dr.

Mate Kapovi Filozofski fakultet u Zagrebu

Neoliberalizam, financijska kriza i Hrvatska Neoliberalizam, kao moderna inkarnacija teorije slobodne trgovine i slobodnoga trita, poinje u razdoblju nakon 2. svjetskog rata djelovanjem Friedricha von Hayeka i njegova drutva Mont Pelerin. Primat poslije preuzima Milton Friedman i njegova ikaka ekonomska kola. Neoliberalizam je do 1970-ih bio prisutan samo u akademskim krugovima, no nakon toga se probija u stvarni svijet (iako treba voditi rauna o znaajnim razlikama neoliberalizma u teoriji i praksi), javljajui se kao odgovor na veliku krizu kejnzijanske ekonomije. Neoliberalna je politika kao eksperiment uvedena u ileu nakon to je ondje Augusto Pinochet 1973. proveo dravni udar i nametnuo krvavu diktaturu. Friedman je o tome govorio kao o ileanskom udu, iako je to bilo u potpunoj opreci tvrdnjama zastupnik neoliberalizma kako liberalizam u trgovini ide ukorak s demokracijom i drutvenim slobodama. Ulazak neoliberalizma na svjetsku scenu par excellance dogaa se pobjedom Margaret Thatcher na izborima u Velikoj Britaniji 1979. i pobjedom Ronalda Reagana u SAD-u 1981. Nakon toga se utjecaj neoliberalizma iri po itavu svijetu, u nerazvijenim zemljama pogotovo putem utjecaja programa strukturalnih prilagodbi, MMF-a i SB-a, pri em neoliberalne reforme postaju uvjetima za kreditiranje siromanih zemalja. Utjecaj se neoliberalnih ideja iri i u razvijenim zemljama, na razne naine (primjerice, glavni je razlog ulaska vedske u EU bila elja vedske poslovno-politike elite za uvoenjem neoliberalnih reformi), a konanu pobjedu odnosi padom istonoga bloka i raspadom socijalistikih reima oko 1990. Tada je, 1989, John Williamson i skovao naziv washingtonski konsenzus za standardni paket neoliberalnih reformi i tada se doista moglo initi da je Margaret Thatcher bila u pravu kada je rekla There is no alternative. 1991. je Sporazumom iz Maastrichta neoliberalizam kao doktrina institucionaliziran i u EU, a tada dolazi i do nastanka tzv. Treega puta, tj. pristanka socijaldemokracije na neoliberalizam, koji utjelovljuju Clinton, Blair, Schrder i njihovi sljedbenici kao Mbeki u JAR-u ili Cardoso u Brazilu. Tako dolazi do skretanja ljevice udesno i do nestanka prave opozicije neoliberalizmu jer se nekadanja ljevica svodi jednostavno na neoliberalizam s ljudskim licem. To objanjava injenicu da se mnogim graanima zapadnih demokracija ini da nema prave razlike izmeu politike tzv. lijevih i desnih stranaka. Sve to to rekosmo se moe primijeniti i recimo na nominalno lijevu hrvatsku stranku SDP. S vremenom utjecaj neoliberalizma kao da u nekim podrujima opada - na teorijskoj razini mu se, unutar sustava tj. unutar kapitalizma, primjerice suprotstavlja svojevrsni neokejnzijanizam tj. novi intervencionizam, koji predvodi Joseph Stiglitz, a javljaju se i drugi obraenici poput Jeffreyja Sachsa, negdanjeg neoliberalnog gurua. U praksi se odreen pad utjecaja vidi u slabljenju primjerice MMF-a (koji pokuava iskoristiti trenutnu financijsku krizu za ponovno jaanje svoje uloge), kao moda i u artikulaciji anti- tj. alterglobalistikoga pokreta nakon Seattlea 1999. iako je i taj pokret s vremenom pomalo splasnuo. No sve to ne znai puno. Neoliberalni je nain razmiljanja jo uvijek ostao ukotvljen u sve pore drutva. Neoliberalna doktrina zastupa slobodno samoregulirajue trite i trgovinu kao idealan nain organiziranja ekonomije. U praksi se, dakako, potpuna deregulacija nigdje nije mogla provesti te se neoliberalizam u praksi zapravo uvijek primjenjuje samo do odreene mjere, koliko to objektivne okolnosti doputaju (npr. koliko to doputa pritisak odozdo), a zapravo je openito pravilo bilo da se neoliberalne reforme provode vrlo diskriminacijski, prema interesima jedna pravila za velike korporacije, druga za obine ljude (to je naelo socijalizam za bogate, kapitalizam za siromane, koje se bjelodano vidi u sadanjoj financijskoj krizi), jedna pravila za bogate i mone zemlje, druga za siromane i slabe zemlje (npr. prve smiju imati subvencije

