Professional Documents
Culture Documents
Č A S O P I S M A T I C E H R V A T S K E
Godište XIII / 2013.
Broj 3
Tema broja
100. OBLJETNICA
ČUDNOVATIH ZGODA ŠEGRTA HLAPIĆA
Tomislav Kurelec
60 GODINA PULSKOGA FILMSKOG FESTIVALA
Zdenko Kovač
ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKI USPJEH
ZAGREBAČKE PATOFIZIOLOGIJE
Zoran Ladić i Lovorka Čoralić
HRVATSKA POVIJEST 18. STOLJEĆA
U MATIČINOJ EDICIJI
Zvonimir Jakobović
HRVATSKA I KONVENCIJA O METRU.
HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA
PROZA I. PROZA II.
Legende i romani Apokrifi, vizije, prenja, Marijini mirakuli
Priredila i transkribirala Vesna Badurina Stipčević Priredila i transkribirala Marija-Ana Dürrigl
Srednjovjekovne legende, romani i fragmentirani tekstovi Nastanak i razvoj hrvatske srednjovjekovne književnosti
žanrovska su odrednica prve knjige izabranih djela hrvat- obilježen je višestrukim utjecajima stranih književnosti, is-
ske srednjovjekovne proze objavljenih u ediciji Stoljeća hr- prva kasnoantičke i grčkobizantskoslavenske književnosti,
vatske književnosti u redakciji dr. Vesne Badurine Stipčević a potom i zapadnoeuropske literature.
(1961), znanstvene savjetnice sa zagrebačkoga Starosla-
venskog instituta. Prema materijalnom i duhovnom kontekstu vlastite sre-
dine hrvatski srednjovjekovni prozaisti prihvaćali su i pri-
Nastanak i razvoj hrvatske srednjovjekovne književnosti lagođavali razne žanrovske modele prozne književnosti
obilježen je višestrukim utjecajima stranih književnosti, is- zapadnoeuropskoga kulturnoga kruga, pa tako i apokrife,
prva kasnoantičke i grčkobizantskoslavenske književnosti, eshatološke vizije, Marijina (Bogorodičina) čudesa te prenja
a potom i zapadnoeuropske literature. Prema materijalnom (dijaloge), reprezentativne žanrove srednjovjekovne proze
i duhovnom kontekstu vlastite sredine hrvatski srednjovje- što ih Matica hrvatska u svojoj ediciji Stoljeća hrvatske knji-
kovni prozaisti prihvaćali su i prilagođavali razne žanrovske ževnosti objavljuje u redakciji dr. Marije-Ane Dürrigl (1965),
modele prozne književnosti zapadnoeuropskoga kulturno- znanstvenice sa zagrebačkoga Staroslavenskog instituta.
ga kruga, posebice legende i romane što ih suvremena hr- Riječ je o glagoljičnim, staroslavenskim i starohrvatskim
vatska književna historiografija prepoznaje kao razmjerno tekstovima prožetim kršćanskim svjetonazorom, iznimno
koherentnu skupinu fabularnih proza isključivo svjetovne popularnim štivom među srednjovjekovnim pukom.
tematike, srodnih naratoloških tehnika, sadržaja i svjetona-
format: 14x20 cm
zora, a koji prema književno-umjetničkim kriterijima pripa-
opseg: 357 str.
daju najzanimljivijim ostvarenjima srednjovjekovne proze
uvez: tvrdi uvez
bez obzira na njihov prijevodno-kompilacijski karakter.
ISBN: 978-953-150-320-4
format: 14x20 cm
opseg: 416 str. cijena: 180,00 kn
uvez: tvrdi uvez
ISBN: 978-953-150-319-8 biblioteka: STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI
cijena: 190,00 kn izdavač: Matica hrvatska
godina izdanja: 2013.
UVODNA RIJEČ
Kazalo
Tema broja: 100. obljetnica Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića
Jasna Ažman
ŽIVOT ZAPISAN U PISMIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Dubravka Zima
STOGODIŠNJICA ROMANA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
Sanja Knežević
»MALEN KAO LAKAT, VESEO KAO PTICA« – SUPERJUNAK 21. STOLJEĆA? . . . 26
Diana Zalar
SLIKOVNICA U HRVATSKOJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31
Andrijana Kos-Lajtman
AUTOLICA DJETINJSTVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
Vanja Kulaš
CRNOBIJELI SVIJET DJEČJE KINEMATOGRAFIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
Jelena Marković
ZLATNO DOBA DJETINJSTVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44
Evelina Rudan
UZBUDLJIVA KNJIGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
Berislav Majhut
DOVOLJNO LASTA ZA PROLJEĆE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
NEDOVRŠENE SLIKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
Tomislav Kurelec
DOSTOJNO JUBILEJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79
Descriptio Croatiae
Mladen Ibler
SJEĆAŠ LI SE »MARINE«? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84
Hrvatska i svijet
Zvonimir Jakobović
HRVATSKA I KONVENCIJA O METRU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
Recenzije, osvrti i prikazi skupova
Marko Špikić
IVAN KUKULJEVIĆ IZMEĐU GENEALOGIJE I PROROČANSTVA . . . . . . . . . . . . . 95
Franko Ćorić
DIOKLECIJANOVA PALAČA: VELIKI ISTRAŽIVAČKI IZAZOV . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
Ivo Žanić
ILIRCI I JEZIK – POGLED IZ SOCIOLINGVISTIKE
I KRITIČKE TEORIJE DISKURSA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102
Jasna Ažman
ŽIVOT ZAPISAN
U PISMIMA
Iz rukopisne ostavštine Ivane Brlić-Mažuranić
...moji su listovi nastavak moje autobiografije...
Ivana Brlić-Mažuranić, 2. 8. 1916.
Mladost i udaja
Život Ivane Brlić-Mažuranić, najveće hrvatske pripo-
vjedačice, započeo je rođenjem u Ogulinu, gdje je njezin
otac Vladimir Mažuranić, sin pjesnika i hrvatskoga bana
Ivana Mažuranića, bio tada na dužnosti državnog odvjet-
nika. Majka Ivanina bila je Henrietta rođ. Bernath, podrije-
tlom Varaždinka iz ugledne trgovačke obitelji. Odrastanje
u obiteljskoj sredini naglašena patrijarhalnog duha i stro-
gih etičkih nazora, pa još pod prisnim i snažnim utjecajem
djeda Ivana i bake Aleksandre Demeter, trajno će obilježi-
ti Ivaninu ličnost. U svojim sjećanjima na majku o tome je
svjedočio i Ivanin sin, dr. Ivo Brlić: »Rijetko su kada lični
Portret Ivane Brlić-Mažuranić pečat predaka, tradicija obitelji i upliv iste krvi, stvorili dva
Zaručnici
Zaručna karta
drugoga dana ostaje) pohodio ga... O poldan je otišao i po- gove sjene, a još manje da bi javno nastupila. Učinila je to
ručio mi po Naci koj ga je ispratio da sam pravo čudo prošli samo jedanput, 15. kolovoza 1896., kad je uz biskupa Stros
dan učinila, jer da je on došao umoran i skršen kao Lazar na smayera kumovala barjaku Hrvatskoga pjevačkog društva
brodski kolodvor, a moj doček i prisutnost da ga je osvježilo i »Davor«. Od tada, »Davor« je svake godine, u predvečerje
uskrisilo! – I tako ode. Ivanjdana, 24. lipnja, dolazio pod balkon kuće Brlić kumi
Jučer imala sam ovdje 12 gostih! Gvardijan je odlazio da- svojega barjaka otpjevati podoknicu. Uz pjevački zbor pri-
nas pak je bio oprostni objed. Moja se je Betika dobro držala. družili bi im se i mnogobrojni Brođani s lampionima i ba-
Imali smo juhu, pečeno janje na ražnju, filana jaja, govedi- kljama. »Sjećam se da je ovakovom zgodom, jednoć mati
nu dinstanu, filane spargelkürbisse, apfelpita, voće etc. Me- sabranom građanstvu održala s balkona oduži domoljubni
dju inim je bila Fanika sa Andrijom, Glavanka sa svojom govor koji je izazvao veliko oduševljenje i klicanje« – zapi-
tromjesečnom curicom, naša Nadica i mali vincilirov medju sao je u svojim sjećanjima na majku Ivo Brlić.
»larmajucimi gosti«. O sedam sati sretno se svi razidjoše. Uza sva obiteljska zauzeća, Ivana je redovito šetala, gi-
Jutros novi hallo. Treba sprovesti gvardijana koj je pre- mnasticirala i plivala u Savi, među prvima u Brodu vozila
mješten kao mučenik hrvatske ideje. Fanika mu je dala bicikl (od 1898), obožavala je sviranje na glasoviru i plesa-
bouquet, svi smo bili vani na kolodvoru, a sad nas eto opet nje, zabave i pokladno maskiranje, priređivala male kućne
sretno u vinogradu, a svečanosti su valjda na neko vrijeme dječje priredbice za koje je pisala igrokaze i izrađivala ko-
izcrpljene. Alka se svuda wacker und muthig drži. stime i scenografiju.
Pestinju mi je neku Maričevička priskrbila. Nisam je još Sudjelovala je u gradskom humanitarnom i dobrotvor-
vidila. Kaže da je liepa, 15-16 godina stara, zna prati i pe- nom radu, predsjedala Gospojinskim dobrotvornim druš-
gljati, bila je do sada kod Belovitićah, u dobroj kući, a traži 3 tvom i predano pomagala u ratnoj bolnici za vrijeme Prvo-
i ½ forinte mjesečno. Piši mi odmah što o tome misliš. ga svjetskog rata, za što je bila i odlikovana. Bila je mecena i
Hanu ćemo već dočekat, samo nek ozdravi. Generalica zaštitnica talentiranim brodskim učenicima i umjetnicima.
Rakasovička mi je pripoviedala da vas je vidila u Grand ho- Trajno je osjećala neutaženu glad za kazalištem i koncerti-
telu. ma, koje je posjećivala za svojih boravaka u Zagrebu, a u
Ljubim ruke Brodu su joj kronično nedostajali. Svoje intelektualne po-
Ivana trebe u potpunosti je ispunjavala čitanjem na francuskom,
njemačkom, engleskom, talijanskom i ruskom jeziku. Bila
Ivanin je suprug, dr. Brlić, uz vođenje odvjetničke kan- je suvremenica ruskih klasika, obožavala je Tolstoja, pita-
celarije, sudjelovao i u burnom hrvatskom političkom i jući se može li nakon njega itko išta »savršenije« napisati,
društvenom životu kao narodni zastupnik u Hrvatskom i dopisivala se s Kiplingom, Selmom Lagerlöf, pisala Tagori,
delegat u Hrvatsko-ugarskom saboru, na čije ga je zname- pratila novitete svjetske i domaće literature te svakodnevno
nito zasjedanje u Pešti 1907. pratila supruga Ivana i ondje čitala vodeće europske novine.
napisala svoje zabilješke o teškoj borbi hrvatskih delegata Jednako strastveno kao i čitanje voljela je prirodu, ali i
za službeni hrvatski jezik: Hrvatska Pešta (Lahki zapisci iz promatranje noćnog neba, a oduševljeno je poduzimala i
teške borbe). Iako joj se politika rano zamjerila, Ivana je su- »istraživačke« izlete po brodskoj okolici i o njima slala za-
prugu pružala pouzdanu potporu nikada ne izišavši iz nje- nimljive prikaze. Svoju djecu i unuke poučavala je saku-
pljanju bilja za herbarij, a sama načinila impresivnu zbirku meni pravi k imendanu jedan tablett, dakako tajno! Da ti vi-
sprešanih bilina čije boje ni do danas nisu izblijedjele. diš to skrivanje, to crvenilo kad ja stupim u sobu – pojela bih
Međutim, nikada ju nisu napuštale mladenačke poet- ju od milinja! Inače, mi sada češće noćimo u vinogradu…
ske sanje i spisateljske nakane, za koje je držala da ne pri- Počima ista pripoviest kako je kod nas u vinogradu »ove go-
staju supruzi i majci, ženi njezina statusa. Listajući svoj dine« liepo! Ali što je istina, istina je! Sbilja, ciela naša villa,
djevojački dnevnik, uvijek je ponovo čitala svoje prve pje- plateau pred njom, arrangement etc. Sve je krasno! Villa je
sme napisane na francuskom, ali sada nadahnuta vlastitim novo anstreichana, novi krov od crne cigle, Naca je plateau
majčinskim iskustvima počinje pisati i objavljivati pjesme oko vile znatno proširio i isplanirao, ja sam gartenmeuble,
i pričice za malenu djecu i tako »pronalazi izmirbu za svoja 16 stolica i 4 stola i ograde i rosenstocke sa bielom uljenom
literarna nagnuća«, zaključujući u jednom pismu: ... I tako bojom obojila, kinezki suncobran novo preobukla, staklene
je zaista po mene vrlo povoljno ako se kadgod iz tog neopi- kugle namjestila i sad si predstavi živo da sve izgleda kao
sivog rummela želja, tužaba, javkanja i pivkanja spasim u ulaz u vrt sa kuglanom! Al’ krasno je ipak, ja Ti kažem, sa-
carstvo priča... mo dođi pa vidi… Program vinogradski šaljem Ti odmah: u
Inspiracije za priče joj ne nedostaju – pronalazi ih u jutro jede se kiselo mlijeko ili kafa (dobra) sa kifli i putrom.
obiteljskom životu koji buja u svojoj punini i u gradskoj Onda se umiva, pere ili neopere, odmah zatim slijedi psova-
kući Brlićevih ali još više u obiteljskom vinogradskom ljet- nje Ive, koje traje cielo prijepodne pošto on ili govori da je
nikovcu Brlićevac, u kojem su nastali brojni literarni za- gladan ili pita kad će objed biti gotov. U podne se vani jede,
pisi i još brojnija pisma. Svakako treba spomenuti i spo- ali pošto kod pohanih pilića iznenada dolazi oluja, grmlja-
menare Brlićevca, knjige dojmova u koje su se kroz cijelo vina, pucnjava topova i strah od tuče, to svaki sa svojim ta-
stoljeće upisivali svi posjetitelji toga slavnoga »vedrog vi- njurom bježi pod verandu, Zdenka prevrne vrč sa vodom i
nogradskog doma«, a Ivana je u njih zapisivala kronike vi- polupa ga, Naca bježi gore dole noseći čaše i vino, špiči se k’o
nogradskih godina. Obitelj se obično u lipnju preseljavala jež i viče »sad će to proći«. Palačinke se onda pod verandom,
u ljetnikovac i ondje provodila cijelo ljeto, a u grad se vra- pojedu bez stoljnjaka na stolu, kiša lijeva, pokoje zrnce tuče
ćala nakon obavljene berbe grožđa. Život u Brlićevcu Ivana drži živce u nužnoj napetosti…Zatim, sunce pomalo probija,
opisuje u brojnim pismima pa tako u pismu majci iz 1905., a sa verande kapa još po koja kap na preostale palačinke i na
među ostalim, piše: Ivinu glavu, koji ju podstavlja baš pod kap i ceri se kao maj-
mun kod svake kapi.…
Draga moja i mila mamuškice! Zatim se popodne počiva, samo muhe, buhe i komarci
...Nadam se da sam svojom knjigom »Škola i praznici«, nisu uvijek sporazumni s tim. Ali Zacherl je tu! Kod južine
učinila i ja svoje da te zabavim. Beta barem tvrdi da čita tu mlijeko obično pocmareus (kiselkasto) diši, a kuharica veli
knjigu na glas svojoj hausmeisterici i još jednoj ženi, dok one da je to »od paše«. Pošto više neima kifla to se Zora cmizdra
okapaju njezinu šalatu – i da im se jako dopada!!! – Ja sam da ona ne može kafu sa profuntom piti! Uza sve to sunce sa
sama sa knjigom zadovoljna, pak osim nekoliko krupnijih ti- najljepšim smieškom zapada, od oluje profriškana priroda
skarskih pogrješaka, nisu mi ništa pokvarili... Kod nas je ve- ziba svoje cvatuće loze i rosnate ruže – i mjesec izlazi… I sa-
lika žurba oko tielovskog oltara, serenade k mom imendanu, da dolazi zadnja, najljepša točka, živa obiteljska slika: Naca
čestitanja djece tom svečanom danu, a napokon ispiti! Zora i ja sjedimo iza večere na mjesečini pred kućom, djeca bo-
sa i u košuljicah dotrče van da nam kažu lahku noć, mi ih glavom prelomila pogača i svako diete dobije po komad. Dje-
uzimamo na krilo, pri čem si Zdenka odrapi nogu na klinac ca su tražila novce i našla, frajla je dobila dukat /koj sam za
od slamnatog fotelja. Pošto je noga hipermanganom izpra- nju zabilježila/. Ovako zahtijeva »narodni običaj«... Djeca
na, nastavlja se idilla nad mjesečinom obasjanom ravnicom, su se zabavljala, hecala i jela /sve sobe bile otvorene/ i tako je
u kojoj se Sava kao zlatna pruga vije… Djeca, uzprkos mom taj važni dan o kojem se još uvijek govori, prošao.
zanosnom tumačenju, nevide kako je to sve krasno, nego si Od Mane dobivam svaki dan vrlo liepih karata, a na da-
grebu gole ruke koje komarci grizu i smiju se»tati u šlafro- našnjoj /iz Mletaka/ napisao je i Bude jedan odlomak »na-
ku«. Djeca odu spavati a mi sjedimo do polnoći a krasna je, rodnog blaga«. Dakle mora da je i on tamo.
vjeruj, i noć i mir! Naca se je do suza smijao Tvojem opisu Thea i padu slu-
Pošto još nisam tako ponorila da pišem bez obzira pre- ge sa »šoljama«.
staje li papir ili ne, to Ti ljubim ruke, uvjerena da ćete i opet Jučer je bila prva predstava putujućeg društva pod rav-
uviditi da sam sirota, još jako mlada! nanjem Stojkovićevim. Davali su »Galeotto« od Echegaray-
Ivana a pak je usprkos neopisivih primitivnostih pozornice i pred-
stavljačah, ipak prodirala ljepota komada, koj sam uostalom
Opisi obiteljskoga kućnog života ispunjeni su i vječitim već i u Zagrebu vidila.(...)
potragama za kuharicama, dadiljama i dojiljama, koje joj je Sad su Štefanovićeva djeca, Dušan i Nevenka, kod na-
uglavnom majka pronalazila u Zagrebu, zatim vremenima še djece pak se ne mogu načuditi kako su to dobra, mirna i
očekivanja i rađanja djece, dječjih bolesti i odrastanja, kr- uljudna djeca i čudim se kako je ona to postigla. Kako je na-
štenja i prohodavanja. O običajima vezanim uz prve samo- ša Zorka već fakinska i zločesta o tom neimaš pojma. Jedva
stalne dječje korake piše Ivana majci u ožujku 1899., kad je čekam da ju vidite i da ju dadem fotografirati. Ovakovo ču-
prohodala njezina kći Zora: do od djeteta pa još naslikano!
Žurim se jadna sorelace djeci južinu spremiti. Ljubim ru-
Draga mamice! ke
Kao što vidiš naša korespondencija mnogo bi manje za- Ivana
pinjala da ja neimam listovnog papira, nego li sada zapinje
kad neimam vremena! Već je prošlo 8 dana od Tvog fulmi-
Posebnu važnost imaju pisma posvećena proslavljanju
nantnog thea, a isto toliko od naše fulminantne postupaoni-
Ivanina rođendana i vjenčanog dana, dakle dvostrukog ju-
ce – a ja ne šaljem izvješće o toj dječjoj svečanosti... Dakle,
bileja. Već od 1893. dan 18. travnja zauzima posebno mje-
postupaonica sjajna. Bilo je 9 komada djece: naše troje, Do-
sto u obiteljskom kalendaru:
brina dva, Blažićkina dva, mala Delijina i mali Ernst. Menu:
kafa, šunka, bisquittorta, zimmtbogeni, gugelhupf, naranče i
Draga mamice!
datulje i zacukrane mandule /domaći proizvod/. Kruna sve-
ga bila je pako pogača u kojoj je bilo umiješeno 10 komada Eto prolazi moj devetnaesti rodjendan, kojeg više neće bi-
novca po 10 filira i jedan dukat. Zora je morala kroz cielu ti, a kojega ipak kod vas sprovela nisam! Uostalom, samo ne-
spavaću sobu sama proći pred publikom, zatim se je njoj nad ka nam je Nada zdrava, a to hvala Bogu jest, što mi je je-
dina i najljepša proslava dvostrukog goda. Čestitam Alkici Djeca su, hvala Bogu, dobra i vesela, samo i njima stara
naknadno a Darkecu unaprijed, a Tebi dobra mamice naša pisma škode, pošto Ivo sad milijun puta čuje o svom djedu
zahvaljujemo se obadva na željah Tvojih. Naca je predložio Andriji i o njegovih pismih kad je bio desetogodišnji dečko
da se brzojavi doma kad je on za stolom »mami i tati« na- kao i o hvali do nebesa njegovih profesora. Do sad je barem
zdravio, a ja sam rekla da će i pismo biti dovoljno da vas o većinom samo o jednom djedu čuo, čiji primjer nasljedovat
tome obaviesti. bila bi dovoljna zadaća za dva života – a sad pridolazi još
Dozvoli da završim, grleć i ljubeć vas sve redom. drugi komu je, držim ja, tek prevelika živahnost spriječila još
Ivana veću karijeru!
Dakako da je svakodnevno dopisivanje s majkom re- Ljubim vam ruke i grlim »ljubeznu moju i pridragu se-
zultiralo i iscrpnom dokumentiranošću sazrijevanja Br- stricu« koja je sigurno opazila »stari Slaveni styl« mog pi-
lićkina spisateljskog stava. Majka joj je uistinu bila bliska sma!
povjeriteljica, ali i najpouzdanija pratiteljica njezina stvara- Ivana
lačkog čina, iako se Ivana pred njom neprestano opravda-
vala da ne čini ništa štetno po svoju ulogu supruge i majke.
To je vrlo očito izrečeno u pismu iz 1904.:
U svibnju 1912. Ivana piše majci da je započela pisa-
ti knjigu za nećaka Hristu, sina svoje sestre Alke: Zove se
»Čudnovate zgode šegrta Hlapića«. Zdenki se jako dopada...
...Uvjeravam Te, mamice, da što god sam već pokušala
mogla bi Ti (ako ti se pripoviest dopadne) probati sreću kod
i štogod sam još nakana pokušati i provesti – svemu tomu
Kuglija. Možda nam ju otkupi. To bi bila jako dobra knjiga
neima u mojoj duši većeg i moćnijeg poticala nego je pomi-
za djecu od 6–8 godina, a dala bi se i zgodno ilustrirati.
sao na Tebe i Tvoje veselje i ponos – koji, ako i neopravdan,
pogledom na moj rad, ne može biti za mene ljepši i dražji!
Ali s pisanjem nove knjige pojavljuju se stari problemi
... Ja sam sad tako zaokupljena čitanjem starih pisama da
pa Ivana 31. svibnja 1912. piše:
skoro spavati nemogu od nestrpljivosti da se opet zakopam
nad njih. Ja mislim da bi i tata uživao da to čita. Ovi su sta-
Dragi mamić!
ri Brlići (osobito Andrija Torqat, Nacin otac) bili najživahni-
ji, najdarovitiji ljudi koje si pomisliti možete. Ja mislim da u Kod svakog mojeg literarnog posla ima jedna za sada po-
svijetu tadanjem nema važnije stvari u koju se ne bi upleli, sve neukloniva pogreška: ja uviek pišem a da mi za vratom
ni u monarhiji poznatijeg čovjeka s kojim se nisu dopisivali. sjedi zla savjest: ovo nije tvoja dužnost, Frau Kemeter! I tako
Opet poglavito Andrija Torqat. Počam od kneza Čartoriskog radim skrivečke i rastrgano, sad pet minuta sad ½ sata i va-
do bana Jelačića pak Šokčevića te najraznijih konsula – a uz ram tako rekuć sama sebe – pak zato nemože nijedna stvar
to nije bilo bosanskog fratra ili brodskog obrtnika s kojim ni- cjelovita ispasti. – Uostalom nedao Bog veće nesreće za ovaj
je stajao u kontaktu. Da je sa Jelačićem bio dobar vidi se već život. Jer evo manuskript leži već na pisaćem stolu prave gos-
iz toga što su ga svi molili kad je trebalo što kod bana ishoditi poje Kemeter i doći će prvom prilikom u posao. Hvala Bo-
ili u audijenciju doći... gu da je moja mišpoha zadovoljna sa čedom moje fantazi-
put hvala i nemoj više Tvoju kesu tako prazniti niti tako ja-
ko dobra biti. Čuvaj svoje perje, mamić!...Kod nas je Božić in
Hulle und Fulle pak premda sam ove godine održala riječ i
djeci vrlo malo, skoro ništa kupila, to su se prijatelji, znanci i
rođaci tako požurili s darovima, da je soba opet kao izložba.
Danas imamo muzikalni thee: Stano, Kaufman, Andro,
Merkadićka – a u svemu 21 osoba! Kad je Brlićeve familije
već 11 komada!... Kakav je kod vas ovaj Božić? Piši mi, ma-
mice!
Grlim Te u žurbi i Tvoja sam i tatina zahvalna Ivana
Draga mama!
Danas sam navršila 40 godina i nalazim da je to pravi
čas da se tati i Tebi zahvalim na daru života. Liepo sam se
ucifrala, pak sam ti tanana i feš, te usljed toga vrlo zadovolj-
na i ja i moja okolina sa mojimi godinicami. Dobro ste dakle
učinili, mili moji roditelji, a ja ću nastojati da i moja djeca
dočekaju bar u ovolikoj hrabrosti kao ja svoj prvi jubileum.
Badnja večer u domu Brlićevih
To je pismo napisala u danima najvećeg zadovoljstva
zbog izvrsnog prijma Hlapića i kod publike i kod kritike,
je: Hlapićem! I Željko se za njega interesira, te me je puno o a na Božić 1915. majka joj daruje i naslonjač uz već daro-
njemu pitao. vani pisaći stol, da joj bude udobnije dok piše, a Ivana za-
Ljubim Ti ruke mamice i Tvoja sam. hvaljuje:
Ivana
Draga mamice!
Iste godine, ipak prešutno odobravajući Ivanine literar- Zahvaljujem na Tvojem tako sgodnom i elegantnom da-
ne pothvate, majka joj za Božić daruje pisaći stol, a Ivana ru. Bude li ikada što od mog spisateljstva to će biti samo Tvo-
pismom od 26. prosinca 1912. zahvaljuje: ja zasluga... samo ono što bi moja slavna familija imala pri-
donijeti spisateljstvu, ono je nedostiživo – naime: pol ure
Draga moja i mila mamice! mira u dvadesetčetiri ure!
Moje prvo pismo nakon badnjega »rumla« ide k Tebi,
draga moja dobra mamice! Tvoji su me krasni darovi zapa- No, unatoč takvoj prezauzetosti, jedno je jasno: bez pi-
njili! Ti znaš moju strašnu bolest da me uvijek strašno sram sanja Ivana Brlić-Mažuranić nije mogla živjeti! Kako je pi-
primati darove, osobito tako skupocjene – ali ljepota načina sala dnevno i po nekoliko pisama različitim adresatima,
kojim Ti uvijek izabereš, nadvlada me tako da se zaboravim svoj dnevnik, ispovijedi, zapise o kućnom i vinogradskom
sramiti i samo se radujem. gospodarenju, zapise vinogradskih godina s kronikom
Pisaći stol stoji u našoj velikoj sobi na očigled svim gle- pudarenja u spomenare Brlićevca, komentare sređivanja
daocima – ali će još više i podpunije izpuniti svoju zadaću knjižnice Brlićevih, pa onda još i svoje literarne ostvaraje
kad ga počmem po svom ukusu i individualitetu izpunjava- svih vrsta i oblika – razvidno je da joj je pisanje bilo najvaž-
ti. Djeca i Naca me doduše sekiraju da Mato Klič samo za- nije. Vrijeme će to i potvrditi.
to ima tako dobre smokve i tako dobro trguje što svoj dućan U proljeće 1916. Ivana je sa suprugom boravila u To-
nije nikada proširio niti »poelegantio« – i da ću ja sa mojimi puskom. Hlapić je već slavan, rukopis Priča iz davnine pre-
pjesničkimi proizvodi stradati na velikom i finom pisaćem dan izdavaču i čeka objelodanjivanje u listopadu, Ivana pi-
stolu. Ali, žul im budi na jeziku! – a Tebi, mamice moja, sto še majci:
Godine 1916. u svibnju mjesecu, nakon vojne izobrazbe, 20. travnja Brod na Savi
ja sam kao »kadettaspirant« austrijske vojske morao u rat, Mila moja mamice!
na talijansko bojište. Krenuvši iz Broda, pošao sam usput u Svečanosti su prošle – ostala je samo gola sbilja: da smo
Topusko, gdje su otac i mati bili radi očeva liječenja reuma- za 25 godina stariji!... A pred menom stoji jedan krasan na-
tizma, da se oprostim od roditelja. Ocu su tada bile 54, a kit, od suhog zlata, sitnog bisera i modrog ametista, nani-
majci 42 godine, no našao sam ih vedre, smirene. Ljubav nji- zan u starinskom idiličnom slogu. Kuda ćeš bolje utjehe za
hova nije za 24 godine braka izgubila ništa od svoje svježine mene, koja ionako varam vrijeme i pridolazeće godine ova-
i nježnosti, a ondje u tišini i miru zabitnog, malog kupališta, kovim poetičkim nizovima i vijencima u najrazličitijim ob-
daleko od glavne željezničke arterije, daleko od vojnih tran- licima... Tako je i sa Tvojim darom, draga mamice. Na moj
sporta, ranjeničkih vlakova i prizora ratne bijede, kao da se nešto oslabljeni decolte možda i ne pristaje sasvim, ali me-
još pomladila, osvježila... Dne 17. veljače sljedeće 1917. ro- ne njegova ljepota i starina tako vanredno raduje, da me si-
dila nam se tada sestrica naša Nedeljka koju sam našao u gurno i samu poljepšava. Možeš si misliti kako mi je milo da
zipci, došavši u lipnju mjesecu na dopust. Otac i mati, lju- sam imala osim toga, i goste koji su znali cijeniti taj nakit.
bili su to novo svoje i naše čedo neiskazanom ljubavlju. Ono Dr. Adolf Miller iz Beča, pak njegov sin a još više Otto Po-
je obasjalo njihov zajednički život novorođenim svjetlom iz povič, to su vještaci i ljubitelji koji su na duple očale gledali
29/XII.1925. Brod n. S.
Dragi moj tata!
Nova godina nastupa, a ja, još sva puna božićne slave,
dječjeg žamora i dječjeg blaženstva dolazim da Tebi, koji si
u tišini sproveo Božić, donesem dašak ovog preobilja života
koji kod nas struji. Želimo Ti dakle svi unisono (iza odpje-
vanog »Narodil nam se«) želimo Ti dakle svi, sakupljeni pod
velikom jelicom, želimo Ti ono zadovoljstvo, onu smirenost
i onaj pokoj, kojega Ti, dragi moj tata, moraš ubrati kao što
ga ubire u predvečerje marljiv radnik kad odpočiva na svo-
joj obrađenoj njivi. A nama, dragi tata, zaista ova božićna
slava ne bi bila ono što jest kad ne bi u našim srcima stajala
kao pozadina Tvoja mila slika od koje se odižu tolike sličice
djece a osobito unučadi i praunučadi kao što se odižu bieli
runolisti od pozadine sivog, moćnog Triglava. Mi osjećamo
svi, dragi tata, da si Ti tu, a nova godina neka nam tu sreću
produži!
Ljubimo ruke!
