r Leonardo Boff, Teologija oslobođenja, u: Svesci, (1983.) 52, 14–16.
Leonard Boff no brbljanje_ odsječeno od stvarnosti bijede što su Je
TEOLOGIJA
OSLOBOĐENJA
ESPRIT, listopad 1983/ 10, str. 87-92
14
Teologija oslobođenja, prva značajna teologija koja je
nastala u Latinskoj Americi - a to znači na periferiji
velikih i drevnih Crkava središnje Evrope - znači te-
orijski trenutak crkvene prakse koja se iskušava od 60-
·ih godina po cijelom latinskoameričkom kontinentu 1 . ·
Osiromašivanje i društvena nepravda, s jedne strane, a
obogaćivanje i dostup sve elitnijoj potrošnji, s druge,
postajali su takvi da je uobičajeno prizivanje na ideo-
logiju kako bi se prikrile suprotnosti i opravdalo pos-
tojeće stanje da je više nemoguće onim Crkvama u koji-
ma se počela buditi svijest o njihovoj društvenoj odgo-
vornosti.
Teologija oslobođenja želi strogo i metodički uskladiti
govor o vjeri i govor o društvu s gledišta siromašnih
kako bi se prestalo sa sadašnjim društvom diskrimina-
cije i isključenja 2 • Kao i svaka misao duboko povezana
s konkretnom praksom, stalno je izložena raspravi i
osporavanju. Stoga je nužno ispitivati koje je temeljno
pitanje teologije oslobođenja.
1. IZVOR TEOLOGIJE OSLOBOĐENJA: „MISTIKA SIRO·
MAHA"
U temelju teologije oslobođenja nalazimo mistiku: sus-
ret s Gospodom u siromahu kojeg danas predstavlja
cijela klasa rubnih i izrabljivanih, u društvu koje je
obilježena zavisnim, internacionalnim i t1sključivim ka·
pitalizmom. Bilo koja teologija koja se ne oslanja na
duhovno iskustvo nema života, samo je puko religioz·
opisali biskupi Latinske Amerike, okupljeni u Pue bi L
1979: „Nevolja koja najviše pustoši i ponižava jc~I
neljudsko siromaštvo u kojem žive milijuni Latino
amerikanaca, koji su žrtve bijednih plaća, nezaposlc·
nosti i poluzaposlenosti, neishranjenosti, velike smrt
nosti djece, neodjevenosti, loših zdravstvenih uvjeta 1
neizvjesnosti zaposlenja" (Puebla, br. 29). Tko nije
svjestan te sablažnjive stvarnosti, ne može razumjeli
govor teologije oslobođenja.
To ključno iskustvo može se dokučivati na dvije ra·
zine: na osjetnoj razini, koja se neposredno doseže, I
analitičkoj, kojom se znanstvenom analizom izvlače
na vidjelo mehanizmi poretka. 3 Ta dva načina dosiza·
nja istog iskustva jednako uvjetuju i dva tipa teologije
oslobođenja, jedan koji se zove „sakramentalni", jer
gradi na temelju „znakova" kroz koje se iskazuje siro·
maštvo, i drugi koji se zove „društveno-analitički".
jer obrađuje strukture koje su podloga „znakova".
2. „SAKRAMENTALNI" IZRIČAJ TEOLOGIJE OSLOBO·
ĐENJA
a) Uočavanje bijedne stvarnosti (osjetiti). - Bijedna
stvarnost ima dva lica: ono koje je tjeskobno zbog „gla-
di, bolesti, nepismenosti, jada, nepravde ... " (Puebla), 1
ono koje se nada ,,slobodi i sudjelovanju u čimbenici.
ma života i zajedništvu" (Isto).
b) Etička-religiozni gnjev naspram bijedi (prosvjedovu-
ti). - Prvi je čin onoga koga vodi kršćanska vjera d~
prosvjeduje: Tako više ne može! To se ne sviđa Bogu'
A to su rekli biskupi okupljeni u Puebli.
c) Uzajamno solidarna pomaganje (činiti). - Uoč2·:a·
nje bijede i prosvjed vode u djelovanje. Negdje se Crkva
družila s vladajućim klasama i njihovim posredstvom se
obraćala siromasima. Danas se Crkva izramo obraća
siromasima, združuje se s njihovim borbama, tvori sa·
monikle zajednice u kojima se vjera živi u njenoj druš-
tvenoj i osloboditeljskoj dimenziji. Dosljedno tome.
prisutnost Crkve u društvu se ne ispunjava samo posre·
davanjem vjerske prakse, nego se jednako očituje i kroz
etičku, društvenu praksu te promicanje potpunog čo•·
jeka i svih ljudi.