u poljoprivredi, druge ne iako se neoliberalizam u teoriji estoko protivi svakom obliku subvencije, tj. mijeanju drave u gospodarstvo), jedna pravila kad sve ide po planu, a druga kad zagusti (upravo se svako malo dogaaju nacionalizacije i dravne intervencije u gotovo svim kapitalistikim zemljama ugroenima krizom iako su u doba kad nema krize takve stvari anatema u neoliberalizmu) itd. Neoliberalnu ekonomsku politiku karakteriziraju meu ostalim deregulacija (smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje poduzetnike klime, lakeg protoka kapitala itd.) i liberalizacija (otvaranje granica, ukidanje zatitnih mjera tj. carina itd.), privatizacija (pretvorba drutvenoga i dravnoga u privatno vlasnitvo, po naelu da je privatno vlasnitvo uvijek uspjenije i bolje nego drutveno), smanjenje javne potronje i socijalne sigurnosti (npr. smanjivanje financiranja zdravstva, kolstva, poetak naplaivanja nekih usluga koje se prije nisu naplaivale kolarine na fakultetima, participacije u zdravstvu, parkiranje itd.), smanjivanje radnikih prava radi lakeg stvaranja profita (npr. pritisci na sindikate ili zabrana istih, slubeno ili neslubeno; vea fleksibilnost radne snage to zapravo znai lake otputanje radnik, poveanje rada na odreeno i sl. 1 ) itd. Kritika neoliberalizma proistjee iz onoga to je upravo reeno. Deregulacija uvelike olakava trine manipulacije i spekuliranje to moe dovesti do kriz poput trenutne, a takoer se koristi kao sredstvo smanjivanja radnikih prava i potpomaganje korporacijama i poslovnoj eliti u ostvarenju profita. Liberalizacija se koristi za ostvarivanje gospodarskih interesa pojedinih zemalja, tj. preciznije govorei njihovih korporacija, a na tetu gospodarstava slabijih zemalja (pa tako imamo apsurdnu injenicu da Meksiko, u kojem je kukuruz prvi put u povijesti kultiviran, danas tu istu kulturu uvozi iz SAD-a zahvaljui slobodnotrgovinskom sjevernoamerikom sporazumu NAFTA). Privatizacija se koristi kao sredstvo bogaenja pojedinaca na raun itavog drutva (hrvatske primjere iz ranih 1990-ih pa i poslije ne treba ni spominjati) kao i za slabljenje nacionalnih ekonomija (pri em se privatizacije koriste kao sredstvo izvlaenja golemih profita iz tih zemalja, npr. kod nas primjer HT-a, banaka itd.). O smanjenju radnikih prava i rezanju trokova u financiranju primjerice zdravstva ni ne treba posebno napominjati kakve posljedice izazivaju. Neoliberalizam se takoer kritizira i zbog zadiranja trita onamo kamo mnogi smatraju da ne bi trebalo ulaziti (primjerice u zdravstvo i kolstvo). Openito je posljedica neoliberalizma rastua nejednakost u drutvu, koju kritiari unutar sustava poput Josepha Stiglitza smatraju sluajnim nusproizvodom neoliberalizma, a drugi je, poput primjerice Davida Harveyja, tumae kao raison d'tre neoliberalizma. Ta nejednakost proistjee iz toga to u okviru neoliberalnog sustava korporacijsko-poslovnopolitika elita ostvaruje goleme profite na tetu radnik, kojima ne samo da se smanjuju prava i uvode novi nameti, nego im i zarada u pravilu stagnira ili ak pada. Neoliberalizam u pravilu pogoduje samo najviim slojevima drutva, tj. manjini, a sve to na raun veine. Da ne govorimo paualno, u Hrvatskoj, prema analizi sociologa Zorana Malenice2, elitu tj. vii sloj ini 10,000 ljudi, srednji sloj ini 600,000 ljudi, a nii sloj 2,8 milijuna ljudi. Posljedice se neoliberalizma najee opisuju jednostavnom reenicom bogati se sve vie bogate, a siromani sve vie siromae. Da je tomu tako, dokazuju brojne statistike. Primjerice, prihodi su 1% najbogatijih u SAD-u skoili s 8% 1970. na 15% 2000, a u Velikoj Britaniji s 6,5% 1982. na 13% 20003. Razlika izmeu jedne petine najbogatijih i jedne petine najsiromanijih na svijetu je 1960. bila 30 : 1, 1990. 60 : 1, a 1997. 74 : 14. 1996. je 358 najbogatijih imalo jednaku imovinu kao 45% najsiromanijih, tj. kao 2,3 milijarde ljudi, a 1998. je troje

