Bilješke s predavanja

SOCIJALNA DRŽAVA – pojam, nastanak, demontaža socijalne države1

Socijalna država počela se u javnom diskursu rabiti početkom 40ih godina 20. st. kada se,
osobito u VB, počela rabiti sintagma „socijalna država“, a pritom se mislilo na državu koje je
poduzela određene mjere na polju socijalnog osiguranja i obrazovanja. Općenito govoreći,
država je proširila područje svojeg djelovanja. Takav koncept socijalne države su narednih
godina (nakon 2.svj.rata,50ih, 60ih godina) dovodili u pitanje libertarijanci (radikalni
liberali, mislioci koji zagovaraju ekstremni individualizam). Oni su bili aktivni u doba kada je
postignut manje-više konsenzus ne samo političke, nego i intelektualne zajednice, da oko
koncepta socijalne države nema ozbiljnije diskusije.

Socijalna država je takva država koja je preuzela odgovornost za temeljnu materijalnu

dobrobit i materijalnu sigurnost svojih građana. Riječ je o novom „ugovoru“ između građana i
države kojim građani prihvaćaju legitimnost državne vlasti, a ona im jamči osnovnu socijalnu
sigurnost. U svom nastanku, socijalna je država skup racionalnih mjera države kojima je
zajednički cilj prilagođavanje novim uvjetima života u industrijskom i urbanom društvu,
pokušaja pronalaženja odgovora na mnogobrojna pitanja koje ti uvjeti nameću.

Razlikujemo tri vrste socijalne države kakva je postojala tijekom 20.st.:

1. Liberalna (SAD), koja je osiguravala minimalne garancije za najsiromašnije,

2. Korporativna (SR Njemačka), koja osigurava zaposlene doprinosima zaposlenika i
poslodavaca,
3. Socijaldemokratska (skandinavske zemlje), osigurava načelno sve i to jednako, prema
načelu jednakosti i univerzalnosti.

Neolitska revolucija – uspostavljaju se agrarna društva, ljudi prestaju biti nomadi i postaju
ratari i stočari. Formiraju se prva naselja, a prije otprilike 5 i pol tisuća godina javlja se
institucija države. U RH i zemljama i okruženju, u kojima je proces modernizacije započeo
kasnije, agrarno društvo egzistira do kraja 2.svj.rata. ozbiljniji proces modernizacije
(industrijalizacije i urbanizacije) započinje 50ih godina. Sela su tada bila autarkične
zajednice2. U seoskim tradicionalnim zajednicama ljudi su rijetko izlazili – sve izvan
zajednice predstavlja opasnost. Kad bi se odlazilo u trgovište u obližnje gradiće, za sve one
artikle koji se nisu mogli proizvesti na selu (sol, šećer i sl), jedino po ta krajnje ograničena
dobra zbog kojih su seljani bili ovisni o gradiću. Svaka se obitelj unutar zajednice u vlastitoj
režiji skrbila o vodi.

Kad prestane postojati takav tip zajednice (proces modernizacije započeo je barem 100 godina
prije) one potrebe koje je bila u stanju zadovoljiti obitelj u seoskoj zajednici više nisu bile
moguće i morala je intervenirati država.

1
Zlatno razdoblje : 1945. – sredina 70ih
2
AUTARKIJA – zajednica koja je dovoljna sama sebi, sve svoje okvire zadovoljava u okviru te zajednice
AUTARHIJA – despotska vlast – ničim ograničena vlast

26
Začeci socijalne države u zapadnoeuropskim zemljama su krajem 19.st (to je stoljeće u
zapadnoeuropskim zemljama bilo stoljeće liberalne države). VB je bila paradigma za model
liberalne države – država je institucija koja svojim propisima daje opći okvir, opća pravila, a
ostalo bi trebalo prepustiti, prema Smithu, tržištu3. Smith se zalagao za tržište kojem treba
prepustiti (ili njegovim mehanizmima) regulaciju u društvu. Država kao institucija se načelno
ne bi smjela miješati u ekonomsku sferu društva.

Iskustvo s liberalnom državom i tržištem pokazalo je da tržište nije univerzalni lijek koji će
uspostaviti harmoniju u društvu. Od kraja 19.st. javljaju se ozbiljne krize hiperprodukcije,
zakoni ponude i potražnje nisu optimalni i ne daju optimalne rezultate. Povijesno iskustvo
pokazalo je da je tržište vrlo okrutan mehanizam jer ostavlja najveći dio stanovništva
nezbrinutim i neosiguranim jer to stanovništvo nema vlastitih sredstava za proizvodnju, a
zbog masovnih migracija iz sela u gradove više nemaju ni odstupnicu (u pravilu nemaju). To
su tzv. proleteri.

Povijesno iskustvo razvitka kapitalističke privrede opovrglo je mišljenje da se o svom

blagostanju svaki pojedinac može najbolje sam brinuti ako mu država samo osigura stabilan
pravni okvir sloboda i jednakosti pred narodom. Ono čime se pobornici tzv. kapitalističke
demokracije hvale kao velikim dostignućem, je puka jednakost svih građana pred zakonom.
Ono što se pritom nerijetko zaboravlja je da potonje nije i dovoljno. Ne samo da tržište kao
samoregulirajući mehanizam u praksi nikada ne odgovara idealnim teorijskim
pretpostavkama, već i njegovo načelno predviđeno funkcioniranje dovodi do periodičnih kriza
hiperprodukcije, nezaposlenosti i itekako bolnih procesa naglog preusmjeravanja, odnosno
društvenih lomova. Te krize s kojima je suočeno kapitalističko industrijsko društvo postale su
ozbiljne od kraja 19.st.

Prva ozbiljnija kriza zapadnoeuropskih društava (kriza hiperprodukcije) bila je 1873.

1929. pa do kraja 2.svj.rata bila je ozbiljna kriza iz koje američka ekonomija izlazi
zahvaljujući nizu okolnosti.

J.M.Keynes – ključan ekonomik između dva svjetska rata i u poraću, njegove ideje su ga
nadživjele.4 Napisao je niz drugih radova koja su služila kao orijentir niza zapadnoeuropskih
vlada, ali i kada je u pitanju ekonomska politika SAD-a. dao je teorijsko obrazloženje uloge
države u privredi. Privredni rast sam po sebi izaziva potrebu državne intervencije jer
„marginalna kvota potrošnje opada s povećanjem blagostanja“ pa povećanje štednje i
zaostajanje potrošnje dovodi do masovne nezaposlenosti i time u ozbiljnu ekonomsku, ali i
političku krizu. Prema Keynesu, da bi se spriječila nezaposlenost, država mora povećati javnu
potrošnju i financirati je zajmom. Naprotiv, u situaciji niske nezaposlenosti (do 5%) i velike
potražnje robe državna bi se djelatnosti i javna potrošnja državne investicije trebala
smanjivati. Ovo predstavlja sukus teorijskog modela po Keynesu.

3
SMITH, Smithova teorija – poznati škotski liberal, utemeljitelj klasične moderne političke ekonomije,
napoznatije djelo „Bogatstvo naroda, nacija“ 1776.
4
Opća teorija zaposlenosti, 1936., najpoznatije djelo

26
Unatoč tomu što je bio uvjereni liberal, pod dojmom onoga što se desilo nakon sloma
njujorške burze, Keynes korigira svoje mišljenje. 5 Država u situacijama krize mora
intervenirati kako bi spasila kapitalistički sistem jer ma kakav on bio, jedino je on u stanju
osigurati blagostanje i napredak (misleći pritom na dešavanja u SS-u: Staljinovu strahovladu
koja je do punog izražaja došla 30ih godina, a naročito 1936.-1939., tzv „veliki teror“).
Staljinizam nije odgovarajuća alternativa kapitalizmu.

Sve mjere koje su uvedene nakon 2.svj.rata i predstavljaju sukus socijalne države se od kraja
70ih dovodi u pitanje. Te su mjere (new deal u SAD, a potom i u VB i ostalim
zapadnoeuropskim zemljama) imale za neposredan cilj popraviti teško stanje koje je nastalo
uslijed tada aktualne krize, a dugoročna je namjera bila spriječiti buduće krize, odnosno
nastojalo se tim mjerama omogućiti uravnoteženi tok privrednog razvitka bez destruktivnog
djelovanja tržišnog mehanizma. U ekonomskoj teoriji kriza je potakla nova usmjerenja
ekonomske znanosti koja državi načelno daju određeno stalno mjesto u privrednom procesu.

U SAD-u su praktička nastojanja oko „liječenja“ posljedica krize i sprječavanja budućih

ekonomskih kriza bila povezana u zaokružen program pod predsjednikom Rooseveltom
tijekom njegova mandata (1932.-1944.)6. Program je nazvan new deal i obuhvaćao je opsežno
državno reguliranje privrednih procesa, državno operativno vođenje ekonomskih pothvata i
državno radno i socijalno zakonodavstvo. Potonjim se štiti elementarna, materijalna i
socijalna sigurnost pretežitog dijela stanovništva (radno ovisnog stanovništva). Tijekom new
deala američka se državna uprava udvostručila, a Rooseveltov program državne intervencije u
privredu prihvaćen je praktički konsenzusom u širokim slojevima društva (otpor je bio od
strane poslovne intelektualne elite).

Industrijski proletarijat bio je dominantan od kraja 2.svj.rata do sredine/kraja 70ih kada je

zbog niza promjena doživjelo sudbinu seljaštva – propalo.

Privreda – kada je riječ o kapitalističkoj ekonomiji gdje postoje tržišni mehanizmi;

Gospodarstvo – kada je u pitanju autarkično seosko gazdinstvo;

Oikos – poljoprivredno gazdinstvo.

Staljinistički totalitarni režim – do čije uspostave dolazi u Sovjetskom savezu nakon

Staljinova obračuna s opozicijom i početka kolektivizacije zemlje, što dovodi do žrtava gdje
je samo u Ukrajini umrlo 5-6 mil. ljudi od gladi. Zabranjeno je privatno vlasništvo.
Kolektivizacija privrede.

Fukuyama – konzervativni američki filozof. Nakon pada Berlinskog zida 1989. napisao
knjigu „Kraj povijesti“ (pao je komunizam, pobijedila je zapadnjačka liberalna demokracija).
Na taj se način htjelo diskreditirati svaku moguću alternativu kapitalističkom sistemu.

Neoliberalni zaokret – iskustva ekonomskih kriza i teorijska razrada njihovih izvora učvrstili
su u svijesti ljudi uvjerenje da je država i njena smišljena djelatnost sastavni dio privrednog

5
Neoliberalni zaokret
6
Naslijedio ga je Truman

26
sistema i to ne samo pod izvanrednim okolnostima poput krize i ratova, već i pod redovitim
uvjetima normalnog ekonomskog razvitka. Jedan od glavnih problema industrijskih i urbanih
društava, a to je izloženost stanovništva ekonomskoj nesigurnosti i egzistencijalnim rizicima,
našao je svoje prvo rješenje u socijalnoj državi. Socijalna politika moderne države ima svoje
duboko korijenje u paternalizmu apsolutnih monarhija u prosvjetiteljskoj sekularizaciji. O
zametku socijalne države možemo govoriti tek nakon pojave socijalnog osiguranja
(shvaćanja) da postoje neki objektivni životni rizici kojima je izložen svatko tko se nalazi u
određenoj situaciji (npr zaposlenog bez vlastitih sredstava za proizvodnju) i da stoga od tih
rizika svi moraju biti osigurani javnim mehanizmom, javnim politikama osiguranja bez obzira
na njihove subjektivne namjere i mogućnosti. Prvi programi državnog socijalnog osiguranja
javljaju se u posljednjoj četvrtini 19.st.7

O socijalnoj državi u pravom smislu riječi radi se ipak tek onda kad je država spremna
preuzeti odgovornost za materijalni životni minimum ne samo zaposlenih, nego svih
državljana. Prvim obuhvatnim praktičnim programom socijalne države smatra se izvještaj koji
je liberal W. Beveridge 8podnio Britanskom parlamentu (1942.).

