1.

CIVILIZACIJE

Kroz ljudsku povijest su dodiri između civilizacija bili isprekidani ili

nepostojeći. S početkom novog vijeka, svjetska politika poprimila je dva okvira. U
razdoblju od više stotina godina, nacionalne države kao što su Britanija, Francuska,
Španjolska, Austrija, Pruska i Njemačka tvorile su višesmjerni međunarodni sustav
unutar zapadne civilizacije. Međuodnos ovih država izražavao se kroz natjecanje i
ratovanje. U isto vrijeme, ove zapadne nacije su širile svoj utjecaj na druge
civilizacije kroz pokoravanje, kolonizaciju i druge sustave kontrole.
Za vrijeme Hladnog rata, svjetska politika postala je dvosmjerna, a svijet je
bio podijeljen na tri dijela. Skupina većinom bogatih i demokratskih zemalja
predvođena SAD-om bila je uključena u sveobuhvatno ideološko, političko,
ekonomsko i ponekad vojno nadmetanje sa skupinom donekle siromašnijih
komunističkih društava vođenih od strane Sovjetskog saveza. Većina ovih sukoba
događala se u zemljama tzv. Trećeg svijeta, koji se sastojao od uglavnom siromašnih
zemalja kojima je nedostajala politička stabilnost. Te države su tek nedavno postale
neovisne i nazivale su se nesvrstanima.
Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća komunistički svijet se urušio, a sustav
koji je bio na snazi za vrijeme Hladnog rata postao je dio povijesti. U svijetu poslije
Hladnog rata, najveće razlike između ljudi nisu ideološke, političke ili ekonomske.
Kultura je ono presudno. Ljudi i društva pokušavaju odgovoriti najosnovnija pitanja
s kojima se čovjek može suočiti: Tko smo mi? A odgovor na ova pitanja ljudi
pronalaze u onome što im najviše znači. Ljudi se određuju u okvirima predaka,
religije, jezika, povijesti, vrijednosti, običaja i ustanova. Poistovjećuju se s kulturnim
grupama: plemenima, etničkim skupinama, religijskim zajednicama, nacijama i na
najširoj razini, civilizacijama. Ljudi koriste politiku kako bi odredili svoj identitet, a
ne samo za promicanje vlastitih interesa. Znamo tko smo tek onda kad znamo tko
nismo i često samo onda kad znamo protiv koga smo. Ovo spoznavanje identiteta
kroz suprotnosti nije nikakva novina, već će grčki filozof Heraklit reći: „Ime Pravde
ne bi poznavali kad ne bi bilo nepravde“.
 Nacionalne države ostale su glavni akteri svjetskih odnosa. Njihovo
ponašanje određeno je potragom za moći i bogatstvom, ali je određeno i kulturnim
sličnostima i razlikama. Najvažnije skupine država nisu više tri bloka iz vremena
Hladnog rata, nego sedam ili osam svjetskih civilizacija. Nezapadna društva,
posebice ona s područja istočne Azije, razvijaju ekonomsku moć i stvaraju temelj za
napredni vojni i politički utjecaj. Kako im raste moć i samopouzdanje, nezapadna
društva stvaraju vlastite kulturne vrijednosti i odbijaju one nametnute od strane
Zapada. Henry Kissinger predviđa kako će međunarodni sustav 21. stoljeća
sadržavati najmanje šest velikih sila, SAD, Europu, Kinu, Japan, Rusiju i vjerojatno
Indiju, s mnoštvom srednjih i manjih zemalja. Kissingerovih šest velikih sila su
ujedno i dio pet jako različitih civilizacija, s time što se nikako ne smije zaboraviti na
važne islamske države, čije strateške lokacije, veliki broj stanovnika i naftne rezerve
pridonose tome da ih se gleda kao utjecajnu silu u svjetskim odnosima. U ovom
novom svijetu, lokalna politika je politika etniciteta, globalna politika je politika
civilizacija. Umjesto rivalstva supersila, na snagu stupa sukob civilizacija. U ovome
novom svijetu, najveći, najvažniji i najopasniji sukobi će biti ono između ljudi
različitih kultura, a ne sukobi različitih društvenih klasa.
Civilizacije se razlikuju po u velikoj mjeri po filozofskim pretpostavkama,
vrijednostima koje leže u temelju civilizacija, društvenim odnosima, običajima i
sveukupnim pogledima na svijet. Ponovno oživljavanje religije u većem dijelu svijeta
naglašava ove kulturne razlike. Iako se kulture mogu mijenjati, a time i njihov utjecaj
na politiku i ekonomiju, korijen glavnih razlika u političkom i ekonomskom razvoju
velikih civilizacija možemo pronaći u njihovim različitim kulturama. Izvor uspjeha
istočnoazijske ekonomije može se pronaći u njihovoj kulturi, koju se također može
gledati i kao razlog zbog kojeg ova društva imaju problema u ostvarivanju stabilnih
demokratskih sustava. Slična situacija je i u zemljama u kojima prevladava islamska
kultura.
Iako je zapadna civilizacija krajem 20. stoljeća bila najmoćnija od svih, moć
ove civilizacije u odnosu na druge polagano pada. Dok Zapad pokušava potvrditi
svoje vrijednosti i zaštiti svoje interese, druge civilizacije imaju razne mogućnosti.
Tako neke od njih odlučuju pratiti zapadnu civilizaciju, dok neke druge, kao što bi
bila Konfucijanska ili Islamska društva, odlučuju proširiti svoju ekonomsku i vojnu

