Aleksandar Belić

o "Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i

Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika." ("Bosanski jezik i
stil", 1937)

Alija Isaković

o "Naš jezik je naš moral i ne treba osobit trud da bi smo objasnili pojam bosanski
jezik. Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskog ni u okrilju hrvatskog jezika, nije
njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik je imao i svoj
vlastiti tok do početka 20. vijeka, kada su političke prilike izmijenile njegov javni status..."
(Rječnik karakteristične leksike u bosanskom jeziku)

Amira Turbić-Hadžagić

o "Ako bosanski jezik nije postojao, na osnovu čega je onda protektor Burian donio
naredbu o ukidanju?!" (4. oktobar, 2013., izjava zbog popisa stanovništva u BiH 2013.,
portal InfoLive.ba)
o "I to kapitalnim djelom ne samo za bosansku zajednicu, nego za sve jezičke
zajednice, s obzirom da ovim rječnikom autora Dževada Jahića mi dobijamo vrhunski
evropski rječnik, a to znači da takve rječnike imaju zapadne evropske kulture. Ovaj
Rječnik nas uvodi u ravnopravnu zajednicu svih evropskih jezika." (na promociji
bosanskog rječnika Dževada Jahića, u amfiteatru Filozofskog fakulteta Univerziteta u
Tuzli, 27.10.2015)

Andrej Nikolaidis

o "Ja govorim i pišem bosanskim jezikom, ali iz solidarnosti i političke podrške

činjenici da postoji crnogorski jezik, kada me prevode kažem im da prevode sa
crnogorskog, a nekad sa bosanskog jezika. Moj maternji jezik je bosanski, jer je jezik
moje majke bosanski." (za TV N1, emisija N1 Pressing, 26.10.2015)

Antun Knežević

"Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu
književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić,
Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih
naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o
nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom
služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati.
Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj
volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam
čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg
naroda. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio.
Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali čast i
poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu." (časopis ‘Bosanski prijatelj’
1870.)
 Dževad Karahasan

o "Mislim da su pokušaji da se bosanskom jeziku nametne nacionalno ime

Bošnjaka apsolutno krivi i utemeljeni na – da li na neznanju, da li na zlim namjerama, da
li na gluposti ili aroganciji – ne znam. Ali, sigurno su krivi iz jednog jednostavnoga razloga
– nacije su nastale nedavno. Nacije su strašno mlad fenomen. Nagovijestile su se negdje
krajem 18. stoljeća. Prva nacija u modernom smislu je Francuska rođena iz Francuske
revolucije 1789. godine, a onda su se širom Evrope formirale druge nacije – njemačka,
talijanska i tako dalje – iz otpora prema Napoleonovim osvajanjima." (u intervjuu za RSE
govori o jezičkoj diskriminaciji u Bosni i Hercegovini, 29.10.2015)

Dževad Jahić

o "On je upravljen ka normi, ali je u isto vrijeme naučni rječnik sa bogatom građom,
koja otkriva da bosanski jezik ima svoj historijski kontinuitet koji zaista traje i prije Povelje
Kulina bana. Ovo nije historijski rječnik, ovo je književnog jezika rječnik, djelimično. Sve
ovo što se dešavalo u posljednje vrijeme upućeno je na ovaj veliki projekat, da bi se on
osporio." (na promociji svog bosanskog rječnika u amfiteatru Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Tuzli, 27.10.2015)

Enver Halilović

o "Dakle, bosanski jezik je vezan za duhovno biće tadašnjih Bošnjana, svih

stanovnika današnje BiH. Posebno predstavlja značajnu činjenicu za sveukupni razvoj
svijesti o BiH i svakog građanina BiH." (na promociji bosanskog rječnika Dževada Jahića,
u amfiteatru Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, 27.10.2015)

