak njegov brat Ladislav II (1162–
1163), zatim također njegov brat Stjepan IV godine 1163.

Stjepan III, hrvatsko-ugarski kralj 1163–1172; sin Gejze II, okrunjen 1162. U dinastičkom ratu
pobijedio je Stjepana IV, koji se sklonio pod zaštitu cara Manuela. Na početku vladavine sklopio
je Stjepan III mir s Manuelom, koji se obvezao da neće više podupirati Stjepana IV, ali je zato
nametnuo teške uvjete. Stjepan mu je morao ustupiti Srijem, obećati da će svoga mlađeg brata Belu
poslati u Carigrad na odgoj i predati caru na upravu Belinu baštinu, tj. Hrvatsku južno od Velebita
i Dalmaciju. Stjepan III ispuni prvu obvezu i pošalje u Carigrad Belu, ali caru nije izručio Hrvatsku
i Dalmaciju, nego je pošao tamo potvrđujući privilegije dalmatinskim gradovima. Nato provali
Manuel u Srijem i prisili Stjepana III da se odrekne spomenutih hrvatskih zemalja u korist hercega
Bele (1164). Iduće se godine Manuelovoj vojsci predade 57 gradova, među njima Split, Trogir,
Šibenik, Ostrovica i Skradin. U nastavku rata Stjepan III je morao odstupiti i Srijem, ali je u novom
ratu (1166) bizantska vojska u Srijemu bila poražena; u Hrvatsku je uspješno provalio palatin i ban
Ampudije. Tek ponovnim porazom ugarske vojske u Srijemu okonča se 1167. rat između Stjepana
III i Manuela, koji je otada do smrti vladao Srijemom, Bosnom, Hrvatskom od Krke na jug, i
Dalmacijom, osim Zadrom i otocima koje su držali Mlečani. Stjepanu III ostala je u vlasti čitava
Ugarska te zapadni dio Slavonije od Iloka do ušća Bosuta, Hrvatska i dio Dalmacije do rijeke Krke.
Kad je Stjepan III iznenada umro (4. III 1172), Manuel pošalje u Ugarsku Belu, koji je tamo stupio
na prijestolje kao bizantski eksponent.