U izvještaju je program koji se temelji na tri načela:

1. Objedinjavanje svih programa socijalnog osiguranja u jednom organizacijskom

koherentnom sistemu
2. Univerzalnost programa (obuhvaća sve građane i sve potencijalne rizike)
3. Jednakost doprinosa i davanja za sve buduće korisnike.

Za njega je socijalna država izraz nove jednakosti građana, posljedica 2.svj.rata i time
društvene nivelacije ljudi pred ratnih strahotama, žrtvama i patnjama. U svom izvještaju on
izrijekom naglašava „u revolucionarnom trenutku svjetske povijesti treba biti revolucionar, a
ne baviti se krpanjem“. Također ističe „država organizirajući sigurnost ne bi smjela umrtviti
motivaciju, priliku, odgovornost…trebala bi ostaviti mjesta i ohrabrivati dobrovoljno
djelovanje svakog pojedinca da priskrbi više od tog minimuma za sebe i svoju obitelj.“
Pitanje je koji su to uvjeti bili pojedinačno važni, a zajedno dovoljni da bi se počeo razvitak
prema socijalnoj državi (organiziranjem socijalnog osiguranja). Općenito govoreći, radi se o
tri kategorije:

1. Morale su u tim zemljama postojati potrebe, interesi, motivi, dovoljno intenzivni i

dovoljno rašireni, koje je socijalna država trebala zadovoljiti,
2. Morale su biti ostvarene mogućnosti, sredstva, kapaciteti neophodni za takav složeni
pothvat,
3. Korisnici (koji god bili) su morali postati aktivni, sustavno djelovati, proizvesti
potrebni društveni i politički pristanak da bi takva krupna preraspodjela nacionalnog
dohotka mogla svladati otpore onih koji su se toj preraspodjeli protivili jer time
postaju gubitnici (povlašteni društveni slojevi).

7
Austrija 1887., Danska 1891., Francuska 1898., Norveška 1895., VB 1897.
8
Glavni nositelj ideje socijalne države nakon 2. svj. rata

26
Gore navedeno su zapadna društva uspjela postići nakon 2. svj. rata (dijelom jer je dio tih
zemalja imao kolonijalno carstvo i zahvaljujući eksploataciji kolonijalnih zemalja mogli su
ostvariti te socijalne programe).

Nove potrebe u zapadnim društvima toga vremena obično se sažimaju u pojmu

industrijalizacije i urbanizacije (mjesto rada odvaja se od mjesta stanovanja, raspada se
proširena obitelj kao jedinica gospodarske proizvodnje i od tada prevladava pojedinačna
odgovornost u ekonomskom smislu, odnosno individualizacija načina života). Ljudi se
masovno sele iz sela u gradove, ali i u druge zemlje zbog diktata ekonomskih potreba. Rad se
mehanizira, cijepa se u sve manje i informaciono sve siromašnije dijelove (masovno
zapošljavanje), a tempo koji nameće postaje sve opasniji za zaposlenike. Radnici, kao
najbrojnija kategorija, ovisni su o tržištu, a na tom tržištu su u znatno slabijem položaju od
vlasnika kapitala te postaju žrtve sustavne eksploatacije. Njihove šanse da izađu iz tog
položaja vlastitom akcijom bile su minimalne. Opća bijeda radnika poprima ekstremne oblike
i time unosi elemente dezintegracije u društvo9. Te nove socijalne mjere su pretpostavljale
povećani kapacitet djelovanja čitavog društva, prije svega u ekonomskom smislu (prijelaz na
novčanu privredu, povećanje proizvodnosti rada, odnosno određeni stupanj društvenog
bogatstva). Također i politički i pravni sistem koji su u svom djelovanju predvidivi. S druge
strane, i najočiglednije potrebe neće same od sebe dovesti do socijalne države bez subjektivne
odluke organiziranog djelovanja velikog broja ljudi i društvenog / političkog pritiska odozdo
koje takvo djelovanje može izvršiti. U tom pogledu, radnički je pokret, uz svoje razne
organizacijske oblike (sindikati, klubovi) bio presudni faktor. Korijeni socijalne države su u
socijalnom osiguranju, u ideji da izvjesni opći rizici života u industrijskom i urbanom društvu
(bolest, invalidnost, starost) daju pravo na određena davanja neovisno o imovinskom stanju.
Dakle, u nastanku socijalne države bilo je i općih motiva, interesa zaposlenih i posebnih
problema.

Tijekom 2. polovice 20.st. glavni su elementi socijalne države uvedeni u značajnom broju
zemalja i to ne samo zapadnoeuropskih visoko razvijenih (u razvijenim zapadnoeuropskim
zemljama ti su programi obuhvaćali između 80 i 90% stanovništva od 15 do 64 godine starosti
i na temelju njih nadoknađivalo se između 70 i čak 100% izgubljenog dohotka).

U četvrtoj četvrtini 20.st. socijalni su programi suočeni svugdje s financijskim poteškoćama

uslijed općeg usporavanja privrednog rasta troškova (primjerice zdravstvo radi znanstvenog i
tehničkog napretka u medicini ili mirovinsko zbog produljivanja prosječnog ljudskog vijeka).
Na te se probleme u prvi mah reagiralo stezanjem nekih programa, odnosno zahtjevom za
financijskim sudjelovanjem korisnika (npr. dopunsko u RH).

Pad Berlinskog zida 1989. ima veliku zaslugu u prihvaćanju koncepta socijalne države –
naime sve su se države plašile da ne dođe do revolucije u njihovim državama pa su radnom
stanovništvu izlazili u susret. Raspadom SS-a, širom su otvorena vrata neoliberalnim
reformama i time počinje demontaža socijalne države.

Kriza socijalne države

9
Durheim, „O samoubojstvu“, 1897., pojam anomije; u Francuskoj postala masovna pojava krajem 19.st.,
dolaskom seljaka u gradove, on to vidi kao gl.uzročnik samoubojstva.

26
Industrijska radnička klasa od početka 20.st. na dalje doživljava onu sudbinu koju je ranije
doživjelo seljaštvo, a to je da nestaje s povijesne scene. Ono je imalo (proletarijat) sve do
početka 70ih godina 20.st. najveći udio u ukupnoj populaciji.

Nakon 2.svj.rata, organizirani radnički pokret počinje gubiti moć koju je imao. Sve je manje
sindikalno organiziranih radnika koji su pred državom branili interese proletarijata. Za
socijalnu državu kakva je svojevremeno bila, proliveno je mnogo krvi.

Od 70ih godina na ovamo, u zapadnim visoko razvijenim zemljama dolazi do ubrzanog

procesa deindustrijalizacije (u takvom, bivšem industrijskom, društvu, počinje prevladavati
uslužni, tercijarni sektor, a to onda ima itekakve utjecaje na socijalnu strukturu. Na mjesta
manje-više solidnog bloka dolazi fragmentirana (interesno podijeljena) klasa najamnih
radnika. U vremenu nezapamćenog poslijeratnog ekonomskog rasta sredinom 70ih
konzervativni mislioci krivicu za ekonomsku stagnaciju i mali ili nikakav rast BDP-a svaljuju
na socijalnu državu, na njenu fiskalnu ili poreznu politiku, njene izdatke za različitu formu
socijalnog staranja, destimulativni učinak pomoći za nezaposlene kojih je tijekom 70ih, kada
socijalna država zapada u ozbiljnu krizu, bilo sve više. Sindikalni egoizam, koji rješenje za
probleme vidi u podizanju nadnica, vodi u inflaciju. Zadaća je makroekonomske politike da se
inflacija, koja se smatra pogubnom za zdravlje ekonomije, stavi pod kontrolu (neuvažavanjem
volje sindikata).

Stagflacija – inflacija udružena s masovnom nezaposlenošću.

Promjene u ekonomskoj klimi i u klasnoj strukturi zapadnoeuropskih društava dovele su do

toga da zaposlena srednja klasa po brojnosti počinje biti respektabilna skupina. Ona je u
poslijeratnom razdoblju doživjela najosjetniji porast životnog standarda i time spada među
itekako politički značajne glasače na sredini tzv. političkog spektra te se samim time i najviše
opirala povećanju poreza i progresivnim poreznim stopama. O potonjem ovisi realizacija
javnih socijalnih politika koje su vođene od strane socijaldemokratskih vlada u
visokorazvijenim zapadnoeuropskim zemljama. S druge strane, borba protiv inflacije kao
glavnog zla i time osnovni strateški cilj ekonomske politike, nalagala je obuzdavanje državne
potrošnje, što je bio složen zadatak imajući na umu u to doba velik rast nezaposlenosti.

Ovakve okolnosti su socijaldemokratskim vladama suzile prostor za manevriranje, a stara

usvojena socijalna načela prijetila su da postanu preprekom političkom napredovanju,
odnosno održavanju na vlasti te iste stranke (socijaldemokrati u zapadnoeuropskim zemljama,
laburisti u VB). Napušta se vizija od strane socijalista idealnog društva, oni nominalno više ne
brane interese socijalnog društva, ne ističu potrebu ukidanja kapitalističkog sistema već
govore o koegzistenciji kapitalizma sa socijalnom pravdom („kapitalizam s ljudskim licem“).
Napuštaju se i tradicionalne politike poput planiranja kao nešto što je u suprotnosti s
demokratskom državom (isključivo vezano za staljinističke režime).

Uzroci krize socijalne države

26
Glavni uzroci krize su usporavanje rasta produktivnosti (a samim time i ekonomskog rasta)
povezano s masovnim prijelazom radnika iz tvorničkog u uslužni ili tercijarni sektor, zatim
starenje stanovništva, promjene u strukturi obitelji i njihovu odnosu sa svijetom plaćenog rada
te konačno radikalne promjene na tržištu rada.

