Bosanski jezik je zajednicki jezik za sve ljude koji zive u zemlji koja se jos prije

naseljavanja Slavena na njeno tlo zove Bosna (u cije ime ukljucujem Bosnu,
Hercegovinu i Sandzak). To je kako historijska - tako i trenutno aktualna cinjenica.
Sve druge tvrdnje su nista drugo do manipulacije nejezicke prirode. Prva bosanska
drzava koja je imala bana i neovisnu vladu osnovana je pocetkom X stoljeca. Iz tog
perioda sacuvani su najstariji pisani spomenici u Bosni - takozvani stecci (natpisi
na bogumilskim nadgrobnim plocama). Najstariji sacuvani bosanski i jedan od
najstarijih tekstova sa juznoslavenskog jezicnog podrucja uopce je Povelja bana
Kulina iz 1189. godine, u kojoj se reguliraju trgovinski odnosi bosanske drzave s
Dubrovackom republikom.

Pisani jezik je upotrebljavan i mnogo ranije, ali za to, na zalost, danas ne postoje
dokazi, zahvaljujuci vandalskim nasrtajima susjednih zemalja i napadima i pljacki
bogatog kulturnog blaga zemlje Bosne. Od 1100-te do 1400-te Bosna je
samostalno kraljevstvo, a jedno cijelo stoljece i najmocnija drzava na Balkanu s
sjevernim granicama na rijeci Savi, juznim na Jadranu od Splita do Boke Kotorske,
zapadnim u Lici, te istocnim granicama u danasnjem Kosovu. Prvo banovina, a
zatim i kraljevina je vjesto odolijevala svim napadima izvana, i cak stavise - brzo se
sirila. Srednjovijekovna Bosna je bila organizirana na feudalnim principima, a
uporedo s drzavnim sistemom imala je i vlastitu, neovisnu bosansku crkvu, koja je
zagovarala dualisticko ucenje (crkva je izmedju ostalog prihvatala Jevandjelje kao
svetu knjigu, ali nije priznavala Kristovu bozanski prirodu).

Ime "bosanski jezik" prvi put se spominje 1300-te godine u djelu "Skazanie
iziavlieno o pismenah" (Historija pisanih jezika) koju je napisao najpoznatiji
vizantijski putopisac, Konstantin Filozof.

Prvi bosanski alfabet je bio glagoljica, ali nije dovoljno dokazana i izucena njegova
rasprostranjenost. Na nekoliko bogumilskih stijena pronadjenih u zapadnoj Bosni
zabiljezeni su i glagoljicni znakovi. Ali najstarije pismo koje je imalo svoju upotrebu
na bosanskim dvorovima i u crkvenim spisima je posebno prilagodjena bosanska
varijanta cirilicnog alfabeta, takozvana bosancica, izgradjena na osnovama
klinastog pisma.

Tokom 13-og stoljeca je srednjovijekovna Bosna, zbog svoje hereticke krscanske

vjere, manje ili vise bila na ratnoj nozi s vatikanskim papom, ili bolje receno svojim
katolickim susjedima na koje je papa imao jak utjecaj. Sve je naposljetku dovelo
do cinjenice da je kralj Tvrtko II Kotromanic bio prisiljen priznati papinu vrhovnu
vlast i primiti 2000 katolickih franciskanskih svestenika i opata (kaludjera) koji bi
prosirili katolicko ucenje u Bosni. Tokom misije svestenici su upotrebljavali latinski
jezik, sto je u izvijesnoj mjeri utjecalo na srednjovijekovni bosanski jezik.

Bosna i Hercegovna je u 15-om stoljecu potpala pod osmansku vlast. Gotovo 400
godina turske okupacije utjecalo je na razvoj zemlje u svakom pogledu, bez obzira
sto je Bosna u Osmanskoj Imperiji imala izvjestan stupanj autonomije, a bosanski
bio cak i na dvoru sultana El-Fatiha priznat kao drugi sluzbeni jezik. I sâm veliki
sultan je tecno govorio bosanski. Za vrijeme turske vrhovne vlasti znacajan je bio
proces islamizacije Bosanaca, prije svega bogumilskog stanovnistva, koje je
pronaslo dosta slicnosti vjere svojih pradjedova sa islamskim principima. Na taj
nacin su elementi orijentalne civilizacije nesmetano prodrli u sve pore tadasnjeg
bosanskog drustva.

Utjecaj orijentalnih jezika je na bosanski jezik bio je znacajan, te se veliki dio

posudjenica udomacio u bosanskom jeziku, sto je primijetno cak i danas. One su
se prirodno inkorporirale u jezik i kao i druge bosanske rijeci pronasle su svije
mjesto cak i u moernom jezicnom sistemu. Poslijednjih decenija bosanski je jezik
prihvatio i dosta germanizama i drugih stranih rijeci, ali ju usprkos svemu tome
zadrzao jasnu posebnost i svoje jedinstvene osobine. Tokom cijelog osmanskog
perioda bosanski je bio priznat kao sluzbeni jezik stanovnika Bosne i Hercegovine
(iako je vecina stanovnika bosanskih gradova znala i vise stranih jezika), i bio
oficijelno upotrebljavan u vladajucim institucijama u Carigradu.