Ivana, Nedeljka
Alka,Vuko, Ivanica,
Rukoljub Zvonko, Aleksa, Zdenka, Zora
To sjećanje na djetinjstvo i na promatranje noćnog ne- Na Petrovo, lipanj 1924. u Brodskim vinogradima
ba, opetovano više puta u Ivaninim pismima, doseže za-
pravo i do očeva pisma iz 1918., pisma koje je njoj bilo jed- Dragi tata!
no od najdražih, a primila ga je od oca nakon što mu je Sretna sam u tom poljskom radu! Sad po divnoj petrov-
poslala na čitanje svoju pripovijest Nova Aquile: skoj vrućini sabiremo djetelinu, pa kad mi se još u večer sve
glava puši od ugrijanosti i kad sam još puna mirisa te kra-
Vladimir Mažuranić kćeri sne djeteline – onda ipak volim ovako, u noćnoj tišini pomi-
Ivani Brlićki sliti na malo nješto drugoga, negoli su grablje, vile i podvilj-
U Zagrebu, 4. kolovoza 1918. ci! Zato oprosti, dragi tata, ako je ova moja brbljarija malo
Draga Ivano, preduga izpala. Željna sam razgovora s Tobom, pa ako Ti
(...) Sjećaš li se kćeri, kad smo ono noćju krenuli iz Haliča, nije odviše »fad«, pisat ću Ti, kad god me snađe velika že-
da se u cik zore uspnemo na silnu stijenu Kamenika ne bi li lja za tim.
s nje ugledali veliki pomrak Sunca u prozorje dana 17. kolo-
voza 1888.? Pak kad je ono zora počela rudjeti, a naoblačilo Pisma koja je Ivana pisala ocu o blagdanima prenosila
se istočno obzorje, koji je nemir bio u Tebe i mlađih, sestrice i su uvijek osobite poruke dubljega značenja, ljubavi i sjeća-
bratca, neće li nam zavidna magla zakloniti žuđeni prizor!? nja na mile pokojnike, svoju majku i supruga Nacu:
Al’ vjetrić puhne, ter se mi zapanjeni nagledasmo Sunca u ve-
ličajnom gledalištu prirode! Vjerujem da si i tu našla uzora
9. travnja 1925.
pišući svoju snitvu o Lukri u »Novoj Aquillae« iz 1918. Ko-
snula se srca mojega tlapnja blage Tvoje duše… Kad te saleti Dragi moj tata!
samilost za tolika stradanja,…, znaj da se uz Tvoj uzdah mi- Evo već i veliki četvrtak, evo Uskrsa, a š njime, hvala Bo-
lijuni gorkih uzdaha viju pod triem gluhih nebesa. Sva je po- gu i pravog proljeća, sunca i topline. Pišem ti rano u zoru, jer
vijest krvlju natopljena, stradanjem ispunjena, a tako je bilo hoću da Ti se još danas javim, a dan će biti pun priprava za
odkad se Zemlja rastala s nebom. Kako da zagasimo provale Uskrs – i pobožnih i materijalističkih treba do podne moliti
ljudskih strasti i u zametku zatomimo oprečne požude iz ko- molitve koje Nedeljki tumače značenje velikog četvrtka, tre-
jih potječu razdor i svađe među narodima? O tome su maštali ba poslije podne ići u crkvu na »šibarinu«, gdje djeca u odre-
nadahnuti proroci, umovali već drevni mudraci… a veliki je đeni čas sa šarenim šibama tako tuku po klupama da se zais
Dante u svojem djelu »De monarchia« nastojao ne bi li neka- ta čini da se crkva ruši, a treba što je glavno, za toliku djecu
ko uredio svijet na blagoslov čovječanstva pa da se utvrdi traj- šarati jaja! – U svim ovim poslovima, dragi moj tata mnogo
ni sklad i mir. Koliko li je još bilo i poslije njega mislioca i knji- mislim na Tebe i na sve vas tamo, kojima je u ove dane još
ževnika koji su se bavili takvim pokušajima. Spomenut ću ti težja bol na srcu... Osjećam se nedoraslom da ublažim nesre-
samo slavnoga Čeha, kralja Jurja koji je još u 15. st. predla- ću sirote Alke i Tvoju tugu, dragi Tata i vidim jasno da i mo-
gao osnovu za ligu iliti »obljubu« europejskih država, sa mi- ja i svačija sreća stoji kao perce na vjetru; mali slučajni dah
rovnim sudištem… Što je pak do danas postalo od Nobelovih vjetra i sve je zauvijek izgubljeno! U ovakvim, doista teškim
nagrada, od Kongresa u Hagu, od djelovanja Lava Tolstoja: mislima... čekam veliki Uskrsni dan i držim da moramo i taj
nekoliko duhovitih rasprava, pak palača mira u Hagu. Eto dan i sve druge dane učiniti što lagljima i što ljepšima. Želim
maljušnih posljedaka! Porazan je završetak mirovnih nasto- ti, mili tata, zdravlja i ustrajnosti u tvom poslu... Sad kad je i
janja. Tolika nedaća najplemenitijih nastojanja svega čovje- domaći i strani svijet spoznao svu vrijednost Tvojega rada...
čanstva mogla bi nas smesti do očaja, kad ne bi bilo nade… I sad sam dvostruko željna da Te vidim još dugo za onim Tvo-
pravo čini Lukre u Tvojoj pripovjesti što bježi u zatišje i upire jim pisaćim stolom – neumorna, zaposlena, udubljena cije-
oči u vedrinu nebesku… Prosnio je on svoj sanak u kolijevci lom dušom u posao! Grlim Te i ljubim Ti ruke, pa se nadam
od tanašne paučine koju si ti njemu satkala, zlatna moja Iva- da će ovo divno vrijeme i Tvoje krasno dvorište, sa onim po-
no, i prenuv se od teška sna skočio na noge junačke, da bez gledom na cvietne, biele krošnje i na divni Tuškanac, donijeti
očaja, svježom snagom prione na posao koji ga čeka, a za koji kap Uskrsne radosti u Tvoje srce!
se hoće sila Herkulova a djeci koja za njim ostanu na domu, Ja neću moći prije 1. svibnja u Zagreb. Zakasnili smo
dat će pak Lukre i nakon svih užasa, nauk jedino spasonosan: nješto sa kopanjem vinograda pa ćemo sada u utorak tek
kako su djedi naši, brojni Hrvati, primivši sveti Krst, prise- početi, a to traje 10–14 dana. Zatim na dan 30. travnja, na
gnuli kano pravi »pacifiste« sv. Petra, da neće nikad oružjem Dan Zrinjskih i Frankopana, imade Nedeljka neku školsku
napasti mirna susjeda, već da će mir čuvati sa svakim, koji svečanost, na kojoj ovo Demetrovo unuče upravo izvrsno
njih na miru pušta… Ne dao Bog da se kult poštena junaštva glumi neku malu ulogicu... Posluži li zdravlje i vrijeme, doš-
ikada dotrgne u Hrvata! la bih odmah iza toga na 5 ili 6 dana u Zagreb š njom, što i
Grli Te Tvoj otac Ivano sebi i njoj već tako dugo želim!
Zahvaljujem Ti puno za poslane novine. Ne znam koje
U jednom pismu Ivana piše ocu: Gledat ću da izvedem su zanimljivije! Učinila sam si malu čitaonicu š njima, pa
neke literarne ideje, koje već dugo nosim neizvedene u se- te molim da mi prigodice opet pošalješ. Poslala mi je Nada
bi – ali ostaje tajnom je li ikada ispunila to, sebi zadano i »Manchester Guardian«. Čini mi se da je taj najzanimlji-
obećanje. Napokon, pisma govore da je ipak, okupirana viji...
svakodnevicom, odgovornostima podizanja svojega naj-
Ljubim Te i grlim dragi tata i Tvoja sam zahvalna
mlađeg djeteta i nedostatnim fizičkim snagama, literarno
Ivana
ostvarila puno manje nego je željela i planirala.
Jedno pismo ocu datirano je ovako: 1. svibnja 1927. na da čovjek sam sebi ne vjeru je i mora se sam sebi čuditi: ka-
dan otvorenja električne rasvjete u Brodu na Savi. Tako če- ko to da sam još kadra odgovoriti cijelom svojoj dušom ova-
sto iz pisama saznajemo i zanimljive podatke iz povijesti gra- kovoj ljepoti!
da Broda, ali prelistavanje pisama nastavljamo jednim koje je Međutim mi je moja Nada poslala užitak koji me ispu-
pisala na Sušaku, boraveći u hotelu Jadran u studenom 1927. nja ponosom i užitkom: poslala mi je, naime, 4 umjetnički
ilustrirana rukovođa kroz arhitektonske, slikarske i kiparske
Zahvaljujem Ti, dragi Tata, što si se, sve ovako bolestan, ljepote Italije. Pred večer, kad nastane poslovni tajac, zadu-
pobrinuo za me i poslao mi »Jutarnji list« sa objavom mojih bim se u te slike. Pri tome uzkrsavaju u mojoj uspomeni sve
»Priča« iz Pittsburga. E pur si muove! No, zaista ne našom one divote, koje sam svojim očima u Italiji gledala i upamti-
»krivnjom« niti našom spretnosti! la, uzkrsavaju tako neobično oštro i duboko, valjda baš radi
Jučer je kod mene bio Nazor. Među ostalim pripovijedao moje ondašnje nervne preosjetljivosti. Te uspomene uskrsa-
mi je i o gimnazijskim čitankama koje on redigira... Još ne vaju sada u meni tako jasno, tako oživljeno žamorom ljudi,
znam kad ću natrag, nu svakako se taj čas približava. Ostat strujanjem zraka i osjećajem zbiljnosti, da se moram pitati:
ću nekoliko dana kod Tebe dragi Tata i molim Boga da tvoj pa što onda znači rieč »prošlost« kad ju držiš ovako u svojoj
oporavak od posljednje bolesti do onda napreduje i da Te na- vlasti i kad ju ovako možeš povratiti?... No, sto put više vrie-
đem bar donekle pri snazi. Sve mi se onda ljepšim pričinja di ako mi jutros sa mog balkona uspije uhvatiti dva, tri lijepa
na svietu! sunčana traka što titraju tamo na onom bosanskom jagnji-
Grlim Te i ljubim Ti ruke du preko Save, nego ako se sjetim kako me je prije 20 godi-
Ivana na pratila mladost, sreća i oduševljenje kroz ljepote Venecije!
Ove uspomene, toli pune miline, odviše bole i namiću težku
Pisma kćerima dužnost, da zatvorena držimo vrata panoptikuma, a otvore-
na vrata k živom životu, dok se iole dade. Inače liepa prošlost
Na sreću, puno je pisama u Ivaninoj pismohrani koja lieže na dušu kao strahovita težnja za nemogućim ciljem, i
donose prekrasne motive, poetsko raspoloženje i razgalju- čini nas nesposobnima da učinimo još ono, što nam preostaje
ju čitatelja poput njezinih bajkovitih pripovijedanja, poput učiniti ako ne pronalazimo u svojim uspomenama samo one
jednoga iz lipnja 1926.: što nas razgaljuju i donose radost...
Opet sam 8 dana u vinogradu, kuda nas je, osim praktič- Sedam je pisama Ivana napisala svojim kćerima iz Že-
ne strane, dovela i poetska! Vinograd naime, cvate, pa je to neve, kamo je pratila svojega sina, dr. Ivu Brlića na zasje-
neopisivo sladki i mili miris, koji donosi takovo raspoloženje, danje Federacije za Ligu naroda, od 7. do 17. lipnja 1930.
Ivana Brlić-Mažuranić i njezina najmlađa kći Nedeljka, te unučad Željka Bašlin, Ivana Brlić-Mažuranić, 2003., ulje na platnu
Ivana, Alka i Vuk Milčić (1930)
Dubravka Zima
Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913)
STOGODIŠNJICA
ROMANA
G odine 2013. obilježava se stogodišnjica prvoga pojav-
ljivanja velikog romana Čudnovate zgode šegrta Hla-
pića Ivane Brlić-Mažuranić u knjižnom obliku: stota go-
dišnjica prvoga izdanja. Objavljen kao 56. knjiga u nizu
Knjižnica za mladež u izdanju Hrvatskoga pedagoško-knji-
ževnog zbora, taj je roman u stotinu svojih javnih godina
imao zanimljivu, ponešto i čudnovatu sudbinu, uključuju-
ći velik broj različitih čitanja i tumačenja, različitih recep-
cijskih pristupa, različitih medijskih interpretacija i kon-
tekstualizacija, tekstovnih izmjena i krivotvorina, izdanja
i ilustracija. Slavljeničku obljetnicu dočekao je s konačno
objavljenim rukopisnim tekstom, odnosno kritičkim izda-
njem u nizu autoričinih sabranih djela, te dostupan široj
javnosti u prvom knjižnom izdanju, što sve donedavno ni-
je bio slučaj: prvo knjižno izdanje romana iz 1913., koliko
je poznato autorici ovoga teksta, fizički postoji u kulturnoj
institucionalnoj mreži na samo jednom mjestu u Republi-
ci Hrvatskoj, u zbirci Rara zagrebačke Gradske knjižnice.
Kataloški je, ali ne i fizički, prisutan u katalogu Pedagoš-
ke knjižnice Davorina Trstenjaka u sastavu Hrvatskoga
školskog muzeja, kao i – donedavno – u katalogu zagre-
bačke NSK. Virtualno je, pak, od 2008. prvo Hlapićevo iz-
danje dostupno na web stranicama Knjižnica grada Zagre-
ba u okviru Digitalizirane zagrebačke baštine,1 pa je tako u
obljetničkoj godini moguće provjeriti kako je Gitu i Hlapi-
ća zamislila Nasta Šenoa-Rojc, prva Hlapićeva ilustratori-
ca, čija se vizualna interpretacija teksta Ivani Brlić-Mažura-
nić baš i nije svidjela. Važnijom se od toga, međutim, čini
konačna dostupnost teksta prvoga izdanja, koji se, kako će-
mo vidjeti, već i u prvom izdanju, ali i u svim daljnjim izda-
njima ekstenzivno udaljavao od autoričine izvorne zamisli. Naslovnica prvoga izdanja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića,
ilustrirala Nasta Šenoa-Rojc, Hrvatski pedagoško-književni zbor,
1913.
Kako je nastao Šegrt Hlapić
O procesu nastanka i objavljivanja romana detaljno pi- brodskom ogranku Matice hrvatske. Romani Ivane Brlić-
še Berislav Majhut u studiji uz kritičko izdanje rukopisno- -Mažuranić, Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Jaša Dalma-
ga teksta romana, u spomenutom nizu Sabranih djela Ivane tin, potkralj Gudžerata objavljeni su 2010. kao drugi svezak
Brlić-Mažuranić što ga uređuje Vinko Brešić pri slavonsko- u tom nizu. Berislav Majhut, predani dugogodišnji istraži-
vač tekstualnih, izdavačkih i književnih implikacija roma-
1
http://kgzdzb.arhivpro.hr/index.php?doctype=2&docid=3460000 na, u spomenutoj studiji donosi niz novih spoznaja, činjeni-
01&vrstadok=3
Recepcija romana
Prvu je pohvalnu kritiku Šegrtu Hlapiću javno iskazao
Matoš u 10. broju Savremenika u listopadu 1913., i otada je Iustracija Naste Šenoa-Rojc iz prvog izdanja 1913.
recepcija romana uglavnom katalog velikih imena i laska-
vih ocjena književnih povjesničarki i povjesničara. Neko-
liko se značajki toga romana opetovano ističe: humanost,
etika, stilska preciznost i minucioznost, sentencioznost, bajkom s obzirom na to da na sadržajnoj razini ta veza izo-
pučka mudrost, »dječji svijet« te tekstualna i značenjska staje, ili je pak riječ o realističkom dječjem romanu u ko-
primjerenost »djetetu«. Neki su recepcijski prilozi pak pro- jem se prostorne odrednice i lokaliteti mogu dovesti u vezu
tuslovni ili kontroverzni, a neki promašeni, što se ponajpri- sa stvarnim slavonskim urbanim centrima, kako sugerira
je odnosi na nastojanja da se roman interpretira na poza- Joža Skok? Implikacije tih prijepora oko vrstovnog odre-
dini formalističke bajkovne strukture kao posljedak jednog đenja teksta u jednom su razdoblju zasjenile sva druga mo-
od središnjih recepcijskih prijepora oko Hlapićeve vrstov- guća čitanja, pa se čini da je pitanje vrstovnoga određenja
ne pripadnosti. Nakon Crnkovićeve slavne teze o Hlapiće- toga romana na određen način imalo i važnu inicijacijsku
vu prvenstvu u razvoju hrvatskoga dječjeg romana ključna funkciju u konstituiranju, definiranju, omeđivanju i razu-
se književnopovijesna i književnoteorijska rasprava vodila mijevanju dječje književnosti kao predmeta znanstvenog
oko razumijevanja teksta na način oprečnih ili čak suprot- proučavanja. Nakon što je 1970. godine proglašen prvim
stavljenih vrstovnih pretpostavki: je li riječ o romanu ili dječjim romanom u hrvatskoj književnosti, Šegrt Hlapić
bajci? Je li riječ o, kako sugerira Maja Bošković-Stulli, tek- pojavljuje se i u važnoj povijesnoj studiji Milana Crnkovića
stu u kojem su nepravedni društveni/izrabljivački odno- Hrvatska dječja književnost do kraja 19. stoljeća kao »mje-
si zamijenjeni alegorijskim odnosno bajkovnim čitanjem, rilo« romanesknosti u kontekstu dječje književnosti, te ne-
koje se oslanja na intertekstualnu, unutarstrukturnu vezu s koliko godina potom u studiji Ive Zalara o dječjem romanu
u hrvatskoj književnosti, u kojoj se ponavlja teza o prvom
romanu u hrvatskoj dječjoj književnosti, pozivajući se, do-
duše, na Crnkovića, ali ustvrđujući da to prvenstvo zapra-
vo nije kronološko, nego vrijednosno. Zalar također, čini
se neovisno o Maji Bošković-Stulli, razvija tezu o roma-
nu koji je ujedno i bajka, argumentirajući to stilskim, a ne
strukturnim elementima, te na taj način trasira već spome-
nuti prijepor oko čitanja Hlapića. Joža Skok Šegrta Hlapi-
ća interpretira u nekoliko prigoda, naglašavajući aforistič-
nost, gnomičnost i sentencioznost autoričina jezika i stila,
potom humor i vedrinu kao odliku pripovijedanja za dje-
cu, zatim analizirajući naratološke elemente teksta te mje-
sto i vrijeme romaneskne radnje, zaključujući pritom da
je nedvojbeno riječ o slavonskom prostoru, čak imenuju-
ći svoje pretpostavke o gradovima u kojima se zbiva rad-
nja romana, a vremenski određujući roman iluzijom nepo-
srednoga zbivanja, dakle vremenske aktualnosti ili »bliske
sadašnjosti«. Što se tiče prostornosti romana, Skok je ne-
sumnjivo u pravu, no što se tiče vremenskog određenja,
Majhut, koji precizno i detaljno iščitava rukopis romana,
zaključuje upravo suprotno: riječ je o zbivanju koje je po-
maknuto u prošlost i kao takvo je i napisano, odnosno, au-
torica ne piše o svojem vlastitom vremenu, nego o vreme-
nu njoj nedavne prošlosti, vremenu vlastitoga djetinjstva.
Iustracija Naste Šenoa-Rojc iz prvog izdanja 1913. Majhut svoju tezu argumentira autoričinim odabirom za
naziv novčane valute koja se u romanu rabi: Hlapić, kao što ropskih jezika, uključujući i esperanto te je još i danas pri-
zna svatko tko je makar jednom pročitao roman, pronala- jevodno aktualan (upravo je preveden na ruski jezik). Za
zi izgubljene Markove guske koje u prvom objavljenom iz- autoričina je života iniciran prijevod na češki jezik, i tom je
danju romana vrijede svaka 4 krune, a u drugom svaka tri prigodom Ivana Brlić-Mažuranić dobila na uvid ilustracije
stotine kruna, dok u sajamskoj vrevi šestoga dana putova- Josefa Lade koje su bile pripremljene za objavljivanje i koje
nja Hlapić i Gita pomažu skromnom košarašu čiji je dnev- su joj se jako dopale; premda unekoliko pogrešno interpre-
ni utržak nakon njihove marketinške akcije u prvom izda- tiraju izvorni tekst, te ilustracije malome Hlapiću pridaju
nju šest kruna, odnosno šezdeset kruna u drugom izdanju. ponešto vizualnog šarma i prepoznatljivosti, što u hrvat-
Rukopis, otkriva Majhut, nikakve krune ne spominje, nego skom medijskom prostoru, kako se čini, nedostaje.
rabi forinte, pa tako guske u rukopisu koštaju svaka dvi-
je forinte, a košaraš zaradi »upravo tri forinte«. Majhut to
tumači uredničkom nakanom da naziv za valute prilagodi
nazivlju aktualnom u vrijeme objavljivanja romana, zane-
Status Šegrta Hlapića danas:
marujući autoričin odabir starije monetarne terminologije dječja književnost, dječja kultura
koja implicira i pomicanje radnje u nedavnu prošlost, od-
nosno vrijeme autoričina djetinjstva. Jednako tako, »car«
i medijsko čitanje
koji se spominje u romanu i za kojega Hlapić tvrdi da ga je Čudnovate zgode šegrta Hlapića su na institucionalnoj
poslao da »razgazi čizmice« njegovu sinu, a koji je bio je- razini književne reprezentacije visoko vrednovane: roman
dan od glavnih argumenata zagovarača bajkovnog čitanja je dijelom popisa osnovnoškolske lektire, dijelom i dječje-
romana, u vrijeme objavljivanja romana, podsjeća Majhut, književnoga izvanlektirnoga kanona, čak je, usudili bismo
nije bajkovna funkcija, nego posve realna, stvarna politič- se reći, i dijelom nedječjega hrvatskoga književnoga kano-
ka funkcija bez ikakve bajkovne konotacije. U tom smislu, na (uzmemo li u obzir ponajprije leksikonsku, a potom i
sada dostupan rukopis romana otvara nova pitanja i nudi enciklopedijsku zastupljenost u nedječjem književnom su-
nove odgovore, i u recepcijskom smislu na vrlo simboli- stavu). Na drugim razinama književne reprezentacije ro-
čan način zatvara stogodišnji krug, od prvoga izdanja koje man prepoznajemo i kao dio dječje popularne kulture,
je rukopis »iznevjerilo«, do stote obljetnice prvoga izdanja premda tu popularnost u velikoj mjeri duguje prijenosu
kada se ponovno možemo vratiti rukopisu. u animiranofilmski medij koji je tekst romana mjestimice
Uz hrvatsku, Šegrt Hlapić ima i zanimljivu inozemnu doslovce krivotvorio, proizvodeći posve nove i neočekiva-
recepciju: roman je preveden na niz europskih i izvaneu- ne razine značenja i zaplećući se u vlastite proturječnosti.
Animirani film Čudnovate zgode šegrta Hlapića autora Mi- istim hlapićevskim nazivnikom. Riječ je o nizu zbivanja u
lana Blažekovića kao redatelja i Paje Kanižaja kao scena- osnovnim školama, knjižnicama, društvenim i kulturnim
rista izišao je 1997. i bitno je, nažalost, utjecao na percep- centrima, muzejima, kazalištima i fakultetima diljem Hr-
ciju lika Hlapića i njegove književne biti u prostoru dječje vatske, što ih u najvećoj mjeri provode djeca ili su usmje-
kulture. Osim vrstovne transgresije likova (ljudski dječak reni djeci kao primarnim čitatelji/ca/ma Šegrta Hlapića, a
scenarističkom intervencijom postao je miš), ključno je odnose se na različite aspekte romana. Uz čitanje kao naj-
mjesto iznevjeravanja autoričine izvorne ideje svojevrsno važniju aktivnost, i na taj način slavljenje književnoga tek-
genološko nasilje nad tekstom, odnosno ponovno trans- sta kao živoga i aktualnoga čitateljskoga užitka, Hlapić
gresija iz jedne vrste – dječjega romana – u drugi, fanta- 2013. uključuje i aktivnosti povezane uz povijesne, pa i so-
stični narativ u kojem Hlapić ne rješava probleme i zapreke cijalne aspekte romana, poput izložbe o siročadi na prijelo-
sam ili u suradnji s drugima svojom odlučnošću, hrabro- mu stoljeća (u suradnji s Hrvatskim školskim muzejom) ili
šću i dobrotom, nego uz fantastičnu »nebesku« pomoć, što osnovnoškolskih aktivnosti povezanih sa starim obrtima,
je doslovna krivotvorina autoričine nakane. Ujedno, vizu- postolarstvom ili institutom šegrtovanja, kao i aktivnosti
alni pokrov animiranoga filma i popratnih marketinških povezane s Ivanom Brlić-Mažuranić i upoznavanjem njezi-
efemerilija djelomice je, ako ne i posve, prekrio druge broj- na stvaralaštva. Središnja je proslava manifestacije održana
ne Hlapićeve vizuale. S druge strane, Hlapićev je simbolič- u travnju, mjesecu u kojem je rođendan Ivane Brlić-Mažu-
ki doseg protegnut i na druge, izvankulturne segmente, pa ranić, te u Slavonskom Brodu, gradu koji nije samo mjesto
tako godišnja nagrada Ministarstva poduzetništva i obrta autoričina bračnog, obiteljskog i društvenog života nego i
Republike Hrvatske za najbolju naučnicu/najboljega nauč- mjesto Hlapićeva rođenja. Nakon rođendanske proslave
nika nosi ime šegrta Hlapića, naglašavajući segment »šegr- 17. travnja u Zagrebu u Atriju HAZU, od 18. do 20. trav-
tovanja« odnosno naukovanja koji se u nekim drugim me- nja u Slavonskom Brodu održavao se znanstveni skup Od
dijskim kontekstima posve izgubio. čudnovatog do čudesnog – 100 godina Čudnovatih zgoda še-
grta Hlapića s nekoliko desetaka prijavljenih znanstvenih i
stručnih tema povezanih s Hlapićem, Ivanom Brlić-Mažu-
Hlapić 2013. ranić i hrvatskom dječjom književnošću uopće.
Na tragu shvaćanja priče i pripovijedanja Richarda Ke-
Uvodno je naznačeno da se ove godine slavi stogodiš- arneya, koji pričama pridaje središnje mjesto u konstitu-
njica prvoga izdanja romana, te se tim povodom osobito iranju i razumijevanju ljudskosti, Šegrtu Hlapiću, koji je
angažirala Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti nebrojenim generacijama čitatelj/ic/a bio onaj inicijacij-
(HIDK) pokrenuvši i vrlo uspješno vodeći cjelogodišnju ski tekst koji je pružio osjećaj narativnog identiteta, želimo
manifestaciju pod nazivom Hlapić 2013., koja uključuje niz sretan stoti rođendan. n
raznodobnih i raznosimboličkih aktivnosti povezanih pod
HLAPIĆ 2013.
Logo proslave 100. obljetnice Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić 2013.
Sanja Knežević
ČITANJE ČUDNOVATIH ZGODA ŠEGRTA HLAPIĆA 2013.
na, pa je cijelo jedno razdoblje hrvatske dječje književno- pa prvim čitanjem, da njihove bistre i ljubopitne očice svr-
sti obilježeno kao »doba Ivane Brlić-Mažuranić«, a poči- nem na one strane života koje želim da najprije uoče i da
nje upravo godinom objavljivanja Čudnovatih zgoda šegrta ih nikada s vida ne izgube«. A da je Ivana Brlić-Mažuranić
Hlapića (1913). pisanje smatrala i dužnošću i obvezom, a ne tek dokoličar-
Uz iznimno lijepo razgranatu i skladnu fabulu roma- skom zanimacijom, jasno je iz njezina odgoja i stava koji je
na, fini omjer čudnovatih i realnih zgoda i nezgoda, nena- prihvatila u kući svoga djeda Ivana Mažuranića. Biti knji-
metljivo upletenu napetost radnje, Ivana Brlić-Mažuranić ževnik tada je uistinu značilo biti i društveni radnik, anga-
posebnost svoga djela ipak postiže Hlapićevim portretom. žirani prosvjetitelj u pravom smislu riječi, što isto tako ni-
Naime, mnogi elementi žanra, bilo u hrvatskoj bilo u svjet- kada nije značilo estetiku podrediti etici i obrnuto. U tom
skoj dječjoj književnosti, poznati su od prije. Pritom neki je kontekstu pogleda na umjetnost neprocjenjivo Ivanino
povjesničari književnosti smatraju određene karakteristi- poznanstvo s Franjom Markovićem. Dakle, posve je jasan
ke toga romana i trivijalnima, primjerice Hlapićev bijeg od »kršćanski podtekst« (D. Zima) njezina djela, odnosno da
kuće, lik siročeta, izgubljeno i pronađeno dijete, itd. Očito je»zakon srca i slike« (M. Šicel) prisutan unutar cjelokupne
je dakle da je hrvatska spisateljica bila dobro upućena u sve njezine poetike. To je opet jedna od činjenica u kojoj su hr-
osobitosti žanra, no da je istodobno imala jasno razrađenu vatska književna povijest i kritika nepobitno složne.
ideju što u iskonskom smislu ona drži dječjom književno-
šću i zašto.
Dubravka Zima u svojoj monografiji posvećenoj Ivani
Brlić-Mažuranić iz 2001. godine napominje kako je »Ivana
Ideja Dobra – temeljni ideal
imala vrlo jasne stavove o književnosti i ženskom književ- Ivane Brlić-Mažuranić
nom stvaranju«. U mladosti i prvim godinama majčinstva
ta genijalna umjetnica riječi nije pisala, mjesto svoga spisa- U kolikoj je mjeri kršćanska misao uvjetovala lik šegrta
teljskog talenta i djelovanja ustupila je čaroliji majčinstva i Hlapića, strukturu i temeljnu misao samoga romana, po-
obitelji. No, kako je njezina »četica dječice« rasla, spisatelj- kušat ćemo odgonetnuti kratkim osvrtom na bitne označ-
ski talent zadobio je povlašteno mjesto obveze i potrebe. nice djela. Jer očito je Hlapićevo »superjunaštvo« dubo-
Gotovo da nema roditelja koji nije iskusio imperativ pri- kih kršćanskih korijena, utemeljeno u ideji Dobra koja je
čanja i dječje neutažive gladi u riječi »još« ili »i što je bi- temeljni pokretač radnje. Ideja Dobra Hlapića i oblikuje
lo onda«. U sudbini Ivane Brlić-Mažuranić taj sretni spoj određenom mitskom aurom, što je i primijetila književna
dosegnuo je izniman rezultat u romanu čiji sjaj ne mije- kritika, pa se po toj karakteristici i može komparativno po-
nja svoj intenzitet već puno stoljeće. Dakle, kako piše Du- staviti u odnos prema suvremenim »superjunacima«. Mi-
bravka Zima, I. Brlić-Mažuranić shvatila je da svojoj djeci tološka dimenzija njegova lika utemeljena je u kršćanskoj
na polju dječje književnosti želi biti »provodičem«, odno- mitologiji i živoj riječi Evanđelja, stoga je Brlićkina ideja
sno kako sama piše u Autobiografiji, »da im otvorim vrata Dobra danas bitna opreka i točka razlike prema suvreme-
k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stu- nim stripovskim i književnim »superjunacima« čiji nagon
pobjeđivanja postaje imperativni obrazac ponašanja suvre- menzija. Dakako da je ta mitska dimenzija proizišla iz kr-
menoga djeteta. Dakle, može li suvremeni čitatelj povjero- šćanske mitologije – sedam dana putovanja istovjetno je sa
vati da Hlapić na svom putu pobjeđuje isključivo oružjem sedam dana stvaranja svijeta. Broj sedam ujedno je i broj
dobrote? Kako malim čitateljima mi odrasli možemo po- ljubavi, milosti i Duha Svetoga. Sedam dana Hlapićeva pu-
moći u iščitavanju temeljne poruke romana, pokušat ćemo tovanja u cikličnom skladu i ravnoteži drže još dva poglav-
proniknuti čitanjem romana u ključu kršćanskoga diskursa lja, prvo i posljednje – prvo, koje označuje uzrok puta, i
– tražeći slike ideala istine, dobrote i ljepote. posljednje, koje opisuje povratak, sreću i potpuno pomire-
Da je Ivana Brlić-Mažuranić i kao umjetnica i kao maj- nje među svim sudionicima radnje. U kršćanskoj simbolici
ka držala ideale iznimnim darom u dječjem i mladenač- broj devet, koliko roman ukupno ima poglavlja, »anđeoski
kom odrastanju, svjedoči i njezin esej »Omladini o idea- je broj«, dakle broj koji simbolično označava duhovnu di-
lima« iz 1923. godine, u kojem upravo govori o idealima menziju svijeta. Dakle, Hlapić je svoj put kao i svaki čovjek
istine, dobrote i ljepote kao temeljnim ljudskim vrijedno- na zemlji iznio da bi u konačnoj sreći na simboličnoj razini
stima. Deset godina nakon prvoga izdanja Šegrta Hlapića i postigao potpuno duhovno sazrijevanje.
samo pet godina nakon završetka Prvoga svjetskoga rata, Svaki dan putovanja tematizira barem jedno Hlapiće-
ta se spisateljica pita ne čini li se teza o idealima »zastar- vo dobro djelo. On se konačno pod tom izlikom i otputio
jela i zabačena« jer, kako dalje postulira, »što smo bogatiji u svijet. Kada već prvoga jutra svoga putovanja susreće sta-
u zbilji, siromašniji smo u idealima«. Pokušavajući mladi- roga mljekara, na njegovo pitanje tko je, on razigrano od-
ma približiti svoje stavove kao i brigu da ne izgube ideale govara: »Ja sam šegrt Hlapić. Šalje me car da njegovu sinu
o stvaranju boljeg i humanijeg svijeta, i sama se vlastitim razgazim čizme, i ako treba kome pomoći u njegovu car-
svjedočanstvom pokušala vratiti u mladenaštvo: stvu, da mu pomognem«. Također, njegova volja za dobrim
»Nismo imali ni blaga ni novca, ni znanja ni iskustva, djelima uvjetovana je i dobrotom gazdarice, u odnosu na
da izravnamo nejednakost između bijednih i bogatih – ali majstorovu goropadnost, stoga joj u oproštajnom pismu
smo se zanosili vjerujući, da svojim saučešćem, svojim bra- mali šegrt obećava: »Mislit ću na Vas i pomagat ću svakom,
timljenjem, svojim istinskim osjećajem jednakosti, okaja- kao što ste i Vi meni pomagali«. Dakle, iz citirane rečenice
vamo grijehe društva i da polagano pripravljamo put, na prepoznatljiva je jedna od temeljnih misli Evanđelja – čini-
kojemu će se zaista u pravoj ljubavi svi sastati«. ti dobro bližnjima. Dakle, već prvoga dana Hlapić pomaže
Iz autoričina svjedočanstva zaključujemo da je upravo starom mljekaru te u šaljivoj sceni sa sluškinjom, kojoj do-
po tom modelu lik Hlapića i zamišljen, dječak zaogrnut au- nosi mlijeko, poučava ju na pažnju prema drugima i obeća-
rom dobrote i milosrđa koji je sa svojim ljudskim, dječjim va da će joj kada se vrati sa svoga putovanja donijeti cvije-
mogućnostima pozvan svijet učiniti boljim. Umjesto njega će. Ti početni elementi iznimno su bitni kao točke kojima
to neće učiniti ni mitološki ni fantastični junaci, neće ni če- se postiže ciklična ravnoteža na samom kraju romana. Na-
kati svoju preobrazbu u »superjunaka« koji pobjeđuje sna- kon što se vratio kući, Hlapić održava obećanje i sluškinji
gom mišice i natprirodnih snaga, Hlapić je, naime, pozvan donosi cvijeće, dok ona za njega čuva pismo u kojem mu
da pobjeđuje samo idejom suosjećanja i brige za drugoga. stari mljekar ostavlja nasljedstvo, svoga magarca, Hlapiću
No, u svemu tome Hlapić ni u jednom trenutku nije fan- dovoljno da počne nov i radostan život. U susretu sa sluš-
tastičan lik, ili pak okarakteriziran papirnato ili didaktički kinjom vrlo je zanimljiva slika kada ga ona prepoznaje po
suho, on ni na jednome mjestu u djelu ne poprima karak- očima, naime, u ovoj situaciji autorica umeće sentencu –
terne crte nositelja nečije ideologije, dapače, on je upravo »ljudi se ne poznaju po odijelu nego po očima«. Ta je si-
stvaran dječak – domišljat, hrabar, veseo, ali po potrebi i tuacija zanimljiva u perspektivi promatranja Hlapića kao
uvredljiv, tužan i strašljiv. Dakle, model istinskoga dječaka. mitskoga junaka u odnosu na suvremene »superjunake«,
No, kako je Ivana Brlić-Mažuranić u svoj razigrani, napeti i kojima su upravo oči nevidljive i zatamnjene, kojima je
veseli roman sakrila kršćansku mitologiju i simboliku, ko- odijelo nadljudskih i natprirodnih sposobnosti (npr. pauk
ja se cijelo vrijeme provlači nenametljivo poput kakva lajt ili šišmiš) jedinstvena točka prepoznavanja.
motiva, pokazat će nam novo »odraslo« čitanje djela. Uz prvi dan Hlapićeva putovanja vezuje se još jed-
na simbolična slika. Nakon što mu se pridružio vjerni pas
Bundaš, on na svom putu upoznaje dječaka Marka, koji je
Kršćanska mitologija i lik šegrta izgubio guske. Marko vrlo skromno živi sam s majkom, a
njihova je kuća prepoznatljiva jer na svojoj fasadi ima na-
Hlapića slikanu plavu zvijezdu. Autorica će Markovu kuću opisa-
ti nježnim humorom – »Ta se zvijezda već izdaleka vidje-
Roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića strukturiran je la, pa je radi nje cijela kuća izgledala kao starica kada se
od devet poglavlja, s time da sedam poglavlja opisuje se- smije«. Kuća s plavom zvijezdom u svojoj simbolici ima i
dam dana putovanja maloga Hlapića nakon što je pobje- značajno kompozicijsko mjesto – ona je povod Hlapićevoj
gao od goropadnoga majstora Mrkonje u strahu pred no- odvažnosti, ali i cilj na kojem su se razriješila sva važna pi-
vim batinama. Zbog činjenice da je većina romana, dakle tanja romana. Kuća s plavom zvijezdom drži Hlapićevo pu-
sedam od devet poglavlja, komponirana kao putovanje, Ivo tovanje u snažnoj i skladnoj cikličnoj vezi, s obzirom na to
Frangeš ga je žanrovski okarakterizirao kao »pikarski ro- da se ona pojavljuje u prvom i posljednjem danu putova-
man«. Hlapić i jest svojevrsni »pikaro«, lutalica i tragatelj, nja. Također, simbol zvijezde u kršćanskoj tradiciji ima vr-
njegovo se putovanje može doživjeti kao dječačka inicijaci- lo snažno mjesto, odnosno kako kaže Leksikon ikonografije,
ja, pa je i tom činjenicom potkrijepljena njegova mitska di- liturgike i simbolike zapadnoga kršćanstva – »Rasvjetljujući
epizodi kada Hlapić i Gita pomažu siromašnom košarašu kvene prozore veselo sunce – i tako su oni vidjeli da su sada
prodati robu na sajmu ili pak vlasniku vrtuljka privući mu- pogodili i da se sam Bog raduje sreći koju im je udijelio«.
