Rastko Monik

Promjene u nainu proizvodnje: globalizacija

Rastko Monik, Svetovno gospodarstvo in revolucionarna politika, Zaloba/*cf.,
Ljubljana, 2006. Prvo poglavlje, str. 7-23. Preveo: Sreko Pulig.)
Kako misliti globalizaciju?
elimo li razmiljati o globalizaciji, moramo se osloboditi dvaju mitova. Prvi govori da
je globalizacija neto novo. Drugi pak smatra da je neizbjena. Zanimljiva je logika struktura
tog dvojnog mita suvremenosti. Zajedno, onako kako mitovi djeluju u popularnoj misli,
naturaliziraju sadanja dogaanja: utapaju nas u nejasno i zato jo snanije uvjerenje kako je
globalizacija posebnost, te ujedno neminovnost nae epohe. No, ako ova dva mita negiramo,
kao to nam to nalae prosvjetiteljski refleks, dospijevamo u proturjeje: ako je naime
globalizacija ve od neko sa nama, onda se namee barem nunou onoga to je odavno
odlueno.
To nas upozorava da divlja misao informacijskog drutva nije nita manje divlja nego
li u naroda koji ne poznaju metale. Na isti nain reproducira postojee odnose. Jednako je, za
'uroenike' tih odnosa, neprimjetan eter njihova ivota i ope osvjetljenje, koje daje obrise
njihovome svijetu. 'Uroenici' naravno mogu negirati pojmovnu mreu, kroz koju filtriraju svoj
svijet, da bi iz taloga ideolokog variva razabrali neki smisao; ali tada se nau u besmislu.
elimo li izai iz mita, nije dovoljno da ga jednostavno negiramo; moramo promijeniti
misaoni horizont. A tada ve mislimo i izvan horizonta toga injeninog svijeta, kojemu
mitologija pomae da se odrava i obnavlja. Hoemo li analizirati ustroj sadanjega svijeta,
moramo ga, barem u 'mislima', ve i nadmaiti; 'objanjavanje svijeta' je revolucionarniji
postupak no to je mislio mladi Marx.
Ta revolucionarna, makar i 'samo' misaona praksa, koja uspijeva nadii horizont
mitologije, zato to je sposobna posei preko horizonta postojeega, ta praksa je eto teorija.
U teoriji nikada ne poinjemo od nule, pa je i o globalizaciji teorija ve tota rekla ak i
prije no to se pojavio sam izraz, 'globalizacija'. Razlog je jednostavan: poto je globalizacija
niz procesa koje pokree sistemska logika kapitalizma, analize kapitalizma nuno su
analizirale i to to sada nazivamo 'globalizacijom'. Teorije globalizacije imamo dakle ve od
samog poetka politike ekonomije a to znai, kako je Marx napisao, jo od kada je poela
samokritika buroaskog drutva.
Kada se oslobodimo popularnih shvaanja, za poetak moemo rei slijedee:
globalizacija proizlazi iz sistemske logike kapitalizma ili, tonije, globalizacija 'je' sama
logika kapitalizma. U tome smislu je sistemski nuna otkako postoji i sve dok traje
kapitalizam. Ba zato je u okviru te sistemske 'nunosti' mogue vie razliitih politika
globalizacije. Kroz historiju se i stvarno afirmiralo vie razliitih .politika 'globalizacije', a to
1

znai politika u okviru kapitalizma kao svjetskog sistema. Te politike nastajale su u okviru
trenutnih konjunktura, pod utjecajem najrazliitijih pobonih, lateralnih faktora, pobuda i
prepreka, i naposljetku su proizlazile iz svjesnih strategija historijskih aktera. U povijesti su se
suoavale razne politike globalizacije, ponekad su suraivale, ee su se sukobljavale
pogotovo naravno u borbama za prevlast, za hegemoniju u sistemu svjetskog kapitalizma.
Zato niti jedna pojedinana politika globalizacije nije nuna pa tako niti sada vladajua
neoliberalna politika globalizacije nije neizbjena. Stoji li da je kapitalistiki sistem ve iscrpio
sposobnost da se i dalje odrava u ravnotei, te da polako istie, onda su naravno politike
utoliko manje pod sistemskim pritiskom: manje su 'nune', tj. manje su iznuene i ujedno su
'slobodnije', tj. lake utjeu na povijesno dogaanje.
Globalizacija nije nita novo
Najprije, dakle, globalizacija nije nita novoga. Neortodoksni ekonomist Andr
Gunder Frank je sa suradnikom Barryjem Gillsom, 1993. godine izdao zbornik provokativnog
naziva: Svjetski sistem: pet stotina ili pet tisua godina? Istina, nekoliko godina ranije ve su
odgovorili da je, barem to se njih tie, svjetski sistem svjetskim, ve nekih pet tisua godina.
Ovi autori globalizaciju uope ne povezuju sa kapitalizmom.
Ali ako smo i skromniji, pa globalizaciju pripiemo kapitalizmu, moramo joj priznati
barem nekih pet stoljea. A vjerojatno ak neto vie. Ako hoete dobiti kapitalizam, na
raspolaganju morate imati nekoliko uvjeta. Jedan od tih uvjeta je da raspolaete s velikim
koliinama nevezane vrijednosti da imate velike koliine raspoloivoga 'novca', koji ete
'kapitalistiki investirati'. Te velike koliine raspoloive vrijednosti, u Evropi su nastale kao
utrak trgovine na velike udaljenosti, tonije: trgovine s Azijom. Kapitalizam uope ne bi
mogao nastati, da ve prije njega nije postojao nekakav 'svjetski sistem'.
Prema Frankovoj analizi, Evropa se u tu trgovinu na duge pruge mogla uspjeno
ukljuiti tek kada je poela tako rei 'badava' dobivati zlato i srebro iz Amerika. Pomou
robovskog rada prvotnih amerikih stanovnika, za trokove prijevoza, Evropa je jeftino
dobivala plemenite metale srebro i zlato, koje je potom u Aziji upotrebljavala kao novac.
Tako se Evropa pomou 'krvavog novca' ugnijezdila na azijskim tritima. No, tamo nije puno
znaila, sve dok nije, u drugoj polovici osamnaestog stoljea, dolo do krize istonoazijskog
privrednog podsistema. Evropa je iskoristila krizu i sada to 'evroatlantska civilizacija'
samozadovoljno naziva 'usponom Zapada'.
I socijalno - ekonomski teoretiar Giovanni Arrighi prakticira slinu vrstu humora kao i
Frank. Teoretskoj konturi suvremenoga kapitalizma dao je naslov Dugo dvadeseto stoljee, a
zapoeo ju je analizom prvog kapitalistikog akumulacijskog ciklusa, do kojega je dolo u
2