1
moć kako bi se oduprli i donekle dosegli ravnotežu sa Zapadom. Tako će središte
svjetske politike u dobu poslije Hladnog rata biti odnos između zapadne i nezapadnih
civilizacija.

1.1. Odnos između civilizacija

Kako bi na što jasniji način razumjeli svijet i odnose u njemu, potrebna nam
je jedna vrsta pojednostavljene karte, neku teoriju po kojoj ćemo svrstavati sve
svjetske kulture i tumačiti njihove odnose. Krajem Hladnog rata se tako pojavljuju
više teorija o tome kako svijet funkcionira ili kako bi to rekao Thomas Kuhn, više
paradigmi.

1.1.1. Jedan svijet

Jedna paradigma koju se često naglašavalo nakon završetka Hladnog rata je

bila ona o kraju svih svjetskih sukoba i nastanku sklada u svijetu. Jedan od glavnih
zagovornika ove teze bio je Francis Fukuyama sa svojom tezom o kraju povijesti. Po
njemu možda svjedočimo kraju povijesti kao takve: tj. krajnjoj točki ideološke
evolucije čovječanstva i općem prihvaćanju zapadne liberalne demokracije kao
krajnjeg oblika ljudske vladavine. Iako su u zemljama trećeg svijeta i dalje mogući
sukobi, svjetski sukobi su gotovi. Najveće promjene po njemu su se dogodile u
bivšim komunističkim zemljama, Kini i SSSR-u. Iako se još ponegdje mogu pronaći
zagovornici marksističkih ideja, liberalna demokracija je trijumfirala na svjetskoj
razini. Budućnost će biti posvećena rješavanju dosadnih ekonomskih i tehničkih
problema, a ne velikih borbama oko ideja.

1.1.2. Mi nasuprot njima

Kako god se na kraju velikih sukoba javljaju zamisli o jednom svijetu, tako se
tijekom ljudske povijesti javljaju zamisli o bipolarnoj podijeljenosti svijeta. Ljudi
stalno imaju potrebu dijeliti ljude na nas i njih, na vlastitu grupu i ostale izvan te
grupe, na civilizirane nasuprot barbarima. Tako smo kroz povijest susretali podjele