šterije, s obzirom na to da se upravo tu autorica služi svo-
jim finim, kako bi kazao Matoš, »milosrdnim humorom«.
Noć u kojoj su Hlapić i Gita ostali sami na ulici presud-
na je u Hlapićevoj inicijacijskoj misiji. Naime, u toj noći
Sretan kraj – pobjeda ideje Dobra
dvoje malih junaka doznaje da crni čovjek namjerava oro-
Za sva dobra djela koja je na svom putu učinio Hlapić je
biti Markovu kuću s plavom zvijezdom. U želji da pomo-
nagrađen, pa autorica svoj roman i završava u ozračju baj-
gnu Marku i njegovoj majci, Hlapić i Gita unatoč mračnoj
kovite sreće, naime, Hlapić i Gita su se vjenčali, i oko se-
noći pobjeđuju svoj djetinji strah i upućuju se na neizvje-
be su imali svojih simboličnih sedmero dječice – svoje če-
stan put u želji da dobro pobijedi. Dirljivo je kakvom pa-
tvero djece i tri šegrta. A Hlapićevo inicijacijsko putovanje
žnjom Ivana Brlić-Mažuranić stilski dočarava noć u kojoj
u njihovim je životima imalo posebno mjesto – nedjeljom
se dvoje djece odvažilo na put, pa se u ovoj slici i prepozna-
popodne u Hlapićevoj su se kući pripovijedale »čudnovate
je njezina andersenovska, ali i majčinska ćutilnost: »Mnogi
zgode šegrta Hlapića«.
ljudi pripovijedaju da trava i cvijeće noću razgovaraju. Ako
Možda se takav kraj romana današnjim čitateljima či-
li je to istina, onda su sigurno te noći sve livade šaptale: ‘O,
ni naivnim, a Hlapićeva dobrota mitska. No, činjenica jest
mala dječice! Kuda ćete noću na tako dalek put?’«.
da upravo bajkoviti kraj romana zadovoljava i terapeutski
U Brlićkinoj ideji da dobro uvijek prati dobro, maloj
smisao djela namijenjena dječjoj populaciji. Ideja Dobra
dječjoj družbi na putu do Markove kuće pomaže košaraš,
sama je po sebi nagrada, i onomu tko ju slijedi i preko tr-
kojemu su oni dan prije pomogli na sajmu. Autorica nena-
nja osigurana je spoznaja duhovne ravnoteže. Kolikogod se
metljivo u priči o košarašu donosi i djetinju, naivnu logiku
danas djeci nametala kultura borbe i pobjeđivanja utjelov-
pravde i nepravde, postavljajući ju na univerzalnu razinu
ljena u tzv. »superjunacima«, vjerujemo da njihova nježna
vječnog pitanja – »Zašto je baš on morao da bude najsiro-
srca ipak znaju i mogu prepoznati temeljne vrline huma-
mašniji u cijelome gradu, premda je išao najdalje po dobre
nosti – dobrotu, istinu i ljepotu. To nam je svima jamstvo
šibe i pleo najbolje košare – o tom nije Hlapić sada imao
nadi da će »malen kao lakat, veseo kao ptica« lik šegrta
vremena da misli. O tom su već mudraci u onom gradu pi-
Hlapića zauzeti mnogo bitnije mjesto u dječjem odrasta-
sali velike knjige, ali ni oni ne znadu zašto je tako«.
nju i za buduće generacije nego što mu predviđa suvreme-
Siromašni i dobri košaraš doveo je Hlapića i Gitu go-
na kultura agresivnosti. U svemu tome velika je odgovor-
tovo do same Markove kuće s plavom zvijezdom, a oni su
nost i na nama odraslim čitateljima, stoga bi »šegrt Hlapić«
kroz šikaru i noć sami pohitali naprijed, jer kako autori-
očito mogao postati i omiljena roditeljska lektira. n
ca mudro kaže – »...tko god ide nekom u pomoć, taj se ne
boji ničega, već samo da će zakasniti«. No, u toj noći kada
su oblaci potpuno zasjenili mjesečinu, dogodio se najveći i
najuzvišeniji obrat romana – Hlapić i Gita susreću majsto-
ra Mrkonju! I ono što je najbitnije, majstor Mrkonja, ko-
jega su prethodno orobili crni čovjek i Grga, i sam se pre-
obratio, jer ga je Grga zahvaljujući Hlapićevoj nakani da ga
promijeni došao spasiti te mu darovao majčin srebrnjak:
»Otkad sam dobio taj novac, okrenulo se moje srce od zla
na dobro. Možda i tebi donese sreću. A ja idem u svijet da
okajem svoje grijehe«.
Dočim je shvatio da pred njim stoji Hlapić, majstor Mr-
konja podignuo ga je u najtopliji i najsrdačniji zagrljaj. U
sedmoj noći putovanja Hlapićeva je misija obavljena. Kao
dječak prebrodio je sve svoje strahove, spoznao da samo
dobro srce čini hrabrim i odvažnim, a svojom bezuvjet-
nom dobrotom i milosrđem svoga je »neprijatelja« učinio
istinskim očinskim prijateljem. U tom smislu mogli bismo
primijetiti kako je slika preobrazbe majstora Mrkonje za-
pravo slika evanđeoske istine.
Drugoga jutra, nakon što su spasili Marka i njegovu
majku od crnoga čovjeka, na veliku gazdaričinu radost
majstor Mrkonja vraća se kući s dvoje djece – Hlapićem
i Gitom. Njihovoj radosti nije bilo kraja, a posebice kada
se Gitin ožiljak u obliku križa pretvorio u njezino konač-
no spasenje i sreću – po ožiljku u obliku križa gazdarica je
u Giti prepoznala svoju izgubljenu kćer Maricu. U ozračju
sreće i blagoslova završava i cio roman. Sedmoga dana ma-
la obitelj odlazi u crkvu i zahvaljuje Bogu na velikoj milosti
i sreći – »Kad su stupili u crkvu, sinulo je upravo na sve cr- Iustracija Naste Šenoa-Rojc iz prvog izdanja 1913.
Diana Zalar
SLIKOVNICA
U HRVATSKOJ
Kratki presjek razvoja i suvremeno stanje
povi, pjesme, prepričani filmovi. Ilustratori su slikovnica no nedovoljno prevedeni, pa se shodno tomu i hrvatska sli-
Vladimir Kirin, Mladen Veža, Andrija Maurović, Joško kovnica lakše promovira u drugim zemljama negoli drugi
Marušić, Cvijeta Job, Ivo Gattin, Zdenko Balabanić, Marija žanrovi. Sve to potaknulo je ozbiljnije proučavanje slikov-
Sakač-Houska, Branislav Jovanović, Vojtěh Kubašta, Mar- nice, pa je održan i stručni skup pod naslovom Kakva je
cel Marlier, Edwin Schmidt, Mel Crawford, Laszlo Reber, knjiga slikovnica u organizaciji Knjižnica grada Zagreba,
Arne Ungerman, Ida Bohatta Morpurgo, Adi Mulabegović, 1999. godine. U Zagrebu je održan već treći međunarod-
Mirko Stojnić, Miljenko Stančić, Ančka Gošnik Godec, Ja- ni bijenale dječje, knjižne, novinske i reklamne ilustraci-
nusz Grabianski, Miklavž Omersa / ilustracije dječjih crte- je. U katalogu ilustratora od 50-ih godina do danas može-
ža / ilustracije prema filmovima iz Disneyeve produkcije mo naći više od sedamdeset ilustratora dječje knjige koji
/ neimenovane ilustracije koje nemaju umjetničkih pre- su ilustrirali više od tri ilustrirane knjige i slikovnice. Ne-
tenzija i dr. Kad je riječ o piscima, najčešće su navođeni ki su od njih danas vrlo afirmirani u zemlji i inozemstvu.
Ivana Brlić-Mažuranić, Enes Kišević, Sunčana Škrinjarić, Primjerice, Svjetlan Junaković, Vjekoslav Vojo Radoičić,
Andrija Maurović, Vladimir Čerkez, Vladimir Filipović, Ivan Antolčić, Dubravka Kolanović, Joško Marušić, Ivan
Jakob i Wilhelm Grimm, Hans Christian Andersen, Fran- Lacković-Croata, Andrea Petrlik-Huseinović, Otto Rei-
ce Bevk, Jens Sigsgaard, Eva Janikovszky, Aleksandar Ser- singer, Danica Rusjan, Ivan Vitez, Mladen Veža dio su po-
gejevič Puškin, Gilbert Delahaye, Irena Jurgielewiczowa, vijesti hrvatske slikovnice, i općenito ilustracije. Marcela
Wilhelm Hauff, Branko Ćopić, Charles Perrault / često je Hajdinjak-Kreč, Sanja Rešček, Pika Vončina, Frano Pe-
u slikovnicama priča iz narodnog stvaralaštva, ili prepriča- truša, Ninoslav Kunc, Darko Macan, Edvin Dragičević,
na ili prepjevana inozemna slikovnica nenavedenih autora Tomislav Torjanac, Zdenko Bašić istaknuti su umjetnici
(prepričali Nada Iveljić, Gustav Krklec, prepjevao Stanislav mlađe generacije. Ima i drugih. Neki od njih stvaraju na
Femenić). različitim poljima, od stripa, slikovnica, do školskih udž-
Iz ovoga popisa iščitavamo, s jedne strane, veliku ra- benika. Mnoštvo je pisaca čija su djela u Hrvatskoj pre-
znolikost afiniteta za ilustraciju i književno djelo, vidimo točena u slikovnice: Sunčana Škrinjarić, Stanislav Feme-
velike ilustratore i književnike koji se danas smatraju kla- nić, Ljudevit Bauer, Luko Paljetak, Zvonimir Balog, Grigor
sicima, kao i suvremenije umjetnike. Izbor se u tom smi- Vitez, Nevenka Videk, Gustav Krklec, Danijel Načinović,
slu zaista može smatrati reprezentativnim. S druge strane, Željka Horvat-Vukelja, Vesna Parun, Ratko Zvrko, Sanja
vidljiv je i diskontinuitet razvoja književne ilustracije na Lovrenčić, Hrvoje Kovačević i drugi. Nagradu za najbo-
širim hrvatskim prostorima, a u dalmatinskoj čitateljskoj lju hrvatsku slikovnicu utemeljila je umjetnička organiza-
percepciji pojedinačno isticanje samo nekoliko imena cija Autorska kuća 2005. godine u Zagrebu. Dobila je ime
mnoštva ilustratora koji se od pedesetih godina do kraja prema motivu iz fantastične priče Mali princ Antoinea De
sedamdesetih afirmiraju u sjevernijim predjelima Hrvatske Saint Exuperyja. Svrha pokretanja Nagrade »Ovca u kuti-
(uz časne iznimke: Vladimir Kirin kao ilustrator dio je ko- ji« jest vrednovanje slikovnice kao književno-likovnog vi-
lektivne čitateljske svijesti, kao i Mladen Veža i Cvijeta Job). soko vrijednoga umjetničkog djela. Održava se svake jese-
Zanimljivo je ovdje iz recepcijske perspektive zamijetiti još ni u sklopu Festivala Pazi knjiga!, čiji je organizator prve
nešto, važno za teorijski pogled na slikovnicu: među omi- tri godine bila Autorska kuća, a sada je Knjiga u centru.
ljenima djeci naći ćemo nekoliko kič slikovnica bez umjet- Stručni žiri, kao i neovisan dječji žiri, biraju najbolju sli-
ničkih pretenzija. Mirna Flogel, sveučilišna profesorica i kovnicu, pri čemu se podjednako pazi na kvalitetu teksta
spisateljica, napisala je (parafraziram) da je čudnovato s ti- i na kvalitetu ilustracije, a osobito na povezanost tih dva-
me što je pravo, a što lažno. Bezvrijedna stvar u dobroj ruci ju elemenata.
vrijedi kudikamo više nego skupocjena stvar u lošoj ruci. I
tu je ključ razmatranja (ne)prihvaćenosti ilustracija kad je
riječ o djeci. Slikovnica umjetničke ilustracije sama po sebi
O posebnostima suvremene slikovnice
ne mora biti ni uspješna ni prihvaćena. Očigledno neke kič Prema suvremenim teoretičarima slikovnice, među ko-
i šund slikovnice imaju svoju vrijednost, ili u imaginativ- jima je u nas najistaknutija Smiljana Narančić-Kovač, sli-
nom, ili u komunikativnom smislu, bez obzira na sladunja- kovnica kao umjetničko djelo objedinjuje dostignuća ver-
vost ilustracija koje, prema kritičkom vrednovanju, nemaju balnih i vizualnih umjetnosti. Slikovnica ne posreduje
umjetničke pretenzije. Postaje jasno da su opozicije umjet- umjetnost na isti način kako ju posreduju ilustrirane knji-
ničko–kič ili umjetničko–šund nedostatni za vrednovanje ge, romani ili zbirke poezije jer je njezin cjelokupni dizajn
slikovnice kao fenomena. Analiza slikovnice kao žanra koji u igri posredovanja značenja. Pri tome se misli na detalje
se izražava dvostrukim jezikom, riječju i slikom, treba se kao što su korice, slog, tipografija, veličina, raspored rije-
kretati mnogo slojevitije i u smjeru spoznaja o ljudskoj či na stranici, nulti arak, biografije autora, paginacija i još
recepciji slike i riječi. mnogo toga što čini slikovnicu zapravo trodimenzional-
Prijeloman događaj u razvoju hrvatske slikovnice bilo nom knjigom, predmetom-umjetninom. Stoga je i čita-
je učlanjenje samostalne Hrvatske u međunarodnu udrugu nje i gledanje slikovnice zapravo posve drukčiji proces od
International Board on Books for Young People (IBBY) čitanja romana ili zbirke poezije. Čitatelj postaje sudionik
nakon završetka Domovinskog rata. Intenzivirala se pro- u stvaranju značenjskih slojeva slikovnice jer čitanje po-
mocija hrvatske dječje knjige u inozemstvu, pa i na veli- staje interaktivan proces, a ne strogo linearan kakav je u
kim međunarodnim izložbama i sajmovima dječje knjige drugim žanrovima. U nelinearnim mogućnostima čitanja
(Bratislava, Bologna). Naravno, likovnim umjetnicima ta slikovnica se najviše približila suvremenim interaktivnim
promocija ponešto je lakša negoli piscima koji su kronič- pričama i hibridnim knjigama sa zaslona računala, budući
da čitatelj može i treba slikovnicu više puta pročitati kako i Ratka Zvrke Grga Čvarak. Posao je tim zahtjevniji jer je
bi osvijestio na posve individualan način njezino značenje. riječ o antologijskim pjesmama odavno uvrštenima u ob-
Ponovljena čitanja ne moraju ići istim slijedom okretanja vezatnu lektiru. To nije spriječilo Tomislava Torjanca da ih
stranica kao u prvom čitanju, izbor je ostavljen čitatelju na sagleda na svoj način i prikaže s mnogo duhovitih detalja,
volju. Isto tako, proces konstrukcije značenja ovisi i o sklo- u posve novom izrazu, ispisujući pri tome stihove rukom,
nostima čitatelja, o tome čemu će dati prednost u vlastitim tj. ne koristeći se računalnim slovima.
iščitavanjima, kako će pojmiti najvažnija čvorišta gdje se
susreću i međusobno komentiraju slika i tekst. Svaki dio
slikovnice može konfigurirati neko značenje. Čitatelj pre- Sve češće pojavljivanje vrijednih
bacuje pozornost s jednoga segmenta slikovnice na drugi, slikovničkih izdanja u različitim hrvatskim
vraća se na pročitano, čita drugim redoslijedom. Pri tome
katkad sklapa u svojoj imaginaciji posve nova značenja i gradovima te veća pozornost slikovnici
ideje. Čitateljska pozornost ima puno kompleksniju zada- kao žanru koji može predstaviti baštinu
ću pri čitanju slikovnice negoli kad je riječ o strogo line-
Te činjenice, s jedne strane, rezultiraju time da autori
arnom čitanju drugih književnih djela. Riječ je o svojevr-
slikovnica češće nego prije dobivaju nagrade u konkuren-
snoj kontekstualizaciji »na licu mjesta«, i to jednako tako
ciji s drugim žanrovima. S druge strane, može se reći da su
na osnovi ponuđenog isprepletanja vizualnoga i verbalno-
se pojavila vrijedna izdanja koja govore o baštini različi-
ga, kao i onog koje nastaje u čitateljevoj glavi. K tome su
tih hrvatskih krajeva. U Šibeniku Faust leteći čovjek Zden-
čitanja slikovnica ne samo vizualna nego često i taktilna,
ke Bilušić, u Dubrovniku Ruđer Bošković Snježane Paušek-
olfaktivna i auditivna iskustva. Slika i tekst u najboljim sli-
-Baždar i Pike Vončine te Cvijeta Zuzorić Slavice Stojan i
kovnicama uvijek su u svojevrsnom dijalogu. U digitalnom
Ivana Viteza, u Splitu Priče iz muzeja Jasena Boke i Edvina
dobu sve se više razvijaju i čitatelji s višedimenzionalnom
Dragičevića. Svaka od navedenih slikovnica iznimno je li-
čitateljskom sposobnošću, čitatelji izmijenjenih spoznajnih
kovno ostvarenje, u njima je zanimljiv suodnos tekst–ilu-
i predodžbenih misaonih aktivnosti. Osjećaji koji nastaju
stracija. Vrlo je zanimljiva i slikovnica koju je tiskao Muzej
prilikom tih aktivnosti i mijenjanje odnosa prema čitanju
triljskog kraja Priča o Gaju Laberiju Ibrahima Agačevića
još nisu proučeni i pojašnjeni. Čini se da je slikovnica kao
i Zorana Perdića Lukačevića, u kojoj je riječ o zagonetki
trodimenzionalni žanr najtješnje povezana s tim procesi-
rimskoga nadgrobnog spomenika za dječaka kojemu se ži-
ma. Sve u svemu, riječ je o žanru koji se neprestano i ubr-
votna priča može samo nagađati, a autori su je uobličili u
zano razvija, što je možda najvidljivije u slikovnicama koje
maštovito ruho s originalnom patinom davnih vremena.
nastaju u visoko razvijenim zemljama, primjerice onih en-
gleskih autora. Nešto od tih spoznaja i utjecaja razvidno je
i u jednom dijelu hrvatske produkcije.
Promotrimo li izdanja hrvatskih slikovnica tiskanih u Porast broja turistički usmjerenih
nekoliko posljednjih godina, zamijetit ćemo nekoliko za- slikovnica koje osvješćuju bogatstvo i
nimljivih pojava. raznolikost nekog dijela naše zemlje, bilo
u kulturnom, bilo u geografskom, bilo u
Osviještenost nekoliko autora o nekom drugom smislu
specifičnostima slikovnice kao žanra
Ta skupina ne može se oštro izdvojiti od prethodne.
Kao primjer iz najnovije povijesti hrvatske slikovnice Franjo Žućak i zbirka kukaca, Franjo Žućak u varaždinskom
mogu se navesti slikovnice koje je oslikao Tomislav Torja- starom gradu Dubravke Rovičanac i Dubravka Kastrapeli-
nac, a prema pjesmama Grigora Viteza Kako živi Antuntun ja dvije su slikovnice sa svrhom reklamiranja varaždinskog
muzeja, zanimljivih ilustracija i teksta koji s ljubavlju govo- Tratinčicu Ane Đokić i Tomislava Zlatića, Naša Zola Na-
re o gradu Varaždinu. Tekst katkad izlazi iz ozbiljnih okvira taše Vojnović i Aleksandre Goreta, Dobar dan, crtam…!
kad se čitatelj tomu najmanje nada. Nikola Tesla izumitelj Hello, I am drawing…! Ivana Žižića).
budućnosti slikovnica je Sani Sardelić i djece iz sela Smi-
ljana. Riječ je o suradnji Muzeja Like Gospić s Gradskim
muzejom Korčula i djecom područne škole Smiljan, te nji- Porast zanimanja za hrvatsku pučku
hovom starijom braćom i sestrama. Djeca su nacrtala sjaj- priču
ne ilustracije, bogate koloritom, unutrašnjim nabojem, pri-
godno može se reći – vrlo naelektrizirane. Tekst nije tako Zec, medvjed, čovjek i lisica Sanje Lovrenčić i Tomisla-
kvalitetan. va Zlatića jedna je od slikovnica iz Biblioteke Etno priče,
koja je namijenjena djeci od tri do osam godina. Objavlje-
no je prvo kolo od pet svezaka, a ilustratori su u drugima
Porast broja autorskih slikovnica – onih Pika Vončina, Ana Kadoić, Ivana Guljašević, Sven Nemet.
u kojima su ilustrator i pisac jedna te ista Knjige su pomnjivo oblikovane. Brižljivo su odabrane pri-
osoba če, vidljiv je odgovoran odnos prema jeziku i skladna knji-
ževna obrada.
Izdvajaju se slikovnice s visokim umjetničkim dosezi-
Drvosječa Tvrtko i fazan iz nebeskoga vrta Igora Kniže-
ma Manuele Vladić-Maštruko (San o moru, Sreća do ne-
ka i Tomislava Tomića majstorski je oslikana slikovnica u
ba), Pike Vončine (Emilija u Zemlji kotača), Vjekoslava Vo-
tušu, flomasteru i temperi, dočarava srednji vijek na ovim
je Radoičića, Stanislava Marijanovića (Čudovišta u muzeju,
prostorima. Priča je napisana u specifičnoj atmosferi puč-
Izgubljene papuče, Knjiga čarobnih formula), Svjetlana Ju-
kog pripovijedanja, iako u standardnoj književnoj riječi. To
nakovića (Ljubav spašava živote, Dome slatki dome), Zden-
se može reći i za priču Kako je paž spasio Zagreb.
ka Bašića (Sjeverozapadni vjetar – O vilenjacima i elemen-
tarnim bićima sjeverozapadnog dijela Medvednice pa do
Samoborskog kraja). Autori sve više paze na izbor slova pri- Slikovnice nastale prema animiranom
mjeren djetetu koje tek počinje čitati, jezičnu dotjeranost,
mogućnosti slikovnice kao žanra. Naslovnice (vanjska i filmu (Kako je snijeg pao Bruna Kumana i
unutrašnja), impresumi, posvete, tj. svi prostori slikovnice Ivane Guljašević)
koje je moguće ispuniti slikom ili tekstom sve su sadržajni-
Ovim kratkim prikazom, mahom pozitivnih, feno-
ji, a osobito kod S. Marijanovića prepuni zanimljivih deta-
mena koji obilježuju posljednje godine razvoja nacional-
lja, skica, mapa, duhovitih komentara. Takve slikovnice ne
ne slikovnice za djecu, posebice raznolikosti tematike, ni
možete pročitati i odgledati u dahu, one zahtijevaju vaše
slučajno nisu iscrpljene sve teme. Djeca i njihovi odrasli u
vrijeme i mirno mjesto za proučavanje.
današnje doba očekuju od umjetničke slikovnice puno vi-
zualnih detalja koji nadopunjuju, komentiraju ili čak mije-
Porast broja problemskih slikovnica njaju smisao priče ili pjesme, duhovitu i intrigantnu komu-
nikaciju slika/tekst, nešto što nisu vidjeli na ekranima ni
– s obzirom na nacionalnost ili rasu (Priča o Vilmi Špigl na zaslonima računala, mogućnost za maštanje na osnovi
Melite Rundek i Dražena Jerabeka) ponuđenoga. Slikovnica kao žanr pruža silne mogućnosti
– s obzirom na teškoće odrastanja (Mali Mo Ane Đokić za maštovita iznenađenja i umjetničke dosege. Hrvatska je
i Ivane Guljašević) zemlja mnoštva talentiranih ilustratora i pokojeg iznimno
– s obzirom na neku posebnost u razvoju koja je sa- talentiranog pisca, od kojih su se mnogi već afirmirali i
stavni dio života ljudi s posebnim potrebama (Downov izvan granica domovine. Na njima je da i dalje istražuju i
sindrom, autizam, gluhonijemost, sljepoća) (Školice za upoznaju mogućnosti žanra koji stvaraju. n
Andrijana Kos-Lajtman
AUTOLICA
DJETINJSTVA
Autobiografski pristup u dječjoj književnosti
Dječja književnost na
tržištu simboličkih dobara,
preuzeto iz: Kos-Lajtman,
Andrijana (2011) –
Autobiografski diskurs
djetinjstva
Autobiografija kao iluzija Smisla roda« (Freud 1986: 327), pri čemu ih navedeno štiti u dva
smjera: »protiv opasnosti prirode i sudbine, i protiv šteta
Učestalost autobiografskih tekstova nesumnjivo po- koje trpe u samom ljudskom društvu« (isto). Pozicija auto-
kazuje da je iluzija da se tičemo univerzuma (Karahasan ra, razumljivo, nije jednaka njegovoj poziciji iz prošlosti jer
2002) trajna i neodoljivo provokativna za pojedinca, bez sadašnja pozicija u određenoj mjeri nužno mijenja dojam
obzira na to u kojem se obliku manifestirala. Činjenica jest, o prošlosti. Priča o vlastitom životu kao specifičan oblik
međutim, da dječja književnost rjeđe poseže za autobio- odnosa prema samome sebi, ‘razgovora’ sa samim sobom,
grafskim pristupom u užem smislu. Pseudoautobiografski pojedincu osigurava iluziju o smislu. Samo pod uvjetom
tipovi priča mnogo su češći. Razlog tomu nesumnjivo leži i da takav Smisao postoji, čovjek može imati osjećaj ‘da se
u samim dječjim recipijentima i njihovim čitateljskim inte- tiče univerzuma’, kao što se izrazio Karahasan, govoreći o
resima i sposobnostima koje su, prije svega, otvorene priči i iskustvu svojega prvoga djetinjeg straha (Karahasan 2002).
fabuli, a mnogo manje intimističkom tipu diskursa, kakav, Oživljujući sjećanja iz djetinjstva, pojedinac-autor kao da
primjerice, nalazimo u pismima, dnevnicima, prozama to- uvijek iznova gradi iluziju da Smisao postoji, te ga nasto-
ka svijesti ili pak u intelektualizmu memoara, eseja, repor- ji predočiti ne samo sebi nego i čitatelju. Drugim riječima,
taža. Dječji čitatelj tako, iako na tržištu simboličkih dobara nestanak povjerenja u smislenost pojedinačnog života, vla-
prisutan tek posredno – kroz spektar različitih medijator- stite priče, označavala bi smrt autobiografskog iskaza. Ta-
skih pozicija – ipak utječe na profil književne produkcije. kvo vrijeme, međutim, sudeći prema broju i raznovrsnosti
U autobiografskom dječjeknjiževnom diskursu odra- autobiografskog pisma, za sada ni približno nije došlo. n
sli iskazuju uobičajene motive djetinjstva – obiteljski život,
prijateljstvo, različite oblike i funkcije igre, školske teme i
probleme, hobije, odnos prema starijim osobama, predci-
ma i tradiciji. Osim navedenoga, nesumnjivo, autobiograf-
ski diskurs mjesto je projekcije podsvjesnih komponenti Literatura:
koje nitko od nas ne može izbjeći, onoga što Freud naziva
Benčić, Živa (1996). »Uloga autobiografskog pamćenja u Buci vre-
iluzijom, a koju svatko gradi na temelju vlastitog iskustva mena Osipa Mandeljštama«. U: Autotematizacija, zbornik radova
iz djetinjstva. Prisjećajući se davnih uspomena u svrhu pri- (ur. Magdalena Medarić). Zagreb: Zavod za znanost o književnosti
če namijenjene djeci (bez obzira na to postoji li u trenut- Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 159–170.
ku pisanja jasna svijest o recipijentu ili ne), pisac se nužno Freud, Sigmund (1986). Budućnost jedne iluzije. Zagreb: Naprijed.
i sam vraća na iskustvo koje je imao kao dijete. Iz potre- Karahasan, Dževad (2002). Knjiga vrtova. O jeziku i strahu. Zagreb:
be da bespomoćnost, koja je sveprisutna, učine podnošlji- Antibarbarus.
vom, ljudi stvaraju predodžbe sastavljene »iz građe sjećanja Pilaš, Branko (1995). »Knjigom u djetinjstvo/portret Zlatka Krilića«.
na bespomoćnost vlastitog djetinjstva i djetinjstva ljudskog Umjetnost i dijete, 4–6, 1995., 185–202.
Vanja Kulaš
CRNOBIJELI SVIJET
DJEČJE KINEMATOGRAFIJE
D ok u iščekivanju ekranizacije prvoga hrvatskoga dječ-
jeg romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića u režiji
Silvija Petranovića, a najavljenog za jesen 2013., gledamo
mišljanja. Stilistička pročišćenost, razumljivost i zabavan
karakter ovdje su imperativ, a nezamislivo bi bilo da uto-
pističke filmske pripovijesti za najmlađe ostanu bez sretna
Zagonetnog dječaka (2013., režija Dražen Žarković), nakon svršetka.
Koka i duhova drugu u nizu filmsku preradbu kultnih ro- Dječji se likovi u filmovima i televizijskim serijali-
mana Ivana Kušana, ostaje vidjeti je li rastući interes za taj ma namijenjenima njihovim vršnjacima hrabro otiskuju
žanr tek prolazni trend kod domaćih redatelja ili ipak po- u uzbudljive avanture u nepoznato, spretno nadmudruju
četak ozbiljne proizvodnje kvalitetnih filmova za najmlađe daleko nadmoćnije negativce, s lakoćom rješavaju krimi-
gledateljstvo. nalističke slučajeve, što odraslima bez njihove pomoći za-
Film za djecu i mlade do osamdesetih je godina, brojem sigurno ne bi uspjelo, ravnopravno sudjeluju u ratovima
ostvarenja i kvalitativnim dosezima prepoznatim i u svije- pomažući hajducima i partizanima, spašavaju društvenu
tu, solidno zastupljen žanr u domaćoj kinematografiji. Prvi imovinu, brodove i mlinove, koje su njihovi roditelji zbog
se filmovi namijenjeni djeci u Hrvatskoj javljaju od samih nemara ili nesloge prepustili propadanju, golim rukama
začetaka sustavne igranofilmske produkcije, počevši s dva oslobađaju vlak iz snježne mećave… Ukratko, beziznimno
dječja filma Branka Bauera u prvoj polovici pedesetih go- pobjeđuju sve anomalije disfunkcionalnog svijeta odraslih,
dina, a slijede filmovi srednjeg metra u produkciji Zora fil- ali i (nat)prirodne sile i to isključivo zajedništvom, djeti-
ma na prijelazu iz pedesetih u šezdesete. njim optimizmom i uvjerenjem da je sve moguće, dok nji-
Nakon zatišja od dvadesetak godina, u nultima se fil- hove roditelje upravo racionalnost čini inertnim i očajanju
mom Duh u močvari (2006) dokumentarista Branka Iš- sklonim nesposobnjakovićima.
tvančića, ponovno zahuktava proizvodnja dječjeg filma, Kadrove dječjeg filma u pravilu nastanjuju plošni stere-
koja vrhunac od čak tri produkcije godišnje postiže u 2011. otipni likovi koji su, lišeni plastičnije profilacije, tek pred-
godini. Novoj generaciji autora koji režiraju za djecu pri- stavnici određene društvene skupine ili karakternog tipa.
padaju i televizijski redatelj Daniel Kušan (Koko i duhovi, Dječji se lik nerijetko ostvaruje u snažno hijerarhiziranom
2011) te Tomislav Žaja (Duh babe Ilonke, 2011), dotad pro- kolektivu koji je organiziran oko iznimnog pojedinca kao
ducent i redatelj uglavnom dokumentarnih filmova, a pri- vođe. Likovi se ocrtavaju s obzirom na funkciju u grupi, tj.
družuje im se Branko Ivanda filmom Lea i Darija (2011). u kontrastnom odnosu s ostatkom družine temeljem funk-
Raspolažemo s trima recentnim naslovima na temu hr- cionaliziranih karakternih ili fizičkih osobitosti (netko je
vatske dječje književnosti (A. Kos-Lajtman: Autobiografski najmlađi/ najjači/ najviši/ kukavica/ lijenčina itd.) Sve je
diskurs djetinjstva, D. Zima: Kraći ljudi: povijest dječjeg lika podređeno kolektivnom, a rijetka individualnost tj. odme-
u hrvatskom dječjem romanu te Pričalice: o povijesti djetinj- tanje od zajednice ne nosi ništa dobra: sjetimo se samo dje-
stva i bajke Marijane Hameršak), no o domaćem filmskom čaka Pere iz Reljina Vlaka u snijegu, koji odbivši sudjelovati
stvaralaštvu za djecu zasad ne postoji ni jedna sveobuhvat- u zadrugarskoj akciji otkopavanja vlaka iz snježnih nanosa
na filmskoteorijska ili filmskopovijesna studija. zlobno pjevuši: Neka radi ‘ko je lud.