sjevernoj Italiji izmeu etrnaestog i esnaestog stoljea. I Arrighi povezuje poetak

kapitalizma sa trgovinom na velike razdaljine, kojom su se bavili sjevernotalijanski gradovi,
posebno pomorske trgovake velesile Venecija i Genova.
Kapitalistike globalizacije ne bi dakle niti bilo da ve prije kapitalizma nije bilo
prilino 'globalnog' svjetskog sistema. Taj sistem po skromnim procjenama traje ve barem
sedam stotina godina. Ali i prije toga je svijet bio povezan u sistem razmjene: samo to je
zapadna Evropa, zbog polu-tisuljetne lokalne krize, bila iz njega iskljuena, ili je u njemu bila
barem jako marginalizirana. Prvi pokuaj Evrope da se ponovo ukljui u sistem svjetskih
razmjena bio je karakteristino europski: kriarski ratovi.
Datiranja globalizacije uistinu se razlikuju, ali svim je zajedniko da obuhvaaju duga
razdoblja. Niti u jednoj ozbiljnoj analizi, globalizacija nema manje od pet stotina godina. Ali
ne samo da sama pojava nije nita novoga razmjerno stara je i svijest o njoj. Svijest o
globalizaciji stara je nekoliko stoljea, a od prvih teoretskih analiza globalizacijskih procesa
prolo je barem dva stoljea i etvrt. Adam Smith je inae vrlo eurocentrino mislio da su
najvaniji dogaaji u dotadanjoj povijesti ovjeanstva bili evropsko otkrie Amerike, te isto
tako evropsko otkrie prolaza oko Rta Dobre Nade no ipak je u okvir svoje ekonomske
teorije obuhvatio i globalizacijske procese, o kojima se izrazio prilino suvremeno:
Otkrie Amerike i otkrie prolaza za Istonu Indiju pored Rta Dobre Nade dva su
najvea i najvanija dogaaja u istoriji oveanstva. ini se da je njihova opta
tenja da budu korisni ujedinjujui u nekoj meri najudaljenije delove sveta, omoguujui
im da olakavaju meusobne potrebe, da poveavaju meusobna uivanja i da
podstiu meusobnu radinost. Meutim, za uroenike i Istone i Zapadne Indije sve
trgovake koristi koje su mogle proistei iz tih dogaaja potonule su i izgubile se u
stranim nesreama koje su one prouzrokovale. Meutim, ini se da su te nesree
proistekle pre od sluaja nego od neega to bi bilo u prirodi samih tih dogaaja. U
posebnom vremenu kad su ta otkria uinjena dogodilo se da je pretenost snaga na
strani Evropljana bila tako velika da im je omoguila da u tim udaljenim mestima
nekanjeno poine svakovrsne nepravde.1
U usporedbi sa trijeznim skepticizmom Adama Smitha, pisci devetnaestoga stoljea
izgledaju poput nepromiljenih optimista:
Buroazija je eksploatacijom svetskog trita dala kozmopolitski karakter proizvodnji
i potronji svih zemalja. Na veliku alost reakcionara, ona je izvukla nacionalno tlo
ispod nogu industrije. [] Na mesto starih potreba, zadovoljavanih domaim
proizvodima, stupaju nove koje za svoje zadovoljenje trae proizvode najdaljih
zemalja i klima. Na mesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i ogaenosti
stupa svestrani saobraaj, svestrana uzajamna zavisnost nacija. A kako je u
materijalnoj, tako je i u duhovnoj proizvodnji. Duhovni proizvodi pojedinih nacija
postaju optim dobrom. Nacionalna jednostranost i ogranienost postaju sve vie
nemogue, a iz mnogih nacionalnih i lokalnih knjievnosti stvara se svetska knjievnost.