2
na Istok i Zapad, na Sjever i Jug, itd. U islamskim zemljama bila je uvriježena
podjela na zonu mira (Dar al-Islam) i zonu rata (Dar al-Harb), podjela koja se
izvrsno oslikavala u vrijeme hladnog rata.
I današnje društvo bi mogli podijeliti na zemlje koje su bogate, gospodarski
razvijene i suvremene, dok bi na drugoj strani mogle biti nerazvijene, siromašne i
tradicionalne zemlje. Ovoj ekonomskoj podjeli bi povijesno odgovarala kulturološka
podjela između Istoka i Zapada, iako se ova druga podjela više temelji na
vrijednostima, filozofiji i načinu života koji joj leže u korijenu. Iako ova podjela
donekle održiva, pri pažljivijem promatranju vide se i njeni nedostatci. Tako je
primjerice kulturološka podjela na Istok i Zapad neodrživa zbog toga što nezapadne
kulture ne dijele neke velike zajedničke karakteristike, osim činjenice da ne
pripadaju Zapadu. Afrička, japanska, kineska i islamska kultura imaju malo toga
zajedničkog i moglo bi se reći da je spomenuta dihotomija samo mit stvoren od
strane Zapada, kako bi sebe prikazali kao superiorne u odnosu na nezapadne zemlje.
Možda bi bilo točnije govoriti o zapadnim i ostalim zemljama.

1.1.3. Oko 184 države

U vrijeme poslije Hladnog rata također se pojavljuje tzv. realistička teorija

međunarodnih odnosa. Po ovoj teoriji, glavni i jedni akteri u svjetskoj politici su
države. Između država vladaju kaotični odnosi pa svaka država pokušava
maksimalno povećati svoju moć. Kad neka država opazi kako neka druga država
povećava svoju moći i time postaje potencijalna prijetnja, i ona će pokušati zaštiti
svoju sigurnost kroz sklapanje saveza s drugim državama i uvećanje svoje moći.
Iako je ova paradigma korisna polazišna točka pri analizi svjetskih odnosa,
ona ima svojih mana. Po njoj sve države svijeta na isti način shvaćaju svoje interese.
Iako je činjenica da države definiraju svoje interese u okviru moći, to često nije
jedini kriterij. Kada bi moć bila jedini činitelj koji je u igri, zapadnoeuropske države
bi poslije II. svjetskog rata koalirali sa SSSR-om kako bi mogli odgovoriti na moć
SAD-a. no to se ipak nije dogodilo budući da su u igri bili i drugi politički, ideološki
i ostali ciljevi. Države sa sličnim vrijednostima i interesima će uvijek biti bliži
saveznici, nego države koje imaju suprotne interese i različitu kulturnu pozadinu.

3
 U današnjem svijetu je vidljiv pomak moći sa država na neke međunarodne
institucije, što se pogotovo očituje u Europi. Regionalni, provincijski i lokalni organi
vlasti na sebe preuzimaju više političke moći. Državne vlade su također u velikoj
mjeri izgubile moć kontroliranja ulijeva i izlijeva novca iz njihovih država, što se
također može reći i za promet ideja, tehnologija, dobara i ljudi. Tako se slika
današnjeg društva sve više mijenja iz one koja je bila aktualna od Westfalskog
sporazuma, prema kompleksnoj i višeslojnoj slici koja više sliči onoj koja je na snazi
bila u srednjem vijeku.

1.1.4. Čisti kaos

Slabljenje moći država i pojavljivanje propalih država pridonose četvrtoj

slici, onoj svijeta u bezvlašću. Ovdje se naglašava slom državne moći, raspadanje
država, pojačavanje plemenskih etničkih i religijskih sukoba, pojavljivanje
međunarodnih kriminalnih organizacija, gomilanje broja izbjeglica, razvijanje
nuklearnog oružja i drugog oružja za masovno uništenje, širenje terorizma i
množenje pokolja i etničkog čišćenja. Iako i ova teorija pruža donekle dobru sliku
stanja stvari u svijetu, također treba spomenuti i njene nedostatke. Slika svijeta kao
stanja potpune anarhije ne može objasniti svijet poredak događaja u njemu i njihovu
procjenu. Tako se iz nje teško mogu iščitati trendovi, različite vrste kaosa i njihovi
uzroci i učinci koje ostavljaju.