Dio bosanskih pisaca i pjesnika je za vrijeme turskog perioda u Bosni stvarao na

bosanskom jeziku, ali uz pomoc pojednostavljenog i prilagodjenog arapskog
pisma. Ta literatura, kasnije nazvana "Alhamijado knjizevnost", veoma je znacajna
za razvoj bosanskog jezika u tom periodu, jer je vecina bosanskih pisaca tog
vremena pisala na arapskom, perzijskom i turskom (muslimani), ili na njemackom i
latinskom (katolici), cija djelatnost na stranim jezicima je znacajno ostetila razvoj
bosanske pisane rijeci. Pravoslavni bosanski Slaveni (u istocnoj Bosni i
Hercegovini) bili su veoma slabo zastupljeni u literaturi jer su tada svojom velikom
vecinom naseljavali ruralna podrucja BiH. Pravoslavni vlasi (nomadi ilirskog
porijekla iz Bugarske i istocne Srbije) koje je turska vlast naselila u Krajini
(granicnom pojasu prema Austro-Ugarskoj) tada su govorili staroiliskim jezikom,
te nisu doprinosili razvoju zemaljskog bosanskog. Oni, osim toga, nisu imali
razvijenu pisanu rijec.

Nakon Berlinskog kongresa 1878. Bosna i Hercegovina je promijenila "staratelja" i

okupirana od strane Austro-Ugarske. S tim je u Bosnu dosla i zapadna civilizacija,
novi jezik, nova arhitektura, nova kultura. Bosna i Hercegovina je, kao i u Turskoj,
dobila poseban status unutar Austro-Ugarske - kao treci entitet dvojne monarhije,
a bosanski jezik je ponovo priznat kao sluzbeni. U to vrijme jezik je prihvatio veliki
broj njemackih rijeci koje se i danas upotrijebljvaju, pored turcizama iz ranijeg
perioda.

S druge strane su Srbi i Hrvati iz susjednih zemalja ponukani panslavistickim

pokretom stvorili norme zajednickog pisanog jezika, u periodu Jugoslavije -
buduceg srpsko-hrvatskog. Kao osnova za taj vjestacki jezik uzeta je studija Vuka
Karadzica (reformatora "srpskog jezika"), koji je trazeci najciscu varijantu
juznoslavenskih govora pronasao stokavsko narijecje bosanskog jezika istocne
Hercegovine (koji inace ima ijekavski izgovor), preinacio ga u ekavski izgovor i
dodao mu atribut srpski. Dakle, jedan dijalekat bosanskog jezika postao je na taj
nacin osnova za buduci srpski i hrvatski literarni jezik. Iz svega toga je jednostavno
izvesti zakljucak da je svaka tvrdnja da je bosanski jezik nastao pod utjecajem
hrvatskog ili srpskog, ili da je on nekakav njihov toboznji dijalekat, potpuno
neosnovana. Bosanski jezik je naprosto jezik koji kroz historiju paralelno postojao
sa dva spomenuta i pored toga u mnogo slucajeva direktno utjecao na razvoj oba,
posebo nakon Prvog svjetskog rata kada se pokusalo stvoriti jedinstven
juznoslavenski jezik. Zato, kada govorimo o srpskom i hrvatskom kao posebnom
jeziku, moramo govoriti i posebnom bosanskom jeziku.
www.bosnianlanguage.com

Osnovne razlike između bosanskog jezika na jednoj strani i srpskog i hrvatskog

jezika na drugoj strani jeste u frekventnosti, odnosno prisustvu i upotrebi glasa H u
govoru te u prisustvu orijentalizama u leksici bosanskog jezika. U narodnom govoru
govornika srpskog jezika čut ćete izraze: iljada, ljeb, Muamed, ajmo, ajde… dok u
govoru Bošnjaka imamo izraze: hiljada, Muhamed, hajmo, hajde…
Negiranje bosanskog jezika je u tijesnoj vezi sa negiranjem bosanske državnosti i
Bošnjaka kao naroda.

Laž da je bosanski jezik izmišljeni jezik. Tome svjedoči Uskufijev rječnik iz 1631.
godine, Gramatika bosanskog jezika iz 1890. godine…

Kao što god srpski i hrvatski jezik imaju kontinuitet razvoja, ima ga i bosanski jezik. I
prostorni i vremenski kontinuitet i govornoga i pisanoga jezika.