Bela III, hrvatsko-ugarski kralj 1172–1196. Do smrti cara Manuela (1180) Bela je s Bizantom
održavao vrlo dobre odnose, a onda je — kada je počela slabiti njegova moć — počeo provoditi
svoje političke težnje na Balkanu. Najprije je odlučio oduzeti Bizantu Hrvatsku od Krke do Neretve
i Dalmaciju, kojom su upravljali bizantski namjesnici. Sama carica, udovica Manuelova,
»poklanja« Beli Srijem, Hrvatsku s Dalmacijom i Bosnu. Tako Belinu vojsku prime Trogir i Split,
a zatim i Zadar, koji Bela utvrdi i vojskom osigura od mletačkoga budućeg napada. Zadar – u
kojemu je 13. III 1177. papa Aleksandar bio dočekan u crkvi sv. Stošije »uz gromko pjevanje lauda
i kantika na hrvatskom jeziku«, prema opisu papina pratioca kardinala Bosona – bio je već 1178–
1179, kada je taj opis sastavljen, u »predjelu ugarskoga kraljevstva« i u njemu »po milosti Božjoj
i ugarskoga kralja« stoluje princeps Dalmacije. Dionizije, ban Dalmacije i Hrvatske, koji je
banovao od Drave do mora i stolovao u Zagrebu i Zadru, uspješno je odbio mletačku navalu 1181.
Poslije. neuspjela pohoda na Zadar 1187, sklopiše Mlečani s Belom III primirje na 2 godine (1188),
ali su već u svibnju 1190. kod otoka Pašmana Zadrani potukli Mlečane u pomorskom boju što je
dovelo do sklapanja novih dvogodišnjih primirja (1190. i 1192). — Za Bele III počela je jača
feudalizacija plemstva u Hrvatskoj i Slavoniji, u koju se od kraja XI st. naseljuje i ugarsko
donatorno plemstvo. U Slavoniji se počeo formirati i novi sloj slobodnjaka, tzv. kraljevskih
službenika, koje je kralj obdarivao uglavnom za vojničku službu i koji su, izravno njemu podređeni,
malo-pomalo postali oslonac kraljevske vlasti. U Hrvatskoj su kraljevskim darivanjem zemlje
jačali pojedini feudni rodovi — knezovi Krčki, poslije nazvani Frankapani, koji 1193. dobivaju
Modrušku županiju, zatim knezovi Bribirski, krbavski Gusići, omiški Kačići, knezovi Cetinski i u
Slavoniji knezovi Babonići.
Emerik, hrvatsko-ugarski kralj 1196–1204. Stariji sin i nasljednik Bele III. Njegov mlađi brat
Andrija, unatoč očevoj odredbi da kraljev brat dobiva na upravu Hrvatsku i Dalmaciju kao dukat,
zatražio je to pravo za sebe, izborio ga pobijedivši Emerika i počeo vladati kao »dux Zadra i čitave
Dalmacije, Hrvatske i Huma«. U obnovljenu sukobu Emerik je 1199. pobijedio Andriju i učvrstio
svoju vlast. Posredovanjem pape Inocenta III braća su se izmirila i Andrija je opet »po milosti
božjoj dux Dalmacije i Hrvatske zauvijek«, okružen svojim dvorom, banom Nikolom i brojnim
županima, upravljajući zemljom od Drave do mora. Stalnog sjedišta nije imao, a vlast je obavljao
uz pomoć savjeta »svih biskupa Dalmacije i svih prvaka Hrvatâ.« Kovao je i svoj novac. U to
vrijeme Mlečani su iskoristili pripravljanje četvrtoga križarskog rata. Kako križari nisu imali
novaca za prijevoz u Svetu zemlju, mletački dužd Enrico Dandolo ponudio im je svoje brodove
pod uvjetom da za njega osvoje Zadar. Nakon opsade, Zadar je 1202. pao pod navalom križara i
Mlečana te bio izvrgnut razaranju. — Nakon odlaska križara prema Carigradu, Zadrani su 1203.
počeli napadati Mlečane i na moru i na kopnu. Najposlije su se, budući da nisu dobili Emerikovu
pomoć, pokorili Mlečanima i pristali davati godišnji danak. Tako je Emerik za neko vrijeme
izgubio Zadar. Za obnovljenih sukoba s bratom Emerik je 1203. zatvorio Andriju u grad Kneginac
kraj Varaždina, ali je ovaj 1204. uspio pobjeći. Zatim Emerik okruni svoga nejakog sina Ladislava
za kralja (26. VIII 1204), a već sredinom rujna iste godine umre, pomirivši se s Andrijom kojega
je bio odredio za Ladislavova skrbnika, koji je također već iduće godine umro, pa se Andrija 29. V
1205. okrunio u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár).

Andrija II, hrvatsko-ugarski kralj 1205–1235. Njegovo kraljevanje u hrvatskim zemljama

karakterizira jačanje feudalaca i crkve, poduprto kraljevskim donacijama (tako su 1225. knezovi
Krčki dobili, uz Modrušku županiju, i Vinodol; u Gorskoj županiji posjede su dobili cisterciti),
zatim u Slavoniji snaženje jobagiona, slobodnih vojnika, kao društvenoga sloja (praćeno
nastojanjem velikih feudalaca da njih i slobodne seljake pretvore u svoje podložnike) i početno
organiziranje gradova kao novoga gospodarskog i društvenog faktora (gradski privilegij stekli su
1220. Varaždin, 1225. Perna, 1231. Vukovar i 1234. Virovitica). Ojačali feudalci međusobno su se
sukobljavali, a iskorišćujući unutrašnje sukobe u primorskim gradovima nastojali su im se
nametnuti za knezove (oko kneževske časti u Splitu borili su se hrvatski velikaš Domald i knezovi
Bribirski). Autonoman komunalni i općenit gospodarski život primorskih gradova (1250. Nin je
također postao autonomna komuna, izravno podređen kralju i s pravom slobodnog izbora kneza;
kao komuna osamostalio se i Hvar) ometali su tako feudalci, a ne manja opasnost bili su gusari,
osobito podanici Kaćića, gospodarâ Omiša i primorja od Žrnovnice do ušća Neretve, čije je
gusarenje uzrokovalo uzaludnu mirovnu misiju papinskoga legata Akoncija. U Hrvatskoj i
Dalmaciji kao herceg ili dux vladao je najprije Andrijin stariji sin Bela (1220–1226), a nakon
njegova sukoba s ocem, Koloman (1226–1241), dok je Bela postao očev suvladar. Do 1225. u
Hrvatskoj je bio jedan ban, a te je godine Andrija imenovao dva bana, jednoga za »čitavu
Slavoniju«, a drugoga za »primorske krajeve«. Kada je Andriji II izravnom papinskom
intervencijom osujećen pokušaj da postane car Latinskoga Carstva (osnovanog pošto su križari
1204. oborili Bizantsko Carstvo), on je odlučio krenuti u križarski rat. Odrekavši se svojih prava
na Zadar, čime je platio prevozninu na mletačkim brodovima, i unajmivši još brodove od Ancone
i nekih dalmatinskih gradova, Andrija je krenuo 1217. iz Splita u rat, koji je završio neuspjehom.
Pred polazak za svoga namjesnika u Hrvatskoj postavio je templarskoga meštra Poncija de Cruce.
Na povratku iz rata (1218) zatekao je Andrija zemlju u teškim gospodarskim i društvenim
prilikama. Napetost su do krajnosti doveli sukobi između visokoga i nižeg plemstva, unutar
crkvene organizacije i između kralja i donatora. Izlaz iz takve situacije bila je Zlatna bula, koju je
Andrija morao izdati. 1222. Ta je bula (31 članak) vrijedila samo u Ugarskoj i Slavoniji do Gvozda.
Njom su slobodni vojnici, kao kraljevski službenici, stekli plemićka prava i mogućnost izravna
utjecaja na državnu upravu putem redovitoga održavanja saborâ. Općenito je Bulom plemstvo bilo
organizirano kao stalež, koji je po njezinu 31. članku imao pravo otpora i prosvjeda, ako se kralj
ne bude držao obveza sadržanih u njoj. Budući da je to bila najteža kraljeva obveza, on je 1231. iz
revidiranoga teksta Zlatne bule izbacio taj članak.

