Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim…

Historijski materijalizam kao metoda, kritika i analiza

Katarina Peović
Sadržaj

1. Manifest danas. Zakočeni modernizam............................................................................. 3

2. Metoda historijskog materijalizma. Protiv potiskivanja - za povratak zbilji............ 18

3. Engels i Marx, Položaj i „idealni presjek” kapitalizma.................................................... 33

4. Marx, znanost i tehnologija................................................................................................ 48

5. Revolucija – ili način postavljanja komunističke hipoteze................................................. 61

6. Nejednaki razvoj i mentalitet ............................................................................................. 71

7. Bibliografija ........................................................................................................................ 77
 Manifest danas. Zakočeni modernizam

„Građanski odnosi proizvodnje i prometa, građanski odnosi vlasništva, moderno građansko društvo
koje je kao nekom čarolijom stvorilo tako silna sredstva za proizvodnju i promet sliči kakvom
čarobnjaku koji više nije u stanju obuzdati podzemne sile koje je sam prizvao.” (Marx i Engels,
1998: 62)

Nakon krize 2008/9. godine interes za ono što Badiou naziva „komunističkom hipotezom” (Badiou,
2005) pa i interes za nova dokazivanja kroz nove teoreme (Badiou, 2020: 7) se intenzivirao....

Komunistički manifest je jedan od temeljnih tekstova hipoteze zbog čega se smatra i jedinim od
najvažnijih revolucionarnih, marksističkih ali i uopće manifestnih tekstova modernog doba, stoga je
opravdano da istraživanje počnemo od njega.

Manifest komunističke partije objavljen krajem veljače 1848., kao djelo koje nastaje nakon
kongresa u Londonu na kojem su Marx i Engels dobili zadatak da sastave program Saveza
komunista. U prosincu 1847. godine na kongresu novonastalog Saveza komunista Marx je zdušno
branio svoju kritiku buržoaskog društva, taj se elan pretočio u jedan od temeljnih tekstova koji i
danas ostaje osnovna referentna točka tekstova zaainteresiranih za, načelno rečeno, ideju boljeg i
pravednijeg društva. Riječ je o programskom tekstu koji je objavljen samo par tjedana prije ustanka
u Parizu kojim se pokreću revolucionarna gibanja diljem Evrope. Revolucionarni pokreti 1848.
Manifestu su priskrbili specifičan kontekst. Ipak, Marx i Engels nisu bili zadovoljni rezultatima
revolucije. Engels će reći da se 1848. godine moglo na prste izbrojiti ljude koji su bar donekle
shvaćali u kom pravcu treba tražiti oslobođenje (Engels, 1950: 11). Marx i Engels su smatrali da su
revolucionari evropsko društvo razumjeli tek djelomično jer su nedovoljno obraćali pažnju na
ekonomiju u oblikovanju društva i povijesti. Njihovo djelo imalo je za cilj ispraviti tu grešku
analizirajući kapitalistički način proizvodnje i stvarajući preduvjete za pravu revoluciju.
Za vrijeme svojega života Marx je očekivao komunističku revoluciju u bliskoj budućnosti. No, kada
umire, 1883. godine, nije postojalo niti jedno društvo koje bi se zvalo socijalističkim ili
komunističkim. Ipak jedna je povijesna epizoda ostavila dubok trag na Marxa jer je to bio kratak
pokušaj uspostave radničke države - Pariška komuna koja je, iako je trajala samo par mjeseci
uspostavila socijalistički radnički ustroj. Od 18. ožujka do 28. svibnja 1871. godine, dakle jedva
nešto više od dva mjeseca, komuna je bila prvi oblik radničke socijalističke revolucije –
kombinacija popularnog pokreta, vodstva radničke klase i oružane pobune. Uz to Pariška komuna je
pokazala bila i socijalistička ujedinjena fronta odnosno Socijalistička Internacionala jer u Pariškoj
komuni nisu sudjelovali samo Francuzi već i Poljaci.
Za 20. stoljeće činilo se da „ispunjava obećanja” 19. stoljeća – Alain Badiou je upotrijebio
formulaciju - ono što je 19. stoljeće „mislilo“ 20. stoljeće je ostvarilo (Badiou, 2008: 24) – ideje
koje su se pojavile u 19. stoljeću u 20. stoljeću su doživjele svoju revolucionarnu realizaciju. Da je
tome tako svjedoči podatak je je druga polovica 20. stoljeća bilo doba kada je svaki četvrti od deset
stanovnika na Zemlji živio pod vladom koja se smatrala marksističkom, uključujući i onu u
Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. No ne možemo to doba jednostavno nazvati
„Marxovim“ dobom jer ono što je Marx pisao, ideje koje nalazimo kod Marxa nisu doživjele svoju
punu realizaciju u realpostojećim socijalizmima. Stoga bi se i sam Marx od realpostojećih
socijalizama vjerojatno ogradio, a možda i izgovorio onu široko poznatu rečenicu kojom je opisao i
marksizme svojeg doba – izgovorenu zetu Paulu Lafargueu - ako je to marksizam, „Je ne suis pas
marxiste“ („Ja nisam marksist“). Vulgarni marksizam i marksizam-lenjinizam bili su doktrinarna
ideološka uporišta real-socijalističkih vlasti i njihovih komunističkih partija 1, a većina onoga što se
smatra marksizmom nakon Marxove smrti predstavlja neznanstvenu interpretaciju njegova djela
(Heinrich, 2015).
Poraz marksističkih eksperimenata rezultira rezignacijom i ustoličenjem „kapitalo-
parlamentarizma“ – poretka u kojem vlada uvjerenje da tražiti nešto bolje znači tražiti nešto gore
(Badiou, 2010: 2), da je svaka revolucija „krvava“ te da i ideje boljeg i pravednijeg društva u sebi

1 Marksizam je metoda društvene analize koja se pojavljuje krajem devetnaestog stoljeća, fokusira se na klasne
odnose i društvene konflikte, a temelji se na materijalističkoj koncepciji povijesti koju su razvili Karl Marx (1818-
1883) i Friedrich Engels (1820-1895). Materijalistička koncepcija povijesti podrazumijeva da su ekonomski procesi
koji proizlaze iz materijalne baze društva temelj ili baza iz kojeg proizlazi nadgradnja. Baza se odnosi na sredstva
za proizvodnju (materijale, alate, tehnologije) i proizvodne odnose (klasne odnose onih koji su uključeni u
proizvodnju), a nadgradnja pak na institucije (političke, pravne, edukacijske, kulturalne, itd.) i konačne oblike
društvene svijesti (političke, religijske, etničke, filozofske). Građansko društvo ovisi prije svega, tvrdi Marx, o
reprodukciji proizvodnih odnosa kao klasnih odnosa. Marx će zato zaključiti "ne određuje svijest ljudi njihovo biće
već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest" (Marx, 1979: 700). Drugim riječima, duhovni život
(uključujući ideje i institucije) predstavlja refleksiju ekonomske proizvodnje, a ne obrnuto. Kapitalistički način
proizvodnje predstavlja temelj kritike marksizma, a ukupno marksizam smatra da je postojalo pet odnosa u
proizvodnji: primitivno-komunalni, robovlasnički, feudalistički, kapitalistički i socijalistički proizvodni odnosi.
Marksizam je osim toga i specifična politička teorija koja je neodvojiva od prakse. Projekt društvene promjene stoji
u temeljima marksizma. Zato se marksizam ne može odvojiti od grupa i pokreta koji su prigrlili Marxov teorijski
koncept - sindikati, političke partije ljevice, pokreti. Prva zemlja koja je implementirala marksizam kao svoju
aktivnu politiku bila je Rusija nakon Oktobarske revolucije 1917. godine. Marksizam-lenjinizam postaje politički
temelj komunističkih sustava. 1930-tih se pak javlja staljinizam – zastranjenje, pojednostavljena verzija
dijalektičkog materijalizma, koja potpuno odbacuje filozofiju svodeći ju na jedan mehanicistički oblik marksizma.
Srednjoeuropski marksizam pak izazvao je takav sovjetski marksizam i hegelizirajući marksizam (György Lukács,
Walter Benjamin, Antonio Gramsci, Henri Lefebvre, Louis Althusser i drugi.) Odnos Hegela i Marxa u velikoj
mjeri određuje vrste marksizma (hegelijanizirana čitanja i suprotno). Ova su čitanja revidirala ekonomski
determinizam i redukcionizam inzistirajući na, kako će to reći Althusser, "relativnoj autonomiji nadgradnje".
Za drugu polovicu 20. stoljeća može se reći da predstavlja doba marksizma, jer je tada svaki četvrti od deset
stanovnika na Zemlji živio pod vladom koja se smatrala marksističkom, uključujući i našu.
nose sjeme propasti. Što se nudi kao alternativa? Socijalističkom eksperimentu se suprotstavlja
liberalna predstavnička demokracija kao oblik vladavine „manjeg zla“, poredak u kojem je „lakše
zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma“ kako je to navodno Jameson prvi formulirao (2003: 76).
Sigurno je da se danas Komunistički manifest čita puno rjeđe nego što se čitao za vrijeme
komunističkih vlada kada je svaki član neke komunističke organizacije trebao znati dijelove naizust.
No jednako tako, današnja pozicija detroniziranog teksta koji je nekad svojim statusom podsjećao
na svete tekstove Biblije omogućava vraćanje Marxu i Engelsu i njihovim temeljnim izvodima na
drugačiji način. Jedan od najpoznatijih tumača Komunističkog manifesta Marshall Berman
upozorava da se u realpostojećim socijalizmima očekivalo poznavati važne dijelove tog teksta ali
isto tako i ne spominjati neke druge dijelove, kao što su ideje o otuđenom radu, ideje o dominaciji
države, ideje o slobodi (Berman, 2011).
Obično se postavlja pitanje što nama neki važan tekst iz prošlosti može reći, no može se postaviti i
vjerojatno je potrebnije postaviti obrnuto pitanje – može li današnjica nešto poručiti Marxu –
možemo li, metaforički, poslati neku poruku u tu 1848. i bi li Marx mogao nešto naučiti iz našeg
iskustva i zajedno s Engelsom napisati neki novi Manifest i što bi on sadržavao? Danas smo došli
do kraja „voluntarističkog historizma“ shvaćanja povijesti kao ogromne i moćne zvijeri za koju nam
se tijekom 20. stoljeća činilo da ju možemo „prisiliti da nam služi“ (Badiou, 2008: 22). Kraj
mogućnosti nadvladavanja povijesti i usmjeravanja povijesnih silnica u smjeru koji bi omogućio
razvoj za sve, rezultira nedostatkom političkih programa koji bi zamišljali novo doba i kreirali neki
današnji Manifest. S druge strane, razumljivo je kako iako kapitalo-parlamentarizam vlada,
istovremeno on ne slijedi neki elaborirani manifest, on se ne stvara prema nekom „kapitalističkom
manifestu” (Žižek, 1998: 11). U kapitalizmu nema središnje političke instance (što je sukladno
kapitalističkom institucionalnom razdvajanju političke i ekonomske sfere) koja bi preuzimala
odgovornost (prema društvenom ugovoru koji bi sklopila s demosom) za planiranje i upravljanje
svim ključnim aspektima i posljedicama kapitalističkog načina proizvodnje. Politika tek postavlja
okvir za odvijanje robno-novčane kapitalističke ekonomije, osigurava poštivanje zakona i slično, a
za rezultat je odgovorno impersonalno kaotično tržište čiji se mehanizam legitimira putem zasluga
stečenih sukladno individualnom doprinosu i, navodno, „preuzetim rizicima“. Zato „svetog teksta”
tržišne ekonomije nema, ako izuzmemo memoare i biografije beatificiranih poduzetničkih figura
(poput Stevea Jobsa osobito) koje bi žanrovski pripadale hagiografijama.
Promišljanje novog, boljeg i pravednijeg društva izostaje, a politička literatura se, u najboljem
slučaju, ograničava na sumornu kritiku posljedica kapitalizma, pa se žanrovski svrstava u distopije.
Programi većih lijevih stranaka također nisu manifestni, već najčešće predstavljaju reteriranje na
zagovor socijalne države i socijalnih prava s druge polovice 20. stoljeća, vraćanje na ono što su
širokim društvenim masama osigurale marksističke vlade, prava koja su nestankom socijalizma i
država blagostanja danas mahom izostala ili su ugrožena. Takva „ljevica” danas ponovno brani
osmosatno radno vrijeme, sindikalizam, socijalnu državu. Od onih od kojih bismo očekivali da
proizvode tekstove novih manifesta – masovnih lijevih pokreta potaknutih svjetskom ekonomskom
krizom kao i političkih partija kao trajnijih formi političke idejnosti – manifesta nema, već zadržava
na zagovoru države blagostanja i kritici neoliberalnog guvernmentaliteta, te politika štednje,
privatizacije, individualizacije rizika i širenja tržišne logike.
Danas svijetom ne kruži bauk komunizma već barbarizma (Lebowitz, 2010: 7) - ustoličenog
kapitalizma bez prave alternative. Barbarizam ide s krajem povijesti – ne samo krajem zamišljanja,
deficitom novih progresivnih ideja, već i doslovno s krajem - obilježenim nagonom za
kvantitativnom ekspanzijom koji je inherentan kapitalizmu, no koji dolazi do svojih krajnjih
konzekvenci ekološke krize (2010: 7). Nepostojanje afirmativnog programa umjesto „bauka
komunizma“ ustoličuje bauk kapitalizma, naravno, u njegovom inherentno ne-manifestnom,
emergentnom i autističnom obliku. Što je manje analiza kapitalizma, znanstvenog pristupa načinu
proizvodnje – to neracionalnosti tržišta ide bolje. S druge strane, prirodi – ide sve lošije.
Kapitalistički barbarizam nije zainteresiran za razvoj čovjeka, društva, očuvanje prirode, već razvija
socijalni darvinizam, upravo okrećući ljude jedne protiv drugih (2010: 16) razarajući pri tome
prirodu (Lebowitz, 2015).
Što konkretno ideološki predstavlja nacrt i idejnu okosnicu koju je u 19. stoljeću postavio Marx a
koji je našao svoje primjene u 20. stoljeću, a što bi se moglo primijeniti i na 21. stoljeće? Iako se
Marx često ograničavao na kritiku političke ekonomije, način proizvodnje u kapitalizmu, izložio je i
nacrt dokidanja „buržoaskih odnosa proizvodnje“. Djela poput Kritike Gotskog programa i ali i
Manifesta predstavljaju neke od Marxovih nacrta. Ono što se može nazvati najkonkretnijim dijelom
Manifesta u smjeru nacrta novog društva ujedno se smatra i njegovim „najopasnijim“ dijelom. To je
kraj drugog dijela te male knjižice (Manifest je u prvom njemačkom izdanju imao tek 23 stranice, a
podijeljen je u 4 dijela). Tu se navode konkretne mjere koje se, usprkos specifičnostima svake
zemlje, smatraju „općeprimjenjivima“ za svaku kapitalističku zemlju, a predstavljaju korake u
tranziciji prema komunizmu.
Iako su Marx i Engels u predgovoru njemačkom izdanju iz 1872. uputili da praktična primjena ovih
načela ovisi o historijski danim okolnostima (Marx i Engels, 1977: 10) oni ipak taksativno navode
eksproprijaciju zemljišnog vlasništva, uvođenje jakog progresivnog poreza, ukidanje prava
nasljedstva, konfiskaciju vlasništva svih emigranata i pobunjenika, itd. Manifest se u ovom dijelu
ipak pokazuje kao radikalan. Danas se u politici može sve zamisliti, ali ne i politički programi koji
uključuju ukidanje privatnog vlasništva. (...)

Kada se Manifest želi difamirati najčešće se zbog toga citira te dijelove tražeći u njima dokaz kako
su komunisti radikali, koji zato jer ne priznaju privatno vlasništvo, predstavljaju opasan element
društva. Istovremeno, socijaldemokracija je označena kao poredak socijalne pravde, egalitarnosti,
participativnosti „građana“. No niti jedan od tih frekventnih označitelja de facto ne može bez
vlasništva. Što znači socijalna pravda ako ona ne znači zadovoljavanje osnovnih životnih potreba
poput stanovanja i prehrane; što znači egalitarnost ako jedni žive od rada drugih; što znači
„participativnost građana” ako se odlučuje samo o preraspodjeli sredstava koja su preostala nakon
kapitalističkog prisvajanja viška vrijednosti? Ipak, iako se ovi dijelovi smatraju „najkonkretnijima”
cijeli je tekst potrebno čitati kao afirmativan i konkretan nacrt za budućnost.
Kad se Maxa i Engelsa optuživalo da žele ukinuti vlastitim radom stečeno vlasništvo, te da su zbog
toga „radikalni“, oni su u Manifestu već odgovorili kritičarima, da žele samo ukinuti bijedni
karakter tog prisvajanja u kojem radnik živi samo zato da bi uvećao kapital i samo tako dugo dok to
zahtijeva interes vladajuće klase (1977: 73). Ukidanje osobnih sloboda, ukidanje osobnosti i
slobode buržoazije može se tumačiti samo kroz prizmu građanskih proizvodnih odnosa u kojima se
pod tom slobodom razumije slobodna trgovina, slobodna kupnja i prodaja. Pravo da sudjeluju u
ljudskom nasljeđu, da razviju svoje pune potencijale, rastu i prosperiraju većini je uskraćeno.

Način proizvodnje
Manifest pokazuje kako programski tekstovi imaju važnu propedeutičku ulogu, te da je moguće da
intelektualci „prevode“ teorijske pojmove u jednostavan i razumljiv jezik. Na taj način se
omogućava da se u politički život uključe radnici, siromašni, deprivilegirani. Marksizam danas ipak
prečesto ostaje u domeni hermeneutičkih rasprava koje se bave Marxovim tekstovima, ali
metodološki predstavljaju povratak na ono s čim je Marxovo djelo htjelo raskrstiti kao s
„interpretacijom“ svijeta koja nema cilj taj svijet „izmijeniti“ kako to sažima poznata 11. teza o
Feuerbachu (Marx, 1978: 273–276).
Uz to, Manifest pokazuje kako samo mijenjanje zbilje treba krenuti od analitičkog istraživanja
kapitalističkog načina proizvodnje, a ne od moraliziranja, od kritike korupcije (Fogel, 2018) ili
fokusiranja na razlike u eksploataciji pri čemu se eksploatirani svrstavaju u zaraćene skupine
(muškarci i žene, primjerice, Čakardić, 2018). Primjerice ideologija moraliziranja predstavlja
„prebacivanje” odgovornosti na „ortački kapitalizam“ ili „korumpirani sustav“ koji može biti bolji,
ako ga reformiramo ili zamijenimo. Takav narativ blizak je tehnokratskom idiomu koji tumači kako
od „ortačkog“ tipa privrede treba doći do transfera moći prema odgovornim elitama ili se takav
narativ može naći i među populistima koji problem rješavaju karizmatičnim vođama koji navodno
nisu vezani ni odgovorni bilo kojoj od naroda otuđenoj korumpiranoj eliti (Fogel, 2018).
Jednako tako, fokusiranje na razlike u represiji prema marginalnim skupinama, a ne prepoznavanje
njihova zajedničkog izvora – kapitalizma – vrlo dobro služi legitimaciji sustava – pa kao što se u
nasljeđu desnice baštini sukob između najsiromašnijih njemačkih radnika i imigranata, tako se u
okrilju lijevih ideja pojavio radikalni feminizam kojima su neprijatelji muškarci u kojima nalaze sva
zla ovog svijeta, postavljajući tako biologiju kao početak i kraj feminizma (Čakardić, 2018) u
potpunosti preskačući svo nasljeđe kritičke teorije, kulturalnih studija, semiotike, semiologije.
Manifest je zbog toga aktualan, bez obzira na povijesne mutacije kapitala i blokadu utopijskih
promišljanja zbog čega ga možda slabije razumijemo. Primjerice, danas se na razne načine
(medijski, akademski, politički) širi narativ o „nepostojanju sukoba između rada i kapitala“,
postavlja se teza da kapital i rad, kapitalist i radnik imaju srodne interese, te da se ti interesi trebaju
samo uskladiti. Manifest nije tekst koji moralizira, koji bi demonizirao kapitalista i idealizirao
radnika, već predstavlja tekst koji je u mogućnosti analitički, a istovremeno popularno, protumačiti
probleme načina proizvodnje, kapitalističkog načina proizvodnje – pri čemu je sukob između
kapitala i radnika sine qua non kapitalizma, a klasne razlike prisutne bez obzira koliko ih aktualna
ideologija prikrivala.
Manifest nudi eksplikaciju koja je daleko od utopijskih mistifikacija i moralizatorskih stavova, jer
„biti kapitalist ne znači samo zauzimati neki čisto osobni, nego društveni položaj u proizvodnji“
(Marx i Engels, 1998: 72). Kapitalisti u postojećem ekonomsko-političkom okviru i sami pripadaju
zatvorenom krugu kapitalističke proizvodnje i kapitalističkih proizvodnih odnosa, odnosa čovjeka,
prirode i društva. Moralnu je osudu kapitalizma Marx odbacio u Bijedi filozofije, gdje se kritički
obraća Proudhonovim utopijskim i moralističkim interpretacijama (Marx, 1946). Sukob između
kapitala i rada je inherentan kapitalističkom načinu proizvodnje.
Narativ i ideologem kritike korupcije, grijeha „ortačkog kapitalizma“, uz mit o nepostojanju sukoba
između kapitala i rada, kao i medijska proizvodnja razlika i individualizacija krivnje predstavljaju
izazove materijalističkoj interpretaciji zbilje. To su narativi koji uz to nude i jednostavna rješenja,
zbog čega su i uspješni – rješenja su bolji političari, zamjena političara „stručnjacima“,
personaliziranje krivnje. S druge strane, takvi naglasci na „kapitalizam s ljudskim licem“ –
kozmetiku pluralizma i dezideologizacije – ne pridonose emancipaciji radne većine.
Kako vladajuća paradigma ne stoji elaborirana u knjižici nekog Kapitalističkog manifesta i ne
zagovara otvoreno eksploataciju, koja se svejedno zbiva, ideologija „poštene tržišne utakmice“
postavlja se kao neutralan okvir i uspješno prikriva aktivni socijalni darvinizam. Ekonomski
liberalizam ne bi mogao bez takvih ideoloških dodataka te je ključno, kao što Komunistički manifest
čini, demaskirati mitove.
Tehnokratski mitovi o nekorumpiranim i apolitičnim „stručnjacima“ imaju za cilj prikriti činjenicu
da je eksploatacija posljedica načina proizvodnje u kapitalizmu, a ne moralne distorzije pojedinaca.
To ne znači da većini u ovoj ili onoj društveno-ekonomskoj formaciji ne može biti bolje ili lošije, te
da su sve društveno-ekonomske formacije jednake, već znači da se rješenja ni u jednom slučaju ne
mogu očekivati ako se ne locira izvor problema, a i to da „bolje“ i „lošije“ znači bolje i lošije za
različite skupine. Upravo se na razlikama i držanju nekih skupina u povlaštenom položaju u odnosu
na druge kapitalizam osigurava od solidarnosti i jedinstva koji su jedini u mogućnosti da ga ugroze2.
Mitovi o „lošim“ i „dobrim“ ljudima zamjenjuju i potiskuju analitički pristup kapitalizmu kao
društveno-ekonomskoj formaciji koja strukturalno proizvodi nejednakost, dominaciju i prisilu.
Prečesto su se i kritičari Marxa zbunjivali miješajući etičku i humanističku stranu njegove vizije s
„utopijskim“ socijalizmom protiv kojega se Marx odredio. Marx je svoje znanstveno djelo pisao
nasuprot misliocima poput Charlesa Fouriera i Roberta Owena čije je vizije smatrao hiper-
idealističnima pa i fantastičnima (Sacks, 2018, Mc Nally, 1993)3.
U Kapitalu će se uzrocima nejednakosti posvetiti stotine i stotine stranica, dok se u Manifestu
obrazlaže osnovna teza te kasnije pomno razrađene ideje a ona glasi da u kapitalizmu svrha robne
proizvodnje i razmjene nije zadovoljenje potreba, već oplodnja izvorne svote novca – stvaranje
viška vrijednosti (Heinrich, 2015: 101)4. Kapital se mora oploditi – to kapital čini kapitalom.
Kapital nije neka količina novaca, niti su kapitalisti bogati ljudi, već je kapital suma koja slijedi
logiku viška vrijednosti (neprekidnu oplodnju). Ideja da kapital i rad nisu suprotstavljeni, što je čest
narativ danas u javnoj sferi, pokušava neutralizirati činjenicu da kapital oplođuje izvornu svotu
putem radne snage koja stvara vrijednost, te da eksploatacija radne snage čini temelj te oplodnje.
Kapital nije nikakva osobna, nego društvena moć (Marx i Engels, 1977: 73), eksploatacija je
činjenica a ne moralna kategorija te upućuje tek na to da postoji „nužno radno vrijeme“ (radno
vrijeme koje je nužno kako bi se reproducirala vrijednost radne snage), ali i sati koji predstavljaju
„višak radnog vremena“ (radno vrijeme koje pojedinačni radnik obavlja iznad granice reprodukcije
vrijednosti vlastite radne snage). Nužno radno vrijeme je plaćeni rad, dok višak radnog vremena
predstavlja neplaćeni rad.
„Nema zvona koje bi u tvornici označilo kraj dijela radnog dana koji je potrošen na proizvodnju
ekvivalenta radničkih plaća i početak proizvodnje profita za poslodavca“ (Cockshott, 1993: 4).
Višak rada i potrebni rad slijevaju se u jedno, a ne kao u feudalizmu gdje je dio za feudalca bio i
prostorno odvojen, a to da seljak u tim trenucima nije radio za sebe, bilo je jasno vidljivo. U
kapitalističkom načinu proizvodnje ta se razlika između viška rada i potrebnog rada skriva, te se

2 O "potkupljivanju" srednje klase, ali i njezinoj ulozi u klasnoj borbi na strani radničke klase, vidi: Pulancas,
1978.
3 Primjer suvremenih tehnokratskih politika koje zaobilaze prave uzroke su anti-korupcijske politike. Pristajući
na strukturne nejednakosti u plaći, materijalnom statusu, životnim mogućnostima, anti-korupcijske politike
individualiziraju krivnju, a najmanje se bave pitanjem moći elita i siromaštvom koji predstavljaju osnovne čimbenike
sistemske korupcije (više u B. Fogel „Against Anti-Corruption“).
4 Postoje mnoge razlike u razumijevanju kapitalističkog načina proizvodnje u Komunističkom manifestu i
Kapitalu, jedna od njih je i teorija pauperizacije koja se često shvaća kao teorija nužnosti revolucije. Navodno su u
kapitalizmu mase toliko osiromašene, da će vremenom uvidjeti da je revolucija nužnost (Heinrich, 2015: 127). Istina je
da je u Komunističkom manifestu Marx još mogao zastupati teoriju apsolutne pauperizacije, no u prvom tomu Kapitala,
koji je objavljen 19 godina kasnije, u prilog te teorije ne nalazimo ni jedne riječi. Tamo nalazimo kako teorija relativnog
viška vrijednosti omogućuje rast standarda života radničke klase i istovremeno povećavanje viška vrijednosti (2015:
127–128).
čini kao da kapitalist jednostavno plaća ukupnu cijenu rada. Kada se kaže da je radnik eksploatiran
to za Marxa nije puka moralna ocjena, već upućivanje na činjenicu da radnik proizvodi neku
vrijednost, a da za uzvrat dobiva tek dio vrijednosti. Ta je činjenica neovisna od toga jesu li nadnice
visoke ili niske, radni uvjeti dobri ili loši (Heinrich, 2015: 98).
Danas ne možemo govoriti o devetnaestostoljetnim granicama radnog dana. Granice dijela radnog
dana i odmora u mnogim su poslovima izbrisane, no razlika između potrebnog rada i viška rada nije
nestala, samo je još nejasnija, a tvorničko zvono koje bi označilo tu razliku još uvijek ne postoji niti
kod vozača Ubera ili Bolta. Marx će uputiti na to da je kapitalu imanentno širenje granica rada i
brisanje granice između potrebnog rada i viška rada (Marx, 1978: 209–211). Ako „platformski
kapitalizam“ proizvodi višak vrijednosti u trenutku kada „slobodni“ subjekti dobrovoljno „rade“ na
sadržaju raznih platformi, a za to ne primaju nadnicu, to znači samo još jedan korak u procesu
brisanja granica između plaćenog i neplaćenog rada, a tendencija pretvaranja slobodnog vremena u
pogon proizvodnje viška vrijednosti kao jedna od temeljnih odrednica modernog doba – kroz te se
prakse samo potvrđuje.

„Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim…“

Razmotrimo sada sam karakter Marxova mišljenja. Marx je prije svega modernist, a specifično
dijalektičko kretanje stoji u temelju njegova mišljenja i to mišljenje pokreće. To je „revolucionarni
dinamizam“ koji može smijeniti modernu buržoaziju, ali koji i proizlazi iz samih najdubljih impulsa
i potreba te buržoazije (Berman, 1982: 20). Iako popularna osuda Marxa često glasi da je kruti
determinist, da u njegovom mišljenju nema fleksibilnosti, da je on rigidan mislilac, već je Manifest
dovoljan da dokaže suprotno. Manifest dramatizira neke od najdubljih kontradikcija moderne
kulture – prije svega odnos između moderne kulture i buržoaske ekonomije i društva (1982: 88)
prikazujući dinamične odnose između elemenata unutar kapitalističkog sustava (Harvey, 2010: 24).
To dijalektičko kretanje može se sažeti ovako – na stanovitom stupnju razvitka sredstva za
proizvodnju i promet, odnosi u kojima je feudalno društvo proizvodilo i razmjenjivalo, feudalna
organizacija zemljoradnje i manufakture, jednom riječju, feudalni odnosi vlasništva više ne
odgovaraju već razvijenim proizvodnim snagama. Proizvodni odnosi počinju kočiti proizvodnju
umjesto da je pospješuju (Marx i Engels, 1998: 62). Oni se pretvaraju u njene okove, ti su okovi
„morali biti raskinuti – i bili su raskinuti!“ (1998: 62). Ako se ukupna povijest kapitalizma može
promatrati kao „povijest pobune modernih proizvodnih snaga protiv modernih proizvodnih odnosa“
(1998: 62), na moderno građansko društvo, koje je tema Komunističkog manifesta treba gledati kao
na posljedicu toga prevrata. Društvo jednostavno više nije bilo u stanju obuzdati podzemne sile koje
je prizvalo (Berman, 1982). Marx će u Kapitalu i rukopisu Grundrisse, elaborirati konflikte i
antagonizme u kapitalizmu koji ujedno i potiču razvoj i predstavljaju snage koje podrivaju postojeći
način proizvodnje.
Dijalektika razvoja proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa ponavlja se u pitanju uloge radnika,
proletera u revoluciji. Buržoazija ne može postojati, a da neprestano ne revolucionira instrumente
proizvodnje, ali i cjelokupne društvene odnose. „Buržoazija nije samo iskovala oružje koje joj
donosi smrt; ona je stvorila i ljude koji će nositi to oružje – moderne radnike, proletere“ (Berman,
1982: 63). U istoj mjeri u kojoj se razvija buržoazija, odnosno kapital, u istoj mjeri razvija se i
proletarijat, klasa modernih radnika koji žive samo dok nalaze rada i koji samo dotle nalaze rada
dok njihov rad uvećava kapital (1982: 63).
Komunistički manifest je obznanio da kapital proizvodi njegove vlastite „grobare“. Pitanje do koje
mjere je taj pad buržoazije i pobjeda proletarijata neizbježna (1982: 37) ostavljamo po strani, kao i
pitanje predstavlja li samo to tumačenje oblik determinizma. No, Marx nudi dijalektički izvod –
tehnološki razvoj zbiva se kroz antagonizam i negaciju koji su temeljno polazište povijesnog
kretanja, kako u odnosu proizvodnih snaga prema odnosima u proizvodnji, tako i u odnosu jedne
klase prema drugoj (proletera prema buržoaziji).
Tu će viziju Michael Lebowitz opisati riječima „Inverzija, inverzija, inverzija!“ (Lebowitz, 2015:
37). Svaka se stvar pretvara u svoju suprotnost. Kapital sadrži u sebi san, inverznu situaciju u kojoj
je objektivno bogatstvo tu da zadovolji radničku potrebu za razvojem. To je san o društvu u kojem
ljudski razvoj postaje vodeći princip. Istovremeno, nije radnik taj koji koristi sredstva za
proizvodnju, već su sredstva za proizvodnju ona koja koriste radnika. Nije radnik taj koji upošljava
uvjete svojeg rada, već obrnuto, uvjeti rada zapošljavaju radnika – subjekti postaju objekti, sredstva
postaju ciljevi u inverziji i distorziji (Lebowitz, 2015: 30). I danas razvoj strojeva i tehnologije u
kapitalizmu nisu oslobodili radnike njihove sudbine, već i dalje razdvajaju intelektualni od
manualnog rada, razvijajući konzumente čiji apetiti nikad ne mogu biti zadovoljeni (22).
Mnogi su primijetili kako se u srcu Manifesta nalazi paradoks. Marshall Berman će reći da su
stranice na kojima nailazimo na hvalospjev buržoaziji snažnije i dublje od svega što su njezini
pripadnici ikad sami o sebi mogli reći (Berman, 1982: 92). Buržoazija je za Marxa prva vladajuća
klasa čiji se autoritet ne temelji na onome što su bili njihovi preci nego na onome što pripadnici te
klase sami čine (1982: 92). No upravo će ta vrijednost buržoaziju i dovesti do kraja. Tako treba
shvatiti poznatu rečenicu iz Manifesta „Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, sve što je
sveto biva oskrnavljeno i ljudi su naposljetku prisiljeni da na svoj životni položaj i na svoje
međusobne odnose pogledaju trezvenim očima“ (Marx i Engels, 1998: 60).
Za Bermana, modernost je differentia specifica Manifesta, Marxova je vizija moderna, a modernost
joj, prije svega, osigurava figura „nepripadajućeg čovjeka“, jedna od najsnažnijih figura modernog
života. Industrija i buržoazija razaraju patrijarhalne i idilične odnose – na mjesto eksploatacije
prikrivene religioznim i političkim iluzijama stavljaju otvorenu, bezobraznu, direktnu, suhoparnu
eksploataciju (Berman, 1982: 107). Eksploatacija čovjeka suočava s nekim istinama, kao što je to
gola istina da čovjeku mogu oduzeti sve osim samog života, kada to shvati, čovjek shvati i vezu
sebe i drugih ljudskih bića što mu omogućuje da napreduje i raste (1982: 107).
Tom se radniku – proleteru Manifest obraća. Proleteri su prvi slobodni-neslobodni ljudi,
nepripadajući a istovremeno oni koji će oslobađanjem osloboditi sve. Iako su to prvi ljudi slobodni
od nameta i ograničenja koja su feudalci postavljali seljacima, oni su ujedno najneslobodniji
subjekti u povijesti čovječanstva, jer su zbog reprodukcije života prisiljeni svakodnevno prodavati
vlastitu radnu snagu. Pojednostavljeno, a vrijedi i danas: proleter ako ne radi – ne jede.5 Ukoliko ne
prodaje svoju radnu snagu – ne živi. Temeljna razlika između buržoazije i proletarijata je upravo u
toj nužnosti koja proletera „goni” da prodaje svoju radnu snagu. Rad nije stvar slobodnog izbora,
već nužnosti.
Koliko je to korisna lekcija danas? Iako je popularno Marxa optuživati kao autoritarnog mislioca,
problem bi prije bio manjak autoriteta (1982: 128) u interpretacijama proturječja kapitalizma,
neprestanom dijalektičnom kretanju jednog u drugo, nepostojanju čvrste i kompletne slike idealnog,
komunističkog društva, kao niti jasne tranzicije iz kapitalizma u komunizam. Ono što se sigurno ne
može prigovoriti Marxu i Engelsu u Manifestu jest pristrano i jednoobrazno tumačenje društvene
stvarnosti. Dok tumačenje ekonomskih liberala ne ostavlja prostora za konflikte, antagonizme,
društvena proturječja, Manifest ih je sve inkorporirao.