Bosanski, srpski i hrvatski jezik imaju isto porijeklo, istu novoštokavsku dijalekatsku
osnovu. Pripadaju južnoslavenskim jezicima, koji su nastali iz indoevropske jezičke
zajednice. Moglo bi se kazati za bosanski, srpski i hrvatski jezik da ih je jedna mati
rodila, u jednoj bešici da su odnjihani, a da su kasnije, kad su prohodali, krenuli
svako svojim putem, opet, ne odmičući se daleko jedan od drugoga i ne razlikujući
se previše. Sve je to dovodilo i dovodi do toga da im se često brkaju imena. Doduše,
neki to rade svjesno i sa nečasnim nakanama.

Može se govoriti o zajedničkom porijeklu bosanskoga, srpskoga i hrvatskoga jezika,

može se govoriti i o jednom jeziku sa tri varijante, ali kad se spominju sevdalinke,
kad se spominje “Hasanaginica”, kad se spominje “Smrt Omera i Merime”, kad se
spominju brojne pitalice, zagonetke i poslovice ( Ha ne zno, ha nejmo.), onda se
može govoriti samo i isključivo o bosanskome jeziku.

Bosanski jezik jest jezik Bogumila, Dobrih Bošnjana, okalemljen islamskom

mladicom. Bosanski jezik jest zbirka “Kameni spavač” Mehmedalije Maka Dizdara, a
jest i Selimovićev roman “Derviš i smrt”. Bosanski jezik jest i Kulenovićeva
“Ponornica” i poema “Na pravi put sam ti, majko, izišo”, i Kadićev “Ilhamijin put u
smrt”, i Ibrišimovićev “Ugursuz”, i Latićeve ilahije, Sidranova poezija, Taljićev
„Roman o Srebrenici“…

Ne zna se tačno kada je prvi puta spomenut naziv bosanski jezik.

Sasvim logičnim se čini da je taj naziv u tijesnoj vezi sa geografskim pojmom Bosna i
nacionalnom odrednicom Bošnjak. Termin Bosona, koji se odnosi na Bosnu,
spominje historičar Konstantin Porfirogenit oko 950. godine. Naziv bosanski jezik
spominje i Konstatin Filozof u periodu između 1423. i 1426. godine u svome djelu
Skazanije izjavljenno o pismenah, naporedo sa bugarskim, srpskim, slovenskim,
češkim i hrvatskim.
Također, 3. jula 1436. kotorski notar piše da je mletački knez u Kotoru kupio djevojku
“bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”.

Jezik kojim govore bosanskim ili bošnjačkim nazivali su i pisci Stj. Matijević (1630),
Divković (1631), Stj. Margitić (1701), Ambrož Matić (1827), Ivan Frano Jukić, Martin
Nedić, Ante Knežević…

Politika, dakle, nije, kako to neki vole i hoće kazati, 90-ih godina izmislila i nametnula
bosanski jezik i naziv bosanski jezik. Kroz historiju jezik kojim govore Bošnjaci
različito je imenovan, nazivan: ilirski, ilirički, slavenski, slavinski, bošnjački, srpski,
hrvatski, zemaljski, srpsko-hrvatski, pa i kao bosanskohercegovački
standardnojezički izraz.

Definitivno, jezik kojim govore Bošnjaci zove se bosanski jezik. Sve drugo su mu
nadimci. Neki su mu te nadimke davali iz milošte, neki iz neznanja, neki iz nužde
(političke), a neki da se narugaju ili, pak, da ga negiraju.

Sa bosanskim jezikom može se usporediti Bošnjak koji se zove Ibrahim. Uz svoje

ime, često se Ibrahimu, u zavisnosti kako ga ko doživljava, daju nadimci: Ibro, Ibrica,
Briško, Baja, Brajče, Bajkan, Ibraga, Ibrahimaga, Ibrahimbeg, a, Boga mi, ima i onih
za koje Ibrahim nije Ibrahim, već je Abraham, odnosno Avram.

U bosanskome jeziku najbrojnija je slavenska leksika. Bosanski jezik je sačuvao svoj

slavenski karakter. Ovo, pak, govori da je, uz otvorenost, jedna od karakteristika
bosanskoga jezika i žilavost, otpornost na sve moguće utjecaje sa strane.

Posmatramo li razvoj bosanskoga jezika kroz njegovu povijest, uvjerit ćemo se da ga

je politika, vrlo često, namjeravala ukinuti, zabraniti, prešutjeti. Ponekad se i činilo da
mu je došla glave, međutim, on se uvijek iznova javljao poput ponornice. Zapravo,
on je uvijek bio tu, živio u ilegali, živio je pod drugim imenom. Najagresivniji nasrtaji
politike na bosanski jezik dešavali su se krajem treće i početkom četvrte faze
njegovog razvoja. Nasrtaji na bosanski jezik javljaju se uporedo sa jačanjem
nacionalne svijesti kod komšija i susjeda, Srba i Hrvata.