O upravljanju carstvom

Exported from Wikisource on 19. veljače 2022.

1
 O upravljanju carstvom
>
autor: Konstantin VII. Porfirogenet

prijevod: Nikola pl. Tomašić

Constantini Imp. Porphyrogeniti de administrando

imperio liber

Konstantin u Hristu vječnomu Bogu car Romajaca

sinu svome Romanu Bogom krunjenomu i

u porfiri rodjenomu caru.

UVOD
2
Razborit sin veseli oca i ljubeći otac uživa u
razumnom sinu. Gospod nam spoznaju daje, kad
treba govoriti i navraća uha na posluh. Kod njega
je blago mudrosti i od njega dolazi savršen svaki
dar. On ustoličuje kraljeve i daje im svevlast.
Stoga me sada slušaj sine, i imajuć u pameti tu
nauku, bit ćeš držan mudrim kod razumnih i
razumnim kod mudrih. Blagosivljat će te narodi i
puka mnoštvo blaženim te zvati. Uči što treba
prije svega znati, i mudro primaj krmilo carstva.
Razmišljaj o sadanjim prilikama i istražuj
nastajuće, da uz razboritost pri-bereš iskustvo, i
tako budeš stvarima dorasao. Evo izlažem ti
nauku, da iskustvom i spoznajom ove podučen,
ne pogriješiš, koja lije osnova najbolja, i što
općem dobru prudi. Prvo da rečem, u čem može
koji narod Komajcem koristiti, a u čemu li
škoditi. Dalje, kakav je pojedini narod i kako se
ima; koji mu drugi narodi mogu zaratiti i
podložit ga. Zatim o njihovom neprestanom i
nezasitom duhu i njihovim nerazboritim
zahtjevima. Zatim o razlici izmedju pojedinih
naroda njihovom porijetlu, načinu života,
položaju i podneblju njihove zemlje, njezinoj
okolini i površini; pa o događjajima, koji se u
pojedino vrijeme zbiše izmedju Romajaca i
drugih naroda; a po tom, što se u razno vrijeme
uvelo nova u našem gradu, pa i u cijeloj
romajskoj državi. Evo što spoznadoh sam, hoću
3
da prikazem tebi, mome ljubljenom sirju, da
imaš na čem da upoznaš razliku naroda tih, i
kako ćeš s njima bilo rukovati i prijateljovati,
bilo ratovati i ustati protiva njih. Smeteni tad će
biti pred tobom, kao vele uzvišenim, a bježat će
od tebe kao od vatre; zatisnut će im se usta, a
tvoje će ih riječi probadati kao strelice. Strahovit
ćeš im izgledati, a od pogleda tvoga obuzet će ih
trepet, a Pantokrat će te uzeti pod štit: nadannut
te zbliza, ravnati stupanje tvoje i postaviti te
nepomična na podnožje. Prijestol tvoj bit će ko
sunce pred njim, a oči njegove u te uperene.
Nikoja mučna prilika do tebe ne doseza, jer On
te sam odabra, On te od matere odijeli i On ti
dade carstvo kao najboljem od svih i postavi kao
vršak brijegu, kao zlatni kip na vrhu. On te
uzvisi kao grad na gori, da ti narodi darove nose,
da ti se kla njaju svi, što žive na zemlji. Ali Ti,
Gospodi Bože moi, čije je carstvo nerazrušivo i
viječno, da u dobru vodiš Tvoga kroz mene
rodjenoga sina, da ga prati pogled oka Tvoga, a
molitvam njegovim da uho prikloniš. Štitila ga
ruka Tvoja, radi istine da vlada; vodila ga
desnica Tvoja, a pogled Tvoj izravnavao mu put,
da čuva pravice Tvoje. Pred licem njegovim neka
padaju neprijatelji, a protivnici neka se do zemlje
sviju. Stablo porodice njegove neka zasjeni lišće
obilata roda, a sjena njegova ploda neka pokrije

4
carsko gorje, jer carevi caruju po Tebi, slaveći
Te na vijeke.