Adam Smith, The Wealth of Nations, IV-V, Penguin, London itd., 1999, str. 209. [Srpski prevod dr. Marijana
Hanekovia, Istraivanje prirode i uzroka bogatstva naroda, Global Book, Novi Sad, 1998, str. 511.]
1

To nije napisao nekakav novodobni pristaa globalizacije to su napisali Marx i

Engels u Komunistikom manifestu2. Otuda i optimizam: na globalizaciju su gledali s
revolucionarnog stajalita, a kapitalizam je za njih bio 'progresivan' nain strukturiranja
drutva. Ta je teza dugo vremena bila prihvaena u svim marksizmima, a i ire u
revolucionarnim i antikolonijalistikim pokretima. Po tome shvaanju, kapitalizam bi djelovao
svuda jednako, svuda bi industrijalizirao, modernizirao i uspostavljao uvijete za proletersku
revoluciju.3 Sve dok nije ve spomenuti A. G. Frank svoju knjigu Kapitalizam i nerazvijenost u
Latinskoj Americi iz 1969. godine poeo rijeima: Uvjeren sam da je kapitalizam svjetski
i nacionalni, kako u prolosti, tako i u sadanjosti proizveo nerazvijenost.
Globalizacija i modernizacija
S time je doao barem u teoriji kraj mitu o modernizaciji. Bio je to kraj onoga mita
na kojemu su se temeljile revolucije dvadesetog stoljea: socijalistike i antikolonijalne
revolucije. Postalo je jasno da je formula 'elektrifikacija i vlast sovjeta', usprkos svemu, ipak
prekratka. Nije bilo dovoljno modernizirati proizvodne snage zato to proizvodne snage
djeluju u okviru svjetskoga sistema, a taj je kapitalistiki. Nije bilo dovoljno pored modernih
proizvodnih snaga revolucionirati proizvodne odnose zato to se proizvodni odnosi ne
zaustavljaju na dravnim granicama, ve su to odnosi u svjetskom sustavu koji je kapitalistiki.
Neka su tu i tamo lokalni proizvodni odnosi preuzimali 'socijalistiku' ili barem vie socijalnu
prirodu nikada nisu prestali biti nadodreeni sistemom kojemu su pripadali, a taj je bio
kapitalistiki sistem. Socijalizam u jednoj dravi je bio utopija. Bio je utopija ak i socijalizam u
cijelom bloku. Dravama realnog socijalizma nije uspjelo nita vie nego to da su razvile neku
posebnu varijantu neto vie 'socijalnoga', ali ujedno i manje demokratskog kapitalizma.
O socijalizmima dvadesetog stoljea sude danas mnogi, ali samo rijetki ih analiziraju.
Nerazdvojivo su povezani sa antikolonijalnim revolucijama. Socijalistikim pokretima
dvadesetog stoljea moramo priznati da su barem nacionalno emancipirali veinu
ovjeanstva. Takoer im treba priznati da su uveli jednakost, kakve bez njih ne bi bilo kako
u socijaldemokratskim varijantama u bogatim zemljama sredita svjetskog sistema, tako i u
socijalistikim varijantama u siromanim zemljama na periferiji sistema. U obje varijante
socijalistiki su pokreti dosegli drutvenu jednakost, kakve prije dvadesetog stoljea jo nije
bilo i borili su se protiv siromatva sa uspjehom, kakvog prije njih takoer jo nije bilo.
Ali ve u ezdesetima je postalo jasno da jednostavna lozinka 'stii i prestii' nee biti
dovoljna. U veini realnoga socijalizma bila su drutva u tome trenutku ve dugo plijen
K. Marx i F. Engels, Manifest komunistike partije, preveo Moa Pijade, BIGZ, Beograd, 1982, str. 11-12.
Taj je pogled predstavio Marx u dva teksta o buduim rezultatima britanskog gospodstva u Indiji. Za kritiku
Marxovih izvoenja, v.: Edward Said, Orijentalizam, pogl. 2/III; za kritiku Saida, v.: Aijaz Ahmad: Marx on India:
a clarification; u: In Theory, Verso, London New York, 1992.
2
3