1.1.5. Pravo stanje stvari

Po Huntingtonu, svaka od ovih teorija ima ozbiljnih nedostataka, a najbolja

slika svijeta bi bila ona u kojoj imamo sedam ili osam civilizacija. Ova paradigma
bolje opisuje stvarnost od paradigmi jednog svijeta i bipolarne paradigme, koje stvari
pokušavaju previše pojednostaviti. Ona je također i realističnija od kompleksne slike
zasebnih država ili slike potpunog kaosa. U njoj se ogleda jasan okvir za
razumijevanje svijeta, razlikovanje važnih od nevažnih detalja, predviđanja budućih
razvoja događaja i pružanje smjernica za buduće djelovanje.

4
5
 2. CIVILIZACIJE U POVIJESTI I DANAS

O razvoju čovječanstva može se govoriti samo kroz okvir razvoja civilizacije.

Početak civilizacije seže sve od Sumera i Egipta civilizacije, preko Grčke i
civilizacija srednje Amerike do civilizacija obilježenih kršćanstvom i islamom. Uz
ove civilizacije vrijedi još spomenuti hinduističku i kinesku civilizaciju. Civilizacije
su specifične po tome što su ljudima nudile najširu identifikaciju.
Kad se priča o pojmu civilizacije, prvo treba napraviti razliku između
civilizacije u jednini, pojma koji je nastao u 18. stoljeću u Francuskoj i označavao je
ono što je razvijena društva razlikovalo od primitivnih, naime pismenost, društvenu
uređenost i urbaniziranost. Ovaj pojam je trebao postati ono čime bi se prosuđivala
društva i određivalo ispunjavaju li mjerila potrebna da bi ostali dijelom tadašnjeg
međunarodnog društva. S druge strane, velik broj ljudi je govorio o civilizacijama u
množini, niječući da postoji neki jedinstven standard koje društvo treba ispuniti da bi
bilo civilizacija i prihvaćajući da je svako društvo civilizirano na svoj način.
Uz pojam civilizacije često se veže i pojam kulture, gdje se oba pojma odnose
na sveukupni način života neke zajednice, samo što je civilizacija kultura koja je
poprimila veće razmjere. Možemo susresti i razne definicije pojma civilizacije, pa će
Braudel reći kako je civilizacija kulturni prostor ili područje, skup kulturnih obilježja
i pojava, dok će Wallerstein reći kako o civilizacije trebamo govoriti kao o
posebnom spoju svjetonazora, običaja, struktura i kulture koji čine neku vrstu
povijesne cjeline koja koegzistira s drugim vrstama ove pojave. Kroz ljudsku
povijest najčešći element koji je bio središte civilizacije bila je religija.
Tako za civilizaciju možemo reći kako je ona najšira razina kulture. Iako se
kultura nekog mjesta ili pokrajine može razlikovati u odnosu na neku drugu,
pokrajinu, tako će selo u južnoj Italiji biti po nečemu različito od sela u sjevernoj
Italiji, a još više od sela u Njemačkoj, no oni će ipak pripadati zajedničkoj
civilizaciji, nasuprot nekim drugim civilizacijama kao što bi bile kineska ili
hinduistička. Civilizacije također nemaju jasno izražene granice, precizne početke i
krajeve, jer ljudi mijenjaju i prilagođavaju svoj identitet te tako preoblikuju
civilizaciju. Za njih također vrijedi da su najdugovječnije ljudske tvorevine, iako su
konačne kao i sve ostalo što je čovjek stvorio. Treba napomenuti da civilizacije nisu

6
statične, odlikuje ih izuzetna dinamika, one evoluiraju, rastu, padaju, spajaju se i
dijele, a neke od njih nestaju i gubi im se svaki trag. Tako će Quigley reći da svaka
civilizacija prođe kroz sedam razdoblja, miješanje, sazrijevanje, širenje, doba
sukoba, doba općeg carstva, propadanje i osvajanje.