Bela IV, hrvatsko-ugarski kralj 1235–1270. Naslijedio je svoga oca Andriju okrunivši se u Stolnom
Biogradu u isto vrijeme za ugarskoga i hrvatskog kralja. Otada se Arpadovići više nisu krunili
zasebno za kralja Hrvatske i Dalmacije. Bela je nastojao povratiti one posjede koje je njegov otac
nemilice darivao feudalcima. Težeći tako ojačati centralnu vlast, Bela se zamjerio feudalcima, što
se negativno odrazilo na obranu zemlje od provale Tatara (Mongola). Upravo kad je u Ugarskoj
nastala unutrašnja napetost, a u Hrvatskoj i Dalmaciji prilike se smirile, provališe u Ugarsku Tatari
pod vodstvom Batu-kana, koji kod Mohija blizu Miskolcza potuče ugarsku vojsku (11. IV 1241).
U njezinu su sastavu bili i Hrvati pod vodstvom Kolomana, koji je tu bio teško ranjen i ubrzo u
Čazmi umro. Bela je s malom pratnjom najprije pobjegao austrijskom vojvodi, a kad ga je ovaj
opljačkao, odlazi u Zagreb i Čazmu, odakle od Pape uzalud traži pomoć protiv Tatara. U
međuvremenu šalje ženu s odjećom i crkvenim blagom u primorske krajeve, kamo uskoro preko
Klisa i sâm stiže u Split, odakle je prešao u Trogir; pa na neki otočić (vjerojatno Kraljevac).
Progoneći ga, Tatari su uzalud opsjedali Klis i Trogir, više puta se sukobili s hrvatsko-ugarskom
vojskom i bili poraženi (1242) te se najposlije preko južne Dalmacije, Srbije i Bugarske povukli u
južnu Rusiju. Nato se Bela vratio u Ugarsku. Kraljica je neko vrijeme ostala u Klisu, gdje su joj
umrle obje kćeri (pokopane su u malom sarkofagu iznad ulaznih vrata splitske katedrale sv.
Dujma). — Obnavljajući opustošenu zemlju nakon povlačenja Tatara, dao je Bela graditi tvrde
gradove (Kalnik, Medvedgrad, Garić, Okić i dr.). Ujedno je obnavljao gradove i trgovišta, u koje
je privlačio povlasticama strane obrtnike i trgovce (ponajviše Nijemce), izuzima ih iz županijske
vlasti i podreduje izravno kralju. Na temelju takvih povlastica razviše se slobodni kraljevski
gradovi (Gradec tik Zagreba, Samobor, Križevci, Jastrebarsko i dr.). Bela je još u Klisu, u svibnju
1242, na zahtjev Zadrana primio njihov grad pod svoju vlast, ali je uskoro mletačka vojska pod
zadarskim zidinama porazila vojsku bana Dionizija, i 5. VI 1243. ušla u napušteni Zadar. Bela je
1244. sklopio mir s Venecijom u Glažu (Slavonija), po kojem se odrekao Zadra. Dionizije, »dux i
ban čitave Slavonije«, svlada Split (gdje je vođa protukraljevske stranke bio Toma Arhiđakon, a
knez bosanski ban Matej Ninoslav), koji je zbog komunalnih granica ratovao s Trogirom (gdje je
vladala kraljevska stranka na čelu s Bribircima). Splićani se mirovnim ugovorom 1244. zakleše
kralju na vjernost. Iste godine svlada Bela Ninoslava, a 1247. nakon neuspjeha u borbi protiv Crkve
bosanske — Bosanska je biskupija radi jačega nadzora podređena kaločkom nadbiskupu.
Smatrajući se kraljem Bosne, Bela ju je uskoro razdijelio na tri banovine: Bosnu, Usoru i Soli.
Popuštajući plemstvu, Bela potvrdi knezovima Krčkim županije Modruš i Vinodol, Bribirskim
Bribirsku županiju (1251), a Babonićima Vodicu (1256). Posjetivši Dalmaciju dvaput (1252. i
1262), odredi da čitavim hrvatskim kraljevstvom ima vladati herceg kraljevskoga roda i dodijeli
mu dva bana: slavonskoga i hrvatsko-dalmatinskoga (primorskoga), koji je povremeno bio splitski
knez. Tako su hrvatske zemlje definitivno podijeljene u dvije zasebne političke jedinice: kraljevine
Slavoniju te Hrvatsku s Dalmacijom. Od 1261. pa do 1269. vlada ponovno hrvatskim zemljama
princ iz dinastije Arpadovića, maloljetni kraljev sin Bela, kao »dux čitave Slavonije, Dalmacije i
Hrvatske« stolujući u Zagrebu i Kninu. Kako je sve više rasla moć feudalaca, kralj Bela IV još je
više počeo favorizirati slobodne gradove i niže plemstvo, ponovno potvrđujući Zlatnu bulu (1267),
poštujući »6 plemena« u Gorskoj županiji (1256) te obdarivajući strane plemićke porodice
posjedima u Slavoniji. Kako je 1269. herceg Bela, mlađi Belin sin, umro, kralja je naslijedio stariji
sin Stjepan.
Stjepan V, hrvatsko-ugarski kralj 1270–1272. Za njegova kraljevanja u Slavoniji i Hrvatskoj
pojedini se moćni feudalci (doseljeni Gisingovci, Gut-Keledi) otimaju za bansku čast i za posjede.
Od domaćih velikaških porodica i dalje su najmoćniji Babonići, knezovi Krčki i Bribirski. Udavši
svoju kćer Mariju za napuljskoga kralja Karla II Anžuvinca, omogućio je anžuvinskoj dinastiji
kasnije legitimističko presezanje na ugarsko-hrvatsko prijestolje.