„Samo malo više demokracije“

Jedna lekcija Manifesta danas je posebno aktualna. Marx i Engels opisuju stav „konzervativnog ili
buržoaskog socijalizma“. Izraz socijalizam koristili su pak u nešto drugačijem značenju nego što taj
izraz ima danas – 1848. godine socijalistima se smatralo pristalice raznih utopijskih ideja, od
ovenista u Engleskoj, do furijerista u Francuskoj. U predgovoru njemačkom izdanju 1890. Engels
piše „1847. godine socijalizam je bio pokret srednjeg staleža, a komunizam pokret radničke klase”
(Marx i F. Engels, 1977: 26). Taj je konzervativni ili buržoaski socijalizam oduvijek pokušavao
radničkoj klasi „ogaditi svaki revolucionarni pokret dokazujući da njoj ne može koristiti ova ili ona
politička promjena, nego samo promjena materijalnih uvjeta života, ekonomskih odnosa“ (Marx i
Engels, 1998: 88). No, pod promjenom materijalnih uvjeta života taj socijalizam međutim nipošto

5 Da je takva istina i danas u mnogim prilikama aktualna mogli smo vidjeti na primjeru krize u brodogradilištu
3. maj. Tu je istinu izrekao jedan sindikalist žutog sindikata u brodogradnji kad je u previranjima oko brodogradilišta 3.
maj u svibnju 2018. izjavio: „Radnici moraju zaraditi svoje plaće“. Naravno, radnicima ništa ne smije biti „poklonjeno”.
No implicira se, naravno nesvjesno, kako oni drugi (investitori i „poduzetnici“) to ne moraju.
Drugi primjer koji to potvrđuje je gradonačelnik Bjelovara koji je uvjetovao isplatu socijalne pomoći sudjelovanjem u
javnim radovima.
ne razumije ukidanje buržoaskih odnosa proizvodnje, što je moguće samo revolucionarnim putem,
nego administrativna poboljšanja koja se obavljaju na tlu ovih odnosa proizvodnje, koja ne
mijenjaju ništa u odnosu kapitala i najamnog rada, nego, u najboljem slučaju, umanjuju buržoaziji
troškove njene vladavine i pojednostavljuju njeno upravljanje državom (1998: 88).
Manifest je prilično oštar prema buržoaskim socijalistima, no i danas je primjenjiva njegova kritika
dosega pukih administrativnih promjena, na mjesto promjena materijalnih uvjeta proizvodnje.
Slična paralela bi se mogla povući između današnjih reformističkih programa i promjena koje su
obećavali, napose kompromisa ljevice u Grčkoj u kojoj se u srpnju 2015. godine na referendumu
više od 60% Grka izjasnilo protiv mjera štednje, čime je lijeva vlast dobila mandat za „radikalne“
politike, protiv mjera štednje, da bi premijer Cipras kroz koju godinu reproducirao iste mjere
štednje zbog kojih je kritizirao svoje prethodnike. Poraz mogućnosti zamišljanja boljeg društva
danas je upravo u tonu onoga što bi Marx i Engels opisali kao reformistički buržoaski socijalizam, a
koji se uobličuje u razna birokratska poboljšanja i poboljšanja uprave, administrativne promjene
kao i borbu protiv korupcije, negirajući kapitalistički način proizvodnje na koji Marx upozorava kao
temeljan, a koji prema Marxu, reproducira nejednakosti, eksploataciju i klasne razlike. „Samo malo
više demokracije“ služi i kao legitimacija reprodukcije sustava kojem se pripisuju moralne
korupcije i birokratska posrnuća. Reformističke formule upravo ustoličavaju nepravedni sustav,
putem „čišćenja” sustava kroz kontroliranu kritiku, koja nije promjena.
Danas reformistička socijaldemokracija postaje puka govornička figura, koja opet uzvikuje iste
parole: „Slobodna trgovina! – u interesu radničke klase; zaštitne carine! – u interesu radničke klase;
zatvorska reforma! – u interesu radničke klase“, no ta „zadnja, jedina ozbiljno mišljena riječ
buržoaskog socijalizma“ (1998: 88) ne donosi radnicima ništa dobro, dapače reformatorske prakse
radnicima otežavaju život brišući dostignuća višestoljetne radničke borbe jer reformira upravo
postignute standarde osmosatnog radnog vremena, ugovora o radu, sigurnosti radnog mjesta i
prihoda od kojih se može živjeti, kao i popratne, danas više ne podrazumijevane socijalne usluge –
javno dostupnog i za krajnjeg korisnika besplatnog zdravstva i školstva, osiguravanje temeljnih i
nužnih potreba svakog čovjeka - stanovanja i zdrave prehrane.
Danas radnik radi dulje nego srednjovjekovni seljak (Pavelski, 2013). „Uberizirani radnik” danas
radi deset sati, dvanaest sati, pa čak i više (Hedges, 2018). Osmosatno radno vrijeme kao nasljeđe
radničke borbe koja svoje korijene vuče u doba industrijske revolucije u Velikoj Britaniji –
predstavlja relikviju prošlosti koju svaka kapitalistička kriza još više nagriza. Ograničavanje
dosegnutih radničkih prava povezano je s tehnološkim razvojem. Paradoksalno tehnologija nas je
natjerala da radimo više.
U razdoblju umreženog društva, sredstva za proizvodnju dolaze u konflikt s proizvodnim odnosima.
Proizvodni odnosi „okivaju“ (sputavaju) tehnologije i njihove mogućnosti koje su u začetku
ogromnog tehnološkog napretka stajale u suprotnosti s pravilima „tržišne utakmice“ (primjerice
slobodna distribucija putem torrent tehnologije). U periodu smo u kojem se takvi tehnološki oblici
„okivaju“ na specifične načine kako bi bili u mogućnosti proizvoditi višak vrijednosti, s njima
dolaze i novi oblici radnog vremena, definicije radnog mjesta, osiguravanja temeljnih potreba poput
zdravstva, obrazovanja, stanovanja i prehrane.
„Uberizacija“ nova je faza, ali i „čišći oblik kapitalizma“. Platformski kapitalizam ne predstavlja
neku iznimku u kapitalističkom načinu proizvodnje već kontinuitet, ako se nešto mijenja, onda je to
kapitalizam koji je bliži izvornom građanskom/buržoaskom kapitalizmu iz Manifesta.

Često se za Marxa kaže da je on „prevladan“ novim tehnologijama, te da je njegove teorije

„pregazilo vrijeme“. Čak i neki marksisti smatraju post-fordistički način proizvodnje novom fazom
otuđenog kapitala, a koju bi navodno karakterizirala realna supsumpcija intelektualne aktivnosti
(Krašovec, 2018), odnosno činjenica da je ne samo rad već i intelektualna aktivnost prevladana od
kapitala te da je humanitet kao takav za kapital postao izlišan. Novi radni procesi uisitnu zahtijevaju
još veću automatizaciju procesa proizvodnje, strojevi sve više preuzimaju ne samo mehaničke
poslove već i intelektualne funkcije u procesu proizvodnje (pogledajmo samo ulogu umjetne
inteligencije u Googleovim algoritmima). Kapital jest duboko indiferentan prema ljudskim
potrebama. Istina je da je posao izgubio status temeljne najuobičajenije forme odnosa između
humaniteta i kapitala, pa da prekarijat predstavlja vojsku radne snage koja više ne traga za stalnim i
plaćenim poslom, već za samim novcem. No kapital je i ranije bio indiferenetan prema humanitetu,
bez obzira što je sada preuzeo i dijelove intelektualne aktivnosti. Osim toga takvu perspektivu
realne supsumpcije i otuđenog rada koji bi bio specifičan za 21. stoljeće možemo zauzeti tek ako se
ograničimo na zemlje zapadne hemisfere, a ne uključimo globalnu sliku i vidimo, na što je Jameson
upozorio, da je takav rez prije „osjećaj” subjekata prvog svijeta da egzistencijalno (ili „empirijski“)
oni uistinu naseljavaju „postindustrijsko društvo“ iz kojeg je tradicionalna proizvodnja iščezla. Da
je humanitet postao izlišan za kapital - oblik je redukcionističkog pogleda koji izostavlja tvornice
trećeg svijeta i radnike koji se ubijaju što od posla što od depresije poput Foxconnova radnika koji
je 2010. u 17. godini pokušao počiniti samoubojstvo jer više nije mogao podnijeti uvjete rada u
tvornici koja je proizvodila između ostalog i Appleov iPod i iPad, ili recimo djecu koja poput
robova u rovovima izvlače minerale kasiterita i koltana, zlata i volframa u zemljama poput
Demokratske Republike Kongo za proizvodnju tehnoloških gadgeta.
Aktualna faza kapitalizma u mnogočemu zapravo podsjeća na razdoblje prije fordizma (Sunkara,
2012) od produženja trajanja radnog dana, do nesigurnih radnih uvjeta i rada na određeno koji nisu
specifični samo za prekarijat 21. stoljeća.
Progres u sebi nosi i negaciju progresa – prilagodbu tehnologija proizvodnji viška vrijednosti,
realne supsumpcije, kao i afirmaciju. Puno je povijesnih epizoda revolucioniranja proizvodnih
snaga kako bi iz alata oslobođenja radnika od rada – postale stroj za proizvodnju profita (Söderberg,
2002) – od industrijskih revolucija do informacijskih tehnologija. Uber je, primjerice, svakako
oruđe u rukama kapitala ali i sustav koji može biti osnova za izgradnju nekomercijalnih platformi
povezivanja i prevladavanja robno-novčanog karaktera prijevoza. Ne smijemo zaboraviti niti
platforme koje su u procesu razvoja društvenih mreža odbačene i zamijenjene Facebookom koji je
imao svojeg parnjaka u platformi FriendFeed. Također imamo Airbnb, ali su se pojavljivali i
alternativni oblici poput Fairbnb za drugačije oblike turizma; veliki podaci (engl. big data) se
koriste u kapitalističkoj privredi ali postoje i programi za korištenje velikih podataka u razvijanju
vizija planske privrede (Cockshott, 2017). Same tehnološke napredne alate možemo promatrati i
kao oružje kapitala kao i „oružje” klase koja svojim oslobođenjem oslobađa sve (nisu li FB
revolucije istovremeno u sukobu s temeljnom ulogom te platforme).
Tehnološki progres ne donosi nužno bolje životne uvjete, zadovoljenje temeljnih potreba – dapače,
ponekad se zbiva i upravo obrnuto – de facto život uberiziranog radnika postaje u nekim
segmentima lošiji od života industrijskog radnika – tzv. „zero-hours contracts” uvode radnike u još
lošiji položaj u kojem se odgovornost individualizira, a samo-zaposleni radnik dovodi do
najokrutnijih oblika samo-eksploatiranja, sa svim oblicima koje taj status nosi. Jedan od
najslikovitijih i najrealističnijih prikaza tog života predstavlja film Kena Loacha Sorry We Missed
You u kojem se samozaposleni radnik dostavljač bori s posljedicama koje je ekonomska kriza 2008.
ostavila na njegovu obitelj. Radnik sam preuzima „rizik” kupujući dostavno vozilo, što je samo
metafora za sve „rizike” koji su na radnika prebačeni, a koji je sveden, uistinu kako Berman opisuje
na eksploataciju koja čovjeka suočava sa suhoparnom eksploatacijom koja ga dovodi do suočavanja
s vlastitom neslobodom. Radnik je na poslu opljačkan i prebijen, uništena je imovina firme koja ga
je unajmila – ništa od radničkih prava nema, a odgovornost koja je u potpunosti na njemu svodi ga
na sredstvo za proizvodnju profita – dokle je u mogućnosti da taj profit proizvodi dotle je njegova
egzistencija iz perspektive kapitala opravdana. Ništa čvrsto niti postojano za proletera radnika u
kapitalizmu ne postoji, a nasljeđe države blagostanja, koje je i samo bilo posljedica ustrajne
radničke borbe, nekad izborenih prava danas je samo sjećanje – pretvoreno u dim.

Što bi danas bio „komunistički manifest”?

Jedan od bivših direktora General Motorsa Charles E. Wilson postao je poznat po uzrečici „What’s
good for GM is good for America“ („Što je dobro za GM dobro je i za Ameriku“). To kao i druge
neoliberalne hegemonijske ideje tzv. trickle down teorije polaze od počela da je ono što je dobro za
bogate dobro i za radnike i siromašne jer će im bogati putem poreza ili otvaranja novih radnih
mjesta pomoći (Wolff i Resnick, 1987). (...)
Uz taj narativ uzajamne pomoći, gradi se drugi narativ, onaj povijesnog revizionizma, o
revolucijama kao krvavom političkom gibanju koje u doba „kraja povijesti” gubi smisao, te se
svaku progresivnu ideju unaprijed osuđuje zbog povijesnog iskustva revolucionarnog terora
(Buden, 2018). Negira se klasni sukob i nejednakost već ,se u najboljem slučaju, zagovara
pravednija preraspodjela koja će ići na ruku "poduzetnicima" ali će od nje, navodno, imati koristi i
radnici.
Narativ o poduzetnicima koji je povezan s demonizacijom vizije boljeg društva sastavni je dio
vladajućeg neoliberalnog imaginarija. No da bi ideologija bila uvjerljiva mora predstavljati i
autentične kulture i preraditi te elemente na način da obespravljene navodi da prihvate svoj
podređeni položaj kao nešto nepromjenjivo i stalno (Hall, 2006: 297-310). Drugim riječima da bi
bila učinkovita, u svakoj ideologiji mora biti zrnce istine. Revolucije, pa i socijalističke i
komunističke, jesu u povijesti završile porazom autentičnih ideja jednakosti, pravednosti i
solidarnosti, a staljinistički zločini povezani su s porazom progresivnog mišljenja. Realpostojeći
socijalizmi uistinu zbog toga moraju biti sagledani i kao povijesni problemi. No povijesne distorzije
predstavljaju otklon, a ne apoteozu komunističkih manifesta i ideja pravednijeg društva jednakih.
Zbog toga je popularna slika revolucije kao krvave i već u sebi određene na propast duboko
reakcionarna iako sadržava dio istine o problemu tih revolucija.
One alternative koje danas uspijevaju dosegnuti Marxovo djelo uhvatile su se u koštac sa
strukturalnim zakonitostima koje proizlaze iz imperativa kapitala za maksimiziranjem rasta. To su
tumačenja koja pokazuju kako kapital, u svojem nastojanju da poveća rast, mora konstantno i nužno
biti u potrazi za rušenjem barijera i trošenjem resursa, bilo da je riječ o radnicima (jeftinijim
izvorima rada), prirodi ili društvu (Lebowitz, 2015: 26), tehnološkim rješenjima poput
automatizacije i robotizacije, kao i pokušajem uspostave monopola i dominacije na tržištu.
Teorijski elaborati koji kreću u tom smjeru nude kritiku realpostojećih socijalizama. Pokazalo se da
organiziranje proletarijata u kolektivnu političku snagu u formi avangardne partije, iako je dovelo
do ukidanja starih odnosa proizvodnje, nije dovelo do ukidanja klasa uopće kao niti do udruživanja
u kojem bi „slobodan razvoj svakog pojedinca bio uvjet slobodnog razvoja za sve“ (Marx i Engels,
1998: 80). Za vizionare 19. stoljeća komunizam je bio društvo koje bi poticalo ljudski razvoj. No
umjesto da dovedu do slobodne asocijacije proizvođača i slobodnog i svestranog razvoja svakog
čovjeka, socijalizmi 20. stoljeća prolongirali su hijerahijsku vladavinu, sada u obliku partijsko-
birokratskog aparata. Dakle, izostali su uvjeti za protagonističko djelovanje i demokratsko
sudjelovanje ljudi u svim ključnim odlukama koje ih se tiču – kao radnika, proizvođača i potrošača,
kao članova lokalne zajednice i društva.
Nakon povijesnog iskustva s realpostojećim socijalizmima 20. stoljeća konkretnije vizije
socijalističkog društva suočavaju se sa diskreditacijama i jednodimenzionalnim ocjenama. Iskustva
real-socijalizama pokazuju kako ekspanzija proizvodnih sredstava i usmjeravanje na rast ne bi
trebali biti krajnji horizont socijalističkog društva; te da se novi programi moraju vratiti cilju iz
Manifesta da se na mjesto starog građanskog društva s njegovim klasama i klasnim suprotnostima
nametne asocijacija slobodnih ljudi.
Iskustva jugoslavenskog socijalizma pokazuju da su odvojenost radnika pojedinih radnih kolektiva
(koji su se sve većim uvođenjem tržišne privrede počeli međusobno natjecati) i usmjerenost prema
osobnim interesima inficirali eksperiment samoupravljanja – iako se sistem temeljio na društvenom
vlasništvu koje su kontrolirala radnička vijeća, samo-usmjerenost proizvođača, koja se manifestirala
u fokusu prema uvećanju dohotka po radniku u svakom pojedinom poduzeću, generirala je
ravnodušnost i nejednakost i u odnosu prema proizvođačima kao i u odnosu prema društvu u cjelini.
No što bi danas bio nacrt vizije boljeg i pravednijeg društva? On bi sadržavao tri osnovna pravca –
ideju da svatko (1) ima pravo sudjelovati u društvenom nasljeđu koje je nasljeđe svih ljudskih bića
– jednako pravo da koristi i da ima koristi od proizvoda društvenog mozga i društvene ruke; (2)
ideju da svatko treba imati pravo da razvija svoje pune potencijale i mogućnosti kroz demokraciju,
participaciju i protagonizam na poslu i u društvu; te (3) ideju da svatko treba imati pravo da živi u
društvu u kojem ljudska bića i priroda mogu prosperirati (Lebowitz, 2015: 174). „Mapa ljudskog
razvoja“ sadržava kritiku monopoliziranja društvenog nasljeđa svih ljudskih bića; kritiku toga da su
neki ljudi (koliko-toliko) u mogućnosti da razviju svoje kapacitete kroz svoje aktivnosti dok su
drugi osakaćeni i deformirani; kao i uvid u to da smo stiješnjeni u strukture u kojima vidimo jedni
druge kao konkurente i neprijatelje (2015: 174).
Tako i danas „osnovni trokut socijalizma“ sadržava točke koje proizlaze iz Manifesta i temeljnog
Marxovog otkrića otuđenja u modernom društvu. Trokut socijalizma se sastoji od (1) društvenog
vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, (2) društvene proizvodnje koju organiziraju radnici i (3)
proizvodnje za društvene potrebe i svrhe (Lebowitz, 2010., Lebowitz 2016). Društveno vlasništvo
nad sredstvima za proizvodnju nužno je kako bi se osiguralo da zajednička, društvena proizvodnja
bude usmjerena prema slobodnom razvoju svih umjesto zadovoljavanju privatnih ciljeva kapitalista,
grupe proizvođača ili državnih birokrata. Društvena proizvodnja koju organiziraju radnici
dozvoljava im da stvaraju nove odnose kooperacija i solidarnosti između proizvođača te da razviju
svoje kapacitete kombinirajući mišljenje i djelovanje na radnom mjestu, a onda i da proizvode ne
samo stvari već i sebe kao samosvjesne udružene proizvođače. I konačno, zadovoljavanje
društvenih potreba i svrha nužan je cilj proizvodne aktivnosti u novom društvu jer usmjerenost na
osobne interese i sebičnost zamjenjuje usmjerenošću prema potrebama drugih i odnosima
temeljenima na solidarnosti.
Manifest je postavio temelje za socijalistički trokut, za potrebu da socijalizam omogući uvjete za
slobodan razvoj za sve, a iskustva real-socijalizama su kristalizirala potrebu da se aktiviraju
inicijalne demokratizirajuće parole poput recimo one „sva vlast sovjetima“ – sva vlast
demokratiziranoj društvenoj većini. Demokracija je praksa i kolektivno djelovanje koje se sastoji od
povećavanja sudjelovanja u upravljanju zajedničkim društvenim područjima, kao što je upravljanje
šumama, vodama, zrakom, prirodnim resursima. To je protagonistička demokracija putem koje se i
uvjeti i ljudi preoblikuju. Komparativno čitanje Manifesta i političke mape nastale nakon real-
postojećih socijalizama, dovodi do socijalizma 20. stoljeća u kojem protagonistička demokracija
znači dosljednije vraćanje upravo Marxovim izvodima iz Manifesta.
 Metoda historijskog materijalizma.
Protiv potiskivanja - za povratak zbilji

Marx i Engels – materijalizam nasuprot idealizma

Intelektualni i politički razvoj Marxa i Engelsa zbivao se u okružju mladohegelovaca, koji su u
četrdesetim godinama 19. stoljeća kritizirali reakcionarne institucije svoga vremena (Cornu, 1960:
7). No oni prelaze tu kritiku radikalnijim zahtjevom – da se dokinu društveni odnosi temeljni za te
institucije – klasni odnosi. Bilo je to razdoblje kada je Njemačku, a osobito Prusku, zahvatio sve
brži ekonomski razvoj, što je značilo sve veći razmah buržoazije, koja je stala otvoreno ulaziti u
borbu protiv pruske vlade, ali i razvoj proletarijata, koji postaje sve više svjestan svojih klasnih
interesa (1960: 8). Razdoblje je to velikog tehnološkog napretka. Broj strojeva za tkanje pamučnih
tkanina se u Pruskoj između 1830. i 1841. upetorostručio (1960: 8). Početkom četrdesetih godina u
Njemačkoj na prijestolje stupa konzervativni Friedrich Wilhelm IV. Istovremeno pratimo i
konzervativne poteze vlade, osobito problematičnu cenzuru, koja je u konačnici i zabranila Rajnske
novine koje je uređivao Karl Marx.
Partikularni interesi morali su se poklopiti s društvenima – da bi ideolozi proletarijata mogli
dosljedno provesti materijalizam i dijalektiku (Vranicki, 1959: 5-6). Mladi Engels i Marx u svojem
razvoju i pristupu intelektualnim debatama svojeg vremena realistički, ako ne već materijalistički
(1959: 32), doživljavaju raskid s idealizmom, individualizmom i elitizmom koji su pak bili odgovor
na njemačku konzervativnost, osobito u odnosu na Francusku ili Englesku toga vremena. Krajem
1843. taj se otklon, od liberalizma prema materijalizmu, nezavisno kod obojice, zbiva pod
utjecajem Feuerbachova materijalizma (1959: 18). Prije 1845. godine, pojave Svete porodice prvog
zajedničkog djela, Marx i Engels, nezavisno jedan od drugoga, postaju materijalisti, a krajem 1843.
i komunisti (1959: 18). Marx poduzima kritiku Hegelove filozofije države (1843), a Engels analizu
klasnih odnosa u engleskom društvu (1842-44.), što je bio početak kritike političke ekonomije i
završetak njihova mladenačkog razvoja.
Takav dvostruki otklon (najprije od konzervativizma a onda i od liberalizma) važan je za poziciju
historijskog materijalizma, te je kritika koju Marx i Engels upućuju u Svetoj porodici
intelektualnom krugu oko Brune Bauera – od antiklerikalizma „Oslobođenih” do stranke „zlatne
sredine” – važna za razumijevanje odnosa materijalizma prema ostalim političkim i idejnim
tumačenjima. Pratimo borbu protiv sasvim servilnog pisanja njemačkih novina (pod oštrim okom
cenzure) ali i protiv ekonomskih interesa buržoazije koje brane liberali. Klub slobodnih, tj. klub
ateista, mladohegelovaca čiji su obojica članovi bili, svoje je glavne napade usmjerio protiv religije
(1959: 43), a njihovu političku misao označava individualizam predvođen njihovim glavnim
idejnim vođom Maxom Stirnerom.
Ta rana faza intelektualnog razvoja i Engelsa i Marxa (gdje Engels često predvodi smjer njihova
zajedničkog razvoja) može se dovesti u vezu i s današnjim političkim borbama obespravljenih,
retoričkim instrumentarijem njihovim neprijatelje u oba tabora gdje ekonomski liberali svojim
argumentima nasljeđuju neke narative sljedbenika Maxa Stirnera, autora knjige Pojedinac i njegovo
vlasništvo. Ateistička kritika i zagovor zaštite privatnog vlasništva usko su vezane s formom kulta
pojedinca, individualizma, egocentrizma. Suvremeni stirnerijanci će također crtati konture ateističke
slobode koja je prije svega vezana uz pravo na privatno vlasništvo, građanske i individualne
slobode, ekonomske slobode. Ta kritika će imati veze i s oblikom racionalnog autoriteta, onoga što
je Foucault nazvao raison d'Etat, umijeće vladanja liberalizma, kao oblika „specifične forme
racionalnosti u praksi vladanja” (Foucault, 2008)6.
Ako možemo naći jednu jasnu poveznicu s današnjicom - ono što svakako dijele današnji
ekonomski liberali s Engelsovim i Marxovim mladohegelovcima, pobornicima Stirnera
okupljenima u grupi oko Brune Bauera (Cornu, 1960: 44), je otvoreno izražavanje prezira prema
'masi' (1960: 137). Ekonomski liberali nastoje u svojem političkom i intelektualnom naporu da
odbace krute okove države (ekonomskom promocijom liberalizma prije svega poreznih rasterećenja
i promocijom „slobodnog tržišta”, ali i države koja štiti tržište), a s druge strane svojom
antiklerikalnom ili anti-crkvenom kritikom svjetonazora – kao neprijatelje da istaknu „bezumne
mase” koje se drže konzervativnih tumačenja svijeta. No kritika masa ujedno je i kritika tumačenja
svijeta koje ne želi prihvatiti nužnost klasne podjele – tako se ona ne usmjerava samo na
konzervativan svjetonazor, već na svaku osudu prava individualnog kapitaliste da živi bolje i
posjeduje više, te da dominira nad podčinjenima7.

6 Uvodeći novi režim istine, kako tvrdi Michael Foucault, liberalizam uvodi koliko-toliko racionalno mišljenje
vladajućih koje se samovoljno limitira (2008: 13), odvajajući istinito od lažnog putem politike i ekonomije (2008:
20). Primjerice, razlog da se povećaju porezi tijekom 16. i 17. stoljeća mogli su biti puki čin suvernovog prava, ili
feudalnih prava, dok liberalizam mora svoje poteze obrazložiti putem političke ekonomije. I McNally pokazuje
koliko je u 19. stoljeću u Engleskoj bilo važno vladajućima siromaštvo tumačiti iz aspekta političke ekonomije
(McNally, 1993).
U klasičnom odnosu dominacije u sferi vladanja (odnosu koji podsjeća na odnos oca i dijeta) interna regulacija
liberalizma nije nametnuta, tvrdi Foucault, ona se ne zbiva samo na jednoj strani tog odnosa, već u transakciji,
negdje „između”, kroz niz konflikata, dogovora, rasprava i recipročnih ispovijesti (2008: 12). Politička ekonomija
je tom odnosu nametnula samo-ograničenje vladajućeg razuma. Politička ekonomija koja je utemeljena upravo
sredinom 18. stoljeća, za Foucaulta znači specifičnu analizu proizvodnje i cirkulacije bogatstva; metodu vladavine
koja može omogućiti nacionalni prosperitet, kao i citirajući Rousseauea opću refleksiju organizacije, distribucije i
ograničenja moći u društvu (2008: 13).
7 Što se tiče artikulacije ideja obespravljenih, radnika, umirovljenika – možemo reći da je (kao i izrazi rad i radnik)
potisnuta u smislu artikulirane kritike klasnog društva, nejednakosti, izrabljivanja, klasnog sukoba. No prezir prema
masama je ujedno prezir i prema narodnim pokretima koji su heterogeni i javljaju se u obliku koji bi bio bliži
„radikalnom” plebejskom pokretu agitacije protiv siromaštva 1795-1801. godine u Engleskoj, nego historijskom
materijalizmu koji je kao tumačenje nejednakosti, siromaštva i nepravde zbog povijesti realpostojećih socijalizama
još uvijek u traženju svojeg javnog priznanja. Današnji žuti prsluci ili u Hrvatskoj pripadnici Živog zida i Pernaristi
bliži su „popularnom radikalizmu” nego radničkom pokretu. Tu se prije svega misli na djela Edmunda Burkea
Reflections on the Revolution in France iz 1790. godine i Thomasa Painea Rights of Man iz 1971. godine. Iako su
Ilustrativan primjer idealizma i praznog formalizma s kojim su se u svoje doba razračunavali Marx i
Engels8 u suvremenosti može pružiti retorika jednog od eminentnih zastupnika liberalizma u
Hrvatskoj danas - Zorana Milanovića.
Ideološka pozicija „progresivista” ili „progresivnog liberala” podrazumijeva politiku zastupanja što
većeg stupnja individualnih sloboda, kao i ljudskih i manjinskih prava (Đikić, 2020), anti-
konzervativni svjetonazor koji se temelji na zaštiti ljudskih prava LGBTQ+ osoba, nacionalnih
manjina, zagovorom različitosti i prava na „izbor”, no istovremeno politika tog „ekstremnog centra”
(Čakardić i Stublić, 2020) i zaštitu kapitala i svetosti „slobodnog tržišta”, zastupanje neoliberalnih
politika liberalizacije „tržišta rada”, fleksibilizacije rada, privatizacije javnih usluga (obrazovanja,
zdravstva, socijalne skrbi). S jedne strane, liberalizam je kritika koja nominalno odbacuje
tradicionalne odnose – kao što su konzervativni nazori prema obitelji, crkvi, pa i državi9. No, s
druge strane, to je kritika koja se zaustavlja pred vratima materijalizma, načina proizvodnje, zbog
čega bi trebala i sama biti podvrgnuta progresivnoj kritici, kao što će to u podnaslovu Svete
porodice Marx i Engels najaviti „kritici kritične kritike”. I u jednom i u drugom primjeru potreban
je još jedan „okretaj zavrtnja” – kritici je samoj potrebna kritika. No krenimo redom – kako je
uopće takva kritika kritke nastala?
Intelektualno sazrijevanje Engelsa i Marxa i samo potiče od individualizma i liberalizma Bauera i
Stirnera10, oni u svojoj ranoj fazi tek prelaze put odvajanja od te kritike, preko pruhdonističkog
socijalizma koji će kasnije također denuncirati kao sitnoburžoaski, no ona također služi kao
konstitutivni dio njihova razvoja – u formi dijalektičke negacije i prevladavanje svega što je
pojedinačno i ograničeno u toj poziciji. Za Engelsa i Marxa može se reći da su najoštrije debatirali s
onima koji su im bili teorijski najbliži. No i danas je takva pozicija i razvojni put historijskog

upozoravali na bijedu i siromaštvo svojeg vremena te zahtijevali zadovoljenje osnovnih potreba za sve, pravo na
preživljavanje, Burke i Paine nisu bili teorijski protivnici tržišta. Paine nije imao primjedbi na komercijalno, tržišno
društvo, dapače nastojao je glorificirati njegove učinke, kod Painea ekonomska nepravda je proizvod političkog
monopola (McNally, 1993: 63), dok bi ukidanje političkog monopola oslobodilo tržište i tako stvorilo pošteni
povrat svim oblicima rada i vlasništva (1993: 64).
8 Riječ je o političaru koji je bio predsjednik Vlade od 2011-2016. godine, vrijeme u kojem su donesene promjene
Zakona o radu koje su omogućile lakše otpuštanje radnika, prekovremene neplaćene sate i porast privremenog
zapošljavanja. Promjenama ZOR-a 2014. godine Hrvatska je postala zemlja s najvećom brzinom stope rasta
privremenog zapošljavanja u EU. Od 2012. do 2016. godine broj ljudi koji u Hrvatskoj rade putem ugovora na
određeno povećao se s 13,8% na 22,2% (EU prosjek je 14,2%), a više od 50% mladih zaposleno je putem
nesigurnih ugovora (EU prosjek iznosi 32%). Hrvatska je postala rekorder u EU po ugovorima o radu s trajanjem
do tri mjeseca (6,9% dok je EU prosjek 2,9%). Broj radnika koje se ustupa putem agencija od 2013-2016. godine
porastao je čak 18 puta. Spomenutim promjenama ZOR-a poslodavcu je omogućeno da 36 puta uzastopno može
produžiti ugovor o radu na određeno prije nego je primoran ponuditi radniku ugovor za stalno (Kolak, 2018).
9 Prisjetimo se Milanovićeva slogana u predizbornoj kampanji 2019. „Normalno” koji propituju stroge konzervativne
norme.
10 Naravno i Saint-Simona i Charlesa Fouriera s kritikom buržoaskog društvenog sistema, koji iako nisu uspjeli otkriti
materijalnu zakonitost historijskog razvoja (Vranicki, 1959: 13) predstavljaju podlogu za nastanak znanstvenog
socijalizma, za kojeg je bio potrebna pojava proletarijata (1959: 16). Marxov razvojni put u samo nekoliko godina
vodi ga također od umjerenog Proudhonova pobornika do oštrog kritičara u studiji Bijeda filozofije, taj se razvoj
odvijao otprilike od 1843. godine kada se procjenjuje da Marx prvi puta dolazi u dodir sistematski s Proudhonovim
radom, 1844-5. Marx je smatrao da je Proudhon igrao u temeljno pozitivnu ulogu u kritici političke ekonomije, da
bi do 1847. godine Marx krenuo u denuncijaciju Proudhona s knjigom Bijeda filozofije (McNally, 1993: 148)
materijalizma opravdan u opreci prema idealizmu, intelektualnom zauzimanju strane „kritike
kritične kritike”, a u odnosu prema liberalizmu i nedostatku materijalističkog objašnjenja
podređenosti radne većine11. Kritična kritika naših Brune Bauera pokazuje da je sve moguće
propitivati osim temeljnih uvjeta proizvodnje i s njima povezane nejednakosti, društvene nepravde,
sistemske korupcije. Zato je moguće i danas na liberalne narative aplicirati slične kriterije.
Iako se u popularnom shvaćanju političkog spektra ljevica smatra „utopijskom”, a centar
realističnim političkim odgovorom na nepravdu, nedostatak solidarnosti, nejednakost – upravo je
centar mjesto na kojemu možemo naići na najviše idealizma, na naše „Brune Bauere”. Iako je to
politička i ekonomska interpretacija društva za koju će se često reći da se ne zanosi, ne zamišlja
novi društveni poredak, već se zadržava na „realnim” mogućnostima političko-ekonomske
promjene koja ne transcendentira način proizvodnje, već se, u najboljem slučaju, zadržava na
pokušajima pravednije distribucije, ona je u suštini idealistička, a u svojim se temeljima vraća na
konzervativne pozicije.