2.1. Najveće svjetske civilizacije

Znanstvenici nisu postigli konsenzus oko toga koliko odvojenih civilizacija

možemo razlikovati. Huntington navodi osam glavnih svjetskih civilizacija, redom
kineska (sinička), japanska, hinduistička, Islamska, zapadna, latinoamerička, ruska
(pravoslavna) i afrička.
Svi stručnjaci se slažu kako se mogu razlikovati jedna ili dvije kineske
(siničke) civilizacije. Ova dvojba se javlja zbog toga što neki smatraju kako su stara i
nova kineska civilizacija različite. Njezini počeci sežu još 1500 godina prije Krista, a
jedan od važnijih utjecaja na nju je ostvarilo konfucijanstvo. Neki će znanstvenici
također spojiti japansku s kineskom civilizacijom i zajedničkim ih imenom nazvati
dalekoistočnom civilizacijom, dok većina ipak prepoznaje japansku civilizaciju kao
zasebnu. Ona proizlazi iz kineske civilizacije između 100-te i 400-te godine nove
ere.
Na indijskom potkontinentu može se uočiti jedna ili više civilizacija, koje se
smjenjuju, a koje se zajedničkim imenom nazivaju indijskom ili hinduističkom
civilizacijom. Ovdje je također bolje koristiti izraz hinduistička, nego indijska,
budući da se civilizacija proteže izvan Indije kao države, što je također bio slučaj sa
kineskom tj. siničkom civilizacijom.
Islamska civilizacija pojavljuje se kao odvojena civilizacija na arapskom
poluotoku u sedmom stoljeću poslije Krista, a kasnije se širi na sjevernu Afriku,
pirinejski poluotok, u središnju Aziju, na indijski potkontinenti jugoistočnu Aziju.
Za zapadnu civilizaciju se obično kaže kako nastaje između 700.-te i 800.-te
godine poslije Krista i ima tri glavne sastavnice, europski, sjevernoamerički i
latinskoamerički dio. Latinoamerička civilizacija ima svoje razlikovne odlike u
odnosu na zapadnu civilizaciju Europe ili sjeverne Amerike. Najistaknutije su

7
očuvanje katoličkog identiteta kroz svoje cijelo postojanje, što nije bio slučaj u druga
dva dijela, i uklapanje u sebe domorodačke kulture, koje su u sjevernoj Americi
skoro istrebljene, a u Europi ih nije ni bilo. Zbog ovih razloga, a i zbog nekih
ekonomsko-političkih činitelja, latinska Amerika može se gledati kao zasebna
civilizacija. Za zapadnu civilizaciju je specifično to što su njeni glavni sastavni
dijelovi, sjeverna Amerika i Europa dugo bili u kulturološkom sukobu, gdje je
Amerika predstavljala zemlju slobode, jednakosti i mogućnosti, dok je Europa bila
sinonim za ugnjetavanje, klasni sukob i nazadnost. Ovo je bio slučaj sve dok se
Amerika nije pojavila kao činitelj na svjetskoj sceni, kada je uslijedilo
izjednačavanje identiteta, pa se danas Amerika shvaća ne samo kao dio, nego kao i
perjanica zapadne civilizacije.
Iako je afrička civilizacija bila pod utjecajem raznih kolonijalnih sila, gdje je
na sjeverni dio utjecala islamska kultura, a na ostatak europske kolonijalne sile, a i
utjecaj raznih plemenskih kultura je dosta jak, ipak se može reći da u novije izranja
jedinstveni afrički duh i da bi se afrički kontinent ispod Sahare mogao oblikovati u
zasebnu civilizaciju, s Južnoafričkom republikom kao predvodnikom.