Ferid Muhić

o "Poslije su to određene despotije, lokalne, i ovdje i ondje, ali Bosna kao država
ostaje do 1463. godine. E, kako to da nema svoj jezik? I onda vidite da je najstariji
Rječnik bosanskoga jezika iz 1632. godine, a da je prvi rječnik srpskog jezika, onaj od
Vuka Karadžića iz 1815., nastao skoro 200 godina kasnije. I pri tom nije „rečnik“ Vuka
Karadžića, nego „rječnik“. Kad pogledate unutar tog rječnika sve je ijekavsko; „dijete“,
nema nigdje „dete“, zatim riječi „mlijeko“, „lijepo“, „snijeg“. Nema „snega“. Oblik,
gramatika, sintaksa, semantika, potpuno je uzeto i dato, on to otvoreno kaže, iz
hercegovačkog i centralnobosanskog, sjevernocrnogorskog, dakle upravo ovaj region.
Štaviše, on kaže, onaj u Srbiji liči na govedara i ovčara i vrlo je prost i bez finese, ovaj
bosanski je prefinjeniji i ima više poezije u sebi. Vuk Karadžić ga uzima kao osnovu..."
(Predavanje akademika Ferida Muhića "Bosna i Bošnjaci - izazovi i perspektive" održano
28. 04. 2011. g. u Mostaru u okviru manifestacije "Dani mevluda i zikra 2011")

H. Yildirim Aganoglu

o "Jezici kojim govore njeni stanovnici su turski, albanski i bosanski jezik." (sedmo
izdanje Salname (godišnjaka/godišnjeg izvještaja) Kosovskog vilâjeta iz 1896. godine,
Vilajetska štamparija, Skoplje, izvor: 1896 (Hicrî 1314) Kosova Vilâyeti Salnâmesi
(Üsküp, Priştine, Prizren, İpek, Yenipazar, Taşlıca), Rumeli Türkleri Kültür ve Dayanışma
Derneği Yayınları, İstanbul, Eylül 2000, str. 196.)
o "Narodni jezik cijelog sandžaka je bosanski jezik." (sedmo izdanje Salname
(godišnjaka/godišnjeg izvještaja) Kosovskog vilâjeta iz 1896. godine, Vilajetska
štamparija, Skoplje, izvor: 1896 (Hicrî 1314) Kosova Vilâyeti Salnâmesi (Üsküp, Priştine,
 Prizren, İpek, Yenipazar, Taşlıca), Rumeli Türkleri Kültür ve Dayanışma Derneği
Yayınları, İstanbul, Eylül 2000, str. 256.)

Hazim Akmadžić

o "Bosanski jezik bio je jedan od četiri službena i ravnopravna jezika na Porti, a me-
ni taj jezik danas neko želi da ospori! Ili, moj narod neko naziva nepismenim, a pri tom
zaboravlja činjenicu da su ljudi pored bosanskog u Bosni tada govorili i pisali na turskom,
arapskom i perzijskom jeziku." (za dnevne novine "San", 4. decembar 2007.)

Husein Kavazović

o "Ne znam šta će biti u budućnosti, ali znam šta se sada dešava. Mi imamo
krajeve gdje se negira bosanski jezik, imamo krajeve gdje se Bošnjacima ne dozvoljava
zaposlenje, na svaki način im se otežava život." (intervju za N1 Pressing, 06.06.2016.)