3. SOCIJALNO-ANALITIČKI IZRIČAJ TEOLOGIJE OSLO-
BOĐENJA
Na toj razini rada, treba prići upoznavanju ;iroi.zYo2:::'.'.
mehanizama bijede, koja niti je ne;ina nit: ::::.s~::.je
spontano.
Glavni cilj teologije .oslobođenja jest promicanje d:e:::-
vanja Crkve koje učinkovito pomaže drugima. s-. e se t
-1,'
"
L. Boff
mora slijevati prema praksi (ljubavi). A tu nastaje slje-
:ieći problem: koja je praksa sposobna pružiti stvarnu,
.i ne iluzornu pomoć? Kako kršćansku ljubav učinjti
djelotvornom? Svakako, najprije tako da se što bolje
:.ipoma stvarnost, mehanizmi koji proizvode siromaštvo
i koji omogućuju da mu se izmakne. Upravo tu se u-
ključuju tri zahvata teologije oslobođenja. Namjena im
je da poboljšaju naše pronicanje stvarnosti i njezinih
proturječnosti kako bismo se digli iz naivnosti, empi-
rizma i moralizma, koji su prepreke kritičkom spozna-
vanju (socijalno-analitičkom zahvaćanju), zatim treba
produbiti naš etička-kršćanski gnjev prema proturječ­
jima. Proročka zapomaganja, ma koliko bila nužna za
poticanje na djelovanje, ne mijenjaju stvarnost, a ni
svjetlo vjere (hermeneutski zahvat) također nam ne po-
maže mnogo više da je korektno tumačimo, stoga treba
tražiti prohodne i razumne putove koji omogućuju
napredovanje prema oslobođenju siromašnih u okviru
vjerskih, političkih, vojnih, ideologijskih, ekonomskih
i drugih snaga koje postoje u društvenom tijelu ( etičko­
·pastoralni zahvat). Isto tako, teologija oslobođenja
nije prava teologija ukoliko ne polazi od iskustva pod-
loge koju tumači i kritizira. Točnije odredimo svaki od
tih temeljnih zahvata.
a) Socijalno-analitički
zahvat (vidjeti). - Da bi se kri-
tički proniknula stvarnost, razlikujemo tri razine po-
znavanja stvarnosti, kojima odgovaraju tri oblika djelo-
vanja.
- Empirizam: činjenice~ naivna svijest ~pomoć.
Ponetko je zbunjen stupnjem siromaštva koje postoji
u našem narodu. Nabraja kriče će činjenice i sablažnjava
se, ali se ne miče od te dimenzije činjenica, ne ide pre-
ma dubokim, općim i nevidljivim uzrocima. Koliko god
netko tako spašavao svoju dobru volju, taj način ipak
ne vodi k poznavanju stvarnosti i pomaganju onih koji
su u nevolji.
- Funkcionalizam: stjecaj prilika ~kritička svijest ~
reformizam
To analitičko pronicanje čini da se pojavi sveza među
činjenicama, društvo se upomaje kao tijelo ·s mnogo-
vrsnim djelatnostima koje tvore organsku cjelinu. Uko-
liko ono loše funkcionira - jedan od takvih primjera je
neizmjerni jaz između bogatih i siromašnih - treba po-
duzeti reforme ili razvijati ono što je više-manje zaosta-
la dok se ne nađe društvena ravnoteža. Naime, uloga
države je da dobro upravlja javnom stvari, radnika i ra-
da, upravitelja poduzeća, ostvarenja dobiti, profesora,
inženjera itd. Uko"liko sve teče dobro,.~oseže se savrše-
na ravnoteža u društvenim odnosima, problemi ne pos-
toje.
Ideal funkcionalizma nije nezanimljiv, ali on zaobilazi
pravo pitanje: zašto u društvu u kojem živimo siromasi
TEOLOGIJA OSLOBOĐENJA
svakim danom postaju sve siromašniji, a bogati sve bo-
gatiji, i to usprkos neporecivom ekonomskom i indus-
trijskom napretku? Kome je u prilog razvoj i tko ga
ostvaruje? Kojim sredstvima? Dublja analiza otkriva da
se u kapitalističkim sistemima razvoj povećava na štetu
naroda, a najčešće i protiv njega. Funkcionalizam, sa
svojim opredjeljenjem za razvoj i napredak pod svaku
cijenu, ne može a da ne rađa neljudskim i u svom teme-
lju nepravednim odnosima. Pa ipak, prilično vremena
pastoralni su se djelatnici držali toga. Sa zanosom su
pozivali narod da radi za progres, a vjera je trebala sna-
žiti volju za razvojem.