Prethodno Sljedeće
poglavlje: poglavlje:
O upravljanju
O carstvom/Gl. I.
upravljanju O Pečenezima
i što vrijede
- carstvom
ako živu u
miru sa
romajskim
carem

5
Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji
Ako je znanje za svakoga dobra stvar, onda ga mi postižemo
upoznavajući događaje. Iz tog razloga mi dajemo, za dobrobit
onima koji dolaze poslije nas, sasvim jasno oboje od ovoga, i
nekih drugih stvari vrijednih pozornosti i tako nastaje dobro
koje može biti dvostruko. Dakle, oni koji žele saznati način
osvojenja Dalmacije, kako su je zauzeli slavenski narodi,
mogu to naučiti iz onoga što slijedi, ali najprije se mora reći
sve o njenom geografskom položaju. U stara vremena
Dalmacija je počinjala na granicama Drača, ili Antibarosa
(Bara), i protezala se sve do planina Istre, a širila se sve do
rijeke Dunava. Cijelo to područje se nalazilo pod vlašću
Rimljana, a ta je provincija bila najslavnija od svih zapadnih
provincija, pa ipak su je slavenski narodi zauzeli i to na
slijedeći način. Blizu grada Splita nalazi se grad zvan Salona,
koji je sagradio car Dioklecijan, a i sam Split je također
sagradio Dioklecijan, a i njegov dvor je bio tu, ali su u Saloni
živeli njegovi velikaši i veoma mnogo običnog naroda. Taj
grad je bio glavni grad cijele Dalmacije. Tu se svake godine
skupljala konjica iz drugih gradova Dalmacije, pa bi se
upućivali iz Salone, brojem do jedne tisuće, i oni bi čuvali
stražu na rijeci Dunavu, zbog Avara. Naime, Avari su imali
svoja boravišta na onoj strani rijeke Dunava, tamo gde su
sada Turci (Mađari), a živjeli su nomadskim životom. Ljudi
iz Dalmacije, koji su tamo dolazili svake godine, često su
vidjeli životinje i ljude na drugoj obali rijeke. Oni su jednom

2
prilikom, dakako, odlučili prijeći preko rijeke i istražiti tko
su oni ljudi, koji tamo žive. Tako su oni prešli rijeku i našli
samo djecu i žene Avara, ljudi i mladići su bili u bojnom
pohodu. Iznenada su ih napali i, naravno, zarobili, i vratili se
neometani, i odnijeli su sav taj plijen u Salonu. Poslije, kad
su se Avari vratili natrag sa svog bojnog pohoda i iz svojih
gubitaka shvatili što se dogodilo, bili su zbunjeni jer nisu
znali ni s koje strane je došao taj udarac na njih. Stoga su
odlučili da se neko vrijeme suzdrže i sačekaju, te da na taj
način saznaju istinu.