Ladislav IV Kumanac, hrvatsko-ugarski kralj 1272–1290, Stjepanov sin, nekadašnji herceg

»čitave Slavonije«, suprug Izabele Anžuvinske, on je svojim slabim kraljevanjem omogućio u
Slavoniji i Hrvatskoj da su se pojedini moćni feudalci i dalje otimali za bansku čast i posjede.
Poslije pogibije Henrika Gisingovca u feudalnoj buni protiv kralja, dux »čitave Slavonije,
Dalmacije i Hrvatske« postaje Ladislavov brat Andrija (1274–1278) mjesto kojega je vladala
njegova mati Elizabeta. No borbe između feudalaca se nastavljaju, napose između Gisingovaca i
Babonića, koji su iz ovog sukoba izašli ojačani, i koji su sami podignuli feudalnu bunu protiv
Elizabete. Drugačije je u Hrvatskoj i Dalmaciji, gdje su svoju vlast uspjeli potpuno učvrstiti
knezovi Bribirski, na čelu s banom Pavlom. Nakon Elizabete postaje »dux čitave Slavonije«
Andrija Mlečanin, unuk Andrije II, ali on je živio u Veneciji, kod svoje majke Tomasine Morosini,
udove Stjepana Postuma, brata Bele IV, te bio otvoreni protivnik i protukandidat kralju Ladislavu
za ugarsko-hrvatsko prijestolje. Kada su se Gisingovci ponovno digli protiv kralja (1289), prilike
je iskoristio Andrija Mlečanin i iskrcao se u Zadru. Na putu u Ugarsku bio je zarobljen i izručen
austrijskom vojvodi Albrechtu I. Pošto su Ladislava IV umorili Kumani (10. VIII 1290), Andrija
se 28. VIII 1290. okruni u Stolnom Biogradu za ugarsko-hrvatskoga kralja.

