UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA HISTORIJU

DA LI JE BOSANČICA OPRAVDAN NAZIV?

(Esej)

Student: Asmir Jamaković

Mentor: Doc. dr Emir O. Filipović

Sarajevo, mart, 2020.

UVOD

Tema kojoj je ovaj rad posvećen na sebi svojstven način vezuje u jednu cjelinu tu
neizmjernu potrebu buđenja nacionalne svijesti bosanskih muslimana koju je Austro-Ugarska
uprava osjećala. Kako su za pojam nacije usko vezani jezik, pismo ali i historija pitanju
bosančice rijetko je pristupano iz naučnih i istraživačkih poriva tadašnjeg intelektualnog
kruga.

Za nekoga ko se tek počinje baviti historiografijom primjer bosančice je idealan

pokazatelj koliko je nauka podložna da se povine političkim kretanjima svog vremena. Pored
mnogih koji su pisali na ovu temu, stručnih i nestručnih, ovaj rad će se zasnivati na djelu T.
Raukara, i izdanju Glasnika Zemaljskog Muzeja u kojem je 1889.godine Ć.Truhelka prvi put
iznio svoje mišljenje o ovoj temi. Na početku je bitno naglasiti da pojam bosančice Truhelka
nije upotrijebio prvi niti jedini, ali ono što je dosta više sporno je njegovo lično shvatanje tog
termina.

U zaključnim razmatranjima prostor će biti posvećen prvenstveno pružanju odgovora

na temu eseja, ali i kratkim osvrtima i komentarima na tumačenja pojedinih paleografa. Ipak
ono što većinu treba da začudi je činjenica koliko malo osoba van odgovarajuće struke neće ni
razmisliti o ovom pitanju, ko nas je naučio da ne preispitujemo i ne sumnjamo?

1
 POJAVA TERMINA BOSANČICA

Godine 1860. I. Berčić izdaje Bukvar staroslavenskog jezika. U dodatku koji je bio
namijenjen učenju glagoljice, Berčić donosi i oblike bosanske azbuke, podijelivši je na
rukopisnu i štampanu. Prema razlikama u obliku slova bosansku azbuku je podijelio u tri
grupe, onu koja se koristila u Bosni, Poljicama i Dubrovniku, navodeći i njihove najvažnije
grafijske odlike. Berčićev Bukvar predstavlja prvi pokušaj da se paleografijski pristupi
proučavanju razvoja ćirilice na zapadnom području. Pri tome se nije upuštao u razmatranja o
bosanskoj azbuci.1

Već u svom prvom radu 1889.godine posvećenom bosančici, Ć. Trhuelka razmatrajući

to pitanje smatra da je prvo autohotno pismo Slavena bila glagoljica, koja je pak zbog svoje
neprikladnosti za širu upotrebu uslovila nastanak drugog pisma, Ćirilice uz koju se uporedo
razvijala Bosančica. 2

Time je čitavo razmatranje krenulo od jednog pogrešnog zaključka, na kojeg su se

samo vezali naredni. Razlike u ćiriličnom pismu različitih slavenskih skupina nikad nisu bile
osporavne, pa samim time na pitanje da li je u Bosni zaista postojalo pismo različito od
srpske i hrvatske ćirilice, dovoljan odgovor bi mogla predstavljati činjenica da bosančicu
može bez poteškoća čitati ćiriličar iz susjedstva, što nije slučaj sa ruskom ili grčkom
ćirilicom.

Sa tim navodom se doduše ne bi složio M. Tentor koji je o bosančici pisao nešto

docnije 1942.godine, ali on je i jedini autor koji nije odbacio Truhelkina polazišta.3

Zatim, pokušavajući objasniti nastanak bosančice Truhelka tvrdi da je razlika ćirilice i

bosančice evidentna samo u kurzivnom pismu, ali ne i lapidarnom. Razlog tome je
udaljavanje ćirilice od grčkog vrela pri čemu je poprimala elemente latinice, dok je bosančica
ostala na istoj osnovi. Ćirilica je ubrzo postala i pismo literature što je zaštitilo oblike njenih
slova od mijenjanja, dok je bosančica ostala isključivo narodno pismo koje se vremenom
mijenjalo i kao što je glagoljica bivala neprikladnom za širu upotrebu, tako je i bosančica
postala neprikladnom u nedostatku sistematiziranosti znakova.4

1
Tomislav Raukar, O problemu bosančice u našoj historiografiji, Muzej grada Zenice, Zenica 1973. str 104.
2
Ćiro Truhelka, Bosančica, prinos bosanskoj paleografiji, Glasnik Zemaljskog Muzeja u Bosni i Hercegovini,
Knjiga IV., Sarajevo, 1889. str 65-66
3
Edina Vražalica, Bosančica u ćiriličnoj paleografiji i njen status u filološkoj nauci, Izvorni naučni rad,
Sarajevo, 2018. str 8.,9.
4
Ć. Truhelka, Bosančica, GZMuBIH, str.66