- Dijalektički strukturalizam: strukture ~ radikalna
kritička svijest ~oslobođenje.
Ovaj analitički postu pak se ne zaustavlja na stjecaju
prilika poput funkcionalizma, nego u analizi ide dalje
i otkriva globalne strukture sistema. Kako je to na
vidjelo stavila enciklika Populorum progressio 4 , radi
se o „sistemu koji smatra da je profit bitni pokretač
ekonomskog razvoja, konkurencija vrhovni zakon
ekonomije, privatno vlasništvo nad sredstvima za
proizvodnju nekakvo apsolutno pravo i da iz toga ne
proistječu nikakva društvena ograničenja ni obveze"
(Populorum progressio, 26).
Govorimo o ,,strukturalizmu" zato što se analiza zani- 15
ma za strukture koje određuju stjecaj prilika i kon·
kretne činjenice, u ovom slučaju za kapitalističku
strukturu. Jedino nam proniknuće te strukture omo-
gućuje da ispravno razumijemo činjenice i stjecaj pri-
lika. Govorimo „dijalektički" zato što između onih
koji drž,e kapital i drugih koji imaju saino radnu snagu
postoje oprečni interesi i sukobna međudjelovanja i
zato što kroz igru tih snaga treba razumijevati obliko-
vanje, evoluciju i ustrajnost našeg društva.
Svijest koja proniče te izričaje nazivamo „radikalno-
·kritičkom" zato što nadmašuje emocionalno pronica-
nje i ide za korijenom problema Lijek što ga predlaže
ta radikalno-kritička svijest nije tek reforma sistema,
nego novi oblik ustrojstva cijelog društva, u kojem
kapital ne bi bio samo u rukama nekih nego u kojem bi
svi radili, u kojem bi svi bili dionici u sredstvima i dobi-
tima proizvodnje i vlasti. Dakle, radi se o oslobođenju.
b} Hermeneutičko posredovanje (prosuđivati). - Her-
meneutika je znanost i tehnika (umijeće) tumačenja, s
pomoću kojeg je moguće razumjeti izvbrna značenja
tekstova (ili stvarnosti) koja današnjim ljudima više
nisu neposredno razumljiva. Ovdje mislimo na tekstove
Svetog pisma i glavne tekstove naše vjere što ih prenosi
tradicija. Između nas i Biblije, u kojoj su neke stranice
mnogo starije, razmak je veći od dvije tisuće godina.
Kako razumjeti riječ Božju koja je svjetionik našem
djelovanju usprkos promjenama mentaliteta, riječi i
 TEOLOGIJA OSLOBOĐENJA
njihova značenja? Potrebno nam je tumačenje. Zato
je potrebno hermeneutičko posredovanje.
Što nam Bog ima reći o društvenim problemima ovak-
vima kakve nam iznosi znanstveni razum? Razum sam
nije dovoljan, potrebna je i vjera. Pomoću vjere, Pisma i
tradicije (crkveni nauk, sensus fidelium, naučavanje
teologa itd.) otkrivamo da li je Bog prisutan ili odsu-
tan u stvarnosti, da li ona odgovara njegovu spasitelj·
skoru nacrtu ili ga poriče. Ono što društvena analiza
naziva strukturalnim siromaštvom, vjera naziva struk·
turalnim grijehom. Ono što analiza naziva privatnom
akumulacijom bogatstva, vjera naziva egoizmom i škr·
tošću (smrtni grijesi). I tako redom.
Da sažmemo, smatramo da se zadaća teologije mora
ispuniti na tri razine. Najprije treba izvući povijesno-
·spasenjsku vrijednost stanja, a to znači odrediti (pro·
suditi) u svjetlu kategorija vjere (kraljevstva Božjeg,
spasenja, izgubljenja, milosti, grijeha, nepravde, ljuba-
vi itd.) da li taj tip društva ide ili ne ide u pravcu Bož·
jeg nacrta. To je proročka uloga teologije. Drugo, tre·
ba izvršiti kritičko-oslobođajuće čitanje tradicije vjere,
stalno provjeravajući koliko određeno poimanje Kra·
ljevstva, milosti, Crkve, grijeha i ljudskog djelovanja u
svijetu, i ne hoteći postaje podrška ili ozakonjenje ono·
16 ga što se upravo želi nadvladati: taj tako duboki jaz
između bogatih i siromašnih. Treće, treba izvršiti teo-
loško čitanje sveukupne ljudske prakse bilo da je ostva-
ruju kršćani ili nekršćani. Drugim riječima, teologija se
ne može ograničiti na analizu prakse oslobađanja samo
kršćana. Ona zna da se Bog poriče ili potvrđuje uvijek
i posvuda gdje i kad se potvrđuje ili poriče pravda, gdje
se ostvaruje ili ne ostvaruje bratstvo itd.