I tako, kad je po redoslijedu smjene straže, vojna posada bila

poslana iz Salone, ali ne isti ljudi koji su prije bili tu nego
drugi, oni su odlučili uraditi isto što su uradili i njihovi
prethodnici. Tako su oni prešli preko rijeke protiv onih tamo,
ali su ih našli skupljene, zajedno, a ne raštrkane naokolo kao
što je bilo prijašnjom prilikom, pa zapravo nisu ništa uspjeli
nego su stvarno pretrpjeli najgori poraz. Neki od njih su
poginuli, a ostali su zarobljeni, i ni jedan nije izmaknuo
neprijateljskim rukama. Ovi drugi ispitivali su one prve o tom
tko su i odakle su došli, te su saznali da je zlo koje im je
naneseno bilo od istih, kako je već rečeno, te ispitivanjem
ustanoviše kakve je prirode njihova domovina, pa zamislivši
tu zemlju prema onom što su čuli, zadržali su preživjele
zarobljenim a sebe su obukli u njihovu odjeću upravo na
način kako su se oni sami oblačili, i zatim, uzjahali konje pa
su uzeli u svoje ruke koplja sa zastavama i ostale znakove
koje su oni donijeli sobom, pa svi oni krenu u vojničkom
redu prema Saloni. A kako su oni iz ispitivanja saznali i za
3
vrijeme u koje se posadna straža vraćala s Dunava (to je bila
Velika i Sveta Subota), oni su sami stigli upravo na taj dan.
Kad su oni prišli blizu, glavnina vojske se skrila, a njih do
jednu tisuću, i to oni koji su uključeni u prevaru, koji su
dobili konje i odjeću Dalmatinaca, odjahali su ravno naprijed.
Oni u gradu, prepoznali su znakove i odjeću, a tako isto i
dan, jer je upravo toga dana bio uobičajeni red njihovog
povratka, otvorili su im sva vrata i primili ih s veseljem. Ali
oni, odmah čim su bili unutra, zauzeli su ulaze i znakovima
javili svoj uspjeh glavnini vojske, i dali su im znak da pojure
te udu zajedno s njima. I tako su oni sve u gradu stavili pod
mač i time su se napravili gospodarima cijele Dalmacije i
naselili su se u njoj. Samo se građanstvo na obali održalo
protiv njih, i nastavili su živjeti u vlasti Vizantinaca, budući
da su mogli živjeti pomoću mora. Tada Avari, vidjevši da je
to najbolja zemlja, naselili su se u njoj. Ali, Hrvati su u to
vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati
(Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro
braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i
dvije sestre, Touga i Bouga, i došli su sa svojim narodom u
Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Pošto su
jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su
nadvladali i pobili neke od Avara a ostale su prisilili na
podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta
po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci
Avara, i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali
kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, to su bijeli
Hrvati, i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni
Otonu, velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni
4
su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s
njima. Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio
odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian),
oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je
obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa
knezom Hrvatske. Hrvati u Dalmaciji bili su niz godina
podložni Francima, kao što su ranije bili u svojoj vlastitoj
zemlji, ali su njih Franci ugnjetavali takvom okrutnošću tako
da su ubijali i dojenčad te su ih bacali psima. Hrvati nisu više
mogli trpjeti takvo ponašanje Franaka, zbog toga su se
pobunili, te su pobili one Franke koje su imali za svoje
poglavare. Zbog toga na njih je krenula iz Franačke velika
vojska, pa iza kako su ratovali sedam godina, konačno su
Hrvati uspjeli nadvladati te razbiti Franke zajedno s njihovim
vođom kojemu je bilo ime Kotzilin (Kocil). Od toga vremena
su oni neovisni i samoupravni, i, oni su zahtijevali sveto
krštenje od biskupa Rima, i bili su poslani biskupi koji su
njih krstili, u vrijeme njihovog kneza Porinou. Njihova je
zemlja bila podijeljena u 11 županija a to su: Hlebiana,
Tzenzena, Emota, Pleba, Pesenta, Parathalassia, Brebere,
Nona, Tnena, Sidraga, Nina, a njihov ban (boanos) ima (u
vlasti) Kribasan, Litzan, Goutzeska. Sada, rečena Hrvatska i
ostale slavenske zemlje ovako su raspoređene: Duklja je
susjedna dračkim tvrđavama, mislim na Elis(Lješ) i
Elkunion(Ulcinj) i Antibarin(Bar), te se proteže sve do
Dekatere (Kotor), a na strani planine, zemlja je susjedna
Srbiji. Od grada Dekatera počinje područje Travunija, te se
proteže sve do Raguze(Dubrovnika), a na strani planine
zemlja je susjedna Srbiji. Od Raguze(Dubrovnika) počinje
5
kneževina Zahumlje i proteže se sve do rijeke Orontion
(Neretva), a na strani morske obale susjedna je Paganima, ali
na strani planine zemlja je susjedna Hrvatima na sjeveru a
naprijed Srbiji. Od rijeke Orontion počinje Paganija i proteže
se sve do rijeke Zentinas (Cetine), ona ima tri županije,
Rastoka i Mokro i Dalen. Dvije od ovih županija odnosno
Rastoka i Mokro, leže na moru, i imaju brodove, ali Dalen je
udaljen od mora, i oni tamo žive od poljoprivrede. Njima su
susjedna četiri otoka, Mljet, Krk, Brač i Hvar, najpogodniji
su i plodni, s napuštenim gradovima na njima i s mnogo
maslinika, na kojima su oni naseljeni i drže svoja stada, od
kojih žive. Od rijeke Cetine započinje zemlja Hrvatska i
proteže se uzduž, na strani obale sve do granica Istre, a to je
do grada Labina, a na strani planine, na neki način, prelazi
preko provincije Istre, a u području Cetine i Hlebena postaje
susjed Srbiji. To je zato što zemlja Srbija leži pred drugim
zemljama, ali na sjeveru ona je susjed Hrvatskoj a na jugu
Bugarskoj. Dakle, pošto su se rečeni Slaveni naselili, oni su
zaposjeli sve zemlje oko Dalmacije, ali su Bizantinski gradovi
zauzeli ostrva za obrađivanje i živjeli su od toga, otad su,
svakako, svakodnevno bili zarobljavani i uništavani od
Pagana, pa su napustili ona ostrva i odlučili obrađivati zemlju
na kopnu. Ali njih su zaustavili Hrvati, i to zato što još nisu
bili plaćali danak Hrvatima, a redovno su plaćali vojnom
zapovjedniku ono što sada plaćaju Slavenima. Spoznavši da
im je tako nemoguće živjeti, oni su pobjegli caru Bazilu(867-
886) te mu rekli sve ovo. I zato je slavni car Bazil odredio da
sve ono što je do tada plaćano strategu, oni od tada treba da
plaćaju Slavenima i s njima da žive u miru, a tek malo
6
plaćanja treba da daju strategu, kao sasvim jasan dokaz
podređenosti i podložnosti caru Bizantinaca i njegovom
strategu. I od tog vremena svi su ovi gradovi postali dužni
danka Slavenima, i oni su njima plaćali točno određene
iznose: grad Split 200 nomizmata, grad Trogir 100
nomizmata, grad Diadora 110 nomizmata, grad Opsara 100
nomizmata, grad Arbe 100 nomizmata, grad Bekla 100
nomizmata, što daje sveukupan iznos od 710 nomizmata,
osim vina i drugih dobara, koja su davanja veća od plaćanja u
novcu. Grad Raguza(Dubrovnik) smješten je između dvije
zemlje, Zahumlje i Travunije, oni imaju svoje vinograde u
obe zemlje, pa oni plaćaju arhontu(knezu) Zahumljana 36
nomizmata, a arhontu(knezu) Travunije 36 nomizmata.