Andrija III, Mlečanin, hrvatsko-ugarski kralj 1290–1301; posljednji Arpadović. Odmah nakon
njegova krunjenja, preko svog legata, okrunio je papa Nikola IV (8. IX 1290) Karla Martela, sina
Karla II i Marije, sestre kralja Ladislava. Uz Karla Martela pristajali su u Slavoniji Gisingovci i
Babonići koji su se nazivali banovima »Slavonije«, a u Hrvatskoj i Dalmaciji Bribirski i knezovi
Krčki. Andrija je uzalud nastojao pridobiti donacijama kneza Pavla Bribirskog ili silom ukrotiti
Gisingovce. God. 1295. imenovao je pak svoju majku Tomasinu Morosini za ducissu »čitave
Slavonije«. Usporedo su Anžuvinci stjecali u Ugarskoj i Hrvatskoj sve više pristaša na njegovu
štetu, a Bribirci su najposlije doveli u Hrvatsku Karla Roberta, sina Karla Martela (1300). U takvim
prilikama iznenada je, 14. I 1301, umro Andrija III. Njegovom smrću ugasila se loza Arpadovića,
koji su u hrvatskim zemljama vladali gotovo 200 godina. Vladavinu Arpadovića obilježuje znatniji
njihov utjecaj u Slavoniji nego u Hrvatskoj te više-manje uspješno nastojanje da Dalmaciju zadrže
u svojoj vlasti. Dalmatinske gradove oni su nastojali privući dijeljenjem i potvrđivanjem velikih
povlastica, što je otežavalo mletačko presezanje na hrvatsku obalu, ali pri tome nisu pokazivali
smisao za brodarstvo i trajniju pomorsku politiku uopće. U Hrvatskoj južno od Gvozda nisu mogli
mnogo utjecati na prilike budući da je tamo hrvatsko plemstvo sačuvalo svoje stare pozicije i
iskoristilo kraljevske donacije da poveća svoju moć. Negativne pak posljedice feudalne oligarhije,
izražene u međusobnim sukobima i pritisku na dalmatinske gradove, A. nisu mogli spriječiti zbog
svoje zauzetosti vanjskom politikom, zbog svojih dinastičkih sukoba i zbog općenitoga slabljenja
kraljevske vlasti razvojem velikoga posjeda. U Slavoniji su A,. također donacijama omogućili
razvoj velikoga posjeda i raspad kraljevske domene, što je pratilo ubrzano pretvaranje slobodnih
ljudi u kmetove i u otporu feudalnoj oligarhiji razvitak staleža slobodnih ratnika, malih plemića.
Općeniti gospodarski napredak uvjetovao je razvitak gradskih središta u Slavoniji. — Iako su A.
pod svojom vlasti okupili hrvatske zemlje, nisu mogli trajno spriječiti mletačke prodore na obalu,
a proširenjem svoje vrhovne vlasti na Bosnu omogućili su joj širenje u Hrvatskoj (Donji kraji). U
XIII st. razbili su upravno jedinstvo hrvatskih zemalja dualizmom banske vlasti.
 ZAKLJUČAK
Hrvatska je 1102. godine ušla u zajedničku državu s Ugarskom (Ugarska-
Hrvatska) pod ugarskom dinastijom Arpadovića. Prvi Arpadović na
ugarsko-hrvatskom prijestolju bio je Koloman.
Bela IV. Hrvatskim je gradovima dodjeljivao status slobodnog
kraljevskog grada (jer kako su Tatari napadali Ugarsku-Hrvatsku uvidio
je da neki hrvatski gradovi mogu postati važana oslonac u njegovoj brobi).
1242. Godine status slobodnog kraljevskog grada dobio je Gradec.
Hrvatske velikaške obitelji tijekom 12.st. naseljavaju područja južno od
rijeke kupe. Najvažnije obitelji su: Kačići, Krčki knezovi ili Frankopani,
Babonići I Šubići.

LITERATURA

http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2384
“Hrvatska u doba Arpadovića“, Školska knjiga, Zagreb, 2014.