Husein Tokić

o "Selimovićevo esejističko, vremenski bespotrebno fikcionalno a prosječno

postignuće pisano isključivo srpskim jezikom –ekavicom “Za i protiv Vuka”, u kojem je
čisti bosanski jezik preveden na ekavicu, u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka Karadžića
u reformi srpskog jezika. To je djelo, osim njegove kritičko-analitičke vrijednosti potrebne
ideološko-srpskoj varijanti jugoslovenstva , je zanimljivo jer svjedoči za savremenike i
potomke o renegatskim piščevim nacionalnim opredjeljenjima... Vuk Karadžić je dopunio
18 lista “pravopisa serbskog” iz 1810. izvjesnog Save Mrkalja dodavši mu iz latinice slovo
“ J” i izbacivši dva znaka kombinujući ih sa “LJ, NJ”... Radeći na srpskom nacionalnom
jezičkom programu skoro dvije decenije usvojio je znakove F i H iz središta “Ilirije”-
Jugoistočne Bosne,podveo “pod srpske”,pa onda preveo na “srpski” i Njegošev «Gorski
vijenac”…...Za prosječnog “nesrpskog čitaoca ”,odmah upada u oči da Mešin esej “o
Vuku” (ne)posredno ruši mit o “srpskohrvatskom” tj. bosanskom jeziku,jer je sasvim
ograničena na srpsku situaciju...Mešino glavno "esejističko stanovište" utemeljeno je da
on drži Vuka Karadžića za beskompromisnoga prevratnika - “revolucionara” koji je
potpuno odbacio "stariju" srpsku jezičku baštinu, nanijevši srpskom jeziku “revolucionarni
udar” time što ga je sveo na ruralni tzv. “narodni” idiom i “oslobodio” duhovno-
intelektualnoga rječnika.Zanimljivo je da je I. Andrić januara 1946.g. pri prijemu u SAN-u
čitao svoj esej o Vuku,baš kao i Meša Selimovič trideset godina kasnije na "svečanom"
prijemu u SANU. Mešin kompleks identitetea i epigonstva je i ovdje «dopunio» Andrića."
(Iz knjige "Jugoslavenstvo je SH agresija",OFFSET,2011)

Ibrahim Pašić

o "U srednjovjekovnoj Bosni Vlasi su se pomiješali s ostacima iliro-romanskog,

gotskog i tračkog stanovništva, koje se za vrijeme slavenskih naseljavanja povuklo u
planine. Uglavnom su se bavili stočarstvom i trgovinom. U periodu razvijenog feudalizma
integrirali su se u potpunosti u bosansko društvo, i na ovom i na onom svijetu,
prihvatajući od Dobrih Bošnjana bosanski jezik i memorijalnu kulturu podizanja stećaka
iznad svojih grobova." (magazin "STAV", 03.06.2016., [1])
 Isidora Sekulić

o "Bosanski jezik i književnost to je jedna ogromna livada koja se guši od rasta,

cvijeća i mirisa. Livada ostaje blizu, zemlju krasi i preliva, u zemlju otresa sjeme." (1941.
godine, dočekujući bosanskohercegovačke pisce u Beogradu)
o "Možda je baš i neko iz Austrije osjetio da je to jezik silno afektivan, ujedno tako
bridak da se prije misao oštri o njega nego on o misao. Austrija je u zvaničnom i u
privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz ‘bosanski jezik’. Jezik koji radije govori
indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute neuhvatljivog stila.
Što Bosna jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome. Jezik je bio jedina sloboda
bosanskog života. On se izradio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užutio je,
očišćen je, svetinja je, sablja je." (Esej o bosanskom jeziku i govoru, 1941.)

Ismail Palić

o "Bosanskim jezikom izvorno govore Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi te pripadnici

drugih naroda i manjina. Oni koji bosanski jezik sužavaju i svode samo na Bošnjake čine
veliku štetu tome jeziku." (intervju za Preporod, 31. augusta 2015. sa Selmanom
Selhanovićem, [2])

Ivan Franjo Jukić

o "Bosna je jedina turska država, koja je čista sasvim ostala od turskog jezika, kako
po selima tako po varošima, drugi se jezik osim bosanskog i ne govori, najveća turska
gospoda samo onda turski govore, kada su kod vezira." (Zemljopis i povijestnica Bosne,
1851.)

Jakov Mikalja

o "...u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši." (predgovor “Blagu Jezika

slovinskoga” ili "Slovniku" iz 1649.)

Josip Pejaković

o "Moj maternji jezik je i bosanski i hrvatski i srpski." (novembar 2004. za Radio

Slobodna Evropa)

Konstantin Filozof

o "U početku oni koji su htjeli izdati na slovenskom jeziku, jasno je da ne mogoše
bugarskim jezikom, iako neki govore kako se na ovom izdade. Jer kako se tananost
jelinska ili sirska ili jevrejska mogaše izdati najdebljim jezikom. Pa ni srpskim visokim
glasom i tijesnim. Stoga, rasudivši oni dobri i divni muževi, izabraše najtanji i najkrasniji
ruski jezik, a njemu se na pomoć pridodade bugarski i srpski i bosanski i slovenski i
češkoga dio i hrvatski jezik — na koje da stave božastvene spise." (kraj XIV vijeka,
poslije 1433.)