Prethodno Sljedeće
poglavlje: poglavlje:
O O upravljanju
upravljanju carstvom/Gl.
carstvom XXXI. O
'
Hrvatima i
zemlji u kojoj
sad stanuju

7
Gl. XXXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj
sad stanuju
Hrvati, koji sada žive u predjelu Dalmacije jesu potomci
nekrštenih Hrvata, također zvanih Bijeli, koji žive iza Turaka
(Mađara), i u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede
imaju nekrštene Srbe. ,,Hrvati", na slavenskom jeziku znači:
,,oni koji imaju mnogo zemlje". Ti isti Hrvati su došli i
zatražili zaštitu kod Iraklija, cara Bizantinaca, prije nego što
su Srbi zatražili zaštitu tog istog cara Iraklija, i to u vrijeme
kad su Avari potukli i istjerali iz tih krajeva Rimljane koje je
car Dioklecijan doveo iz Rima u ove zemlje i tamo naselio, i
koji su bili nazvani ,,Rimljani" zbog toga što su bili preseljeni
iz Rima u te krajeve, ja mislim na one koji su sada nazvani
Hrvatska i Srbija. Ovi su isti Rimljani, protjerani od Avara u
doba tog istog cara Bizantinaca Iraklija, i njihove zemlje su
ostale puste. I tako su, po zapovijedi cara Iraklija, isti ovi
Hrvati potukli i protjerali Avare iz tih zemalja, i s dozvolom
cara Iraklija, oni su se naselili u toj istoj zemlji Avara, u kojoj
sada stanuju. Ovi isti Hrvati u to su vrijeme imali za kneza
oca Porge. Car Iraklije je poslao, i doveo iz Rima svećenike,
i učinio od njih jednog nadbiskupa i jednog biskupa i
svećenike i đakone, i pokrstio je Hrvate, a u to su vrijeme ovi
Hrvati imali Porgu za svog arhonta(kneza). Ova zemlja u
kojoj su se naselili sami isti Hrvati, bila je u prijašnje vrijeme
pod upravom cara Rimljana, pa se zbog toga u zemlji ovih
istih Hrvata nalazi palača i hipodromi cara Dioklecijana, još