Naglašena osobitost dječjeg filma rodna je stereotipiza-
cija: djevojčicama se dodjeljuju uloge neafirmiranih, mar-
Hrvatski film za djecu: interpretacija ginaliziranih i pasivnih likova – boležljive su, površne i br-
bljave, sklone upropastiti plan ili zakomplicirati situaciju.
jednoga neodoljivog žanra Proaktivni i jasna stava, dječji likovi samostalno donose
odluke, buntovni su i emancipirani od odraslih autoriteta
Pod pojmom hrvatskog filma podrazumijevamo rado- kojima se bez imalo straha suprotstavljaju, te često upravo
ve hrvatskih autora, a film za djecu možemo definirati kao oni starije herojski izbavljuju iz nerješivih problema. U cr-
onaj namijenjen djeci te s djecom u naslovnim ulogama. nobijeloj podjeli uloga djeca su pozitivci, a odrasli, ograni-
Žanr je to koji odlikuje shematičnost pripovjedne čeni na sam rub narativnog univerzuma, ako već ne opasni,
strukture, didaktično-edukativan registar te naposljetku onda tek nedobronamjerni i nezanimljivi reprezenti susta-
jednostavnost sa svrhom prilagodbe dječjem načinu raz- va, opterećeni pravilima i formama, a kojih se valja čuvati
Vlak u snijegu, režija Mate Relja Družba Pere Kvržice, režija Vladimir Tadej
jer ionako ništa ne razumiju. U tim jednostavnim studija- za djecu kao žanru imanentni zaigranost i optimizam, ni
ma ljudske prirode uloge su zamijenjene: roditelji i opće- u tako bezazlenom kontekstu nisu rijetki subverzivni ele-
nito odrasli nerazumni su i ograničenih kognitivnih spo- menti (primjer Vlaka u snijegu), baš kao što filmovi nami-
sobnosti, dok su djeca inteligentna, zrela i inovativna. Ona jenjeni djeci nisu imuni na ideologiju čak i u slučajevima
se, metaforizirajući bolju budućnost, bore protiv neprav- kad to, za razliku od primjerice hiperideologiziranih dječ-
de i djeluju prevratnički s obzirom na postojeće društvene jih inačica partizanskog filma, nije posve transparentno –
odnose i stanja. Mali junaci u svojim smionim pothvatima sjetimo se Vuka samotnjaka, koji se itekako može čitati u
uspijevaju uz svesrdnu potporu druge djece, intuitivnih ži- političkom ključu (v. Gilić, ibid.).
votinja, ali i pokojega dobrohotnog autoriteta ili kakvoga
čudnovatog savjetnika odrasle dobi, čija se pomaknutost u
ovoj paralelnoj, infantiliziranoj stvarnosti tumači kao do- Zlatno doba dječjeg filma
brodošao spoj vizionarstva i mudrosti.
Baš kako se u redovima odraslih s vremena na vrijeme Prisjetimo se detaljnije najplodnijeg razdoblja domaće
pojavi ponetko pun razumijevanja i entuzijazma za dječje filmske produkcije za djecu i tvoraca tog oduvijek zanema-
naume, tako se i među dječjim svijetom katkad nađe net- rivanog žanra.
ko škrt, sebičan ili zavidan tko naposljetku ipak uvidi svo- Branko Bauer (1921–2002) redateljski je debitirao do-
ju pogrešku i obeća se popraviti. Naime, postupci dječjih kumentarcima, dok su mu prvi cjelovečernji radovi pusto-
likova služe ovdje kao korektiv i uzor najmlađem gleda- lovni filmovi za djecu i mlade Sinji galeb (1953), ekrani-
teljstvu – primarna je uloga dječjeg filma promicanje uni- zacija omiljenoga dječjeg romana slovenskoga pisca Tone
verzalnih moralnih vrijednosti poput nesebičnosti, marlji- Seliškara te Milioni na otoku (1955), kojima je osvježen on-
vosti i istinoljubivosti. dašnji siromašan repertoar domaćega dječjeg filma. U Si-
Povremeno okretanje pojedinih redatelja marginalnom njem galebu Bauer baš kao u ratnoj drami Ne okreći se si-
dječjem žanru tumači se kao izbjegavanje potencijalnih ne- ne (1956), jednom od najznačajnijih filmova s tematikom
ugodnosti slijedom ozbiljne razrade inače za film uobičaje- Drugoga svjetskog rata, tematizira ljubav roditelja i djece,
nih političkih tema (v. Gilić, 2010). Dječji filmovi, u koji- da bi se ratnoj tematici vratio pri kraju stvaralaštva filmo-
ma, razumljivo, glavne uloge nose djeca, dok su glumački vima Nikoletina Bursać (1964), Zimovanje u Jakobsfeldu
velikani u sporednim rolama, daju karikaturalan, no ipak (1976) i Salaš u Malom Ritu (1976), od kojih nijedan nije
djetinje benevolentan prikaz svijeta odraslih. Iako su filmu klasičan dječje-omladinski film, iako su u njihovu sredi-
štu dječji likovi u ratnom kontekstu koji svi redom prkose sni put (1963), ratnu dramu sa sretnim svršetkom o dvo-
njemačkom neprijatelju. Svoj je opus Bauer zaključio lošije jici dječaka koja bježe iz logora za internirane Slovence u
režiranim i manje uspješnim partizanskim dječjim filmom Šleskoj kako bi bolesnoj prijateljici Milici donijeli jabuke iz
Boško Buha (1978). zavičaja. Taj je film, snimljen prema predlošku slovenskog
Od osam filmova koje je režirao Vladimir Tadej (1925) pisca Antona Ingoliča, uz Izgubljenu olovku (1960) Fedora
čak su četiri bila dječja. Prvi njegov redateljski projekt bila Škubonje nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji.
je ekranizacija popularnoga dječjeg romana Mate Lovra- Fedor Škubonja (1924–2008) počinje kao redatelj do-
ka Družba Pere Kvržice (1970). Slijede Hajdučka vremena kumentarnih te namjenskih edukativnih filmova za zagre-
(1977), nadahnuta zbirkom pripovjedaka Branka Ćopića bački Zora film, a sve ih snima prema scenariju svoje su-
Bašta sljezove boje (1970), zatim češko-hrvatska koproduk- pruge Stanislave Borisavljević Škubonja. Nakon crnobijele
cija Tajna starog tavana (1984) te scenaristički neuspio sa- minimalističke drame s katarzičnim završetkom, malog re-
žetak tv-serije Kanjon opasnih igara (1998). Svestrani Tadej mek-djela o dječaku u bosanskoj zabiti, nepravedno optu-
bio je filmski scenograf i kostimograf, scenarist i autor cr- ženom za krađu olovke, slijedi Škubonjin dugometražni
tanih filmova (Sve želje svijeta, 1966) kao i knjige za djecu dječji film Veliko suđenje (1961), začudna komedija o djeci
U krilu babe masline. iz jednoga gradskog dvorišta koja sude mačku koji je pojeo
Obrad Gluščević (1913–1980) smatra se jednim od naj- kanarinca, nešto slabije recepcije od prethodnika. Za tre-
značajnijih hrvatskih autora u tzv. žanru za djecu i mlade. ći dječji film u svojoj filmografiji Dobar vjetar Plava ptico
Oduvijek se držalo da je umjetničko stvaralaštvo namije- (1967) Škubonja u suradnji sa suprugom potpisuje tek sce-
njeno djeci rubna umjetnička djelatnost, a Gluščević je ve- narij za redatelja Mihaila Ivanoviča Jeršova.
ći dio opusa posvetio upravo dječjim filmovima, kojima Spomenimo i Dušana Vukotića (1927–1998), karikatu-
je dosegnuo svoj kreativni vrhunac. Bio je cijenjeni doku- rista, crtača, animatora, scenarista i redatelja čiji je bajkovi-
mentarist nagrađivan i međunarodnim priznanjima, dok ti i metaforični film Sedmi kontinent (1966) bio previše ek-
su mu igrani filmovi manje poznati. Ciklus dječjih filmo- sperimentalan da bi postigao popularnost kod djece. Iako
va započinje filmom Vuk samotnjak (1972), a niz nastav- tema ovog teksta nije animirani film, ne smijemo izostaviti
lja napet film s akcijskim elementima Kapetan Mikula Mali dugometražne crtane filmove za djecu Milana Blažekovića
(1974), koji kao i mnogi filmovi toga vremena spaja žanr Čudesna šuma (1986), njegov nastavak Čarobnjakov šešir
dječje-omladinskog i partizanskog filma. Dvije godine po- (1990) te adaptaciju romana za djecu Ivane Brlić-Mažura-
slije snimljena je i istoimena tv-serija, a sve prema, navod- nić Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1997) prema scenari-
no, doživljajima stvarnog dječaka. ju Paje Kanižaja, koji su se s velikim uspjehom prikazivali
Gluščevićev posljednji rad, televizijska serija Jelenko upravo u dvadesetogodišnjoj stanci snimanja dugometraž-
(1980), varijacija na temu Vuka samotnjaka, dirljiva je kro- nih igranih filmova za djecu u nas.
nika prijateljstva seoske djece i laneta kojemu su lovokra- Ne zaboravimo ni oduvijek podcijenjenu formu televi-
dice ubile majku. zijskog serijala. U proteklih tridesetak godina prema dječ-
Mate Relja (1922–2006), redatelj dokumentarnih i igra- jim romanima Ivana Kušana snimljene su čak tri televi-
nih filmova, za djecu snima dva filma: dječji mjuzikl Vlak zijske serije – Lažeš, Melita (1983) u pet nastavaka i režiji
u snijegu (1976) prema romanu Mate Lovraka te prije Opa- Milivoja Puhlovskog, a uslijedio je tv-serijal Ljubav ili smrt
Jelena Marković
ZLATNO DOBA
DJETINJSTVA
Andrijana Kos-Lajtman: Autobiografski diskurs djetinjstva.
Zagreb: Naklada Ljevak, 2011., 351 str.
Andrijana Kos-Lajtman
uopće. Uz to, djetinjstvo je pripovjedača, logično, bogata ne ne moraju biti i često nisu kompatibilne, ali one čine slo-
riznica motivsko-tematskih okosnica književnosti kojoj su ženu mrežu silnica koje utječu na društvenu ovjeru teksta
djeca recipijenti. I u svakodnevnoj komunikaciji često pri- i njegovu tržišnu vrijednost, pri čemu je autor teksta uro-
povijedamo djetetu o vlastitom djetinjstvu, i to kada želi- njen u paradoks istodobnoga, katkada kontradiktornoga,
mo dijete zabaviti, poučiti, upozoriti, zastrašiti ili mu re- zadovoljenja dječjih potreba i predodžbi odraslih (odgoj-
ducirati strah. no-obrazovnih institucija, obitelji, medija, tržišta) o dječ-
jim potrebama. Riječima autorice, pisac pritom »gađa« u
Narativna potentnost autobiografske zbilje jedna je od
dvije mete.
središnjih tema i povoda ove zanimljive studije. U Krili-
ćevoj tvrdnji o piscu za djecu kao prepiscu, odnosno pri- Kao svoj analitički predmet autorica je izdvojila autobi-
povjedaču onoga što se dogodilo (a i ako se nije dogodi- ografske prozne tekstove hrvatske dječje književnosti zapo-
lo, moglo se dogoditi) zbog tematske zaokupljenosti dječje čevši niz s romanom Jagode Truhelke Zlatni danci iz 1918.
književnosti predočavanjem djetinjstva, autorica prepo- godine pa sve do recentnih tekstova. Odabrana djela auto-
znaje uzroke raširenosti autobiografskog diskursa djetinj- rica promatra s obzirom na broj izdanja, zanimanja auto-
stva u dječjoj književnosti (posebno onoj novijega datu- rica i autora te životno-stvaralačko razdoblje u kojem su
ma). Također, s pravom ih pronalazi i u važnosti pričanja nastala djela. Analizu tekstova autorica temelji na detaljno
o proživljenom iskustvu u svakodnevnoj komunikaciji kao razrađenim kriterijima koji predstavljaju konstitutivne ele-
osnovnom sredstvu samooblikovanja, razumijevanja vla- mente često teško jednoznačno odredivih modela i tipova
stitih i tuđih iskustava i uopće življenja te stoga analogi- autobiografske proze. Za temeljne kriterije detekcije auto-
jom pisca za djecu kao prepisca vlastitog iskustva djetinj- biografizma u pojedinom djelu autorica uzima kriterij su-
stva, možemo govoriti o životu kao o nečemu što nije bilo djelovanja pripovjedača u radnji, odnosa autobiografskog
kako je bilo, nego je život prije onakvim kako ga interpre- subjekta prema kategoriji vremena i modusa diskurzivnog
tiramo i reinterpretiramo, pričamo i prepričavamo. Otuda oblikovanja. Ti su kriteriji polazište za tkanje složene mre-
narativna potentnost autobiografske zbilje u književnosti že kriterija razlikovanja mogućih modela i tipova autobio-
namijenjenoj djeci. grafizma u korpusu hrvatske dječje književnosti. Autorica
u analizi često poseže za statistikom, koja, iako često goto-
Andrijanu Kos-Lajtman u studiji zaokuplja i ekonom-
vo čudesna u humanistici, sjajno dopunjava studiju.
ska logika u dječjoj književnosti i njezin položaj na trži-
štu simboličkih dobara. Djeca kao recipijenti književno- Studija Andrijane Kos-Lajtman inovativan je i svjež do-
sti propituju se i kao potrošači, a pisci kao trgovci poželjne prinos ne samo znanosti o književnosti i području istra-
književnosti, i to iz vizure pedagoških institucija, različitih živanja dječje književnosti nego i interdisciplinarnom po-
obiteljskih koncepcija odgoja, nakladničkih politika, me- dručju koje se bavi pitanjima samoiskustva, pripovijedanja
dijske reprezentacije, ali i nezaobilaznoga dječjeg senzibili- o njemu i njegove recepcije jednako u pisanoj i usmenoj
teta, potreba, kriterija, želja i konačne individualne recep- komunikaciji. Također, studija pridonosi i suvremenim
cije (pri čemu bi etnografija čitanja, iako metodološki teško studijama djetinjstva (danas već etabliranom interdiscipli-
idealtipski ostvariva, bila iznimno važna). Spomenute razi- narnom području). n
Evelina Rudan
UZBUDLJIVA
KNJIGA
Marijana Hameršak: Pričalice: o povijesti djetinjstva i bajke. Zagreb: Algoritam, 2011., 212 str.
vezanost isprepletena na mreži mogućih odnosa u kojima i to da svježe opismenjeni (djeca) čitaju onima nepismeni-
i tekstovi istodobno i proizvode kontekst koliko i iz njega ma (roditeljima).
proizlaze. U drugom poglavlju Povijest djetinjstva kritički Časopis Smilje odbacuje (većim dijelom) nacionalno-
izvješćuje o formiranju povijesti djetinjstva kao discipli- integracijski razlog uvrštavanja bajki, a usredotočuje se na
narnog područja kroz raspravu o prihvaćanju, odbaciva- pedagoške razloge. Bajka se kao žanr počinje promatra-
nju i/ili implementacijama različitih razina ideja izloženih ti, preporučivati i na nju se računa kao na sredstvo u svr-
u knjizi francuskog povjesničara Philippea Arièsa, kojoj je hu razvoja pojedinca, u svrhu njegova privođenju k onim
širu recepciju donio upravo prijevod na engleski jezik pa vrijednostima koje su u društvu cijenjene. Bajke na stra-
ju osim u prvim navođenjima autorica i navodi pod prije- nicama Smilja tako promiču vrijednosti poput poslušno-
vodnim naslovom Stoljeće djetinjstva kako je prihvaćena u sti, poniznosti, skromnosti, kude gramzivost, škrtost, oho-
međunarodnoj znanstvenoj javnosti. Nakon opisa i popi- lost, prkos, a prevladavajuća predodžba djeteta jest: dijete
sa njezine recepcije u inozemnoj i tuzemnoj znanstvenoj – nepotpuni odrasli, dijete – učenik kojega valja tesati i
misli, autorica određuje koja je Arièsova postavka njoj bila oblikovati. Od bajke se u takvoj koncepciji očekuje i, uglav-
važna u istraživačkoj koncepciji: djetinjstvo je proizvedena nom, dobiva: primjer, pouka i zabava (kako i glasi naslov
povijesno promjenjiva kategorija. prvog potpoglavlja u 7. poglavlju).
U trećem poglavlju izlaže gore najavljeno metodološko Prva prikazana predodžba djeteta, ona iz časopisa Bosi-
polazište o tekstovima kao onima koji i proizvode kontekst, ljak, uključivala je dijete kao dio puka odnosno dijete jed-
a za to joj služi upućivanje na moguća sporna mjesta Shavi- nako neobrazovanom odraslom, druga predodžba, najade-
tina (Zohar Shavit) čitanja povijesnih mijena poznate baj- kvatnije zastupljena i oblikovana na stranicama časopisa
ke Crvenkapice, čije se čitanje odvija iz vizure koncepcijske Smilje, dijete je vidjela kao nepotpunog odraslog, treća je
povijesti književnosti. računala s djetetom kao autonomnim bićem specifičnih či-
Kad je dakle odredila svoja uporišta i polazišta, jednako tateljskih potreba, a žanr koji najbolje može zadovoljiti po-
nadahnjujućima i interpretacijski poticajnima procjenjuju- trebe takvog djeteta (odnosno djeteta u takvoj predodžbi)
ći i ona uz koja je kritički pristala kao i ona s kojim je po- bila je upravo bajka. Za tu treću predodžbu bio je bitan na-
lemički pregovarala, njezin se interes fokusirao na: djecu i čin na koji se poimala dječja mašta, kakvo joj se značenje
slušateljsku praksu u 19. stoljeću (4. poglavlje) te na djecu i i uloga pridavala. Hameršak temeljito pokazuje kako je te-
čitateljsku praksu u 19. stoljeću (5. poglavlje). kao taj razvoj u onodobnoj hrvatskoj časopisnoj kulturi od
Tako bajka u kontekstu slušateljskih praksi 19. stolje- prvog emancipirajućeg teksta o dječjoj mašti Djure Estera
ća i pretpostavljenih realiziranih recipijenata izranja kao iz 1962: »Duševni život djece« objavljenog u časopisu Na-
usmeni žanr koji nije bio namijenjen isključivo djeci, što predak, u kojem se dječja mašta ističe kao stvaralačka, bli-
se naslanja i na prijašnje folklorističke uvide. S druge stra- ska umjetničkoj, preko Riegerova i Basaričekova uzmaka
ne, za odgovor na početno autoričino pitanje: kad se bajka u poimanju dječje mašte kao negativne koju ne treba od-
udomaćila u hrvatskoj dječjoj književnosti, bilo je važno više hraniti fantazijama, do Klaiberova prispodobljavanja
uočiti procese izdvajanja pojedinih žanrova kroz savjet- upravo djeteta i bajke jer oba svijeta, i onaj djeteta i onaj
ničke i programatske tekstove koji su na početku upozora- bajke (priče), ravnaju se po »istim načelima i zakonima«.
vali na štetne slušateljske prakse i iz kojih je vidljivo da se Ipak, kako Hameršak dalje dokazuje, teorijska razmatranja
uglavnom odnose na predaje i priče upozorenja. Prvo pe- i produkcija bajki (njihovo objavljivanje na stranicama ča-
dagoško upozorenje koje se prema autorici odnosi na bajke sopisa i dug put do monografskih izdanja žanra bajke) bi-
bilo bi upozorenje Davora Trstenjaka iz 1881. godine, koji li su u izvjesnom raskoraku, a »shvaćanje bajke kao žanra
na njih upozorava zbog mogućih zabluda slatkog fantazi- predodređena za djecu, a djeteta kao autonomnog bića
ranja, a samo je upozorenje možda potaknuto prvom zbir- obdarenog specifičnom maštom, u hrvatskom je kontek-
kom priča za djecu (Mijat Stojanović, Narodne pripoviedke, stu najavila i popularizirala književna, a ne teorijska peda-
1879). No, prije ulaska u knjige za djecu, bajke su, barem goška produkcija« (str. 157) kroz niz bogato ilustriranih i
jednim dijelom već bile ušle (i) u dječju književnost upra- opremljenih knjiga i slikovnica s kojim se dijete uspostav-
vo na stranicama časopisa Bosiljak. Bosiljak, prema autori- lja kao autonoman čitatelj, ali i kao malo manje autonoman
činim uvidima, i nije bio namijenjen isključivo djeci, ne- kupac.
go i odraslima, odnosno specifičnom sloju odraslih. Onom 4. Odgovor na pitanje kako je tema predstavljena mo-
sloju čije su se vještina i znanje tretirali kao istorazinski s gao bi imati niz od nekoliko pridjeva: npr. upućeno, obu-
onim dječjima. Bajke su tu, zbog podrazumijevane fikcio- hvatno (s više od 500 bibliografskih jedinica), razložno, i
nalnosti na svim trima razinama (uredničkoj, dječjoj i puč- na kraju tako da je onaj početni zadatak iz Arièsova mota
koj), mogle izbjeći kritiku o kolektivnim predodžbama i o bojama, okusu i slasti zadovoljen. Osim toga autorica je
potenciranju straha koje predaje nisu, a osim toga istodob- nudila i stalno pratila tri razvojne linije: izdvajanje žanra,
no su mogle funkcionirati kao svojevrsni rezervoar preži- predodžbe o djetetu te književnu produkciju (i njihov me-
taka slavenske mitske starine, zatim kao ogledni primjerak đusobni /ne/utjecaj) od kraja 18. stoljeća (zadnjeg desetlje-
narodnog blaga i time kao mobilizacijski tekstovi nacional- ća) do devedesetih godina 19. stoljeća postupno suzujući
nih identitetskih i integracijskih procesa koji će istodobno reflektor i paratekstualnim jedinicama (naslovima poglav-
dolaziti i do djece i do roditelja ili do roditelja kroz djecu lja i potpoglavlja) sugerirajući potragu, pa se knjiga čita i
(jer, kako je autorica već bila pokazala u 5. poglavlju, čita- kao svojevrsna pustolovna potraga za blagom (ovdje upra-
nje je funkcioniralo i kao kolektivna praksa za koju se pret- vo žanrom kojem je pustolovno putovanje jedna od važni-
postavljalo ne samo glasno čitanje jednog iz društva nego jih žanrovskih odrednica). n
Berislav Majhut
DOVOLJNO LASTA
ZA PROLJEĆE
Dubravka Zima: Kraći ljudi: povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu.
Zagreb: Školska knjiga, 2012., 380 str.
Trebalo je smoći snage i reći: u redu, ako pretpostav- dječjem romanu. Dapače, Dubravka Zima nije uzela tu su-
ka da je dječji roman samo podvrsta romana uopće, pro- protnost kao neku apsolutnu kategoriju koju je onda samo
turječi činjenicama, jer mi naprosto nemamo ekspresio- mehanički aplicirala na djela pojedinih razdoblja hrvat-
nistički ili naturalistički dječji roman, onda mi od takve skoga dječjeg romana, nego je tražila i povijesne promjene
pretpostavke moramo odustati. Ako ćemo pak odustati kroz koje je prolazila i sama ta suprotnost.
od naslonjenosti na veliku književnost, onda je pred nama Sustavno i uporno, dok nam se pred očima ne razvi-
dvjesto godina dječjeg romana na hrvatskom jeziku. Sam je povijesna panorama, pratimo promjene društvenih kon-
pogled na tu gomilu knjiga oduzima dah. No, koliko god strukata slike djeteta od, poslužimo se riječima Dubravke
to na početku izgledalo veliko, zastrašujuće opsežno, nema Zime, »slike djeteta iz 19. st. čija temeljna funkcija je odr-
druge nego uzeti hrvatski dječji roman kao neovisan en- žavanje postojećeg stanja i perpetuiranja ‘mišljenja’ odra-
titet i promotriti njegov hod kroz književnu povijest. Tre- slih« preko, primjerice, slike kompetentnog djeteta sedam-
balo je promotriti i shvatiti kako jedan oblik romana pri- desetih do problemskog djeteta devedesetih. Istaknimo tu i
prema sljedeći oblik, kako stvara pretpostavke, kako stvara ne najmanje važnu činjenicu spretno izabranih termina za
temelje, kako gradi romansijerske odgovore što ih nameću označavanje dominantne osobitosti književne dekade koji
neprestano nove povijesne i društvene okolnosti. I ne samo se lako pamte i koji će vjerojatno zaživjeti i u praksi. Knjiga
to! Romani ne samo što artikuliraju atmosfere i misli, oni Dubravke Zime završava poglavljem Adolescentski roman,
ih i proizvode i aktivno sudjeluju u društvenim događanji- navješćujući na neki način, ako se ne varam, buduće auto-
ma. Da, trebalo je snage da se krene od novih pretpostavki, ričine interese.
od pretpostavki da je dječja književnost autonomno pod- I Marijana Hameršak i Andrijana Kos-Lajtman i Du-
ručje unutar književnosti uopće i da se kao posljedica po- bravka Zima članice su Hrvatske udruge istraživača dječje
duzme velik posao izgradnje povijesti hrvatskoga dječjeg književnosti, udruge koja okuplja one koji se bave istraživa-
romana. Taj napor poduzela je Dubravka Zima našavši se njem dječje književnosti i srodnih područja, i koja je osno-
pred bogatom romanesknom produkcijom hrvatskih dječ- vana 2010. Nije da Udruga ima osobitih zasluga, dapače
jih romana i odlučivši shvatiti njezinu logiku, njezin razvoj, nema nikakvih u pisanju ovih triju knjiga pred nama, ali je
njezin smisleni hod. zato Udruga baš kao i knjige možda simptom novih vjetro-
Da bi različite pojave mogli uspoređivati, mora postoja- va na području hrvatskog istraživanja dječje književnosti.
ti neki zajednički element. Dubravka Zima ga je našla u sli- Ova cijela godina 2013. posvećena je stogodišnjici pr-
ci dječjeg lika. Ta društveno uvjetovana slika, taj predodž- vog objavljivanja Šegrta Hlapića, u kojoj nam je važan ko-
beni konstrukt koji svako društvo i svako povijesno doba tačić onaj u Čakovcu i Varaždinu a za koji se brine Andri-
neprestano stvara da bi odgovorilo na iskrsnule zahtjeve u jana Kos-Lajtman. U jesen 2012. dobili smo i znanstveni
najrazličitijim kontekstima, osobito je vidljiv upravo u pri- časopis Libri&Liberi koji se bavi istraživanjem dječje knji-
povjednoj književnosti, a prije svega u složenoj pripovjed- ževnosti, kojem su u uredništvu Marijana Hameršak i Du-
noj formi romana. Preuzevši opoziciju slike apolonskog bravka Zima.
djeteta, recimo to tako, djeteta koje je biće kvalitativno ra- Dakle, pregršt je novosti u hrvatskoj dječjoj književ-
zličito od odraslog i slike dionizijskog djeteta, recimo to ta- nosti. Predan rad na polju zajedničkih poslova vezanih uz
ko, djeteta koje je samo stupnjem različito od odraslih, Du- dječju književnost, s jedne strane, i naporan ali i nadahnut
bravka Zima je, spretno i duhovito primjenjujući tu razliku rad na individualnom planu, a čemu smo svjedoci-čitatelji
na pojedina razdoblja hrvatskoga dječjeg romana, uspjela u knjigama triju autorica, mora donijeti pomake u društve-
konstruirati povijesni niz: Povijest dječjeg lika u hrvatskom noj percepciji naše djelatnosti. n
NEDOVRŠENE SLIKE
Autor priloga: Božidar (Darko) Mažuranić
CJELOVITO SAGLEDAVANJE
ČOVJEKOVIH BOLESTI
Razgovor sa Zdenkom Kovačem, redovitim profesorom Medicinskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u povodu izlaska treće knjige
(u 4 sveska) kapitalnog izdanja patofiziologije
Dekodiranjem čovjekova genoma molekularna je bi bazičnih znanosti i struka. U ovoj je knjizi to očito jer sva-
ologija trijumfirala kao povijesno akademsko posti ka vježba reiterativno polazi od pojedinih povijesti bolesti
gnuće čovječanstva. Koliko su spoznaje iz toga pod a završava na sistematizaciji i algoritamskoj razradbi. Pri-
ručja zastupljene u Vašoj knjizi? tom patofiziologija kao integrativna grana za cjelovito sa-
gledavanje nastoji ugraditi i sagledati sve moguće podatke
Otkrivanje kemijske osnove biološke informacije, da-
koji mogu biti vezani uz opisivano stanje (engl. maximal
kle, slijeda baza u cijelom čovjekovu genomu, pripada me-
insight). Drugi je korak stalna provjera u sličnih etiopato-
đu najveće znanstvene pothvate uopće, tim više što je to
genetskih procesa u kontekstu drugih bolesti u kojima se
ostvareno u kratkom razdoblju od samo petnaestak godi-
pojavljuju istovjetni procesi. Dakle provjera i usporedba
na. Za patofiziologiju je pružen čvrst i provjerljiv oslonac
koja vodi izvjesnijoj interpretaciji (engl. consensual valida-
za tumačenje klasičnih obrazaca etiopatogeneze pozivom
tion process). To je svojevrsna »triangulacija« tumačenja u
na doprinos genomskih i genskih čimbenika. Nasljedni
kliničkom radu. U svakom etiopatogenetskom čvoru obra-
mehanizmi, varijabilnost, epigenetska regulacija, genom-
đeno je u prosjeku 12,8 različitih stanja. Čitalac će te obras-
ska reaktivnost (i drugo) osnivaju se na sada provjerljivoj
ce u ovoj knjizi lako prepoznati i redovito provjeravati u
biološkoj informaciji. U dijagnostičkome smislu moleku-
različitim stanjima bolesti što vode zajedničkome etiopato-
larna genska informacija sve je više zastupljena u klinič-
genetskome čvoru.
kome radu. U ovoj se knjizi ekstenzivno rabe relevantni
Dodatni je problem narav medicinske informacije. Tek
podatci u pojedinim primjerima. To je osobito izraženo u
manji dio informacije izravni su znanstveni podatci, dakle
interpretativnome i dijelom dijagnostičkom dijelu svako-
kvantificirani i izravno mjerljivi podatci koji zadovoljava-
ga teksta.
ju stroge kriterije pozitivističkoga gledanja. Veći je dio in-
Otkrivanje čovjekova genoma pokrenulo je »postge-
formacija u svojoj naravi kvalitativne prirode. Od poglavito
nomsku eru« (okvirno od objavljivanja strukture geno-
subjektivnoga bolesnikova proživljavanja promjena u vla-
ma 2003. godine) koja označava novi zamah molekularnih
stitome tijelu u nastanku bolesti do liječnikove obrade bo-
istraživanja u medicini. Istraživanje potencijalno svih bje-
lesnika, koja je dijelom također subjektivna procjena. Takve
lančevina (proteomika), izražaj i regulacije genoma (tran-
kvalitativne informacije sadrže i aksiološki naboj – stanoviti
skriptomika) te njihovo funkcionalno ponašanje u kontek-
sustav vrijednosti (povezano s etikom, moralom, estetikom,
stu stanice/organa/organizma (reaktomika) otvaraju novi
eshatologijom, ekonomijom itd.) – i teško ih je pretočiti u
pogled u patobiologiju. Ti i drugi omics-pristupi (uključno
pozitivistički provjerljivu informaciju. Istodobno dio dija-
metabolomiku, farmakogenomiku, onkogenomiku, itd.)
gnostičke informacije po svim kriterijima ima većinu svoj-
čine novu osnovu za patofiziološko interpretiranje. Bio-
stava znanstvene tvrdnje (mjerljivost, reproducibilnost), a u
informatika i informatičke tehnologije otvaraju put sagle-
dinamičkim se testovima izravno mjeri i uspoređuje s oče-
davanju inače nepregledive količine podataka. U ovoj je
kivanom kontrolom ponašanja fiziološkoga parametra pod
knjizi ostvarena uravnotežena zastupljenost molekularnih
opterećenjem. Budući da je liječnikovo poslanje određeno
informacija s klinički važnim fenomenima u jedinstven
paradigmom liječenja, u ovim su tekstovima autori usmje-
obrazac arhitekture reagiranja u čovjekovu tijelu. Time i li-
ravali tumačenja etiopatogeneze (količinom podataka i
ječnici i znanstvenici mogu u knjizi naći važan oslonac za
strukturom teksta) potrebama liječnika praktičara.
integrativno tumačenje naravi procesa.