2.2. Odnosi između civilizacija

U početku razvoja civilizacija, susreti između njih su bili rijetki. Samo je mali
broj civilizacija postojao u isto vrijeme, a budući da su rijetko postojale na istom
mjestu, mogućnost interakcije bila je znatno smanjena. Ovo se donekle mijenja u
klasično doba, kada se u isto vrijeme razvijaju grčka, perzijska i kineska kultura.
Zamislima i izumima je trebalo dugo vremena da dođu iz jedne civilizacije u drugu.
Tako je papir u kini uveden u drugom stoljeću poslije Krista, da bi preko središnje
Azije, sjeverne Afrike i Španjolske došao do sjeverne Europe tek u trinaestom
stoljeću. Slično je bilo s još nekim izumima, kao što su barut ili tiskarski stroj.
Najveći kontakti između civilizacija događali su se kroz osvajanja i
pokoravanja jedne civilizacije od strane druge. Ovi kontakti su bili veoma kratki, a
civilizacije su najviše trgovale i ratovale u svojim granicama. U novom vijeku
kontakti između civilizacija se intenziviraju. Ovo doba je također obilježeno

8
usponom europske kršćanske civilizacije. U svom nastanku, u sedmom i osmom
stoljeću, ova civilizacija je bila daleko iza drugih kao što su kineska, islamska ili
bizantska civilizacija. No u sljedećih tisuću godina europska kršćanska civilizacija
izrasti će u najmoćniju civilizaciju svijeta. Europske države kroz kolonizaciju
počinju prenositi svoje vrijednosti drugim civilizacijama pa tako sredinom 18.
stoljeća imamo situaciju da je cijela zapadna polutka i veliki dijelovi Azije pod
europskom kontrolom. Stanje se mijenja krajem 18. stoljeća kada se SAD, a za njim i
većina latinske amerike odvaja od europske vlade i postiže nezavisnost. No pri kraju
19. stoljeća, obnovljeni europski imperijalizam proširuje svoju kontrolu nad skoro
čitavom Afrikom, učvršćuje svoju vlast u Indiji i Bliskom istoku pa tako pri početku
I. svjetskog rata europske sile kontroliraju 84% kopnene površine Zemlje.
Razlozi zbog kojih je europska tj. zapadna civilizacija uspjela podvrći ovoliki
dio svijeta svojoj kontroli su tehnološki i organizacijski. Razvila su se sredstva
navigacije po oceanima, što je omogućilo dosezanje dalekih zemalja, a razvile su se i
vojne sposobnosti kako bi se te zemlje mogle pokoriti. Zapadne sile su bile na višem
stupnju vojne organizacije, što je značilo disciplinu, istreniranost, nadmoćna oružja,
prijevoz, logistiku i bolje medicinske usluge.
U 20. stoljeću odnosi između civilizacija pomaknuli su se iz faze dominacije i
jednosmjernog utjecaja jedne civilizacije na druge u fazu intenzivne, stalne i
višesmjerne interakcije između svih civilizacija. Ovo je doba kad se zaustavlja
širenje zapadne civilizacije i kada počinje pobuna protiv zapada. Iako je zapadna
civilizacija ostala važan činitelj u svjetskim odnosima, njena moć i utjecaj u odnosu
na druge civilizacije su znatno opali. U dvadesetom stoljeću se također stanje unutar
zapadne civilizacije promijenilo, pa se tako prešlo iz stanja međusobnog rata u stanje
savezništva, s postojanjem dvaju poluopćih država, Sad-om i EU.
Važno je primijetiti kako se u posljednjih 30 godina perspektiva ipak okreće
pa se tako više zapadna civilizacija ne gleda kao najmoćnija, univerzalna civilizacija
koja treba služiti kao prototip civilizacije, nego se usvaja stajalište o postojanju više
glavnih svjetskih civilizacija u međusobnoj interakciji.

9
 3. CIVILIZACIJE KAO KONTINUITETI

Ni pretpovijest ni najnovija povijest ne mogu se izdvojiti iz cjeline povijesti.