2
sačuvani u gradu Saloni, blizu grada Splita. Ovi kršteni
Hrvati neće da ratuju protiv tuđih zemalja, izvan granica
svoje zemlje, jer su primili neku vrstu proročanskog
odgovora i zapovijedi od rimskog Pape, koji je u vreme
Iraklija, cara Bizantinaca, poslao svećenike i njih pokrstio.
To je zato što su poslije krštenja Hrvati napravili jedan
ugovor, potvrđen njihovim vlastitim rukama i čvrstim
obećanjem, i jamstvom u ime svetoga Petra apostola, da oni
nikada neće poći protiv neke strane zemlje i s njom ratovati,
nego će radije živjeti u miru sa svima koji su voljni jednako
tako postupati, i oni su od istog rimskog pape primili
blagoslov za taj čin, a to je (poruka) ako bi bilo koji stranci
pošli u rat protiv zemlje ovih istih Hrvata i nametnuli im rat,
tad će moćni Bog ratovati za Hrvate i zaštititi ih, a Petar,
Kristov učenik, dat će im pobjedu. A mnogo godina kasnije,
u vrijeme arhonta(kneza) Trpimira, oca arhonta(kneza)
Krešimira, tamo je došao iz Franačke, koja leži između
Hrvatske i Venecije, jedan čovjek po imenu Martin, pobožan
u najvećoj mjeri, i ako obučen u odijelo svetovnjaka, za kojeg
ti isti Hrvati jamče da je činio velika čuda, ovaj dobri čovjek,
koji je bio bolestan, i kome su bila odrezana stopala, tako da
su ga nosila četvorica nosača i odnosili tamo gde je on želio
ići, on je potvrdio tim istim Hrvatima zapovijed najsvetijeg
pape, da bi oni to trebali održavati tako dugo koliko će trajati
njihov život, a on im je sam izrekao u njihovu korist jedan
blagoslov, sličan blagoslovu koji im je izrekao Papa. Iz tog
razloga niti sagene niti kondure ovih Hrvata ne polaze u rat
protiv nikoga, osim ako pak neprijatelj ne dođe na njih, ne
nametne im rat. Ali ovim brodovima putuju oni Hrvati koji
3
se žele baviti trgovinom, putujući naokolo, iz grada u grad, u
Paganiji i u zalivu Dalmacije, sve do Venecije. Knez Hrvata
je od samog početka, to je čak od vladavine cara Iraklija, bio
podložan i podređen caru Bizantinaca, a nije bio nikad
podređen knezu Bugarske. Niti su Bugari ikada išli da ratuju
s Hrvatima, osim kada je Mihajlo ili Boris, arhont(knez)
Bugara, pošao protiv njih i zaratio, i kad nije mogao postići
nikakav uspeh, sklopio je s njima mir, i dao je Hrvatima
darove, i primio je od Hrvata darove. Ali, još nikada do sada
ovi Hrvati nisu plaćali danak Bugarima, i ako su često ova
dva (njihova kneza) davali poklone jedan drugomu za
prijateljstvo. U krštenoj Hrvatskoj nalaze se naseljeni gradovi
Nin, Biograd, Velica, Skradin, Livno, Stolpon, Knin, Karin i
Klavoka. Krštena Hrvatska može da spremi za rat čak do 60
tisuća konjanika i 100 tisuća pješaka, sagena čak do 80 a
kondura do 100. Sagene nose po 40 ljudi svaka, svaka
kondura po 20 ljudi a male kondure svaka do 10 ljudi. Ovu
veliku silu i mnoštvo vojske, imala je Hrvatska sve do
vremena kneza Krešimira. Ali poslije njegove smrti, njegov
je sin Miroslav, poslije četvorogodišnjeg vladanja, bio ubijen
od bana Pribine, pa su izbile mnoge svađe i različiti sukobi u
cijeloj zemlji, pa su se smanjile snage i konjice i pješaka i
sagena i kondura, za cijelo područje vladanja Hrvatske. A
sada ona ima 30 sagena... kondura velikih i malih... i
konjanika ... i pešaka ... Velika Hrvatska, takođe zvana i
,,Bijela", još je nekrštena, sve do dana današnjeg, kao što su i
Srbi koji su njeni susjedi. Oni mogu sakupiti manje
konjanika i manje pješaka nego što može krštena Hrvatska,
zbog toga što su oni stalno izloženi pljačkanju od Franaka,
4
Turaka(Mađara) i Pečenega. Oni niti imaju sagena niti
kondura niti trgovačkih brodova, zato što im je more jako
daleko, oni iz svojih krajeva zemlje treba do mora da putuju
30 dana. A more, do kojeg dođu nakon 30 dana je ono koje
je nazvano ,,crno".

Prethodno Sljedeće
poglavlje: poglavlje:
O upravljanju
O upravljanju O
carstvom/Gl.
carstvom/Gl. upravljanju
XXXII. O
XXX. Priča o carstvom
Srbima i
provinciji
zemlji u kojoj
Dalmaciji
sada stanuju

5
Gl. XXXII. O Srbima i zemlji u kojoj
sad stanuju

Ovaj članak ili

dio članka nije
O pokriven
upravljanju izvorima
carstvom/Gl. (literatura,
XXXII. O internetske
Srbima i stranice itd.).
zemlji u Pomozite Wikipediji
kojoj sada navođenjem
stanuju odgovarajućih izvora.