Kako patofiziologija uspostavlja i provjerava poveza Ima li razlike između kliničkoga i znanstvenoga pro
nost molekularnih događanja s očitovanjima bolesti suđivanja?
u bolesnika? Postoji li pouzdani obrazac za cjelovito Da. Ima. Postoji razlika koja proistječe iz predmeta bav-
sagledavanje?
ljenja, postupka i poslanja dviju struka. I jedna i druga teže
Vaše se pitanje dotiče klinički važnoga gnoseološkoga razumjeti predmet kojim se bave te se koriste istovjetnim
problema u integrativnim znanostima. Naime, znanstvena načinom raščlambe, razvrstavanja i zaključivanja. I jedna
istraživanja redovito su redukcionistički postupci koji slo- i druga postupaju pozitivistički. Razlike proizlaze iz nara-
žene sustave pokušavaju protumačiti pojednostavnjenjem, vi poslanja struka. Moglo bi se reći da postoje dvije paradi-
razlaganjem na manje i sitnije segmente. Tim reduciranjem gme postupanja, liječnička i znanstvenička. Liječnici radeći
na jednostavnije razine načelno se povećava snaga dokaza. na svojem objektu (bolesniku) a priori izbjegavaju pogrješ-
Istodobno se ti dokazi s elementarnih razina pokušavaju ke, ograničeni su vremenom progresije bolesti, imaju ogra-
reintegrirati u složeni sustav. Tu nastaje problem. Naime, ničenu slobodu provjere (eksperimentiranja), cilj je dobro-
funkcioniranje složenoga sustava nije samo zbroj mnoštva bit bolesnika (produženje života, sprječavanje nastanka
malih jedinica i njihovih pripadnih mehanizama. Složeni bolesti), u osnovi nije kontroliran postupak, oni temeljem
sustav pokazuje svojstva koja se u procesima znanstveno- ograničenoga broja podataka donose odluku o lječidbenoj
ga redukcionizma gube, a ta su svojstva često ključna za intervenciji. Znanstvenička paradigma sklona je pogrješ-
funkcioniranje cjelovitoga sustava. Primjerice, hijerarhij- kama u testiranju temeljne zamisli (znanstvena hipoteza),
ska se regulacija sustava pojednostavnjenjem složenoga su- ima neograničeno vrijeme za preispitivanje (istraživanje),
stava često gubi u mnogim metodologijskim pristupima. vrlo veliku slobodu eksperimentiranja, ima ugrađenu kon-
U patofiziologiji se integracija temelji na spoznajama ko- trolu, svrha joj je razumijevanje odnosa u predmetu, a na
je proistječu iz izravnoga kliničkoga rada i znanstvenih bi- temelju velike količine informacija (maksimalni uvid) do-
omedicinskih istraživanja. Uspostavlja se most kliničkih i nosi minimalni zaključak.
nja« pojedine grane studiranja oni postaju referentno štivo. nje uobličava i razvija prema dostignutim spoznajnim te
Mnoštvo točkastih podataka o predmetu koji se dnevno ge- estetičkim (i drugim) mogućnostima vremena. U tom je
neriraju postaje tek dodatno »ruho« i smisleni posljedak. smislu sveučilišno iskustvo ključan civilizacijski regulator,
manjim dijelom izravno a većim posredno.
Kako gledate na vrijednost nacionalnog akademskog Kako se to ogleda u zagrebačkoj sveučilišnoj tradiciji?
i sveučilišnog razvoja u procesima globalizacije?
Sveučilišna europska (a time i svjetska) povijest traje
Primarni je cilj globalizacije Europe osiguranje mi- 925 godina (od prve akademske godine Sveučilišta u Bo-
ra među narodima. Može se reći da će ta globalizacija bi- logni 1088), a zagrebačka 344 godine (od osnivačke 1669.
ti uspješna ako uspije održati mir u Europi duže, recimo, godine). Kroz vrijeme su se iskristalizirale jasne norme au-
od 60 godina. Tada bi arhitekti i politički čimbenici Europe tonomnosti ustanove i akademske slobode sveučilištaraca.
mogli reći da su postigli plemeniti cilj. Te su norme nezaobilazni preduvjeti zreloga akademsko-
Globalizacija kao društveni proces možda je pozitivi- ga života. Državna, crkvena i privatna sveučilišta u svojim
stički prenaglašena, a pritom je zanemarena »druga stra- poslanjima prepoznaju njihovu važnost za zdrav i neome-
na medalje«. Znanstvenoistraživačkim i visokoškolskim tan razvoj sadržaja i načina proučavanja i podučavanja te
procesima opća politička globalizacija Europe koristi se u prijenos i oblikovanje znanja. Povijest je pokazala da tek u
svrhu harmoniziranja stanovitih odnosa. Preko njih se di- okvirima autonomnosti i slobode sveučilišta postižu najvi-
jelom želi ostvariti ravnoteža upravljačkih, ideologijskih i še domete. Međutim, postojali su primjeri grubih naruša-
normativnih posebnosti. vanja temeljnih načela (primjerice, progoni u vrijeme fa-
Međutim, čini se da je zadiranje u nacionalne suvere- šizma, ugradnja partijskih jedinica u sveučilište u vrijeme
nitete, gospodarstva i nacionalne načine života (itd.) po- komunističkoga jednopartijskoga sustava itd.). U medici-
grješan korak, protivan uvriježenome načinu života druš- ni uz akademska istraživanja znatan utjecaj imaju profit-
tva. Naime, nacionalni identiteti i identifikacija pučanstva no vođena istraživanja (primjerice, farmaceutske tvrtke u
formirani su prije konstitutivnosti u suvremenome smislu razvoju lijekova, razvoj dijagnostičkih postupaka i uređaja
riječi. To je razlika prema zemljama Novoga svijeta (SAD, itd.). Stoga postoji naglašen oprez u tumačenju i bojazan
Kanada itd.). U vrijeme kriza europski narodi i države utje- od zastranjenja. Može se reći da su zrela akademska sre-
ču se nacionalnome, a ne transnacionalnom principu. To je dina i sveučilišna tradicija provjeren recept za otklanjanje
već očito u Europskoj uniji u zadnjih desetak godina. Pr- mogućih devijacija sustava.
vo je propao koncept Ustava, a uvedena zamjenska prav- Zagrebačka sveučilišna tradicija imala je i širu društve-
na nivelacija. Pri prvim simptomima svjetske gospodarske nu ulogu. Primjerice, uz Katoličku crkvu Sveučilište u Za-
krize, njemačka odnosno francuska vlada štitile su njemač- grebu jest najjači čimbenik ostvarenja državne ideje, koja je
ke odnosno francuske tvrtke u svojim zemljama, a nisu se kroz vjekove bila označena vazalnim nacionalnim položa-
skrbile o tvrtkama u drugim zemljama. Samo uvođenje za- jem. Uljudbeni razvoj nacije, etnopsihologija, te u stanovitoj
jedničkoga novca u osnovi je pogrješan korak koji zahti- mjeri samoidentifikacija pučanstva vezani su uz sveučilišni
jeva velike palijacije sustava. Već se čuje govoriti da je u sustav. Zagrebačka sveučilišna tradicija osigurala je razvoj
takvim uvjetima ostvarena neokolonizacija zemalja s po- drugih sveučilišta u Hrvatskoj i u nekim drugim zemljama.
moću multinacionalnih tvrtki. Europski fondovi djeluju U suvremenome društvu ta je tradicija i dalje važan korek-
poput COMECON fondova u bivšem Sovjetskome Save- tiv. Primjerice, prije oko pet godina mjerodavno ministar-
zu. Njihov se smisao već utopio u zagušenim labirintima stvo i 6 (od tada ukupno 7) sveučilišta u Hrvatskoj glasovali
administracije. Itd. EU može izgubiti primarni deklarira- su protiv uključivanja Hrvatske u Erasmus program europ-
ni smisao globalizacije ako se ne usmjeri na primarni cilj. ske razmjene studenata i nastavnika. Pritom je snaga zagre-
Kohezijske sile mogu oslabjeti do pitanja održanja sustava. bačke tradicije bila dovoljno jaka da uvjeri državni, poli-
Procesi globalizacije u sveučilišnom su sustavu u priro- tički i širi akademski sustav da unatoč svojem protivljenju
di djelatnosti. Akademska je globalizacija već u srednjem prihvati učlanjenje u Erasmus. Međunarodna je akadem-
vijeku bila svakodnevica. Udžbenici, sveučilišni profesori, ska razmjena bila iz perspektiva Sveučilišta u Zagrebu pot-
studenti u potrazi za znanjem i »pravom školom« putovali puno neupitna i imperativ vremena. Samo je snaga zdrave
su Europom. Sveučilišta su imala zajednički jezik, u njima akademske tradicije omogućila i nametnula internacionali-
su intelektualno stasali naraštaji mnogih nacija. To je bila i zaciju kao odlučan korak. S druge strane, manjak akadem-
ostala »prirodna« globalizacija sveučilišnoga poslanja. Me- ske tradicije otvara vrata parazitskim pojavama u sveučili-
đutim, oktroirani pokušaji globalizacije i uniformizacije u štu. Primjerice, Medicinski fakultet u Mostaru je 25. veljače
sveučilišnome se tkivu teže prihvaćaju. Primjerice, nakon 2012. raspisao natječaj za pristupnika za docenta patofizi-
relativno kratkoga vremena reforma prema načelima »bo- ologije unatoč izravnomu protivljenju pročelnika katedra
lonjskoga procesa« već je na udaru kritika i potrebe reeva- da rečeni pristupnik ne poznaje elemente struke i metodo-
luacije. U svojoj naravi visokoškolski sustav osim svojega logije. Dakle, dekan i vijeće su se potpuno svjesno, protiv-
primarnog poslanja (visoka akademska naobrazba, znan- no akademskim argumentima, odlučili za protuakademski
stvena istraživanja), unapređenje struke ima širi značaj. čin. U takvim je negativnim primjerima moguće prepozna-
Sveučilište je pronositelj uljuđene norme, identiteta, odga- ti važnost akademskih normi i tradicije. Njihova odsutnost
jatelj društva te djeluje kao putokaz civilizacijskoga razvo- nanosi dugotrajniju štetu i jalovost sustava, mnogo više ne-
ja. Nacionalni sustav vrijednosti se kroz sveučilišno posla- go što se to možda čini na prvi pogled. n
U POTRAZI ZA MIROM
I BLAGOSTANJEM
Razgovor sa Zoranom Ladićem, glavnim urednikom edicije,
i Lovorkom Čoralić, glavnom urednicom knjige
Foto: Miroslav Cvjetko
ništva, predsjednika Igora Zidića, glavnog tajnika Zorislava mjenjuju u historiografijama nekih drugih europskih na-
Lukića i drugih odgovornih osoba koji su rado podupirali roda. Kao svojevrsni predlošci pri osmišljavanju sadržajne
ideje ili manje projekte što sam ih, zajedno s pročelnikom strukture te nove sinteze povijesti Hrvata, a koja obuhva-
Đ. Vidmarovićem, kao tajnik Odjela osmišljavao i realizi- ća razdoblje od doseljenja Hrvata na ove prostore do kra-
rao u razdoblju od 2003. do 2007. godine. Tijekom 2007. ja Domovinskog rata, poslužila su izdanja različitih sin-
godine duže sam vrijeme, u suradnji s nekoliko kolega, teza svjetske, europske ili nacionalnih povijesti uglednih
osmišljavao prijedlog i strukturu projekta te ga konačno i sveučilišnih naklada poput Cambridge University Press,
prezentirao, prvo kroz razgovore s glavnim tajnikom i gos- Oxford University Press ili Presses Universitaires de Fran-
podarskim tajnikom Matice hrvatske Damirom Zorićem, a ce. Ipak, kao neposredan uzor za projekt svojom se znan-
zatim i na nekoliko sjednica Predsjedništva Matice te, na- stvenom kvalitetom nametnula novoobjavljena sinteza
kon što se ono složilo s pokretanjem projekta, i na sjednici srednjovjekovne europske povijesti New Cambridge Medi-
Glavnog odbora Matice hrvatske, a koji je također pozitiv- eval History. Što to znači? Jednostavno, umjesto da se ap-
no ocijenio tada već u detalje razrađen projekt. Dakle, mo- solutno težište povijesnog pregleda postavi na razmatranje
gu samo reći da se Matica hrvatska, nakon ozbiljnog raz- političke, crkvene, gospodarske i vojne povijesti te povijesti
matranja, postavila vrlo pozitivno i odobrila pokretanje kojom dominiraju tzv. velike osobe, koje su, prema mišlje-
projekta. Naravno, Matica hrvatska odobrila je za projekt nju dijela starije historiografije, jedino i isključivo kreirale i
i znatna financijska sredstva, koja su namjenski trošena za odlučno utjecale na razne povijesne procese, u ovoj se edi-
razne potrebe (istraživanja suradnika u arhivima i biblio- ciji razmatraju i tzv. anonimne osobe odnosno osobe čija
tekama, narudžba arhivske građe, fotografija, sudjelovanja važnost nije prelazila okvire mikroprostora neke urbane ili
na sastancima vezanima uz projekt i drugo) unutar tako ruralne zajednice, ali se kroz prozopografsku rekonstrukci-
opsežnog projekta. ju njihovih života zapravo zrcali stvaran, svakodnevni život
ljudi u pojedinim povijesnim razdobljima. To ne znači da
Kako je strukturiran taj znanstveni projekt, a koji se u ovoj ediciji ne razmatra politička, gospodarska i druš-
danas nosi službeni naziv Biblioteka Povijest Hrva- tvena problematika. Naprotiv, te su teme i nadalje u sredi-
ta? štu historiografskih istraživanja i sadržaja pojedinih knji-
ga, ali se velika pozornost pridaje i do sada neistraženim ili
Zoran Ladić: Prije svega, treba reći da Matica hrvatska ima
slabo istraženim problemima kao što su demografska pro-
dugu tradiciju izdavanja sinteza hrvatske povijesti, što po-
blematika, migracije hrvatskog stanovništva kroz povijest,
tvrđuje činjenica da su u njezinu izdanju još u drugoj polo-
razina materijalne kulture i svakodnevni život plemstva,
vici 19., a zatim i tijekom 20. stoljeća tiskane prve povijesne
gradskog i seoskog stanovništva.
sinteze, koje su i danas popularne kod hrvatskih čitatelja,
Cijela biblioteka podijeljena je u sedam knjiga i to prema
npr. one Tadije Smičiklasa (Poviest hrvatska), Vjekoslava
uobičajenoj vremenskoj razdiobi: knj. 1. Kasna antika i ra-
Klaića (Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka
ni srednji vijek; knj. 2. Razvijeni srednji vijek; knj. 3. Kasni
XIX. stoljeća) i Trpimira Macana (Povijest hrvatskoga na-
srednji vijek; knj. 4. Razdoblje ranog novog vijeka (16–17.
roda). Objelodanjivanje tih sinteza bilo je u skladu s te-
st.); knj. 5. Razdoblje prosvjetiteljstva (18. st.); knj. 6. Raz-
meljnim zadatkom Matice hrvatske da čitateljima iz svih
doblje od narodnog preporoda do Prvoga svjetskog rata;
društvenih slojeva na razumljiv način pruži uvid u boga-
knj. 7. Suvremeno doba (20. st.). Za svaku knjigu određe-
tu prošlost hrvatskog naroda od razdoblja ranoga srednjeg
ni su urednici, a riječ je o znanstvenicima recimo »sred-
vijeka do suvremenih zbivanja. I u posljednjih dvadesetak
nje« generacije, koji su se u posljednjih dvadesetak godina
godina izdano je nekoliko jednosveščanih sinteza hrvatske
profilirali kao vrlo uspješni povjesničari, promotori novih
povijesti ili hrvatske povijesti u pojedinim razdobljima, a
metodoloških načela, istraživači koji su inicirali nužnost
tiskano je i nekoliko sinteza u više svezaka (treba istaknu-
istraživanja niza novih povijesnih područja i to na teme-
ti trosveščanu Povijest Hrvata u izdanju Školske knjige te
lju poznate, slabo poznate ili nepoznate arhivske i druge
Akademijinu sintezu Hrvatska i Europa u pet svezaka, koja
građe – od pisanih, materijalnih i slikovnih vrela do foto-
ima specifičnu strukturu, pri čemu je težište postavljeno na
grafija, audiozapisa i videozapisa do intervjua s još živu-
integraciju Hrvatske u šire europsko civilizacijsko i kultur-
ćim sudionicima nekih povijesnih događaja – ovisno o po-
no nasljeđe i njezin doprinos općem europskom civiliza-
vijesnom razdoblju. Mislim da je važno spomenuti ih ovdje
cijskom nasljeđu). Imajući na umu spomenuta kretanja u
poimence: dr. sc. Zrinka Nikolić; dr. sc. Damir Karbić; dr.
historiografiji, odmah je bilo razvidno da nova sinteza po-
sc. Marija Karbić; dr. sc. Ivan Jurković; dr. sc. Lovorka Čo-
vijesti hrvatskog naroda mora udovoljavati nekim novim
ralić; dr. sc. Vlasta Švoger i dr. sc. Jasna Turkalj; dr. sc. Suza-
znanstvenim kriterijima, metodološkim načelima, ali i sa-
na Leček. Svakom poznavatelju suvremene hrvatske histo-
držajnim inovacijama koje bi opravdavale njezino pojav-
riografije jasno je da je riječ o vrlo uspješnim i vrijednim
ljivanje na tržištu. Naime, bilo kakva izrada sinteze koja bi
povjesničarima koji su se znanstveno dokazali ne samo u
bila na razini postojećih ili bi pratila strukturu dviju spo-
domaćoj već i međunarodnoj, europskoj i svjetskoj, histo-
menutih i nedavno izišlih sinteza hrvatske povijesti ne bi
riografskoj areni i to sudjelovanjem u radu mnogobrojnih
imala ni znanstveno ni tržišno opravdanje.
skupova, kongresa i konferencija, objavljivanjem radova u
U skladu s gore rečenim, kao temeljna nužnost postavila
uglednim domaćim i stranim serijskim i drugim publika-
se potreba izrade sinteze povijesti hrvatskog naroda u vi-
cijama, ali i pedagoškim radom sa studentima kroz preda-
še svezaka, i to na razini znanstvenih dostignuća, kriterija
vanja na domaćim i stranim sveučilištima. Osobito mi je
i metodoloških načela koji se pri sličnim projektima pri-
zadovoljstvo istaknuti da se, nakon što je utemeljeno ured-
je, ali se i ovdje bilježe pomaci u težnji da se promjenama a zasigurno je najvažnije ime te epohe dubrovački erudit
(reformama) svekoliko pučanstvo učini naprednijim, time svjetskoga glasa Ruđer Bošković.
i sretnijim (Grimanijev zakon, prodor fiziokratskih načela
i drugo). Posebna su priča hrvatski krajevi u Bosni i Her- Tko su suradnici na knjizi i kakav metodološki isko
cegovini (osmanska vlast) koji su ostali potpuno izvan tih rak pruža tako osmišljena i realizirana monografija
europskih trendova. Tekstovi u knjizi pokazuju da ono- o Hrvatskoj u 18. stoljeću?
dobna, osamnaestostoljetna Hrvatska, iako na rubu Zapa-
Lovorka Čoralić: U pisanju tekstova ove knjige sudjelova-
da, još uvijek s epitetom »predziđa kršćanstva«, u kojoj je
lo je dvadeset autora, uglavnom predstavnika mlađe i sred-
vojna komponenta činila dio svakodnevlja (od hrvatskih
nje generacije hrvatske historiografije. Njihova nastojanja
krajišnika na sjeveru do hrvatskoga lakoga konjaništva na
da poglavlja knjige promisle i prezentiraju iz vizure suvre-
jugu), ipak nije bila imuna na novitete. Ponajprije one in-
menih spoznaja povijesne znanosti i vlastitih istraživačkih
telektualne, kulturne i umjetničke, koji su svekolikim puto-
pregnuća, bez opterećenja prethodno nastalih sinteza povi-
vima pristizali u naše krajeve. U 18. stoljeću hrvatski ple-
jesti hrvatskoga naroda, najznačajnija su odlika ovoga dje-
mići podižu raskošne dvorce i ladanjske kurije po uzoru na
la te, držim, ujedno i njegova najveća vrijednost. U svoje
one od Francuske do Štajerske, njihove privatne knjižnice
tekstove unijeli su nove spoznaje svojih vlastitih istraživa-
broje i više tisuća naslova najraznovrsnijega štiva, modni
nja, duh i koncepcije stranih historiografskih djela sličnih
trendovi ne zaostaju za onima iz Mletaka, Beča ili Pešte, a
obilježja te na kraju, držim, imamo djelo koje je velik ko-
navike okupljanja u kavanama i književnim društvima po-
rak naprijed u proučavanju i prezentiranju hrvatske povi-
staju dio društvenog svakodnevlja gradskih sredina. Sve su
jesti 18. stoljeća. Također, zahvaljujući koncepciji edicije te
to činjenice o kojima se znalo malo i razasuto, a ovdje je to
tako i ove knjige, hrvatska povijest nije prikazana na »kla-
sakupljeno, objedinjeno na jednome mjestu i stoga pruža
sično« rascjepkan način (po kriteriju u kojoj su se držav-
jedinstvenu, potpunu spoznaju o Hrvatima i hrvatskim ze-
noj zajednici nalazile pojedine zemlje), već smo nastojali,
mljama u posljednjem stoljeću ranoga novog vijeka.
a vjerujem i u najvećoj mjeri uspjeli – hrvatski prostor i
u ovome, historiografskome smislu, integrirati u jedinstve-
Kako je knjiga koncipirana s obzirom na temeljnu nu cjelinu. Stoga bi bilo nepravedno da imena autora, dra-
strukturu, tj. cjeline i poglavlja? gih kolega koji su najzaslužniji za objavljivanje ove knji-
ge, ovom prilikom ne navedemo. Donosim ih abecednim
Lovorka Čoralić: U skladu s koncepcijom koja vrijedi i
slijedom i doista vjerujem da će brojni među njima, neki
primjenjivat će se u svim svescima sinteze hrvatske povi-
od njih možda još uvijek nepoznati široj hrvatskoj znan-
jesti, knjiga sadrži tri temeljne cjeline. Prva, naslovljena
stvenoj javnosti (a neki priznati i poznati), s vremenom bi-
»Opći pregled – temeljne razvojne sastavnice« donosi – na
ti predvodnici novih historiografskih pravaca i pisci sjaj-
skupnoj razini svih hrvatskih zemalja – pregled najvažni-
nih novih knjiga i tekstova, kreatori nekih novih i vjerujem
jih tema-odrednica iz onodobne hrvatske povijesti. To su
modernije zasnovanih sinteza hrvatske povijesti. Autori su
politička zbivanja i političke ustanove, demografska giba-
sinteza: Irena Benyovsky Latin, Miroslav Bertoša, Slaven
nja, gospodarstvo, razvoj gradova i sela, pojedine društve-
Bertoša, Alexander Buczynski, Lovorka Čoralić, Željko
ne skupine (plemstvo, seljaštvo), vojna komponenta, cr-
Holjevac, Ivana Horbec, Ivana Jukić, Maja Katušić, Vjeran
kva i vjerske prilike, pravni sustav, intelektualni život te
Kursar, Nella Lonza, Vesna Miović, Zrinka Novak, Teodora
– naposljetku – svakodnevlje i svakodnevni život od hr-
Shek Brnardić, Robert Skenderović, Slavko Slišković, Nata-
vatskoga sjevera do juga. Druga cjelina nosi naslov »Regi-
ša Štefanec, Darko Vitek, Milan Vrbanus i Zdravka Zlodi.
onalna povijest« i ovdje se, na razini pojedinih hrvatskih
regija, promatranih na razini prirodne i geografske podje-
Naposljetku, kakva je moguća primjena, recepcija i
le (a ne na temelju razjedinjenosti hrvatskih zemalja izme-
odjek ove knjige u znanstvenoj, ali i široj javnosti?
đu više državnih cjelina), raščlanjuju sve prethodno na-
vedene razvojne sastavnice. Kao zasebna poglavlja ovdje Lovorka Čoralić: Bila bi lažna skromnost ne nadati se da
se obrađuju sjeverna i središnja Hrvatska, istočna Hrvat- će monografija U potrazi za mirom i blagostanjem: hrvatske
ska, zapadna Hrvatska (Gorski kotar, Lika, Krbava i Pri- zemlje u 18. stoljeću biti važno izvorište i u mnogo toga pri-
morje kao jedna cjelina te Istra, Rijeka i Kvarner kao dru- jeko potrebna literatura svakom znanstveniku koji se bavi
ga cjelina), zatim hrvatski jug (Dalmacija te kao zasebno tim razdobljem hrvatske povijesti. Također, ono što vese-
poglavlje Dubrovačka Republika i Boka) te naposljetku li i ohrabruje, što daje smisao objavljivanju ovakvog dje-
Bosna i Hercegovina. Treća, i po meni posebno vrijedna la, jest i činjenica da će knjiga – prema prvim najavama –
cjelina obrađuje Hrvatsku u međunarodnome kontekstu, ubrzo postati obvezatna literatura i pomagalo studentima
dakle u suodnosu, prožimanjima, utjecajima i uzdariva- povijesti diljem hrvatskih sveučilišta na kojima se preda-
njima s državama u okviru kojih su se dijelovi naše zemlje je povijest. Kada je riječ o široj javnosti – pamtim nekoli-
nalazili (Hrvatska s obzirom na Habsburšku Monarhiju, ko desetljeća unazad kada je gotovo svaka hrvatska kuća
Mletačku Republiku i Osmansko Carstvo), kao i s država- putem pretplata i akvizitera, a bez internetske prodaje – u
ma i dijelovima Europe s kojima su također prisutne žive svojem domu imala višesveščanu Klaićevu Povijest Hrva-
gospodarske i intelektualne veze (Sveta Stolica, zemlje Za- ta, također izdanje Matice hrvatske. Ova edicija, u kojoj je
padne Europe, slavenski svijet). Uvidom u tu, završnu cje- 18. stoljeće samo jedna od sedam knjiga – zavrjeđuje takav
linu, postaje razvidno koliko su Hrvati pridonosili znan- tretman. Sve ostalo je na čitateljstvu, znanstvenom i onom
stvenim, kulturnim i umjetničkim gibanjima na Zapadu, širem, koje će s protokom vremena dati svoj sud. n
MRAV SPAŠAVA
SVIJET
U povodu bajke Skitnje jednoga mrava Anke Maksan
Anka Maksan
Na krilima ljubavi
Kap rose još je uvijek svjetlucala na paučini. Bijelim,
prašnim putem odjekivala je Krešimirova pjesma. Iz zave-
žljaja je izvadio omanje zrno i počeo pomalo jesti. Misli su
mu odlutale Sunčici. Osjetio je neku dragost oko srca jer
je ta mala krijesnica nosila u sebi ono nešto što ni sam se-
bi nije mogao objasniti. Znao je samo da je na svojem pu-
tu susreo prijateljicu koju će s posebnom nježnošću uvijek
nositi u srcu. S takvim razmišljanjem ponovno zapjeva:
topla djevojka. Na tren je pomislio kako bi bilo lijepo osta- – Ja sam Krešo, mali mrav, hodam svijetom živ i zdrav,
ti uz nju, a onda se trgnuo. Ne, ne može, on ima svoj ucr- ljubav svoju tražim ja, njam, njam, gric, ah!
tani put. Samo, u srcu se rodila neka nježnost koja će se s Kao začaran buljio je u stvorenje ispred sebe. Gledao je
vremenom razviti u prekrasno prijateljstvo bude li im život ta dva bistra oka i punašna rumena usta. Ljuljala se na po-
dao priliku. debljoj vlati trave, a crvena joj je haljina lepršala oko nogu.
Krenuo je dalje. Išao je, išao, dok na nekome proplan- Gore, dolje, gore, dolje… hop! Doskoči do njega.
ku nije ugledao djecu kako se igraju klečeći na travi. Tiho – Dobar dan, kako se zoveš?
se prikrao, polagano se uspinjao uz leđa obližnjeg dječaka. – Ja… ja sam mrav… Krešimir ili... ili Krešo… kako ho-
Ljuljao se po crnoj, kovrčavoj kosi, grickao ga za vrat, ška- ćeš… ja…
kljao iza uha. Dječak je poskočio i uz ciku ostale djece po-
Nespretno je zamuckivao sav crven u licu.
kušao stresti Krešimira s tijela. U sveopćem veselju livada je
naprosto oživjela. Gotovo nečujno, lepršavo došaptavali su – A što radiš tako sam?
se nježno ružičasti zvončići. Na jednome se ljuljalo malo, – Ja… pošao sam upoznati svijet.
okruglo tijelo s velikim očima. Velika su ticala stajala uro- – I jesi li ga upoznao?
njena u medenu slast peludi. A tek odora… O, kakva je to
– Jesam… sada, evo ovaj trenutak.
samo odora bila! Žute pruge kao da su izronile iz zagrljaja
sunca pa se nadmeću s drugim prugama mrkima kao noć. – Hi, hi, hi.
– Hm, zašto sam ja potpuno crn? Evo, svatko ima ne- Nasmije se bubamara i zavrti poput zvrka.
ku proljetnu haljinu, samo ja, hmm, da, samo sam ja uvijek – A hoćeš li ti meni reći kako se zoveš?
crn. I tko bi se mogao zaljubiti u mene kad sam toliko razli- – Ja sam Monika. Hajde, hoćeš li se igrati sa mnom?
čit? Eh, baš sam ljut!
Krešimir ispruži ruku i ona ga povede u polje puno
Opet je sebi u bradu mrmljao nezadovoljni Krešimir. vrijeska, stolisnika i zvončića. Penjali su se po peteljkama
Zatim je pošao dalje. Već izdaleka začuje pjesmu. Kad je cvjetova, provlačili kroz šikaru, trčali strmim obroncima.
prišao bliže, ugleda zbor šarenih leptira. Sjedili su na ras-
– Heej, Monikaa!
cvjetanim cvjetovima maka, zvončića, maslačka, vodopije.
O, kako ih je samo bilo vidjeti! Onako dok su mahali plam- – Heeeej, Monikaaaaa!
tećim krilima činilo se da će zapaliti livadu. Dirigirao im je Nadvikivali su se osluškujući jeku među brdima.
veliki bumbar zlatnom vlati suhe trave. Na granama su sje- – Krešooo!
dile ptice i svaku bi pjesmu popratile plješćući snažno krili- – Krešooooooo…
ma. A po bijelome kamenu plesala su četiri zelena guštera.
Nekoliko pčelica sviralo je violinu, ali veliki maestro za kla- – Šutite!!! Ne mogu spavati od vas. Baš sam bio zadri-
virom bio je glavom i bradom cvrčak. jemao.
– Klap, klap! Cvr… cvr… cvr… tap… tap… mmm… – Oh, oprostite, molim Vas, nismo mislili da nekomu
mmm… Cok! Zum… zzzzz… zum… zumzum. Sve se nji- smetamo svojom vikom. Ne ljutite se.
halo, lepršalo i sunce je sišlo među njih pa se igralo, igralo. – Ma nee, ne ljutim se, samo sam star i bolestan pa mi
Tako je to trajalo satima. Krešimir je utonuo u misli. Prvi katkad zasmeta galama.
je put vidio tako opušten, neopterećen svijet. Sjetio se živo- – Aaa kako se Vi zovete?
se njezino veliko povjerenje pretočilo u njegovu dušu i za- Dva su se duga dana borili vjetar, listić i mrav. Već iscr-
igralo neku čudnu igru. Pokušavao je shvatiti koliko je Zlo pljeni, sjeli su malo počinuti. Krešimir je oćutio glavobolju.
jako kad se tako olako može poigravati sa sudbinom svi- Otvori na trenutak oči i pogleda prema udaljenim stijena-
jeta. Morao je biti hrabar, morao je to naučiti jer radi se o ma. Tamo je iz poveće pukotine isijavalo svjetlo. Sunčica.
opstanku. Kao da su mu narasle ruke, noge, ma osjećao se Prati ga. Bi mu toplo oko duše. Pogled mu pođe prema sta-
tako jak… blu, kad ono… Stablo stoji uspravno, mlado lišće zašušti,
– Dobro, poći ću u Crne planine zaustaviti Zlo, poku- rane su počele zarastati. Krešimir poskoči, dade ruku vje-
šati spasiti svijet. tru, a vjetar podignu listić. Plesali su oko stabla prepuni
sreće jer su uspjeli spasiti jedan život. Pogleda prema stije-
U daljini se osjećao slatkast miris trave. Na istoku se
ni, svjetlo se više nije vidjelo.
pojavilo jutarnje rumenilo. Krešimir raširi ruke da ih još
jednom zagrli i uputi se u smjeru planine.