Matija Divković

o "I ovo istomači aliti privrede iz jezika dijačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski"
("Nauk krstjanski", 1611)
 Muhamed Fazlagić

o "Nakon Ilije Garašanina već 150 godina se radi na povlačenju linija u jednom

narodu, Bošnjačkom kako reče Garašanin, po religijskoj pripadnosti. Dakle ovo što ja
pišem Dodik odlično razumije i suštinski a i jezično jer on i ja govorimo istim bosanskim
jezikom. U Šumadiji se već govori drugačije, a Dodik i ja govorimo isto jer smo iz Bosne i
isti smo narod, podjeljen silom." ("Dodik i ja se razumijemo jer govorimo bosanskim
jezikom", Nap.ba, 24.06.2015. [3])

Muhamed Hevaija Uskufija

"Mnogo je lijepih rječnika napisano,
Sve kao dragi kamen pribranih i omiljenih,
Ali nema napisana na bosanskom jeziku,
Ni sastavljena u prozi ni skićena u pjesmu,
Moje je započeti, a Božije da mi dade da uspijem." (Potur-Šahidija, 1631. godine)

 Mustafa Memić
o "Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti
Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim
pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se
bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih
pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno
kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci... Taj proces se
putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas
predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene,
geografske i ekonomske cjeline."

 Nataša Gaon-Grujić
o "Nakardna je i krajnje neistinita tvrdnja da bosanski jezik ne postoji,
kao što je jednako neistinita tvdnja da bosanskim jezikom govore
samo Bošnjaci, jer, evo, ja se nisam izjasnila kao Bošnjakinja, ali
moj jezik je bosanski." ("Nisam Bošnjakinja, ali moj jezik je bosanski"
za Al Jazeera, 11 oktobar 2015)

 Noel Malcolm
o "Kako je bosanski jezik bio treći jezik Otomanske Carevine, nije
nikakvo čudo što je i dio Otomanske književnosti napisan na tom
jezku".

 Pero Tunguz
o "Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim!"
 Senahid Halilović

o "Ispričat ću vam priču Bosanska prinova, a govori o ženi

(Jugoslavenki) koja je u zao čas rodila četvero djece (srpski,
hrvatski, crnogorski i bosanski jezik) i umrla. Prvo dvoje djece se
odmah pridiglo na noge (srpsko i hrvatsko), osokolilo se, a ono
drugo dvoje kržljavo (bosansko i crnogorsko) jedva se propinjalo na
nožice. Onda je ono dvoje kržljavih dumalo šta bi to moglo biti pa su,
takvi kakvi su, na kraju skontali da im je to zbog imena - urokljivog.
Na kraju je ono manje kržljavo zaključilo: "Nije ime krivo, već je ono,
jadno, krivo zato što je živo." (Međunarodni skup "Jezik i
demokratizacija")

Skender Kulenović

o "Još pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji
patareni govorili bi bosanski." (iz Ponornice).
 BOSANSKI JEZIK, GOVOR, STIL

Isidora Sekulić

Austrija je u zvaničnom i privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz "bosanski jezik".

Besumlje, rukovodila se pri tom političkim potrebama. Ali, ko zna da li taj naziv nije prvi put
spontano izbacio čovek leđima okrenut svakoj politici, čovek od jezičkog i psihološkog
nagona, rečju, čovek koji kroz jezik oseća motive pokraine i ljudi, društvenog života i
osuđenja. U jednom osobnom smislu, dakle, Austija nije bila sasvim u nepravu sa "bosanskim
jezikom". Možda je baš i neko iz Austrije osetio da je to jezik, govor, stilizovana fraza
osobita; silno afektivan govor, a ujedno tako bridak da se pre misao oštri o njega nego on o
misao. Jasna reč na jasnom problemu, gotova revolucija – i to je možda Austrija u
bosanskom jeziku naslutila, pa i doslutila.