Sveta porodica - kritika kritične kritike Zorana Milanovića

Sveta porodica počinje humorističnim uvodom u kojim se utvrđuje da „kritična kritika” koliko god
da zna za sebe da je uzvišena nad masom, ipak osjeća beskrajno sažaljenje prema njoj, jer je „ona ta
čija nebeska djevičanska čistoća uzmiče ježeći se od dodira s grešnom gubavom masom...” (1959:
49-51). Za Bauera i kritične kritičare „sve stvarno, živo je nekritično, masovno, zato „ništa”, a samo
idealne, fantastične kreature kritične kritike jesu „sve” (1959: 60). Idealisti će do te mjere prezirati
mase da će zaključiti da radnik ništa i ne stvara „jer njegov rad je onaj koji ostaje pojedinačan, koji
je sračunat na njegovu čisto individualnu potrebu”, takav rad je neorganiziran (1959: 60). Sjetimo
se kako se danas tumači kako poduzetnici stvaraju radna mjesta i vrijednost, a ne radnici – formula
glasi poduzetnici/„poduzeća stvaraju radna mjesta, želimo li radna mjesta, moramo pogodovati

11 Svakako je takva distinkcija i politički važna nakon iskustva Syrize i Podemosa, lijevih pokreta koji su pokazali
kako se bez dosljednog materijalističkog odgovora na aktualne ekonomske prilike ne može puno toga promijeniti u
aktualnom poretku neoliberalnog kapitalizma, te pogotovu kako takve „promjene” ne mogu biti implementirane na
periferiji kapitalizma.
poduzećima” (Lordon, 2014)12.13 Razumijevanje rada, rada nekog konkretnog radnika, kao
neorganiziranog rada, rada koji nije u mogućnosti ništa proizvesti, a kapitalističkog rada kao
organiziranog i stvarateljskog, temelji se na odvajajnju masa od onih koji su se iz masa uzdigli.
U svojem inauguracijskom govoru Zoran Milanović je citirao jednog od popularnih liberalnih
mislioca Yuvala Noaha Hararija koji prateći američke izbore (na kojima se, ipak, pojavljuje jedna
od progresivnijih političkih figura za američke okolnosti - Bernie Sanders, kojeg Harari ne
spominje) upozorava kako „izbori nisu metoda za postizanje istine, apsolutne istine... već
kompromis želja različitih birača... Većina birača može izglasati da nema klimatskih promjena, ali
to neće promijeniti činjenicu da taj problem postoji” (Milanović, 2020; Harari, 2020).
Izbori su kompromis želja, a od njih ne treba očekivati da će demokratska većina donijeti istinitu i
ispravnu odluku. Glavna preokupacija u obrani liberalne demokracije bila bi da „da održimo
razdvojenim istinu i želju...” u vrijeme kada postoji manipulacija željama, pogotovu putem novih
tehnologija koje donose mogućnost širenja različitih ideja. Za Milanovića i Hararija budućnost
liberalne demokracije može se osigurati samo tako da se istinu sačuva neovisnom od želja većine
birača, kao i želju većine birača neovisnom od istine s kojom se manipulira putem novih
tehnologija.
Osnovna brana željama mase su institucije. Milanović je ocijenio kako su „znanstvena zajednica,
akademska neovisnost, neovisnost sudstva i medija najčvršća brana tiraniji” (Milanović, 2020).
Istina se može sačuvati neovisnom od želja većine birača uz pomoć institucija, ne demokracije. No
niti znanost, sudstvo i mediji nisu neovisni od manipulacija istinom, već predstavljaju interes elita –
pa i onda kada te elite putem institucija promiču netrpeljivost, nejednakost, nesolidarnost, a
odgovorne su i za pro-fašističke tendencije u društvu. U ostalom upravo su visoko cijenjene
institucije, a ne mase u Hrvatskoj odgovorne za pokušaj neutralizacije i kanonizacije fašističkog
pozdrava „Za dom spremni” – tzv. Vijeće za suočavanje s prošlošću (zapravo Vijeće za suočavanje s
posljedicama vladavine nedemokratskih režima, osnovano 2. ožujka 2017. godine) – pozdrava koji

12 Ta formula dominira i u trenutnoj ekonomskoj konjunkturi i ideologiji koja ju legitimira gdje su mjere za
ublažavanje ekonomskih posljedica izolacije zbog koronavirusa u Hrvatskoj donesene tako da se pogodovalo
poduzetnicima za koje se smatralo da će pomoći očuvati radna mjesta, usprkos evidentno proturadničkim potezima
mnogih vlasnika firmi, te pomaganje onima koji su nominalno na „slobodnom tržištu” poduzeli „rizike” trebali biti
spremni na krizne situacije (vidjeti primjerice „Izjavu sindikalnih središnjica o mjerama Vlade za ublažavanje
ekonomskih i socijalnih posljedica uzrokovanih bolešću Covid-19”, 8. 4. 2020.)
Neformalna skupina koja je izvršila pritisak na Vladu pri donošenju mjera u travnju „Glas poduzetnika” izlazi 22.
04. 2020. s novim „postulatima” Vladi u obliku četiri zahtjeva, među kojima je i treći nazvan „#ManjiPorezi” u
kojem pojašnjavaju „država ne mora dati ništa nama poduzetnicima, ali mora uzimati manje, jer mi najbolje znamo
što i kako investirati i kako oploditi onaj novac koji smo sami zaradili!” (R.I. 2020). Evidentno je da se
razumijevanje stvaranja vrijednosti ograničava na poduzetnike, a nigdje se ne spominju radnici, već prema
„postulatima” poduzetnici sami stvaraju zaradu zbog čega imaju i pravo tražiti da im se taj novac ne otuđuje.
Radnici su za poduzetnike, kako su primijetili komentatori, u rangu stroja ili sredstva za proizvodnju kojeg su
angažirali na temelju poduzetničke ideje i ne može se računati da o njima ovisi zarada.
13 Nije li i Zoran Milanović u predizbornoj kampanji rekao: „Prava radnika, riječ koju sam rijetko koristio u javnim
nastupima, jer radništvo ne postoji.... danas se više nitko za to ne bori, danas govorimo o građanskim vrijednostima,
pa ako je to supstitut, ja sam predvodnik građanske hrvatske i to ću ostati” (Milanović, 2019).
su sami pripadnici HOS postrojbi povezivali s ustaškim režimom, pozdrava koji i Zoran Milanović
negira i smatra neprihvatljivim. Upravo su pravosudne i znanstvene elite donijele pravosudni okvir
koji relativizira fašistički pozdrav.
Za Milanovićev bauerovski idealizam politika je obrana „istine” od slobode želja, stvaranje osjećaja
slobode za birače koji imaju pravo izraziti svoje mišljenje, bez obzira iskazuje li to mišljenje bilo
kakvu dublju istinu. Sloboda je želja koju kao i svaki nagon, treba „isprazniti” na izborima. Elitizam
masama priznaje samo želju bez dublje istine. Mase ne mogu biti nositeljice istine.
Mora se prezir prema masama razmotriti i u širem povijesnom kontekstu jer ne govorimo o
usamljenoj interpretaciji. Ishay Landa napravio je važan iskorak u korigiranju popularnog
razumijevanja fašizma kao „tiranije većine” (pa i nekog oblika radničkog pokreta) i razumijevanja
fašizma kao političkog trećeg puta između kapitalizma i komunizma pokazavši da fašizam vuče
svoje korijene u Zapadnoj liberalnoj tradiciji (Landa, 2012: 221-239). Landa je uputio na sličnost
konzervativaca kao anti-liberalnih liberala (uključujući i Thomasa Carlyleja kojem odgovara i
Engels) koji nisu toliko bili protiv kapitalizma koliko protiv „slabog kapitalizma” (2012: 197). Vezu
fašizma i liberalizma moramo ponovno pomno proučiti jer popularna optužba „tiranije većine” koju
je danas aktualizirao neoliberalizam, ide ruku pod ruku s opasnom revizijom prošlosti, a koja se tek
može razumjeti ako se shvate njezini motivi. Revizija prošlosti djeluje bespotrebno, pa se i u
javnom prostoru pojavljuje ideja da se treba „ostaviti prošlosti”, „gledati u budućnost” i da su oni
koji su zarobljeni u prošlost zatočenici vlastitih uglavnom porodičnih predrasuda. No usprkos
upozorenjima te predrasude ne nestaju. One se pojavljuju i onih koji zagovaraju osobne slobode ali
usprkos tome završe u opasnim relativizacijama koje obično kreću od potrebe priznavanja svih
žrtava – svodeći povijest na osobne, male povijesti bez konteksta i fundamentalnih razlika između
zločinačkih ideologija rasnih zakona i utopijskih vizija boljeg i pravednijeg sutra. Milanović
promiče tu široko raširenu predstavu da su mase nositeljice fašizma – pa kada definira patriotizam
masama pripisuje svojstveni nacionalizam, suprotstavljajući mu patriotizam koji induktivno,
raspodjelom loših i dobrih karakteristika, stavova i strana – pripada prosvijećenim institucijama.

I poruke o materijalnoj jednakosti u „progresivnog liberala” ekstremnog centra također ostaju oblik
deklarativne solidarnosti, ali i idealizma ako se ljudska prava smještaju ispred materijalnih prava,
osiguranja temeljnih životnih potreba kao što su hrana, stanovanje, zdravstvena zaštita i
obrazovanje. Milanović deklarativno može stati i iza radnika, jer on u inauguracijskom govoru kaže
i da je Hrvatska „domovina nevalificiranog radnika, jednako kao i uglednog akademika.... jednako
pripada i nezaposlenom tokaru i prezaposlenom programeru i potplaćenoj radnici na blagajni i
menadžerici u javnom ili privatnom poduzeću” (Milanović, 2020). No promjene se u folklornoj slici
raznolikosti i interklasne solidarnosti ne nalaze u promjeni materijalnih uvjeta, prekidu nametanja
tržišnih principa svim, pa i temeljnim potrebama i zadovoljenu tih potreba, već pluralizmu,
„uvažavanju”, toleranciji, pretvaranja Hrvatske u „sretnije mjesto za život” (Milanović, 2020).
Nema boljeg primjera za razlikovanje koncepcije ljudskih i građanskih prava mimo materijalnih
prava na zadovoljavanje temeljnih potreba od Milanovićevog zastupanja, u Hrvatskoj popularnog
narativa o potrebi za okretanjem privrede prema „kreatvnim industrijama”. Milanović će u
inauguracijskom govoru zaključiti kako je „kultura i suvremena kreativna industrija”. Samo par
mjeseci nakon perjanice „kreativnih industrija” u Rijeci – projekt Rijeka - europska prijestolnica
kulture biti će završen, radnice i radnici u kulturi će ostati bez prihoda, a otkazi će biti uručeni
desecima ljudi jer su njihove egzistencije bile vezane a prihodi uvjetovani izvršenjem kulturnih
projekata u sklopu upravo „kreativnih industrija” Rijeka 2020. Pandemija koronavirusom u
okvirima kapitalističke logike ilustrirati će uistinu karakter evropske kulture danas – a gašenje
projekata najbolju ilustraciju evropske kulture koja može postojati samo u okviru projektne logike,
nesigurnosti radnog mjesta i neprestanim borbama kulturnih radnika za preživljavanje na tržištu
„kreativnih industrija”. Masovni otkazi mladim suradnicama i suradnicima u kulturi jest
najautentičnija slika „evropske kulture” danas.
[...panel kreativne industrije]
Poimanje kulture kao projekta koji izvodi šačica prekarno zaposlenih radnika – koji ostaju bez
izvora prihoda u trenutku globalne epidemije koronavirusa treba dovesti u vezu s relativizacijama
fašizma i nacizma, kao i kriminalizacijom komunizma i socijalizma. Tržište kao mjera svih stvari,
liberalna demokracija, korijeni su fašizma i nacizma što je pokazao i Karl Polany, uputivši na
ovladavanje „samo-regulirajućeg tržišta” društvenim mehanizmima. Ukoliko masama namijenimo
ulogu zlog demona totalitarnog mišljenja, a ideju racionalne organizacije proizvodnje koja
prevladava stihiju samo-regulirajućeg tržišta proglasimo njihovim totalitarističkim projektom –
ostajemo bez alternative. Ne postoji svijet koji bi bio bolji ili drugačiji, „nema alternative”, kako
nam je poručila Margaret Thatcher – ostaje samo, kako se čini i mnogima tako izgleda - racionalan
srednji put između ekstrema. U stvarnosti ostaje nam ekstremni centar...
No, ako je demokracija stvar čuvanja istine od želje većine, ako se treba boriti ne za promjenu
načina proizvodnje, već za uvažavanje i toleranciju, a kako bismo stvorili sretnije mjesto za život,
prihvaćajući neumitnost sudbine samo-regulirajućeg tržišta, onda smo suočeni s „odvažnim
čovjekom” iz Njemačke ideologije – idealizmom koji smješta rješenje problema u sferu mišljenja,
ideja i vjerovanja. U Predgovoru Njemačke ideologije Marx i Engels ilustriraju idealističke zablude
opisujući jednog „odvažnog čovjeka” koji je umislio da se ljudi utapaju u vodi samo zato „što su
bili opsjednuti mišlju o težini” (Marx i Engels, 1978/79: 355). Iako je cijeloga svojeg života ovaj
čovjek pobijao iluziju o težini, svaka statistika mu je dostavljala mnogobrojne nove dokaze
(1978/79: 356). Vjerovati da je jednakost akademika i nekvalificiranog radnika smještena ne u
materijalne uvijete života i reprodukcije života već u sferu vjerovanja, mišljenja i ideja, obrane
„istine” od želja („terora” masa), jednako je kao pobijati iluziju o težini koja našem odvažnom
čovjeku predstavlja stvar mišljenja i vjerovanja. „Opsjednuti mišlju o težini” ljudi se utapaju u
glavama tržišnih fundamentalista koji uporno masama ponavljaju da su slobodne – a da je njihovo
bijedno stanje samo posljedica stanja svijesti, „mentaliteta”. Nema alternative, jedino što nam
preostaje da elite održavaju koliko-toliko „normalno” stanje.
Poznata misao Marxa i Engelsa materijalističko je upozorenje na zablude idealizma i naših
današnjih Bauera. Nije posrijedi to što ovaj ili onaj proleter ili čak cijeli proletarijat u datom
trenutku zamišlja kao svoj cilj, već je posrijedi što on jeste i što će historijski biti prisiljen da učini
(Marx i Engels, 1959: 81). „Kritička kritika” samu je sebe proglasila stvaralačkim elementom
historije (1959: 81), a institucijama prosvijećenih elita se nametnula zadaća zaštite društva od
njegovih članova. U masi, poučava nas ona, ne drugdje kao „što misle njeni raniji liberalni
pobornici, ima se tražiti pravi neprijatelj duha” (1959: 136).
Vrijednost Svete porodice je upravo u tome što je pokazala da narativ o istaknutim pojedincima i
institucijama koje trebaju obraniti istinu od masa bliže konzervativnoj misli nego što se isprva čini.
Milanovićeva „brana” intelektualaca i institucija, otpor teroru masa u istom je odnosu koji je „otkrio
i 'gospodin Bruno'”, a predstavlja također „kritično karikirano dovršenje Hegelovog razumijevanja”
povijesti, koje „opet nije ništa drugo do spekulativni izraz kršćanske dogme o suprotnosti duha i
materije, boga i svijeta” (1959: 139). Ova suprotnost izražava se, naime u historiji u samom
ljudskom svijetu tako da malo „izabranih individua” kao aktivan duh stoji prema ostalom
čovječanstvu „kao bezduhovnoj masi, kao materiji” (1959: 139).
Takva „'apsolutna, savršena, čista' kritika”, jednostavno se osjeća neugodno pred „predrasudama”
mase, kao što bog običava da čini u svojim otkrivenjima, a spas se očekuje od istaknutih pojedinca -
„u jednoj malenoj gomilici izabranih ljudi” (1959: 141). U liberalnom manihejstvu na jednoj strani
stoji masa kao pasivni, bezduhovni, bezhistorijski, materijalni element povijesti; „na drugoj strani
stoji: duh, kritika, gospodin Bruno [/Zoran] i kompanija”, duhovno superiorni pojedinci koji
predstavljaju aktivni element, od koga potiče sva povijesna akcija. Čin preobličavanja društva svodi
se na moždanu djelatnost kritične kritike (1959: 141)14 koja je samo jedan vid religiozne forme.
Engels će reći da nismo valjda došli do toga da se „čovječanstvo opet dijeli na dvije hrpe – ovce i
jarce, one koji vladaju i one kojima se vlada, aristokrate i svjetinu, gospodu i budale...”, te da se
nadamo da „čovječanstvo prolazi kroz demokraciju ne zato da bi, napokon, opet došlo na mjesto
odakle je pošlo” (Engels, 1989: 164)15. Liberalizam koji kritizira staro ipak se pokazuje

14 Politički, nije samo riječ o problemu prebacivanja individualne krivnje na pojedinačne aktere kojima idealistička
apsolutna i „čista” kritika progresivista poput Milanovića predbacuje razloge zaostalosti, već je problem i u
specifičnoj dimenziji te kritike na periferiji Evrope o čemu će biti riječi u poglavljima o nejednakom razvoju.
15 Ovo Engels piše analizirajući radove u „suprotnom taboru” konzervativaca – recenzirajući djelo Thomasa Carlyleja
Past and Present za Deutsch-französische Jarbücher (Engels: 1989).
konzervativnim jer zastupajući demokratske slobode, ne uspijeva objasniti a kamoli prevladati
socijalne razlike, uvjete života obespravljenih, čak ni empirijske uvide, već ih prevladati može samo
misaono i idealistički - jednom interpretacijom svijeta, a ta interepretacija predstavlja svojevrsno
„prebacivanje” ili „potiskivanje”.
Liberalni idealizam odbija uhvatiti se u koštac s problemima materijalne zbilje, uvidima koji iz
materijalističkih uvjeta proizlaze (klasnog sukoba, eksploatacije, otuđenja), a prebacivanje se zbiva
po principu idealističkog tumačenja zbilje koji kretanje povijesti smješta u sferu razvoja ideja,
mišljenja, svijesti, a ne materijalnih uvjeta proizvodnje i općih uvjeta reprodukcije dominantnog
poretka.

Klasni sukob i nesvjesno

No da bismo razumjeli kako je idealističko prebacivanje tako duboko ukorjenjeno u medijskoj slici
svijeta i kako je medijima prirodno i blisko kao osnovni mehanizam jedne ideološki dominantne
matrice potrebno je uključiti s materijalističkog priježi na psihoanalitičko metodloško polje. Osim
toga to je potrebno kako bismo protumačili psihologiju društvene većine kojoj je danas dostupno
mnogo podataka i znanja kojima su mnogi u mogućnosti obuhvatiti i shvatiti društveno-ekonomske
odnose, klasne odnose, no ipak takve odnose zamjenjuju idealističkim interpretacijama svijeta koje
su, osim toga i opasne kako vidimo i za ustoličenje politički i ljudskopravaški neprihvatljivih
narativa poput fašističkih pozdrava.
„Prebacivanje” liberalnog idealizma može se shvatiti i u smislu freudovskog psihoanalitičkog
mehanizma – kod Freuda prebacivanje je mehanizam koji se pojavljuje kako bi se otklonila neka
neugodna misao. Misao se „prebacuje” na neku asocijacijama srodnu ali potpuno različitu temu ili
motiv koji u sebi ne sadrži tako snažnu zaposjedajuću nagonsku energiju16. Oskudni materijalni
uvjeti života obespravljenih masa u svijesti se idealista moraju potisnuti i „prebaciti” na neku drugu
misao, kako bi se omogućilo manje neugodna tumačenja aktualnog vremena i razloga
obespravljivanja.
Materijalizam takve interpretacije demaskira – slikovito demantira – zato ćemo vidjeti kako se
svaka statistička činjenica u Engelsovu Položaju dopunjuje živim primjerima koji upućuju na
apsurd potiskivanja evidentno teškog položaja radnika. Engels će pisati kako je za vrijeme njegovog
boravka u Engleskoj umrlo „direktno od gladi, pod najpotresnijim okolnostima, bar dvadeset do
trideset ljudi”, dok se „pri uviđaju mrtvih” rijetko našla komisija „koja bi imala hrabrosti da to
otvoreno kaže” (1952: 39). To je vrsta „socijalnog ubojstva” kojem se suprotstavlja naglašena
fizička bliskost ljudi u kontekstu urbanog života, pri čemu su „te stotine hiljada ljudi iz svih klasa i

16 Tako se tvore nesvjesni sadržaji kao sadržaji koji su “zaposjednuti nagonskom energijom” koji se “nastoje vratiti u
svijest i u djelovanje”, ali “pristup u svijest dobivaju samo u vidu kompromisnih tvorbi, nakon što su iskrivljeni
cenzurom (Laplanche i Pontalis 1992: 261).
svih staleža, koji se tu tiskaju jedni pored drugih” svi jednostavno ljudi „sa istim osobinama,
sposobnostima, i istim interesom koji se sastoji u tome da budu sretni?”...A žive jedni pored drugih
„kao da nemaju baš ničeg zajedničkog među sobom, kao da nisu potrebni jedan drugom, i jedina
prešutna pogodba među njima je u tom što svaki ide desnom stranom trotoara, da se ne bi suprotne
struje sudarile i zadržavale; i ni jedan neće da udostoji drugoga ni jednim pogledom” (Engels, 1952:
38). Engels crta „brutalnu ravnodušnost”, „tupu izoliranost” svakog pojedinca, „socijalni rat svih
protiv svakoga”, „socijalno ubojstvo” koje je moguće jedino ukoliko vladajuća klasa
psihoanalitičkim rječnikom „potisne” ili „prebaci” neugodno iskustvo tog evidentnog „rezultata”
kapitalističkog načina proizvodnje.
Takve interpretacije koje potiskuju neugodnu realnost materijalnih uvjeta, sastavni su dio amnestije
klase odgovorne za uvjete u kojima žive obespravljeni. Oni koji su u poziciji da organiziraju način
proizvodnje, pa ju organiziraju na način da manjina živi u izobilju a većina u bijedi nedostojnoj
čovjeka u društvu koje je dosegnulo visok stupanj tehnološkog razvoja, imaju itekako koristi od
slike svijeta koja interpretira prebacujući i potiskujući razloge bijede i obespravljenosti. Socijalno
ubojstvo, psihoanalitički je ekvivalent socijalne „histerije”, za koju je Freud u ranoj fazi svojeg
razvoja pokazao kao uzrokovanu traumatskim događajem „koji je 'potisnut' premještanjem u
'nesvjesno'" (Easthope, 1999: 8). Traumatizam se pripisuje prije svega (osobnom) događaju iz
povijesti (subjekta) koji je moguće datirati i koji je subjektivno važan jer može prouzročiti bolne
posljedice (Easthope, 1999: 8). No socijalno ubojstvo znači da cijela klasa potiskuje traumatsko
iskustvo, a čije neurotske afekte tek treba osvijestiti kao potiskivanja. Potiskivanje neurotskih
simptoma, „smetnji ponašanja, osjećanja ili mišljenja koje očituju obranu od strepnje i, s obzirom
na taj nutarnji sukob, predstavljaju kompromis iz kojeg subjekt, sa svojeg neurotičnog stajališta
izvlači izvjesnu dobit” (Laplanche i Pontalis, 1992: 267) ekonomsko je gledište i u Freuda, ali se s
ekonomijom povezuje i doslovno.
Najčešće se kod osobnog „ekonomskog sukoba”, ekonomskog gledišta psihe kod Freuda
(Matijašević, 2006)17 zbiva potiskivanje. No kada obespravljeni osjete nepravdu klasnih razlika
uzrokovanih načinom podjele rada u kapitalizmu tada dolazi do pobune (sukladno „moralnoj
ekonomiji radničke klase”18). Prezir prema masama je dio potiskivanja što omogućava vladajućima

17 Freudov model psihe određen je mehanicističko-energetskim načelima u skladu sa scijentizmom 19. stoljeća, riječ
je o Freudovom ekonomsko-dinamičko-topičkom sustavu (Matijašević, 2006: 37-53). Prema ekonomskom gledištu
subjekt teži načelu konstantnosti ili homeostaze, vodeći se principom očuvanja minimalne napetosti organizma.
Ugoda nastaje kada se smanjuje razina na kojoj tijelo reagira na određeni položaj – što je slabija reakcija na
podražaj, to je ugoda veća (2006: 40). U tom smislu izbjegavanje podsjećanja na traumatske događaje, potiskivanje,
se javlja u svrhu postizanja ugode. „Psihički sukob Freud opisuje kao suprotstavljanje seksualnosti, dakle
seksualnih nagona i potiskujuće obrambene instancije Ja te je potiskivanje „sudbina nagona”... (2006: 40).
18 Koncept „moralne ekonomije siromašnih” uvodi E. P. Thompson koji pokazuje kako su pobune zbog hrane u 18.
stoljeću bile potaknute popularnim konsenzusom oko toga što su legitimne prakse, a što nelegitimne prakse,
socijalne norme i obaveze, ekonomske funkcije dionika u zajednici, dok je razvrgavanje takvog konsenzusa jednako
koliko i materijalna deprivacija bilo razlogom direktne akcije (Thompson, 1971: 97). Michael Lebowitz uvodi
razumijevanje stupnja razdvojenosti među radnicima koji utječe na potencijal za kolektivnu borbu (njezinu pojavu i
da čak i kada su „rezultati” evidentni, a radnici pobunama raskidaju društveni kompromis,
kapitalisti nalaze opravdanja. I tada se traže tumačenja upornosti da se radnik ne pomiri s teškim
stanjem već se nerazumno zbog njega buni, a ta će tumačenja naići na razumijevanje u idealističkoj
interpretaciji. Engels će napisati:

"...posjednička klasa je našla... samo povoda za gnjev protiv klase onih ljudi, koji su
toliko glupi da neće da se slože s načinom na koji se dosad s njima postupalo... Ona
je u opravdanim zahtjevima ljudi bez vlasništva vidjela samo bestidno
nezadovoljstvo, bezumnu pobunu protiv 'božanskog uređenja' a u najboljem slučaju
-- djelo 'zlonamjernih demagoga koji žive od agitacije i koji su suviše lijeni za rad'
djelo protiv koga se treba svim silama boriti." (1952: 278)

Zbog toga se i u zagovornika tržišta kao autonomne sile nalazi rješenje socijalnog sukoba, pa i djelo
jednog od najvećih ideologa liberalizma Friedricha Hayeka predstavlja interpretaciju obilježenu
neurotičnim simptomima, a prema kojima je ljudska civilizacija proces duge bitke protiv
„primitivnih instinkata” kao što su solidarnost, dobronamjernost i impulsa da se potrebe zajednice
stave na prvo mjesto (Nailly, 1993: 44). Veličina modernog društva se sastoji u supstituciji
„umjetnih pravila” koja oslobađaju pojedinca od primitivnih ograničenja nametnutih impulsima
zajedništva i omogućavanju nesputane kompeticije da nametne „spontani poredak” uspostavljajući
slobodu i prosperitet (1993: 44)19.

Historijski materijalizam kao povratak zbilji

Sveta porodica, prvo zajedničko djelo Marxa i Engelsa, eksplikacija je idealističkih zabluda
intelektualnog kruga okupljenog oko Brune Bauera, dok Engelsovu raniju studiju Položaj radničke
klase u Engleskoj možemo čitati kao slikovitu parabolu idealističkih zabluda i potiskivanja –
realistični i materijalistički opis služi se statistikom, podacima i empirijom koja opovrgava
idealističke zablude. Položaj „vraća” misao na njezinu, neugodnu, originalnu ideju, od koje ju je
idealizam pokušao odvojiti „prebacivanjem” s materijalne stvarnosti na misaonu, idejnu zbilju.
Jedno od poglavlja Položaja nosi naslov „Rezultati” (Engels, 1952: 112-152) gdje se nakon
njezine izglede za uspjeh). Ako su radnici odvojeni i vide jedni druge kao neprijatelje, malo je izgleda za kolektivno
djelovanje. Tako Lebowitz obrazlaže potrebu prelaska s moralne ekonomije radničke klase na političku ekonomiju
radničke klase (2015: 167). Kako prijeći taj put? Primjerice, u usmjerenosti radnika prema egalitarizmu, možemo
vidjeti tračak fokusa na uobičajeno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, ili recimo, solidarnost i kooperacija u
proizvodnji guraju radnike prema razumijevanju važnosti radničke kontrole (2015: 173).
19 Nije li oblik potiskivanja za vrijeme karantene uzrokovane korona virusom u ožujku i travnju 2020. godine i
kolektivno potiskivanje socijalnih razlika između onih koji imaju privilegiju izolirati se i onih koji su prisiljeni
nastaviti prodavati svoju radnu snagu? Jedan od dramatičnih potiskivanja „rezultata” načina proizvodnje i
posljedica po obespravljenje je položaj radnica i radnika u kioscima. Kiosci koji uglavnom nemaju sanitarni čvor,
nakon zatvaranja kafića radnike su postavili u uvjete nedostojne čovjeka u 21. stoljeću. To nije spriječilo vlasnike
da za 1. maj objave reklamu u kojoj se poziva kupce da „chillaju” s Tiskom jer Tiskovi kiosci rade i za praznik rada.
historiografije nastanka industrijskoj proletarijata, sve bijede velikih gradova, učinaka interklasne
konkurencije (snižavanja cijene rada putem armije nezaposlenih), opredmećenja takvog srozavanja
općeg standarda engleskih radnika „preko” irskih koji rade za nižu satnicu – dolazi do onoga što
Engels naslovljava „rezultatima”, jer oni su uistinu posljedica i materijalni rezultat kapitalističkog
načina proizvodnje, koje idealističke interpretacije mogu opravdati samo „prebacivanjem” ili
„potiskivanjem”.
Poglavlje počinje eksplikacijom pojma „socijalnog ubojstva” - ubojstva koje je počinilo društvo nad
proleterima, a koje uključuje sve oblike trpljenja opisane u Položaju od teških uvjeta stanovanja do
prerane smrti i predstavlja upravo rezultate otuđenih društvenih odnosa u kapitalizmu. Posljedice su
to društvene podjele rada, odvajanja i udaljavanja dviju klasa i načina proizvodnje koji dovodi do
nezamislive bijede radnika u Engleskoj iako je riječ o zemlji s najrazvijenijom industrijom u tome
trenutku, u kojoj je sva privreda usmjerena na rast. Engelsove teze su potvrđene statističkim
istraživanjima – produktivnost se po radniku između 1780. i 1840. godine povećala za 46% a indeks
realnih nadnica se povećao samo za 12% (Allen, 2009: 2). Svakako do poraznih „rezultata” ne
dovode ideje pripadnika društvenih klasa, već društvene okolnosti u kojima se nalaze.
Nije li danas pandemija koronavirusom pokazala da se najbogatije zemlje svijeta najlošije nose s
virusom, odnosno da ekonomski prosperitet u najmanju ruku nije proporcionalan s brojem
zaraženih? To dokazuje Engelsovu tezu da rast produktivnosti ne ide nužno s boljim životom za
većinu. Nije li i to „rezultat” vladavine tržišnih principa, načina proizvodnje usmjerenog
proizvodnji vrijednosti, ekonomije koja ne može stati, čiji se građani ne mogu izolirati jer nemaju
taj privilegij? Zato u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima je brojka zaraženih od
koronavirusa u svibnju 2020. prešla 1,13 milijuna, Trumpovi sljedbenici prosvjeduju protiv mjera
zaštite i zahtijevaju kraj karantene bez obzira na žrtve, jer ne misle da postoji drugi način – da
radnici moraju prodavati svoju radnu snagu kako bi preživjeli čak i ako rad znači zarazu, a u nekim
slučajevima i smrt. Slični se prosvjedi odvijaju i u Njemačkoj (Der Tagesspiegel, 2020), a u
Hrvatskoj ekonomski liberali predvođeni „Glasom poduzetnika” kao svoj prvi zahtjev/”postulat”
prema premijeru Plenkoviću kojeg su nazvali #VišeRada, ističu da država ne smije poreznom
politikom i drugim politikama "poticati nerad ili manji rad", već mora "poticati rad, povećanje
prometa i dobiti" (R. I., 2020)20.
20 Pandemija koronavirusom vratila nas je u neočekivano živu reprizu debate između maltuzijanaca i materijalista.
„Maltuzijanski odgovor” na krizu najreakcionarniji je odgovor. Ekonomist Reverend Thomas Malthus koji je tvrdio
da postoji previše „neproduktivnih” siromašnih ljudi na svijetu, pa su redovne kuge i bolesti nužne i neizbježne
kako bi ekonomije bile produktivnije. Maltuzijanski odgovor na pandemiju COVID-19 virusa bio je, više-manje,
pristup problemu širenja virusa na način da se svjesno žrtvuju stari i bolesni, koji bi i onako i ovako navodno umrli.
Ljudi su žrtvovani umjesto ekonomije, kako bi se izbjegao „lockdown”. I Velika Britanija i Sjedinjene Američke
Države pandemiji su u početku pristupili na takav riskantan način pokušajem stvaranja „imuniteta krda”. U nas je
takvu politiku zastupao Ivan Pernar koji je zagovarao selektivnu karantenu (samo za starije i bolesne). Britanski
konzervativni novinar je na činjenicu da COVID-19 uglavnom ubija starije rekao da to možda može biti i od koristi
dugoročno (Roberts/b, 2020). Na koronavirus su neki političari i zemlje odgovarali zaštitom sistema a ne ljudi,
javljali su se prijedlozi da se pomirimo s posljedicom – umiranjem boležjivih, slabih, osjetljivih, starih (Močnik,
Nisu li oni, radnici koji se sami nalaze u skupinama koje zahtijevaju više rada danas primjer radnika
koje Engels opisuje u Položaju, brusača koji buse na suhom kamenu a koji jedva da žive 35 godina
ili 45 ako bruse na vlažnom kamenu?