staljinistikog termidora, a njihove vladajue kaste senilne i tupoglave. Ali ak i u tim okotalim
kamarilama tada se neto pokrenulo ako ne iz teorijskih razloga, onda svakako zbog
prijetee grmljavine tektonskih pomaka u narodnim masama od Baltika do Kineskoga mora, od
Jadrana do Beringovog prolaza
Na istoku i na zapadu kljualo je od ezdesetih do osamdesetih, i tu povijest tek e
trebati napisati. A sada znamo kako se zavrila: u suprotnosti sa nekadanjim revolucijama,
kod kojih je do restauracije dolo tek nakon prevrata, ovoga su puta stari maci sa svojim 18.
Brumairom pretekli revoluciju a svoje su narode za neobavljeni zadatak kaznili sa jo jednim
prijelaznim razdobljem, ovoga puta pod zvunim neologizmom tranzicija.
Tranzicija u centru i na periferiji: odaziv kapitalistike klase na krizu sistema
Suvie rado zaboravljamo da je 'tranzicija' poela u centru svjetskog sistema. Najprije
su govorili o 'energetskoj krizi', zatim o 'recesiji', ubrzo i o 'novoj ekonomiji' i o 'novome
svjetskom poretku'. Tranzicija je od poetka bila odgovor svjetske kapitalistike klase na krizu
sistema. Drutveno i ideoloki bila je zato skroz na skroz nazadnjaka; najprije je otpravila
socijalnu dravu u centru sistema, tek desetljee kasnije i na periferiji u realno postojeem
socijalizmu. Ideoloki je obnovila neoliberalnu doktrinu ta je kao slubena ideologija
vladajuih klasa prevladala kako u centru tako i na periferiji.
Na privrednome podruju je u osamdesetim godinama dolo do ciklike recesije,
kakve spadaju u 'normalno njihanje kapitalistikog svjetskog sistema. Recesivno ciklino
kretanje ovoga se puta povezalo sa krizom koja nije spadala u sistemsko kretanje, te ju je
izvorno prouzroila politika odluka: u sedamdesetim godinama dolo je do energetske
krize, koju je pokrenula ekonomska konsolidacija zemalja proizvoaa nafte, i ta kriza je
najprije zahvatila najvee potroae energije drave svjetskog centra. Te su, pomou
kombinacije financijskih i politikih manevara, krizu uspjeno prebrodile; i vie od toga, uspjelo
im je prenijeti ju na zemlje svjetske periferije na 'nerazvijene' zemlje. Ako jako
pojednostavimo, dogodilo se slijedee: zemlje proizvoai nafte velike su koliine 'naftnoga
novca', koji su zaradile poskupljenjem nafte, uloile u banke svjetskog centra, a ove su ga
ponudile kao zajmove perifernim ('nerazvijenim') dravama. Konani rezultat je bila 'dunika
kriza', koja je zajmoprimce dovela u privrednu i politiku ovisnost od meunarodnih financijskih
ustanova, kakve su Meunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Svjetska trgovinska
organizacija (nekadanji GATT Opi ugovor o trgovini i tarifama). Meunarodne financijske
ustanove su pomou drava centra svjetskog sistema (i uz sudjelovanje lokalnih privrednih i
politikih elita na periferiji) nametnule neoliberalni model razvoja i svjetskih odnosa, koji je
periferne i poluperiferne zemlje potisnuo u potpunu ovisnost a ona se sada ini trajnom.
5

Istovremeno sa tim ciklinim i politiko-privrednim potresima, svjetski je kapitalistiki

sistem zaao u krizu koja nije puko ciklika, ve je duboko sistemska. 4 Neoliberalna politika je
glavni odaziv s kojim se centar svjetskog sistema suoava sa krizom i pokuava sauvati
sadanji svjetski sistem, koji mu osigurava privrednu, politiku i vojnu prevlast. Ta politika ima
dvije glavne posljedice5:
1.

U razvijenom svijetu, tj. u svjetskom centru, ponovo su se poele

produbljivati drutvene razlike; zaotrile su se drutvene napetosti, mnoe se pojave

'drutvene anomije' i drutvene dezintegracije. Socijalna drava, velika tekovina
dvadesetog stoljea, posvuda se raspada.
2.

Neke do sada 'manje razvijene' zemlje, a koje su 'tehnoloki sposobne'

(tj. imaju razvijenu tehnoloku infrastrukturu promet, veze itd. i naroito obrazovanu
radnu snagu), u zadnjih su deset, petnaest godina dostigle izniman privredni razvoj i
uspjeno smanjuju zaostatak za bogatim dravama svjetskog centra. Meu te drave
strunjaci uvrtavaju Kinu, Indiju i postsocijalistike zemlje srednje Evrope. Meu njih je
prije nekih deset godina spadala i Slovenija.6
Drugi

sklop

procesa

bili

su

politiko-ideoloki

procesi.

Socijalistike

socijaldemokratske politike sile u zemljama centra nisu nale pravi odgovor na krizu svjetskog
sistema, pa su se odluile za vie ili manje drastinu neoliberalnu politiku. Pritisak sistemske
krize, koji je jo jaala antisocijalistika politika drava centra, nekoliko desetljea kasnije
prisilio je i drave realnog socijalizma da napuste dravni socijalni kapitalizam i da se
usmjere u periferni neoliberalizam.
Glavni uzrok tim prestrukturacijama jest taj to se u samome srcu proizvodnog naina
temeljito izmijenio sam radni proces: sada je materijalna proizvodnja najmanje profitabilna, u

Neki teoretiari ak su miljenja da je to konana kriza kapitalistikoga sistema, te da e doi do zamjene