U Hrvatskoj je tako u 2005. samo 17% novouposlenih radnika dobilo stalan posao (Vlado Puljiz, Neoliberalizam i socijalna drava, u: D. Vidovi & D. Paukovi (ur.), Globalizacija i neoliberalizam. Refleksije na hrvatsko drutvo 2006: 128). 2 Ogledi o hrvatskom drutvu: Prilog sociologiji hrvatskog drutva, Tehnika knjiga/Golden marketing 2007. 3 David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, Oxford University Press 2005: 16, 17. 4 Isto, str. 19.

najbogatijih imalo vie imovine od 600 milijuna najsiromanijih5. Udio je plaa radnika u BDP-u u zemljama lanicama G7 prema MMF-u od 1983. do 2006. pao za 5,8%, u Europi prema Europskoj komisiji za 8,6%, a u Francuskoj za ak 9,3%6. To da neoliberalizam, tj. politika koja trenutno prevladava gotovo posvuda na kugli zemaljskoj, svugdje sa svojim posebnim lokalnim obiljejima, odnosno u skladu s lokalnim uvjetima i zadanostima, openito ne radi u korist veine, nego u korist manjine koja je na gospodarsko-politikom vrhu, nije nikakva teorija zavjere. Osim to se to moe vidjeti vrlo lako u praksi, pogledate li to se dogaa primjerice u Hrvatskoj, takve tvrdnje moete nai i primjerice u UN-ovim izvjetajima ili, kao kuriozitet, ak i u turistikim vodiima Lonely Planet-a (gdje se o tome, dakako, govori na vrlo praktinoj razini). Osim toga, takve tvrdnje su vrlo dobro potkrijepljene i statistiki, kao to vidjesmo. Neoliberalizam je, u svakom sluaju, osim to je drutveno potpuno neosjetljiv i destruktivan, i, isto ekonomski gledajui, posve neefikasan. Neoliberalna je doktrina doista omoguila velike profite kapitalistikoj eliti, a sve to na raun radnitva, no nikakve velike efikasnosti nije postigla. Gospodarski rast u doba neoliberalizma nije uspio nadmaiti ak ni razdoblje krize kejnzijanskog kompromisa u 1970-ima, usp. npr. za Francusku prosjeni godinji rast od 4,10% u 1970-ima prema 1,72% u 1990-ima7. U 1970-ima je dolo do velike krize u kapitalist ikim zemljama, odnosno do krize tadanje prevladavajue ekonomske prakse kejnzijanizma. Tu je, meu ostalim, posrijedi bila i kriza akumulacije kapitala razina je profita u realnoj ekonomiji postala toliko niska zbog razvoja konkurentnosti i vika proizvodnih kapaciteta da je to dovelo do neoliberalne kontrarevolucije i samim time do kraja kejnzijanskog kompromisa. Nain da stopa profita ponovno poraste bio je, meu ostalim, pritisak na realne plae radnitva i njihova prava (tj. smanjivanje trokova u tom segmentu, to onda poveava profit kapitalista), bijeg iz realne, proizvodne ekonomije u financijsku ekonomiju tj. spekulacije (gdje je mogunost zarade bila bra i vea) te seljenje proizvodnje u trei svijet s jeftinijom