„Pljuju krv, ne mogu da leže, noću se znoje, pojavljuje se proljev, neobično

mršavljenje na svima običnim simptomima plućne turbekuloze – sve ih to najzad
tjera u grob, pošto su mjesecima, pa često i godinama ležali, nesposobni da radom
ishranjuju sebe i svoje. ... To je pisao Knigth prije deset godina; od tada se broj
brusača, a i bez bolesti povećao, ali se pokušalo da se bolest preduhitri pokrivanjem
kamena za brušenje i odvođenjem prašine uz pomoć zračne struje. U tome se bar
djelomično uspjelo, ali ni sami brusači neće da to primjenjuju, pa ponegdje to čak i
sprečavaju – pošto misle da će se time povećati broj radnika i sniziti njihova
nadnica; oni su za „kratak, ali veseo život.” (Engels, 1952: 222-223, kurziv moj)

Engelsovo i Marxovo zauzimanje strane „masa” i odvajanje od idealizma kruga oko Brune Bauera
značilo je u konačnici suočavanje s konkretnim životnim problemima koji uključuju evidentno teške
uvjete života, potiskivanje tih uvjeta i to ne samo kod onih koji su odgovorni zbog „socijalnog
ubojstva” već i onih koji su njegove žrtve. Suočavanje s realnošću naročito siromašnih slojeva, se
kod Engelsa zbilo u životnom upoznavanju s položajem i razvitkom radničke klase u Engleskoj
(Vranicki, 1959: 18) kojeg možemo nazvati izravnim, dok bio kritika Bauerovog idealizma u Svetoj
porodici pak predstavljala teorijsku kritiku idealizma koji nije u stanju te uvjete protumačiti niti ih
mijenjati, već samo potiskivati.
Danas je kritika idealizma aktualna u demarkaciji praznog liberalnog poziva za oslobođenjem
subjekta, bez oslobođenja od materijalnih ograničenja u društvu u kojem obespravljeni žive u
nesigurnosti, čija materijalna zbilja ovisi o nesigurnim i privremenim radnim ugovorima, u stalnoj
borbi za nekad izborena radnička prava osmosatnog radnog vremena, prihoda koji omogućavaju
temeljne životne potrebe, rada zaštićenog kolektivnim ugovorom.
U Komunističkom manifestu smo spomenuli kritiku „konzervativnog ili buržoaskog socijalizma“,
dakle političkog odgovora na traumu. Konzervativni ili buržoaski socijalizam, koji se u ostalom i u
povijesti lijevih ideja borio s materijalističkim stavom, danas se ogleda u recentnim borbama ljevice
s centrom. U Položaju Engels pokazje kako je radnički pokret u Engleskoj još od svojeg početka
1835. godine bio pokret radnika ali još ne oštro odvojen od radikalne sitne buržoazije čiji su
zahtjevi bili u polju političkih zahtjeva za ukidanjem zakona o žitu (Engels, 1952: 248). Bili su to
„praktičniji” zahtjevi i po buržoaziju korisniji projekti, koji pak dovode do slabljenja saveza između

2020).
radikalne buržoazije i proletarijata čim proletarijat uvidi da to nisu njegovi interesi. „Ukidanje
zakona o žitu radnicima malo može koristiti a za buržoaziju bi doduše vrlo korisno, i stoga se nisu
dali pridobiti za taj projekt” (1952: 249-50).
Danas se ta isprepletenost također pojavljuje. Nisu li u raznim glasovima poduzetnika i danas
isprepleteni interesi buržoazije koja zahtijeva oslobađanje poduzetnika od nepotrebnih „nameta”,
kritiziraju državu, javlja se zahtjev za smanjenjem plaća i broja zaposlenih u javnom sektoru kao i
javna potrošnja, smanjenje poreza i „nepotrebnog” financiranja gubitaša poput brodogradnje i
radnika, koji se, za sada još uvijek, smještaju na stranu sitne buržoazije koja je u svojim zahtjevima
jedan od najrevnosnijih čuvara aktualne neoliberalne ideologije? S tim se grupama nekad
identificiraju i radnici ili makar samoeksploatirani i samozaposleni radnici. To su oni koji pak mogu
biti i u još gorim uvjetima nego u formalno najamnom odnosu (Heinrich, 2015: 188). Klasna
pripadnost je strukturalno određena, no klasna svijest kako znamo ne stječe se automatski s
pripadnošću nekoj klasi. U toj zabludi samozaposlenima asistiraju vulgarni ekonomisti koji ne čini
ništa drugo nego prevode specifične pojmove kapitalista ‘zarobljenih konkurencijom’ u prividno
više teorijski i općenitiji jezik i time pokušavaju demonstrirati ispravnost tih pojmova. Na taj način
oni ‘svakodnevne pojmove“ pretvaraju u apologetiku kapitalističkih odnosa, promovirajući „dogmu
koja odgovara interesu vladajućih klasa“ (Lebowitz, 2009: 11).
Neuspjeh pobune u Manchesteru usred koje Engels stiže u Englesku, upravo je rezultat nejasnih
početnih zahtjeva koje su radnici kasnije, odvojivši se od radikalne buržoazije, artikulirali kao
zahtjev za poštenom nadnicom. Taj se razlaz zbivao i na liniji odvajanja političkih zahtjeva od
socijalnih „politička moć je naše sredstvo, a socijalna sreća naš cilj”, citirat će čartiste Engels
(1952: 245), to je pitanje „noža i vilice” - što je bilo samo pitanje nekih radnika 1838. da bi postalo
opće pitanje za sve čartiste 1845. „Nijedan čartist nije više samo političar”, piše Engels (1952: 254).
Pri socijalisti utopisti, osobito Owen sudjeluju u radničkim zabludama jer su u svojoj pobuni
previše skloni buržoaziji, koja pak pokazuje teorijsku naprednost, dok su čartisti „najzaostaliji” oni
koji su se „najmanje razvili, ali su zato pravi, potpuni proleteri, predstavnici proletarijata” (1952:
257).
Odnos političkih snaga čartista i buržoazije podsjeća na odnos pokreta žutih prsluka danas i sitne
buržoazije. Žuti prsluci također predstavljaju autentičan narodni pokret no pun proturječja,
usmjeren protiv previše rada i premalo plaćenog rada, no bez kritike političke ekonomije, teorijske
podloge koja bi im omogućila jasnije profiliranje političkih zahtjeva i pomicanje iz sfere politike u
sferu socijalne i klasne borbe. Engels zagovara spajanje čartizma sa socijalizmom, jer će kada to tog
spajanja dođe radnička klasa ”stvarno biti gospodar Engleske” (1952: 257). U suvremenim
pokretima ne nedostaje borbenosti21, no tek kada se radnički pokret spoji s klasnom borbom dolazi
do radničke pobune u punom smislu – gdje su radnici i klasa za sebe i klasa po sebi.
Distinkciju će razviti Marx u Bijedi filozofije gdje će upozoriti da se klasa po sebi (klasa za
kapitalizam) razlikuje od klase za sebe koja tek treba postati revolucionarni subjekt. Marx će opisati
prelazak klase po sebi u klasu za sebe:

„Ekonomski odnosi pretvorili su najpre masu stanovništva u radnike. Vladavina

kapitala stvorila je tim masama zajednički položaj, zajedničke interese. Tako je ta
masa već klasa prema kapitalu, ali još ne i za samu sebe. U borbi, od koje smo naveli
samo nekoliko faza, ova se masa ujedinjuje, konstruiše se kao klasa za sebe samu.
Interesi koje ona brani postaju klasni interesi. A borba klase protiv klase politička je
borba.” (Marx, 1946: 145, kurziv moj)

Ovdje Marx ponavlja genezu izloženu i u Manifestu i kod Engelsa u Položaju – nastanka
proletarijata uz nastanak buržoaskog društva da bi istaknuo razliku klase prema kapitalu i klase za
sebe – nužne transformacije putem ujedinjenja klase i formiranja u jedinstveni kolektivni subjekt
koji brani svoje klasne interese, koji su nužno i interesi svih, dakle borba protiv klasa.
Danas pratimo političke pokrete u kojima sudjeluju radnici, od pernarista do radničkih štrajkova, no
ne uvijek i jasno prisutnu svijest klase za sebe – prijelaz je zakrčen i objektivnim problemima s
kojima se susreće ljevica koja ima zadaću tumačiti specifičnosti klasne borbe. U tim borbama
buržoaski socijalizam, idealizam uvijek je u nekom odnosu prema materijalističkoj interpretaciji
svijeta – bilo da ju odbacuje kao utopijsku ili se s njom, u iznimnim situacijama i podudara
(primjerice štrajk prosvjetara 2019. godine, ili prosvjed za kurikularnu reformu 2017. i 2018.
godine).

Engels i Marx - Položaj i „idealni presjek” kapitalizma

Mnogi marksisti su u Engelsu vidjeli neku vrstu pojednostavljenog Marxa, a spočitavali su mu
empirizam, pogotovu zbog kasnijih vulgarizacija njegovih djela korištenima u sovjetskim
priručnicima. Dok je Marx viđen kao „profinjen intelektualac”, Engels je bio „grubi popularizator”,
a u akademskom pisanju o marksizmu često je služio i kao zgodan „žrtveni jarac” (Bellamy Foster,
2016). No pokušat ćemo pokazati kako je Engels nužan za razumijevanje historijskog materijalizma
i njegove primjene na suvremene primjere, osobito zbog njegova slikovitog prikaza klasne borbe na
način koji danas može biti alat „prevođenja” kompleksnih polit-ekonomskih uvida u oblik
progresivnog populizma.
21 U Francuskoj je Pokret žutih prsluka punih 45 uzastopnih tjedana održavao masovne prosvjede od listopada 2018.
godine, a praktički su prosvjedi okončani tek karantenom 2020. godine.
Jedan od onih koji su izrazili svoje sumnje prema Engelsu je Michael Heinrich, istaknuti
predstavnik novog čitanja Marxa i predvodnik grupe Neue Marx-Lektüre, koji Engelsa kritizira
zbog njegove popularizatorske crte, osobito izdvajajući spis Anti-Dühring. Heinrich smatra kako je
Engels pokušao zamijeniti Dühringovo tumačenje koje je u njegovo doba bilo popularno, pa stoga
on nije samo kritizirao Dühringov svjetonazorski socijalizam kojem se suprotstavio, a koji je među
radništvom tog vremena stjecao sve više poklonika (pa i zbog poboljšanog statusa radničke klase),
već mu je pokušao i konkurirati, zbog čega ovim djelom započinje linija koja predstavlja sve
plošniji i plošniji marksizam, simplificirajući materijalizam, građansku filozofiju napretka, nudeći
jednostavne formule i objašnjenja svijeta (Heinrich, 2015: 35).
Iza takvih prigovora ponekad se naslućuje prigovor popularizaciji teorije koja, kao što je to
nesumnjivo činio i Engels, koji cilja znanstvene interpretacije „približiti” širokim masama, čemu su
težila i mnoga Marxova djela. Osobito u zajedničkim djelima Engels i Marx su se trudili
popularizirati teoriju, čega je Komunistički manifest egzemplarni primjer22. Heinrich Kapital, kao
kompleksnije djelo suprotstavlja ne samo Engelsovu opusu, već i dobrom dijelu popularizatorskog
marksizma.
Položaj radničke klase u Engleskoj ipak pokazuje kako Engels u idejama, konceptima i
tumačenjima često predvodi Marxa, najavljuje i izlaže osnove koje će njih dvojica kasnije razraditi.
Položaj obrazlaže teoriju nadnica, koncept konkurencije između radnika kao temelja unutarklasne
borbe i najopasnijeg oružja protiv radnika, prije Marxa ovdje se tumači kako su radnici
eksploatirani usprkos tome što primaju „poštenu nadnicu za pošteni rad” (Roberts, 2020). Kasnije
će Marx razraditi tumačenje „radne snage” kao robe koju kupuje poslodavac (Roberts, 2020).
Engels je u Položaju anticipirao i Marxovu teoriju akumulacije.
Heinrichov prigovor pak treba čitati iz aspekta anti-historiografskog čitanja Marxovog središnjeg
djela - Kapital. Heinrich smatra da Kapital pridonosi razumijevanju suvremenog kapitalizma, dok
se historiografska čitanja, za što Heinrich optužuje i Engelsa, udaljuju od kompleksnosti koje ovo
djelo pruža. Anti-historiografsko čitanje Kapitala znači da se smatra pogrešnim čitati Marxov
Kapital kao uvid u neki specifični period kapitalizma, pa niti kapitalizam geografski ograničen na
neko područje - iako je Marx upućivao na razlike između recimo njemačkog i engleskog
kapitalizma, već je uputno Marxovo djelo gledati kao opis onoga što i sam na kraju trećeg toma
kapitala navodi kao „idealni presjek” (Heinrich, 2015: 40, MED 23, 1968-1987: 691), unutrašnju
organizaciju kapitalističkog načina proizvodnje. Jedan od razloga zašto je Marxovo djelo i danas
neophodan priručnik za razumijevanje kapitalizma je upravo njegovo nastojanje da iznese osnovne
elemente bez kojih neko društvo ne možemo nazvati kapitalističkim. Time Heinrich uspješno

22 Kao primjer takve popularizacije može se izdvojiti i „Nadnica, cijena, profit” - transkript govora koji je Marx 1865.
održao radnicima, pa govor predstavlja svojevrsnu sažetu i pojednostavljenu verziju nekih kompleksnijih pojmova
iz prvog toma Kapitala koji je Marx u to vrijeme pripremao za objavu (Marx, 2009).
oponira popularnoj kritici Marxa kao „prevladanog”, „zastarjelog”, mislioca čija je analiza
primjenjiva samo na 19. stoljeće.
No već u ranim Engelsovim djelima prisutan je pristup kapitalizmu kao načinu proizvodnje, a
analitički se traži „idealni presjek” kapitalizma, a ne njegove specifičnosti. U ranom djelu, koje
Engels piše sa samo 24 godine, Položaj radničke klase u Engleskoj, usprkos Engelsovu empirizmu,
zamjećuje se težnja da se postave temelji ne samo za neke kasnije zajedničke definicije, već također
da se, usprkos specifičnostima geografskog i povijesnog okvira kojim je određen kapitalizam u
Engleskoj 1842-44. godine, analitički dođe do temeljnih odrednica kapitalističke unutrašnje
organizacije. Engels se pri tome oslanja i na empiriju i korištenje statistike i podataka koji su mu
bili dostupni, a koji pružaju konkretne dokaze o položaju radničke klase.
U predgovoru Engels započinje svoje istraživanje tako da naglašava specifičnosti engleskog
kapitalizma, pa će i izrijekom reći da „to stanje postoji u svome klasičnom obliku, u svojoj
završenosti samo u britanskom imperiju” (Engels, 1952: 5, drugi kurziv moj). No istovremeno
postavlja engleski kapitalizam kao predmet izučavanja jezgre kapitalizma, njegovih temeljnih
zakonitosti ili onoga što Marx naziva „idealnim presjekom”. Engels već u predgovoru piše „i mi
imamo u osnovi isto socijalno uređenje koje će kroz kraće ili duže vrijeme” morati [radnike] otjerati
u istu krajnost”, „isti osnovni uzroci, koji su u Engleskoj prouzrokovali bijedu i potlačenost
proletarijata, postoje i u Njemačkoj, pa moraju vremenom i tu dati iste rezultate” (1952: 6, moj
kurziv). Dakle samo je riječ o tome da se postave i opišu uzroci, elementi koji će dati iste rezultate,
a ne neke specifičnosti koje se nigdje drugdje ne mogu pojaviti.
Kasnije u Položaju također nailazimo na tvrdnju da su se zbog tehnološkog razvoja morale
„posljedice moderne industrije za radničku klasu najpotpunije i najčistije razviti baš tu” (u
Engleskoj), „a industrijski proletarijat se morao baš tu javiti u najpotpunijem klasičnom obliku”, ali
i pokušaji da se proleter uzdigne iznad „tog nedostojnog položaja” morali su baš tu doseći vrhunac i
„najjasnije se odraziti u svijesti (1952: 57-58). Dakle, pokazuje se kako specifičnosti samo u
funkciji opisa i određenja važnih osnovnih karakteristika, elemenata i zakonitosti kapitalizma i
njegove unutrašnje organizacije, osnovne pretpostavke koje su u Engleskoj samo snažno naglašene,
a koje će se proširiti. Engels započinje svoje istraživanje u Engleskoj koja predvodi kao
visokoindustrijalizirana zemlja sve ostale evropske zemlje, upravo zato jer je Engleska 1842. godine
mjesto „klasičnog oblika” kapitalizma koji ističe ono što već u Njemačkoj postoji, no nije tako
izraženo.
Istina Položaj je studija koja narativizira, pa i dramatizira te temeljne karakteristike. Engels inzistira
na povijesnim prilikama – kada stiže u Englesku u Manchester to je samo tjedan dana nakon
čartističkog općeg štrajka, pa se daju opisi političke situacije, razlozi neuspjeha štrajka, opis
Engleske kao najrazvijenije industrijske ekonomije na svijetu u to doba, pozornice na kojoj se
odvila industrijska revolucija (Roberts, 2020). Engleska je vodeća u preradi pamuka, ugljena i
željeza, a radnička klasa je najrazvijenija na svijetu, organizirana kroz čartistički pokret. Engelsovi
opisi su precizni i užasavajući, istovremeno živi, narativizirajući i dramatizirajući, opisi onoga što
proizlazi i iz dostupnih podataka. Zbog te povezanosti aktualne statistike i empirije, Položaj bi se
žanrovski mogao nazvati i „literariziranom statistikom”23. Nizu statističkih podataka, medicinskih i
tvorničkih izvještaja, analiza smrtnosti do kojih je Engels mogao doći dodana su osobna
svjedočanstva, istraživanja radničkih četvrti i stanova (tzv. cottage-a), opisi bijednog obrazovanja
djece, rodnih odnosa, načina na koji se radnici zabavljaju, organizacije porodičnog života, političke
agitacije, duhovnosti, morala, svjetonazora, vjerovanja, čak i crteži ulica i stanova, pa i pjesme koje
poetiziraju ono što suhoparno nalazimo i u statistici24. No empirija, iskustveno, opredmećenje
statistike, također stoje u funkciji opisa „idealnog presjeka”, temeljnih odrednica kapitalizma jer
jedna od osnovnih teorijskih preokupacija Položaja jest određivanje temeljnih karakteristika
proletarijata, uvjeta njegovog nastanka, ali i važnosti za buduće društvene borbe.
Tko su proleteri? Proleteri su najamni radnici koji su formalno slobodni (ne postoji izvanjska sila
koja bi ih prisiljavala na stupanje u ugovorni odnos, a ugovore je moguće i razvrgnuti)” oni su „i
formalno jednaki kapitalistima” (Heinrich, 2015: 27). U temelju pojave proletarijata je paradoks
„oslobođenja” - proleteri moraju moći biti u mogućnosti „prodavati svoju radnu snagu” (2015: 31),
no s druge strane moraju na to biti i „prisiljeni” jer su razvlašteni, odnosno „'oslobođeni' svakog
izvora prihoda” (2015: 30). Iako mnogi izbjegavaju danas taj izraz - „eksploatacija” ili
„izrabljivanje” proletera nije neka moralna kategorija, izrabljivanje „znači samo to da klasa nad
kojom se vlada ne proizvodi samo sredstva za vlastiti opstanak, nego i sredstva za opstanak
vladajuće klase” (2015: 27). Položaj iako literarizira položaj radničke klase u Engleskoj predstavlja
temelj za razumijevanje paradoksa koji određuju stupanje proletarijata na povijesnu pozornicu, kao
i mogućnost revolucije koju nosi proletarijat a koja proizlazi iz strukturalnih uvjeta njegova
oslobođenja. Položaj možemo čitati kao širu eksplikaciju povijesti nastanka proletarijata (tu povijest
ćemo naći i u Komunističkom manifestu) ali i temelje važnosti klase koja svojim oslobođenjem
oslobađa i sve ostale.

23 Statistika i prikupljanje podataka koji kvantitativno prikazuju uvjete života ljudi u određenom periodu i
geografskom prostoru za kritiku političke ekonomije je od ključne važnosti. To možemo vidjeti u radu Otta von
Neuratha gdje se upućuje da alternativne vizije tržišnoj ekonomiji ne mogu bez istraživanja izračuna (posebice
izračuna koji izostaju u kapitalističkoj statistici, poput ekonomije u naturi) i statističkog slikovnog prikaza (recimo
podataka o potrošnji i proizvodnji određenog proizvoda) (Neurath, 2005). Osobito marksistički radovi
metodološkog karaktera upućuju na to, poput Paula Matticka, iako je on dao kritiku ali i mogućnost buduće input-
output analize (Mattick, 1978).
24 Osim referenci na Shakespearea, u Položaju Engels citira pjesmu Edwarda P. Meada iz Birminghama za koju kaže
da je „pravi izraz raspoloženja koje vlada među radnicima”, pjesma o kralju Molohu koji se hrani radnicima sadrži
stih:
„Stoga dolje sa parom, divljim Molohom.
Hej, vi hiljade radnika, svi,
Vežite mu ruke, ili će on našu zemlju
Odnijeti preko noći u propast!” (1952: 204-205)
Položaj i modernost nepripadajućeg čovjeka
Isto što smo rekli za Manifest i njegove uvide, kako je empirizam u funkciji opisa dijalektičkog
kretanja, „revolucionarnog dinamizma”, dijalektici koja teži modernu buržoaziju poraziti njezinim
vlastitim oružjem (Berman, 1982: 90), možemo reći i za Položaj. Ako je modernost „inovativna
samo-destrukcija”, a moderno buržoasko društvo ono koje više ne može kontrolirati svoje moći,
poput izgubljenog čarobnjaka (Berman, 1982: 101), vizija Mary Shellyjeva Frankensteina ili
Goetheova Fausta – onda je Položaj kao i Manifest – taj paradoks nudio kao formulu modernog
života. U središtu te samo-destrukcije je proleter – nepripadan čovjek i svijet s kojeg je „skinut veo”
svake političke i religiozne iluzije, iza koje ostaje gola moć i eksploatacija, „okrutnost i
bijeda”(1982: 109).
U drugoj polovini 18. stoljeća pronalaskom parnog stroja i nizom znanstvenih otkrića započinje
industrijska revolucija čija će posljedica biti preobrazba cijelog građanskog društva. Najvažniji
rezultat te preobrazbe - rađanje je proletarijata. U Položaju se izlaže povijest nastanka proletarijata
uvođenjem samog stroja za predenje i tkanje u kući samog radnika, uglavnom na selu, u blizini
gradova, gdje su tkalačke porodice sasvim dobro izlazile na kraj sa svojom zaradom (Engels, 1952:
13), što će se promijeniti sa osvajanjem stranih tržišta, širenjem trgovine i pojavom konkurencije
između radnika čiju će ulogu u snižavanju nadnice opisati Engels.
Miran i zdrav život s povremenim radom u vrtu, s puno više slobodnog vremena (Pavelski, 2013),
prekinut je tehnološkim otkrićima i primjenom strojeva u proizvodnji, što je ove mirne, ali
intelektualno zakinute radnike (!) primoralo da potraže posao u gradovima. Engels će zaključiti da
su ti ljudi bili „duhovno mrtvi” (Engels, 1952: 15), oni su

„živjeli samo za svoje sitne privatne interese, za svoj razboj i vrtić, i nisu znali ništa
o silnom kretanju, kojim je čovječanstvo izvan njih bilo zahvaćeno. Oni su se u
svome tihom vegetiranju osjećali prijatno, i da nije bilo industrijske revolucije, oni
ne bi nikada napuštali taj svakako romantično-dobrodušan, ali jednog čovjeka ipak
nedostojan život. Oni i nisu bili ljudi, već samo radni strojevi u službi malog broja
aristokrata koji su do tada upravljali tokom historije; i industrijska revolucija je samo
izvela sve konzekvencije iz te činjenice pretvorivši potpuno radnike u same strojeve i
oduzevši im i posljednji ostatak samostalnog rada, no baš time ih nagnavši da misle i
zahtijevaju položaj koji je dostojan čovjeka. Kao što je u Francuskoj politika, tako su
u Engleskoj industrija i kretanje buržoaskog društva uopće bili ti, koji su u vrtlog
historije uvukli i posljednje klase utonule u apatiju prema općim ljudskim
interesima” (1952: 15).
Paradoks nastanka proletarijata je da se oslobođenje zbiva putem razvlaštenja, oslobođenja od svake
prisile, ali i vlasništva - komodifikacije rada i suzbijanja alternativa, „slobode”, ali i razvlaštenja 25.
Iz tog su procesa proizašle dvije klase – proletarijat i buržoazija. U Manifestu će za buržoaziju reći -
„iz kmetova srednjeg vijeka proizašli su slobodni građani prvih gradova: iz tog slobodnog
građanstva razvili su se prvi elementi buržoazije” (1998: 86). Također će se u Manifestu naći i
historijski prikaz nastanka proletarijata – tehnološkim i gospodarskim razvojem koji je stvorio
proletarijat kao prvu klasu slobodnih, a neslobodnih. No Engels već postavlja temelje za definiciju
proletarijata kada piše da su proleteri oni - „koji žive isključivo od svoje nadnice, a nemaju
nikakvog posjeda” (1952: 17).
Proletarizacija je bila ključna za stvaranje punog kapitalističkog tržišta, te će tržište jednom kada je
stvoreno, nastaviti reproducirati proletarizaciju još većih razmjera (McNally, 1993: 30). To znači da
tržišna kompeticija stalno stvara pritisak da se diže razina radne eksploatacije kao uvjet za
preživljavanje i reprodukciju. Proletarizacija i intenzivirajuća eksploatacija su inherentne u svim
tržišnim procesima gdje radna snaga postoji kao roba. Tako ono što je uobičajeno za radničku klasu
u tom periodu nije samo iskustvo tvorničkog rada nego povećanje intenzivne eksploatacije (1993:
31).26 Proletarizacija je discipliniranje radnika koji je sada bio plaćen isključivo u obliku novčane
nadnice, a kroz godine naučen na do tada nezamislivu radnu disciplinu. Predindustrijska radna
snaga slijedila je jedinstven ritam rada i odmora, u kojoj je dio normalne prakse bila odvajanje
ponedjeljka kao odmora od posla, kao i praksa mnogih praznika kroz godinu (1993: 38).
Prisjetimo kako se u dodatku knjizi Položaj radničke klase u Engleskoj koji je Engels napisao 1845.
godine opisuje štrajk koji je započeo jer je među tesarima Manchestera i okoline vladao običaj da
od Svijećnice pa do 17. studenog ne pale svijetlo, odnosno da u to vrijeme dugih dana rade od šest
ujutro do šest navečer, a da u vrijeme kratkih dana posao započnu čim svane, a prekinu čim se
smrkne (1952: 327). Tek od 17. studenog bi počeli paliti svjetla i raditi puno radno vrijeme.
Tvorničari vlasnici kojima je taj običaj smetao zaključiše da će običaj kao „zaostavštinu iz 'mračnog
doba'” uništiti plinskim osvjetljenjem, te su počeli tražiti od radnika da nastave raditi do šest sati
zbog čega su radnici stupili u štrajk (1952: 327).

25 Pojmom „akumulacija putem razvlaštenja”, marksističkog geografa Davida Harveya se opisuje proces osobito
vidljiv u zapadnim neoliberalnim demokracijama od 1970-tih do danas u kojem se od bogatstva, zemlje, javnih
površina, razvlašćuje većina, a moć i imovina centralizira u ruke privilegirane manjine. Pojam se javlja u opreci
prema primarnoj akumulaciji kapitala kako bi se istaknulo specifičnosti novih oblika akumulacije, razlike u odnosu
na standardne oblike razvlaštenja među kojima spada i komodifikacije radne snage i onemogućavanje alternativa
(Harvey, 2004: 74). Ovdje ćemo termin koristiti upravo vezan uz potonje.
26 Kada govorimo o devetnaestotoljenoj povijesti proletarizacije rada, onda se nameću paralele. Nije li u Hrvatskoj
danas napor za snižavanjem standarda većine radništva popraćen metodama devetnaestostljetne proletarizacije –
poput ukidanja socijalne pomoći za one koji odbijaju sudjelovati u javnim radovima (R.A. 2018) ili pozivanjem da
se svi koji su u pandemiji koronavirusa ostali bez posla uključe u poljoprivredne radove (Hina, 2020)? Nisu li to
metode po funkciji slične devetnaestostoljetnim zakonima i regulativama, planiranja.
Praksa kriminaliziranja raznih aktivnosti koje su dugo vremena smatrane legitimnim praksama i
pravom, kao što su uzimanje greda, drvlja, živice, voća s drveća, riba iz jezera, branje u šumama i
voćnjacima zbivaju se i s uvođenjem nove definicije vlasništva i zločina zakonima kao što su The
Black Act iz 1723. godine ili recimo The Vagrancy Act iz 1744. godine. Potonji je omogućavao
bičevanje onih koji prose, skitnica kockara, lutalica, cigana i „onih koji odbijaju raditi za uobičajene
i normalne nadnice” (1993: 39). To su bile prakse eliminiranja alternativa27, primarna akumulacija
temelji se na temeljnom razvlaštenju radnika, onemogućavanje bilo kakve sigurnosti i autonomije.
Stvarna snaga i modernost Marxovog historijskog materijalizma ležala je u svjetlu koje baca na
moderni život, transformaciju koja je Goetheova faustovska „duhovna potraga” (Berman, 1982: 88).
Takva je potraga sažeta u poznatoj rečenici iz Manifesta „Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u
dim, sve što je sveto biva oskrnavljeno i ljudi su naposljetku prisiljeni da na svoj životni položaj i
na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima” (Marx i Engels, 1998: 90).
Vidjeli smo kako Manifest slika „golotinju nepripadajućeg čovjeka” koja je temelj modernog doba.
No neke od najsnažnijih slika modernog doba kao doba nepripadajućeg čovjeka nalazimo i u
Položaju. Nepripadajući čovjek iz Manifesta je i nepripadajući čovjek, razvlašteni čovjek iz
Položaja, a kojeg je Marshal Berman prvi oslikao kao šekspirijanski lik kralja Learea. Eksploatacija
čovjeka suočava s nekim istinama, kao što je to gola istina da čovjeku mogu oduzeti sve osim
samog života, kada to shvati, čovjek shvati i vezu sebe i drugih ljudskih bića što mu omogućuje da
napreduje i raste (Berman, 1982: 107).
Čovjek je siromašna, gola, izdvojena životinja – te je njegov prvi korak prema cjelovitoj humanosti
da primijeti vezu između sebe i drugog ljudskog bića. Za kralja Learea to je spoznaja da je njegovo
kraljevstvo puno ljudi čiji je cijeli život istrošen patnjom kroz koju on sada prolazi. Marx se nada da
će, „jednom kada će nesputani ljudi radničke klase biti 'prisiljeni vidjeti... realne uvjete svojih
života i njihovih odnosa s drugim ljudima'” doći do prevrata, „da će se ujediniti kako bi prevladali
hladnoću koja ih sve reže" (1982: 110). Marxa se često u popularnoj interpretaciji vidi kao autora
čije je djelo usmjereno protiv individualizma – no individua je u samom središtu njegove vizije
pravednijeg društva.
Figura „nepripadajućeg čovjeka“ jedna je od najsnažnijih slika modernog života. Ulomak iz
Položaja o tihom vegetiranju i nedostojnom životu radnika prije paradoksalnog oslobođenja putem
razvlaštenja upućuje na porijeklo te figure – definiranje razvlaštenja kao karakteristike koja je
nužna za pojavu proletera koji je uvučen u „vrtlog historije” i doveden do krajnjih konzekvenci
pretvaranja radnika stroj i oduzimanja posljednjeg ostatka samostalnog rada, no baš time prisiljen
da zahtijeva položaj „dostojan čovjeka” (Engels, 1952: 15).