svjetskog sistema oko godine 2050. Usporedi: Terence Hopkins, Immanuel Wallerstein et al., The Age of
Transition, Trajectory of the World System 1945-2025 (Doba tranzicije, Putanja svjetskog sistema 1945-2025),
Zed Books, London etc., Pluto Press Australia; 1996; Immanuel Wallerstein, Utopistike Dediina sociologije
(Utopistike naslijee sociologije) Zaloba /*cf., Ljubljana, 1999., id., Unthinking Social Science, Polity PressBlackwell, Cambridge-Oxford, 1991 (1995). Za perspektivu, koja je dodue drugaija (autor je miljenja da je
koncept kapitalizma odve grub da bi mogao objasniti svjetske procese), ali koji isto tako predvia da e u
blioj budunosti doi do temeljite promjene u svjetskom sistemu (da e prevlast ponovo preuzeti istona Azija),
cf.: Andr Gunder Frank, ReOrient. Global Economy in the Asian Age (ReOrijentacija. Globalna ekonomija u
azijsko doba), University of California Press, Bekeley etc., 1998. Za openitu raspravu o historiji kapitalistikog
svjetskog sistema, cf.: Giovanni Arrighi, The Long Twentieth Century, Money, Power, and the Origins of our Times
(Dugo dvadeseto stoljee, Novac, mo i izvori naega vremena), Verso, London-New-York, 1994 (1996).
5 Pierre-Nol Giraud, L'inegalit du monde. conomie du monde contemporain (Nejedankost svijeta. Ekonomija
suvremenog svijeta), Gallimard, Pariz, 1996; Serge Cordellier (ur.), La mondialisation au-del des mythes
(Mondijalizacija s onu stranu mitova), La Decouverte, Pariz, 1997 (novo izdanje: 2000.).
6 Karakteristino je da su najvei razvoj u zadnjih deset godina postigle Indija i Kina, koje nisu postupale po
receptima Meunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. U srednjoj Evropi to je do nedavno vrijedilo za
Sloveniju.
4

njoj su nadnice najnie, a ekoloka optereenja, iskoritavanje i zatiranje, najvei.7 Kapitalski

produktivne su financijske transakcije, obrada i proizvodnja informacija, razvoj tehnologije i
sline intelektualne i 'nematerijalne' djelatnosti. Ako u nekoj zemlji ili na nekom podruju
prevladava materijalna proizvodnja, to je sada pouzdan pokazatelj 'nerazvijenosti' tj.
podreene uloge u svjetskoj podjeli rada i poloaja iskoritavanoga partnera. U razvijenim
privredama je u pojedinim sektorima (izrazito, uzmimo, na 'mekim' podrujima raunarstva)
ve teko, ako ne i nemogue, razlikovati izmeu 'obrazovanja', 'istraivanja' i 'proizvodnog
rada'. Nisu se samo radikalno smanjili vremenski razmaci izmeu tih djelatnosti, nego su se i
nekada odvojene aktivnosti spojile u nove djelatnosti za koje je karakteristina velika
fleksibilnost, inovativnost, stvaralatvo, neortodoksni organizacijski modeli itd.
Druga strana novoga stanja je da se po cijelome svijetu, u zadnjih dvadeset, trideset
godina, poveava socijalna nejednakost i da prodire siromatvo. To je pogotovo dramatino u
zemljama centra kapitalistikog sistema, koje su u dvadesetom stoljeu razvile dravu
blagostanja, snano smanjile socijalne nejednakosti, te, barem na sjeveru i dijelom na zapadu
Evrope, uklonile siromatvo. Ti procesi su poeli u najrazvijenijim dravama (drastino u SAD i u
Velikoj Britaniji za vladavina Ronalda Reagana i Margaret Thatcher), da bi se zatim rairili po
cijeloj zapadnoj Evropi, a nakon kraja realnoga socijalizma, zahvatili i zemlje srednje i istone
Evrope, te nekadanjeg Sovjetskog Saveza. I na postsocijalistikom podruju slom drave
blagostanja je bio dramatian; siromatvo je svugdje u usponu, drutvena nejednakost se isto
tako skokovito poveava.8
Sve to povezano je sa sistemskim pokretima svjetskog kapitalistikog sistema. Cf.: Giovanni Arrighi, The Long
Twentieth Century. Money, Power, and the Origins of Our Times; Verso, London-New York, 1996. Nakon
razdoblja materijalne ekspanzije, kada je nosilac kapitalistike akumulacije proizvodnja dobara, u sistemskom
njihanju dolazi do razdoblja financijske ekspanzije, kada su nosilac akumulacije transakcije s kapitalom u
novanoj formi. Ta druga faza financijske ekspanzije najavljuje kraj sistemskoga ciklusa, pri kojemu dolazi do
ope drutvene krize i do prelaska u novi akumulacijski ciklus; u isti mah dolazi do niza s time povezanih
promjena: promjena organizacije kapitalistike proizvodnje, promjena u sistemu meunarodnih odnosa, promjena
u hegemoniji i nainu vrenja hegemonije. Upravo se zavrava jedan takav kapitalski akumulacijski ciklus, koji je
poeo sredinom 19. stoljea (za njega je bila karakteristina organizacija slobodno poduzee), to je dovelo do
nastanka transnacionalnih kompanija, a svjetski hegemon su bile SAD. Iz niza razloga, ovoga puta nije jasno hoe
li kriza zavriti kao poetak novog kapitalskog akumulacijskog ciklusa ili e doi do raspada svjetskog
kapitalistikog sistema i do prelaska u neki drugi sistem. Vie o tome cf.: G. Arrighi, op. cit; kao i: The Age of
Transition. Trajectory of the World-System, 1945-2025 (Doba tranzicije. Putanja svjetskog-sistema, 1945-2025),
coordinated by T. H. Hopkins and I. Wallerstein, Zed Books, London & New jersey; Pluto Press Australia, 1996;
Andr Gunder Frank, ReOrient. Global Economy in the Asian Age, University of california Press, barkeley etc.,
1998; Michael Hardt, Antonio Negri, Empire, Harvard UP, Cambridge, Mass.-London, VB, 2000 (slov. prijevod
Imperij, tudentska zaloba, Ljubljana, 2003.) [Vidi i hrv. prijevod Imperij, Multimedijalni institut: Arkzin, Zagreb
2003.]
8 Za ope podatke cf.: Human Development Under Transition: Summaries of the 1998 National Human Development
Reports for Europe and the CIS (Ljudski razvoj u tranziciji: saeci nacionalnih izvjetaja o ljudskom razvoju iz 1998.
za Evropu i nezavisne zemlje Commonwealtha), Regional Bureau for Europe and and the CIS, United Nations
Development Programme; United Nations Development Programme; Human Development Report for Central and
Eastern Europe and the CIS 1999. (Izvjetaj o ljudskom razvoju za Srednju i Istonu Evropu i nezavisne zemlje
Commonwealtha za 1999. g.) Za jugoistonu Evropu, ukljuivo sa Slovenijom, cf.: R. Monik, Social Change in
the Balkans (Drutvena promjena na Balkanu), Balcanis, t. 3., let. 2, Ljubljana, 2002. Za Sloveniju, cf.: Marta
Gregori, Matja Hanek, Gospodarska rast ne izboljuje lovekovega ivljenja(Privredni rast ne poboljava
ovjekov ivot); Revija Srp, godina 8, br. 37-38, Ljubljana, juni 2000. U Sloveniji su bila ta stremljenja
(poveavanje drutvene nejednakosti, irenje siromatva) do sada manje izraena nego li u drugim post7