PRESLAGIVANJE
PRIVIDA
N ema dvojbe da se pjesništvo nalazi na početku ali i u
središtu višesveščanoga opusa Lane Derkač (1969);
također, ono je zaslužno za svjetonazorsku konzistentnost
realizirala u njezinim proznim djelima. U zbirci kratkih
proza Osluškivanje anđela (2003) narativnim se jezikom
oblikuju poetske minijature usredotočene na istraživanje
u djelima ove književnice za koju s vremenom postaje sve detalja koji pak upozoravaju na prazninu u »otužnim ljud-
znakovitija vrstovna raznolikost, odnosno žanrovsko pro- skim egzistencijama«; riječ je o pojedincima na rubu po-
žimanje, katkad i stapanje, poetskoga, kratkoproznoga, stojanja, o onima koji nalikuju »potrošnoj robi bez svijesti
romanesknoga, esejističkoga i dramskoga sloga. U pove- o svojem trajanju«; no »kvaka« je u tome da oni reagiraju
likom broju njezinih pjesničkih knjiga (Usputna raspela, upravo na neke izrazito prozaične izvanjske poticaje i ta-
1995; Utočište lučonoša, 1996; Eva iz poštanskog sanduči- ko osvješćuju zbilju prepunu »neriješenih zagonetki«. Te
ća, 1997; Škrabica za sjene, 1999; Osjećam melakoliju, 2002; se zagonetke počinju odčitavati ponajviše u »mikrosvemi-
Šuma nam šalje stablo e-mailom, 2004; Striptiz šutnje, 2006; ru« boravišta punih »tajne alkemije«, najčešće u samačkim
Tko je postrojio nebodere, 2007; Šah sa snijegom, 2011) su- sobama novogradskih naselja, u prolazu kroz neke subur-
stavno se pojavljuje emocionalno krhki iskazni subjekt koji bane prostore, čekajući neki telefonski poziv ili osluškujući
iz mikrosvijeta svoje intime katkad začudno, katkad resko pojavu anđela u prirodi. Na taj se način detektiraju razno-
pa i na rubu groteske progovara o graničnim situacijama vrsni paradoksi, zagonetne pojave, prividi, začudan smisao
na kojima se očituje napetost između implicitnog autora i mehaniziranih postupaka ili rituala, iluzionizam mašte,
izvanjskoga svijeta. Tipična opčinjenost samoćom u urba- a pritom povremeno sudjeluju i personificirani predme-
noga lirskoga govornika nerijetko se sudara sa znakovima ti stvarajući predodžbu da su ljudi i predmeti pomiješali
pristiglima iz sfere prozaične, najčešće grube svakodnevi- osobine i uloge, iako su podjednako nemoćni u susretu s
ce, od tehničkih dostignuća do aktualne političke scene; iz konformizmom i stereotipima. Ti su prostori kontamini-
zbirke u zbirku postaje razvidno da se tjeskobni pojedinac rani »surogatima bitka«, a međuljudska komunikacija –
ne može nositi sa zbiljom jer mu nikada ne će pripasti, da prijetvornošću. Kako su likovi često nalik sjenama (»Suhe.
je komunikacija s Drugim također nemoguća te da je jedi- Zgrudane. Dosadne. Zgrušane.«) u kojih je na »rizičnom
ni način bijega od fatalne dezintegracije identiteta – igra minskom polju unutrašnjosti« izražena mizantropija, au-
skrivanja u prostorima jezika. Ta se igra najčešće pokazuje torica povremeno postavlja i pitanje o rodnim odnosima;
u postupku jezičnoga pretraživanja najbliže stvarnosne po- ovdje su oni još na razini sučeljavanja ženskog instinkta i
zornice, u traganju za sporednim pa i naoko bezvrijednim muške racionalnosti, podjednako nemoćnih u »obogalje-
pojedinostima koje se u dodiru s unutarnjim nespokojem, nom i krvlju okaljanom stoljeću« (»Oni gledaju dijete kako
najčešće ženskoga govornika, preokreću u važne pokretače puže po tepihu, vrišti i smije se. Helenina perspektiva je ža-
razmišljanja utemeljena na drukčijem rasporedu vrijedno- blja, ona sjedi na šari i onemogućuje Ivanu da sagleda tepih
sti, na paradoksnom poslagivanju unutarnjih i izvanjskih kao cjelinu. Ivanova je perspektiva ptičja, on sjedi na stolcu
sadržaja. Pri takvom, nerijetko ludističkom, preslojavanju i upija djetetov tlocrt. Čak i gledajući dijete iz istoga kuta,
zbilje dolazi do poetskog izjednačivanja velikoga i male- jednake perspektive, oni ne vide isto.«).
noga, važnoga i sporednoga, ljudskoga i predmetnoga, do U nefabularnim prilozima ove prve prozne knjige La-
skrivanja osobnoga iza javnoga, ukratko, oblikuju se (kat- ne Derkač konstantni su tzv. metafizički ključevi (zajed-
kad i na rubu hermetičnosti) začudne slike zbilje uz pomoć nički naslov četiriju priloga), što će reći da naracija uglav-
jezične gnomičnosti i nadrealističnih pojmovnih akroba- nom teži završnom klimaksu sadržanom u paradoksnoj,
cija. apsurdnoj ili grotesknoj poenti (npr. lik koji je godinama
U ovom će se prikazu razmotriti kako se promatračka pomno čuvao, umalo njegovao kućne predmete, iz grana-
tehnika iz drugoga kuta, tipična za pjesništvo Lane Derkač, tom razorena stana odlučio je spasiti samo fikus); iz tih se
tvene devijacije odvijaju neovisno o volji pojedinaca, tako činje slobodno kliziti u vremenu i prostoru, od bolesnič-
se neprimjetno ali razorno odvija i proces biološkog troše- ke apatije do nekih obiteljskih trauma prouzrokovanih ne-
nja; lijeka nema, zaključuje autorica, možda je jedini način davnim ratom u Hrvatskoj (njezin je brat ratni stradalnik,
privremena spasa eskiviranje od zastrašujuće zbilje te po- možda i samoubojica). Ipak, njezin je iskaz prepun kontra-
kušaj samopomoći kroz umjetnički tekst. dikcija: tijekom bolnog unutarnjeg »striptiza« sustavno se
Lana Derkač je i dramska autorica (tri su joj drame ti- smjenjuju tvrdnje o uzrocima osobne emocionalne erozije
skane pod zajedničkim naslovom Rezignacija, 2000). U (»Ma vrag ih odnio, koliko sam samo stvari morala podni-
njezinu se dramskom slogu s neoegzistencijalističkim am- jeti, kakve emocionalne crasheve«) s povremenim pokaza-
bicijama – (ne)verbalnim znakovima zgušnjavaju prizo- teljima mladenačke izdržljivosti, odnosno s jakim ženskim
ri o kratkim spojevima u međuljudskim odnosima, napo- nagonom za preživljavanjem. U njezinoj nesigurnoj svije-
se braku, o životnim surogatima iz kojih proviruje apsurd. sti uporno se naslaguju tvrdnje o privatnim (obiteljskim)
Slike iz bračnoga života prožete su intimnim klonućima i javnim (društvenim) frustracijama, komentira se odnos
kao posljedicama emocionalnih praznina. Bez obzira na to borbe i predaje; njihov je postav nestalan i kolebljiv: sve je
odvijala se radnja u dnevnim sobama, bolnicama, čekao- pod upitnikom pa tako i tvrdnja o samoubojstvu kao či-
nicama ili ludnicama, posvuda vlada scenski minimalizam nu konačne predaje, jer se u samodopadnosti suicida mo-
i dojam klaustrofobičnosti zbog labirintske posloženosti že pronaći i trag taštine bliske donhuanizmu, kaže pripo-
prostora bez izlaza, prostora koji simbolizira svakodnevi- vjedačica.
cu, a katkada služi kao metafora represivnih institucija i re- U općoj smjeni proturječnih konstatacija govorni su-
žima. Takav je dramski svijet protkan rezignacijom, likovi bjekt iznosi i stajališta o pogubnoj utrci za profitom,
su izgubljeni u vremenu i okruženju, svjesni apsurdnosti ekološkoj ugroženosti, nedohvatnosti društvene prav-
situacija, uzaludnoga protjecanja vremena, samoće, propa- de, izvanzemaljcima i teleportiranju; potom se prebacu-
danja, beckettovski svedeni na golo postojanje, katkada i je na potragu za korijenima svoje nedefinirane bolesti te
na automatizam nepovezana govora. ih pronalazi ne samo u apsurdnim društvenim okolnosti-
Ovdje priložena i prvi put objavljena proza, Naša po- ma nego i u vlastitom emotivnom elitizmu, dakle razornoj
sljednja večera (postoji i istoimena monodrama iz 2004), zahtjevnosti ljudskoga duha. U kontekstu neoegzistenci-
strukturirana je kao izvadak iz bujice samopromatračkih jalistički zaoštrenih pretpostavka o proturječnosti ljudske
asocijacija te britkih esejističkih promišljanja o destrukciji i samoće, žudnje za srećom, bespomoćnosti pred sudbinom
apsurdima u suvremenu svijetu. Valja napomenuti da se taj – provlači se i krajnje pojednostavnjena, gotovo infantil-
revoltirani monolog odvija u klaustrofobičnom bolničkom na inačica pristupa problemu: iskazivanje nade u dolazak
ozračju, da ga izgovara mlada pacijentica priključena na nadnaravnih spasitelja (izvanzemaljaca!) popraćeno je re-
respirator i pod infuzijom; štoviše, može se naslutiti da je citiranjem dječje brojalice kao vrste igre na ispadanje ko-
riječ o njezinu posljednjem unutarnjem govoru, neposred- ja se postupno pretvara u presudu (»Strašno mi je i po-
no prije nego li je utonula u san ili još vjerojatnije – smrt. Iz misliti da bi te infantilne dječje riječi mogle biti smrtna
uvodnih rečenica saznaje se da bolesnica nosi (vrkljanov- kazna...«); napokon, bujanje asocijacija, motiva i ideja u
sko) ime Dora i da je odjevena u (vrkljanovsku) svilu, što ovom kraćem narativu završava postupnom obustavom
otkriva visok stupanj njezine ranjivosti. Ključna se premi- govora, prestankom rada svijesti te definitivnim raspa-
sa njezinih razmišljanja iščitava iz sljedećih uvodnih reda- dom svakoga smisla: zato se zaumne riječi dječje brojalice
ka: na našem nedvojbeno sićušnom ali bolesnom planetu naglo fragmentariziraju, zatim rastvaraju i stapaju s tiši-
»svatko mora postati bolesnik«. Potom njezina svijest po- nom. Sna ili smrti? n
Lana Derkač
NAŠA POSLJEDNJA
VEČERA
S anjala sam prazan i neuredan krevet, uz njega stalak
s bocom infuzije. Noćni ormarić. Rad monitora res-
piratora prema kojem je upitno hoće li ona kojoj njegova
na pravu krv. No pretrpjela sam neugodne asocijacije, bi-
lo je važnije pokazati da je naš planet definitivno bole-
stan i da treba pomoć.
slika pripada preživjeti. Sjećam se glasnog zvuka aparata Sada sam se naviknula. Mislim da jesam. Liječnik
te iščekivanja koje nije imalo zvuk. mi svako jutro mjeri puls i dok god ga osjeti, dok god je
Zovem se Dora, odjevena sam u ukusnu svilenu pid- mjerljiv, moj organizam nije klinički mrtav. Pa ni duh.
žamu, iako inače ne nosim svilu, i upravo sam se, ona- Premda imam osjećaj da je svaki pacijent ovdje u bolni-
ko iz dosade, udaljila i promatrala svoj ubogi krevet kao ci po jedan ukleti eksperiment prvenstveno bolesničke,
da iz fizičke udaljenosti mogu sagledati stvari s emocio- a onda i liječničke apatije. Katkada mislim da je svatko
nalnim odmakom. Pa nije to isto! Ponovno sam dvojila. od nas ironičar bez glasa, pokreta, kamere. Bez smisla za
Vratila sam se do ležaja i puhnula prema njemu kao da je senzacije. Ima li ikoga ovdje tko se barem jednom nije
svijeća, da ga mogu ugasiti, usmrtiti umjesto sebe. zauvijek oprostio s bezgraničnom ljubavlju koju je želio
Još sam živa. Ma vrag ih odnio, koliko sam samo stva- dobiti ili ju je za nekoga imao?
ri morala progutati, kakve emocionalne crasheve preži- Volim Armstronga kad ovako, kao sad, napola bez
vjeti tijekom ove jebene trideset i četiri godine svoje ero- sluha pjevušim What a Wonderful World. Dok zamišljam
zije! A onda mediji nađu samo jednu havariju i od nje plava nebesa i ruke prijatelja o kojima govori, ukazuje mi
naprave nešto čime nas tri dana obasipaju vijesti. Za jed- se civilizacijska posljednja večera i dvanaest moćnika ko-
nu zrakoplovnu nesreću, jedan aircrash, ne bi bilo teš- ji nisu besprijekorni, štoviše, daleko su od toga, uopće
ko bilo gdje proglasiti nacionalni dan žalosti. A što je s ne podsjećaju na da Vincijevu sliku i nisu apostoli. Sva-
onim individualnim nesrećama što se svakodnevno do- ki od njih, na svoj način, destrukcijom nagriza naš sićuš-
gađaju u nebrojivim primjercima? Nisu li one masovke? ni komad svemira. Svaki od njih na mjestu predviđenom
I kako odvagnuti grozote koje je nemoguće mjeriti istom za srce, za organ pokretač, ima neki drugi motor koji ga
jedinicom za veličinu žrtve? Je li za neku jebenu civiliza- oživljava.
ciju traumatičnija pogibija sto sedamdeset građana koji Tako prvi u prsnom košu ima ladicu s lijekovima,
su stradalnici terorizma ili virus konformizma koji je za- pretežno analgeticima. Drugi ima kocku. Treći kamen.
hvatio, ma vjerujem, barem devedeset posto stanovniš- Četvrti kovanice. Peti snop eura jer se on neće prodati za
tva? Što je racionalnije i ekonomičnije izabrati ako treba sitniš. Šesti kondome. Sedmi metke i nekoliko praznih
na jednu stranu staviti zgnječenu obitelj, a na drugu stra- čahura. Osmi je jebena meta. A deveti? Ima sklopku, go-
nu zgnječenu savjest? Kakav god bio izbor, svatko mora tovo je potpuno automatiziran. Deseti? Vire mu nekakve
postati bolesnik. žičice, kao da je pakleni stroj. Jedanaesti ima bodljikavu
Puna mi je ruka uboda. Poplavjela mi je vena! Već žicu umjesto srca. Dvanaesti naprosto prazninu.
mi je dosadilo da mi medicinska sestra vadi krv i uzima Jedanaesti mi je miljenik. Onaj s bodljikavom žicom.
urin. Već mi je sve dosadilo. I jutros su mi iz ruke izvu- Raznježim se kad mislim na njega. No svi su odreda bo-
kli iglu. Primila sam dvije boce infuzije, a sestri se čak i lesni. Kao da se zauvijek izgubila sva ljepota bljeskova
smiješim. zvijezda padalica. Kao da je nikada nije ni bilo i da je sve
Nekad mi je nevjerojatno smetala igla. Radeći u obra- ugaslo osim ubojitih motora onih što danas večeraju. Bi
zovanju prije bolovanja, sjećam se, gotovo sam se izblju- li se mogle zvijezde klonirati?
vala kad sam za školu pripremala izložbu »S.O.S. za Ze- Brat mi je mrtav. Ubijen je, premda mi se katkada čini
mlju« i kad sam s djecom na globus prikopčavala vrećice da je počinio samoubojstvo i da je rat bio samo posred-
s infuzijom i transfuzijom jer me sok uvjerljivo asocirao nik preko kojeg će se ubiti, a ostati pri tome pasivan. Čini
mi se da se namjerno izlagao pogibeljnim opasnostima. moubojstvo je uredilo svoju vikendicu. Svoju privreme-
Ali, kako kažu da je ubijen, sva sreća da od čina samo nu kuću. Kuću u koju se kratko useljava i iz koje se ubrzo
ubojstva na nebu može oprati ruke. Možda si nije ni pri- potom iseljava. Ako se, naprotiv, samoubojstvo realizira,
znavao da je priželjkivao smrt. Možda ju na kraju nije ni čovjek više takvim suicidnim mislima ne može postoja-
želio. Tko bi znao. Mogao se je i panično bojati. Svašta se ti tek kao vikend kuća. Ali još manje kao trajno utočište.
dogodi kad se čovjek s njom uistinu suoči. Nedostaje mi Jer ga više nema. Pa misao o samoubojstvu nastavlja igru
brat. Katkada mi strašno nedostaje, ali neprestano se pi- zavođenja kako bi se opet mogla negdje nastaniti. Ni ona
tam bi li i dalje bio isti, nakon što bi se vratio s bojišnice. se ne osjeća ugodno kao izbjeglica. I u toj zavodljivoj igri
Brat nikada nije bio borac. Ma ne! Gdje si ga stavio, cilj joj je naći što češći smještaj.
tamo je bio. Bio je poslušno i osjetljivo dijete. Sjećam se, Ono što mi nikada nije bilo do kraja jasno pitanje je
jednom je došao kući kad je imao nekih sedam ili osam oholosti u želji za pobjedom. Čini mi se da je samouboj-
godina, sav izgreben i uvaljan u blato. Upravo se otapao stvena vlast tašta baš kao i svaka druga vlast. Ako je mi-
snijeg pa je vani bila bljuzgavica. Onda je priznao maj- sao o samoubojstvu u bilo kojem čovjeku već zadobila
ci da ga je napao i naposljetku srušio Toni, koji je živio svoju kuću, vjerujem da ona samo zbog čiste taštine tu
na početku naše ulice. Za glavu i pol manji od njega. Na osobu navodi na konačni i nepovratni čin suočavanja sa
očevo pitanje zašto ga nije raspalio, odgovorio je kako samom smrću jer želi likovati kao definitivni pobjednik.
mu je, kad je kretao u školu, baš on rekao da se ne tuče. Juhuuu! Podiže ruke. Viktorija je njena. Nitko me ne mo-
Da to nije lijepo. I sama sam imala sličnih nedoumica že razuvjeriti da kuću, koju ima, ne gubi samo zbog usra-
dok mi nije bilo razjašnjeno što je samoobrana. ne taštine. U toj kući od ljudskog tkiva se stanovalo i još
Pa ipak, još uvijek se ne mogu oteti dojmu da je brat uvijek se moglo sasvim pristojno živjeti. Pa što ako se
imao slabiji životni nagon. Da se prije mirio sa situaci- katkad malo i poljuljala!
jama kojima nas je izlagalo odrastanje. Da nikada ni- Samoubojstvu je bitan broj. Ježim se kada pomislim
je imao dovoljno jaku volju za izvlačenjem. Ne valja bi- na nezasitnost njegove statistike. U samodopadnosti sa-
ti ni prepristojan, drugi se snađu, a ti nadrapaš! Jebi ga. moubojstva, u njegovu samopotvrđivanju, ima nešto od
Tko zna koliko je uopće još vremena ostalo do apoka- donhuanizma. Ma znam jednog tipa koji je čak, kako bi
lipse! Razmišljam, kad bi brat bio neki od neapostolskih uvijek imao precizno i ažurirano stanje, urezivao po rec-
likova ovdašnje posljednje večere, kad bih, dakle, mo- ku za svaku ženu s kojom je spavao. Znači li to da Don
rala izabrati neku od figura s izložbe koju sam priprema- Juan i samoubojstvo vode istu politiku?
la, koju bih izabrala. Koja bi dovoljno vjerno predstavila Uvijek kad pomislim na brata zapravo mislim o dvoj-
mog brata i govorila o njegovu duhovnom izgledu? Ma nosti ruševina – onih u njemu i onih oko njega. Ali ruše-
sigurna sam, zadnja – dvanaesta. Ona što ima prazninu vine su uvijek pune pukotina u kojima se život ima gdje
umjesto srca. Prazan prostor raspoloživ mislima o samo- skriti. I duh opstanka se može kroz njih provući. Ako zna
ubojstvu koje su se mogle u njega nastaniti. Naći u nje- razabrati one prave pukotine od njihovih imitacija koje
mu svoje sigurno sklonište. Iako se sve izmijeni kad sam vuku, zavedu i navode na udes, poput sirena koje su va-
moraš potražiti sklonište. Uh, i sada mi se čini da čujem bile Odiseja. Ali ni ljudski duh nije uvijek spreman na
sirenu za zračnu opasnost! Tada ono sklonište u tebi više pustolovine – pa čak ni na onu ključnu pustolovinu oču-
i nije tako sigurno. Pa bi to mogao biti razlog zbog kojeg vanja vlastitog života. Duh je nestalan i kolebljiv. Sklo-
su brata suicidne misli mogle napustiti jer su i one, vjero- nost prema traženju i nalaženju pukotina i tajnih prolaza
jatno, htjele imati sigurniju kuću. U stvarnoj se opasno- može jenjavati. Vjerojatno treba prevaliti određeno raz-
sti iznova poželi živjeti jer posjedovanje vlastitog života, doblje u kojem vlada privid opće besmislenosti, izdržati
kao i toliko toga drugog, više nije izvjesno. A uvijek je za- i ne povjerovati kako je ama baš sve što guramo Sizifov
nimljivije ono do čega ne možeš. kamen. Ključno je zapravo ne povjerovati u konačnost i
Ima još jedan razlog zašto mislim da brat nije svoje- nepovratnost misli. Ne predati se i ne prihvatiti kako ni-
voljno izazvao smrt. Analize pokazuju da postoje dani kad više nećemo percipirati drukčiji obzor. Čin konačne
kad su sklonosti i motivi samoubojstva izraženiji nego u predaje, čin je samoubojstva. Sasvim lako mogu zamisli-
druge dane, pa tako statistike govore da se samo na neke ti kako nad Sizifom, dok kotrlja kamen, neki od grčkih
dane u godini događaju suicidi. Oni su u vezi s vremen- bogova pompozno žonglira. I svaki put kad mu ispadne
skim prilikama te se žrtve pojavljuju pri naglim promje- jedna od loptica, nastane jedan mit.
nama, često pri naglim zatopljenjima. A brat nije stradao Evo, nekada me umiri prebiranje po vlastitim stva-
u takvim okolnostima. rima: knjigama, papirnatim maramicama, pismu, žlica-
»Pokoj vječni daruj im, Gospodine – i svjetlost vječ- ma… Ovaj sat više ne ide, ali dar je za osamnaesti rođen-
na svjetlila im. Počivali u miru. Amen«, izrekla sam is- dan. Moj nagon se još uvijek brine za održanje. Ne znam
ponova. bih li bila u stanju koga izdati ako bih se time spasila! Sa-
U ljudima u kojima se povremeno javlja misao o pre- moubojica izdaje samoga sebe. On boluje baš od deficita
kidu života, zbog njegova besmisla ili bezizlaznosti, sa- nagona za održanjem.
Jesam li sigurna da se samoubojstvom odustalo od happy endom, u tom slučaju briga i strpljenje ne bi smjeli
održanja? E pa, k vragu, nisam. Možda baš suicid jedi- ostati beskorisni i nenagrađeni.
ni može očuvati osobu kakva ona jest. Produljenje živo- Da uzmem dnevni tisak, da sam danas sposobna du-
ta košta, njegov nastavak oduzeo bi samoubojici, koji u go hodati i biti vani, na što ne smijem ni pomisliti, bez
tom slučaju ne bi bio samoubojica, neke ključne stavove. obzira na koji bih prizor naletjela ili s koje bih strane po-
Ono po čemu je prepoznatljiv u svojim privatnim i jav- čela listati novine, vidjela bih da je djevojčica u pravu.
nim bitkama. Naranča koju upravo jedem baš i nema neki osobit
I nabava ovakvoga noćnog ormarića, u kakav ponovo okus. Kao da je bila smrznuta. Ne znam od čega je ta-
slažem stvari, govori o nagonu za održanjem. Ladice, or- kva. Ne znam ni zašto neke naranče imaju deblju koru
marići i veliki ormari najobičnije su kutije. Kutijetine! A od drugih. Ali, istina, namuče pri guljenju. Uvijek za-
sve one služe za čuvanje stvari. I dok god smatram da će mišljam kako imaju takvu koru jer su više odolijevale.
mi nešto još svakodnevno trebati ili tek tu i tamo zatre- Čemu? Pa različitim štetnim utjecajima. Pogibeljnim
bati, nadam se da ću živjeti. Nabavom kutija pokazujem opasnostima. Sada se svom silom odupiru da ne budu
želju za posjedovanjem, još jedan znak volje. pojedene. Dođe mi ih žao. Je li njihova borba i kad ih za-
Oduvijek me fascinira lik Pandore koja je otvorila ku- režeš te ti prsnu u oko?
tiju, a iz nje su izišla sva zla ovog svijeta. Dok ju je uspjela U svakom slučaju, doktor mi je rekao neka samo je-
zatvoriti, u njoj je ostala samo nada. dem naranče. »I ako su špricane?«, upitala sam ga. »I ako
Osnovna je pogreška odgoja što trening suočavanja su špricane«, uvjereno mi je odgovorio i učinilo mi se
s Pandorinom kutijom ne prođu sva djeca. U svakoj ku- da se malo nasmiješio. Prije sam smatrala da tropsko vo-
ći, na svakoj ulici, na svakom igralištu trebala bi stajati će nije špricano. Na primjer, banane. Mislila sam, ma ne
jedna poučna kopija Pandorine kutije u kojoj bi, pono- špricaju domorodci svoje banane. Ali opet se tu našla
sna sam što sam to smislila, nadu predstavljalo baš zrca- moja pametna prijateljica da me upozori: »Pa ti zbilja ni-
lo. Ono bi pokrivalo čitavo njeno dno. I što bi svaki ma- si normalna! Što misliš, kako se voće održava na preko
lišan ugledao vidjevši nadu? Pa svoje vlastito lice. I vrlo oceanskim brodovima? Tko zna koliko bi ga istrunulo
brzo bi shvatio tko je taj što mu može pružiti harmoniju dok je uskladišteno«. No tu nije imala pravo. Na brodo-
i o kojem heroju ovisi njegova sićušna i pritajena nada. A vima, da ne bi istrunulo, stoji u komorama i protiv trulje-
dalje bi svoje trebala odraditi psihologija samopouzda- nja se tretira samo bezopasnim plinom, ugljičnim diok-
nja i njeni najvrsniji stručnjaci. sidom, rekao mi je moj prodavač voća. Iako u posljednje
No katkada sustav zakaže i ne razvija životno važne vrijeme sve manje znam komu bih vjerovala. Ne vrijedi
vještine. Pretrpava nas golim činjenicama, ali ne i njiho- danas biti ni ekspert jer te uvijek iznenade korištenjem
vim stvarnim razumijevanjem, te nas njihovim obiljem, nedopuštenoga. Nema u trci za zaradom fair playa. I opet
koje ni div ne bi upio, tjera na brze improvizacije u ne- ne znam je li ova naranča koju sam pojela puna pesticida
skladu i prividu održavanja ravnoteže. Uči nas kako si- ili nije. Ali još je tragičnije što voće ili povrće našprica-
mulirati stabilnost. Izvan ove sobe sam pod stresom. Ja ju i da prije sazori. Kao da može nekamo pobjeći! Salatu
sam i malo usporena. Mislim da baš nemam najbolju špricaju antifrizom da se ne smrzne. Na tržištu se poja-
motoriku. Ali zato znam kako se koristiti lijekovima. Sa- vi vegetarijanski proizvod u kojem utvrde mesne sastoj-
modisciplinirano i do kraja uzeti cijelu propisanu tera- ke. Izgleda da deklaracije na proizvodima ne odgovaraju
piju. stvarnom stanju pa je u tim razmjerima dobro ako poje-
Prijateljica mi veli, kad jedem rajčicu s tržnice, goto- dem naranču koja je eventualno izgubila okus zbog smr-
vo je isto kao da jedem muhu. U povrće je ubačen njen zavanja. Samo da je tako. Onda barem pri njenu tran-
gen kako bi izvana, nakon što je ubrano, što duže ostalo sportu nije korišten antifriz.
lijepo, i sjajno, i čvrsto i kako se ne bi raspalo kao što se No unatoč svemu još sam živa. S ponosom mogu re-
dugo ne raspada ni crknuta muha. Da mi se život smu- ći da sam sve prebrodila, sve izdržala. Oduvijek sam bi-
či! No ipak, moćna je ta genetika. Pa se nadam kako će la jača od brata. Pregurala sam i onaj bullshit od napetih
uskoro moći klonirati i osobinu ustrajnosti u ljudi da vi- međuljudskih odnosa na poslu. A svi su govorili: »Pa svi
še nikomu ne klone volja. Treba biti borac i u miru. su nervozni danas, što se čudiš!« Ili: »Jesi li luda, što bi ti
Nedavno sam zbog bratove kćeri izmislila priču s pa- htjela! Barem radiš«. A kad mi je muž bio tehnološki vi-
tuljkom koji svaki dan rano ustaje i ide njegovati tri drv- šak, rekli su: »Pa takva su vremena«. Jedino nisu ništa re-
ca posađena u vrtu – ljubav, mir i nadu. No danas bih do- kli kad su shvatili da ima muškog ljubavnika. Nisam još
dala i četvrto drvo, pravdu. Patuljak, onako malen, nosi uvijek načisto jesu li tu činjenicu saznali prije mene. Je-
otežalu kantu i vježba upornost. Bratova djevojčica mi dino tada nije bilo nikakvih komentara. Poslije sam sma-
je priopćila: »Ali trud se ne isplati. Drveće svakodnev- trala da bi mi prijateljice, da su znale, rekle. Danas više u
no ugiba. Ili barem vene«. Nakon što je to rekla, uočila to nisam sigurna.
sam ozbiljan propust u priči. A gdje mi je, k vragu, drvce No oduvijek govorim da na događaje treba gledati ve-
pravde? Da je odnjegovano, možda bi sve moglo završiti drije. Da treba vidjeti i onu drugu njihovu stranu. Maj-
ka mi je, kad sam bila malena, uvijek ponavljala izreku: pridonijela bezbolnosti donosila uspjeh. E, jesam izgo-
poslije kiše dolazi sunce. I znam da u prirodi ne posto- vorila gomilu gluposti!
ji jedno bez drugoga. Zato stvari nakon nekoliko dana Spasit će nas izvanzemaljci. Kad dođe do totalnog
depresije ponovo počnem gledati optimistično. I zahva- uništenja. Malo je neobično za pojmiti, ali kažu da će nas
ljujući tim bljeskovima u sebi, pa makar bili sporadični, teleportirati. Prijeći ćemo u nekakav svjetlosni oblik.
još uvijek sam živa. Iako i oni zakažu, daju da ih zavede Jedem ostatak naranče s noćnog ormarića, mrštim se,
melankolija. I vjerujem da ću, ako sve prođe kako treba, liježem, pokrivam se i opet mi je loše. Čak tiho stenjem.
uskoro i kući. Postala sam svjesna da u mraku čudno buncam neku
Od mene je u obitelji bila jača i stabilnija samo majka. brojalicu iz djetinjstva:
Ona nije zapadala u depresije i nije bila sklona velikim
promjenama raspoloženja pa se uvijek doimala pribrano. E-ci, pe-ci, pec,
Ali nije mogla dosegnuti dubinu sagledavanja odnosa ti si ma-li zec,
mojih najlucidnijih trenutaka. Iako otac posljednje dvije a ja ma-la vje-ve-ri-ca,
godine govori da se moja objektivnost gubi. e-ci, pe-ci, pec.
Prije nisam mislila da sam jaka. Bila sam osjetljivo di-
jete, tek trun čvršća i dovitljivija od brata. Kada pokuša-
Leti, leti ptičica
vam razumjeti zašto je majka stabilnija od svih nas, do- oko našeg vrtića.
lazim do zaključka da je uzrok tomu zadovoljstvo malim Čiri biri, čiri biri,
i svakodnevnim stvarima. Jesam li ja gramziva? Nisam, tko ne lovi neka žmiri.
ako je riječ o materijalnoj prohtjevnosti. Ali čini mi se En, ten, ti-ni,
da pomalo jesam pohlepna po pitanjima duha, emoci- sa-va ra-ka, ti-ni,
ja. Prije deset godina bila sam još jeziviji perfekcionist sa-va ra-ka, ti-ka ta-ka
koji odustaje i odbacuje sve što mu ne bi nalikovalo na
bi-ja, ba-ja, buf!
emocionalni elitizam. Mislim da baš iz tog perfekcioniz-
ma, zahtjevnosti ljudskog duha, izrastaju korijeni bolesti.
Negdje sam pročitala podatak da je samo dvadeset posto Koliko ima sati? Malo sam spavala i opet poremetila
bolesti organskog podrijetla. I u to vjerujem. Poprilično ritam. Najgore mi je kad noću ne zaspem, ali mislim da
sam energije uložila u vježbanje popustljivosti, no nije iš- će lijekovi ovaj put ipak djelovati.
lo. Bio je to svojevrstan mentalni fitness. Svakodnevno. Usnula sam da bratovo dijete učim brojalice. En, ten,
Vanjska se tolerancija, shvatila sam, ne računa. Ako sam ti-ni, sa-va, ra-ka, ti-ni… Brojalice su važne kako bi se
svojom mimikom, gestama, govorom, radnjama izvanj- djeca razvrstala. Igra se na ispadanje. A moja nećakinja
ski prilagodljiva, a iznutra se izjedam zbog tuđih postu- ih nije znala pa je uvijek, kad bi se igrala s djecom, kasni-
paka, to za očuvanje zdravlja apsolutno ne pomaže. Svi- la s reakcijom.
jest je ona koja mora olabaviti kriterije dopustivoga. Baš Tko zna, ako ne bude dovoljno prostora za preseljenje
ona mora odlučiti da nešto i nije tako strašno kako se či- cjelokupnoga zemaljskog stanovništva, ako se, kad dođe
ni pa oko svake sitnice ne treba praviti problem. do krize i panike, svi ne budu mogli teleportirati, tko ka-
No ako ljude s kojima sam u nekoj vrsti odnosa navi- že da se neće igrati na ispadanje? Ne znam, zapravo, za
knem da sve toleriram, dogodit će mi se da će i oni po- uzima li čovjek u svjetlosnom obliku kakav prostor ili ne,
maknuti svoje kriterije dopustivoga još malo prema na- ali tko mi može zasigurno reći da se baš tada neće izgo-
prijed. Pa ću i ja ponovo morati pomicati svoje kriterije varati brojalice kao presude? Strašno mi je i pomisliti da
ili se dobrano naživcirati, što opet pozitivno ne pridono- bi te infantilne dječje riječi mogle biti smrtna kazna, ali
si općem zdravstvenom stanju. I što sad? ne vodi li se brojalicama i bolest? I ona mora naći način
Možda bi rješenje bilo u tome da malo popuste mo- kako nekog razvrstati na ovu ili onu stranu.
ji unutarnji kriteriji, jednostavno da ne osjećam kronič-
nu mučninu, ali da kriteriji, kad o njima pričam bližnji- E-lem, be-lem, bum-ba-ri-sa,
ma, budu izgovoreni potpuno nepromijenjeni. Sad već bum-ba-ri-sa, ta-la-ri-sa,
brbljam kao da je psihički život jebeni robot! Ali katkada an, ban, tu-li-pan,
bi trebalo moći pritisnuti mentalnu sklopku. Ako naša sa-da i-de je-dan van!
planetarna kultura teži za automatizacijom i svakodnev-
no uvježbava bezbroj njenih procesa, kao da je to dizanje Iako mi se spava i ni u što nisam sigurna, vjerujem da
prokletih utega, onda bi valjda i mentalna sklopka koja bi uporno izgovaram jednu te istu brojalicu, sve tiše. n
Tomislav Kurelec
DOSTOJNO JUBILEJA
60. festival igranog filma u Puli, 13–27. srpnja 2013.