 1. faktor: usporavanje rasta produktivnosti i razvoj tercijarnog (uslužnog) sektora:

Ključni je razlog masovni prijelaz s relativno dinamičnog tvorničkog sektora u
općenito manje dinamično pružanje usluga. Te aktivnosti vezane za uslužni sektor je
zbog same njihove prirode teško standardizirati, što je karakteristika koja predstavlja
temelj za povećanje učinkovitosti u tvorničkom sektoru. Stagnacija produktivnosti u
sektoru usluga i s njom povezan pad ukupnog ekonomskog rasta nakon prve ozbiljne
krize (a ona je vezana za „naftni šok“ 1973.10) imaju odlučujuću ulogu u objašnjavanju
suvremene krize socijalne države. Socijalna država koja je jako skupa, postaje
pretežak teret za porezne obveznike.
 2. faktor: starenje stanovništva:
Druga velika tranzicija s kojom se tzv. postindustrijsko društvo suočava je
demografska tranzicija odnosno međudjelovanje nove demografske strukture i starih
programa socijalne države (stanovništvo postaje sve starije). Sa industrijalizacijom i
urbanizacijom, nuklearnim obiteljima, samačkim obiteljima, pridonosi se razgradnji
obitelji kakve smo poznavali. Stanovništvo razvijenih zapadnih društava nalazi se u
procesu starenja, bilo zbog smanjenja stope nataliteta, bilo zbog povećanja očekivanog
životnog vijeka (žene 80 god, muškarci 75). Nakon 2.svj.rata dogodio se tzv. baby
boom (povećani natalitet). Ta se generacija masovno zapošljavala krajem 50ih,
početkom 60ih godina i da ta činjenica je bila dobar temelj za financiranje mirovina
starijeg stanovništva. Do 1990. jednog umirovljenika uzdržavala su 4 radnika. Danas
je to omjer 1,2 / 1. Da bi se iznašao novac za mirovine, država manjak nameće putem
poreza. Taj problem imaju i zapadna društva (npr. Njemačka – migranti; kroz
primanje tog radno aktivnog stanovništva nastoji se riješiti kroničan problem –
nedostatak radne snage. Starije stanovništvo treba povećanu zdravstvenu skrb, a
zdravstvene usluge postaju sve skuplje.
 3. faktor: društvene promjene i njihove posljedice na strukturu obitelji:
Obiteljska struktura i odnosi između obitelji i svijeta rada radikalno su se posljednjih
nekoliko desetljeća promijenili dovodeći u pitanje temelje klasičnih socijalnih
programa koji su bili oblikovani prema modelu klasične obitelji u kojoj je muškarac
bio jedini zaposlen, pa i jedini izvor prihoda, a žena je bila u svojoj tradicionalnoj
ulozi domaćice (npr. u razdoblju od 1960. do druge polovice 90ih godina stopa radno
aktivnih žena između 15 i 64 godine ). 60ih godina dolazi do pojave ženske
emancipacije, koja potencira proces fragmentacije obitelji, a ta fragmentacija
opterećuje budžet socijalne države kako je on kroz više desetljeća bio strukturiran.
Doduše, ta rastuća ekonomska neovisnost žena smanjuje njihovu potrebu da se uzdaju
u državu u smislu financijske podrške, no najvažnija posljedica emancipacije za sustav
socijalne zaštite je da potrebe koje su ranije unutar obitelji obavljale žene više ne
10
Zemlje izvoznice nafte radikalno podigle cijene barela nafte izazvavši lančanu reakciju zap.europskih zemalja,
značajan rast cijena - inflacija

26
 mogu biti zadovoljene na taj način i onda država uskače i preuzima tu zadaću. Druga
velika promjena bila je opadanje stope nataliteta što je vezano za industrijalizaciju i
urbanizaciju, odnosno modernizaciju. Također, jedna od promjena do kojih je došlo u
zapadnoeuropskim zemljama je znatno povećan udio samohranih roditelja. Broj
razvoda je u znatnom porastu, kao i postotak djece koja su rođena izvan braka. Te
nove tendencije naravno stvaraju veliki pritisak na socijalni sustav jer veća je
vjerojatnost da će obitelj sa samohran im roditeljem (u kojima je taj roditelj žena)
imati niža primanja od ostalih obitelji i samim time da će ući u sloj siromašnih, osim
ako država svojom socijalnom politikom ne popuni taj mogući jaz. Uz to je vezana i
činjenica da se smanjuje veličina obitelji jer je sve više onih koji žele živjeti sami, a
odrasli se sve više razvode.

 4. faktor: strukturne promjene na tržištu rada:

Ovaj faktor, koji je doveo do krize socijalne države, predstavlja radikalnu promjenu
tržišta rada do kojeg uglavnom dolazi zbog novih zahtjeva proizvodnog sektora. Od
70ih godina zapadnoeuropske zemlje su suočene s, dotad neviđenim, stopama
nezaposlenosti, a ona je naročito porasla nakon 1.naftnog šoka (1973.). Ekonomske
promjene povezane s revolucionarnim promjenama tehnologije, informatičke
revolucije i s globalizacijom, predstavljaju dodatnu prijetnju za održavanje velikog
broja postojećih radnih mjesta. Po nekim procjenama, zahvaljujući uvođenju novih
tehnologija ne samo u tvornički sistem nego i u uslužni sektor, barem 1/3 radnih
mjesta predstavlja višak. Osim toga, te promjene do kojih dolazi u četvrtoj četvrtini
20.st. usporavaju ekonomski rast - povećava se broj zaposlenih u uslužnom sektoru, a
opća je tendencija pada broja zaposlenih u tvorničkom sektoru što izaziva dva nova
problema za tradicionalne socijalne sustave:

a) Tzv. bijeg iz industrijskog sektora mogao bi dovesti do veće stope

nezaposlenosti ili pak do novog zapošljavanja u nesigurnim i slabo plaćenim
„junk jobs“, što znači daljnju potrebu za intervencijom socijalne države,
b) Suvremeni pritisak koji vrši proces globalizacije i tehnologijski napredak vodi
nas prema tzv. postfordističkoj ekonomiji (Henry Ford), ali uz promjene koje se
odnose na promjenu odgovornosti među muškarcima ili ženama. Prva je
posljedica te činjenica da danas više ne postoji kompaktna radnička klasa koja
bi bila spremna braniti klasični kenzijanski model socijalne države. Druga je
posljedica da će doći do pojave brojnih novih potreba i interesa tako da će
tradicionalni sustavi koji su postojali biti sve manje prilagođeni da odgovore na
te nove zahtjeve. Čini se da najveću zabrinutost izaziva činjenica da nove
promjene smanjuju potrebu za niskokvalificiranim radnicima, a tom istom tipu
radnika prijeti rastuća međunarodna konkurencija. Uz to, širenje tercijarnog
(uslužnog) sektora ne dovodi nužno do tranzicije prema najnesigurnijim i slabo
plaćenim poslovima, ali implicira rastuću fragmentaciju interesa i veću
nejednakost među najamnim radnicima.

26
 Čile – 1973., izvršen vojni puč uz potporu CIA-e, obzirom je Allendeova 11 vlada
između ostalog nacionalizirala rudnike bakra, koji su bili u vlasništvu SAD-a. U
razdoblju od 5 godina (1982.-1987.) američke multinacionalne kompanije su iz
latinoameričkih zemalja „izvukle“ cca 700 milijardi dolara profita. Zbog tih interesa
su podržavala i krajnje represivna vojne hunte12 koje su obilježile latinoameričku
povijest sve do kraja 2.svj.rata.

Pinochet – rudnici bakra su privatizirani, zemlja je uglavnom vraćena latifondistima,

tržište je oslobođeno. Iz Čilea su odlazile skupine ekonomista na izobrazbu u čikaško
sveučilište kod Friedmana i njegovih kolega, svi ti studenti su od strane Pinochetova
režima pozvani da pomognu u rekonstrukciji čikaške ekonomije. Njihov prvi zadatak
bio je dogovoriti suradnju s MMF-om i rekonstruirati čileansku ekonomiju prema
svojim teorijskim zamislima. Nacionaliziranu ekonomiju su privatizirali, otvorili su
prirodne resurse (ribarski fond, šume) privatnoj i nereguliranoj eksploataciji,
privatizirali su slučajeve socijalne skrbi te poticali direktna strana ulaganja i
slobodniju trgovinu. Stranim multinacionalnim kompanijama državnim mjerama je
zajamčeno pravo na repatrijaciju13 profita iz čileanskih poslovanja SAD su financirale
obrazovanje čileanskih ekonomista još od početak 50ih 20.st. kao dio hladnoratskog
programa.

Neoliberalni zaokret

11
Allende Salvador – uvjereni socijalist i marksist
12
Nisu ih imale jedino Meksiko i Kostarika
13
Repatrijacija – profiti koji su realizirani vraćaju se domicilnoj zemlji

26
Neoliberalna paradigma ima uglavnom loše posljedice. Unatoč tomu, do te se ideje ne
odustaje.

Friedman – „Kapitalizam i sloboda“, 1962.

Glavni predstavnik čikaške škole, zahvaljujući lobiranju švedskih banaka dobio je Nobelovu
nagradu za mir. 1956. održao je niz predavanja na čikaškoj školi, da bi njegova predavanja
bila objavljenja u djelu „Kapitalizam i sloboda“ s temeljnim idejama koje se mogu svesti na:
a) Privatizacija svega što se može privatizirati od javnih dobara,
b) Deregulacija (država se ne smije miješati u ekonomske procese nego treba sve
prepustiti „Smithovoj nevidljivoj ruci tržišta“),
c) Koncepcija laissez faire sistema – za isključivo uvažavanje zakona ponude i potražnje,
d) Za „kresanje“ javne potrošnje tzv. vitka država – ideja koju zagovaraju svi liberali,
država mora biti efikasna, ali mora što manje stajati porezne obveznike, ne smije se
pretjerati s poreznim opterećenjem građana.

Naravno da su njegove ideje u suprotnosti s idejama Keynesa 14. Friedman je radikalni kritičar
kejnzijanskih ideja koje ako se primjene dovode u pitanje temeljnu ljudsku vrijednost –
slobodu. Jedino tzv. kompetitivni natjecateljski kapitalizam, odnosno vrsta ekonomske
organizacije koja ekonomsku slobodu neposredno pruža, promiče (samim time i političku
slobodu), odvajajući ekonomsku od političke moći i na taj način omogućuje jednoj da bude
protuteža drugoj, jest jedino prihvatljiv. Suprotstavlja se odlučno svim vrstama kolektivizma
(fašizmu, nacizmu, tzv.komunizmu) i suprotstavlja se konceptu države blagostanja (socijalnoj
državi). Jedino slobodno tržišno kapitalističko društvo jamči i jača temeljnu vrijednost –
ljudsku slobodu.

Libertarijanci 15 smatraju da su oni koji su autsajderi na tržištu sami za to odgovorni i država

im ne treba pomoći. Ako su toliko neodgovorni pa su uzimali stambene kredite početkom
2000. i pritom ostali bez domova – sami snose krivnju. Sve ovo ima pogubne implikacije na
dobar dio radno ovisnog stanovništva. Friedman smatra da je država nužno zlo jer nije
moguće osigurati apsolutnu slobodu za što se zalažu anarhisti. Država je zadužena jedino za
to da postavi opća pravila igre kojih će se onda svi akteri pridržavati. Zalaže se za političku
slobodu – odsutnost prisile koju nad čovjekom provode drugi pojedinci. Osnovna prijetnja
ljudskoj slobodi je upravo moć prisile bilo da je ona u rukama monarha, diktatora, ali i
trenutačne većine.16 O temeljnim ljudskim pravima se ne smije glasati na referendumu. Uloga
država je da razriješi moguće konflikte ili sukobe u društvu koji nastaju između sloboda
raznih pojedinaca. Njena je uloga da učini nešto što tržište nije u stanju učiniti, da utvrdi,
tumači ili interpretira, ali i provodi pravila igre – obvezna za sve. Sloboda je održiv cilj samo
14
Liberal, ali nakon sloma burze na Wall Streetu 1929. shvatio da čisti LF sistem nije održiv i da je suočen s
krizama koje dovode u pitanje opstanak kapitalističkog sistema
15
Nozick – značajno utjecao na Reagana kad je krenuo neolib.zaokret u SAD, početkom 70ih objavio djelo
„Utopija,država,anarhija“, radikalni individualist, čovjek mora biti isključivo odgovoran za osiguranje
vl.egzistencije.
16
Tocqueville – tiranija većine,nužno je u političkom sistemu osigurati mehanizme koji će zaštititi manjinske
skupine

26
za odgovorne pojedince. Ne vjerujemo u slobodu luđaka i djece, a paternalizam, protiv kojeg
je on radikalno kritičan, je neizbježan za one koji su neodgovorni.