Tranzicija na periferiji: modernizacija u ovisnost

U postsocijalistikim zemljama, na talog starih lenjinistikih floskula o industrijskom
napretku, plodno je nakalemljena vulgarna neoliberalna ekonomika i istona revolucija, koje
nije ni bilo, presahnula je u jo jednoj modernizaciji. Jo ni jedna modernizacija do sada nije
uspjela9. Iz toga se napajaju ideologije o 'neuspjenim modernizacijama', koje neuspjehe
pripisuju kulturno-civilizacijskim karakteristikama podruja ili ak svojstvima njegovih
stanovnika: 'zna se' kakav je Balkan i kakvi smo Balkanci, kako je sa Afrikancima i 'Azijatima',
to su Meksikanci i Indijanci, da o Rusiji, Kini, 'orijentalnom despotizmu', uope ne govorimo.
'Kulturalistike' ideologije, te suvremene inaice rasizma, tako ujedno nude alibi za strukturne
uinke 'modernizacije' i pospjeuju 'modernizacijske' procese, sa svim njihovim razarajuim
uincima. Jer su Balkanci, Meksikanci, Rusi, Kinezi, Arapi kulturno zaostali, treba ih jo vie
ukljuiti u svjetske privredne i kulturne tokove a poto se periferije sve bolje ukljuuju u
svjetski kapitalistiki sistem, sve su siromanije, sve vie 'zaostaju', sve manje su 'kulturne', sve
vie proizvode opasne ideologije i svojim primitivnim otporom protiv kulture i civilizacije sve
vie ugroavaju 'ovjeanstvo'.
Rezultati posljednje 'modernizacije' u postsocijalizmu su poznati: po svom
'tranzicijskom' podruju poveavaju se drutvene nejednakosti i sve je vie siromatva. Nastale
su nove eksploatatorske i parazitske klase iznikle su nove mase iskljuenih iz drutva, koji se
ne mogu prodati niti u iskoritavanje.
Tranzicijska bilanca je uistinu gorka, ali i paradoksalna: ba u tim mranim
postignuima 'tranzicija' je uspjela. Upravo u siromatvu, nejednakosti, u razbijanju drave
blagostanja postsocijalistikim zemljama je uspjelo 'stii i prestii' drave svjetskog
kapitalistikog sredita, na koje su se, po vlastitim rijeima, stvarno ugledale. Ti isti procesi
pokrenuti su naime u sredinjim zemljama ve dvadesetak godina ranije posebno u SAD i
Velikoj Britaniji, gdje su vladajui reformirani konzervativci nemilosrdno unitili otpore i
isforsirali neoliberalnu politiku. Sjetimo li se kako reimi sovjetskoga bloka za nas nisu nikada
bili nita drugo do li u populistiku retoriku preobueni konzervativci, zapravo se ne treba

socijalistikim dravama, iako je trend jasan: godine 1990. je Slovenija po drutvenoj nejednakosti pretekla
Dansku, godine 1998. pribliila se Austriji, iako je bila jo uvijek ispod prosjeka Evropske unije; godine 2002.
imalo je est drava Evropske unije manje siromatva nego Slovenija (Luksemburg, Danska, Nizozemska, vedska,
Finska, Austrija), devet pak vie. Zato to veina drutvenih nejednakosti u Sloveniji ne proizlazi iz razlika u
dohocima, ve iz rentnih i slinih odnosa, oito je da je nejednakost kod nas ve strukturna; zato je mogue
oekivati da e se, ne bude li temeljitih promjena, a to znai temeljitih zahvata u drutvenu strukturu, nejednakost
u Sloveniji u budunosti jo poveavati.
Razlog tome je sistemski: moderniziraju se periferna podruja, koja se, ba zbog svoga perifernog poloaja,
razvijaju u nerazvijenost. Teorijski uvjerljivo, paradoksalne uinke modernizacije na periferiji prvi je obradio A.
G. Frank godine 1969. u djelu Capitalism and Underdevelopment in Latin Amerika. (Kapitalizam i podrazvoj u
Junoj Americi; u Crnoj Gori prevedena mu je knjiga iz 1972, Lumpenburoazija i lumpenrazvoj u Latinskoj Americi,
CID, Podgorica 2002. op.p)
9