      Srbi (Serbloi) su potomci nekrštenih Srba, zvanih također

bijeli, koji žive iza Turske na mjestu zvanom Boiki, gdje im
je susjedna Franačka, kao i velika Hrvatska, nekrštena,
također nazvana bijela, i u tom su mjestu, dakle, ovi Srbi
živjeli od početka. Ali kad su dva brata naslijedili na vlasti
svoga oca u Srbiji, jedan od njih je uzeo polovinu naroda te
je zatražio zaštitu u Heraklije, imperatora Bizantinaca, i taj
isti imperator Heraklija primio ga je i dao mu mjesto u
pokrajini Soluna (Thessalonikes), da se tamo naseli, naime
Srbiji (Serblia), mjesto koje od toga doba nosi taj naziv.
»Srbi« na jeziku Bizantinaca je riječ koja označava
»robove«, a na tom jeziku obično se riječju
2
»serbula« označava obuću robova, a riječ
»tzerboulianous« označava one koji nose jeftinu, siromašku
obuću. Srbi su to ime dobili jer su postali robovi imperatora
Bizantinaca. Pa, poslije nekog vremena, ti su isti Srbi odlučili
poći u svoje vlastite kuće (vratiti se), a imperator ih je pustio.
Ali, kad su prešli rijeku Dunav (Danoubin) oni su promijenili
svoje mišljenje pa su poslali jednu molbu imperatoru
Herakliju, putem vojnog zapovjednika koji je tada bio u
Belegradonu, da bi on njima dao drugu zemlju za naseliti se.
A budući da ono što je sada Srbija i Paganija i takozvana
zemlja Zahloumon i Terbounia i zemlja Kanalita, bilo pod
upravom imperatora Bizantinaca, i budući da su te zemlje
bile opustošene od Avara (jer su iz tih zemalja oni istjerali
one Rimljane koji sada žive u Dalmaciji i Draču), stoga je
imperator naselio te iste Srbe u naznačene zemlje i oni su
postali podložnici imperatoru Bizantinaca, a imperator je
doveo svećenike iz Rima i njih krstio, i naučio ih da pravilno
obavljaju pobožnosti, i poučio ih u kršćanskom nauku.
      I od kada je Bugarska bila pod vladavinom Bizantinaca
(Romeja***), ... kada, dakle, kada je umro onaj isti knez koji
je zatražio zaštitu u imperatora, njega je naslijedio u
vladavini njegov sin, a zatim njegov unuk, i na takav način
nasljedni kneževi iz istoga roda. I poslije nekoliko godina od
njih se rodio Bojesesthlabos (Vojislav?), a od njega
Rodosthlabos (Radoslav?), a od njega Prosegoes (Prosigoj?),
a od njega Blastimeros (Vlastimir?), I sve do vremena ovoga
Blastimerosa Srbi su živjeli u miru s Bugarima (Boulgaroi),
kojima su bili susjedi i s kojima su imali zajedničku granicu, i
oni su bili prijateljski raspoloženi jedni prema drugima, i bili
3
su podložni i potčinjeni imperatoru Bizantinaca, i bili su mu
vrlo ljubazni. Ali tijekom vladanja tog istog Blastimerosa,
Presiam (Presiam), knez Bugara, započeo je rat protiv Srba, s
namjerom da ih stavi u svoju podložnost, ali i ako ih je tukao
tri godine, nije ništa postigao nego je čak izgubio vrlo mnogo
svojih ljudi. Poslije smrti kneza Blastimerosa, njegova su tri
sina, Mountemeros i Strotmeros i Goinikos naslijedili
vladanje Srbijom i podijelili su zemlju. U njihovo se vrijeme
podigao knez Bugarske, Mihael ili Boris, u želji da osveti
poraz svojega oca Presijama, i započeo je rat, i Srbi su ga
porazili na takav način da su zarobili i njegovog sina
Bladimerona, zajedno sa dvanaest glavnih velikaša. Tada je,
od žalosti za svojim sinom Boris bio prisiljen sklopiti mir sa
Srbima. Ali, spremivši se za povratak u Bugarsku, bojao se
da bi ga Srbi mogli dočekati negdje u zasjedi na putu i on je
molio za pratnju sinove kneza Mountimerona (Mutimira?)
Borena (Borena) i Stefanona, koji su ga otpratili u sigurnost
sve do granice u mjestu Rases. Za ovu uslugu Mihael ili Boris
dao im je obilne darove, a oni su dali njemu u zamjenu, kao
poklone za prijateljstvo, dva roba, dva sokola, dva psa i
osamdeset komada krzna što Bugari opisuju kao danak.
Kratko vrijeme poslije toga ta ista tri brata, kneževi Srbije,
posvađali su se i jedan od njih – Mountemeros - postigao je
veću vlast, te u želji da bude samovladar, zarobi ona dva
brata i predade ih Bugarima, zadržavajući uz sebe i brinući se
samo za sina brata Goinikosa, imenom Petros (Petar), koji je
pobjegao i došao u Hrvatsku, o čemu ćemo ubrzo govoriti.
      Već imenovani brat Stroimeros, koji je bio u Bugarskoj,
imao je sina Klonimerosa, kojega je Boris oženio Bugarkom.
4
Od njega se rodio Tzeesthlabos (Časlav?) u Bugarskoj.
Mountimeros, koji je protjerao oba svoja brata i uzeo vlast,
imao je tri sina Pribesthlabosa, Branona i Stefanova i poslije
njegove smrti njega je naslijedio njegov najstariji sin –
Pribesthlabos (Pribislav?). Zatim, poslije jedne godine, prije
spomenuti Petar, sin Goinikosa, došao je iz Hrvatske te je
potjerao s vlasti svog rođaka Pribesthlabosa (Pribislava) i
njegova dva brata, a oni su pobjegli i došli u Hrvatsku. Tri
godine kasnije Branon napadne na Petra ali je bio od njega
pobijeđen, zarobljen i oslijepljen. Dvije godine poslije toga,
Klonimeros, otac Tzeesthlabosa (Časlava?), pobjegao je iz