Primjer: engleska država tijekom 19.st. sve do ljeta 1914. – Englesku toga vremena
obilježava individualistički karakter života. Naime, sve do kolovoza 1914. razborit je englez
sklon poštovanju zakona mogao proći kroz život jedva i primjetivši postojanje države osim
preko poštanskog ureda i policajca. On je mogao živjeti gdje i kako je htio, nije imao svoj
matični broj, ali ni OI, mogao je putovati u inozemstvo ili zauvijek otići iz Engleske bez
putovnice i bilo kakvog službenog dopuštenja. Mogao je funte zamijeniti za bilo koju valutu
bez ograničenja i u količini u kojoj je htio, mogao je kupovati robu iz bilo koje zemlje u
svijetu pod istim uvjetima pod kojima je kupovao i englesku robu. Također, u Engleskoj toga
doba i stranac je mogao provesti cijeli život bez dozvole i prijave u policiji. Za razliku od
zemalja na europskom kontinentu, engleska država tog doba nije tražila od svojih građana da
idu u vojsku. Doduše, imućniji kućevlasnici, povremenu su bili pozivani za članove porote na
sudovima. Inače, samo oni koji su to htjeli mogli su pomagati državi, a država je građane
ostavljala na miru. Toj situaciji dolazi kraj kada započinje 1.svj.rat. Ljudi su masovno
postajali aktivni građani, živote su im počele krojiti naredbe s vrha – morali su služiti državi
umjesto da se bave isključivo svojim poslovima. 5 milijuna engleskih građana stupilo je u
vojsku, a nerijetki su to učinili pod prisilom. U državi je od tada bila ograničena količina
hrane, a njezina je kakvoća promijenjena. Ograničena je sloboda kretanja, bili su propisani
radni uvjeti u tvornicama, neke su vrste industrijske proizvodne ugašene ili smanjene, a druge
umjetno poticane. Država je svojim mjerama sputavala javno izražavanje mišljenja, ulična je
rasvjeta prigušena, a državne institucije su posegnule i u tzv. svetu slobodu pijenja (skraćeno
je radno vrijeme u pubovima, a pivo se razvodnjavalo). Čak se i vrijeme na satovima
promijenilo (od 1916. svaki je Englez, zahvaljujući parlamentarnoj odredbi, morao ustajati 1h
ranije). Engleska je država „ščepala“ svoje građane u zagrljaj koji, premda slabiji nakon
1.svj.rata, nikad nije prestao, da bi se tijekom 2.svj.rata pojačao. Friedman i libertarijanci su
pred očima imali ovakav model ultra minimalne države koja se neće miješati u privatne živote
svojih građana.

KINA – Mao Ce Tung uspostavio režim sličan Staljinovom. Za vrijeme kulturne revolucije
zbog gladi i državnog terora ukupna je cifra žrtava 70 i više milijuna ljudi. Od 1949. do 1976.
Mao Ce Tung okrutno se obračunavao s protivnicima, a mnogi neistomišljenici završavali su
u logorima za preodgoj. Ta se represija provodila u ime radničke klase, a protiv buržoazije.
Nakon njegove smrti, Deng Xiaping17 dolazi na vlast i odlučuje se za pretvaranje agrarne
zemlje i modernu, industrijsku zemlju. Odlučuje se za ekonomsku liberalizaciju (ne iz za
političku). Put koji je svojom politikom trasirao, preobrazit će Kinu iz zatvorene zabiti u
otvoreno središte kapitalističkog dinamizma sa stalnom stopom rasta BDP-a od 10%, što nije
zabilježeno u dosadašnjoj ljudskoj povijesti. Kina se preko noći pretvorila u svjetsku
manufakturu (promjene poduzete na tragu savjeta Friedmana).
Deng Xiaoping je želio pod svaku cijenu od zaostale agrarne zemlje napraviti moćnu
industrijsku velesilu i pritom se služio makijavelijskim metodama 18. Nakon njegova dolaska
17
„Nije važno je li mačka crna ili siva, važno je da lovi miševe“
18
Cilj opravdava sredstvo

26
na vlast, kineska vlast se svim silama trudila regulirati cijene, plaće i proširiti opseg tržišta.
Nastojala je dopustiti tržišnim silama da se razmašu, ali uz jedno bitno ograničenje – svim
silama se trudila oduprijeti zahtjevima za slobodnim općim izborima i uspostavljanje političke
slobode. Krajem 80ih istočnoeuropskim zemljama počeli su „puhati demokratski vjetrovi“,
što je dovelo do pada Berlinskog zida 1989. To je naravno prohujalo i Kinom dovevši do
masovnih prosvjeda na trgu Nebeskog mira u Pekingu. Tisuće radnika i studenata tjednima je
okupiralo trg i zahtijevalo demokratske reforme, ali uz to su se protivili prihvaćanju
friedmanovskog modela nereguliranog kapitalizma. U Kini demokracija i ekonomija čikaške
škole nisu išle jedna s drugom. Ranih 80ih, kineska vlast pokušala je izbjeći reprizu događaja
u Poljskoj gdje su radnici dobili, zahvaljujući snažnom pritisku, priliku osnovati neovisni
pokret i njime dovesti u pitanje monopol poljske Ujedinjene radničke partije. Kineske
partijske vođe nisu imale namjeru štititi tvornice kao ni poljoprivredne zajednice, a one su
činile temelj kineske države. Vodstvo je čvrsto odlučilo prijeći na korporativnu ekonomiju i
zato je prvi put u Kinu 1980. pozvan Friedman kako bi dao osnovne naputke partijskom
vodstvu za implementaciju modela tzv. slobodnog tržišta. Friedman je tada rekao: „koliko
neizmjerno bolje obični ljudi žive u kapitalizmu, nego u komunističkim državama“, misleći
pritom na primjer Hong Konga, područja tzv. čistog kapitalizma, kojem se divio zbog
dinamičnog i inovativnog karaktera koji je stvorila osobna sloboda trgovine, niski nameti i
minimalne intervencije vlasti. Tamo gdje postoji slobodno tržište, tamo za Friedmana
automatski postoji sloboda. Vlast se mora što manje baviti ekonomijom. Friedmanova
definicija slobode je takva da su političke slobode samo slučajnosti, nepotrebne su u
usporedbi sa slobodom neobuzdane trgovine, a te njegove ideje bile su u savršenom suglasju
sa idejama kineskog vodstva. Komunistička partija Kine je htjela ekonomiju otvoriti
privatnom vlasništvu i potrošačkom mentalitetu, istodobno zadržavajući vlast u svojim
rukama. Nisu dopustili višestranačje. Taj zaokret u Kini je omogućio da partijski dužnosnici i
njihove obitelji imaju najbolje poslove i privilegirana mjesta za najveće zarade u trenutku
kada je započela rasprodaja državnog vlasništva. Sukladno toj inačici „tranzicije“, oni isti
dužnosnici koji su državu kontrolirali za vrijeme komunizma, nadzirat će je i za vrijeme
kapitalizma, uživajući pritom u velikom poboljšanju vlastitog standarda. Za vrijeme Denga,
komunistička partija je poduzela vlastitu kontrarevoluciju i zatražila od ranika (koje je
navodno predstavljala) da se odreknu najvećeg dijela povlastica i sigurnosti radnog mjesta, a
sve kako bi partijska elita mogla ostvariti goleme zarade. Kada je režim 1983. Kinu otvorio
stranim ulaganjima, istodobne je reducirao zaštitu radnika. Uz to, režim je ustrojio narodnu
naoružanu policiju sa zadaćom da tamo gdje dođe do štrajkova da ih bez milosti uguši.
Potkraj 80ih režim započinje uvoditi mjere koje je gradsko stanovništvo dočekalo na nož –
ukinuta je državna kontrola cijena, ukida se zaštita na radu (masovna nezaposlenost). Bio je to
početak jaza između kineskih građana i privilegirane partijske elite, u društvu caruju korupcija
i nepotizam, a partijski funkcionari postaju tajkuni - vlasnici imovine kojima su do tada
upravljali državni birokrati. Budući da se taj eksperiment pokazao pogubnim za kinesko
društvo, partijsko vodstvo ponovno poziva Friedmana, a on se te godine zapanjio koliko je
Kina napredovala u kratkom roku – zahvaljujući njegovim reformama. Usprkos ogorčenju
građana, Friedman ističe kako je i kineski primjer potvrdio „našu vjeru u snagu slobodnog
tržišta“ te je opisao kineski slučaj kao razdoblje najveće nade kineskog eksperimenta rekavši
partijskom vodstvu da ne popusti pod pritiscima. Ovi su ga poslušali i nastavili s reformama.

26
Iduće godine, 1989., nakon višetjednih prosvjeda, dolazi do brutalnog obračuna građana i
kineske vojske i policije. Ubijeno je cca 2-7 tisuća ljudi, a ranjeno 30 tisuća. Nakon toga
građani su dobili jasnu poruku – ako se protivite reformama, dobit ćete po glavi. Niske
nadnice, deregulirano tržište rada, nema mjera zaštite okoliša = svjetska velesila.19

VB – 1979. Vlast preuzimaju konzervativci, na čelu s M. Thatcher. Ona je preuzela mandat

kako bi svladala moć radničkih sindikata i okončala inflacijsku stagnaciju britanskog društva,
odnosno stagflaciju.

SAD – 1980. na vlast dolazi Reagan koji je počeo provoditi radikalne mjere na tragu osnovnih
ideja Friedmana. Tim mjerama nastojao je obuzdati moć radništva, radničkih sindikata
deregulirati industriju, poljoprivredu i eksploataciju prirodnih resursa, osloboditi moć
financijske industrije, odnosno bankarskog sektora koja je 2008. zavila cijeli svijet u crno,
kako na 'prostoru SAD-a, tako i na globalnoj razini.

Iz ova 3 epicentra, revolucionarni impulsi postupno su se širili i na koncu preoblikovali svijet

oko nas prema potpuno drugačijim političkim idealima od dotad prevladavajućih.
Transformacije ovakvih razmjera i dubine promjena ekonomskih sistema ne zbivaju se
slučajno, stoga je uputno krajnje sažete istražiti kojim je sredstvima i putevima nova
ekonomska konfiguracija svijeta iznjedrena iz utrobe stare.
Deng Xiaoping, Thatcher i Reagan preuzeli su dotad marginalizirane manjinske argumente
koji su doduše dugo cirkulirali u javnosti u akademskim krugovima, da bi se od kraja 70ih i
početka 80ih pretvorili u ono što se naziva mainstream. Naravno da to nije išlo lako nego je
pretpostavljalo duge borbe i slamanje otpora (radničkih sindikata).