2
 Prema T.Raukaru glavni razlog Truhelkinog krivog polazišta je u tome što nije
poznavao genezu ćirilskog brzopisa. Tako je 1889. rukopisnu bosančicu smatrao poprilično
podudarnom sa dubrovačkim rukopisima XV. vijeka, da bi 1911.godine u radu ''Tursko-
slovjenski spomenici duborvačke arhive'' navodio da su pisani vrstom slavenskog pisma
uobičajenog u dubrovačkoj kancelariji i susjednim zemljama, a koje se u Bosni sačuvalo u
katoličkim manastirima do XVIII. vijeka, pa čak i u muslimanskim porodicama, pa se
vremenom prozvali ''bosanicom''.5

Iz te činjenice uviđamo da je Ć. Truhelka ustvari poistovjetio bosančicu XVII.-XVIII.

vijeka sa sa kancelarijskom minuskulom XV. vijeka. Njegov nasljednik M. Tentor je po tom
pitanju zastupao čak ekstremnije stajalište, da je svako pismo korišteno u srednjovjekovnom
Bosanskom Kraljevstvu ustvari Bosančica.

Svoj doprinos temi bosančice dao je i Mato Nedić, pjesnik i pisac koji se nije bavio
paleografijom ili bilo kojom naukom od koristi za naše pitanje. Prema M. Nediću u na
prostoru Bosne i Huma se od XII. razvija poseban oblik ćirilice nazvan ni više, ni manje nego
hrvatska ćirilica, te su bosanski franjevci uspijeli da je sačuvaju sve do XIX.vijeka, a pri
takvom nazivu se bazira na Marku Maruliću i njegovom prevodu Hrvatske hronike koji je
objavljen 1666.godine. R. Daniell u svom katalogu pisama 1664.godine bosančicu naziva
''Alphabetum Illiricum Sclavorum'', gdje M. Nedić ponovo vidi priliku dodati hrvatski prefiks
navodeći da su u to vrijeme nazivi ilirski i hrvatski bili sinonimi. Bosanski franjevci su to
pismo nazivali bosanskom ćirilicom ili bosanskom azbukovicom, a naziv bosanska ćirilica
zastupao je i Franjo Rački. Vuk Karadžić bosanskom bukvicom. Ivan Kukuljević Sakcinski
koristi naziv hrvatsko-bosanska ćirilica. Da bi 1862. Prethodno spomenti I.Beričić upotrijebio
naziv bosanska azbukovica. Još kompromisniji naziv od Sakcinskog, ponudio je Vatroslav
Jagić bosansko-dalmatinska ćirilica.6

MIŠLJENJA OSTALIH HISTORIČARA I PALEOGRAFA

Krajem XIX. i početkom XX. vijeka srpski intelektualni sloj je svoje mišljenje bazirao
na vjerskoj podjeli, pa su smatrali da bosančicom ili zapadnom ćirilicom pišu pripadnici
5
Tomislav Raukar, O problemu bosančice, Zenica 1973. str 104., 105.
6
Mato Nedić, Bosančica – Dragulj povijesti bosanskohercegovačke pismenosti, str. 98., 99.

3
''katoličkog zakona''. Tako stajalište su ponajviše zastupali G.Petrović i V.Vuletić-Vukasović.
Vuk Stefanović-Karadžić u svom djelu ''Primjerima srpsko-slavenskog jezika'' iz 1857.godine
opisuje grafijske i jezične karakteristike Divkovićevog Nauka karstianskoga, ističući da je
''ova knjižica naštampana slovima i pravopisom Bosanskijem''. Međutim i Karadžić i
Vukasović precizno predočavaju paleografske osobnosti zapadne ćirilice. P.Kolendić koji je
bio suprotna stajališta u svom radu ''Bosančica, bosansko-hrvatska ćirilica i Dubrovčani''
postavio je pitanje da li se je naziv bosančica upotrebljavao u prošlosti, a onda preskočivši
paleografske analize, na postavljeno pitanje nizao odgovore u kojima zapadnu ćirilicu naziva
''srpska pismena'' čime je dovršena izgradnja tradicionalnog i uvriježenog mišljenja srpske
historiografije po ovom pitanju. Napuštajući takav stav, V. Ćorović je u djelu ''Nekoliko
fojničkih pisama'' istakao da su pisana ''bosanskom ćirilicom'', ali je taj termin koristio kao
oznaku paleografskih karakteristika pisma, a ni u kojem slučaju prema Truhelkinoj
interpretaciji.7

U hrvatskim istraživanjima postoji više stajališta za razliku od sropskih, prema prvom

kojeg je formirao Milan Rešetar, brzopis se prvo jacio u srpskoj kancelariji za vrijeme
Stjepana Prvovjenčanog8, a odatle se proširila i na Bosnu, Dubrovnik i Poljice. Njegov
najvrijedniji zaključak je to da se forma bosančice razlikuje u djelima bosanskih franjevaca od
oblika u starijim krstjanskim spisama. Nasljednik takvog stajališta prema kojem je bosančica
samo starija ćirilična minuskula je Tomislav Raukar.9