27 Zbog čega se nameće i zaključak Karla Polanyja kako je „laissez-faire bio planiran” (1993: 42).
Engels se pak već u uvodnom obraćanju radnicima odmah određuje prema njihovom položaju
„univerzalnosti”, otuđenosti i to od engleske nacije. Engleski radnici su oslobođeni i od nacije, „od
nesretnog prokletstva nacionalne ograničenosti i osjećanja neke nacionalne superiornosti” te su oni
prije svega pripadnici „velike i internacionalne porodice čovječanstva”, jer se njihova generička
pripadnost čovječanstvu sve više podudara i s radničkom sviješću shvaćajući da su njihovi „interesi
istovjetni sa interesima čitavog ljudskog roda”, te oni sve više i sami sebe vide „kao članove te
porodice „jednog i nedjeljivog” čovječanstva, kao ljudska bića u najintenzivnijem značenju te
riječi” (1952: 11)28.
Opisujući siromaštvo u velikim gradovima Engels će prihvatiti da nisu svi u takvoj bijedi kao tri
porodice koje je on u tom dijelu opisao, no ono što proletere povezuje, a oni to dobro znaju, je da se
u takvom „čovjeka nedostojnom položaju...” svaki proleter može naći, te ga može snaći ista
sudbina, bez obzira na njegove napore (1952: 45). Upravo zbog toga se može primijetiti da je jača
solidarnost među radnicima koji su svi u lošijem položaju od pripadnika buržoazije koji su i u
mogućnosti pokazati solidarnost, ali to ne čine.
Opis proletarijata, osnovnih uvjeta bez kojih jednu klasu ne možemo nazivati proleterskom
nalazimo i u sažetku o velikim gradovima: „veliki gradovi su uglavnom naseljeni radnicima, pošto
jedan buržuj dolazi na najmanje dva, često na tri, a ovdje-ondje i na četiri radnika; sami ti radnici
nemaju nikakvog vlasništva i žive od svoje zarade, koja se gotovo sva troši na hranu” (1952: 90-
91). Engels će takvu tvrdnju potkrijepiti opisom izloženosti svih proletera neimaštini, kao i
radničkim stanovima, odjećom, hranom.
Najopsežniji elaborat o proletarijatu nalazi se u poglavlju „Konkurencija”, gdje se obrazlaže ključna
karakteristika proletarijata koja ga osuđuje na podređeni položaj. „Konkurencija je u samome
početku industrije stvorila proletarijat na taj način što je zbog povećanje potražnje tkanina povisila
tkalačku nadnicu i time navela seljake-tkalce da napuste zemljoradnju, kako bi što više mogli
zaraditi na tkalačkom razboju” (1952: 92); „konkurencija među radnicima jest za njih najgora strana
sadašnjih odnosa i najoštrije oružje protiv proletarijata u rukama buržoazije” (1952: 93). Kada bi
proletarijat shvatio svoju podređenost u atomiziranom stanju, bio bi snažniji u obrani svojih prava,
pa je prvi korak prema radničkom pokretu razumijevanje radničke solidarnosti.
Danas u doba platformskog kapitalizma, atomiziranih radnika koji se ne prepoznaju kao dio cjeline,
ključno je ponavljati kako su jedinstvo i solidarnost radnika temelj radničke borbe. No u tome ih
sprečava osjećaj lažne slobode da proleter može raditi što ga je volja, da nije prisiljen na rad. Engels
piše, buržoazija proletarijatu „stvara iluziju kao da on radi od svoje slobodne volje, da je s njom
zaključio ugovor slobodno, po svome pristanku, bez ikakve prinude, kao punoljetan čovjek” (1952:

28 U nas je SDP na svojim skupovima devedesetih isticao upravo suprotnu parolu „I radnici su Hrvati!” što je u
potpunosti u skladu s ideologijom individualizma i oduzimanja radništvu kolektivnog identiteta o kojemu piše
Engels.
93), jedina granica konkurencije je „nadnica manja od nego što je neophodno potrebno za održanje
njegove egzistencije” (1952: 93). Već smo kod opisa potiskivanja klasnog sukoba naznačili kako do
pobune u kapitalizmu dolazi samo onda kada je prešutan ugovor između obespravljenih i vladajućih
raskinut – kada obespravljeni osjete nepravdu uzrokovanu podjelom rada, odnosno kada se moralna
ekonomija siromašnih nađe u krizi (Thompson, 1971: 97).
Već Engels primjećuje da je riječ i o povijesno i geografski shvaćenom životnom standardu oko
kojeg mora biti konsenzusa – da on nije jednak za sve ljude i podneblja – pa su Irci spremni na niži
standard od Engleza, samim time predstavljaju radnike koji snižavaju nadnicu. Engels izvodi
jednostavnu formulu cijene rada – koja je jednaka kao i cijena svakog drugog proizvoda – ako je
nekog proizvoda malo onda cijena raste, odnosno cijena radne snage i najamnine, ako je radnika
previše cijena radne snage pada (1952: 98). Iz toga proizlazi da puna zaposlenost u kapitalizmu nije
moguća - „engleska industrija mora imati rezervu nezaposlenih radnika” (1952: 102). To su
„suvišni” - oni se nekad odlučuju i za otvoreni rat protiv buržoazije (krađama, ubojstvima i
pljačkanjem), no i tada to je tek odgovor na rat koji buržoazija već vodi protiv njih (1952: 104).
Konačno, to univerzalno stanje Engels povezuje s mogućnošću otpora i promjene jer koliko god
postoji podjela ona je i početak radničkog otpora (sjetimo se kritike idiličnog postojanja čovjeka
prije industrijske revolucije) – jer oblikovanjem proletarijata oblikuje se i borbeni subjekt koji
oslobađanjem sebe oslobađa nužno i čitavo čovječanstvo. No u uvjete koji su nužni za otpor, kao i
odnos prema nasilju, načine organizacije ne možemo ovdje ulaziti.

Engels, tehnologija i inverzija kapitalizma

U kasnijim djelima u Engelsa i Marxa rijetko će se pojavljivati pojmovi „ljudskog rodnog bića ili
ljudske biti”, kao i otuđenja, a sporovi je li teoriju otuđenja Marx doista napustio ili je samo više
nije gurao u prvi plan, određuju postoji li ili ne konceptualni raskid između spisa "mladog" i
"kasnog" Marxa (Heinrich, 2015: 33). Ako je Marxovo djelo važno upravo zbog paradoksa koji
stoji u temelju pitanja mogućnosti individue i osobne slobode koja se može ostvariti samo u
zajednici (Berman, 1982: 97) – onda svakako u Položaju vidimo prethodnicu tumačenja takvih
paradoksa, vizije komunizma kao prije svega – moderne vizije i to upravo u svojem specifičnom
individualizmu i „duhovnom traganju”.
Nekom bi se moglo činiti da se Engels i Marx nisu pretjerano udaljili od Brune Bauera i njegove
grupe, ako se paradoks individualizma u modernom svijetu razrješava u budućnosti oslobođenja
proletera kako se čini, kroz svijest o njegovu položaju. No, slobodan razvoj svakog je uvjet
slobodnog razvoja za sve, kao što je politička zajednica uvjet individualne slobode. Samo kroz
zajednicu je kod Engelsa i Marxa osobna sloboda moguća. Spoznaja o pripadnosti zajednici
individualizam materijalističkog tipa razlikuje se od egoizma i narcisoidnosti, te ona ne dolazi kao
neko duhovno prevladavanje slabosti, transformacija (u smislu, recimo, foucaultovskih „tehnika
sebstva” ili habermasovskog komunikativnog djelovanja, Peović, 2016.) ili promjena, već kao
modernost – dijalektičkog, dinamičkog gibanja pokretanog povijesnim paradoksima. Ti paradoksi
su razumljivi ne iz idealističke interpretacije prevladavanja materijalnih uvjeta nedostojnih čovjeka
na visokom stupnju tehnološkog i znanstvenog razvoja, već iz materijalističkog razumijevanja
elemenata i unutarnjih proturječja kapitalizma kao načina proizvodnje koji dovodi do takvih uvjeta.
U tom tumačenju razumijevanje tehnološkog razvoja i njegova odnosa prema ekonomiji, društvu i
spoznaji ima presudnu ulogu.
Tehnologija će imati važno mjesto u opisu povijesnih mijena i instalaciji kapitalizma kao načina
proizvodnje. Takvo se značenje ipak javlja upravo u doba Engelsovih i Marxovih analiza koje su
zaokupljene posljedicama, uzrocima i učincima tih procesa29. U Položaju nailazimo na opis
nastanka proletarijata – i kao teorijskog pojma koji se razumijeva kao jedan od temeljnih elemenata
kapitalizma kako ga slika Marx u njegovu „idealnom presjeku” u Kapitalu – i kao živog povijesno-
utemeljenog elementa, klase koja je u ovoj fazi kapitalizma prelamala sve paradokse kapitalističkog
načina proizvodnje. Proleteri su revolucionarna skupina jer su jedina društvena skupina koja svojim
oslobođenjem oslobađaju sve.
No proleteri su revolucionarna skupina i zato jer će, kako se to kaže i u Komunističkom manifestu,
proletarijat instrumentalizirati sredstva za proizvodnju i staviti ih u svoje ruke kao vladajuće klase,
kako bi revolucionarizirali način proizvodnje. Primitivni kapitalistički način proizvodnje će se
revolucionarizirati tako da služi u korist svih. U temelju takvog progresa stoji i paradoks razvoja
tehnologije, strojeva i njima pripadajućih društvenih formacija – s jedne strane razvoj tehnologije
služi oslobađanju čovjeka od rada, prvo uz pomoć tehnologije čovjek biti oslobođen najdosadnijih,
neosnažujućih, dosadnih i teških poslova – no s druge strane razvoj tehnologije u kapitalizmu
radnika stavlja u podređen položaj. Razvoj tehnologije nije usmjeren punom i svestranom razvoju
svih, zbog cilja i svrhe upotrebe tehnologije u kapitalizmu kao specifičnog načina proizvodnje, pa
se u kapitalizmu tehnologija javlja ujedno i kao jedan od ključnih elemenata snižavanja cijene
proizvodnje a ponekad i rada.
Dijalektika na koju u poznatom obliku nailazimo u Manifestu već je „začeta” u Položaju. Dramatika
prvog dijela Položaja uvodi povijesni prikaz obespravljenja narodnih masa koje sa sela bivaju
primorane otići u grad prodavati svoju radnu snagu. Engels je u Položaju u tom prvom poglavlju
pokazao kako tehnologija – počevši s mehaničkom predilicom Jenny – sudjeluje u obespravljivanju

29 Marx i Engels ne koriste izraz "tehnologija" jer je to riječ koja se u suvremenom značenju u njihovo vrijeme tek
pojavljuje i to u drugoj polovici 19. stoljeća (Murphie i Pots, 2003: 3). Riječ tehnologija inače dolazi od grčke riječi
tehne koja znači umijeće, vještinu stvaranja. U tom se smislu ona danas upotrebljava u riječi "tehnika", dok se izraz
"tehnologija" kojim danas opisujemo procese i strojeve u proizvodnji, pojavljuje nakon 1860-tih. Tehnologija se
odnosi na primjenu znanja ili znanosti u proizvodnji, ali i na sustav mehaničkog i industrijskog umijeća, te cjeloviti
sustav strojeva i procesa (Murphie i Pots, 2003: 3).
širokih narodnih masa. Stroj Jenny je bio prvi pronalazak, no slijedile su druge invencije koje su
zahtijevale da radnik postepeno napušta svoj rad na polju i pretvori se iz tkalca-zemljoradnika u
čistog tkalca – proletera.
U Engleskoj su u 19. stoljeću zanatlije tkalci-zemljoradnici zamijenjeni strojevima koje su često
pokretala djeca ili žene koji su snižavali cijenu rada. Kako su radnici zamijenjeni novom
tehnologijom nadnice su stagnirale. (Danas roboti i umjetna inteligencija pokazuju istu tendenciju.
Primjer su Amazonove hale u kojima su radnici zamijenjeni robotima i automatizacijom pakiranja.)
Engels je već u Položaju postavio teoriju akumulacije koju nalazimo obrazloženu u Kapitalu,
napose dualnu prirodu općeg zakona akumulacije - jedne strane uvođenje novih strojeva i
tehnologije dovodi do gubitka radnih mjesta, s druge strane nove industrije i tehnologije mogu
stvoriti nova radna mjesta (Roberts, 2020). Industrijalizacija i uvođenje novih strojeva uništava
male poduzetnike i samozaposlene i ljude tjera u velike radne kolektive gdje ima posla gdje se
pojavljuju kompanije s boljom tehnologijom i nižim troškovima (Roberts, 2020). Empirijski podaci
potvrđuju ovu Engelsovu tezu – rana otkrića industrijske revolucije su bila pretežno usmjerena
zamjeni radnih mjesta (Roberts, 2020).
Marx će u Kapitalu u razviti te definicije dvaju tipova odnosa tehnologije i cijene radne snage.
Tehnologija mijenja rad tamo gdje je produktivnost viša – to je tzv. efekt suvišnosti rada
[Freisetzungseffekt] kao posljedica rasta produktivnosti (Heinrich, 2015: 125). No kada se događa
akumulacija kapitala, pa utoliko i proširenje proizvodnje, pri nepromijenjenom sastavu vrijednosti –
kapital zahtijeva dodatnu radnu snagu, pa se to naziva efektom zapošljavanja
[Beschäftigungseffekt] koji dolazi kao posljedica akumulacije (Heinrich, 2015: 125). Engels
obrazlaže prvi slučaj i to kao atavizam koji treba prevladati.

„U uređenom stanju društva takvim bi se poboljšanjima moglo samo radovati; u

stanju rata svih protiv svih pojedini grabe sve sebi i time većinu lišavaju
sredstava za život. Svako poboljšanje mašinerije baca radnike u nezaposlenost, i
ukoliko je poboljšanje značajnije, utoliko je mnogobrojnija klasa koja ostaje
nezaposlena; prema tome svako poboljšanje djeluje na radnike kao jedna
trgovinska kriza, izaziva neimaštinu, bijedu i prijestupe” (1952: 154).

Buržoazija je prisiljena na inovativnost – to znači da buržoazija u cjelini ne može postojati bez da

konstantno revolucionarizira proizvodna sredstva (1998: 90) – taj pritisak da se revolucionariziraju
sredstva za proizvodnju se pretače i transformira proizvodne odnose i s njima sve društvene uvjete.
Engels postavlja temelje za ono što će Marx obrazložiti u Grundisseima u sklopu koncepta
općeg/generalnog intelekta. „Mašinerija je radnicima koristila naprosto time, što im je nametnula
nužnost socijalne reforme kojom bi bilo učinjeno da strojevi ne rade više protiv, već za radnike”
(1952: 158). Marx će razviti dijalektiku razvoja tehnologije kao simultanog povećanja slobodnog
vremena, ali samo u službi vrijednosti, poticanja vremena bez rada ali samo u službi razvoja fiksnog
kapitala putem općeg društvenog znanja (Peović, 2016: 19-20).
Ekonomisti danas daju potvrdu da je razdoblje koje je Engels opisivao u Položaju uistinu doba
stagniranja nadnica i povećanja stope eksploatacije putem novih tehnologija (Allen, 2009).
Industrijska revolucija je dovela do masovne urbanizacije, povećanja produktivnosti, no dok je
prihod prema glavi stanovnika rastao – realne nadnice30 su ostale iste (2009: 1). Razdoblje
„Engelsove stanke” karakterizira stagniranje nadnica i povećanje prihoda po radniku. Osnovni
uvjeti Engelsove pauze su tehnološki razvoj i rast populacije (2009: 13).
Desit će se preinake u razumijevanju kapitalističkog načina proizvodnje u Marxa, napose u
Kapitalu. Jedna od promjena je i teorija pauperizacije koja se često shvaća kao teorija nužnosti
revolucije. Navodno su u kapitalizmu mase toliko osiromašene, da će vremenom uvidjeti da je
revolucija nužnost (Heinrich, 2015, str. 127.). U Položaju radničke klase u Engleskoj nalazimo na
začetak tumačenja koje će se u punom obliku naći i u Komunističkom manifestu gdje se zastupa
teorija apsolutne pauperizacije. No u prvom tomu Kapitala, koji je objavljen 19 godina nakon
Manifesta, 22 godine nakon Položaja, ne nalazimo takvo tumačenje. Tamo se tumači kako teorija
relativnog viška vrijednosti omogućuje rast standarda života radničke klase i istovremeno
povećavanje viška vrijednosti (Heinrich, 2015, str. 127–128.)
Opovrgavanje teze da će loš položaj proletera nužno dovesti do revolucije ne potire činjenicu da je
u viziji temeljnog presjeka kapitalizma i u Engelsa smještena dijalektička dinamika modernosti
povezana osobito s razvojem tehnologije – koja proletere smješta u poziciju da obrne inverznu
situaciju kojoj se nalaze u kapitalizmu. Danas kao i u doba „Engelsove stanke” kapitalizam kao
način proizvodnje nije promijenio svoje osnovne pretpostavke. Radnik nije taj koji koristi
proizvodna sredstva, već su proizvodna sredstva ona koja koriste radnika. Nije radnik taj koji
upošljava uvjete svojeg rada, već obrnuto, uvjeti rada zapošljavaju radnika – subjekti postaju
objekti, sredstva postaju ciljevi u inverziji i distorziji (2015: 30). Nije li i danas isto kao i u doba
velikog tehnološkog razvoja u doba industrijske revolucije – razvoj strojeva i tehnologije u
kapitalizmu nisu oslobodili radnike njihove sudbine, već i dalje razdvajaju intelektualni od
manualnog rada, razvijajući zombijevske konzumente čiji apetiti nikad ne mogu biti zadovoljeni
(2015: 22)? No, kapitalizam u sebi sadrži mogućnost koju će Michael Lebowitz opisati riječima
„Inverzija, inverzija, inverzija!“ (2015: 30), sadrži u sebi san, inverznu situaciju u kojoj je
objektivno bogatstvo tu da zadovolji radničku potrebu za razvojem. To je san o društvu u kojem
ljudski razvoj postaje vodeći princip.
30 Realne nadnice se od nominalnih razlikuju jer uključuju standard određenog vremena i prostora – pa korigiraju
nominalne nadnice sa stalnim cijenama standardne košarice potrošnih dobara.
 Marx, znanost i tehnologija

„Akumulirajte! Akumulirajte! U tome su sav Mojsije i proroci!” (Marx, 1978: 524)

Tehnologija i znanost
Marx je rođen 1818., prije točno 200 godina, u Trieru, ondašnjoj Kraljevini Pruskoj. Trier je u to
vrijeme važno industrijsko, prometno i trgovinsko središte. Moderno građansko društvo kako ga
Marx shvaća usko je povezano s znanstveno-tehnološkim otkrićima, te svaki stupanj napretka prati i
odgovarajući politički poredak. Vidjeli smo kako feudalni okvir nije više ispunjavao svoju svrhu pa
je na njegovo mjesto došla manufaktura, a cehovske majstore je potisnuo industrijski srednji stalež
(Marx i Engels, 1977: 38). Razvojem tržišta manufakture nisu bile dovoljne - para i mašinerija
revolucionarizirale su industrijsku proizvodnju – pojavljuje se moderna krupna industrija, a na
mjesto industrijskog srednjeg staleža dolaze industrijski milijunaši. Moderna buržoazija tako i sama
predstavlja rezultat prevrata u načinu proizvodnje.
Ovdje ćemo istražiti odnos Karla Marxa prema tehnologiji i znanosti, a Marx je jedan od rijetkih
filozofa koji imaju konkretan odnos prema njima. Pogotovu je to važno kada govorimo o
tehnologiji. Dok neki filozofi znanost i znanstvene metode smještaju u središte svojih filozofskih
sustava (Francis Bacon, Immanuel Kant, Karl Popper), tehnologija se rijetko pojavljuje u takvoj
ulozi (Dusek, 2006). Tehnologija se najčešće nalazi u poziciji prividne jednostavnosti praktične
izvedbe znanstvenih ideja - tehnologija se smatra samo izvedbom znanstvenih aksioma 31.
Iako, Marx ne koristi često izraz "tehnologija" jer je to riječ, kako smo već naznačili, koja se u
suvremenom značenju tek pojavljuje upravo u drugoj polovici 19. stoljeća (Murphie i Pots, 2003: 3)
- Marx umire 1883. godine – tehnologija će zauzeti značajno mjesto u razumijevanju povijesnih
mijena i instalaciji kapitalizma kao načina proizvodnje. Marxove analize su zaokupljene
posljedicama, uzrocima i učincima tih procesa.
Tehnologija za Marxa neće biti samo primijenjena, opredmećena znanost, već i temelj povijesne i
ekonomske mijene. Znanost je pak za djelo Karla Marxa važna jer Marxova filozofija sama
predstavlja epistemološki rez. Marx je u jednom smislu i antifilozof, jer ide u onu skupinu mislioca
koji se, gledajući prema vodećim usmjerenjima svojeg doba, postavljaju u izuzetnu poziciju "izvan
s" ili "interiorne eksteriornosti", poziciju koja oscilira između odmaka i bliskosti, obožavanja i
krivnje, osvajanja i prezira (Bosteels, 2008: 155). Marx filozofiju povezuje s ekonomijom,

31 Iako se takvo razumijevanje tehnologije pokazalo manjkavim - tehnološka otkrića zbivaju se i mimo znanstvenih i
teorijskih okvira. Većina se suvremene tehnologije smatra primijenjenom znanošću, ali je takvu definiciju povijest
ne potvrđuje. Poznato je da Galileo i Newton, kao i drugi izumitelji 17. i 18. stoljeća nisu poznavali teorije
matematičke fizike svoga doba, nego su bili praktičari. Čak Thomas Edison, izumitelj na polju elektriciteta, nije
poznavao elektromagnetsku teoriju Jamesa Clerka Maxwella i njegovih sljedbenika. Mnoga otkrića u kemiji su
rezultat slučaja - recimo sigurnosno staklo (prolila se tekućina po staklu, staklo palo i nije se razbilo, Dusek, 2006:
34).
izmiještajući njezin fundament u materijalnu zbilju. Temeljno Marxovo djelo Kapital je "kritika
političke ekonomije" – što znači ukupne znanosti o ekonomiji – što njegovu filozofiju čini
nerazdvojnom od kritike pojavnih oblika društvene stvarnosti32. Vidjeli smo kako Marxovo djelo
kao kritika političke ekonomije istražuje kapitalistički način proizvodnje (Heinrich, 2015: 182),
unutrašnju organizaciju kapitalističkog načina proizvodnje, "tako reći njegov idealan presjek"
(2015: 182).
Time Marx prekida sa svom interpretativnom filozofijom i uvodi suspenziju svake dotadašnje
filozofije kao halucinacije i mistifikacije (Alhusser, 1971: 37). Prevladavanje filozofije – kao
prevladavanje prije svega Hegelove filozofije, je prevladavanje mistificirajućeg idealizma i
ustoličenje materijalističke filozofije. Marx Tezama o Feuerbachu utemeljuje novu filozofiju, te
priznaje da se sve što se zbiva u filozofiji zbiva de facto izvan nje, u zbiljskoj povijesti, povijesti
materijalnog života ljudi. Time djelo Karla Marxa utemeljuje "epistemološki rez" (1971: 37) - a ta
se tranzicija od filozofije do antifilozofije zbiva u razdoblju od Njemačke ideologije pa do Teza
(1971: 37). Tehnologiju – kao kotač promjene – te znanost, kao širi okvir Marxove filozofije – u
smislu epistemološkog obrata – stavit ćemo u fokus istraživanja jednog od najvećih mislioca 33.

Tehnologija i ekonomija
Stavljanje ekonomije u središte predstavlja zaokret prema povijesti materijalnog života ljudi. Marx
se okreće ekonomiji nakon studija filozofije. Kada upoznaje Engelsa oko 1844. godine, već je na
tragu začetka kritike političke ekonomije34. Pod ekonomijom se misli na sve procese u svakom
društvu koji uključuju proizvodnju robe i usluga, te njihovu distribuciju među proizvođačima i
konzumentima (Wolff i Resnick, 1987: 125). Prvi je korak marksističkog mišljenja o ekonomiji
briga za odnos između gospodarstva i društva u cjelini (1987: 133-134). Marx je posvećen općem
procesu determinacije ne-ekonomskih vidova društva ekonomskima. Njemu je važno naglasiti kako
ekonomski procesi oblikuju neekonomske – prirodne, kulturne, političke (1987: 133-134). Prirodni
procesi su oni koji uključuju transformaciju (biološku, kemijsku) fizičke svojine stvari; politički
procesi su oni koji se tiču kontrole (legislativne, pravne, administrativne) individualnog i grupnog
ponašanja u društvu; a kulturalni su svi oni u kojima ljudi stvaraju svoja značenja primjerice, jezike,
umjetnost, abecedu, glazbu, religiju, znanost itd (1987: 133-134). Svi su ti procesi određeni
ekonomijom i materijalnom zbiljom. Razvoj kulture recimo, za Marxa ne ovisi samo o idejama
32 Lista antifilozofa uključivala bi Svetog Pavla, Nietzschea, ranog Wittgensteina, Lacana, Pascala, Heraklita,
Rousseauea, Kierkegaarda, Marxa, Freuda, Althussera (Boostells, 2008, str. 159). Primjerice Jacques Lacan će kao
istaknuti antifilozof izmjestiti filozofiju iz svojeg prirodnog ambijenta i metafizičko-ontološkog usmjerenja. Ono
što je za Marxa ekonomija, za Lacana će biti psihoanaliza.
33 Neki biografi Marxov utjecaj uspoređuju s utjecajem religijskih figura poput Isusa i Muhameda (Singer, 1980: 1)
iako je takva paralela neprimjerena makar iz aspekta Marxova historijskoj materijalizma.
34 Sa sedamnaest godina Marx odlazi studirati pravo na Sveučilištu u Bonnu, no brzo se seli na Sveučilište u Berlinu
gdje se okreće filozofiji. Marx je doktorirao na Demokritu i Epikuru, da bi nakon toga počeo raditi na kritici
Hegelove političke filozofije (Singer, 1980: 1)
doba u kojem se neka specifična kultura proizvodi već i s načinom proizvodnje na određenom
stupnju razvoja.
Marksizam identificira procese te opće povezanosti. Materijalna zbilja biva transformirana na
specifičan način – kapitalističkim načinom proizvodnje. Za taj način proizvodnje ključno je
revolucioniranje proizvodnih snaga. Priroda, kultura i politika, kao i društvo u cjelini ne mijenjaju
se s razvojem ideja, već se mijenjaju na određenom stupnju proizvodnje - u kapitalizmu – s
određenim tehnologijama proizvodnje.
Transformiranje materijalne zbilje u kapitalizmu vezano je uz nejednakosti i izrabljivačke odnose u
kapitalizmu. Kapitalistički odnosi donose procese u kojima se radnik odriče nadzora nad svojom
proizvodnom aktivnošću i vlasničkim pravima nad proizvodnjom, te aktivnosti predaje u ruke
kapitalista i prima nadnicu u zamjenu za to odricanje (Lebowitz, 2015: 14). Negativne posljedice
kapitalističkog načina proizvodnje proizlaze iz tog ekonomskog fundamenta – kapital neprestano
naginje da prijeđe kvantitativne barijere, "determinirajuća ciljana djelatnost kapitala može biti samo
ona stjecanja bogatstva, odnosno povećavanja, samo-uvećavanja" (Lebowitz, 2015: 14).
Kapital zbog toga nužno iza sebe ostavlja žrtve – a to su prije svega čovjek i priroda (Lebowitz,
2015: 14). U Komunističkom manifestu Marx i Engels pišu kako je radnik samo tu da zadovolji
potrebe kapitala, da razvoj strojeva nije oslobodio radnika njegove sudbine (Lebowitz, 2015: 21).
Kapital od industrijske revolucije na ovamo teži i uništavanju prirode – jer prelazi granice održivog
razvoja. Kao i radnik i priroda, tako je i društvo žrtva kapitalizma – jer ono više ne postoji, a na
njegovo mjesto se postavljaju individualni vlasnici radne snage i njihove porodice koje vodi samo
njihov vlastiti interes (Lebowitz, 2015: 26).
Pri tome, nije riječ o determinizmu - tvrdnja da su pod kotačima povijesti kapitalizma zgaženi
radnik, priroda i društvo, da je kapital sve, a da su radnici – ništa (Lebowitz, 2015: 28) ne znači da
se promjene zbivaju mehanički i deterministički iako determinizma i pojednostavljenih tumačenja
ne manjka ni na ljevici35. No, Marx je u povijest kapitalizma upisao dijalektičku inverziju –
kapitalizam proizvodi i oružje za vlastitu destrukciju. Marx inzistira na dijalektici i dinamičnim
odnosima između elemenata unutar kapitalističkog sustava (Harvey, 2010: 24) - no na primjeru
tehnološkog razvoja može se vidjeti kako je riječ o kompleksnijem tumačenju.

35 Klasičan primjer je narativ o vezi kapitalizma i tehnologije kao samorazumljivoj i jednoznačnoj, tehnologiji kao
alatu kapitalizma koji se ne može zamisliti u nekoj drugačijoj upotrebi, kao što je to slučaj s tumačenjem u javnom
pismu Eva Moralesa - predsjednika Bolivije, od 20. studenog 2008. godine. Morales koji se deklarira kao marksist-
lenjinist u svojem pismu pod naslovom “Klimatska promjena: spasite planet od kapitalizma” kaže: “Sestre i braćo,
danas, naša Majka Zemlja je bolesna... Sve je počelo industrijskom revolucijom 1750. godine iz koje se izrodio
kapitalistički sustav... U kapitalizmu Majka Zemlja ne postoji..."
(http://www.worldfuturefund.org/Projects/Indicators/motherearthbolivia.html). Odbacivanje nasljeđa industrijske
revolucije kao onog koje je "porodilo kapitalistički sustav" zanemaruje dijalektički odnos tehnologije i društva, koji
je u samom temelju Marxove misli. Ne sporimo ovdje da je historijski materijalizam kritičan prema tehnološkom
napretku. Dapače, no ta je kritika ujedno i u temelju dijalektička.
Kako tehnologija mijenja odnose u društvu? Industrija i buržoazija, kako smo vidjeli u
Komunističkom manifestu, razaraju patrijarhalne i idilične odnose uvodeći na njihovo mjesto
eksploataciju. No buržoazija ne može opstati bez revolucioniranja instrumenata proizvodnje,
proizvodnih odnosa, pa i cjelokupnih društvenih odnosa. Marx je detektirao da zadržavanje starog
načina proizvodnje nije tipično za kapitalizam. Za kapitalizam je tipično poticanje znanstveno-
tehnološkog napretka kroz koji se kapitalizam i regenerira.
Marx, pogotovu u Kapitalu i rukopisu Grundrisse, elaborira konflikte i antagonizme u kapitalizmu
koji ujedno i potiču razvoj i podrivaju kapitalizam. Dijalektika u Marxa omogućuje kompleksnije
tumačenje i uvid u to kako se tehnološki razvoj snaga za proizvodnju zbiva kroz antagonizam i
negaciju koji su temeljno polazište povijesnog kretanja. U tom je izvodu prije svega važno
primijetiti dijalektiku snaga za proizvodnju i proizvodnih odnosa. Snage za proizvodnju –
tehnologija – dolaze u konflikt s odnosima u proizvodnji. Taj se konflikt otvara poticanjem vremena
bez rada. A znamo, prateći Marxov izvod, da je vrijeme ključno za proizvodnju profita. Poticanje
vremena bez rada nužno otvara u kapitalizmu neradno vrijeme, slobodno vrijeme za sve (Marx,
1973: 708). Jasno je kako kapital potiče razvoj slobodnog vremena samo kako bi stvorio profit
(Marx, 1973: 708). Stvaranje slobodnog vremena za kreativno stvaranje ujedno je pretvaranje
slobodnog vremena u rad koji proizvodi višak vrijednosti (Marx, 1973: 708).

Već smo naznačili kako radno vrijeme jest temelj eksploatacije. Postoji nužno radno vrijeme i višak
radnog vremena, čiju vrijednost kapitalist zadržava – ona predstavlja neplaćeni rad. Za Marxa sam
razvoj ove kontradikcije upućuje na potrebu klasne borbe. Postaje naime očito da je razvoj
proizvodnih snaga sputan prisvajanjem otuđenog rada, te da radnici moraju prisvojiti vlastiti višak
rada (Marx, 1973: 708). Strojevi, tehnologija, proizvodne snage su istovremeno i alati u rukama
jedne klase i "organi ljudskog mozga, koje je stvorila ljudska ruka", snažne sile emancipacije u
službi radničke klase (Marx, 1973: 708).