Neoliberalizam – predstavlja teoriju političko ekonomske prakse koja tvrdi da će ljudska

dobrobit najviše napredovati ako se individualnim poduzetničkim slobodama i sposobnostima
dopusti da se razmašu unutar institucionalnog okvira čvrsto zajamčenih imovinskih prava,
slobodnog tržišta i slobodne trgovine. Uloga je države pritom isključivo da stvori i očuva
institucionalni okvir prikladan za takve vrste prakse. Primjerice, država mora jamčiti za
kvalitetu i integritet novca (odgovarajućom monetarnom politikom), stvoriti sve one vojne ili
obrambene policijske i pravne strukture i funkcije koje su nužne za osiguranje imovinskih
prava i jamčenje pravilnog funkcioniranja tržišta kao osnovnog medija društvenosti, makar to
uključivalo i upotrebu sile. Ako tržišta ne postoje treba ih stvoriti, ako je to nužno i državnim
djelovanjem. Država međutim, ne bi smjela svojom politikom prekoračiti granice tih
zadataka. Državne intervencije u tržišta, kada su jednom stvorena, treba svesti na krajnji
minimum jer država nikad ne može posjedovati dovoljno informacija da bi opravdano
dovodila u pitanje tzv. tržišne signale (cijene), ali i zato što bi moćne interesne grupacije koji
djeluju u zapadnim demokratskim zemljama neminovno iskrivile i usmjerile državne
intervencije u svoju korist.

Od 70ih godina dolazi do radikalnog neoliberalnog zaokreta u politici brojnih država.

Nekritički je prihvaćena deregulacija, privatizacija i povlačenje države iz mnogih područja i
19
Ovo je odgovor na pitanje „Kako se provodila šok terapija u Kini?“

26
to je postala uobičajena praksa, unatoč brojnim negativnim posljedicama. Većina zemalja
danas u svijetu su prihvatile praksu radikalnih neoliberalnih reformi, a pobornici
neoliberalnog puta danas dominiraju ili imaju ključne pozicije u obrazovnim institucijama, u
medijima, u upravnim i nadzornim odborima, u financijskim institucijama, ali i ključnim
državnim institucijama. Neoliberalizam je već 40ak godina postao hegemonijski način javnog
diskursa. On naglašava, među ostalim, važnost ugovornih odnosa na tržištu (tržište predstavlja
glavni medij društvenosti u kapitalističkom sistemu). Neoliberalisti smatraju da se društvena
dobrobit može maksimalizirati ako se maksimaliziraju domet i učestalost tržišnih transakcija,
sveukupno ljudsko djelovanje se mora privesti u oblast tržišta. Tržište se smatra univerzalnim
lijekom za sve moguće društvene anomalije i probleme, a to zahtijeva tehnologije stvaranja
informacija i kapacitete za akumulaciju, skladištenje, prijenos, analizu i uporabu ogromnih
baza podataka koje će usmjeravati donošenje odluka na globalnom svjetskom tržištu, stoga
postoji i ogroman interes neoliberalista za informacijske tehnologije i potragu za njima.

Friedmanovski model provodio se u situacijama državnih prevrata ili u zemljama kao što je
bila Rusija nakon sloma SS-a (1991.) i dolaskom na vlast Jeljcina koji je prihvatio temeljna
načela Friedmana – što je izazvalo katastrofalne posljedice.

Primjeri SAD-a i VB sugeriraju da je dohvat imperijalne moći SAD-a stajao iza neoliberalnih
državnih oblika diljem svijeta u zadnjih 40ak godina. To još ne znači da predstavlja cijelu
priču jer nisu SAD prisilile Thatcher na pionirsko trasiranje neoliberalnog puta 1979., kao što
SAD nisu 1978. prisilile Kinu da krene putem liberalizacije. Djelomične poteze u smjeru
neoliberalizma u Indiji 80ih godina, ali i u Švedskoj 90ih, nije moguće pripisati isključivo
imperijalnom dohvatu SAD-a. Nejednak geografski razvoj neoliberalizma na svjetskoj
pozornici nedvojbeno je vrlo složen proces s mnoštvom determinanti, ali i s ne malom
primjesom kaosa i konfuzije. Postavlja se pitanje zašto je neoliberalni zaokret krenuo, zašto se
dogodio i koje su ga sile učinile hegemonijskim u današnjem globalnom kapitalizmu.

Nakon 2.svj.rata razumni državnici su nastojali aranžmane kojima bi se ubuduće izbjegli ratni
sukobi poput 1. i 2. svjetskog rata. Uz to, nastojalo se izbjeći i tzv. sirovi kapitalizam, ali i
sirovi komunizam koji su se pokazali neuspješnima. Postignut je konsenzus između
intelektualne i političke elite toga vremena da se pokuša naći odgovarajuća kombinacija
države, tržišta i demokratskih institucija koje će onda jamčiti mir, opću dobrobit i stabilnost
svih zemalja svijeta. Prije završetka 2.svj.rata je u američkom ljetovalištu u državi New
Hampshire Bretton Woods 1944. potpisan Sporazum kojim su zemlje pobjednice dogovorile
stvaranje novog svjetskog poretka. Osnovane su i nove institucije – MMF i WB, sa zadaćom
stabiliziranja međunarodnih odnosa nakon 2.svj.rata. U tom je Sporazumu ustanovljeno da
slobodnu trgovinsku razmjenu treba potaknuti sistemom fiksnih tečajeva s konvertibilnošću
američkog dolara u zlatu po fiksnoj cijeni kao sidrištem. SAD su, na temelju Sporazuma,
morale dopustiti slobodno otjecanje dolara preko granice SAD-a ako je dolar funkcionirao
kao globalna rezervna valuta. Taj sistem postojao je zahvaljujući američkoj vojnoj moći. U
poslijeratnoj Europi pojavio se raznolik niz socijaldemokratskih, kršćansko demokratskih
država u kojima su prihvaćeni principi koji su bili zajednički – na tragu ideja Keynesa : puna
zaposlenost, ekonomski rad, dobrobit svih građana. Te ciljeve treba postići državnim

26
mjerama, ali tržišni mehanizmi ne smiju biti sputani pritom (kao što su bili iza željezne
zavjese). Niz mjera koje se nazivaju kejnzijanskim – država svojim intervencijama i mjerama
mora potaknuti potrošnju. Ako je situacija obratna, država mora štedjeti.20

Ratne okolnosti bitno su doprinijele klasnom kompromisu između rada i kapitala bez kojeg
nije bilo moguće postići unutarnji mir i stabilnost. Zbog toga su zapadnoeuropske zemlje
aktivno intervenirale u politici i poduzimale korake prema definiranju standarda socijalne
nadnice izgradnjom različitih oblika sistema socijalne zaštite (javno zdravstvo, mirovinski
fond, javno školstvo). Tim mjerama uspostavljen je sistem tzv. uklopljenog liberalizma. Čak
se i ono što je bilo od strane niza ekonomista stigmatizirano (državno planiranje i državno
vlasništvo) smatralo u određenim kontekstima poželjnim (npr. željeznica, čelik, automobilska
industrija). Taj tzv. uklopljeni liberalizam omogućio je velike stope rasta tijekom 50ih i 60ih
godina sve do 1.naftnog šoka 1973. Prihvaćena je i redistributivna politika – država svojim
mjerama mora zbrinuti potlačeni dio stanovništva (unutar nacionalnih granica, ali i na
međunarodnoj razini).

VB se suočava s ozbiljnom krizom i prisiljena je tražiti pomoć MMF-a. Sporazum u Bretton

Woods-u oko fiksnih tečajeva se raspada, američki dolar oteo se kontroli izvan granica SAD-a
bijegom u europske banke, a režim fiksnih tečajeva konačno se napušta 1971.
Nixon tada poziva stotinjak europskih ministara financija i guvernere banaka 21, upozoravajući
na pomoć koju je SAD Marshallovim planom dala za obnovu poslijeratne Europe i suzbijanje
komunizma.
Ta činjenica je radikalno promijenila temelje međunarodnog poretka, a MMF i WB počinju
mijenjati svoju ulogu i postaju važni instrumenti u službi krupnog kapitala.

Nakon 1971. trebalo je garantirati stabilnost valute na koju će se osloniti svjetski ekonomski
poredak. Stvoren je novi ekonomski poredak – Washingtonskim sporazumom koji se načelno
pozivao na BW Sporazum, ali je od siromašnih zemalja tražio maksimalnu budžetsku štednju,
potpuno otvaranje privreda tih zemalja međunarodnoj konkurenciji i privatizaciju javnih
dobara. Time su neoliberalizmu bila širom otvorena vrata, a s urušavanjem SS-a 1991. On je
postao glavni model za transformaciju zemalja uklopljenog liberalizma, ali i za zemlje bivšeg
sovjetskog bloka i zemlje trećeg svijeta. Posljedice te promjene paradigme su slijedeće:
između 1960. i 1980. u zemljama Južne Amerike BDP se po stanovniku povećao za ukupno
75%, da bi u razdoblju 1980. - 2000. bio povećan za svega 6%.

Prije 10ak godina MMF je od RH tražio potpuno ukidanje javnog zdravstva. Umjesto da
potiče razvoj siromašnih zemalja, nakon Washingtonskog sporazuma MMF se pretvorio u
instituciju koja nameće rigorozne mjere štednje i postaje institucija namijenjena za utjerivanje
dugova.

20
Temelj kejnzijanske doktrine
21
Ivo Perišin

26
Neposredno nakon 2.svj.rata, u švicarskom ljetovalištu našla se skupina ekonomista, filozofa i
povjesničara oko poznatoga austrijskog ekonomista i filozofa F. von Hayeka22 radi osnivanja
društva Mont Pelerin23 (1947., 1. sastanak). Članovi su sebe smatrali liberalima u
tradicionalnom europskom smislu (zbog zagovora ideala osobne slobode). Naglašavali su
vjernost slobodno tržišnim načelima, isticali važnost „nevidljive ruke“ A. Smitha koja
predstavlja najbolje sredstvo za mobilizaciju čak i najnižih ljudskih poriva – proždrljivosti,
pohlepe ili žudnje za bogatstvom i moći, ali u korist općeg dobra. Zbog toga je njihova
koncepcija bila u izrazitoj suprotnosti s teorijama državnog intervencionizma. Suprotstavljali
su se i teorijama koje su zagovarale centralno državno planiranje jer sve to dovodi u pitanje
čovjekovu slobodu. Državne odluke o pitanju ulaganja i akumulacije kapitala nužno će biti
krive jer informacije dostupne državi ne mogu konkurirati onima koje imaju tržišnu cijenu.