U Bosni je živio, i živi još, usporedo sa vedrinom primitivnog sveta, jedan mrgodni duh teških
iskustava. U Bosnu su nailazili tuđinci kao skakavci. Bosanci predstavljaju, od pet glavnih
vera sveta, četiri. Život i duh tih ljudi morao je biti kolebljiv. Ali je Bosanac ipak opstajao
ispunjen ne samo psihološkim, nego skoro mitskim nekim otporom prema svemu sa čim ne
može da ima vrstu svoga, ukleta bosanskog odnosa. Bosna ima još uvijek jedan urođeni strah
da ne uzre kao i drugi svet, da se ne razbudi kao i drugi svet, da se ne sporazume sasvim sa
drugim svetom. Zato je bosanski jezik i govor dugo vremena bio manje jezik saopštavanja,
više jezik prikrivanja. Govor koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i
stvarima daje nadimke i atribute sasvim posebnoga stila. I tim putem možda i stekao veliki
svoj umetnički kvalitet transponovanja. Što Bosanac jezikom dohvati, blago tome, ili teško
tome.
Bosna je vrsta naše Španije. Veliko trenje sa invazijama užasno tuđim; trenje između
najoprečnijih vera; klimatske i terenske strahote; sirotinja svega što siroto može da bude.
Manastir i džamija, kafana i kava, piće, razgovor, žalobna pesma, oskudica hleba i novca,
"besparica bosanska", i još neka metafizička nesreća koja lebdi između ovog i nekog drugog
sveta. Sve to nije valjalo ni za kakvu kulturu! Ali je ostala od toga potencija, čas zdrava čas
bolesna, koja je dobila izraz u karakteru Bosanaca, a još silniji izraz u bosanskom jeziku,
govoru. Jezik je bio jedina sloboda bosanskoga života. On se izradio kao muzički instrument i
kao oružje. Tanan je, užuteo je, očišćen je, poezija je, svetinja je, sablja je. Zašto je sve išlo u
govor, u jezik? Zato što u
primitivnoj Bosni društvenih
ideala nije bilo, pa ih u tačnom
smislu reči i danas još nema.
Socijalni ideali su tamo još uvek
etički i poetski ideali. Bosna je
dugo bila pogažena, i grizlo ju je
nesnosno moralno osećanje
manjka i zakašnjenja u
najosnovnijim životnim
potrebama. Takva Bosna
zatvarala se u se, i zatvara se još.
Nesavremena, uvek je stradala i
od same sebe. Ništa tursko ni
austrijsko nije bilo jače od nekog
virusa bosanskog, opasnog već u
dečacima i mladićima. Stoga, ako
je Bosna nekad i izbacila neku
sugestiju ili oblik, to se nije dalo
primeniti na život uopšte,
ostajalo je osobenost. A što je
Bosna nasilno gutala od drugih,
ostajalo je opet u njoj,
ukamenjeno, tuđe i neživljeno.
Zbog jedne i druge muke, pa i
treće, Bosanac se bacao u
ekscese u kakve je umeo i mogao,
naravno najprije u čulne. Tuda se
najkraćim putem ide u ushićenja,
u razočarenja, u umiranja, tri
poetska načina samosatiranja.
Tim se putem u mukama rađa pesma, i ono što je u pesmi pesma, izraz umetnosti, stil. I tako,
dok je drugi svet umeo čitati i pisati, Bosna je umela govoriti.