uditi to reformirani komunisti na Istoku nakon osamdesetdevete rade ono isto to su radili
reformirani konzervativci u vrijeme Ronalda Reagana i Margaret Thatcher.

Adam Smith komentira postsocijalizam

Jo je Adam Smith upozorio na paradoks meunarodnih razmjena. Ljudi misle,
napisao je, da su Nizozemci bogati zato to investiraju u inozemstvu. A istina je upravo
suprotna: oni investiraju u inozemstvo zato to su tako bogati. Nizozemci su imali previe
kapitala da bi ga mogli produktivno investirati samo kod kue10. Slino moemo sada rei za
tranzicijske zemlje. Naivni domoljubi boje se da e postsocijalistike zemlje postati siromane
zato to prodaju svoje banke i svoju uspjenu industriju stranom kapitalu. Istina je vjerojatno
upravo obratna: periferne zemlje moraju prodavati dobru industriju i banke 'Strancima', zato
to su ve sada suvie siromane. Tako su siromane da moraju prodati jo i ono malo
bogatstva koje moda imaju.
Kada tranzicijske zemlje rasprodaju svoje bogatstvo, ponaaju se 'sistemski': u zabludi
su samo kad oekuju da e uinci njihovoga 'sistemskog' djelovanja ba kod njih biti drugaiji
nego kod svih drugih, da e kod njih ti uinci biti 'nesistemski'. Naime, oekuju da e se 'prilivom
stranog kapitala' obogatiti: ali dok god e kapitalistiki sistem djelovati sistemski, siromani se
sigurno nee obogatiti, vrlo vjerojatno biti e sve siromaniji. U mjeri u kojoj transnacionalni
kapital u periferne zemlje uope dolazi, on dolazi sa oekivanjem da e privrediti profit,
odnosno oekuje da e sistem i dalje djelovati. Tranzicijska strategija prema tome pobija sebe
samu: biti e uspjena samo ako e sistem i dalje djelovati a ako e sistem i dalje djelovati to
nee biti dobro za tranzicijske zemlje. Tranzicijske zemlje dopustile su da budu izmanipulirane
u slijedeu alternativu: uspiju li se 'ukljuiti' u svjetski kapitalizam, to za njih nee biti dobro;
ako im 'ukljuenje' ne uspije , za njih e biti jo gore.
Tranzicijske zemlje bi naravno mogle nastaviti sa 'demokratskom revolucijom' i sa
povijesnih poloaja koje su ve ostvarile pokuati preobraziti svjetski sistem. No, domae su se
vladajue klase naalost radije na brzinu povezale sa novim kolonizatorima, zaustavile
procese preobrazbe i pretvorile se u pljakake 'elite' treega svijeta.
Kapital koji na periferiji ulau u industriju, u sreditu je sistema financijski kapital.
Poto se financijski kapital obre puno bre nego industrijski, profit koji bi trebala privrediti
periferna industrija ve je unaprijed 'potroen'. Vjerojatnost da e se on nekada vratiti tamo
gdje su ga proizveli, zato je zanemarivo malena. Zbog informacijske revolucije su kretanja
financijskog kapitala sve bra, sve vie vrijednosti u cirkulaciji je anticipirana vrijednost, koju
tek moraju ostvariti te je stoga cjelokupan sistem iznimno osjetljiv na ideoloke potrese
Holandski kapital, kae Adam Smith, toliki je da se neprestano preljeva preko ruba, u strane zemlje (The
Wealth of Nations, IV-V, Penguin, London itd., 1999, str. 216).
10