22
Autor ključnih tekstova (Konstitucija slobode)
23
U toj skupini bili su i Mises, Popper i Friedman

26
 Pitanja i odgovori:

1. J.M. KEYNES I KRIZA KAPITALISTIČKOG SISTEMA

a) Koji je pristup krizi imao J.M. KEYNES

Keynes je liberal i najznačajniji ekonomist 20. Stoljeća. Liberalizam zagovara što manji
državni intervencionizam, sve treba prepustiti egoizmu, a tržište će postići da sistem
funkcionira harmonično. Međutim Keynes je pod dojmom sloma burze na Wall Streetu 1929.
(crni četvrtak) došao do zaključka da tržište ne može samo prevladati krizu s kojima su
zapadne ekonomije suočene, da nije dovoljna nevidljiva ruka tržišta. Država mora svojom
ekonomskom politikom pomoći da se kriza prevlada s kojom je kapitalizam suočen. Keynes
je smatrao da je loša politika ako se u vrijeme krize samo režu troškovi i štedi, potrebno je
trošiti, dakle za razliku od ideologa slobodnog tržišta ili tržišnih fundamentalista. On kaže
more se trošiti, a subjekt koji će trošiti onda kada je najgore, koji će stvarati potražnju, ići za
značajnim sredstvima u kontra trendu to može samo država. ( primjeri 2008. masovne
intervencije države za sanaciju banaka, automobil ind.)

Prema tome na trgu Keynesa intervencije koje su poduzele zapadne političke elite nisu bile u
„rezovima“ nego u povećanju državne potrošnje, bez kojih bi kolaps zapadnih ekonomija bio
potpun. Čini se da je ponovno došlo vrijeme za Keynesa budući da je razvidno svima da je
jedna paradigma neoliberalizma propala i da je došlo vrijeme za bitno drugačiji model.

b) Do kada traje poratno kejnezijansko razdoblje u zemljama zapada?

Nakon velike depresije 30 tih godina prošlog stoljeća koja je također bila kriza slobodnog
tržišta, a kriza je prevladana upravo zahvaljujući Keynesu i njegovim savjetima (u to doba ili
su pametni političari W. Beveridge u V.B., njemački kancelar K. Adenauera) koji su ga
slušali. Nakon II Svjetskog, rata i razdoblja blagostanja i dolazi do krize 1970 tih – naftni šok,
nesnalaženje, te dolazak M.Tacher i R. Reagan (Friedmanova neoliberalnog modela) možemo
reći da je to kraj kejnezijanskog razdoblja u zemljama zapada.

2. ČIKAŠKA ŠKOLA

a) Tko je predstavnik čikaške škole i koje (sveto trojstvo ) su njegove teorije?

Milton Friedman – glavno djelo „Kapitalizam i sloboda“. Izložio je sukus svoje doktrine, a
ta doktrina se zapravo vrti na neki način oko tri ideje:

1.PRIVATIZACIJA
2.DEREGULACIJA
3. REZANJE JAVNE POTROŠNJE

Riječ je o doktrini tzv. SVETOM TROJSTVU DOKTRINE SLOBODNOG TRŽIŠTA –

ČISTOG KAPITALA.

26
b) Neoliberalne reforme u SAD-u i Velikoj Britaniji?

Potrebno je naglasiti da je neoliberalizam do 1970- tih godina bio prisutan samo u

akademskim krugovima, no nakon toga se probija u stvarni svijet, javljajući se kao odgovor
na veliku krizu kenezijanske ekonomije. Neoliberalna politika kao eksperiment uvedena je u
Čileu nakon što je ondje Augusto Pinochet 1973. proveo državni udar i nametnuo krvavu
diktaturu.

Ulazak neoliberalizma na svjetsku scenu PAR EXCELLANCE događa se sa pobjedom

MARGARET THACHER na izborima u Velikoj Britaniji 1979. i pobjedom RONALDA
REGANA u SAD-u 1981.

SAD – Ronald Reagan je prvi predsjednik projekta konzervatizma. On je smatrao daje

prevelika uloga države u ekonomiji izvor svih problema, pa je odmah krenuo mjerama
deregulacije tržištai drastičnom smanjenju poreza u korist najbogatijeg sloja društva, stvari
trebaju biti prepuštene tržištu, država se treba povući na klasične djelatnosti, socijalna država
je preskupa, država treba biti „vitka“, a ne „debela“.. Vjerovao je da će korporacije i privatni
sektor, oslobođeni poreznih opterećenja, početi bolje poslovati , da će dati bolju podlogu za
novo blagostanje i porast poreznih prihoda. To sve dovodi do većeg porasta nejednakosti, koja
se nastavlja za vrijeme Georga Busha. Iako je posljednjih 30 godina u SAD-u ostvaren
gospodarski napredak , te blagodati osjetila je tek šačica ljudi. Dakle dobitnici porasta
produktivnosti i gospodarskog razvoja najbogatiji sloj Amerikanaca (1%). U političkom
smislu došlo je do političke polarizacije i riječi „demokrat“ i „republikanac“ sve češće su
služile kao istoznačnice za LIBERAL i KONZERVATIVAC što ne znači da su te stranke
postale ekstremnije.Demokratska stranka učinila je zamjetni zaokret ulijevo u vezi s
privrednim pitanima , od socijalne pomoći do poreza, te bi se moglo reći da je CLINTON bio
veći desničar od CARTERA i NIXONA. Dok su republikanci izvršili pomak udesno, s time u
vezi dovoljno je usporediti konzervatizam BUCH s umjerenošću FORDA. BUSHOVI
prijedlozi kao ukidanje poreza na nasljedstvo vratila SAD u razdoblje prije NEWW DEALA,
a vrhunac je bio kada je htio ukinuti program socijalnog osiguranja SOCIAL SECURITY
uveden od strane ROOSVELTA.

Glavne reforme u VB su: liberalizacija tržišta, deregulacija odnosno smanjivanje državnih

prepreka u ekonomiji, privatizacija javne nabave, komodifikacija ostatka javnog sektora, novi
načini regulacije koji je zasnovan na fleksibilnosti i privremenosti (brzi rast atipičnih
poslova, rad na određeno itd.)Ona je provedena opreznije i postepeno te nastavljana i sa
slijedećim premijerom J. Majora.

Općenito neoliberalne reforme provode se vrlo diskriminirajući, prema interesima – jedna

pravila vrijede za korporacije, a druga za obične ljude (načelo socijalizam za bogate,
kapitalizam za siromašne)

26
3. NR KINA I TRŽIŠNE REFORME

a) Kada se provode tržišne reforme u Kini i pod čijim vodstvom?

Nakon Mao Ce Tunga (umro 1976) 1978. na vlast dolazi DENG XIAOPING, započinju u
Kini tržišne reforme koje su se sastojale u deregulaciji cijena i plaća, te proširenju opsega
tržišta, masovna nezaposlenost odnosno uvođenju nereguliranog kapitalizma. U Kini
vlastodršci su se suprotstavili zahtjevima za demokratske izbore i građanske slobode
(prosvjednici, radnici, studenti su zahtijevali demokratske reforme). Dakle u Kini tržišne
reforme nisu išle paralelno sa demokratskim reformama. Deng je odlučio prijeći na tzv.
KORPORATIVNU EKONOMIJU i u tome je bio radikalan te je pozvao gurua čistog
kapitalizma Miltona Friedmana. Za njega su političke slobode samo slučajnost što više
nepotrebne u usporedbi sa slobodom nepouzdane trgovine, te je ta njegova ideja savršeno se
poklapala sa vizijom Denga (tj. članovima Politbiroa) jer komunistička partija željela
ekonomiju otvoriti privatnom vlasništvu i potrošačkom mentalitetu, ali ujedno u rukama
zadržati vlast. Kineska vlast nije htjela ono što se dogodilo u Poljskoj niti oponašati modelu
SAD-u već onaj model vlasti kao u Čileu pod Pinocheom. Sloboda tržišta u Kini sljubljena s
totalitarnim političkim nadzorom koji se provodio pravom ČELIČNOM PESNICOM.

1983. Kina se otvara stranim ulagačima , te pritom smanjila zaštitu radnika (izloženi hirovima
tržišta),te uvodi mjere koje je gradsko stanovništvo dočekalo na nož: ukidanje kontrola cijena
(cijene su skočile u nebo) i nastaje zaštita na radu (mijenja se zakonodavstvo, fleksibilizacija
rada).

1988.suočeni sa masovnim nezadovoljstvom (enormna nejednakost među stanovništvom),

korumpiranost i nepotizam odustalo se od deregulacije cijena ponovno su zvali Friedmana ,
međutim očekujući „injekciju“ njegov posjet nije donijelo željene rezultate.

Trg nebeskog mira - povijesne demonstracije svjetski medij prikazali kao sukob između
idealističko nastrojenih studenata koji su zahtijevali zapadnjačku demokratsku slobodu protiv
autokratnih totalitarnih vlasti. Međutim, oni su bili izrazito protiv friedmanističke prirode tih
reformi, a to je brzina, bešćutnost i činjenica da je taj cijeli proces bio izrazito nedemokratski.

Ovo je primjer u Kini kako može funkcionirati zajedno slobodno tržite i totalitarni režim.

Međutim država provodi svoje reforme gušenjem prosvjeda. Deng (pekinški koljač) svoje
kritičare gazio pod portretom Mao Ce Tunga, a on je za svoje vrijeme kulturne revolucije
pomeo svoje protivnike. Drugim riječima Deng je novi sustav proveo putem ŠOK POKOLJA
omogućio ŠOK TERAPIJU.

b) Koje su posljedice tržišnog fundamentalizma u Kini?

Taj val reformi (fridemanovskih) Kinu je pretvorio u svjetsku manufakturu, omiljenu lokaciju
za tvornice, doslovce svih multinacionalnih korporacija na svijetu. Ni jedna druga država nije
nudila povoljnije uvjete od Kine, a to su ; niska davanja i porezi, podmitljivi službenici,,
propisi koji se odnose na okoliš daleko su blaži, gomila jeftine radne snage. Stranim
ulagačima i Partiji bila je to dobitna kombinacija. 90% kineskih milijardera su djeca

26
komunističkih funkcionara, oko 2900 stranačkih nasljednika odnosno tkz. „kraljevića“ u
rukama drže 260 milijardi dolara.Pravi zrcalni odraz korporacijske države prvotno nastale u
Čileu za vrijeme Pinocheove diktature, dakle otvoren je prolaz korporacijskih i političkih elita
koje ujedinjenim snagama uklanjaju radništvo kao organiziranu političku snagu.

4. CHILE I PRIMJENA NEOLIBERALNOG MODELA

a) Kada započinju primjene neoliberalnog modela (tkz. Čikaški kapitalizam) u

Chileu?

Na tragu prijedloga tržišnog fundamentalista Friedmana, nakon što je Allende ubijen te

uspostavljena Pinochetova diktatura 1973.god., izvršene su reforme. Ova je prilika za
Friedmana za realizaciju njegovih ideja čistog kapitalizma. Iz Čilea su dolazili studenti u
Chichago i tako stjecali osnovna znanja iz ekonomije pod vodstvom slobodnog gurua
Friedmana. Osnivale su se i podružnice u Čileu koje je financirala CIA tako da su studenti
dobili ime Chicago boys – zagovarali tržišni fundamentalizam – što znači radikalna
privatizacija, deregulacija, cijene više nisu bile pod kontrolom (inflacija). Dramatično se širila
bijeda i siromaštvo , jedino što Pinochet nije privatizirao jest rudnike bakra što je spasilo Čile.
Pošto Friedmanovi napuci nisu dali efekt Pinochet odustaje od najvećeg dijela mjera koje su
mu sugerirali Friedmanovi učenici, te ih smjenjuje sa vlasti.

b) U kojem političkom kontekstu se primjenjivao neoliberalni model?