Stari Bizmark, kad je bio poslanik u Rusiji, divio se kako cela Rusija, od Kavkaza do Sibira,
govori jednim jezikom, bez naročito iskvarenih narečja, i to "jezikom tako zapletene
gramatike kao jezik Demostena". Slično je tajanstven u svojoj moći nekvarljivosti jezik i
govor bosanki. Bosna je doduše malen prostor, ali joj je stanovništvo verama tako oštro
podeljeno, da se čini ima se posla sa nekoliko rasa. Uostalom, imade i toga, raznih rasa, vrlo
raznih naleđa i sećanja. Ali niko od toga šarenoga stanovništva nije mogao da jezik bosanksi
izneveri, drugčijom strukturom i psihologijom ga ukrsti, snizi ga, izopači. Svi Bosanci sobom
lože onu tamnu vatru koja u njihovu jeziku i stilu nikad ne dogoreva. Četiri bosanke vere
gledaju se kao iza puškarnica, svaka vera se prilagođuje skrivenim idealima, ali sva muka
duha i tela Bosne cedi svoju vrednost u jedan jedini jezički izraz. Jezik i stil Bosne, to je jedna
kolektivna umetnost čistote genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo
čudo prošlosti, nego i čudo sadašnjosti.

U bosanskom jeziku najmanje udela ima škola. Vitoperost škole nije bosanska stvar. Velika
čulnost i namučena pamet dali su tom jeziku kontrapunkt, vođenje misli i osećanja u nekoliko
planova odjedared. U bosanskom načinu izražavanja ima nešto zemaljsko, seljačko, blisko, i
ima, ispod ili iznad toga, nešto što je jezik duha, iako potpuno bez tehničke frazeologije.
Bosanac ne vadi govor iz džepa i navike, nego ga bira i slaže iz znanja i osećanja. On po
pravilu govori odmereno, lagano, često i tiho, pazi na svaku reč, jer i svi oko njega mere,
cene, i srču reči. U Bosni je kroz stoleća svako lično zadovoljenje bilo tuđ pojam, ali jezik je
Bosancu lično zadovoljenje, slast, ćef, pravdanje, osveta, igra i utakmica talenta. On ga zato
govori u više planova, sa mnogo karaktera. Tu je opšteljudsko, govor kako ga hoće čula; tu je
zatim ono što interesuje kritikuje onog ispaćenog života u kojem je čovek jedva ostao
čovekom. Kad Bosanac kaže da je "hljeb zelen od godine poplavne", onda je u tom izrazu
zbor mnogih simptoma i mnogih znanja. Na sličan način kaže Bosanac da su "ljudi ganjani
do iskapi". Ili u čisto opisnom stilu, da "vatra ćumuri", da "svirač usecka gudalom", da je
neko "frljacnuo opanak", jer je obuća ta bila samo još dronjak. Ili u šaljivu stilu, da je "cura
iglom prozor zakovala" ispred momka.

Politika i surovi društveni odnosi nisu dali Bosancu da ima dostojanstven i vrednostan život.
Ljudi se sa stidom jedan od drugog okretali. Zarivali su se istraživački u stvari i pojave,
napinjali talente da uvrebaju čuda oko sebe i čuda u sebi. Dolazili su tako do nekog surogata
vrednosnog života, postojali i oni nad nečim superiorni. Ali kako ubogi život oko njih nije
imao kulturnih formi ni društvenih radova, sve tekovine duha išle su u jedan mogućni izraz, u
jezik, i taj jezik i stil govora postadoše škola, zabava, umetnost, oružje, lek od smrti. Takav, i
to, jezik je taj, naravno, morao biti i veseo i tužan, i privlačan i nedruštven. Već sama
ijekavština, tmola ritmom, nežna, prepuna je zvuka, a u zvuku uopšte nema mnogo radosti.
Treba se setiti dece koja govore ijekavski: čoveku se čini da nešto cvili. Pa ipak,
konstitucionalna je ta ijekavština u tom govoru i razgovoru! I čupanje njeno iz jezika
operacija je, i žrtva je! Jezik bosanki, narodni govor, bez ijekavštine, to je simfonija
Bethovenova bez roga, bez tonova svečanih i tajanstvenih.