Kaubojima Tomislava Mršića, koji među preostalim filmo- i Šuti Lukasa Nole, koji je s pet Zlatnih arena po mišljenju
vima ima daleko najveće šanse za uspjeh na blagajnama, što ocjenjivačkog suda uvjerljivo drugi najbolji film festivala.
potvrđuje i osvajanje nagrade publike. Cijenjeni dokumen- Ipak moram priznati da prema tom vizualno atraktivnom
tarist svoj je cjelovečernji prvijenac radio prema istoimenoj i namjerno šokantnom djelu osjećam stanovit zazor. Šuti
predstavi Saše Anočića (koji je i na filmu tumač glavne ulo- počinje sekvencom u kojoj majka kupajući malu kćerkicu
ge), a ta je mnogostruko nagrađivana predstava jedna od otkriva da ju je otac pedofilski iskoristio. Zbog senzibilne
najboljih na hrvatskim pozornicama posljednjih pet godi- i precizne režije i impresivne glume ta je sekvenca svojom
na, pa su Mršićev film gotovo svi mjerili s teško dohvati- decentnošću u kojoj su važnije naznake od izravnosti izni-
vim dometima tog izvanrednog spoja komedije i mjuzikla. mno dojmljiva, no potom slijedi glavnina filma u kojoj se
Film nije toliko fascinantan, iako ima zajedničke temeljne kroz flashbackove prikazuje sudbina te mlade žene s kojom
elemente fabule o predstavi koju profesionalni redatelj mo- su spavali i brat i otac, koji ju je uz to i podvodio prijatelji-
ra stvoriti s jedinih petero amatera koji su se javili na audi- ma i snimao za porniće, a uz to je i ubio brata čekićem, što
ciju. Mršić je komediji i mjuziklu dodao i elemente drame i je sve zapravo redanje patoloških senzacija za ljubitelje cr-
groteske ulazeći dublje u psihološko profiliranje protagoni- ne kronike mnogo više no pokušaj objašnjenja osobnosti
sta i motive njihovih postupaka, te je tako uz glavnu temu protagonistice i njezinih postupaka. Zato kada se film ko-
predstave – odnos života i umjetnosti i toga što ona može načno vrati na nastavak početne sekvence gledatelju treba i
dati onima koji za nju nisu obučeni, ali joj se potpuno pre- vremena i napora da se tog početka prisjeti, jer mu je – pod
daju – dodao i vrlo dojmljivu sliku naše provincije te tako dojmom patoloških šokantnih prizora koji su mu slijedili –
ostvario izrazito vrijedno djelo. Stanovite predrasude nisu potpuno izblijedio.
mimoišle ni vrlo vrijedan film koji se od prethodno nave- Međutim, bez obzira na moguće prijepore oko tog fil-
dena dva bitno razlikuje po tome što računa na uži krug fil- ma, treba reći da je ukupna vrijednost hrvatske produkcije
mofila – Projekcije Zrinka Ogreste po scenariju Lade Kašte- viđene u Puli bila visoka, a uspješnosti jubilarnog festiva-
lan o dramatičnoj seansi na kraju specijalističke edukacije la pridonijeli su nedvojbeno i ostali segmenti njegova bo-
iz grupne psihoterapije. Cijeli se film naime odvija u jednoj gatog programa. Tu je itekako značajna bila konkurencija
velikoj podrumskoj prostoriji, a za radnju je bitnije ono što manjinskih koprodukcija (kojih nikada nije bilo ni blizu
se zbiva u protagonistima nego ono što oni rade, pa je za- ovogodišnjih deset). Takvom sufinanciranju većinskih stra-
to dijalog iznimno važan. Mnogima je to bilo dovoljno da nih koprodukcija hrvatski su se filmaši godinama opirali iz
Projekcije proglase snimljenim kazalištem, iako Ogrestina straha da će se ionako skromna sredstva za domaći film još
režija briljira baš u tome da za svaku izgovorenu rečenicu više smanjiti, pa je čak i razlog da se koprodukcijama vi-
i interpretativni detalj brojnoga, impresivnoga glumačkog še zemalja može konkurirati na europskim fondovima bio
ansambla pronađe adekvatan filmski izraz, promišljeno mi- nedostatan da tu nepovjerljivost razbije. Ipak, kada su ti fil-
jenjajući rakurse i karakteristične detalje kojima je ostvario movi češće stizali do međunarodnih fondova, a i kada su i
složenu, značenjima bogatu filmsku dramu. druge zemlje počele pomagati kao manjinski koproducenti
Vrlo uspio bio je i Vis-à-Vis, drugi film mladog Nevija pretežno hrvatske projekte, počeli su se sve više uviđati i po-
Marasovića, koji se također bavi intimnim dramama prota- zitivni rezultati takvih suradnji, među kojima je možda čak
gonista – redatelja koji priprema film i glumca koji bi trebao i najvažniji stjecanje novih iskustava i kreativnih poticaja, o
tumačiti glavnu ulogu. Oni odlaze na Vis da bi ondje zajed- čemu ponajbolje svjedoči i dojmljiva drama o ratu u Bosni i
nički doradili scenarij, što ih postupno dovodi do sukoba, Hercegovini i njegovim posljedicama Krugovi (kojima su uz
a potom ispovijesti o uspomenama koje ih muče, što sce- Srbiju koproducenti Njemačka, Francuska, Slovenija i Hr-
narij na kojem rade obogaćuje snažnim emocijama. Split- vatska), koji su u programu manjinskih koprodukcija dobili
ski autor Dan Oki napravio je vrlo zanimljiv Oproštaj reda- Zlatne arene za najbolji film, režiju (Srdan Golubović) i naj-
teljskim postupkom koji je blizak dokumentarcu i zato daje bolju ulogu (naš Leon Lučev).
posebnu težinu tragičnoj sudbini protagonistice koja je kao Za naše gledatelje festival je nedvojbeno obogatilo i dva-
dijete odrasla kraj tvornice u Vranjicu, zbog čega je smrt- naest vrijednih filmova programa Europolis, u kojem je
no bolesna od azbestoze, a i odnosu društva prema proble- film ceste Jackie Nizozemke Antoinette Beumer neočeki-
mu zagađenosti životnog okoliša i pojedinačnim ljudskim vano, ali zasluženo pobijedio nadmašivši i francuskog do-
sudbinama. Uspjeli prvijenac Roberta Orhela kriminalistič- bitnika Zlatne palme u Cannesu Adèle: Poglavlja 1& 2 (La
ka je drama Hitac, koja istragu o slučajnom umorstvu zalu- vie d’Adèle: Chapitres 1 & 2) Abdellatifa Kechichea. Zani-
talim metkom zahvaljujući neobičnim karakterima inspek- mljiva je bila ideja i da se povodom ulaska Hrvatske u Eu-
torice i mlade djevojke koja je slučajno ispalila fatalni hitac, ropsku uniju filmski predstave i sve njezine članice, pa je
te neobičnog odnosa koji se među njima stvara, posebice iz tog razloga dodan i Program najboljih kratkih filmova
kada otkriju da su i jedna i druga trudne, dojmljivo pomiče Europske unije, gdje je među osamnaest ostvarenja prizna-
iz akcijske priče u produbljenu analizu osobnosti. Uspjelim nje dobio poljski redatelj Łukasz za Majku (Matka). Uz još
ostvarenjima svakako treba dodati i film za djecu Zagonetni nekoliko pratećih programa ovogodišnji šezdeseti festival
dječak, drugi film o Koku, iznimno popularnom junaku ro- igranog filma u Puli uspješno je obilježio svoj značajni jubi-
mana Ivana Kušana, u kojem je Dražen Žarković potvrdio lej, ponudivši mnogo zanimljivih filmova i više no nekoliko
svoje znatno redateljsko umijeće. prethodnih godina privukavši brojne gledatelje, te ponov-
Već i to pokazuje kako je bitno više od polovice dosad no stvarajući posebnu festivalsku atmosferu u gradu koji je
brojčano najveće hrvatske godišnje proizvodnje natpro- ovaj put više no mnogih prijašnjih godina živio sa svojim
sječnih dometa, a nije mali broj onih koji bi ovoj listi dodali festivalom. n
Mladen Ibler
SJEĆAŠ LI SE »MARINE«?
Brod s dušom i osebujnom poviješću
M46M (Stockholm) s ukupno 2400 KS. Uz 32 člana posa- kon manjeg broda »Najaden«, koji je godinama prije to-
de, mogao je primiti 400 putnika te 20–30 vozila. ga povezivao Švedsku s Jytlandom u Danskoj, novi je brod
Pri probnoj plovidbi 11. lipnja ispitana su svojstva ma- mogao primiti ne samo znatno veći broj putnika nego ih je
nevriranja, brzina broda, mjeren je intenzitet vibracije, osvajao i dotad neviđenim luksuzom.
kontroliran navigacijski sustav itd. Na prigodnoj je svečanosti direktor brodogradilišta
Nazivajući brod plovećom palačom, novinari poimence Frederik Thomsen u svojem govoru izrazio nadu da će
navode uglednike, nazočne tomu svečanom događaju: di- brod biti prihvaćen u Švedskoj s istom ljubavlju kao što je
rektora brodogradilišta Frederika Thomsena, vlasnika A-B i Danska prihvatila švedsku princezu. Veliki župan Jacobs-
Göteborg-Frederikshavn agencije konzula Harryja Trapa, son zahvalio je uime pomorske agencije uz želju da novi
inicijatora za gradnju novog broda, poštanskog nadzorni- brod bude još jedna spona za razvoj dobrih odnosa između
ka Jakoba Andersena i druge. Švedske i Danske.
Dvanaestoga lipnja 1936., točno u osam sati ujutro Nakon toga je kapetan broda Gunnar Jönsson nare-
brod »Kronprinsessan Ingrid« pristao je u göteborškoj luci, dio da se s jarbola spusti danska zastava te je uz izvođenje
svečano dočekan od mnoštva oduševljenih građana. Na- švedske himne Du gamla, du fria podignuta švedska zasta-
Zadnja plovidba prije 2. svjetskog rata, zbog ugroze od podmornica oznaka neutralne zemlje, foto Bangsbo Museum
Na sreću bez ljudskih žrtava, 18. kolovoza 1969. »Mari- časnik se više nije htio vratiti na brod, pa su zapovjednik i
na« se je sudarila s njemačkim brodom »Lucy Essberger«, drugi časnik palube preuzeli njegove obveze. Oni su sada
pri čemu je bila oštećena lijeva strana pramčanoga dijela. morali biti na straži 6 i 6 sati umjesto normalnih prije 4 u
Nakon te havarije brodovlasnik je »Marinu« odlučio pro- službi i 8 slobodnih.
dati. Brod je privremeno osposobljen tek toliko da udovolji Izlaskom iz Kielskog kanala došli smo na ušće rijeke
zahtjevima Lloyd’s registra, čiju je klasu imao, te na taj na- Elbe i preko Helgolandskog zaljeva ušli u Sjeverno more.
čin dobije potrebne svjedodžbe za plovidbu. More je bilo prilično uzburkano, ali mnogo manje no što
Sedmoga studenog 1969. »Marina« je prodana Lošinj- je bilo u Baltičkome moru. Srećom, u Doverskim vratima
skoj plovidbi – OOUR-u Brodarstvo Rijeka za 200.000 $. nije bilo magle, koja pomorcima predstavlja najveću opa-
Tehnički inspektor Lošinjske plovidbe Josip Grubišić, ko- snost, pogotovo u ovakvim uskim prolazima gdje je pro-
ji je kao 1. upravitelj stroja pod zapovjedništvom kapetana met brodova gust.
duge plovidbe Maksa Turine bio član posade, opisao je plo- Uz lijepo vrijeme doplovili smo do luke Portsmouth, u
vidbu »Marine« od Stockholma do Malog Lošinja u časo- kojoj smo na sidrištu primili gorivo i hranu.
pisu Pomorstvo Cresa i Lošinja, br. 4, 2005. Donosim skra- Ucrtana je nova ruta kanalom La Manche do otoka
ćeni izvod njegova opisa: Ouessant, svjetionika blizu francuske obale koji dočekuje
»Odmah nakon iskrcaja pilota na izlasku iz luke brodove na njihovim plovidbama na ulazu u Biskajski za-
Stockholm prepušteni smo sami sebi i hladnim i valovitim ljev. Bilo je dosta mrtvoga mora, tako da je naša Marina
vodama Baltičkog mora. Već prve noći plovidbe more je podrhtavala na tim velikim valovima čineći se poput lju-
postajalo sve nemirnije, da bi drugi dan bilo olujno. Tako ske oraha, prema onim velikim oceanskim brodovima koje
smo se našli odmah na početku putovanja u iskušenju, pa smo usput susretali. Nakon nekoliko dana plovidbe doče-
je do izražaja došlo naše pomorsko i tehničko iskustvo, a pali smo se rta Fisterra, svjetionika koji brodovima ozna-
bila je to i prigoda da osjetimo maritimske sposobnosti sta- čava da su se izvukli iz tog famoznog zaljeva, kojeg mi po-
rog, ali čvrsto građenog trajekta. U nevremenu koje nas je morci nazivamo grobljem brodova.
snašlo, naš vrlo sposoban i stručan električar, iako pomo- Sada počinje plovidba uz obala Portugala do još jednog
rac od ranije, obolio je od morske bolesti. Nakon toga, prvi poznatog rta, St. Vincente, gdje se prolazi uz strmoglave vi-
časnik palube umislio je da ga netko truje hranom. soke hridine. U glavi se kovitlaju svakakve misli, pa i one
Vrijeme se poboljšalo, približavali smo se ulazu u Ki- najgore, što bi se dogodilo da otkažu poslušnost glavni mo-
elski kanal. Toga dana smo primijetili da se s karterskim tori i valovi bace brod na obalu. Tu se sigurno nitko ne bi
uljem miješa rashladna voda. Nakon nekoliko sati zajed- spasio. No to se brzo zaboravlja, jer već skrećemo u zavje-
ničkoga rada cijelog osoblja stroja, izmijenjena je košuljica trinu ispod obale Portugala, na putu prema Gibraltarskim
cilindra br. 2 kroz koju je prodirala voda. vratima. Prolazimo uz zdanje samostana Sagres, gdje nam
Dolaskom pred Kielski kanal ukrcali smo pilota za pro- franjevci mašu plahtama i pozdravljaju, kako je to stolje-
laz kanalom. Ali – opet problemi, sada s kormilarskim ure- ćima uobičajeno na tim morskim putevima. S Marine se
đajem zbog kojih smo morali remorkerima biti odvučeni zdušno otpozdravlja brodskom sirenom.
u luku. Pokazalo se da je električni 22-žilni kabel od ko- Sljedećih dana približavamo se prolazu kroz Gibraltar
mandnog mosta do kormilarskog uređaja pregorio. Naba- i u zoru lijepog i sunčanog dana uplovljavamo u luku Gi-
vili smo novi i ugradili ga, radeći bez prestanka. braltar da se opskrbimo gorivom i hranom.
Nakon što je uređaj kormila isproban uz nazočnost ek- Istoga dana ponovno smo isplovili na otvoreno more,
sperta Lloyd’s registra, dobijen je certifikat uz koji smo mo- ali sada u mirne vode Sredozemlja. Dani su sunčani, tem-
gli nastaviti plovidbu. Ali, tu nije bio kraj nevoljama. Prvi peratura zraka vrlo ugodna, tako se neki članovi posade
sunčaju na palubi broda, u zavjetrini. Poslije nekoliko dana 70-ih susreo svojega prijatelja skijaškog instruktora iz pla-
mirne plovidbe prolazimo pokraj grupe vulkanskih otoka ninarskog društva »Velebit«, koji živi u Parizu, a kojeg ni-
Lipari i kod rta Faro skrećemo k Mesinskom prolazu izme- sam vidio dvadesetak godina. Čuo sam i priče svojih kole-
đu luke Messina na Siciliji i Reggio di Calabria na Calabriji. ga, koji su se na »Marini« sreli sa starim ljubavnim vezama
Neki od nas stavljaju pisma napisana obiteljima, s umetnu- iz mladih dana. Takve bi se uspomene, već prema situaci-
tim cigaretama, te ih bacamo u more, znajući da će ih po- ji, znale obnoviti uz čašicu prošeka ili travarice. Na palubi
šteni ribari obavezno poslati na određene adrese. su se mogle unajmiti ležaljke za sunčanje a na brodu je bio
Naša Marina bori se s jakim strujama te uplovljavajući bar i restoran s prvoklasnom kuhinjom i poslugom. Stolo-
u Jonsko more slijedećeg dana hvatamo rt Sta Maria di vi su bili pokriveni čistim bijelim stolnjacima, posrebreni
Leuca i ulazimo u Otrantska vrata. jedaći pribor bio je kao u prvoklasnim hotelima, a hrana je
Konačno smo i u našem lijepom plavom Jadranskom privlačila mnogobrojne sladokusce – među inima i pokoj-
moru i prolazeći pokraj Visa svi postajemo veseliji i razg- noga skladatelja i umjetnika Igora Kuljerića, kao i također
ovorljiviji, jer do dolaska u Mali Lošinj sada je tek nekoli- pokojnoga sveučilišnog profesora Velimira Filipovića, ko-
ko sati. ji su na dvosatnom putovanju od Zadra do Silbe imali do-
Konačno, nakon prijeđenih 3.760 morskih milja i ukup- voljno vremena za prvoklasni ručak. Osobno, nisam nigdje
no 20 dana, što plovidbe, što stajanja po lukama, uplovl- jeo bolje frigane svježe jadranske lignje nego na »Marini«.
javamo u Mali Lošinj, gdje nam je priređen srdačan doček Obiteljski džez-bend Hawlina znao bi dočekati brod na Sil-
mještana Malog Lošinja i predstavnika naše kompanije«. bi popularnom pjesmom »Marina«, na kojoj bi zapovjed-
»Marina« je započela svoju redovitu plovidbu u Jadra- nik broda zahvaljivao, spuštajući s kapetanskog mosta na
nu 15. svibnja 1970. između Rijeke, Cresa i Rapca a poslije konopcu privezanu bocu pjenušca! Obitelj Hawlina, koja
na liniji Zadar–Mali Lošinj–Pula–Koper te dva puta tjed- je među najstarijim posjetiteljima Silbe, s mnogobrojnom
no preko Unije. Vikendom je plovila i do Riminija u Ita- djecom i unucima, imala je ondje čak i svoju nogometnu
liji, a poslije do Ancone. Godinama je povezivala otok Sil- momčad!
bu s kopnom, ploveći između Zadra i Pule preko Malog Nažalost, situacija postaje znatno manje idiličnom
Lošinja. Vikendom je poslije plovila i do Venecije, što je, početkom agresije na Hrvatsku. »Marina« je 1991. prevo-
uz ostale putnike, u ljetne mjesece koristila mladež na Sil- zila humanitarnu pomoć u Dubrovnik i sudjelovala u eva-
bi, kojoj je susretljivi i ljubazni zapovjednik broda kapetan kuaciji izbjeglica iz Dubrovnika i Konavala, uglavnom dje-
Mario Salata katkad dopuštao da prenoće na palubi »Ma- ce, žena i bolesnika. Te je godine brod bio dva puta izložen
rine«. Sigurno se mnogi još i danas, nakon mnogo godi- vatri Jugoslavenske ratne mornarice, pri čemu je komand-
na, sjećaju tih toplih i zvjezdanih noći! »Marine« se još i ni most oštećen krhotinama granata. Konačno je u pratnji
danas rado sjećaju stari Silbljani kao i redoviti posjetitelji ratnih brodova bio odveden u mornaričku bazu Zelenika u
toga našega prelijepog otoka, za čije je stanovništvo veza sa Boki kotorskoj.
Zadrom i Malim Lošinjem od životnog značenja. Na bro- Tih se dana sjeća Mario Zorović, »kapo makine«, koji je
du su se često sretali stari prijatelji – osobno sam početkom niz godina plovio na »Marini«: »Drže nas na nišanu, pre-
tražili svaki kutak broda, ništa nisu našli. Na kraju nisam formiranje novinara. Bio je četvrtak, 13. srpnja 2006. godi-
izdržao, pitam što tražite a oni odgovaraju: tražimo ustaše. ne, u 12.35 sati kada inspektor Lošinjske plovidbe u salonu
A mi smo imali pun brod djece s teškoćama u razvoju!«. Marine službeno priopćava: U 12.30 Marina je promijenila
Brod je bio interniran u Zeleniki do ljeta 1994., nakon vlasnika. Prodana je!
čega je redovita linija Zadar–Silba–Mali Lošinj–Pula–Ko- Na trenutak je zavladao u brodskom salonu muk, ne-
per obnovljena. vjerica... Ali, ubrzo potom uslijedila je ćakula, kao da je ta
Za spasilačke akcije na moru brod »Marina« je dva pu- vijest nešto sasvim uobičajeno, dugo očekivano. Posljednji
ta puta odlikovan Vjesnikovom Plavom vrpcom. Prvi put zapovjednik, kapetan Ivo Zoretić, ostat će zauvijek zapisan
kolektivno s brodovima Jadrolinije za plovidbe u vrijeme u njenoj dugoj povijesti. Odmah je napustio brod, pokupio
Domovinskog rata, a drugi put samostalno za spašavanje je dokumente, svoje i brodske, i obznanio da s Marinom
brodolomaca – jedriličara. Zbog svoje stručne i susretljive i on odlazi u mirovinu. U međuvremenu su pristigli novi
posade postao je jedan od najpopularnijih brodova tzv. vlasnici, časte pićem.
jadranske Bijele flote. Marina odlazi, ali ostaje u Malom Lošinju zauvijek, re-
Nakon 70-godišnje plovidbe »Marini« su istekli plovid- kli su tada. Nisu mogli predvidjeti što donose život i po-
beni dokumenti, produženje klase za sljedeće tri godine i slovne okolnosti«.
održavanje u plovidbenoj funkciji bilo bi preskupo, pa je u U razgovoru s novinarkom Novog lista Irom Cupać
Lošinjskoj plovidbi odlučeno da se u to neće upuštati. Tvrt- Marković, direktor tvrtke Arhipelag d.o.o. Dubravko Kuše-
ka Arhipelag d.o.o. iz Malog Lošinja dobila je koncesiju – ta izjavio je 23. rujna 2011: »Mali Lošinj je za ‘Marinu’ bio
»Marina« može stajati na vezu u Malom Lošinju te ju ku- premalen, ili je ‘Marina’ bila prevelika za Lošinj«.
puje od Lošinjske plovidbe. Nakon pet godina što je legendarna »Marina« bila usi-
Branko Šuljić, koji je godinama plovio na linijskim drena u lošinjskoj luci, tvrtka Arhipelag d.d. iz Malog Lo-
putovanjima »Marine«, a za vrijeme Novogodišnjih nat- šinja dobila je u rujnu 2011. od Lučke uprave Rijeka kon-
jecanja podvodnih ribolovaca redovito bio na brodu, opisu- cesiju na 10 godina i »Marina« je tada odtegljena u Riječku
je preuzimanje broda 30. prosinca 2005. u riječkom Novom luku. Plan je da se pretvori u hotel sa šezdesetak ležajeva –
listu ovako: u kategoriji koju krase tri zvjezdice.
»Koliko simbolike toga dana. Vladalo je veliko nevrije- Danas na liniji Zadar–Premuda–Silba–Olib plovi kata-
me, učinila je nevera, smjenjivali se jako jugo i olujna bura. maran »Princ Zadra«, koji svojom učinkovitom i susretlji-
Grom je udario u Marinu, ostala je bez struje. Otputovali vom posadom nastavlja tradiciju hrvatskog pomorstva.
smo u Mali Lošinj s namjerom da pišemo o Marini u po- No, »Marina«, brod sagrađen u dalekoj Danskoj 1936.
vodu njezina 70. rođendana. U dobro mi poznatom ambi- godine – brod s dušom – kako ga je s pravom nazvao Bran-
jentu brodskog salona razgovarao sam s malobrojnim čla- ko Šuljić, ostat će još dugo godina u srcu i sjećanju stanov-
novima posade, onima koji su posluživali brod na mrtvom ništva srednje i sjeverne Dalmacije kao i svih drugih prija-
vezu. Dobro se poznajemo, razgovor je više ćakula nego in- telja Silbe i Maloga Lošinja. n
Zvonimir Jakobović
HRVATSKA I KONVENCIJA
O METRU
M jeriteljstvo je rijetko područje ljudskoga djelovanja u
kojem je gotovo potpuno postignuto međunarodno
jedinstvo. Osnova je toga suvremenoga svjetskoga mjer-
nim državama Mezopotamije, a iz njih su se trgovinom, se-
obama, ratovima i drugim dodirima među ljudima širile
svijetom.
nog jedinstva međunarodni dogovor nastao 1875. godine Polazne se jedinice definiralo oslanjanjem na neke pri-
pod nazivom Konvencija o metru. Njime se po svijetu pro- rodne uzorke ili ih se povezivalo s autoritetima. Tako je,
širio Metarski sustav jedinica, koji je 1960. godine prerastao na primjer, mjerna jedinica duljine prst prvotno bio širi-
u Međunarodni sustav jedinica (skraćeno SI, prema franc. na ljudskoga prsta, a potom je pouzdanije definirana kao
Système International d’Unités) koji se danas primjenjuje ukupna duljina četiriju zrna nasumce uzetih iz ječmenoga
u gotovo cijelom svijetu, a kojim je ujednačeno navođenje klasa. Jedinice su ojačavane i nazivima oslonjenima na au-
mjernih podataka u gotovo cijelom svijetu. toritete: kraljevske jedinice, hramske jedinice i sl. Podrijetlo
U Hrvatskoj se Konvencija o metru primjenjuje od do- se nekih mjernih jedinica pripisivalo bogovima, polubogo-
ba njezina donošenja, tj. od 1876. godine. Ipak, Hrvatska je vima, junacima, važnim predcima, legendarnim pojedin-
imala dug i poseban put dok je potkraj 2008. godine postala cima i dr. Takve nazive i podrijetla ne treba shvaćati do-
punopravnom potpisnicom toga važnoga međunarodnoga slovno, oni su ponajprije trebali osnažiti autoritarnost tih
mjeriteljskog dokumenta. Time se Republika Hrvatska još jedinica.
jednim korakom priključila skupu uređenih država. Taj je O postojanju, nazivima, vrijednostima i uporabi tih
iznimni događaju ovih godina u našoj javnosti ostao goto- prastarih mjernih jedinica saznajemo izravno iz usme-
vo nezapažen, možda i stoga što je Metarski sustav jedinica
u nas prihvaćen prije više od 130 godina, a prastare mjerne
jedinice zaboravljene u tih četiri-pet naraštaja.
Marko Špikić
IVAN KUKULJEVIĆ
IZMEĐU GENEALOGIJE
I PROROČANSTVA
Ivana Mance: Zèrcalo naroda. Ivan Kukuljević Sakcinski: povijest umjetnosti i politika.
Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2012.
Knjigu treba preporučiti već zbog tako postavljena učenjaci poput njega trebali pokazati put osamostaljenja?
istraživačkog zadatka, jer historijske znanosti (uključujući Dakako da je pitanje o odnosu zanosa i razuma, zbog ra-
i u nas još uvijek slabo afirmiranu povijest povijesti umjet- zličitih statusa nacija, imalo jedne konotacije u Berlinu,
nosti) imaju stanovite dugove prema piscima tih podvrsta Parizu i Cambridgeu, a druge u Varšavi, Pragu i Zagrebu.
historija, a mnogo duguju i građanstvu, donedavno op- Autorica knjige za Kukuljevića se stoga koristi sretnom ka-
sjedanom mitovima a odnedavno i sumnjičavošću prema tegorijom »prosvijećeni nacionalizam«, koji se zasnivao
»velikim povijesnim osobama«. Vjerojatno bismo se prije na homogenizaciji u jeziku i naciji, na odanosti i ljubavi
trebali riješiti uvjerenja da već dovoljno poznajemo glasovi- prema imaginarnoj domovini (zbog podjednako nejasne
te historijske figure te iz vlastitih perspektiva i svjesni pri- ali uzvisivane slike kulturne prošlosti i političke budućno-
vlačnosti anakronizma započeti preispitivati načela devet- sti) te na ideji nepoznate i zaboravljene domovinske bašti-
naestostoljetnog pozitivizma, koja je slijedio i Kukuljević. ne čije je tragove izgubljenog bogatstva trebalo započeti
Proizišla iz davno sročene antikvarne radoznalosti, ta na- akumulirati. Kukuljevićevo političko i istodobno arhivar-
čela utjelovljena su u pitanjima: kako su mi izgledali pred- sko-historijsko djelovanje zbivalo se u iznimno zanimljivo
ci? Kako im protumačiti intelekt, emocije i planove s po- doba: na umoru Metternichove cenzure i začetcima oživ-
moću izravnih ili neizravnih tragova njihova postojanja? ljenog nadzora Bachova apsolutizma. Mladi hrvatski poli-
Tim putom već je u Kukuljevićevoj eri krenuo prvi panegi- tičar i znanstvenik stoga je, poput Carla Cattanea u Milanu,
ričar Gjuro Deželić (potpisan 1861. kao Stjepan Mirković), Pietra Selvatica u Mlecima, Jeana-Baptistea Lassusa u Pari-
a 1892. i biograf Tadija Smičiklas. Ivana Mance te je »tuki- zu ili Augustusa Welbyja Pugina u Londonu, pokazivao ka-
didovske« ocjene glasovitog suvremenika i tek preminulog rakterističnu podvojenost intelektualca između pamćenja
seniora sjedinila sa studijama Kukuljevićevih sljedbenika i budućnosti, između estetike zasnovane na rekonstrukciji
(Antoljak, Šidak, Macan, Kurelac, Gross, Szabo, Markus, nacionalne prošlosti i utopijske politike. Tako je u ožujku
Stančić, Strecha, Filipan), ne zaboravljajući radove o njego- 1848. u Saboru govorio o padu Metternicha kao »krepkom
vim zasebnim interesima, od arhivistike i zaštite kulturne prevratu svega dosadašnjeg stanja«, a u Novinama dalma-
baštine do književnosti (Wissert, Jurman Karaman, Rogu- tinsko-horvatsko-slavonskim pozvao čitatelje da mu šalju
lja, Bregovac Pisk, Zgaga, Franković, Jakić, Holjevac, Šicel). »pismene spomenike« važne za domovinsku povijest. U
Jasno zacrtavši temu, autorica je implicitno otvorila pi- tom je sabiranju, kao i europski antikvari i arheolozi toga
tanje žanrovske pripadnosti svoje knjige. Kada bismo rekli doba, vidio dva cilja: prosvjetiteljsko pojašnjenje (razsvět-
da je riječ o monografiji (usporedivoj, primjerice, s knji- ljenje) historije (dogodovštine) i dokazivanje »da naš narod
gom Josipa Horvata o Gaju), ne bismo bili na pravom putu. ima historiu«.