Čile je povijesno gledajući bila stabilnija latinsko-američka zemlja. Nije bilo vojnih udara za
razliku od ostalih zemalja. Na izborima 1970 godine izabran je SALVADORE ALLENDE
socijalist, marksist ali ne revolucionar. On je kao i socijalistička vlast u zemlji nacionalizirao
rudnike bakra koji su bili u stranom vlasništvu prije svega američkih multinacionalnih
korporacija. One su uložile tijekom 50 godina oko 1 milijardi dolara, a zaradile 7 milijardi
dolara, te je Allende stavio točku na tako nešto i nacionalizirao rudnike, ali ne samo njih. To
je izazvalo bijes američkih korporacija normalno i američku administraciju (Nixon) te je CIA
režirala prevrat na čelu sa AUGUSTOM PINOCHETom 11.9.1973.To je svjesno urađeno
zbog Čileanaca kako bi im se utjerao strah u kosti, koji su bili za demokratsku vlast. Allende
ubijen te je uspostavljena Pinochetova diktatura – započinje državni teror nad državnim
narodom, eskadroni smrti 3200 ljudi pogubili, 80.000 podvrgnuti raznim torturama, 200.000
ljudi emigriralo.

5. SAD I NEW DEAL

a) Kakva je bila politička ekonomija SAD-a prije New Deala?

Amerika s početka 21. st. bila je zemlja silne imovinske i političke nejednakosti. Demokratski
sistem u Americi nije uspijevao zastupati interese većine Amerikanaca. Čimbenici koji su
novčanoj eliti omogućavali prevlast u političkom životu kako onda tako i danas imaju

26
prepoznatljive PANDANE: velika financijska nemoć populističkih političkih kandidata,
podjela amerikanaca prema zajedničkim interesima po rasnoj, etničkoj i vjerskoj pripadnosti
(WASP- pripadnici otuđene američke društvene elite), do 1960 g. nezamislivo da protestant
bude američki predsjednik,a izabran KENNEDY.

1918.-1929. Razdoblje tvrdokorne nejednakosti LUDE DVADESTE- znatni porast broja

milijardera čije bogatstvo premašuje godišnju proizvodnju 20.000 prosječnih američkih
radnika – to su tkz. baruni pljačkaši obogatili izgradnjom željeznica, industrijalci i vlasnici
tvrtki za eksploataciju nafte i ugljena (ROCKENFELER, FRICK, CARNEGIE,
FORD)Američki radnici živjeli su bijedno i u neimaštini, oni koji su ostali bez posla ili
doživjeli nesreću na radu ili ostarjeli bez da itko brine o njima čekala ih je velika oskudica.
Država nije provodila politiku preraspodjelu dohotka (socijalne beneficije, bonovi za hranu,
nema programa zdravstvenog osig. i socijalnog osig.)

b) Kakva je bila uloga sindikata u tom razdoblju?

Visoka razina nejednakosti u to doba djelomice je odraz slabe pregovaračke pozicije

radništva, naime u tom razdoblju veliki magnati uglavnom slobodno određivali nadnice i
radne uvjete isključivo na temelju uvjeta na tržištu rada, ne strahujući puno od mogućeg
organiziranog otpora. Štrajkove se u to doba često slamalo silom, najčešće angažiranjem
štrajkolomaca, a ponekad su to učinili i državni organi reda ili vojska (štrajk u Carnegievim
željeznicama). Nakon 1900. Postupno je rastao postotak radnika učlanjenih u sindikat i njihov
utjecaj koji je dosegnuo vrhunac nakon 1. Svjetskog rata. Međutim protunapad poslodavaca
prisilio je radništvo na uzmak te je potkraj 20-tih godina iznosi 17% pao na 11% kao i danas.

6. POLITIČKA EKONOMIJA SAD-a U 21. STOLJEĆU

a) Kada započinje financijska kriza u SAD-u?

Kriza je počela 2008. i bila školska lekcija iz naopakosti konzervativne ekonomske misli,
naime republikanci su se protivili bilo kakvoj regulativi jer su vjerovali u REGANOVO
GESLO: DRŽAVA NIJE RJEŠENJE ZA NAŠE PROBLEME, DRŽAVA JE PROBLEM.
Počela je hipotekarnim kreditima u SAD-u te pokazala da su tzv. Demokratska zapadna
društva bolesna i boluju od slične bolesti kao i autokratska društva (režimi) jer razni tipovi
diktatura opstaju na lažima i strogoj kontroli informacija koje dakako dolaze iz službenih
izvora. Ali i u tim demokratskim zapadnim režimima političari se služe lažima i nastoje
obmanuti javnost, kontroliraju informacije ali na suptilniji način od autokratskog režima.
Zapadni medij manipuliraju građanima time da su puni „naklapanja“ o estradi, sportu i
zvijezdama, zapadni političari isto tako obmanjivali vlastitu javnost da je moguće ostvariti
zapadnoevropsku monetarnu uniju (zajednički novac) iako svaka država vodi sama svoju
fiskalnu politiku, dakle odlučuju o visini državne potrošnje i porezima i da budućnost neće
izazvati nikakve poremećaje u njihovim ekonomijama niti će biti stradanja običnih građana.
Nije niti drugačije u SAD-u, niti njihovi političari se nisu usudili građanima reći istinu,
ponavljali su fraze „oporavak ekonomije je tu iza ugla“

26
Može se govoriti o dubinskom poremećaju, a ne o kapitalističkoj uobičajeno normalnoj
recesiji.

b) Koje su posljedice aktualne financijske krize?

Opet govorimo o poremećaju (Kondarjevljevim ciklusima 15-20god. prirodno stanje

kapitalizma) koji će zahtijevati velike žrtve kako bi se stanje popravilo, normaliziralo.
Uzroke aktualne krize kažu desni američki političari u prevelikim troškovima za mirovine i
druga socijalna davanja. Drugi vide u tome što tzv. ekonomska američka elita može kupiti
politički utjecaj i na taj način postići izmjene zakonske regulative i na takav način smanjiti
porezna opterećenja u korist najbogatijih (veći dio američke pite ide bogatima dok istodobno
srednji sloj se sve više osiromašuje) Iz toga proizlaze posljedice: 400 najbogatijih američkih
građana raspolaže bogatstvom nego njih 150 miliona drugih amerikanaca, dohodak prosječne
američke obitelji srednje klase stagnira 30 godina dok dohodak 1% najbogatijih raste do
astronomskih visina. Suočeni smo sa dramatičnim raslojavanjem zato što je politički utjecaj
postao rezerviran isključivo za pripadnike bogatog sloja. Javno mnijenje i nije javno mnijenje
nego mnijenje povlaštenog sloja (1%) kaže CHOMSKY. Valja napomenuti pokret OCCUPY
WALL STREET – rujan 2011 – prosvjedna akcija na ulicama NEW YORKA protiv vodećih
američkih banka jer prosvjednici drže odgovornim banke za naglo osiromašenje svjetskog
pučanstva i druge štete i posljedice globalne financijske krize.

KOLIKO DUGO ĆE TRAJATI OVA GLOBALNA KRIZA KAP. NAČINA ŽIVOTA?

Američki profesor političke psihologije WESTEN piše: Luk povijesti može se savijati damo
do granica pucanja. Ali kad je to savijanje započelo? - Odgovor na to može dati samo
statistika koja pokazuje kad su se i kako trendovi u zapadnom svijetu promijenili. Sve je
započelo kad i slabljenje pa onda i nestanak s povijesne scene povijesnog imperija, odnosno
socijalističkog lagera. Npr. 1978. Prosječni menadžer u velikim američkim kompanijama
zarađivao je 60 puta više od običnog radnika, no već 1995. menadžerska zarada je postala 170
puta veća. U trenutku kad je pao Berlinski zid 9/10.11.1989. NEKI SOCIOLOZI,
FILOZOFI , POLITIČARI rekli su da nestankom realsocijalizma nestaje i kapitalizam kakvog
smo do sada poznavali. Neki analitičari su rekli da će nakon bez pritiska i enormnih troškova
hladnog rata kapitalizam postati demokratskiji i humaniji, da će raspodjela novostvorenog
bogatstva biti pravednija, vjerovalo se u ideologiju ljudskih prava i svojevrsnu civilizacijsku
misiju zapada- to što se dogodilo mogli su zamisliti samo BIBLIJSKI PROROCI SUDNJEG
DANA.

7. ZATVORENE ZAJEDNICE

a) Što je zatvorena zajednica i u kojim zemljama postoje?

Taj termin označava ljude koji su se skupili zajedno u bogate dijelove predgrađa i gradove i
ponosno predstavljaju da su funkcionalno neovisni od ostatka društva. One predstavljaju
poseban privatan prostor, s vidljivo označenim granicama i osiguran od ulaska nepripadajućih
članova. Te enklave često su u rukama aristokrata ili privatnog društva. Njihovi stanari su

26
bezbrižno sigurni. Riječ je o parazitskim zajednicama unutar šire zajednice. Taj prostor nije
ograničen samo za bogate, jer isti nagon (oni su slobodni da žive među svojima, njihovo
ponašanje odražava njihove vrijednosti, ne nastoje svoju praksu „privatizacije „ dnevnog
života i ponašanja nametnuti nečlanovima izvan svojih zidina) tjera danas i afroameričke ili
židovske studente da formiraju svoje odvojene domove, da odvojeno uče ili jedu. Nalazimo ih
u SAD-u, istočni London STRATFORD CITY, V.B., drugim mjestima diljem Europe, cijeloj
Latinskoj Americi, bogatim azijskim enklavama od Singapura do Šangaja, ali i u Hrvatskoj
npr. U Zagrebu.

b) Osnovni problem zatvorenih zajednica?

Ljudi koji žive u privatnim prostorima aktivno pridonose razvodnjavanju i zapuštenosti

javnog prostora tj. oni pogoršavaju prilike koje su ih natjerale na povlačenje (zatvaranje u te
zajednice) Ako su javna dobra – javne službe, javni prostor, javni objekti obescijenjeni,
umanjena u očima građana i zamijenjena privatnim službama koje se dobivaju za gotov novac
onda GUBIMO OSJEĆAJ DA ZAJEDNIČKI INTERESI I ZAJEDNIČKE POTREBE
MORAJU ZAMJENITI PRIVATNE PREFERENCIJE I INDIVIDUALNU KORIST. ČIM
PRESTANEMO CIJENITI JAVNO VIŠE NEGO PRIVATNO UBRZO ĆE NAM BITI
JASNO ZAŠTO BISMO MORALI VIŠE CIJENITI PRAVO NEGO SILU. Ako ne cijenimo
javno dobro, ako dopustimo ili potičemo privatizaciju javnog prostora, resursa ili službi, ako
dopustimo mladim generacijama da gleda isključivo na svoje potrebe onda se ne smijemo
iznenaditi kad vidimo stalno opadanje interesa za građanski angažman – GRAĐANSKI
DEFICIT (zato kažemo i mislimo da „oni“ čine što god hoće u svakom slučaju, pa zašto
bismo mi trošili vrijeme pokušavajući utjecati na rezultat njihovih akcija) To je važno jer su i
stari Grci znali da sudjelovanje u načinu na koji se vama vlada ne samo da podiže kolektivni
osjećaj odgovornosti za stvari koje vlada radi nego i drži naše vladare poštenim i odstranjuje
autoritativno presizanje.