Jedan od vidova Marxova tumačenja odnosa društva, ekonomije, neekonomskih sfera – ukratko
dijalektike materijalnih snaga i društvenog okvira predstavlja "opći intelekt". Marx je postavio
osnove za nedeterminističko tumačenje odnosa društva s jedne strane i znanosti i tehnologije s
druge. Marx u bilješkama Grundrisse koristi termin "general intellect" kako bi protumačio taj
odnos. Jasno je kako kapitalizam stimulira opći intelekt, znanstvenu i intelektualnu akumulaciju, no
to čini samo kako bi razvio proizvodne snage te u proizvodnji dodane vrijednosti manje ovisio o
ljudskom radu. Istovremeno, kapital investira u znanstveni i tehnološki razvoj koji društveno
potrebno radno vrijeme svodi na minimum. To oslobađa vrijeme za slobodni razvoj pojedinca,
artističke, znanstvene i druge oblike razvoja. Kapital tako predstavlja "hodajuću kontradikciju", jer
iako cilja reducirati radno vrijeme na osnovno, istovremeno postavlja radno vrijeme kao mjeru svih
stvari.

Znanstveno-tehnološki razvoj, suprotno današnjim popularnim ideološkim interpretacijama,

označava konflikt između rada i kapitala. Iako se danas često može čuti kako kapital i rad nisu
nužno sukobljeni – upravo se na primjeru očitog jaza između zanstveno-tehnološkog razvoja i viška
radnih sati – može primijetiti kako je taj sukob nužan. Konflikt predstavlja i činjenica da se radni
sati ne smanjuju iako većina čovječanstva znanstveno i tehnološki napreduje. Marx pita kako je
moguće da sada, na ovom stupnju razvoja, najrazvijenija mašinerija prisiljava radnika da radi duže
nego divljak ili duže nego što je i sam radio s najjednostavnijim, najgrubljim oruđima (Marx, 1973:
708)?
Marx će taj antagonizam između snaga za proizvodnju i proizvodnih odnosa doduše možda i
precijeniti. U spisima Grundrisse (Marx, 1973), kao i u Kritici Gotskog programa (Marx, 1970: 8),
Marx inzistira na nužnosti tranzicije kapitalizma u komunizam. Do toga dolazi upravo zbog rastuće
kontradikcije koju stvara progres u kapitalizmu. Marxovo neostvareno proročanstvo neki su oštro
napali (primjerice Giddens, 1981) dok su drugi ustvrdili da je Marx tek podcijenio povijesno
vrijeme potrebno za tu tranziciju. Ovi pak drugi u suvremenosti vide upravo te uvjete koji bi mogli
omogućiti takvu tranziciju. Drugim riječima, revolucija se zbiva upravo sad, a zbog kolektivne
aproprijacije znanja koja je nastupila promjenom načina proizvodnje – tranzicijom s analognog
prema digitalnom načinu transmisije znanja (Smith, 2013: 240). Činjenica je da je ono što neki
nazivaju 'mnoštvom' stvorilo konflikt između p2p mreža i kulturnih industrija (Virno, 2004: 27;
Virno, 2007; Vercellone, 2007) kao konflikt između kreativnih moći općeg intelekta i
kapitalističkog profitnog usmjerenja. U čemu se onda krije problem? Zašto do tranzicije iz
kapitalizma u komunizam nije već došlo?

Okivanje kapitala ili okivanje strojeva?

Kapitalizam napredak znanosti i tehnologije potiče, neoliberalizam danas takav razvoj smatra
neupitnim i pozitivnim političko-ekonomskim usmjerenjem. Iako su tehnofobne tendencije
neprestano prisutne, one se prije mogu promatrati kao anomalije, alternative ili kritike koje dolaze
iz lagodne pozicije – opozicije – koja je svjesna svojeg utopijskog karaktera. Najčešće se
apstinencija od tehnologije zbiva tek na razini osobne upotrebe tehnologije koja se nikako ne može
poistovjetiti s tehnologijom uopće36.

36 Poznato je, recimo, da Bill Gates, Steve Jobs i drugi iz tehnološke elite ograničavaju korištenje tehnologije svojoj
djeci, pa i da djecu upisuju u škole koje ograničavaju korištenje tehnologije. To ne treba tumačiti kao otkriće koje
mijenja sliku njihova odnosa prema tehnologiji, već kao otklon koji je moguć u uvjetima života koji osiguravaju
visok tehnološki standard, u kojim se restrikcije svode na osobno korištenje tehnologijom.
Ipak, istovremeno se u kapitalizmu postavlja pitanje – kako će radnici preživjeti u dobu
automatizacije? Ne bi li automatizacija trebala voditi skraćenju radnog dana i ne bi li takvo kraćenje
bilo očekivano ako uzmemo u obzir da je riječ o tehnološkom napretku (isto pitanje možemo
postaviti i u vezi tehnoloških izuma od industrijske trake, do robota, umjetne inteligencije i
automatskog automobila). Može li se tehnološki napredak odviti u obliku oslobođenja radnika od
rada, ili je on isključivo alat u rukama kapitala? Treba li napredak nužno služiti regeneraciji i
mutaciji načina i oblika proizvodnje viška vrijednosti? Znamo da Marx smatra da je to moguće – te
uvodi mogućnost tranzicije u komunizam upravo kao oblik nužnosti koji proizlazi iz znanstveno-
tehnološkog napretka koji snage za proizvodnju dovodi u konflikt s odnosima u proizvodnji.
No, čak i srednjestrujaška ekonomija prihvaća tu činjenicu da tehnološki razvitak nije jednosmjeran
i harmoničan (Vuković, 2017) i da postoji konflikt između proizvodnih snaga i odnosa za
proizvodnju. Sredinom 20. stoljeća Schumpeter taj proces naziva "kreativnom destrukcijom".
Kreativna destrukcija predstavlja istovremeno i razvoj tehnologije i destrukciju postojećih
kapitalističkih načina proizvodnje viška vrijednosti, a preko krize produktivnosti ili pada stope
profita koja se pojavljuje u dobu ranog razvoja određene tehnologije. Pri tome neoklasičnu
ekonomiju naravno više zanima tendencija krize kroz pad produktivnosti nego kao mogućnost
revolucije. Primjerice, u dobu tzv. "treće revolucije" osamdesetih, usprkos rapidnom razvoju
informacijskih tehnologija – produktivnost, odnosno stopa profita pada (Vuković, 2017). Radna
produktivnost je u USA 1960-tih rasla po godišnjoj stopi 3% dok je 1990-tih pala na oko 1%. Iz
očišta neoliberalne pragme može se doći do paradoksalnog zaključka da su tehnološke tranzicije
razlog stagnacije (Vuković, 2017). Do pada produktivnosti dolazi i zato jer se razvoj zbivao
primarno u sektoru usluga, koji je s trećom revolucijom postao dominantan u zrelim kapitalističkim
ekonomijama, a produktivnost najsporije raste, odnosno najteže ju je povećati, upravo u tom
sektoru.
No iz Marxovog očišta uvidjeli bismo da se razlog zbog kojih produktivnost u počecima nije bila
viša treba tražiti u strukturama tehnologija koje su se 80-tih godina pojavljivale. U svojem nastanku
tehnologija nema imperativ profita, ona se tek kasnije "okiva" u procesu kreativne destrukcije. Za
taj proces trebalo je proći jedno desetljeće, već se u 90-tima pojavljuje tzv. "dot-com bubble".
Između 1997. i 2001. bilježi se rast, da bi se taj mjehur 2000-2002. rasprsnuo padom dionica.
Istovremeno, upravo je brz razvoj IT-ja počivao na neprofitnim i neproduktivnim karakteristikama
tehnologije – otvorenoj arhitekturi tehnologije. To što ta arhitektura isprva nije nije bila profitabilna,
predstavljalo je tek zadatak za "kreativne kapitaliste".
Otvoreni kod je, tako, bio pragmatično rješenje za brz razvoj. Korisnici su bili ključni proizvođači
tehnologije (Castells, 2000; Castells, 2001). Ta arhitektura jest inicirana vojno-strateškim razlozima,
ali je njezin razvoj velikim dijelom zasluga utopijskog projekta slobodnog pristupa koji su potaknuli
prvi kontrakulturni hakeri i znanstvenici čiji motivi nisu bili (makar inicijalno) produktivnost ni
profit. Dapače, Richard Stallman, počinje svoju borbu kao reakciju na naturalizirano pravo
korporacija da posjeduju softver (Stallman, 2013). Stallman odbacuje "legislativnu kolonizaciju"
koja u konfliktu oko autorskih prava zagovara profit i količine proizvedenih roba. Iako nije
socijalist, Stallman ipak reagira upravo zbog limitiranih mogućnosti razvoja licenciranog softvera.
Slijedeći Marxa postaje očito da svaki napredak tehnologije nije u korist društva i da napredak u
postojećem političko-ekonomskom okviru služi kao alat stvaranja viška vrijednosti. Jednostavno -
progres u kapitalizmu znači profit. S druge strane, razvoj strojeva za stvaranje viška vrijednosti ne
znači nužno napredak – takvi strojevi i alati, dapače, radnika mogu dovesti do još lošijih radnih
uvjeta. IT u prvim godinama nije povećao produktivnost, no kasnije je modulacijama došao do
oblika koji omogućuje profit. Da bi se stvorio profit s informatičkim tehnologijama bilo je potrebno
ograničiti praktički neograničenu razmjenu. Tu je značajan Lauderdaleov paradoks koji kaže da se
profit može ostvariti primarno ako je neko dobro oskudno, a s obzirom da trošak razmjene znanja
putem informatičke tehnologije pada praktički na nulu odnosno cijena koja se u slobodnom režimu
razmjene informacija može istaknuti je toliko niska da ne osigurava profit, treba osigurati
ograničenje razmjene odnosno oskudnost informacija putem širenja intelektualnih prava vlasništva
(Foster i McChesney, 2011: 21).
No i šire od informatičke tehnologije – i drugi emergentni modeli tzv. gig ekonomije/ kreativnog
kapitalizma/ platformskog kapitalizma usmjereni su prevladavanju krize koja nastaje u trenutku
njihova otkrića. Mnogi od tih oblika kreću od primarno slobodnog povezivanja korisnika i
pružatelja usluge – da bi se to povezivanje pretvorilo u alat za stvaranje profita, "stroj – sredstvo za
proizvodnju viška vrijednosti" (Marx, 1976: 571). Svi ti oblici nisu radnika oslobodili rada, skratili
radne sate niti uveli bolje radne uvjete. "Trenutak u kojem živimo predstavlja uzbudljiv, ali klasičan
trenutak modificiranja proizvodnih snaga kako bi iz alata oslobođenja radnika od rada - postale stroj
za proizvodnju profita (Söderberg, 2002).
Kako se strojevi modificiraju? Povijest kapitalizma povijest je otkrića koja ne oslobađaju radnika
od rada. Bilo bi moguće, piše Marx "napisati čitavu povijest otkrića do 1830. čija je jedina svrha
bila osigurati kapitalu oružje protiv pobune radničke klase" (Marx, 1976: 563). Od prve industrijske
revolucije vlasnici tvornica neumoljivo zamjenjuju radnu snagu i radničke vještine tehnološkim
sustavima. Napredak strojeva u rukama kapitalista cilja instrumentalizirati strojeve za ciljeve profita
kako bi "se manje oslanjali na vrijeme rada i na broj zaposlenih radnika" a više na "opće stanje
znanosti i na tehnološki napredak" (Dyer-Witheford, 1999: 5).

Progres i boljitak ne idu nužno zajedno. Kako je Marx već pokazao u kapitalizmu tržišna društva,
ljudski ciljevi, dobrobit čovječanstva i procvat sistematično su podređeni ciljevima, dobru i
cvjetanju kapitala (Smith, 2017, str. XII). Sama nužnost da se rad pretvori u oblik vrijednosti
nameće proizvodnju koja nema oblik društvenog rada, boljitka niti progresa. Individue u takvoj
proizvodnji nužno su "podčinjene društvenoj proizvodnji", a vlastita proizvodnja radnika istupa kao
stvaran (njem. sachliches) od njih nezavisan odnos (Marx, 1963: 628).
Sve dok se progres usmjerava prema rastu stope profita, oslobođenja čovjeka ne može biti. No
istovremeno razvoj tehnologije je temelj kreiranja antagonizama u kapitalizmu – procjepa koji
mogu dovesti do proboja novih oblika proizvodnje. Marx je vjerovao da taj razvoj pokazuje snagu
proizvodnje konflikata dovoljno dubokih da izazovu i poraze globalni kapitalizam.

Je li komunizam moguć ako je 20. stoljeće dosegnulo potrebni stupanj razvoja?

Možemo li suvremeni znanstveno-tehnološki napredak vidjeti kao začetak političko-ekonomske
revolucije? Kao primjer takve interpretacije treba navesti one britanskih marksista koji na kritici
realpostojećih socijalizama i inzistiranju na unaprijeđenju socijalizma direktnodemokratskom
komponentom, upućuju na važnost uloge tehnologije i tehnološkog napretka za projekt nove faze
ostvarenja Marxovih ideja – tranzicije u demokratski socijalizam.
Paul Cockshott sa svojim suradnicima analizira prepreke i greške realpostojećih socijalizama koji
nisu uspjeli u tranziciji iz državne planske privrede u komunizam37. Na temelju tih analiza i
detektiranih grešaka Cockshott daje temelje za demokratski socijalizam. Pri tome, ističe kako temelj
za post-sovjetski socijalizam trebaju biti radikalna demokracija i efikasno planiranje (Cockshott i
Cottrell, 1993). Nemogućnost dvadesetostoljetnih socijalizama da prijeđu u komunizam možemo
pratiti kao krizu od pada SSSR-a na ovamo. Problem je u deficitu demokracije jer bez demokracije,
vođe socijalističke ekonomije uvijek će koristiti prisilu kako bi osigurali proizvodnju viška
proizvoda, a kad prisila splasne – sustav će zapasti u stagnaciju. Koncentracija na produktivnost
samo je jedna u nizu zabluda SSSR-a i drugih realpostojećih socijalizama.

Uobičajeno razumijevanje potiče od Staljina - način proizvodnje jednak je zbroju snaga za

proizvodnju i proizvodnih odnosa. Proizvodne snage su vid proizvodnje koji izražava odnose ljudi
prema prirodnim objektima i snagama kojima se koriste za proizvodnju materijalnih vrijednosti
(Cockshott, 2017). Drugi je vid proizvodnje, načina proizvodnje predstavlja odnos čovjeka jednog
prema drugom u procesu proizvodnje, čovjekovim proizvodnim odnosima (Cockshott, 2017). To je
ortodoksni pogled. Drugi način razumijevanja je Marxov iz Predgovora iz 1857. godine prema

37 Za Cockshotta SSSR kao i drugi realpostojeći socijalizmi jesu predstavljali radikalno drugačiji način proizvodnje.
Temeljna razlika organizacije društva jest bila sadržana u drugačijem načinu proizvodnje, odnosno načinu na koji
su ta društva osiguravala 'izvlačenje viška proizvoda' od direktnih proizvođača. U sovjetskom socijalizmu taj se
način značajno razlikovao od kapitalističkih načina. U okviru sovjetskog planiranja, podjela između nužnog i viška
djela društvenog proizvoda rezultat je političke odluke. No u Sovjetskom savezu taj se proces odlučivanja podjele
društvenog proizvoda trebao transponirati u radikalnodemokratski čime bi se osigurala intrinzična legitimnost viška
(Cockshott i Cottrel, 1993).
kojem oblik materijalne proizvodnje određuje društveni i politički život. Odnosi u proizvodnji
moraju biti prikladni snagama za proizvodnju. U Predgovoru Marx piše: "U društvenoj proizvodnji
svoga života ljudi stupaju u određene nužne odnose, nezavisne od njihove volje, odnose
proizvodnje, koji odgovaraju određenom stupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga"
(Marx, 1979: 700).

Tehnologija i produktivnost bez političkog – demokratskog okvira ne znače puno. Socijalizam je

baš kao i kapitalizam određen strojnom proizvodnjom dopunjenom elektrifikacijom. (Lenjin je to
sažeo formulom socijalizam = vlast sovjeta + elektrifikacija.) Dakle, upozorava Cockshott –
kapitalizam i socijalizam dijele način proizvodnje. Kapitalizam i socijalizam se pak razlikuju u
društvenim odnosima. Između ostalog, društveni odnosi se razlikuju prema tome da socijalistički
odnosi mogu ograničiti robni oblik na tržište potrošačkih roba; drugo – privatno vlasništvo se
pretvara u javno; i treće, zbiva se planiranje umjesto anarhija tržišta.

Cockshott i Cottrell smatraju kako socijalističke alternative moraju pomno biti izložene slijedeći
Marxove radove koji se bave tranzicijom kapitalizma u komunizam - prije svega Kritiku Gotskog
programa gdje on predstavlja tri stupnja tranzicije u komunizam – prvi je kapitalizam, drugi stupanj
je prvi stupanj komunizma koji mora uključivati ukidanje roba i novca, privatnog vlasništva,
plaćanje radnim vaučerima prema obavljenom poslu (Marx, 1970, Cockshott, 2017). Javne usluge
moraju biti plaćene iz poreza na prihode od rada (Cockshott, 2017). Treći stupanj je drugi stupanj
komunizma, koji pak omogućava da svi žive i stječu prema potrebama, poznata je ona Marxova
maksima “Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama” (Marx, 1970) (s tim da
Cockshott zagovara da veće porodice imaju veće prihode, Cockshott, 2017).

Već u prvoj fazi dakle potrebno je ukidanje novca – što su sovjeti zamijenili nečim puno manje
radikalnim. Zaboravili su, pak, da je socijalizam bio rasprostranjeniji od komunizma, i da je čitavo
poglavlje Komunističkog manifesta posvećeno objašnjenju zašto su komunisti drugačiji od
socijalista (Cockshott, 2017). Pretpostavka da će socijalistička monetarna ekonomija biti ista kao i
komunistička je pogreška – tvrdi Cockshott. Komunizam je u SSSR-u bio zamišljan u terminima
kvantiteta ishoda (natjecanja s američkom industrijom) a ne promjene društvenih odnosa.
Zanimljivo i da se pažnja nije posvećivala informacijskoj tehnologiji. Pogotovu je Hruščovljev
komunizam podcijenio društvenu promjenu. Program nije dao mjere dokidanja klasa ili dokidanja
novca i roba (Cockshott, 2017).
Što bi u toj tranziciji značila tehnologija? Paul Cockshott se koncentrira na činjenicu kako
komunizam zahtijeva određeni stupanj razvoja tehnologije. Taj je stupanj, tvrdi Cockshott, dosegnut
krajem dvadesetog stoljeća. Primjerice, glavni prigovor Von-Misesa Marxu je bio da je izračun u
okviru radnog vremena nepraktičan, te da samo novac nudi racionalnu osnovu za usporedbu
troškova. Hayekov je pak prigovor da samo tržište može poslati poruku čega nedostaje i što se traži
(Cockshott, 2017). Internet danas omogućuje kibernetičko planiranje u realnom vremenu
(Hayekova glavna primjedba), a tehnologijom velikih podataka (engl. big data) omogućuje se
koncentracija informacije koja je potrebna za planiranje. Što se tiče von Misesovova prigovora -
super-računala mogu riješiti milijune jednadžbi u sekundama (Cockshott, 2017).
Cockshott je s Cottrelom pokazao da računalna kompleksnost omogućuje izračun potreba potrošača,
ali i nadnica. Tu doduše postoji određeni problem. Dòbra bi prema tom modelu onda bila
distribuirana po principu ekvivalencije – utjelovljenoj u ukupnom društvenom proizvodu - povratno
dobiješ onoliko rada (nakon porezovanja) koliko si svojim radnim vremenom proizveo (Cockshott i
Cottrel, 1993). No problem je da se tu radna snaga i dalje shvaća kao privatno vlasništvo, odnosno
roba koja se ekvivalentno treba razmjenjivati. Lebowitz recimo kritizira to načelo ekvivalencije,
smatrajući da ga je potrebno prevladati38, što doduše on sam ne uspijeva, dok je Cockshottov model
makar koliko-toliko plauzibilan. Za Cockshotta i Cottrela potrebe su vezane uz drugu fazu i
vaučere, gdje bi robe trebale biti cijenjene prema radnim satima. Kibernetička povratna petlja od
anarhičnog tržišta prema planskoj privredi, a koji je formulirao Cockshott, prilagođava ishode
načina proizvodnje potrošačkim potrebama.
Cockshott pokazuje kako se konačnih ishodovni ciljevi formiraju putem velikih izračuna.
Oni tek osiguravaju usporedbu potreba i resursa i odgovor na pitanje mogu li konačni ciljevi biti
zadovoljeni? Ako je odgovor "Ne", te ciljevi ne mogu biti zadovoljeni onda je nužan povratak na
prilagodbu konačnih ishodovnih ciljeva; dočim ako je odgovor "Da" to omogućava oblikovanje
detaljnog proizvodnog plana i početak nove proizvodnje (Cockshott, 2017).

38 Lebowitz ističe moralnu ekonomiju kao "treću stranu" socijalističkog trokuta koji je izostao u realpostojećim
socijalizmima. Kooperacija u društvu uključuje više od kooperacije unutar sfere proizvodnje – pa bi se u
solidarnom društvu ljudi prema radu odnosili ne kao vlasnici radne snage usmjereni na stjecanje ekvivalenta za svoj
rad, već bi bili usmjereni na zajednicu (Lebowitz, 2015: 102)
Slika 1 - Kibernetičko planiranje (Cockshott, 2017)

Tehnološki razvoj koji omogućava planiranje pokazuje i kako sustav nadnica zapravo ponekad čak i
usporava uvođenje u upotrebu napredne tehnologije. Zašto? Jer kapitalistička klasa traži jeftinu
radnu snagu što zadržava tehnološki progres. Postoji kronična nevoljkost da se investira u
tehnologije, dokle god se može eksploatirati jeftinu radnu snagu što se pokazuje i u obliku pada
radne produktivnosti (sekularne stagnacije).
Cockshottov optimizam vezan uz razvoj tehnologije je na tragu Marxova izvoda historijskog
materijalizma kao znanosti o povijesti. Dijalektika razvoja samo se u takvom kontekstu pojavljuje
kao zakonitost s kojom se može postići tranzicija prema komunizmu. Cockshott pokazuje
reprodukciju znanstvenog odnosa prema povijesti.

Postoje li razlike između Marxovog opisa komunizma i demokratskog socijalizma kakvog

zagovaraju Cockshott i drugi? Demokratski socijalizam je komunizam 21. stoljeća, jer stavlja
naglasak na (direktno)demokratsko planiranje kao "zamjenu" za autoritarno centralno planiranje
kao iskustvo postojećih realsocijalizama 20. st. Takvo direktnodemokratsko planiranje omogućava
forme kao što su participativno budžetiranje i referendumsko odlučivanje o ključnim političkim
pitanjima, što je danas tehnološki jednostavno izvedivo.
Samoupravljanje je forma koja nije novost, postojalo je i u SFRJ u sferi ekonomije, no realpostojeći
socijalizmi, a primjer Jugoslavije je poseban, nisu razvijali direktnu demokraciju već su pojačavali
centralizaciju odlučivanja. Demokratsko odlučivanje se u povijesti realpostojećih socijalizama
limitiralo, a njegove su se forme pod utjecajem prokapitalističkih imperativa produktivnosti sve više
topile.

Društveno vlasništvo, osim što postoji kao formalno-pravna činjenica, mora doista biti društveno (a
ne često pod prikrivenom upravom partijske elite) – ono je, kao vlasništvo čitavog društva,
neotuđivo, a njime upravljaju radnici i zajednica o kojoj ovisi i unutar koje djeluje 39. U
Komunističkom manifestu Marx i Engels pišu kako će proletarijat instrumentalizirati sva sredstva za
proizvodnju u ruke države, odnosno proletarijata organiziranog kao vladajuća klasa, kako bi što
brže povećali ukupne produktivne snage. Cockshott navodi nekoliko potrebnih točaka te
instrumentalizacije danas. Te su mjere kombinacija direktnodemokratskih i samoupravnih modela
odlučivanja (primjerice tehnološko omogućavanje radnicima da barataju stvorenom vrijednošću) i
tehnoloških rješenja (razvijeni centralni internetski sistem koji bi bilježio svu potražnju i prodaju;
napuštanje papirnatog novca i kovanica i zamjena s elektroničkim karticama).

Ukoliko slijedimo suvremene marksiste poput Cockshotta – upravo će nove informacijske

tehnologije omogućiti direktnu tranziciju prema komunističkom načinu proizvodnje. Takvi novi
komunistički odnosi proizvodnje mogu ukinuti klasne razlike i omogućiti tehnički i humanistički
napredak (Cockshott, 2017).
Možemo li ipak očekivati takvu tranziciju je li znanstveno-tehnološki napredak dovoljan da bi
pokrenuo promjene, a u postojećem političkom trenutku kolapsa revolucionarnog marksizma
(Badiou, 2001: 4), u kojem vlada uvjerenje da željeti nešto bolje znači željeti nešto gore, u kojem je
komunistička hipoteza osuđena kao "kriminalna utopija", a svaki revolucionarni projekt biva
"stigmatiziran kao 'utopijski'", jer se uvijek "obrće, tako se tvrdi, u totalitarnu noćnu moru" (Badiou,
2001: 13).
Izvedbe komunističke hipoteze, kako tvri Alain Badiou, pojavljuju se u pravilnim razmacima od
nešto više od četrdeset godina, a sekvence traju nešto više od pola stoljeća (Badiou, 2008: 81-85).
Prva se hipoteza odvijala od početka Francuske revolucije do razdoblja pariške komune (1792-
1871), a druga od Ruske revolucije do kraja Kineske kulturne revolucije (1917-1976, Badiou, 2008:
105-117). Prema tome, treća sekvenca trebala pojaviti u razdoblju između 2016. i 2026. godine.
Jasno kako je ovo nematerijalistički izvod i kako je u skladu s Badiouovim paradoksalnim
idealističkim materijalizmom. No, sekvenca o kojoj govorimo nije tako neizgledna, uzmemo li u
obzir razvoj snaga za proizvodnju i konflikt koji se zbiva u odnosima u proizvodnji. Ukratko,

39 Lebowitz kritizira pretvaranje društvenog vlasništva u grupno vlasništvo u samoupravnim poduzećima u

Jugoslaviji, smatrajući da je to recept za nejednakost i izostanak solidarnosti (Lebowitz, 2015, str. 86-88.)
slijedimo li Marxa i njegove vjerne nastavljače koji tehnologiju vide kao važnu sastavnicu
političko-ekonomskog obrata, treća komunistička hipoteza možda se odvija – upravo sada.
 Revolucija – ili način postavljanja komunističke hipoteze

Komunistička hipoteza

Ideja komunizma javlja se nakon duge hibernacije. Tridesetak i više godina, bilo je posvećeno dobu
"druge restauracije", trenutku Povijesti koji izjavljuje da su revolucije nemoguće i strašne, koje
hvata jeza od mišljenja (la pensée), a mari samo za mnijenja (les opinions) (Badiou, 2005b: 45). To
je doba kolapsa revolucionarnog marksizma (Badiou, 2001b: 4), kada prevladava uvjerenje da
željeti nešto bolje znači željeti nešto gore, u kojem je komunistička hipoteza osuđena kao
"kriminalna utopija", a ustupa mjesto "ljudskim pravima" i apstraktnoj borbi protiv Zla (Badiou,
2010: 2). Svaki revolucionarni projekt je "stigmatiziran kao 'utopijski'", jer se uvijek "obrće, tako se
tvrdi, u totalitarnu noćnu moru" (2001b: 13).

Komunistička hipoteza, će ipak s ekonomskom krizom 2008. godine prodrijeti u političko-

ekonomsku zbilju instalirajući ponovo ideju komunizma i potrebe nadilaženja forme privatnog
vlasništva. Dvije su pretpostavke te zbilje. Prvo, u postojećim demokracijama vlada kapitalo-
parlamentarizam – poredak politike servisiranja potreba krupnog kapitala (Badiou, 2010: 2). I
drugo, vlada ideologija "kraja ideologija" koja pokazuje kako su, da parafraziramo Daniela
Bensaïda, oni koji proglašavaju kraj i sami odgovorni za ono što dijagnosticiraju (Bensaïd, 2017:
42). Sve je to na tragu već od prije poznatih teorema o depolitizaciji politike – Habermasovom
"poznanstvljenju politike" (Habermas, 1986: 89) ili pak teologiji, koja jedina ostaje, kako je
Bensaïd ustvrdio, onda kada se ukine politika (Bensaïd, 2017: 42).

Svi se slažu oko toga da, kako će to reći Badiou, u zbilju upada jedan oblik "zbilje ljudi"
koja se pojavljuje s globalnim valom pokreta Occupy, arapskom revolucijom, pokretom protiv
mjera štednje u Europi, rekonfiguracijom ljevice u Latinskoj Americi, određenim uspjesima lijevih
stranaka u Europi kao što je slučaj s Njemačkom (Die Linke), Španjolskom (Izquierda Unida,
Podemos), Grčkom Syrizom. Na ovaj ili onaj način komunizam se pojavljuje na "horizontu" ideja
(Dean, 2012). U akademiji je taj interes označio ožujak 2009. godine kada Birkbeck Institute for
Humanities organizira konferenciju "O ideji komunizma" i od kada se pokreće niz publikacija i
konferencija na ovu temu, te aktivacija filozofa poput Alaina Badioua, Étiennea Balibara, Brune
Bosteelsa, Costasa Douzinasa, Petera Hallwarda, Michaela Hardta, Antonija Negrija, Jacquesa
Rancièrea, Alberta Toscana, Slavoja Žižeka i drugih.

Ipak, Badiou će biti skeptičan spram stranačkog organiziranja kao mogućnosti afirmacije
komunizma. Za razliku od Bensaïda Badiou govori o "politici bez stranke" (Badiou i Hallward,
1998: 113). Badiou će reći:
 "Prva stvar koju treba mijenjati je naš odnos prema statusu političke stranke. Do
1970-ih moji prijatelji i ja smo zastupali ideju da emancipatorna politika zahtijeva
neki oblik političke stranke. Danas razvijamo potpuno novi oblik, koji zovemo
"politikom bez stranke". To ne znači "neorganiziranu politiku". Svaka politika je
kolektivna, pa i organizirana na ovaj ili onaj način. "Politika bez stranke" znači da
politika ne nastaje iz stranke. Ona ne raste iz te sinteze teorije i prakse koju je za
Lenjina reprezentirala Partija. Politika nastaje iz stvarnih situacija, iz onog što
možemo reći i učiniti u tim situacijama. Pa je tako realnosti postoje političke
sekvence, politički procesi, ali njih nije proizvela stranka koja bi onda bila simultano
reprezentacija određenih društvenih snaga i izvor politike same." (Badiou i Hallward,
1998: 113)

Istovremeno, iako je skeptičan prema okviru političkog djelovanja koji za Lenjina

predstavljala Partija, Badiou ostaje u velikoj mjeri dosljedan marksističkoj analizi kao vrijednom
oruđu (Badiou i Hallward 1998: 113-114). Alain Badiou je svakako jedan od važnijih suvremenih
filozofa koji zagovaraju ideju komunizma. Badiou je filozof i matematičar koji hipotetički promišlja
komunizam – smiještajući ga u okvir paradoksalnog "idealističkog materijalizma" – upotpunjujući
dijalektički materijalizam idealističkim uvidima, koji, kako to demonstrira u Etici, uistinu
uspijevaju u prokazivanju hegemonije "razlike" ili kako će to Badiou adresirati na primjeru
Levinasove etike – "etike drugog" (Badiou, 2001a: 18). No koliko je njegova kritika etike drugog
(etike razlike, odnosno Levinasove etike) precizna u odbacivanju hegemonije "ljudskih prava"
toliko je njegov idealizam nedostatan za materijalističku interpretaciju komunističke hipoteze kao
čisto matematičkog teorema.

Kod Badioua izostaje materijalistička interpretacija društvenog konflikta – dijalektike koja

se odvija između snaga za proizvodnju (tehnologije, mašina, strojeva, računala, koda, softvera,
platformi, mreža) i odnosa u proizvodnji (kapitalističkih odnosa), a koja je ključna za realizaciju
komunističke hipoteze, makar iz očišta marksizma. Badiou priznaje da moramo krenuti od
političkih procesa, opozicija, konflikata i kontradikcija, ali smatra da treba prevladati ideju da
politika reprezentira objektivne grupe dizajnirane kao klase (Badiou i Hallward, 1998: 113-114).
Postavlja se pitanje – može li onda Badiouova kritika biti marksistička?

Matematička ontologija
 Idealistički okvir u Badioua je matematički, pa je i njegova ontologija matematička.
Matematika za Badioua nudi predstavljanje sâmo – jer sama ne predstavlja ništa, ne imajući ništa
što bi predstavljala (Badiou, 2005a: 7). Matematika je idealizmu bliska zbog njezina univerzalizma,
univerzalizma matematičkih istina. Matematizirajuća filozofija znači ujedno i povratak metafizici.
Kao što Badiou ljubav i druge svoje "procedure istine" matematizira, tako i komunizam smiješta u
okvir matematizirajuće ideje, ali i događajnosti kao izvedbe te ideje. Kako je matematika znanost,
za Badioua, a ne metoda, niti forma ili epistema (2005a: 6), tako je ona u poziciji da određuje
temeljne uvjete filozofije i uzdiže ih na razinu ontologizirane politike.