c) Praktično-pastoralna posredovanje (djelovati). - Sa-
da treba u konkretno djelovanje pretočiti ono što se
izrekne. Kako djelovati? što činiti? Sada smo na dru·
goj razini, djelovanje ima drukčije zakone nego anali-
za i razmišljanje. U prvom redu, treba uvažavati igru
društvenih snaga (ekonomskih, političkih, ideoloških,
tlačećih) u njihovoj cjelini kako ne bismo podlegli na-
pasti naivnog voluntarizma. Zatim, treba utvrditi koja
je od snaga sudionica u stvarnosti ona koja je specifična
Crkvi. Po svojoj simboličnoj razini, ona mora biti oslo·
boditeljska, mora govoriti razgovijetnu riječ, katehezu,
liturgiju, svoje djelovanje u zajedništvu, svoje službene
nastupe kako bi mogli oslobađati. Vjera ima neuspo-
redivu osloboditeljsku dimenziju koju stalno treba
djelo tvoriti i održavati živom.
Crkva mora postati razgovijetna i drugim društvenim
snagama koje jednako traže kvalitativnu promjenu. U-
ostalom, Crkva nije jedina koja bi htjela oslobađati,
njezina je posebnost dase drži obzorja potpunog oslo-
s I
L. Boff
bađanja (kraljevstvo Božje), za razliku od ostalih sku·
pina koje se drže samo društveno-povijesnog osi.oba·
đanja.
4. OSLOBOĐENJE KAO MESIJANSKA ZADAĆA
Koliko god je svako spomenuto posredovanje odjek
specifičnih problema, time ono nije manje dio jedin·
stvenog dijalektičkog zamaha, a to je vjera koja tran i!_,
da bude efikasna i prosvijetljenost u svojoj solidarnosti _,
s potlačenima u povijesti. Ukoliko narušimo tu cjelinu,
upadamo u sociologizam i politizaciju, u teologizam ili,
još gore, u pastoralni pragmatizam.
Poslanje za oslobađanje žrtava nepravde i isključenih iz
društva pripada, po vjeri i kršćanskoj tradiciji, Mesiji.
Na njemu počiva Duh Gospodnji. On je bio pomazan ;: ·
da nosi Radosnu vijest siromasima, poslan da zatvoreni-
cima navijesti oslobođenje, da obdari vidom slijepe, slo-
bodom potlačene, da svima navijesti godinu milosti
r
.
~·
_.~.
Gospodnje (Lk 4,18; Iz 61,1-2). A sva mesijanska
zajednica se pridružuje tom veličanstvenom zadatku,
jer i sama je znak i sredstvo potpunog oslobođenja. U
teologiji oslobođenja se radi o tome da se dadne odgo-
varajući i odlučujući odgovor na temeljno pitanje koje
muči kršćansku i latinskoameričku svijest: kako biti
1
:.
;
'
,""
kršćanin u svijetu nevoljnih? To ne može biti autentič·
no nikako drukčije nego da svoju vjeru živimo kao
osi.o bođenje.
Petropolis, 25. listopada 1981.
BILJEŠKE
Za kratki povijesni pregled teologije oslobođenja, pogledati
R. Oliveiros, Liberacion y teologia, Genesis y creciemiento
de su reflexion (1966-1977), Lima 1977; A. Garcia Rubio,
Teologia da Libertacaeo: Politica ou profetismo, Sao Paulo
1977. Što se tiče Brazila u kojem se najprije i pojavila, po·
g led at i L. C. So uza Lima, Evolucaeo politica dos catolicos 1
da lgreja no Brasil, Petropolis 1979.
2 Prvo značajno djelo o tom predmetu je G. M. Gutierrez,
Teologia de la Liberacion, perspectivas, Lima 1971; vidjeti
također L. Boff, Teologia do cativeiro e da Libertacaeo,
Lisabon 1976; H. Assmann, Teologia desde la praxis de I• ",:
liberacion, Salamanca 1973, i na francuskom L. Boff, .l'-
sus-Christ liberateur, Cerf, 1983.
3 Usp. E. Dussel, Metodo para una filosofia de la liberacion.
Salamanca 1974, kao i svakako najozbiljniju i najpotp ... ni;„
studiju Clodovisa Boffa, Tealogia e pratica, teologia do poli-
tico e suas mediacoes, Petropolis 1978.
4 Enciklika Populorum progressio (0 razvoju na:-o.c:a', ;ia:::.e
Pavla VI, 1967, imala je glavni naslov „Drušweoo pita~e.1
danas svjetsko". j~