Same za sebe ne mogu se istinski upoznati ni prošlost ni sadašnjost. S tvrdnjom da je
“nosilac povijesti čovjek“ određuje se i vrijeme kada počinje sama povijest.
Povijest neke civilizacije jest traganje, među starim koordinatama, za onima
koje i danas ostaju valjane. Nije riječ da nam povijest kaže sve ono što se može znati
[...], već sve ono što iz tog nekadašnjeg života ostaje djelotvorno čak i danas [...], da
nam pokaže sve ono u čemu se prelamaju prošlost i sadašnjost, često udaljene
stoljećima i vjekovima.
Civilizacije nemaju jasno iscrtanih granica niti preciznih početaka i svršetaka.
Ako govorimo o civilizaciji, znači da govorimo o prostorima, zemljama, reljefima,
klimama, vegetacijama, životinjskim vrstama, danim ili stečenim prednostima.
U znaku danih prednosti svaka će civilizacija biti kći neposrednih povlastica
koje je čovjek rano prigrabio. Tako su na početku vremena riječne civilizacije starog
svijeta cvale duž Žute rijeke (kineska civilizacija), Eufrata i Tigrisa (Sumer, Babilon,
Asirija), Nila (egipatska civilizacija). Isto su tako cvale talasokratske civilizacije,
kćeri mora: Fenikija, Grčka, Rim (ako je Egipat dar Nila, onda su one dar
Sredozemlja); ili skup snažnih civilizacija sjeverne Europe, usredotočenih na Baltik i
Sjeverno more. Ne treba zaboraviti ni sam Atlantski ocean s njegovim perifernim
civilizacijama.
Poistovjećenje civilizacija s carstvima omogućuje u XIX. stoljeću, ponegdje
čak i prije, poistovjećenje civilizacije i nacije: moguće je opisati francusku,
njemačku, kinesku civilizaciju kroz njihove naročite, katkad osebujne i korisne,
katkad besmislene i štetne ustanove i tehnike. Ustanove i tehnike, pojačane nacijom i
napretkom, ostaju jedan od temeljnih odrednica opisa civilizacije, načina na koje
grupe ljudi trajno odgovaraju na izazove drugih ljudi, drugih grupa i svijeta oko njih.
Države svoje interese određuju prema snazi, no također i prema mnogočemu
drugom.
Nacije su dio civilizacije, ali civilizacija nije dio nacije. Pojam nacije povezan
s pojmom civilizacije ustvari je i koristan i štetan. Koristan jer umnožava, štetan jer

10
hijerarhija uvijek povlaštenom drži jednu naciju spram druge, jer su civilizacije koje
nacije ne poznaju odmah izbačene iz igre. Zato i je i Srednjovjekovlje dugo smatrano
mrakom čovječanstva: nije bilo nacija za koje bi se čovjek uhvatio, nije bilo
napretka, nije bilo razuma.
Bića smo ovisna o “kulturi“ u najužem smislu, ne možemo bez znanja koja
nisu urođena. Bez pomoći drugih ljudi i njihova svladavanja prirode i međusobne
komunikacije ne možemo preživjeti.

3.1. Utjecaj industrijalizacije i tehnike na civilizacije

Hoće li moderna civilizacija, civilizacija stroja a uskoro i elektroničkog

mozga, automatike, atomske energije, ujednačiti svijet, učiniti da nestanu pojedine
civilizacije? Postoji pretpostavka da sve veće interakcije među narodima – trgovina,
ulaganje, turizam, mediji, elektronička komunikacija općenito – stvaraju zajedničku
svjetsku kulturu. Mehanizacija je sa svojim brojnom posljedicama sigurno sposobna
iskriviti, uništiti i ponovno izgraditi mnoga ustrojstva civilizacije. Ali ne sva. Ona
sama po sebi nije civilizacija. Tvrditi to značilo bi kazati da je današnja Europa
nanovo rođena u vrijeme industrijske revolucije, premda je ova za nju bila brutalan
potres. Razmišljajući, uostalom, o narodima Europe možemo dozvoliti jaku sumnju u
moć mehanizacije da ujedini i ujednači svijet. Budući da su već dio zajedničke
civilizacije, civilizacije kršćanskog i humanističkog Zapada, povučene gotovo
istovremeno, prije više od jednog stoljeća u istu pustolovinu industrijalizacije, i
oboružane istom tehnikom, znanošću, istovrsnim institucijama, svim društvenim
oblicima koje nameće mehanizacija, ti bi narodi morali već poodavno izgubiti one
jake osobitosti koje dozvoljavaju da govorimo o francuskoj, njemačkoj, engleskoj,
mediteranskoj civilizaciji... No dovoljno je da Francuz prijeđe La Manche, da Englez
stupi na kontinent, da Nijemac dođe u Italiju pa da se bez ikakve muke uvjere da
industrijalizacija nije izjednačavanje. Ako je tehnika nesposobna da uništi regionalne
partikularizme, kako bi mogla poništiti snažne osobitosti kakve su velike civilizacije,
zasnovane na sasvim različitim religijama, filozofijama, ljudskim i moralnim
vrijednostima?