Kada bismo tvrdili da je riječ o kulturnoj historiji Hrvatske Preostalih sedam poglavlja u knjizi posvećeno je pri-
dijela XIX. stoljeća, bili bismo nešto bliži. Možda bi se ova kazu postupaka koji su trebali pomoći ostvarenju tako po-
knjiga mogla najpreciznije definirati kao podvrsta historije stavljenih ciljeva. Autorica je sabiranje (koje biskup Vrho-
povijesti umjetnosti, ili kao duhovna povijest, u kojoj Ku- vac 1813. naziva congestio, colligo, comportatio) opravdano
kuljevićev životopis nema tako važnu ulogu kakvu su dobi- stavila na vrh Kukuljevićevih kulturnih projekata. Ta se
le njegove istraživačke i političke preokupacije. Ovo je knji- složena zadaća može shvatiti kao temelj razrađivanju an-
ga o povijesti službe velikim zadaćama: narodu, historiji i tikvarno-historijskog sustava, začetog u humanizmu XV.
politici. Zato je već u naslovu istaknuto spomenuto temat- stoljeća i posvojenog u krugovima istraživača nacionalnih
sko dvojstvo u njegovu opusu. spomenika u XVIII. i XIX. stoljeću. U Kukuljevićevu sluča-
U prva dva od devet poglavlja autorica je raspravljala o ju sabiranje je postalo metodom koja je bila temeljni pro-
dvama kultovima koji su sredinom XIX. stoljeća zavlada- gram Društva za povjesnicu. Genij i smjerovi interesa ze-
li Europom, pa tako i Kukuljevićevom svakodnevicom, da maljskog arhivara očitovali su se u proglasima i djelovanju,
ne kažemo etosom: ta poglavlja posvećena su kultu proš- od osnutka udruge do objave Arkiva za povjesnicu jugosla-
losti i nacionalne politike. U prvom poglavlju s pravom se vensku.
poistovjećuje imenovanje bivšega austrijskog dočasnika Kukuljević je bio dobro upoznat sa zadaćama istraži-
za zemaljskog historiografa s procesom institucionalizaci- vača svojega doba. Ključne riječi kojima se služio (primje-
je historiografije u Hrvatskoj. Desetljećima prije uspostave rice »izvođenje na vidjelo«) nasljedovale su ambicije ko-
sveučilišne naobrazbe, Kukuljević je dobio ulogu otkrivača pača na rimskim arheološkim lokalitetima s početka XIX.
vrijednosti nacionalne povijesti, kako su to činili Franço- stoljeća, a pojmovi iztraživanje, sakupljanje i čuvanje stari-
is Guizot pod Louisom Philippeom i Joseph Chmel pod nah uporabljeni 1851. govore o predanosti projektu u Be-
Metternichom. Snaga dokazivanja Kukuljevićeve uteme- ču tek osnovanog Središnjeg povjerenstva za proučavanje
ljiteljske uloge nije oslabljena usredotočenjem na opis lo- i održavanje graditeljskih spomenika. Epicentri preporoda
kalnih zbivanja, jer autorica svojega junaka nalazi u većini tako su postali središta sustava sabiranja nacionalnih spo-
predrevolucionarnih i postrevolucionarnih kulturnih ini- menika. Razvijen pod Metternichom, taj sustav je nakon
cijativa i aktivnosti, od pojave prvih muzejskih ustanova, 1848. pretvoren u instrument samoodržanja popustljivog
čitaonica i novina do osnutka Društva za povjesnicu jugo- apsolutizma. U knjizi se pokazuje da je Kukuljeviću sabi-
slavensku. ranje značilo jednu od ključnih zadaća, možda i važniju od
Kao sljedbenik ideje kulturnog nacionalizma, Kukulje- znanstvene kritičnosti (na što su ga 1874. upozorili Theo-
vić je dijelio dvojbu svojih suvremenika, utemeljenu na pi- dor Sickel i Franjo Rački), s time da se zahtjev, prema ko-
tanju: kako pomiriti pozitivističku vjeru u znanstvenu ne- jem je analizu trebala slijediti sinteza, u Kukuljevićevu slu-
pristranost sa zanosom nacionalnih zajednica kojima su čaju, barem kada je riječ o stvaranju historijskih »velikih
slika«, najčešće nije ostvarivao. Iz tog razloga autorica piše na je prednost u odnosu na osobno viđenje umjetnine, što
o sabiranju kao »odgođenoj povijesti«. bi moglo nagnati na pretpostavku da je glasovitost trebala
Potom je otvoreno pitanje Kukuljevićeve percepcije prevladavati nad zornim iskustvom.
kulturne i umjetničke baštine. Ivana Mance je izvrsno pri- U šestom, sedmom i osmom poglavlju opisuju se i di-
mijetila da su biografija i deskripcija za njega bile osnovne menzije historičareva gubitka nepristranosti. Autorica
forme povijesnoumjetničkog znanja, kojima odgovaraju i u tim poglavljima raspravlja o piščevu viđenju važnosti
idealni žanrovski uzori životopisa (vita) i vodiča (guida), umjetnikova podrijetla, konstruiranju »slavenskog« stila,
nudeći mu portrete predaka i starih povijesnoumjetničkih »nacionalnom pragmatizmu« koji šteti stručnoj argumen-
ambijenata. U tom se odabiru instrumentarija vidi naka- taciji, potom vrlo zanimljivo o autorskoj pripadnosti kao
na da se prošlost personificira i da se u percepciji baštine jamstvu nacionalnog identiteta spomenika i buduće atri-
vide njezini tvorci, pa se deskripcija viđenoga (od putnih bucije djela. Kukuljević je u tim poglavljima prikazan kao
dojmova do studioznog raščlanjivanja djela) upotpunjuje mislilac koji prati duh vremena, glasno zastupajući pleme-
spoznajama koje i danas znaju nedostajati povijesnoumjet- nitost otkrivanja, očuvanja i sabiranja ulomaka baštine u
ničkim interpretacijama. U knjizi se o životopisu, jednom pismu i slici, a potom ih rabeći u pristranom konstruiranju
od najvažnijih preporodnih žanrova, piše kao nositelju eg- nacionalne naracije. U poglavlju o ekstenziji nacionalnog
zemplarnosti u pojedinačnome. leksikona autorica donosi nova čitanja opsega Kukuljevi-
Od četvrtog do osmog poglavlja pružena je detaljna ćevih interesa, od praćenja utopijsko-političke geografi-
raščlamba Kukuljevićevih istraživačkih tema i postupaka je Iliraca do tretiranja stranaca te od bavljenja starijim po-
unutar nacionalne povijesti umjetnosti koju je počeo os- vijesnoumjetničkim razdobljima prije pojave Hrvata do
nivati. Za povjesničare umjetnosti ta poglavlja trebaju doći pisanja o umjetnicama kao stvaranju »ženskog rodnog
u središte zanimanja, jer se u njima ocrtava struktura Ku- ideala«. Osmo poglavlje donosi i raspravu o pojavi primi-
kuljevićeve epistemologije i historiografije. Proces sabira- jenjenih umjetnosti kao predmetu povijesnoumjetničkih
nja za njega je značio praćenje humanističkog uzora, ia- istraživanja.
ko autorica na nj ne upućuje. Taj se uzor vidi u činjenici Knjiga Ivane Mance važan je doprinos poznavanju Ku-
da je disciplinu isprva zasnivao na literarnim vrelima, koja kuljevićevih viđenja historije i politike kao dviju strana
je sabirao poput arheoloških ulomaka. Za Kukuljevića je medalje, a povjesničari umjetnosti dobili su poticajno dje-
još uvijek vrijedila upozoravajuća tvrdnja Vrhovca i Gaja lo o nacionalnom utemeljitelju discipline. Knjiga je pisana
o zamračenosti ili rastresenosti baštine, od jezične do tvar- impresivnim stilom, skladno spajajući historijske činjeni-
ne. Zato se u početku rekonstrukcije nacionalne prošlosti ce i teorijske interpretacije. Kako je već rečeno: oni koji u
usmjerio istraživanju bibliografija, tražeći pomoć nezna- knjizi traže Kukuljevićev životopis, otkrit će ga na posre-
nih čitatelja preko tiska ili učenih stranaca poput Valen- dan način, u povijesti piščevih istraživačkih napora, u ko-
tinellija iz mletačke Marciane. Životopisi, vodiči, katalozi jem se nalazi čitav svijet bogatoga znanstveno-domoljub-
i leksikoni postali su nalik rječicama u koje je Kukuljević nog intelekta. Kukuljević nam je – a to je jedno od važnijih
postavio svoja sita kako bi uhvatio koji grumen ili zrno postignuća ove knjige – nakon kritičkog preispitivanja ci-
»zlata«, pa makar spomen umjetnika, koji bi po zvučno- ljeva i rezultata njegova rada, postao onoliko znanstveno
sti mogao poslužiti kao katalizator nacionalnoj povijesno- blizak koliko je to bio u vremenu i na ljudskoj razini De-
umjetničkoj naraciji, ostvarenoj u Slovniku umjetnika jugo- želiću i Smičiklasu. Nekom će možda zasmetati mjestimič-
slavenskih od 1858. do 1860. godine. na amplifikacija fusnota. Uistinu, njihova veličina poneg-
Autorica u tom smislu piše o »bioleksikografiji«, koju dje odvodi pozornost prema usporednoj erudiciji koja se
je Kukuljević zasnovao po uzoru na djela Zanija, Naglera, mogla i bolje stopiti s glavnim tekstom. No Ivana Mance
Füsslija i Ticozzija, prateći i djela dalmatinskih pisaca Du- je taj Graftonov svijet digresija naselila impresivnim bro-
manića, Crijevića, Sladea, Appendinija, Ciccarellija, Carra- jem stanovnika, koji će svakom strpljivom čitatelju pomoći
re i Ljubića. U rekonstruiranju kulturnih ambijenata, po- razumjeti onaj Kukuljevićev. Na kraju treba reći da je au-
tom, bilo je potrebno konzultirati i crkveno-historijska i toričino odricanje od većih izleta u istraživanje konteksta
topografska djela, od renesansnih do njemu vremenski (dalmatinskog, istarskog ili šireg europskog) samo pomo-
bližih pisaca. Važna je primjedba o Kukuljevićevu načinu glo shvaćanju širine Kukuljevićevih individualnih dosega.
spoznavanja, u kojem je autopsija bila zasjenjena čitatelj- Njezino suvereno teorijsko raščlanjivanje projekta ispre-
skim iskustvom. Na primjeru bioleksikografske obrade ži- pletenosti nacije s njezinom idealiziranom prošlosti i oče-
vota i djela Julija Klovića vidi se upravo ta težnja: čitanjima kivanom budućnosti pomoglo je ovog pisca uvesti u XXI.
Vasarija, Baglionea, Lomazza, Dibdina ili Richardsona da- stoljeće. n
Franko Ćorić
DIOKLECIJANOVA
PALAČA: VELIKI
ISTRAŽIVAČKI
IZAZOV
Prikaz simpozija Diocletian’s Palace in the Monographs
of George Niemann and Ernest Hébrard
Reprodukcija
Hébrardove idealne
rekonstrukcije
Dioklecijanove
palače u Splitu, u
Ferdo Šišić, Pregled
povijesti hrvatskog
naroda, Nakladni
zavod MH, Zagreb,
1975., 52
promjena paradigme u zaštiti kulturne baštine. Isolamen- za reguliranje Kaptola, a poglavito veliki članak objavljen
to su u drugoj polovici 19. st. zastupali Rudolph Eitelber- u Frankfurter Allgemeine Zeitung 19. lipnja 1909. o važ-
ger i Alois Hauser, a početkom 20. stoljeća lokalna sredi- nosti slojevitosti Splita i ostataka monumentalne palače
na. Glavni zastupnici druge koncepcije bili su Alois Riegl u njemu. Josip Belamarić (Institut za povijest umjetnosti,
i Max Dvořák te su Split učinili vrlo važnom temom u fazi Centar Cvito Fisković, Split) izložio je o otkrivanju i poja-
kristaliziranja suvremene konzervatorske teorije. J. Blower čanom interesu za Dalmaciju od 1910. godine izraženom
je u inzistiranju lokalne sredine na rušenju zgrade stare bi- u dvama fotografskim monografijama dalmatinskih spo-
skupske palače iščitao političko instrumentaliziranje jed- menika iz 1910. godine velikog formata: onoj Corneliusa
noga stručnog pitanja, tj. antihabsburšku klimu lokalne Gurlitta i Georga Kowalczyka (Franz Malota, Beč i Verlag
sredine u suprotstavljanju novim idejama iz Beča. Sandro für Kunstwissenschaft, Berlin) te onu Ćirila Metoda Ive-
Scarrochia (Accademia di Brera, Milano) bio je spriječen kovića (Anton Schroll, Beč).
doći u Split, no pročitan je njegov prilog u kojem je na- Istaknuo je da je riječ o kruni niza albuma koje su obja-
glasio stratešku važnost Splita, arhitektonske i ambijental- vili izvanredno važni fotografi kraja 19. i početka 20. sto-
ne baštine čovječanstva, u razvoju nove discipline zaštite ljeća: barun Raimund Stillfried von Rathenitz, Alois Beer,
kulturne baštine početkom 20. stoljeća. Istaknuo je već u Emil Stengel, Nikola Andrijević & Giuseppe Goldste-
Blowerovu izlaganju ocrtani sukob kao sukob vrijednosti in, Tomaso Burato, Franz Laforest, Hubert Vaffier i Josef
antike (il valore dell’ anitichità) i starosne vrijednosti (il va- Wlha. Večernju je sesiju otpočeo Stanko Kokole (Odsjek
lore dell’ antico). Vrijednosti antike s njezinom kultnom i za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Ljubljani)
simboličkom težinom te starosne vrijednosti s njezinom izlaganjem u kojem je prikazao lik i djelo Vojeslava Molèa,
slojevitom ambijentalnošću te antropološkim i socijalnim slovenskog učenika Maxa Dvořáka i Josefa Stzygowskog.
aspektima. Istaknuo je i dalekosežnost uočavanja važnih Prikaz se zasnivao na memoarima objavljenima 1970. go-
pitanja budućnosti početkom 20. stoljeća naglasivši važ- dine. U svojim je formativnim godinama boravio u Kra-
nost Rieglova i Dvořákova inzistiranja na slojevitosti i am- kovu, Rimu i Beču, dok je nakon Prvoga svjetskog rata
bijentu ravno šezdeset godina prije povelje iz Gubbija. kao sveučilišni profesor djelovao na ljubljanskom i kra-
Marko Špikić (Odsjek za povijest umjetnosti Filozof- kovskom sveučilištu. Max Dvořák mu je 1911. godine po-
skog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) u svojem se izlaganju vjerio zadaću arhivskoga istraživanja šibenske katedrale,
koncentrirao na značaj Corneliusa Gurlitta za prihvaćanje a 1913. postao je vježbenikom u splitskom Konzervator-
nove koncepcije odnosa prema Dioklecijanovoj palači. C. skom uredu za Dalmaciju, gdje je brzo zadobio potporu i
Gurlitt bio je profesor na dresdenskom Tehničkom sve povjerenje don Frane Bulića, koji ga je i nakon ratnih zbi-
učilištu i jedan od najvažnijih promotora nove koncepcije vanja htio vratiti u splitsku službu. Georg Vasold (Kunst-
zaštite kulturne baštine na prekretnici stoljeća u Njemač- historisches Institut, Freie Universität, Berlin) izložio je o
koj. On je od prve konferencije Tage der Denkmalpflege u izložbi Adria-Ausstellung u bečkom Prateru otvorenoj 3.
Dresdenu 1900. godine sudjelovao u toj manifestaciji i po- svibnja 1913., koja je u našoj stručnoj javnosti bila goto-
kretu. Kolega Špikić naglasio je njegovo predavanje u Za- vo nepoznata. Riječ je o jednoj od najvećih bečkih izložbi
grebu 1908. o nastanku gradova te sudjelovanje u komisiji prije Prvoga svjetskoga rata, čija je svrha bila promicanje
Dio sudionika skupa u obilasku Salone (fotografija: Goran Nikšić) Dio sudionika skupa u obilasku krstionice Kristove crkve u
Saloni (fotografija: Goran Nikšić)
dalmatinskoga turizma i austrougarske pomorske vojne pred palačom. Suvremena arheološka otkrića i novije spo-
sile. Tom je prigodom u Prateru iskopan 300 metara du- znaje svjedoče, dakle, o tome da Dioklecijanova palača ni
gačak kanal oko kojega su bili podignute replike kulturnih izdaleka još nije zatvoreno poglavlje arheologije i povijesti
dobara iz Dalmacije i Austrijskog primorja, primjerice za- umjetnosti.
darska Kopnena vrata ili dubrovački Knežev dvor. G. Va-
sold je zaključio kako je Niemannova rekonstrukcija ide-
alizirani prikaz palače u akademskoj tradiciji 19. stoljeća, Završetak skupa i najava sljedećega
koncentriran na arhitekturu, na sredozemno podneblje i
svjetlo, no da u njemu nisu prikazani ljudi. U Hébrardo- U subotu, 17. studenoga, sudionici skupa su pod vod-
voj monografiji su međutim uz idealiziranu rekonstruk- stvom kolege Belamarića obišli Salonu i splitski Arheološ-
ciju prikazani i onodobni gradski ambijenti koji su uklju- ki muzej te u popodnevnim satima restauratorske radove u
čivali žive ljude te odisali estetikom onodobne umjetničke unutrašnjosti splitske katedrale i podrume Dioklecijanove
avangarde. palače u pratnji iskusnoga splitskoga konzervatora Gorana
Dugogodišnji kozervator za splitsku gradsku jezgru Go- Nikšića. Poglavito je bilo zanimljivo biti svjedokom disku-
ran Nikšić (Služba za staru gradsku jezgru, Split) istaknuo sije koja se razvila u bazilikalnom prostoru zapadnih po-
je kako se sa stajališta preciznosti arhitektonskih snimki druma Dioklecijanove palače. Goran Nikšić je smatrao da
Niemannov rad pokazao daleko pouzdanijim. U svojem je su podrumske prostorije bile pregrubo izvedene za carsko
izlaganju naglasio štetnost idealizirane slike utvrđene car- korištenje, dok je Christine Ertel držala da se na njima da-
ske vile u bukoličkom krajoliku na kasnije generacije istra- du iščitati dvije različite faze gradnje. U nedjelju, 18. stude-
živača koji su u ostatcima palače iščitavali kasnoantičko noga dio sudionika razgledao je i Galeriju Meštrović.
ostvarenje koje je utjecalo na bizantsku i srednjovjekovnu Centar Cvito Fisković Instituta za povijest u Splitu je od
arhitekturu, te su, usredotočeni na antičku baštinu, purifi- svojega osnutka 2010. godine razvio intenzivnu djelatnost,
ciranjem, destruktivnim istraživanjem i rekonstruiranjem a ideju organiziranja međunarodnoga simpozija o našoj
otvarali niz novih, nepovijesnih vizura uništavajući velike svjetski prepoznatoj baštini treba pozdraviti i poduprije-
dijelove staroga grada. ti. S jedne je strane pojedinim inozemnim kolegama ovaj
Najnovija opažanja i istraživanja palače prema Nikši- skup bio prvi susret sa Splitom i Dalmacijom (iako su se
ću pokazuju da je za vrijeme gradnje dolazilo do promje- možda već bavili temama i osobama povezanima uz naše
na nacrta te da je Dioklecijanova palača u mnogim svo- podneblje), a s druge prilika domaćim stručnjacima proši-
jim detaljima ostala nedovršena (primjerice nedovršenost riti suradnju s inozemnim kolegama ili ih upoznati. Zajed-
friza u mauzoleju, činjenica da mali hram nikada nije do- nički objedi u jednome malom splitskom hotelu pridonijeli
bio krov, promjene koncepta i visine gređa na jugoistoč- su stvaranju intimnijeg obiteljskog ugođaja te poticali i ne-
noj strani zabata protirona). Doktorat kolege Belamarića formalnu komunikaciju. U iščekivanju zbornika ovoga za-
u sjeverni trakt palače smješta i industriju luksuzne odje- nimljivog i vrijednog skupa veseliti se valja i novom skupu
će Gynacaeum Iovense Aspalato. Radovi na uređenju split- najavljenom za jesen 2013. godine, skupu o danskom arhe-
ske rive iznijeli su na vidjelo i ostatke antičkoga pristaništa ologu Ejnaru Dyggveu, istraživaču Salone. n
Ivo Žanić
su ga u pravi čas sankcionirali i za kajkavske županije. Jed- ta ulazi u našu znanost, donosi uvid u osobne stavove o je-
nostavno, ispravno su pročitali znakove vremena. zicima koji su činili komunikacijski krajolik Banske Hrvat-
U tim analizama različito su se vrednovale dileme i ne- ske: kajkavskom i štokavskom, pri čemu oba funkcioniraju
lagode iliraca, njihovi odabiri modelskih tekstova kojima u organskim verzijama i u projiciranu statusu nadregional-
je jednom uglavnom neprestižnom idiomu trebalo nama- nih idioma, te njemačkom, latinskom i mađarskom, koji se
knuti nadregionalni prestiž i iz kojih je trebalo izlučiti nor- rabe u javnoj i privatnoj sferi. Slika je, dakle, bila itekako
mativna gramatička i leksička rješenja, odmjeravali su se kompleksna i višeznačna, s raznolikim presijecanjima po-
njihovi politički motivi, kulturne preferencije i obziri kako jedinačne i društvene višejezičnosti.
prema raznim regionalnim tradicijama tako i prema njiho- Bio je zaista divovski posao iz mnoštva razasutih fra-
vu neposrednom kajkavofonom građanskom okruženju. U gmenata rekonstruirati pojedinačne jezične navike i mi-
tim se uvidima, međutim, zapravo malokad, ako ikad, do- jene u njima, kao i mijene u hijerarhiji jezičnih prestiža i
piralo do mikrorazine, dakle baš do onoga što je Kristianu funkcionalnom rasporedu raznih idioma u tako dinamič-
Novaku polazište. nu i što potencijalno, što aktivno konfliktnu kontekstu,
U središtu je njegove pažnje jezična praksa istaknutih proniknuti u model nečije jezične integracije u društveno
pojedinaca – ovdje njih troje, Dragojle Jarnević, Ljudevita okruženje, razumjeti njegovu refleksiju o vlastitoj jezičnoj
Gaja i Ivana Kukuljevića, no naslućuje se pa i najavljuje da praksi i jezičnoj praksi okoline, te analizirati različite pri-
će biti i daljih studija. Njega zanimaju autorefleksijski iska- mjere diglosije i bilingvizma, odnosno prebacivanja ko-
zi o osobnoj i javnoj jezičnoj upotrebi, odnosno o sustavu dova. O tim odnosima, konkretno o hrvatsko-njemačkoj
vrijednosti koji je utjecao na jezičnu praksu višejezičnog dvojezičnosti svjedoče, među ostalim, literarna djela koja
pojedinca, dakle praktički svih pripadnika građanstva, tr- su mnogi ilirci izvorno pisali na njemačkom, pa ih prevo-
govačko-obrtničkog sloja i sitnog plemstva u trima župani- dili bilo na kajkavski bilo na štokavski, u potonjem slučaju
jama kajkavskog sjeverozapada. Drugim riječima, u sredi- najčešće uz pomoć jedinog novoštokavca među njima, Po-
štu su istraživanja načini na koje su osobe kojima su strani žežanina Vjekoslava Babukića.
jezici bili dominantni u svakodnevici usvajale štokavski Dragojli Jarnević obiteljski je vernakular njemački i tek
književni jezik i nova grafijska rješenja, kako su sumnjali u u zreloj dobi usvaja hrvatski, tj. štokavski, što se sve zbiva
vrijednost i funkcionalnost materinskog jezika i strahovali na uglavnom kajkavskom karlovačkom području. Dva su-
da će ga zaboraviti, pa ga onda iz različitih mikrokontekstā sjeda uporno je pozdravljaju na hrvatskom, ali ona im još
ponovo učili, samo što to više nije bila kajkavština, nego upornije uzvraća njemački; Schiller i Goethe miliji su joj,
štokavština. piše, »nego sve ilirstvo« i nema volje učiti gramatiku da bi
Analitički aparat i interpretativni model koji je K. No- postala Hrvatica. No, ni dvije godine poslije zapisuje kako
vak za navedena tri slučaja razvio na metodološkim po- se stidi što ne zna »čistim materinskim«, dakle hrvatskim
stulatima sociolingvistike, kontaktne lingvistike i kritičke »jezikom govoriti«, te se rado susreće s istom dvojicom su-
analize diskursa zaokružen je, terminološki stabilan i se- sjeda kako bi vježbala konverzaciju na ilirskom.
mantički precizan. Njime se odsad, bude li relevantne gra- I Gajev je obiteljski vernakular bio njemački, no au-
đe, ponajprije privatnih pisama, bilješki i dnevnika, može tohtoni je lokalni idiom u kući imao veću ulogu nego kod
pouzdano zahvatiti u jezične biografije, odnosno načine Jarnevićā, jer je majka, iako joj je materinski bio njemački,
kako su u svojim autobiografskim narativima usvajanje i njegovala kajkavski, čak pisala na njemu; otac je s prijatelji-
uporabu materinskoga i stranih jezika konstruirali i dru- ma o važnim temama razgovarao latinski, inače je bio poli-
gi ilirci, ali i kasniji protagonisti jezičnih politika u Hrvata. glot. U karlovačkoj gimnaziji, čitajući Kačića i u doticaju s
Zato Novak s razlogom napominje kako česta misao krajiškim štokavcima, Gaj širi predodžbu o opsegu vlastite
da su kajkavci preuzeli štokavski znači samo da je to uči- skupine, a u Grazu upoznaje srednjoeuropski model naci-
nila jedna društvena skupina povezana zajedničkim in- onalne ideologije za koji je jezik bitno obilježje nacionalne
teresom i »obilježjima jezičnog djelovanja«, nikako da se individualnosti, kao što ondje upoznaje i pitomce iz Kraji-
promijenila »cjelina društvenojezične slike sjeverozapad- ne, te od njih sluša i uči štokavski. Poslije će kao učitelje za
ne Hrvatske«, kao što ni činjenica da je »jedan elitni sloj svoju djecu uzimati samo Krajišnike.
politički i jezično osviještenih osoba« prihvatio štokavski Kukuljević, također kajkavac, u pet i pol godina triput
umjesto autohtonoga kajkavskoga »nipošto ne znači da je mijenja idiom kojim vodi dnevnik: kajkavski, pa njemač-
cijeli Zagreb počeo govoriti štokavskim (pogotovo stoga ki, pa štokavski. I on je, kao Gaj, držao da se narodni je-
što je među ilircima u prvo vrijeme bilo jako malo rođenih zik u ruralnim područjima, posebno Vojnoj krajini, održao
Zagrepčana)«. Posve prirodno i savršeno lako provjerljivo u izvornom obliku, s tim što izrazitije od Gaja tu situaci-
šetnjom po ulicama bilo kojega mjesta od Krapine do Kri- ju postavlja u sustav oštrih opreka: ruralno – urbano, ni-
ževaca i od Čakovca do Jastrebarskoga, pa i samog Zagre- ži društveni slojevi – viši društveni slojevi, sjeverozapad
ba, ali eto, trebalo se načekati da netko to jasno formulira – jugoistok ... U potonjoj opoziciji kajkavski je sjeveroza-
i stvari stavi na njihovo mjesto. Nije ovdje nevažno napo- pad ponijemčen, posebno gradovi, dok su se štokavski jug i
menuti ni da je to učinio baš izvorni kajkavac, pisac jedva istok oduprli stranom utjecaju. Dokaz mu je što su ga u Se-
nešto kasnije tiskana romana Črna mati zemla, u kojem su nju – koji, uzgred, nije štokavski, nego čakavski grad – po-
itekako kreativno i poetički moderno iskorišteni potencija- zdravljali i s njim razgovarali na hrvatskom.
li međimurskih idioma. Na djelu su bile sve zamislive kombinacije i opcije, per-
Njegova rekonstrukcija triju paradigmatskih jezičnih cepcije i motivacije, a posebno u posljednjem, Kukuljevi-
biografija, što je termin koji s ovom knjigom na velika vra- ćevu slučaju možemo samo spekulirati u kojim to katego-
rijama, pod krovnim pojmom hrvatskoga, jedan izvorni zapisa i javnih tekstova koji su u dosadašnjim istraživanji-
varaždinski kajkavac koji je u zreloj dobi naučio krajišku ma ostajali nekako po strani, jer se nisu prepoznavali kao
novoštokavštinu u sjevernočakavskom gradiću, slušajući eksplicite politički i ideološki operativni.
valjda rečenice kao Gremo napravit koji đir po rivi, perci- Takvi su, primjerice, rani Gajevi stavovi da tadaš-
pira ukupnost hrvatskog jezika, razlučuje njegove varijete- nji književni kajkavski ne može biti osnovica zajedničko-
te i izvodi vrijednosne zaključke o njima. Nećemo, naža- ga jezika Hrvata jer je pretvrd i »nedovoljno elegantan za
lost, nikad doznati jesu li ga oblici tipa beseda, delal, imal, konverzaciju na višoj razini«, što god kategorija eleganci-
dobil, mesto, leto u značenju godina, koje je morao čuti u je podrazumijevala. U suvremenoj percepciji kajkavski je,
Senju, makar načas asocirali na kajkavštinu i pokolebali u upravo suprotno, zbog čestote i raznovrsnosti deminutiv-
razmišljanju ili je čvrsti programski stav o štokavštini i ro- nih tvorbi nježan, sladak i mekan, dočim je štokavština tvr-
mantični ideal »čistog« jezika nadjačao i prekrio sve druge da, kamenjarska ili, kako je u jednom eseju zapisao i sam
odnose. njezin izvorni govornik Tin Ujević, »puna željeza i čelika«.
Zanimljivo je, nadalje, primijetiti koliko je Gajeva i Ku- U isto pak doba Gajev suradnik i istomišljenik Ljudevit
kuljevićeva izrazita, iako posve prirodna, zaokupljenost Vukotinović posve ozbiljno broji u Očenašu glas »r«, pa ka-
njihovim neposrednim društvenim kontekstom i jezič- ko se u njemačkoj verziji javlja 18 puta, a u »ilirskoj«, što-
nim odnosima u njemu, tj. prisutnošću njemačkoga, ma- kavskoj nijednom, znak je to da je potonji jezik mekši, da-
đarskog i latinskog, kao i njihova opsesivna, iako također kle i nadmoćniji, i to ne bilo komu, nego upravo velikom i
razumljiva, usmjerenost na dvojstvo kajkavština-(novo) kulturnom njemačkom, u kategoriji do koje se tada itekako
štokavština, proizvela potpuno sljepilo u odnosu na čakav- držalo i koja se držala apsolutno egzaktnom.
štinu neovisno o tome što njezini govornici nisu tada imali Novak se, istina, ne koristi metodologijom percepcij-
nikakvu ekonomsku, kulturnu i političku moć, i kako ih je ske lingvistike Dennisa Prestona, ali do njezinih kategorija
oduševljenje za »čistu ruralnu štokavštinu« učinilo nespo- jednako precizno dolazi preko stava njemačke jezikoslovke
sobnima prepoznati u njoj itekoliku prisutnost osmaniza- Bärbel Treichel da situacije, ako ih ljudi poimaju kao real-
ma (a u Krajini i mrskih germanizama). ne, jesu realne u svojim posljedicama.
Čini se da je već time, mimo namjere i svijesti samih On se ne ustručava postaviti ni naoko heretična pitanja
iliraca, postavljena sociopsihološka podloga za kasniji kao ono da bi »valjalo proučiti« je li glasoviti Kukuljevićev
maretićevski štokavski purizam i njegove rezultate: s jed- saborski govor na hrvatskom, za koji često čitamo da je u
ne strane višedesetljetni bojovni antikajkavizam, a s druge javnosti primljen s oduševljenjem, stvarno »imao baš ne-
potpuno leksičko i sintaktičko-frazeološko isključenje me- posredan učinak ili je na epohalnom značenju dobio kasni-
diteranske sociokulturne komponente iz nadregionalnoga jom reevaluacijom«. Nije nerazložna ni teza da se Kukulje-
jezičnog idioma. vić lakše odlučio govoriti na štokavskom hrvatskom – što
Palo mi je to na um, jer se steklo da sam istodobno kad neosporno jest bilo hrabro – zato što je relativno slabo go-
i Novakovu knjigu čitao jedan od najljepših i najboljih hr- vorio latinski, za koji je bila rezervirana politička domena
vatskih putopisa, Istarske pute Franje Horvata Kiša. Preho- iako već prilično nagrizena na razini županijskih skupšti-
davši uoči Prvoga svjetskog rata Istru doslovce od kuće do na. Ovako ili onako, jezične su prilike, odnosi upotrebnih
kuće, autor je svakom rečenicom dokazivao svoj vrhunski domena i prestiža bili sve samo ne jednostavni, samim tim
jezični senzibilitet, zapisao usput i niz autohtonih čakavi- ni jezične prakse jednoznačne i predvidive.
zama, recimo ulika za maslinu, jer je očito pomno slušao Takve nisu bile ni druge kategorije: mnogi su ilirci, uk-
ljude oko sebe, a opet, nije osjetio ništa neobično u tome ljučujući Gaja i Kukuljevića, izraze nacija, narod i jezik ra-
što vanjske stepenice koje povezuju razizemlje i kat, dakle bili u različitim značenjima, jednom dominantnije hrvat-
balaturu, zove »basamacima«, vlasnika velike livade »spa- ski, drugi put južnoslavenski, treći put sveslavenski. Zato
hijom«, denotativno, ne figurativno, a na pazinskoj šetni- je Novak u analizi tih jezičnih i nacionalnih koncepcija
ci vidi mladiće i djevojke kako »sevde sevdisanje«, kao da posegnuo za pojednostavnjenom terminologijom »vlasti-
mu duh, dok je tijelo i dalje u Istri, načas odluta usred Sa- ta zajednica« odnosno »jezična zajednica«, te »domovina«.
rajeva ili u štokavsku junačku epiku. Odgovor, jasno, nije Time je vješto, ne iznevjerujući znanstvenu metodologiju,
u tome što je bio izvorni kajkavac, nego u tome što je zani- spriječio da ga rasprava o tim političko-ideološkim fine-
manjem bio učitelj i u službi taman nekako od izlaska Ma- sama i mukotrpno probijanje kroz »svojevrsni terminološ-
retićeve gramatike. Njezin status i modelska jezična građa ki kaos u iliraca«, zapravo nepotrebni u sociolingvističkom
koju je po naravi posla morao i poznavati i danomice pre- rakursu, skrenu s onoga što je matica njegova interesa i no-
nositi drugima očito su ušli duboko pod kožu i tako senzi- vum njegova pristupa.
bilnu piscu, čak i kod njega nadjačali stvarnost i živ jezik U cjelini, s njegovom knjigom dobili smo zaista moder-
koji ga je okruživao. nu i inspirativnu interpretaciju jednoga važnog razdoblja
Monografija Kristiana Novaka nije toliko, ako je uop- i dokaz da se nijedna tema nikad ne može držati dovolj-
će, povijest ideja, koliko povijest ljudi i njihova intimnoga, no obrađenom i zaokruženom. Uvijek postoje neki nov ra-
ljudskog i socijalnog sazrijevanja u kojem su se oblikovale kurs i metodologija i, naravno, neki mlad, marljiv i darovit
– s puno muke i protuslovlja – ideje koje djeluju sve do da- znanstvenik koji ih umije prepoznati, prenijeti u nov kon-
nas. Posebno je svjetlo usmjerio na one dijelove privatnih tekst i primjereno upotrijebiti. n
ljavana kao
tvo učinila Pedagogičkim iščitavanjem Homerova pred-
aca, skupina,
duhovnoj
loška, Pranjić događaje i pojmove objašnjava
grštvo
adahnuća
e, barem što na znanstvenim temeljima, povezujući ih sa
ći sličnu.
Marko Pranjić
suvremenim pristupima odgoja čime pokazu-
M A T I C A H R VA T S K A
Marko Pranjić
NA ISKONIMA
EUROPSKOGA ODGOJA
Telemah kao odgajanik
biblioteka: POSEBNA IZDANJA
format: 18×25 cm
opseg: 438 str.
uvez: broširan i prošiven
ISBN: 978-953-150-944-2
cijena: 180,00 kn
ISBN: 9771330249001