Takav će matematizirajući okvir biti prisutan i u njegovoj kritici Heideggera. Badiou

odbacuje Heideggerovu poetičko-naturalnu filozofiju i to preko svoje interpretacije grčke filozofije
(koja je jednako važna za Badioua kao i za Heideggera) koja je prije svega, za njega, ne poetička,
već matematička, čisto deduktivna (Badiou, 2005a). Matematička ontologija nasuprot poetičkoj
ontologiji čini se progresivnom za interpretaciju uloge tehnologije u realizaciji komunističke
hipoteze. Umjesto heideggerijanskih dvojbi o nestanku autentičnih i prirodnih poredaka, koje se
temelje na Platonovoj podjeli između sofističkog tehne i filozofskog mišljenja, episteme, a koje su
odredile i Heideggerovu kritiku tehnologije (Heidegger, 1996; Platon, 1997: 61), Badiou najavljuje
ontologiziranje drugačijeg tipa (Badiou, 2005a). Ipak, Badiou će i sam prema tehnologiji
rekonstruirati tip poetičkog naturalizma iako će fingirati filozofski antihumanizam – koji je na
drugim poljima učinkovit.

Kako Badiou dolazi do svoje kritike poetičkog naturalizma? Kada govori o modernom dobu
ili modernom razdoblju filozofije Badiou razlučuje tri razdoblja (1) klasično – od Descartesa do
Leibnitza gdje je prevladavajući uvjet filozofije bila matematika (pod utjecajem Galileja); (2)
razdoblje od Rousseaua do Hegela, to je razdoblje Francuske revolucije, komposibilnosti
generičkih procedura pod nadležnošću historijsko-političkog uvjeta; i (3) treće razdoblje od
Nietzschea do Heideggera – gdje se u samo središte filozofije smiješta umjetnost čije je srce poem,
te vlada ponovno oživljavanje protuplatonizma u operatorima preko kojih filozofija određuje naše
vrijeme kao ono zaboravljenog nihilizma (2001b: 17). Doba trećeg razdoblja je predmet Badiouve
kritike.

Badiou ističe probleme s nihilizmom i trećim razdobljem u kojem vlada poem, te nastoji
rekonstruirati elemente prvog i drugog razdoblja, a prije svega matematike kao uvjeta filozofije.
Badiou postavlja filozofski okvir politike, a onda i komunističke hipoteze u to polje. Badiou piše –
uloga "filozofije je da nudi jedinstveni prostor poimanja na kojem se odvija imenovanje događaja
koji služe kao polazište procedurama istine" (2001b: 17). U tom se okviru zbiva matematizacija
istine koja u politici polazi od zadatka – a taj je uzdići revolucionarnu politiku na razinu znanosti.
To je i ishodišna pozicija historijskog materijalizma kao filozofije prakse i znanosti o povijesti
(Althusser: 1971).

No, kao što znamo, taj je materijalizam historijskog materijalizma krenuo upravo od
odbacivanja hegelijanskog idealizma i Hegelove dijalektike koja, kako upozorava Marx, stoji na
glavi zbog svoje idealističke dimenzije (Marx, 1978: 25). Izvrnuta dijalektika i pokušaj da se ta
dijalektika osovi na noge – predstavlja temelj prijeloma u povijesti filozofije koji počine Marxom
kao utemeljiteljem novog "znanstvenog kontinenta" – znanosti o povijest (Althusser, 1971: 37).
Marx se oslobodio svih filozofskih fantazija i okrenuo se studiju pozitivne realnosti (Althusser,
1971: 37). Taj se zaokret zbiva kao raskid s idealizmom.

Za Badioua pak idealizam valja ponovno utemeljiti kako bi se u filozofiji postavilo četiri
vida istine, četiri generičke procedure koje su uvjeti filozofije: matematičku, odnosno znanstvenu
istinu (matem kao uvjet filozofije), pjesničku istinu (poem), političku istinu (političku invenciju) i
istinu ljubavi, jer je događaj kao novina moguć isključivo u matematici (i šire: znanosti), pjesništvu,
politici i ljubavi (Badiou, 2001b: 36).

Tako je komunistička hipoteza u Badioua jedan oblik idealističke interpretacije komunizma,

pa se i njezino eventualno odbacivanje ili potvrđivanje valja zbiti u okviru idealističkog, a ujedno
matematičkog propitivanja hipoteze. Ako govorimo o porazu hipoteze, onda bismo se trebali voditi
matematičkim izvodom. Kako je Fermatov teorem, reći će Badiou, u matematici bio problem koji
se rješavao preko 300 godina, da bi ga se uistinu i riješilo, tako se i komunističku hipotezu ne treba
odbaciti zbog problema realno postojećih socijalizama, već nastaviti propitivati uzroke poraza u
pojedinim historijskim realizacijama (Badiou, 2010: 6). Poraz je, dakle, samo "povijest dokazivanja
hipoteze, pod uvjetom da se hipotezu nije napustilo" (2010: 7).

No matematički (komunizam kao hipoteza) i idealistički (politika kao istina) postavljeno

pitanje mora se provući kroz historijske poraze komunizma i ideje komunizma. Valja postaviti
pitanje – ne samo poraza, odnosno, kako to čini Badiou, pitanje što znači poraz i kako se hipoteza
odnosi prema porazu, već kao što to Badiou i čini, historizirati realizacije komunističke hipoteze. U
studiji Čega je Sarkozy ime? (2008) Badiou će navesti dvije takve povijesne sekvence (u
Komunističkoj hipotezi bit će ih pak tri). Prva se odvija od početka Francuske revolucije do
razdoblja pariške komune (1792-1871), a druga od Ruske revolucije do kraja Kineske kulturne
revolucije (1917-1976) (Badiou, 2008: 105-117). Badiou će izvesti važnost i nekih drugih
povijesnih epizoda i oblika poraza, ustanaka, zbacivanja režima, oblika hrabrosti da se bori i da se
usudi vjerovati u pobjedu. Svakako niti jedna od navedenih političko-aktivističkih pojava od 2009.
naovamo nije jednoznačna izvedba hipoteze, kao što niti neuspjesi komunističkih hipoteza u
prošlosti nisu jednoznačni. Badiou radi i svojevrsnu klasifikaciju poraza. Jedno su "porazi
pokušaja" – poput spartacističkih insurekcionista nakon 1. svjetskog rata (2008: 100), a drugi tip
poraza svibanj 1968. (2008: 101) koji nije niti imao namjeru zadržati moć. Kao što je sasvim
drugačiji tip poraza onaj treći – i najrašireniji – pokušaj transformiranja države koja se službeno
proglasila socijalističkom gdje je ili zavladao terorizam partijske države, a bilo koja referenca na
socijalizam ili komunizam napuštena, ili je država vukla prema neegalitarnim okovima kapitalizma,
ili oboje (Badiou, 2010: 113).

Događaj i materijalne snage za proizvodnju

Pri tome, kako će se definirati hipotetski kao i povijesni komunizam, ovisi o tome kako
razumijevamo sam "događaj". U studiji Bitak i događaj (L'être et l'évènement, 1988) Badiou
definira pojam događaja. Događaj za Badioua predstavlja jedan višekratnik (multiplu) sastavljen od,
s jedne strane, svih višekratnika (multipli) koji pripadaju njegovu mjestu, i s druge strane događaju
samom (Badiou, 2005a: 178-183). Primjerice događaj Francuske revolucije oblikuje "jedno" od
svega što je činilo to mjesto – Francusku između 1789. i 1794. godine. Ipak takvo nabrajanje
događaja ne bi bilo više do li vječno beskonačno nabrajanje gesti, stvari i riječi koje su koegzistirale
na tom mjestu (2005a: 180). Fiksirajuća točka ove diseminacije jest način na koji je Revolucija
središnji termin revolucije same. Pri tome postoje neke prijelomne točke. Primjerice, kada 1794.
godine Saint-Just, jedan od vođa Francuske revolucije, kaže "Revolucija je zamrznuta". Tim
iskazom on svakako apostrofira beskonačne znakove zamora i opće klonulosti, ali im dodaje tu
jednu-oznaku koja je Revolucija sama, kao označitelj događaja koji, s obzirom da je kvalificiran
(Revolucija je "zamrznuta"), dokazuje, da je sam pojam događaja onaj koji jest (2005a: 180). Taj
izraz predstavlja odlučan trenutak u kojem događaj postaje element sebe samog.

No da bi do toga došlo akteri događaja moraju se sami prepoznati kao akteri. Upravo to je
problem suvremenosti i mogućnosti revolucije. Moment koji danas izostaje je upravo konstitucija
događaja i događajnosti iz povijesnosti. Badiou tvrdi da je to ono što izostaje nekim povijesnim
epizodama – primjerice povijesnoj epizodi Arapskog proljeća (Badiou, 2011). Ipak, postavlja se
pitanje nije li ovim okvirom događajnosti kao poretka istine i, u svojem temelju, idealizmom,
onemogućena materijalistička interpretacija zbilje?

Badiou na neki način i sam preskače neke tektonske poremećaje u sferi materijalnih snaga za
proizvodnju koje ipak dovode do nekih od temeljnih konflikata u kapitalizmu koji bi,
materijalistički, mogli dovesti do revolucionariziranja odnosa u proizvodnji – prevladavanja
kapitalističkog načina proizvodnje. Badiou ustvrđuje:
 "Ako bih nešto trebao reći o tehnici, čiji je odnos prema suvremenim zahtjevima
filozofije prilično tanak, uglavnom bih sa žaljenjem utvrdio da je ona još tako
osrednja, tako plašljiva. Nedostaje toliko korisnih instrumenata, ili postoje samo
teške i neprikladne njihove inačice! (…) Da, treba reći: «Gospodo tehničari, još
jedan napor ako doista želite planetarnu vladavinu tehnike!». Nema dovoljno
tehnologije, tehnologija je odveć zastarjela, to je stvarno stanje stvari: vladavina
kapitala zauzdaje i pojednostavljuje tehnologiju, čije su virtualne sposobnosti
beskonačne.» (Badiou, 2001b: 34)

No – ipak, marksistički, nove informacijske tehnologije revolucionarizirale su sredstava za

proizvodnju. Živimo u trenutku povijesti po mnogočemu sličnom Marxovu dobu industrijskih
revolucija u kojem su sredstva za proizvodnju došla u konflikt s odnosima u proizvodnji. Tako
Marx i Engels tumače prijelaz iz feudalizma u kapitalizam – razvojem snaga za proizvodnju
feudalni okvir nije više ispunjavao svoju svrhu pa je na njegovo mjesto došla manufaktura, a
cehovske majstore je potisnuo industrijski srednji stalež (Marx i Engels, 1977: 38). Razvojem
tržišta više ni manufakture nisu bile dovoljne - para i mašinerija revolucionarizirale su industrijsku
proizvodnju – pa se pojavljuje moderna krupna industrija, a na mjesto industrijskog srednjeg staleža
dolaze industrijski milijunaši. Moderna buržoazija je tako, za Marxa i Engelsa rezultat prevrata u
načinu proizvodnje. Politički poredak tako, za materijalističku interpretaciju povijesti, ne može biti
definiran iz polja događajnosti, što je idealističko-matematička badiouovska interpretacija želi
instalirati – već je to smjena potaknuta i usko povezana sa smjenom materijalnih snaga za
proizvodnju.

Danas opet živimo jednu smjenu snaga za proizvodnju – kapitalizam se revolucionira, što je
i osnovni pokretač razvoja i temelj njegove moguće destrukcije. Kapitalizam ne može postojati a da
neprestano ne revolucionira instrumente svoje proizvodnje, a onda i proizvodne odnose, pa dakle i
cjelokupne društvene odnose (Marx i Engels, 1977: 41) – a danas se ta revolucija odvija u svojem
najjasnijem obliku. Suprotno libertarijanskim interpretacijama o zastarjelosti Marxova djela – danas
svjedočimo ako je upravo historijski materijalizam u mogućnosti protumačiti tehnološku i pripadnu
političko-ekonomsku smjenu.

Temeljno je primijetiti da se koncept autorskih prava s razvojem interneta kao

decentralizirane komunikacijske nalazi u krizi. Povezivanje točaka bez hijerarhijskog posredništva
(što je temelj TCP/IP protokola koji je odgovoran za strukturu interneta) omogućava pored
beskonačnog umnažanja artefakata zaštićenih autorskim pravom i njihovo neograničeno dijeljenje.
Mreža je predstavlja strukturu distributivnog dijagrama (Galloway: 2006: 11). Dijagram kao
apstraktni stroj, nije više Foucaultov Panoptikon, “već mapa, kartografija koja supostoji s čitavim
društvenim poljem” (Deluze, 2006: 34). Ta kartografija se danas nalazi utjelovljena u internetu kao
strukturalnom obliku bez centra (Galloway, 2006: 3).

Iako tehnološka sfera a još manje tehnologija sama40 predstavljaju predmet interesa filozofije
– tehnologija se uglavnom shvaća kao opredmećena znanost, što ju stavlja u drugotni položaj i
prividnu jednostavnost praktične izvedbe znanstvenih ideja (Dusek, 2006), pa i u Badiouovoj
interpretaciji događaja nema mjesta za tehnologiju (2001b) – u pojavi informacijskih tehnologija
ipak mogu se naći neki elementi događajnosti. Primjerice jedan od elemenata predstavlja izrazito
antisistemski narodni stav prema "skidanju" glazbe, filmova i softvera preko interneta. Čak 70%
javnosti smatra piratstvo socijalno prihvatljivim (Whittaker, 2011). Otpor prema dominantnom
političko-ekonomskom sustavu upravo je oblikovan na način događajnosti koju Badiou pripisuje
Francuskoj revoluciji i iskazu Saint-Justa. Kod piratstva riječ je i o događajnosti kako ju definira
Badiuo – utemeljenju događaja iz događajnosti same (negiranja postojećeg političko-ekonomskog
okvira iskazom otpora), podsredstvom refleksije u kojoj se pojavljuje Revolucija sama kao meta-
označitelj; ali i materijalistički – konfliktu snaga za proizvodnju i proizvodnih odnosa (Marx i
Engels, 1977).

Piratstvo se oblikuje u nekoj formi iskaza "zamrznute revolucije" – dodavanja oznake

događaju koji postaje element sebe samog pogotovu pojavom simbola i simboličkih katarzi prije
svega one koja se zbiva u tragičnim slučajevima poput onog Aarona Swartza. Riječ je o aktivistu
koji je nakon što je podijelio čitavu bazu znanstvenih članaka JSTOR-a osuđen na drakonsku kaznu,
što se smatra i razlogom njegova samoubojstva koje je počinio 2013. godine. No, ako takve
reaproprijacije uzmemo kao moguće elemente hipoteze – onda se pojavljuje problem s modalitetima
u kojima se hipoteza novih medija kao moguća izvedbe komunističke hipoteze – pojavljuje.

Tu se opet može slijediti Badioua koji je – iako nezainteresiran za tehnologiju – dao jedno
moguće tumačenje i ovog problema. Što prema Badiouu koči aktiviranje nove komunističke
hipoteze? Naš je problem danas, "specifični modalitet u kojem se misao upisana u hipotezu
predstavlja u smislu njezina djelovanja" (2008: 88) U tom smislu modaliteta je Badiou pesimističan.
Da bismo taj pesimizam protumačili treba se vratiti studiji De quoi Sarkozy est-il le nom? gdje
Badiou iznosi odnos između subjektivnog i objektivnog u politici:

40 Suvremeno značenje riječi tehnologija se pojavljuje u modernom dobu, tek u drugoj polovini 19. stoljeća. Čak niti
Karl Marx nije upotrebljavao riječ. Pojam se razvio s ostalim terminima kao što su industrijska revolucija kako bi
opisao radikalno restrukturiranje Zapadnih društava kao rezultata industrijskih procesa. Tehnologija se odnosi na
primjenu znanja ili znanosti u proizvodnji, ali i na sustav mehaničkog i industrijskog umijeća, te cjeloviti sustav
strojeva i procesa (Murphie i Pots, 2003: 3).
 "Novi odnos između subjektivnog i objektivnog nije niti višestruki oblik
nadahnut inteligencijom mnoštva (kao što Negri i alter-globalisti vjeruju), niti
obnovljena demokratizirana partija (kao što trockisti i okoštali maoisti
vjeruju). (Radnički) pokret devetnaestog stoljeća i (komunistička) partija
dvadesetog stoljeća bili su oblici materijalnog predstavljanja komunističke
hipoteze. Njima se nemoguće vratiti." (Badiou, 2008: 88)

Ono što je pokrenulo prvu hipotezu, a imalo odjeka i na drugu, je sažeo Marx u poznatoj
sintagmi o duhu komunizma koji ne da mira Evropi. Taj duh je i potvrda da je hipoteza tada uistinu
utemeljena. Naš je zadatak da vratimo toj hipotezi dignitet, nakon negativnog iskustva
socijalističkih država, ambigvitetne lekcije Kineske kulturne revolucije i svibnja šezdeset i osme
(2008: 88).

No, ukoliko komunistička hipoteza, kako tvrdi Badiou, ostaje ispravna, kako je danas
utemeljiti? Pogotovu uzmemo li u obzir da je i sama Marxova tvrdnja koja potvrđuje događaj
komunističke hipoteze nastala upravo iz ideje materijalne uvjetovanosti zbilje, ili kako je to rekao
Althusser, iz materijalne utemeljenosti svih stvari, u zadnjoj instanci (Althusser, 1976).
Determinacija (u zadnjoj instanci) materijalnim svijetom, materijalistička koncepcija povijesti jest
ono što nas upućuje da u toj materijalnoj stvarnosti valja tražiti elemente hipoteze.

Tehnologija i dijalektika materijalizma

Postoji ipak sukob između Badioua i onih koji u toj dematerijalizaciji vide razloge za
optimizam. Badiou u Le réveil de l'histoire (Rođenje povijesti) iz 2011. godine kritizira Negrijev
optimističan stav prema kapitalizmu koji se, prema Negriju nalazi na pragu metamorfoze u
komunizam (2011: 21). Badiouu se čini kako mi prije svjedočimo retrogradnoj konzumaciji esencije
kapitalizma i povratku na duh iz 1850. godine, primat stvari, roba i strojeva nad životom radnika
(2011: 22) nego tranziciji u komunizam. Novo buđenje povijesti može se desiti no ne iz kapitalizma
samog, već iz popularne inicijative u kojoj će se utemeljiti moć i ideja (2011: 22).

Dvije stvari se ne mogu zaobići u ovoj Badiouovoj dijagnozi. Možda se i možemo složiti da
se ne nalazimo na pragu komunizma, već u situaciji devetnaestostoljetnog kapitalizma, no postavlja
se pitanje nismo li tada upravo u poziciji onog "izvornog" radničkog pokreta devetnaestog stoljeća i
"materijalnog predstavljanja" komunističke hipoteze? S tim je povezano i drugo, nije li ocjena o
mogućem "buđenju povijesti" iz popularne inicijative, a ne iz kapitalizma samog, u svojem temelju
nemarksistička, uzmemo li u obzir materijalizam (koji je u svojem temelju dijalektički) a u kojem se
buđenje povijesti upravo zbiva iz kapitalizma samog – odnosno iz sukoba snaga za proizvodnju i
odnosa u proizvodnji (Marx i Engels, 1977)?

Dok na razini deskripcije terora ljudskih prava i apsolutizma tolerancije, koji u postojećim
okvirima omogućavaju problematični globalni intervencionizam, Badiouov idealistički
materijalizam pogađa bit, na razini obzora utopijske ideje ostaje manjkav. U njegovu spajanju
Platonova idealizma s Marxovim materijalizmom, Badiou subvertira temeljni materijalistički
teritorij – materijalne snage za proizvodnju. Odbacivanje prirodnih poredaka, s druge strane,
proizlazi iz historijskog materijalizma koji intelektualno investira u snage za proizvodnju. Ukoliko
bi se Badiou odlučio vratiti historijskom materijalizmu, a mnogi su primijetili da bi Badiou želio
komunizam bez marksizma ne može isključiti tu "grubu" razinu materijalnog (Zizek, 2006: 327).
Nakon što je proglasio kraj jakobinske revolucionarne paradigme – svjestan je da je anti-državna
revolucionarna partijska politika – koja je usmjerena na preuzimanje i demontiranje Države –
iscrpljena, on odbija istražiti revolucionarni potencijal ekonomske sfere, s obzirom da ta sfera
prema njemu ne sadrži potencijal događajnog mjesta (2006: 328). Žižek primjećuje da je jedini
način da se izađe iz te slijepe ulice, da se obnovi ekonomska domena Istine, potencijala Događaja.

Badiou eksplicitno odbacuje aktualizirani oblik snaga za proizvodnju, no implicitno on

odbacuje i tehnologiju u smislu materijalne baze koja, u revolucionarnim gibanjima može pokrenuti
konflikte na razini odnosa u proizvodnji. Kako smo vdijeli Badiou u svojem Manifestu za filozofiju
koji je objavljen 1989. godine, u doba velikog optimizma vezanog uz digitalne tehnologije, piše
kako "nećemo prihvatiti riječ 'tehnologija' – čak i kada bismo u njoj čuli odjek grčkog tehne" iako je
ona sklona "određivati bit našeg vremena" (2001b: 54). Kako Badiou ne odbija ekonomsku sferu,
tako odbija i materijalnu bazu, sredstva za proizvodnju smatrajući da ona nemaju snagu za mjesto
događajnosti, te da nam ne pruža nikakve korisne instrumente (2001b: 54). Usporedbe radi, tih
godina aktivist i teoretičar Richard Barbrook piše o "kiberkomunizmu" (2000). Usprkos
manjkavostima hardt-negrijevskih perspektiva mnoštva, niti Badiou ne uspijeva dijalektički
dohvatiti logiku današnjeg tehnološkog razvoja, kao niti revolucionarne događajnosti tehnologije.
Tehnologija se pokazuje ne samo kao periferna mana Badiouovog sustava, već možda i temeljni
problem s idealističkim materijalizmom.

Paradoks marksizma bez materijalizma najvidljiviji je u zamišljanju novog, utopijskog

horizonta koji umjesto instalacije historizma (popisivanja svih izvedbi hipoteze) valja zahvatiti
negdje duboko dolje – u materijalnu bazu bez koje, makar marksistički ne možemo zamisliti
promjenu odnosa u proizvodnji. Pitanje je le li tehnologija u mogućnosti postaviti uvjete za novu
komunističku hipotezu, a pod uvjetom da proletariziramo temu zajedničkih dobara – no ta se
dijalektička dimenzija razvoja nameće kao temeljna u današnjem trenutku. To dovodi do pitanja
aktualnih utemeljenja događaja, posebice pitanja reaproprijacije zajedničkih dobara (eng. commons)
koje se u okviru komunističke hipoteze mora postaviti kao progresivno prisvajanje zajedničkih
dobara i proletarizacija onih koji su od zajedničkih dobara kao vlastite supstance – odijeljeni.

Potrebno je proučiti strukturu rada i odnose u proizvodnji kako bi se odredili mogući

oblici političke kompozicije u institucijama i formacijama političke borbe (Thomas, 2017) , što su
djelomično uistinu učinili Hardt i Negri s konceptom Mnoštva (2000, 2004). No oblik multitude
također poništava u dobroj mjeri dijalektiku odnosa proizvodnih snaga i odnosa u proizvodnji -
odnosno temeljni konflikt koji se rađa iz samog kapitalizma, da bi, kako to Marx upućuje,
kontradikcija dovela do revolucije i u konačnici promjene odnosa u proizvodnji. Liberalno-
pragmatična rješenja poput Habermasova komunikativnog djelovanja, participacije, uloge javne
sfere u konstituciji političkog subjekta (Habermas, 2004–2006) – također promašuju upravo u točki
koju Badiou primjećuje – a to je točka proizvodnje razlike, ili pojednostavljeno instalacija politike
tolerancije a u konačnici kulturalizacije politike.

Badiou uspijeva u kritici kulturalizacije politike, kritici prevođenja političko-ekonomskih

pitanja u pitanja kulture, identiteta i slobode, no pitanje je kako naći izlaz iz tog problema svođenja
politike na neekonomska pitanja. Badiouova historizacija komunizma, njegovo povjerenje u
historijsku nužnost promjena poprima i oblik oksimoronske komunističke eshatologije. Badiou radi
jednu konkretnu historizaciju događaja izvedbe komunističkih hipoteza. Badio piše kako je "druga
sekvenca", "trajala nešto više od pola stoljeća", te treba također zabilježiti kako je od prve odvojena
otprilike jednako dugom pauzom od nešto više od četrdeset godina (Badiou, 2008: 81-85). Tako
bismo, ukoliko slijedimo ovu logiku, mogli doći računice do koja kaže kako bi se treća sekvenca
trebala upravo pojaviti, u razdoblju između godina 2016. i 2026.

Badiou naravno ne donosi takav zaključak, jer on ne može proizaći iz njegovog pristupa
revolucionarnom događaju. No ukoliko u maniri šaljive eshatologije popustimo Badiouovom
idealizmu i upustimo se u imaginarno računanje vremena s njim – komunistička hipoteza danas
predstavlja radosnu vijest. Ipak ta eshatologija nije samo politička već i materijalistički-
tehnologijska. Pa je čini se, ukoliko želimo najaviti radosnu vijest komunizma, potrebno zahvatiti i
u materijalističku interpretaciju tehnologije.
 Nejednaki razvoj i mentalitet

„Akumulirajte! Akumulirajte! U tome su sav Mojsije i proroci!” (Marx, 1978: 524)

Prazni i apstraktni idealizam s kojim smo otvorili knjigu jedna je od osnovnih prepreka i
razumijevanju političke i ekonomske podređenosti zemalja na periferiji Evrope. Idealizam služi kao
univerzalna metoda „prebacivanja” s temeljenog problema – nejednakog razvoja koji je uistinu
razlog deprivacije – na pitanje mentaliteta. Idealizam je temeljni misaoni alat takvog prebacivanja i
predbacivanja, auto-korektiva i tumačenja podređenog stanja mentalitetom kao posljedicom
nasljeđa nekadašnjih socijalističkih zemlja. Umjesto idealizma, materijalistička analiza pokazuje
kako postoji ekonomska asimetrija između zemalja centra i periferije. U Evropi su na to počeli
upozoravati grčki ekonomisti nakon što je grčka ekonomija pala u još veću recesiju nakon mjera
štednje koje su prihvatili Grci (Milios, 2015). Mnoge su studije pokazale (Arghiri, 1972; Smith,
John 2016; Trotsky, 1930; List, 1909; Chang 2010) da praktički ne postoji nijedan primjer zemlje u
povijesti koja bi se razvila u potpunosti izložena pravilima slobodnog tržišta, a bez protekcionizma
(zaštite domaće industrije od snažnije strane konkurencije) u inicijalnim fazama razvoja. Nedavni
kolaps hrvatske brodograđevne industrije predstavlja klasičan primjer. No mentalitetsko objašnjenje
se nameće u javnom prostoru – a indikativno pojava takvih mitologema koincidira s razdobljem
nakon velike ekonomske krize 2008/9. godine. Uz mentalitetsko objašnjenje neuspjeha domaće
ekonomije javlja se osuda javnog sektora i pojava izraza „uhljeb” koji najprije označava
klijenteliste koji su posao dobili preko veze i čija je egzistencija zaštićena preko političkih veza, da
bi se proširio na čitav javni sektor i svako radno mjesto koje nije opterećeno fleksibilnošću,
nesigurnošću, privremenošću.

Kapitalistički način proizvodnje nije racionalan niti je usmjeren na dobrobit svih. Iracionalni
karakter proizvodnje posljedica je konkretnih ciljeva. Kapitalistički način proizvodnje nije skrojen
kako bi zadovoljio potrebe, već kako bi stvarao vrijednost (Heinrich, 2015: 88). Otvaranje novih
radnih mjesta bi bilo racionalno kao način proizvodnje koji zadovoljava temeljne potrebe i stvara
društvo u kojem je slobodan razvoj svakog uvjet slobodnog razvoja svih (Marx i Engels, 2002:
244), no kapitalistički način proizvodnje „okultni karakter vrijednosti” tjera kapitaliste da
organiziraju proizvodnju na drugi način – pokretani proizvodnjom viška vrijednosti. Poznata
Marxova formula N-R-N' (opća formula kapitala) pokazuje kako uloženi novac koji proizvodi robe
mora biti oplođen (N' je veći od N) – suma vrijednosti koja izvodi to kretanje kapitala (Heinrich,
2015: 86). Kapital nije suma novca već suma koja se teži oploditi, postati dodana vrijednost.
Radna mjesta kao i zadovoljenje temeljnih ljudskih potreba samo su usporedni proizvodi kretanja
kapitala. Neracionalni karakter kapitalističke proizvodnje koja se koncentrira na zaradu samo se
intenzivirala. U vremenima hiper-inflacije roba, nesigurnih investicija s niskim profitnim stopama
postoje neke investicije koje su povezane uz otvaranje novih radnih mjesta. Kapitalisti nalaze nove
kanale kroz koje oplođuju vrijednost, investicije u fiktivni kapital, dionice – koji su u potpunosti
odvojeni od bilo kakve proizvodnje roba i posljedično od otvaranja novih radnih mjesta, te ne
zadovoljava niti jednu ljudsku potrebu. U takvom stihijskom sustavu, sve je manje mogućnosti da
se stimuliraju nova radna mjesta ili da se proizvodnja orijentira na ljudske potrebe. Fiktivni kapital
djeluje više kao opklada, a ne racionalna investicija u proizvodnju.

Na nešto kompleksnijoj razini, ekonomska pravila djeluju tako da sprečavaju jednakost između
periferije i centra Evrope, između nerazvijenih zemalja globalnog Juga i Istoka Evrope s jedne
strane i bogatih zemalja Zapadnih centara s druge – pravila nejednakog razvoja koja predstavljaju
„sistematski geografski izraz kontradikcija inherentnih samoj konstituciji i strukturi kapitala” (Neil
Smith, 2008: 4). Nejednaki razvoj je geografski izraz sistemske nejednakosti koju je teško
prevladati jer zemlje u boljoj političkoj i ekonomskoj poziciji nastoje zadržati taj položaj.

Liberalni i neoklasični ekonomisti vide nejednakost kao privremenu i kao ishod poštene utakmice
otvorenog tržišta, kao normalni proces u modernizaciji država (Knöbl, 2003: 97). Modernizacijska
teorija potječe iz kasnog 19. stoljeća i predstavlja oblik socijalnog darvinizma koji tvrdi da je svaka
država prošla kroz sve stadije, da se svaka država mora razviti iz tradicionalne u modernu državu
postepeno i kroz stupnjeve. Tako je nejednakost viđena kao razlika između više ili manje
progresivnih zemalja. Modernizacijska teorija se pojavila na početku 1950-tih, pa je bila
zaboravljena za vrijeme 1950-tih i 1960-tih, da bi se vratila zadnjih dva desetljeća dvadesetog
stoljeća (Knöbl, 2003: 97) - u vremenu kada je neoliberalni kapitalistički način proizvodnje
prevladao.

Druga interpretacija – ona tradicionalnih geografa – tumači nejednakost kao ishod plodnosti ili
prirodnih putova. Primjerice, britanska imperijalna hegemonija tijekom 19. stoljeća je viđena kao
rezultat „ogromne moći na moru”. Danas ekonomisti i geografi nemaju takvo povjerenje u moć
prirode (Neil Smith, 2008: 140) ili trgovinu (John Smith, 2016). Oni se okreću prema suptilnijoj
analizi odnosa između kapitala i geografije. Mnogi danas upozoravaju da nije jednostavan pokušaj
prevladati nejednakost centra-periferije te da nejednaki razvoj predstavlja temeljnu karakteristiku za
dinamizam kapitalizma (Neil Smith, 2008).

Kako „sistemski geografski izraz kontradikcija inherentnih samoj konstituciji i strukturi kapitala”
(Neil Smith, 2008: 4) nejednaki razvoj ne može biti shvaćen kao ishod socijalnog darvinizma ili
stupnjeva modernističkog razvoja. A kako klasična markstistička analiza vidi ciklično kruženje
kapitala kao vrijednosti kao nužnost – tako i teorija nejednakog razvoja vidi „prostornu
imobilizaciju proizvodnog kapitala u svojoj materijalnoj formi” (Neil Smith, 2008: 6).

„Produktivni kapital” je oblik kapitala pored novčanog kapitala i robnog kapitala. Produktivni
kapital je rezultat prve razine kružećeg kapitala (N-R-N') – kapitalist konvertira svoj novčani kapital
(N) u specifični oblik robe (R) – kupuje sredstva za proizvodnju i radnu snagu (Heinrich, 2004:
131). Cilj produktivnog kapitala je da proizvede novu robu – robni kapital. U trećem stadiju
cirkulacije, kapitalist prodaje novu robu – pretvarajući robni kapital nazad u novčani kapital (M') ali
povećan za višak vrijednosti (Heinrich, 2004: 132). Proizvodna sredstva i radna snaga su
produktivni kapital i predstavljaju prvi stadij cirkulacije koja cilja proizvodnji viška vrijednosti –
važan stadij koji može biti ključni faktor viška vrijednosti – ako kapitalist uspije sniziti troškove
proizvodnih sredstava i radne snage. Cijena radne snage može bit smanjena ako kapitalist osigura
produktivni kapital u zemlji s nižim nadnicama.