Bugarske i on također dođe i sa jednom vojskom ude u jedan
od gradova Srbije, Dostinikan, s namjerom da preotme vlast.
Petar napadne i ubije ga i nastavi vladati još 20 godina, a
njegova je vladavina počela za vrijeme vladanja Leontosa
(Lava), svetog imperatora, najblagoslovljenije uspomene,
prema kojem je on bio u podložnosti i podređenosti. On je
također sklopio mir sa Simeonom, knezom Bugara, i čak ga
je uzeo za kuma svojemu sinu. Zatim, poslije vremena u
kojem je vladao gospodin Leon, tadašnji vojni zapovjednik u
Durrahionu (Draču), protospatar Leon Rabdouhos, koji je
poslije toga bio počašćen čašću magistra i upravom vođenja
stranih poslova, došao je u Paganiju, koja je u to vrijeme bila
pod kontrolom kneza Srbije, s ciljem da se posavjetuje i
dogovori s tim istim knezom Petrom, o nekoj službi i poslu.
Mihael, knez Zahloumona (Zahumlja), radi ljubomore
izazvane tim činom, dojavi Simeonu, knezu Bugarske, da je
imperator Bizantinaca podmitio kneza Petra da uzme Turke
sa sobom i da pode protiv Bugarske. To je bilo u vrijeme kad
5
se dogodila bitka kod Ahelona, između Bizantinaca i Bugara.
Simeon, izbezumljen Ijutitošću, poslao je protiv Petra, kneza
Srbije, Sigritze Theodorona i pokojnog Marmaena sa
vojskom, a oni su uzeli sobom i mladog kneza Pavla
(Paulon), sina Branosovog (onoga) kojega je oslijepio Petar,
knez Srbije. Bugari su prevarno nastupili protiv kneza Srbije i
povezujući ga svezom kumstva i dajući prisegu jamstva da on
neće od njih imati nikakvih nevolja i tako su ga prevarili da
iziđe k njima i zatim odmah ga vezali i odveli u Bugarsku I
on je tamo umro u tamnici. Pavao, sin Branosov, zauzeo je
njegovo mjesto i vladao je tri godine. Imperator, gospodin
Romanos, koji je imao u Konstantinopolu mladoga kneza
Zahariju(Zaharias), sina Pribesthlabosa (Pribislava?), kneza
Srbije, uputio ga da bude knez u Srbiji i on je otišao i ratovao
ali je bio potučen od Pavla koji ga je zarobio te ga predao
Bugarima i njega su zadržali u tamnici.
      Onda, tri godine kasnije, kad se i sam Pavao suprotstavio
Bugarima, onu su poslali onoga Zahariju koji je prije bio
poslan od gospodina Romanosa, imperatora i on je protjerao
Pavla te je sam zauzeo vlast nad Srbima i odmah zatim,
znajući sva dobročinstva imperatora Bizantinaca, on raskine s
Bugarima, budući da nije imao želje da se njima pokorava,
nego je radije učinio da imperator Bizantinaca bude njegov
gospodar. I tako kad je Simeon protiv njega poslao vojsku
pod Marmaem i Sigritze Theodoronom, on je poslao njihove
glave I njihovu bojnu opremu, imperatoru Bizantinaca kao
znakove svoje pobjede (zato što je još trajao rat između
Bizantinaca Bugara), niti je ikada prekidao, kao i oni kneževi
koji su bili prije njega, slati poslanstva imperatoru
6
Bizantinaca i nastavio je biti u podređenosti i podložnosti
njima. Opet, Simeon posla drugu vojsku protiv kneza
Zaharije, pod Knenonom (Knenon) i Emnekona (Emnekon) i
Etzboklia (Etzboklias) i također, zajedno s njima
Tzeesthlabosa. Tada se Zaharije uplaši te pobjegne u
Hrvatsku, a Bugari su poslali poruku »županima« da oni
trebaju doći k njima I primiti Časlava (Tzeesthlabos) za
svoga kneza pa prisegom su ih prevarili i odveli čak do prvog
sela, odmah svezali te ušli u Srbiju, i uzeli sa sobom
sveukupan narod i stare i mlade, i odveli su ih u Bugarsku, a
samo neki su pobjegli i otišli u Hrvatsku i zemlja ostade
pusta. Zatim, u to vrijeme ti isti Bugari pod Algobotourom
uđoše u Hrvatsku ratovati i tamo su oni svi bili pobijeni od
Hrvata. Sedam godina kasnije Tzeesthlabos je pobjegao od
Bugara sa još četvoricom i ušli su u Srbiju iz Preslava
(Presthlabon) i našli su u zemlji ne više nego samo 50 ljudi,
bez žena ili djece, koji su preživljavali lovom. S ovima on je
zaposjeo zemlju i poslao poruku imperatoru Bizantinaca,
tražeći njegovu pomoć i potporu i obećavajući da će mu
služiti, i biti poslušan njegovim zapovijedima kao što su bili i
kneževi prije njega. I otada unaprijed, imperator Bizantinaca
neprekidno mu je činio dobročinstva, tako da su Srbi živeći u
Hrvatskoj I Bugarskoj i drugim zemljama koje je Simeon
rastjerao pridružili se njemu kad su čuli za sve ovo. Još više
mnogi su pobjegli iz Bugarske i ušli u Konstantinopol i njih
je imperator Bizantinaca obukao i opreminio i poslao
Tzeesthlabosu (Časlavu). I, od bogatih darova imperatora
Bizantinaca on je sredio i naselio zemlju pa je, kao i prije,
ostao podložan i poslušan imperatoru Bizantinaca, pa je
7
suradnjom i mnogim dobročinstvima imperatora ujedinio tu
zemlju, i u njoj učvrstio svoju vladavinu. Knez Srbije, već iz
početka, a to znači iz vremena imperatora Heraklija, bio je
podređen i podložan imperatoru Bizantinaca, a nikad nije bio
podložan knezu Bugarske. U krštenoj Srbiji su naseljeni
gradovi Destinikon, Tzernabouskei, Meguretous, Dresneik,
Lesnek, Salenes, a u zemlji Bosona (Bosna?) Katera i
Desnek.