8. SOCIJALNA DRŽAVA

a) Što je socijalna država?

Socijalna je država ona država koja ima obvezu socijalno zbrinjavati građane, organizirati
javne službe kojima će potpomagati slojeve stanovništva koji ne bi mogli opstati bez državne
ili javne pomoći: nejake, i zato postoji policija i vojska, stare, i zato postoji tzv. socijalno
osiguranje, bolesne, i zato postoji tzv. zdravstveno osiguranje, maloljetne, za koje, pored
zaštite obitelji, postoje škole i neke druge ustanove. Što je jača "socijalna" država, to je više
takvih državnih ustanova i ministarstava. Povijesno gledajući sustav socijalne zaštite razvio se
istodobno s evolucijom radnih odnosa dajući izvjesnu sigurnost pred dramatičnim gubitkom
dohotka izazvanim nezaposlenošću , bolešću ili raznim nesrećama, odnosno socijalna država
– država blagostanja ulazi u drugo stoljeće života u vrijeme velikih napetosti i nesigurnosti. (
od Velhelminske Njemačke – BISMARK 1883 obavezno zdravstveno osiguranje socijalna
država sudjeluje u modernizaciji zapadnoevropskih država) Međutim ona je izgubljena u
novom društveno ekonomskom kontekstu od brze tranzicije postfordizma , globalizacije ili

26
amerikanizacije, promjene demografske strukture, društvenih odnosa i stvaranja
nadnacionalnih integracija. Socijalna država koju su izabrali radnici odnosno sindikat je sve
do prvog naftnog šoka 73/74 uspješno branila interese.

b) Uzroci krize socijalne države?

Uzroci socijalne krize su:

a) USPORAVANJE RASTA PRODUKTIVNOSTI, A SMIM TIME I

EKONOMSKOG RASTA ŠTO JE POVEZANO MASOVNIM PRELASKOM
RADNIKA IZ TVORNIČKOG – SEKUNDARNOG U USLUŽNI SEKTOR –
TERCIJALNI.

Prijelaz iz relativno dinamičnog tvorničkog sustava u manji tj. pružanje usluga. Stagnacija
produktivnosti u sektoru usluga – onda i ukupan pad ekonomskog rasta nakon naftnog šoka
1973/74 imaju odlučujuću ulogu u objašnjavaju aktualne krize

b) STARENJE STANOVNIŠTVA U SVIM EVROPSKIM ZEMLJAMA –

POPRIMA ZABRINJAVAJUĆE RAZMJERE

Stanovništvo razvijenih zapadnoevropskih zemalja nalazi se u procesu starenja zbog

smanjenja stopa nataliteta i zbog povećanja očekivanog životnog vijeka (zemlje OECD
60godišnjaci sa 9,4% 1960. Na 13% 1990.). To utječe na javnu potrošnju – socijalni sustav jer
se očekuje porast starijeg stanovništva na 23% 2010. – 2035. Uskoro „baby boom“ generacija
prestaje sa radom i njihove će se mirovine morati isplaćivati iz doprinosa aktivnog
stanovništva koju će činiti malobrojne generacije.( danas u RH milion i 200 tisuća
umirovljenika ,a zaposlenih milion i 300 tisuća). To je jedna od prijetnji održivosti aktualnog
režima socijalne države, a isto tako i pružanje zdravstvenih usluga.

c) DRUŠTVENE PROMJENE I NJIHOVE REPERKUSIJE NA STRUKTURU

OBITELJI

Obiteljska struktura se mijenja od tradicionalne klasične obitelji u kojoj je muškarac jedini

radnik i jedini izvor prihoda jer je žena imala zadaću obavljanja raznih usluga izvan tržišta
(odgoj djece, briga o starijim osobama kućanstva) počinje se mijenjati i dolazi do porasta
udjela žena u radnoj snazi. Proces ženske emancipacije 1960. Favorizira proces fragmentacije
obitelji koji opterećuje budžet socijalne države kako je on danas strukturiran. Najvažnija
posljedica ženske emancipacije za sustav socijalne zaštite (odgoj djece, briga za starije), zatim
druga velika promjena je opadanje nataliteta, zatim porast obitelji sa samohranim roditeljima,
smanjenje prosječne obitelji i to je sve pritisak na socijalnu državu. Pomoć se mora tražiti
izvan obitelji, a to će biti država – PROBLEM.

d) STRUKTURA PROMJENE NA TŽIŠTU

Ekonomske promjene povezane su sa tehnološkim razvojem, globalizacijom novim

zahtjevima proizvodnog sektora te predstavljaju prijetnju održavanja velikog broja postojećih

26
radnih mjesta. Osim što ta evolucija dovodi do usporavanja ekonomskog rasta stvara i još dva
problema tradicionalnog socijalnog sistema,a to su: bijeg iz industrijskog sektora – povećanje
stope nezaposlenosti ili zapošljavanje u nesigurnim i slaboplaćenim JUNKJOBS poslovima –
povećava se potreba intervencija sistema socijalne zaštite i proces globalizacije i tehnički
napredak vodi nas do postfordističkoj ekonomiji ali uz promjene koje se odnose na podjelu
odgovornosti između muškarca i ženama na poslu i kućanstvu. Posljedica jest da ne postoji
kompaktna radnička klasa koja bi branila klasični kenezijanski model socijalne države i druga
do pojave brojnih novih interesa i potreba tako da će tradicionalni sistem biti manje
prilagodljiv i neće moći odgovoriti novim zahtjevima.

Nove tehnologije smanjuju potrebu za nekvalificiranom radnom snagom, te širenjem

tercijarnog sektora implicira veću nejednakost među najamnim ranicima s točke gledišta
socijalne države.

9. NOVI JAVNI MENADŽMENT

a) Što je novi javni menadžment?

To je upravo tehnička doktrina neoliberalizma, a predstavlja odgovor na krizu socijalne

države. On je zajednički nazivnik za niz reformi javnog sektora koji se provodi niz godina u
zemljama OECD-a, zemljama u razvoju i tranzicijskim zemljama. Po tome pristupu
upravljanje u državnoj i javnoj upravi nije posebne naravi te se stoga treba inspirirati tržišnim
metodama i načinu upravljanja. Temeljna ideja je bila da se u državnoj upravi odvoji temeljno
političko odlučivanje i autonomne operativne organizacije. Krenulo se sredinom 1980.
godine, želi se eliminirati utjecaj države u obavljanju određenih djelatnosti i povećati
efikasnost javnih poduzeća, nastojalo se ograničiti ulogu države u proizvodnji i uslužnim
djelatnostima, deregulacijom tj. oslobođenjem poduzeća tereta državnih propisa i državnog
nadzora, potisnuti socijalnu državu , smanjiti ukupnu javnu potrošnju i vladine troškove,
privatizirati čitav niz djelatnosti. Čini se da prihvaćanjem neoliberalne ideologije koja je
promovirana kroz pokret novoj javnog menedžmenta zanemarena uloga javne uprave i
službenika naspram građana. Fetišiziranje tržišne ideologije kao posljedicu ima krajnje
nepovoljan položaj siromašnih i marginaliziranih dijelova populacije – postalo je zadovoljstvo
potrošača , a ne građana. Nastojeći postići efikasnost , učinkovitost sve se na promjenu
vlasništva u prvoj fazi do potpune prodaje. Eksperimentiralo se čak s mogućnošću privatnih
sudova zatvora i policijskih snaga.

b) Koje su posljedice primjene NJM?

Posljedice takve politike bila je da su javne službe i usluge građanima bitno poskupjele, a
njihova dostupnost i kvaliteta znatno umanjena. Javna poduzeća nalaze se negdje između
države i privatnih poduzeća te imaju karakteristike javnosti s jedne strane, a poduzeća sa
druge. Građani nisu samo korisnici usluga već se tretiraju kao potrošači. Primjerice
povećanjem školarina sve manje mladih iz siromašnijih slojeva su mogli studirati.

26
Posljedica je i rastuća nezaposlenost i siromaštvo.Legalizirajući ideju da su ekonomske
vrijednosti temeljne vrijednosti suvremenog društva NJM ozbiljno dovodi u pitanje
dosadašnja shvaćanja o razvoju demokracije i ljudskih prava.

10. RH I NEOLIBERALNA DOKTRINA

a) Kada počinje privatizacija javnih poduzeća u RH

U RH privatizacija javnih poduzeća započela je početkom 1990- tih uz napomenu da je

Hrvatska osamostaljenje dočekala s najboljim pretpostavkama za tranziciju koja se mogla
bezbolno obaviti, ali tu je bio rati i vlast koja nije bila na nivou povijesnog izazova. 1992.g.
osnovan je Hrvatski fond za privatizaciju HFP koji je imao zadatak provesti i dovršiti
postupak privatizacije trgovačkih društava . Privatizacija je bila nedovoljno transparentna ,
postojalo je društveno vlasništvo, imovina gdje se nije znao titular, ali su je radnici osjećali
kao svoju. Režim je tu imovinupodržavio i poklonio tajkunima (Kutle-217 poduzeća). U
Hrvatskoj je bila na djelu PIRATIZACIJA odnosno rasprodaja jeftine države imovine s
katastrofalnim i nesagledivim posljedicama tj. radi se o kleptokratskom režimu koji je
osmislio i proveo privatizaciju. Zatim su bili i MENEDŽERSKI KREDITI koje su banke
odobravale „tajkunima“prema neekonomskim kriterijima. Oni su bili pogubni za hrvatsku
privredu jer je ugroženo funkcioniranje bankarskog sustava jer nisu vraćali kredite, banke nisu
imale dobre garancije , a na kraju uslijed bankarske krize sanirane su novcem poreznih
obveznika. U hrvatskoj 90-tih uspostavljen tipični mafijaški režim s manjim prekidima koji je
sa Sanaderom opet profunkcionirao. To se nije smjelo napraviti. Hrvatska je naslijedila 2,5
milijarde USD, dug počinje rasti i iznosi 60 milijardi USD. Kada ste u takvom dužničkom
ropstvu nemate puno manevarskog prostora.

b) Koje su posljedice privatizacije?

Za ove posljedice isključivo je odgovorna politička elita. Uz mafijaški režim prihvaćen je

neoliberalni model koji je i doveo do krize u globalnim razmjerima. Posljedice privatizacije
su katastrofalne do stvaranja 200 bogatih obitelji koji će upravljati državnom, znači s jedne
strane uski sloj milijunaša,a s druge strane epidemija širenja siromaštva. Preko noći mnogi
branitelji su se vratili i ostali na ulici, nestala je sigurnost u radna mjesta, dohodak,sigurnost
života. Hrvatska je uništena, pokradena od strane mafijaša. Uništena je budućnost Hrvatske,
budućnost mladih generacija koja dolaze.

Postali smo robovi, jeftina radna snaga, na rubu siromaštva. Uništena industrija, a Hrvatska je
80-tih imala jaku industriju i izvozila puno. Poljoprivreda je bačena na koljena. Ako je suditi
na temelju takvih pogubnih iskustava nema razloga da budemo optimisti.

26