Zato produktivni kapital stječe svoj materijalni oblik kroz prostornu imobilizaciju – ishod takve
imobilizacije je nejednaki razvoj. Odnosno, nejednaki razvoj u kapitalizmu je geografski izraz takve
dublje kontradikcije (Neil Smith, 6). Čak više „logika nejednakog razvoja proizlazi specifično iz
suprotstavljenih tendencija, inherentnima kapitalu” (Neil Smith, 2008: 6) – iz investiranja u
izgradnju, što proizvodi višak vrijednosti i istovremeno iz konstantnog pokreta u traženju viših
profitnih stopa (2008: 6). Prostorna imobilizacija produktivnog kapitala neophodna je kao stalna
cirkulacija kapitala (Derek, Pratt and Pratt, 2009: 781). Drugim riječima, zemlje periferije
„privlačne su kapitalu i pogodne za visoke stope profita” zbog visoke nezaposlenosti, niskih plaća i
renti, te države koja je spremna surađivati (Derek, Pratt and Pratt, 781). Kapitalizam ovisi o novim
prostorima iz kojih može izvlačiti veći profit, s niskim rentama i plaćama.

Tako kapitalizam ovisi ne samo o imobilizaciji produktivnog kapitala – seljenja kapitala iz zemlje s
višim plaćama i rentama u siromašnije zemlje s nižim plaćama i većim brojem nezaposlenih ljudi,
već također ovisi i o mobilizaciji vojske nezaposlenih – priljeva novih radnika iz nerazvijenog
svijeta – o migracijama. „Masu radnika koji su voljni ili ponukani prodavati radnu snagu ali koji ne
nalaze nikakve kupce Marx zove industrijskom rezervnom vojskom” (Heinrich, 2004: 125).
„Kapitalizam s punom zaposlenošću uvijek je iznimka (2004: 126) – puna zaposlenost bi omogućila
radnicima da traže više plaće. Postojanje „industrijske rezervne vojske” omogućuje kapitalistima da
nude niže plaće.

Nerazvijenost dakle, nije „faza” u razvoju već nužan preduvjet kapitalističke geopolitike.
Podređenost naroda na periferiji Evrope posljedica je ekonomskih odnosa, ali da bi bilo moguće
održavati nejednakost potrebna je i ideološka interpretacija koja omogućava reprodukciju tih
odnosa. Važan segment takve ideološke obrade predstavlja i ksenofobija koju istočno Evropljani
reproduciraju na način zapadnih Evropljana ne primjećujući sličnost vlastite i pozicije emigranata –
kao i strukturalnu sličnost evropske periferije i globalnog Juga u reprodukciji odnosa moći,
dominacije bogatih zemalja evropskog centra. Razlozi imigracije kao i nejednakosti su inherentni
kapitalizmu, s obzirom da dinamizam kapitalizma počiva na stalnoj potrazi za kompetitivnim
prednostima (snižavanju troškova produktivnog kapitala). Imigranti iz Afganistana, Sirije, Sjeverne
Afrike dijele geopolitičku osnovu vlastite deprivacije s Hrvatima, ne samo zato jer su mnogi Hrvati
emigrirali poput Afganistanaca i Sirijaca, već također zbog strukturalne deprivacije kao rezultata
kapitalističkog načina proizvodnje. Desničarska retorika i mržnja prema imigrantima na periferiji
Evrope još paradoksalnija i neuvjerljivija od zapadno-evropske.

Danas rezervna armija nezaposlenih predstavlja nužan uvjet bogatstva globalnog Sjevera. Rezervna
armija je „oblikovana nasilnim suzbijanjem prava radnih ljudi podređenih naroda da prelaze iste
granice kao i bogatstvo koje oni, u kombinaciji s prirodom proizvode” (John Smith, 2016: 124).
Globalizacija je donijela manje ograničenja mobilnosti kapitala – njegovog bogatstva i roba – a više
ograničenja mobilnost ljudi.

„Uhljebi” i kapitalisti

Uhljeb nije izraz koji se odnosi samo na korumpirane političare i one koje su oni zaposlili. Oni koji
ga koriste mogli su koristiti izraze „nepotizam”, „korupcija”, „ilegalno stjecanje koristi”. No, izraz
napada ne samo na nezakonito dolaženje do radnog mjesta, već i ugodno življenje od svojih
prihoda, "opuštanje" u sigurnosti radnog mjesta. Iz neposredne perspektive mnogi nemogućnost
zapošljavanja, rada na sigurnom i dobro plaćenom radnom mjestu vide kao posljedicu darvinističke
borbe u kojoj su uhljebi, a ne interesne skupine koje su na vlasti, „oteli” bilo kakvo zaposlenje
onima koji ga zaslužuju, a izmislili radna mjesta „udaranja pečata”, u prijevodu rada koji nikom ne
koristi osim onome koji prima plaću. No, takva pretvorba klasnog sukoba u interklasni sukob –
između onih koji su donekle zaštićeni plodovima nasljeđa sindikalne borbe i onih izloženijih tržištu
- samo prikriva pravi sukob između na ovaj ili onaj način obespravljene većine i one koji su iz
procesa prvobitne akumulacije izašli kao pobjednici, tranzicije koja je društvo podijelila na one koji
uopće i ne moraju raditi, već samo menadžerirati tuđim radom i one koji nemaju nikakvu sigurnost,
a život im ovisi o prodaji vlastitog rada – na kapitaliste i proletere.

Danas najbogatiji u Hrvatskoj, njih 51.000 na bankovnim računima, imaju 75 milijardi kuna. 75
milijardi kuna je inače iznos koji se predviđa kao konačna suma kojom će Vlada sanirati negativne
posljedice COVID-19 virusa. Pri tome se kao izvor prihoda spominju uštede na plaćama radnika u
javnom sektoru, prestanak zapošljavanja je već uveden, no nitko ne spominje štednju najbogatijih –
ona se smatra „pošteno zarađenim” novcem koji se ne može dirati zbog svetosti privatnog
vlasništva za koje se ne postavlja pitanje odakle dolazi, niti se smatra moralnim tražiti od onih koji
raspolažu tolikim novcem koji nije nužan za život već predstavlja „novac sa strane” da pomognu
onima čije su egzistencije ugrožene.

Oni koji huškaju radnike iz privatnog sektora na radnike iz javnog sektora imaju jasnu računicu -
svi bismo trebali sniziti standard jer kako se kaže "nismo više u socijalizmu". Da to da "nismo više
u socijalizmu" znači da nitko ne bi, osim bogate manjine, trebao biti siguran, već stalno u potrazi za
poslom i bez temeljnih uvjeta za normalan život. Dovoljno je pogledati statistiku - ona je jasan
"rezultat" političkog i ekonomskog vođenja države. Hrvatska je već godinama prva na ljestvici
prekarnih ugovora do 3 mjeseca - u nas je takvih ugovora čak 6,9% a u EU je prosjek tek 2,9%.
Imamo ogromno iseljeništvo, kada se tome pribroji 1/3 onih koji žive u siromaštvu - onda imamo
jasniju sliku idealističkog kriziranja "uhljeba" i „našeg mentaliteta”.

Ovaj „sukob” politička vlast „rješava” devalvacijom vrijednosti i prava radnika u javnom sektoru i
izjednačavanjem sa skromnim ili nikakvim pravima radnika u privatnom sektoru. Nedostatak
sigurnih radnih mjesta je posljedica 'okoštavanja' hrvatske privredne strukture što se desilo zbog
deindustrijalizacije, ekonomskog modela rentijerske ekstrakcije i potrošnje bez razvoja proizvodnih
snaga, kontinuiranog vanjsko-trgovinskog deficita i rapidnog povećanja vanjskog duga, povećanja
strukturne nezaposlenosti, dominacije sektora trgovine i generalnog oblikovanja privredne strukture
i podjele rada na niskom stupnju dodane/prisvojene vrijednosti.

Kako uopće dolazimo do oskudice radnih mjesta kao i do eksploatacije radnika u privatnom
sektoru? Učinak 'okoštavanja' privredne strukture je taj da njezini proizvodi sadrže više utrošenog
rada i na tržištu se razmjenjuju za proizvode 'robusnih' privrednih struktura koji sadrže manje
utrošenog rada. To znači da radnik iz prosječnog hrvatskog malog ili srednjeg poduzeća mora raditi
duže i napornije i nesigurnije za slabiju kupovnu moć nadnice nego radnik u prosječnom
njemačkom ili švedskom malom ili srednjem poduzeću, a uz to još ima lošiju kvalitetu i dostupnost
nekih javnih usluga. Taj odnos blokiranog razvoja, nejednake razmjene i imperijalističkog transfera
vrijednosti od tehnološki zaostalih, manje produktivnih i 'okoštalih' privrednih struktura prema
privredama „robusnih“ struktura41, nije posljedica visine poreza i veličine javnog sektora već
strukturne nužnosti nejednakog i kombiniranog razvoja u okviru kapitalističkog načina proizvodnje.

Kao posljedica se javlja pogrešna no vrlo raširena interpretacija naših problema - ona koja ističe da
su osnovni problem previsoki porezi iz kojih se financira prevelika javna potrošnja i 'izmišljena
radna' mjesta 'stranačkih uhljeba' ili financiranje gubitaša u brodograđevnom sektoru, prometu

41 Misli se s višim organskim sastavom kapitala što je kategorija marksističke analize.

(željeznica), poljoprivredi itd. U daljnjoj iteraciji to bi značilo rezanje javne potrošnje koja se
financira iz tih poreza, a to znači otpuštanje velikog broja 'uhljeba' iz javnog sektora te rezanje
subvencija brodogradnji, poljoprivredi i ostalim gubitašima koji ne mogu bez pomoći države opstati
na tržištu. Takvo smanjenje poreza navodno bi omogućilo hrvatskom sektoru malog i srednjeg
poduzetništva da „prodiše”, da bude konkurentniji, da mu više novaca ostane za razvojne investicije
i za veće nadnice radnika.

U realnosti takva bi politika dovela upravo do suprotnih rezultata od željenih. Smanjenje javne
potrošnje, koje bi proizašlo iz otpuštanja značajnijeg broja ljudi iz javnog sektora, ne bi samo bilo
nepravedno jer se očekuje da „selektori” budu upravo oni koji su i zapošljavali po klijentelističkom
ključu, već bi imalo i negativne učinke na poslovanje samih poduzeća malog i srednjeg
poduzetništva. Naime, zaposleni u javnom sektoru imaju sigurna radna mjesta i relativno pristojne
plaće. Njihova potrošnja čini pouzdanu sastavnicu potražnje za proizvodima i uslugama tog sektora,
dakle bitan element njegovih prihoda i profita. Pri tome, zaposleni u javnoj upravi u većini imaju
sklopljene ugovore o radu na neodređeno, što ih kod banaka čini kreditno sposobnim i što dodatno
povećava njihovu potrošačku moć i pozitivan učinak na zarade hrvatskog sektora malog i srednjeg
poduzetništva. Osim turizma kao izvora deviza od rentanja prostora, proizvodni i izvozni kapacitet
nacionalne ekonomije se smanjio. Državna potrošnja postala je ključna sastavnica ukupne potražnje
o kojoj ovisi i poslovanje malih i srednjih poduzeća, pogotovo u 'nontradable sektoru'42.

Jesu li toga svjesni oni koji zagovaraju otpuštanja u javnom sektoru, smanjenje javne potrošnje,
rezanje subvencija „gubitašima”? Svakako dio onih koji zagovaraju takve rezove kreću iz
perspektive svakodnevnih, neposrednih odnosa pri čemu mali i srednji poduzetnici smanjenje
poreza ispravno percipiraju kao ozbiljno opterećenje. Pozivajući se na Marxovu kritiku vulgarnih
ekonomista, Lebowitz kaže da vulgarni ekonomist ne čini ništa drugo nego prevodi specifične
pojmove kapitalista ‘zarobljenih konkurencijom’ u prividno više teorijski i općenitiji jezik i time
pokušava demonstrirati ispravnost tih pojmova. Na taj način on ‘svakodnevne pojmove“ pretvara u
apologetiku kapitalističkih odnosa, promovirajući „dogmu koja odgovara interesu vladajućih klasa“
(Lebowitz, 2009: 15-17). No ima i onih koji znaju što čine, no oni niti nemaju na pameti boljitak
svih već u mjerama štednje vide otvaranje prostora dodatne zarade, pogotovu zarade preko države,
što bi im omogućilo sigurnost bez slobodnog tržišta i konkurencije, upravo sigurnost zbog koje
prozivaju „uhljebe”. Iako su teorije koje visoke poreze predstavljaju kao ključni ekonomski
problem a rezanje poreza i javne potrošnje te otpuštanje zaposlenih iz javnog sektora kao rješenje,
ekonomski duboko pogrešne, one su itekako korisne za kapitalističku klasu i konsolidaciju njezine
vladavine jer usmjeravaju radnike iz privatnog protiv radnika iz javnog sektora. Na taj način

42 Neizvoznom sektoru, uglavnom usluga, sektoru koji ne konkurira uvoznim robama i uslugama.
umjesto razvijanja klasne solidarnosti i povezivanja u zajedničkoj borbi, radnici ostaju međusobno
suprotstavljeni što kapitalistima i ostalim elitama osigurava ispunjenje vjekovne formule - 'podijeli
pa vladaj!'
 Bibliografija

 Allen, Robert C. (2009) „Engels’ pause: Technical change, capital accumulation, and
inequality in the british industrial revolution”, Explorations in Economic History
 Althusser, Louis (1971) Lenin and Philosophy and other essays, preveo Ben Brewster,
Monthly Review Press, New York and London, str. 23-70.

 Arghiri, Emmanuel (1972) Unequal Exchange. A Study of the Imperialist of Trade, New
York: Monthy Review Press
 Badiou, Alain (2005) Being and Event, prijevod Oliver Feltham, Continuum, London/New
York
 ____________ (2001a) Ethic. An Essay on the Understanding of Evil, London i New York:
Verso

 ____________ (2005b) Le Siècle, L'ordre philosophique, Éditions du Seul

 ____________ (2001) Manifest za filozofiju, Jesenski i Turk, Zagreb

 ____________ (2011) Le Reveil de l' histoire, Circonstances, 6, Lignes

 ____________ (2008) Stoljeće, Antibarbarus, Zagreb

 ____________ (2010) The Communist Hypothesis, prijevod David Macey i Steve Corcoran,
Verso, London/ New York
 ____________ (2008) The meaning of Sarkozy,“The History of the Communist Hypothesis
and Its Present Moment”, London i New York: Verso, str. 105-117.
 Badiou, Alain i Peter Hallward (1998) "Politics and Philosophy. An Interview with Alain
Badiou", Angelaki: journal of the theoretical humanities, 3:3
 Barbrook, Richard (2000) »Cyber–Communism: How the Americans Are Superseding
Capitalism in Cyberspace«, Science as Culture, sv. 9, br. 1, str. 5–40.
 Berman, Marshall (1982) All that is solid melts into air. The Experience of Modernity, New
York: Penguin Books
 ____________ (2011) „Tearing Away the Veils: The Communist Manifesto“, Dissent, 6.
svibnja, https://www.dissentmagazine.org/online_articles/tearing-away-the-veils-the-
communist-manifesto
 Bellamy Foster, John (2016) „The Return of Engels”, 28. 11. 2016, Jacobin,
https://jacobinmag.com/2016/11/engels-marx-ecology-climate-crisis-materialism
 Bensaïd, Daniel (2017) "Permanentni skandal" (iz Démocratie, dans quel état?), Libra
Libera 40-41, str. 44-81.

 Bosteels, Bruno (2008) "Radical Antiphilosophy", Filozofski vestnik, sv. XXIX, br. 2., str.
155-187.
 Buden, Boris (2018) „Destrukcija kulture sjećanja je temelj naše stvarnosti ćorsokaka”,
Civilno društvo, 28. 02. 2018. https://www.civilnodrustvo.hr/boris-buden-destrukcija-
kulture-sjecanja-je-temelj-nase-stvarnosti-corsokaka/
 Castells, Manuel (2000) The Rise of the Network Society, Blackwell Publishers, Oxford

 ____________ (2001) The Internet Galaxy. Reflections on the Internet, Buisiness, and
Society, Oxford University Press, New York

 Chang, Ha-Joon (2010) Poverty, Entrepreneurship, and Development, United Nations

University, UNU-WIDER, October 2010, https://www.wider.unu.edu/publication/poverty-
entrepreneurship-and-development

 Cockshott, Paul (2017) „Big Data and Super-Computers: foundations of Cyber

Communism“, osobni blog, https://paulcockshott.wordpress.com/2017/07/24/big-data-and-
super-computers-foundations-of-cyber-communism/
 _____________ (1993) Towards a New Socialism, Spokesman, Nottingham
 Cockshott, Paul i Allin Cottrell (1993), Towards New Socialism, Spokesman, Nottingham
 Cornu, Auguste (1960) Karl Marx i Friedrich Engels. Njihov život i njihovo djelo. II.
Svezak Od demokratskog liberalizma do komunizma, Zagreb: Naprijed

 Čakardić, Ankica (2018) "Izvore fašizma trebamo tražiti u krizama kapitalizma", Prometej,
http://www.prometej.ba/clanak/intervju/intervju-sa-ankicom-cakardic-izvore-fasizma-
trebamo-traziti-u-krizama-kapitalizma-3659?fbclid=IwAR2mQ-
UauUTrE4GxvQnfU7D62ZoTKxG17_gwFDzLt7lZs27zcvdfdlAqwKA
 Čakardić, Ankica i Mislav Stublić (2020) “” A New Extreme Center in Croatia”, Jacobin, 29.
01., https://www.jacobinmag.com/2020/01/croatia-zoran-milanovic-social-democrat-
president?
fbclid=IwAR2KW3UExNr4j_IUZIor4pJiVzVQxe7a1uTXImN7Qso8zPcyxoEJB8W9ZjM
 Dean, Jodi (2012) The Communist Horizon, London i New York: Verso
 Deleuze, Gilles (2006) Foucault, Minneapolis: University of Minnesota Press
 Derek, Gregory, Ron Pratt, and Geraldine Pratt (2009) „Uneven developement”, Dictionary
of Human Geography. 5th Edition. Hoboken: Wiley-Blackwell, Online
 Der Tagesspiegel (2020) “Das steckt hinter der Querfrontdemonstration in Berlin”, Der
Tagesspiegel, 18. 04.
 Dusek, Val (2006) Philosophy of technology. An Introduction, Blackwell Publishing, Oxford
 Dyer-Witheford, Nick (1999) Cyber-Marx. Cycles and Circuits of Struggle in High-
Technology Capitalism, University of Illinois Press
 Easthope, Antony (1999) The Unconscious, Rutledge, London i New York
 Engels, Fiedrich (1950) „Uvod“, u Karl Marx, Klasne borbe u Francuskoj 1848–1850,
Kultura, Beograd
 _____________ (1952) Položaj radničke klase u Engleskoj, Kultura, Zagreb
 _____________ (1989) “Položaj Engleske”, Deutsch-französische Jarbücher, Paris 1844, u
Karl Marx i Friedrich Engels, Rani radovi, Zagreb, 137-166
 Fogel, Benjamin (2018) „Against Anti-Corruption“, Jacobin,
https://jacobinmag.com/2018/10/corruption-bolsonaro-pt-populism-democracy-
development?
fbclid=IwAR16Srx1qBzpSrJsZFWNKRFeQ8_vTtfMtexujY8bBHbGhIXDK9j51FJ9YuQ
 Foster, John Bellamy i Robert W. McChesney (ožujak, 2011) “The Lauderdale Paradox”, iz
“The Internet‘s Unholy Marriage to Capitalism”, Monthly Review 62.10, str. 21-26.
 Foucault, Michel (2008) The Birth of Biopolitics. Lectures at the Collège de France 1978-
79, ur. Michel Senellart, Palgrave Macmillan
 Galloway, Alexander R. (2006) Protocol: How Control Exists After Decentralization,
Leonardo Books
 Giddens, Anthony (1995/1981) A Contemporary Critique of Historical Materialism,
Hampshire & London: Stanford University Press
 Habermas, Jürgen (1986) Tehnika i znanost kao ‘ideologija’, Zagreb: Školska knjiga
 _____________ (2004–2006) The Theory of Communicative Action 1–2, Cambridge: Polity
Press
 Hall, Stuart (2006) „Bilješke uz dekonstruiranje 'popularnog'”, Politika teorije, Disput
 Harari, Yuval Noah (2020) „You Can Vote. But You Can’t Choose What Is True”, The New
York Times, https://www.nytimes.com/2020/02/03/opinion/harari-democracy-elections.html
 Hardt, Michael i Antonio Negri (2000) Empire, Cambridge: Harvard University Press
 _________________________ (2004) Multitude. War and Democracy in the Age of Empire,
New York: The Penguin Press
 Harvey, David (2010: 24) A Companion to Marx’s Capital, Verso, London/New York
 ____________ (2004) “The ‘New’ Imperialism: Accumulation by Dispossession”, Socialist
Register, 63-
 Hedges, Chris (2018) „‘The Gig Economy’ Is the New Term for Serfdom”, 25. ožujak,
Truthdig, https://www.truthdig.com/articles/the-gig-economy-is-the-new-term-for-serfdom/
 Heidegger, Martin (1996) Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb, Naklada Naprijed
 Heinrich, Michael (2015) Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije, Rosa Luxemburg
Stiftung Southeast Europe, Beograd
 Hina (2020) “Aladrović tvrdi: Nezaposleni bi mogli raditi u poljoprivredi, 14. 04.,
https://www.24sata.hr/news/aladrovic-tvrdi-nezaposleni-bi-mogli-raditi-u-poljoprivredi-
687059?fbclid=IwAR2Q62bp8pF1XaRDpzfKAEVLD-
C9seJQgDAXkKucqhtfS1BDU0BVfTeVVYM
 Jameson, Fredric (2003) „Future City“, New Left Review 21, svibanj-lipanj,
https://newleftreview.org/II/21/fredric-jameson-future-city
 ____________ (1991) Postmodernism, Or the Cultural Logic of Late Capitalism, Durham,
NC: Duke University Press, marxists.org,
https://www.marxists.org/reference/subject/philosophy/works/us/jameson.htm.
 Knöbl, Wolfgang (2003) „Theories That Won't Pass Away: The Never-ending Story”, In
Delanty, Gerard; Isin, Engin F. (eds.) Handbook of Historical Sociology, pp. 96–107
 Krašovec, Primož (2018) „The Alien Capital“, Vast Abrupt,
https://vastabrupt.com/2018/07/11/alien-capital/
 Laplanche, Jean i Jean-Bertrand Pontalis (1992) Rječnik psihoanalize, August Cesarec,
Zagreb
 Landa, Ishay (2012) The Apprentice’s Sorcerer: Liberal Tradition and Fascism, Haymarket
Books, Chicago
 Lebowitz, Michael A. (2009) Following Marx: Method, Critique and Crisis, Brill
Leiden/Boston
 _________________ (2010) The Socialist Alternative. Real Human Developement, Monthly
Review Press, New York
 _________________ (2015) The Socialist Imperative. From Gotha to Now, Monthly
Review Press, New York
 List, Friedrich (1909) The National System of Political Economy, London: Longmans,
Green and Co., 10/5/2019, https://oll.libertyfund.org/titles/315
 Lordon, Frédéric (2014) „Tko stvara radna mjesta?”, Le Monde diplomatique, hrvatsko
izdanje, arhiva 2013-2017, 24. 03., https://arhivalmd.wordpress.com/2014/03/24/tko-stvara-
 radna-mjesta/?fbclid=IwAR1Vy6Lm8Y1-
1PqqPbM2zRXURMA8wc3I3o6GR1cju1K467ZbujLCD3dpbCg
 Marx, Karl (1946) Beda filozofije. Odgovor na Filozofiju bede G. Prudhona, Kultura,
Beograd
 __________(1976) Capital. A Critique of Political Economy. Volume 1, Penguin Books,
New York
 ________(1970) Critique of the Gotha Programme, Marx/Engels Selected Works, 1875, sv.
3, Progress Publishers, Moscow (marxists.org, 1999.)
 ________(1973) Grundrisse. A Foundations of the Critique of Political Economy (Rough
Draft), London: Penguin
 ________(2009) Nadnica, cijena i profit, Izvori
 ________ (1978) Kapital, prvi svezak, Beograd: Prosveta
 ________(1979) “Predgovor za 'Prilog kritici političke ekonomije" iz Glavni radovi Marxa i
Englesa, priredili Adolf Dragičević, Vjekoslav Mikecin, Momin Nikić, Stvarnost Zagreb,
str. 699-703.
 ________(1963) Temelji slobode. Osnovi kritike političke ekonomije, Naprijed, Zagreb
 ________ (1979) „Teze o Feuerbachu“, u Glavni radovi Marxa i Englesa, Priredili: Adolf
Dragičević, Vjekoslav Mikecin, Momin Nikić. Stvarnost, Zagreb
 Marx, Karl i Friedrich Engels (1977) Komunistički manifest, Zagreb: Izdavačko poduzeće
„August Cesarec“
 ________________________ (1998) Komunistički manifest, Zagreb: Arkzin
 ________________________ (1959) Sveta porodica ili Kritika kritične kritike. Protiv Bruna
Bauera i drugova, Kultura, Beograd
 ________________________ (MED) Dela, 47 tomova, Beograd: Prosveta/ Institut za
izučavanje radničkog pokreta, 1968-1987.
 ________________________ (1979) "Njemačka ideologija", iz Glavni radovi Marxa i
Englesa, priredili Adolf Dragičević, Vjekoslav Mikecin, Momir Nikić, 2. izd., Stvarnost,
Zagreb, 299-343
 Matijašević, Željka (2006) Strukturiranje nesvjesnog. Freud i Lacan, AGM, Zagreb
 Mattick, Paul (1978) Kritički eseji, Izdavački centar komunist, Beograd
 McNally, David (1993) Against the Market. Political Economy, Market Socialism and the
Marxist Critique, Verso, London i New York
 Milanović, Zoran (2020) „Inauguracijski govor”, Hina, 18. 02.,
https://www.index.hr/vijesti/clanak/video-pogledajte-cijeli-govor-zorana-milanovica/
2157674.aspx
 _____________ (2019) “Video: Zoran Milanović u Tvornici održao prvi predizborni skup
’Moj karakter nekad satire moja leđa kao mlinski kamen, ali bez karaktera nema ničega’”,
09. 11., https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/video-zoran-milanovic-u-tvornici-odrzao-
prvi-predizborni-skup-moj-karakter-nekad-satire-moja-leda-kao-mlinski-kamen-ali-bez-
karaktera-nema-nicega/9592531/
 Milios, John (2015) „Austerity Isn't Irrational”, Jacobin, 6/9/2015,
https://www.jacobinmag.com/2015/06/syriza-greece-austerity-neoliberalism-tsipras/
 Močnik, Rastko (2020) „Žrtvovati ljude za sistem – ili sistem prilagoditi ljudima”, Dnevnik,
Ljubljana 25.3.2020, http://www.forum.tm/vijesti/zrtvovati-ljude-za-sistem-ili-sistem-
prilagoditi-ljudima-7400
 Morales, Evo (2008) Law of Mother Earth the Rights of Our Planet a Vision form Bolivia,
http://www.worldfuturefund.org/Projects/Indicators/motherearthbolivia.html
 Murphie, Andrew i John Potts (2003) Culture and Technology, Palgrave, Basingstoke
 Neurath, Otto (2005) Economic Writings Selections 1904-1945, Vienna Circle Collection,
sv. 23, Springer Science i Business Media Inc., Dordrecht
 Nezavisni hrvatski sindikati (2020) „Izjava sindikalnih središnjica o mjerama Vlade za
ublažavanje ekonomskih i socijalnih posljedica uzrokovanih bolešću Covid-19”, 8. 4. 2020,
http://www.nhs.hr/novosti/izjava_sindikalnih_sredisnjica_o_mjerama_vlade_za_ublazavanje
_ekonomskih_i_socijalnih_posljedica_uzrokovanih_bolescu_covid-2019_70883/
 Kolak, Jakov (2018) “Promjene Zakona o radu”, Radnička prava, 23. 03.,
http://www.radnickaprava.org/tekstovi/clanci/jakov-kolak-promjene-zakona-o-radu?
fbclid=IwAR1RrqXYpaSzBSfXd3NFluevEaOBAV416ktKGm6OOJiX2t82M8plGa2nqrw
 Pavelski, Joel (2013) „Medieval peasants got a lot more vacation time than you:
economist”, New York Post, New York, http://nypost.com/2013/09/04/medieval-peasants-
got-a-lot-more-vacation-time-than-you-economist/
 Peović Vuković, Katarina (2016) Marx u digitalnom dobu. Dijalektički materijalizam na
vratima tehnologije, Durieux, Zagreb
 Platon (1997) Fedar, Zagreb: Naklada Jurčić

 Pulancas, Nikos (1978) Klase u savremenom kapitalizmu, Nolit, Beograd

 R.A. (2018) „Bjelovarski gradonačelnik: zašto bi davali socijalnu pomoć onima koji mogu,
a ne žele raditi”, 23. 06., Index, https://www.index.hr/vijesti/clanak/bjelovarski-
 gradonacelnik-zasto-bi-davali-socijalnu-pomoc-onima-koji-mogu-a-ne-zele-raditi/
2006458.aspx?fbclid=IwAR2mB7jNpMC1XcUBnOUAWNyZ-
WUq6hV2PjoqHQPJE0MLDmjmkmPrASmcdic
 Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za
budućnost Europe (2019/2819(RSP)), Europski parlament,
https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html
 R. I. (2020) „Glas poduzetnika pisao Plenkoviću: Ovo su četiri stvari koje će oporaviti
Hrvatsku, 22. 4.”, https://www.index.hr/vijesti/clanak/glas-poduzetnika-pisao-plenkovicu-
ovo-su-cetiri-stvari-koje-ce-oporaviti-hrvatsku/2177148.aspx?index_ref=read_more_d
 Roberts, Michael (2017) „Bill Gates and 4bn in poverty“, Michael Roberts Blog,
https://thenextrecession.wordpress.com/2017/04/05/bill-gates-and-4bn-in-poverty
 _____________ (2020) „Engels' pause and the condition of the working class in England”,
Michael Robert's blog, 15. 03., https://thenextrecession.wordpress.com/2020/03/15/engels-
pause-and-the-condition-of-the-working-class-in-england/
 _____________ (2020) „It was the virus that did it”, 15.03.,
https://thenextrecession.wordpress.com/2020/03/15/it-was-the-virus-that-did-it/
 Sacks, Adam J. (2018) „Socialism is for Humanity”, Jacobin,
https://jacobinmag.com/2018/11/socialist-humanism-luxemburg-ella-baker?
fbclid=IwAR1iBGoO0ELe7VS3IHNzIjQJwV1YkFiRFB3WxF5wCKmFVpTbhq70-
C3kLvE
 Singer, Peter (1980) Marx: A Very Short Introduction, Oxford University Press, Oxford/
New York
 Smith, Neil (2008 [1984]) Uneven development, nature, capital and the production of space,
3rd edn. Athens, GA: The University of Georgia Press
 Smith, John (2016) Imperialism in the Twenty-First Century. Globalization, Super-
Exploitation, and Capitalism’s Final Crisis, New York: Monthly review Press
 Smith, Tony (2017) Beyond Liberal Egalitarianism. Marx and Normative Social Theory in
the Twenty-First Century, Brill Leiden/Boston
 _____________ (2013) “The 'General Intellect' In The Grundrisse And Beyond”, Historical
Materialism, sv. 21, br. 4, str. 235-255.
 Stallman, Richard M. (2013) “Did You Say 'Intellectual Property?' It's a Seductive Mirage”,
GNU Operating System, http://www.gnu.org/philosophy/not-ipr.html
 Sunkara, Bhaskar (2012) „Precarious Thought“, Jacobin,
https://www.jacobinmag.com/2012/01/precarious-thought
 Söderberg, Johan (2002) „Copyleft vs. Copyright. A Marxist Critique”, First Monday, sv. 7,
br. 3-4.
 Thomas, Peter D. (2017) "The Modern Prince: Gramsci's Reading of Machiavelli", History
of Political Thought, sv. XXXVIII br. 3. jesen, str. 523-544.

 Thompson, E. P. (1971) „The Moral Economy of the English Crowd in the Eighteenth
Century", Past and Present 50
 Trotsky, Leon (2000/1930) The History of the Russian Revolution, Chapter I, Maxist
Internet Archive
 Vercellone, Carlo (2007) “From Formal Subsumption to General Intellect: Elements for a
Marxist Reading of the Thesis of Cognitive Capitalism”, Historical Materialism, sv. 15, br.
1, str. 13-36.
 Virno, Paolo (2004) Gramatika mnoštva, Zagreb: Jesenski i Turk
 __________ (2007) “General Intellect”, Historical Materialism, sv. 15. br. 3
 Vranicki (1959) „Predgovor” u Marks, Karl i Fridrih Engels Sveta porodica ili Kritika
kritične kritike. Protiv Bruna Bauera i drugova, Kultura, Beograd
 Vuković, Vuk (2017) “Je li tehnološka tranzicija glavni razlog ekonomske stagnacije?”,
Arhiva analitika, 16. 8. 2017, https://arhivanalitika.hr/blog/je-li-tehnoloska-tranzicija-
glavni-razlog-relativne-stagnacije

 Whittaker, Zack (2011) "70 Precent Find Software Piracy 'Socially Acceptable'", ZDNet, 2.
ožujak 2011, http://www.zdnet.com/article/70-percent-find-software-piracy-socially-
acceptable/

 Williams, Raymond (1980) “Base and Superstructure in Marxist Cultural Theory.” Problems
in Materialism and Culture. London: Verso, Rpt. as Culture and Materialism. London: Verso,
2005. 31-49.

 Wolff, Richard D. i Stephen A. Resnick (1987) Economics: Marxian versus Neoclassical,

Johns Hopkins Press, Baltimore, str. 125-143.
 Žižek, Slavoj (1998) „Bauk još uvijek kruži“, Komunistički manifest, Arkzin, Zagreb
 _____________ (1989/2002) Sublimni objekt ideologije, Arkzin, Zagreb
_____________ (2006) The Parallax View, Cambridge i London: The MIT Press