M. Tentor je zastupao suprotan stav, kojeg smo već ranije prezentovali, dok je J.Vrana
nastojao kao jedini legitiman naziv prihvatiti ''hrvatska ćirilica'' koja je od bugarske ćirilice
nastala utjecajem glagoljice, koje se javlja kao ''arvacko pismo'' i u drugim hrvatskim
zemljama. 10

Paleoslavist Vladimir Mošin je prvi ''bosančicu'' uvrstio nasuprot ostalim tipovima ćirilice,
prihvatio je termin bosančica, ali na način da ga je uvrstio u opći razvitak južnoslavenske
ćirilice. U Bosni i Hercegovini ovim pitanjem su se u nedostatku prikladnije struke, bavili
lingvisti koji uz dužno poštovanje prema lingvističkoj profesiji, ne vladaju dovoljno ni

7
T. Raukar, O problemu bosančice, Zenica 1973. str 106.
8
G.Čremosnik je dokazao da povelja koju M.Rešetar navodi pripada kralju Dragutinu, a ne Prvovjenčanom
9
E.Vražalica, Bosančica u ćiriličnoj paleografiji, Sarajevo, 2018. str 11
10
Isto.

4
historijografskim, a ni paleografskim načelima, već mogu sagledati samo jezične
karakteristike, što samo za sebe ne može doprinijeti.11

Milan Rešetar i njegov nasljednik Tomislav Raukar su svojim elaboratom dali

najznačajniji doprinos ovom problemu i time zatvorili temu, ali kada razumna objašnjenja i
istina nisu od koristi sistemu, onda i ne ugledaju svjetlo dana. Osim njih, poprilično zdravo i
argumentovano tumačenje su dali i S.Ćirković i V.Ćorović odstupajući od ustaljenog stava
srpske historigrafije koja se čak i na početku XX. vijeka kretala od konfesionalnog polazišta
ka svakom drugom.

ZAKLJUČAK

Svakako da bi se dosta dugotrajnije i šire mogli baviti ovim pitanjem, analizirati

povelje i rukopise i tumačiti prethodnike koji su mu pristupali, međutim stvar je previše
evidentna i jednostavna da bi smo time učinili nešta značajno. Pismo predstavlja dio
11
Isto.

5
kulturnog ali i nacionalnog identiteta, a pored toga bosanska ćirilica je imala još jednu
nesreću, a to je da dospije u centar pažnje upravo u doba popularnosti nacionalističkih i
desničarskih stajališta. Pokušajima da se bosanska ćirilica pretovori u dokaz bosanske
posebnosti, samo je nanijeta šteta zajedničkom južnoslavenskom naslijeđu, ali istu štetu
nanijeli su i autori koji se nisu ni zamarali naučnim pristupima i analizama, već samo gledali
da za pojam bosančice zamijene pojmom sa vlastitim nacionalnim prefiksom.

S. Ćirković je zastupao mišljenje da je riječ o savremenoj diplomatičkoj minuskuli

kakva je korištena i u tadašnjoj Srbiji i Bosni i Dalmaciji, dok je značaj V.Ćorovića upravo u
tome što je koristeći naziv ''bosanska ćirilica'' i pointirajući na šta tačno se odnosi pokazao da
je ton u kojem se razvila fama oko bosančice stvarni problem. Osim V. Ćorovića termin
''bosanska ćirilica'' koristili su i bosanski franjevci i F.Rački.

Kao što sam i ranije naveo, razlike u ćiriličnom pismu među Slavenima su minorne da
bi se od njih pravio sukob, ali u nastojanju da se silom istrgnemo iz vlastitog slavenskog
identiteta, čak i takve razlike postaju pitanje života i smrti. Termin kojeg bih lično koristio je
srednjovjekovno bosansko pismo ili srednjovjekovna bosanska ćirilica, ali u tome vidim
samo nanošenje štete vlastitom kulturno-historijskom naslijeđu. Kako je već na prostorima
današnje Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske korišteno isto ili u najboljem slučaju pismo
sa minimalnim razlikama, ne vidim valjan razlog, niti dobru stranu prišivanja bilo kakvih
nacionalnih oznaka za nešta što je samo po sebi zajedničko.

Razlog zašto sam dodao ''srednjovjekovno'' bosansko pismo je u tome što je kao i
svako drugo pismo podložno promjenama koje nastaju vremenom, te sam tim prefiksom
pokušao preciznije konkretizirati do kada je pismo o kojem govorimo bilo još uvijek to isto
pismo. Franjevački samostani su ga očuvali u pisanom obliku do XVIII.-XIX. vijeka, ali
imajmo u vidu da se ono i tad primjetno razlikovalo od pisma Krstjana, stoga smatram da je
ono ''najčistije'' u periodu između 1200.-1463.godine.