11
 4. MODERNIZACIJA ILI TRAGIKA
CIVILIZIRANOG ČOVJEKA?

Danas više no ikad potrebno je postaviti pitanje: je li moderna civilizacija,

koja je plod stoljetnih nastojanja čovječanstva oko usavršavanja ljudskog života,
dobra ili zla, korisna ili štetna? Japan je zapravo vodio odbojnu politiku od svojih
prvih dodira sa Zapadom 1542. godine do sredine devetnaestog stoljeća. Nekoliko je
stoljeća i Kina nastojala zabraniti svaku znatniju modernizaciju ili pozapadnjačenje.
Jesu li uvjeti čovjekova života, koje je ona ostvarila takvi, da on može mirno i
slobodno gledati u budućnost? Ili imade u našoj civilizaciji uza sav vanjski sjaj i
savršenost nešto trulog, što ugrožava sam naš opstanak? Napreduje li civilizirani
čovjek ili degenerira? Odgovor američkog liječnika Carrela u knjizi Nepoznati čovjek
je odlučno negativan.

Mi ne možemo naprijed. Mi smo nesretni. Mi se raspadamo duševno i duhovno. Ne

slabe li upravo najviše oni narodi, gdje je civilizacija na najvišem stupnju? Oni se
rapidnom brzinom vraćaju natrag u barbarstvo. Na društvenoj razini, modernizacija
pojačava gospodarsku, vojnu i političku moć društva u cjelini [...], na pojedinačnoj
razini, modernizacija stvara osjećaj otuđenosti i izgubljenosti, jer tradicionalne veze
i socijalni odnosi pucaju, što dovodi do krize identiteta [...]. Naša civilizacija kao i
one, koje su je prethodile, stvorila je takove uvjete života, u kojima poradi razloga,
što ih mi ne znamo, sam naš život postaje nemoguć.

To znači, da je moderna civilizacija, od koje su mnogi očekivali sve, i koju su

dapače proglasili religijom novoga čovjeka, da je ta civilizacija strahovito zatajila i
razočarala. Doživjela je fijasko. I ne samo to, nego je postala prava opasnost za
čovjeka i civilizaciju. Ona kao da rastače u čovjeku najbolje snage njegove naravi.
Zato je odmah potrebno postaviti [...] pitanje: koji su uzroci, da je moderna
civilizacija postala tako fatalna za čovjeka? Koje su zablude, jer bez dvojbe ih mora
biti, na kojima je izgrađen život modernog čovjeka? Carrel misli da je potpuno
odgovorio na ta pitanja, kada kaže: nepoznat nam je čovjek. Unatoč tome što
modernizacija znači industrijalizaciju, urbanizaciju, porast pismenosti, naobrazbe,
imetka, ona se razvila bez poznavanja pravoga, realnog čovjeka. Ona ne odgovara
čovjekovoj naravi. Ona sliči na monstruozno odijelo, koje su navukli na čovjeka, a

12
ne pristaje mu, jer nije primjereno ni njegovoj veličini, ni njegovom obliku. Moderna
civilizacija je okljaštrila čovjeka, amputirala njegove najvažnije dijelove. Civiliziran
čovjek, to je čovjek koji nema više svoje individualnosti. Postoje ljudska bića, ali ne
ljudske osobe.

13