Turci su Bosnu iscrpljivali materijalno i u svakom smislu, harali imanja i tela. Ali ako se
zapitamo za duhovno, naše je mišljenje da su Bosanci duhovno crpili Turke. Koliko je u tom
duhovnom iskustvu čisto turskoga i islamskoga, to je danas teško utvrditi. Ali koliko je da je,
uzeto je, a palo je na dobru zemlju. Bosanska književnost vri od turskih motiva, sva. I ona
starija, orijentalno romantična; i ona novija, najbolja, koja je do najvišeg stupnja isterala tu
umetnost kad je i "turskom" motivu dala sve čovečno, uvukla ga u duboku problematiku duše
čovekove, dala mu deo etičke i estetičke borbe koji nosi sve što je čovek, najzad i ona
najmlađa, koja tek nailazi, i teži da izrazi Bosnu društveno u najaktuelnijem smislu. A jezik i
razgovor bosanki, je li on tako pun turskih motiva? Može Bosanac, kad hoće, ili kad mu zašto
treba, može da ubaci u svoj rečnik još jedan rečnik, turski, i dobija nov ritam i nove boje. Ali
to je sevdalinstvo, maskarada, ćef, šala Zembiljeva. A čisto narodnim jezikom, kao da Turaka
nikad nije bilo, razgovara Bosanac sa zemljom i nebom; kroz nauku koja njegovu prirodu i
običaj narodni ispituje; najzad sa boginjama umetnosti.

Nešto je tursko ipak leglo i u jezik, ali je davno savladano kao živa klica, i tu je još samo kao
tanak dah arhaičnosti. Ono već spomenuto nedruštveno u jeziku Bosanaca, koji se predaje
monologu fatalizma, razgovara sa planinom, a kad oseti da neka planina "razgovora nema",
nastavi razgovarati sa svojim razgovorom. Ono, čime se jezik, govor Bosanaca razlikuje od
jezika Hercegovaca i Crnogoraca, koji su primili u se i mediteransko more i sunce, i nešto od
latinske kulture, dok je jezik bosanski bio zakopan kao seme, i rastao sam iz sebe.

U Bosni ima još stare vuklanske magme, još Bosna svoje tri četiri prošlosti nije pretvorila u
reminiscencije koje se mogu strti kao pogrešni stari računi. Još su po njoj pokidane žilice
bogumilstva, još su u njoj poslednjim kraljevima i Turcima, još muke sa Austrijom. Otuda i u
jeziku i stilu bosanskom rečenici vekova! Iskustva i znanje, što leže u tom jeziku, poražavaju.
Ima tu izraza pred kojima čula i čustva stoje kao glupaci koji ne znaju šta čuvstvuju. "Def
zapršti kao da se sasipa"; "voda Drine se na suncu ukuhala". Otuda jedan isti umetnički
motiv nije jedan isti, nikada. Onaj, na primer, u kojem se krije filozofska misao o
tragikomediji ljudskih granica i gospodarenja. Taj motiv je baš u pokorenoj Bosni stekao
hiljadu života. Od arhaične obrade u staroj fratarskoj beležnici gde se mešaju zapisi o
svinjskoj masti, procesiji, leku za nerotkinje, i proroštvu da "narod bosanki uvijek stoji
gospodar i sluga svoje zemlje" – odatle pa do fine pričice Zvonimira Šubića Za hadžina
vremena, u knjizi Fazlića potok. U toj se priči glavom paša obrukao: mislio je da će onaj
Milošev srpski asker s one strane u zemlju propasti, ili se sultanovim priznati, čim on pređe
preko Drine da izbliza vidi to čudo.

Nestalo paše, nestalo Austrije, asker srpski se iskrivio do grozota, granica preorana gde je za
oranje. Samo Drina burno glomata, ili se tiho prodeva između kamenja, huji ili ćivše, zeleno
plava, uvijek svoja, s granicom ili bez nje. A tako i njeni pesnici, svi do jednoga, huje ili ćivšu
jednim jezikom i stilom koji je uvek svoj, s granicom ili bez nje.

Isidora Sekulić, 1941.

Palindromi

Palindromi – riječi i rečenice koje se čitaju isto sa obje strane – su popularni od

davnih vremena. Nijemci su čak izmisli palindromsku riječ – Eibohphobie – u prevodu
strah od palindroma.