(gubitak povjerenja, pad oekivanja itd.). Posljednji slom, koji je prouzroio 'azijsku krizu', bio
je upravo takve vrste: njega su platile periferne zemlje, pogotovo Rusija, u Indoneziji je ak
pao reim
S druge strane je globalizacija zapravo opako etnocentrina: u zapadnoj Evropi
priblino polovica razmjene odvija se unutar regije; oko osamdeset posto neposrednih
investicija ulae se u razvijene zemlje, a devedesetih godina je njihov nivo openito stagnirao.
Postotak nacionalnog proizvoda, koji je iao u izvoz, u razvijenih zemalja zajedno i u zapadnoj
Evropi posebno, je godine 1992. dosegao nivo koji je imao ve godine 1913; u Japanu pak
nikada nakon Drugog svjetskog rata nije nadiao nivo koji je zemlja neprekidno dosizala
izmeu 1913. i 1938. godine.11
Periferne zemlje moraju se dakle jako truditi da se uope uguraju u sistem, koji ih
inae eksploatira. Pri tome si neutemeljeno utvaraju, kao to je, uzmimo, jasno vidljivo iz
argentinskog primjera.
Za razmiljanje: primjer Argentine12
Tko bi mislio da je Argentina zala u sadanju katastrofu zato to nije bila 'uspjena',
prevario bi se. Upravo suprotno! Zemlja je bila vrlo uspjena: prosjena stopa rasta izmeu
1991. i 1998. godine je iznosila 5% (u cijeloj Junoj Americi 3,4%). Produktivnost po
stanovniku u to je vrijeme narasla za nekih 30%. Meutim, oni koji su poveali produktivnost i
dosegli visoki stupanj rasta, od toga nisu imali nita; tonije, imali su manje od nita: prosjena
plaa u istom razdoblju je pala za 3%. Moemo naslutiti zato uspjenost nije nita pomagala:
zbog klasne fragmentacije drutva. Dnevni dohodak 6,5% najbogatijih Argentinaca trideset
puta je vei od dnevnog dohotka 14,6% najsiromanijih. Na raun vladajue klase ide jo
jedna sitnica: veinu vanjskoga duga Argentini je priskrbila vojna diktatura (1976. 1983.). U
tom razdoblju dug je narastao sa 8 milijardi dolara na 45 milijardi. Naravno, uz sistematsku
potporu i savjetodavne usluge koje je generalima nudio Meunarodni monetarni fond. Pred
kraj diktature su veliku veinu privatnoga duga nezakonito prenijeli na dravu. Demokratska
vlast mogla je 1985. osporiti taj dravi dug. No, nije to uinila. Za to se ponovo pobrinuo
Meunarodni monetarni fond. Kasnija zaduenja sluila su uglavnom za otplatu starih dugova.
Godine 2000. savezni sud u Buenos Airesu je presudio da je dug nezakonit i dokazao krivnju
meunarodnih privatnih vjerovnika, Meunarodnog monetarnog fonda i Saveznih rezervi SAD.
Argentina bi opet mogla osporiti svoj dug.

Za ta manje poznata svojstva globalizacije, cf.: La globalisation au-del des mythes, sous la direction de Serge
Cordellier, La Dcouverte, Pariz, 1997 i 2000.
12 Za podatke i analize cf.: Le monde diplomatique, mart 2002.
11

10

Zemlja je pak eljela privui i strani kapital. Da bi profiti bili u vrstoj valuti, peso su
fiksno privezali uz dolar. Zato su u periodu od 1997. do 2001. godine, cijene argentinske
robe u odnosu spram cijena brazilske robe bile udvostruile. Godine 2000. izvoz je
predstavljao samo jo 9% bruto domaeg proizvoda Argentine. Ali profiti su bili u vrstoj
valuti i domai profiteri su svoj kapital veselo odnosili iz zemlje.
Sve ukazuje na to da je Argentinu unitila pljakaka vladajua klasa naravno, uz
pomo Meunarodnog monetarnog fonda, vojske i domaega politikog sloja.
Neoliberalna globalizacija nije nita nuno
Globalizacija koju sada doivljavamo je dakle neka posebna globalizacija: ona koju
provodi neoliberalna politika SAD i Evropske unije. Njeni glavni nosioci su dvije vrste:
meunarodne ustanove, kakav je Meunarodni monetarni fond, Meunarodna trgovinska
organizacija, Svjetska banka itd.; i domae vladajue klase. Meunarodnim financijskim
ustanovama uspjelo je razbiti svako mogue organizirano suprotstavljanje. Pojedine zemlje
pred njima su nemone i u poloaju da im se ili pridrue, i dopuste se iskoritavati ili pak da
ostanu vani i potonu u smrtonosno siromatvo. Oito si niti Kina ne moe priutiti da bi ostala
izvan toga.
S druge strane, vladajue klase intenzivno kolaboriraju, te se polako stapaju u
nekakvu svjetsku parazitsku kastu. Moda je prava globalizacija u tome: u konsolidaciji
vladajuih i eksploatatorskih klasa i njihovih pomonika.
Temelji neoliberalne globalizacije su, prema tome, politiki. Nisu, dakle, nita 'nuno' i
neizbjeno: samo su rezultat klasne borbe vladajuih i eksploatatorskih klasa. Ako se
iskoritavani odupru, mogu sruiti temelje neoliberalne globalizacije i rijeiti se neoliberalizma.
Problem je, prema tome, u prvom redu politiki.
To je zapravo sasvim oito na podrujima na kojima ivimo. Periferna podruja samo
se s tekoama ukljuuju u svjetske tokove a kada se ukljue, stie ih jeftin rad, nizak
standard, jeftin drutveni okoli bez socijalne sigurnosti, bez adekvatnog ekolokog ureenja
Na tim podrujima najvaniji je nadzor nad stanovnitvom, vano je da stanovnitvo ostane
doma i ne navaljuje u razvijeni svijet, vano je jasno i vrsto razgranienje izmeu sredita i
periferije. Zato je, kao to moemo primijetiti, na periferiji sve vie granica, granice su sve
vre za ljude i sve propusnije za kapital. Kada globalizacija dolazi u svako periferno selo,
onda i svaki plot postaje nova granica.

11