Prethodno Sljedeće
poglavlje: poglavlje:
O upravljanju O upravljanju
O
carstvom/Gl. upravljanju carstvom/Gl.
XXXI. O XXXIII. O
carstvom
Hrvatima i Zahumljanima
zemlji u kojoj i zemlji u kojoj
sad stanuju sada stanuju

8
Gl. XXXVI. O Paganima koji se takođe
zovu Neretvljani i zemlji u kojoj sada
stanuju
Zemlju u kojoj sada stanuju Pagani ranije su takođe
posjedovali Romani koje je car Dioklecijan preselio iz Rima
i naselio u Dalmaciji. Isti Pagani vode porijeklo od
nekrštenih Srba iz onog vremena u kojem je njihov poglavar
zatražio zaštitu cara Iraklija. Ova je zemlja također bila
podjarmljena od Avara i opustošena, a ponovno naseljena u
vrijeme cara Iraklija. Nazvani su Pagani zato što nisu
prihvatili krštenje u vrijeme kad su svi Srbi primili krštenje.
Naziv pagani na jeziku Slavena znači nekršteni ali na jeziku
Romeja njihova zemlja se zove Arenta (Neretva) pa se i oni
nazivaju Arentani (Neretvljani) sa strane istih Romeja. U
Paganiji su naseljeni gradovi Mokro, Verulja (Vrulja), Ostrok
i Slavinec (Gradac). Uz to oni posjeduju i ova ostrva: veliko
ostrvo Korčula, na kom postoji i grad, drugo veliko ostrvo
Mljet, koje spominje sveti Luka u Djelima Apostolskim, pod
imenom Melita, na kome je zmija ugrizla Svetog Pavla za
prst, a koju je on bacio u vatru, drugo veliko ostrvo Hvar,
drugo veliko ostrvo Brač. Tu postoje i druga ostrva koja nisu
pod vlašću istih Pagana: ostrvo Hoara (?Sušac?), ostrvo Vis,
ostrvo Lastovo.

Prethodno O Sljedeće