radnom snagom i manje propisa (primjerice ekolokih) koji takoer iziskuju trokove. U tri su desetljea neoliberalizma realne plae radnika, primjerice u SAD-u, stagnirale, za razliku od golemih profita kapitalist8 unato sporu rastu ekonomije. No stagniranje realnih radnikih plaa vodi i do smanjene kupovne moi, to onda dovodi do pada potranje tj. do smanjivanje potronje. A bez potranje nema ni proizvodnje to onda dovodi do krize realne ekonomije. Da bi se taj problem razrijeio kako ne poveavati realne plae, ali ipak ne unititi kupovnu mo stanovnitva - dolazi do uvlaenja radnitva u potronju na dug. Tako se financira potranja unato stagniranju realnih plaa, a takoer se i ubiru kamate na kredite. Dvije muhe jednim udarcem. Krediti se onda raunaju kao sigurna zarada, tj. rauna se unaprijed na njihovu otplatu te se na osnovi tih kredita rade daljnji krediti i zaduivanja itd. Meutim, zaduivanje, kao ni rast mjehura, ne moe ii u nedogled. Kao to smo vidjeli u sluaju pucanja nekretninskoga mjehura koji se je u Americi napuhavao od poetka ovog stoljea, ljudi vie ne mogu otplaivati svoje kredite (rije je o tzv. sub-prime kreditima, tj. nepouzdanim kreditima, kreditima danim ljudima koji si ih zapravo ne mogu priutiti, a sve u svrhu osiguravanja to veeg profita) i dolazi do krize. S obzirom da je rije o vrlo umreenom sustavu, financijska se kriza iz SAD-a prenosi i u druge zemlje. Banke se i druge privatne kompanije nacionaliziraju da bi ih se spasilo (jer su
5 6

United Nations Development Program, Human Development Report 1996/2 i 1999/3. Le monde diplomatique, sijeanj 2008. 7 G. Dumnil, D. Lvy, "The Neoliberal (Counter)Revolution", 2005, u: Saad Filho A., Johnson D. (ur.), Neoliberalism. A Critical Reader, Pluto Press : London, str. 16. 8 Rijeima Alana Greenspana (Le monde diplomatique, sijeanj 2008.): "oekivao sam i jo uvijek oekujem da e doi do normalizacije u razdiobi profita i plaa" jer je "udio plaa u dodanoj vrijednosti n a najnioj razini u povijesti, dok se s druge strane produktivnost stalno poboljava." Taj "jaz izmeu slabog porasta plaa i najvieg profita tvrtki u povijesti poveava strah i odbojnosti, u Sjedinjenim Dravama kao i drugdje, prema kapitalizmu i tritu".

prevelike da propadnu) ili se u njih jednostavno prelijevaju javna sredstva bez praktiki ikakvih dodatnih uvjeta, svjetske voe poput Nicolasa Sarkozyja otvoreno govore o potrebi za novim svjetskim ekonomskim ustrojem, a dojueranji zagrieni neoliberali priznaju da je do krize dolo zbog nedostatka regulacije, inae tabua u neoliberalnoj ideologiji. Nairoko se poziva na povjerenje u sustav i na potrebu da se sustav ouva. Ipak, javljaju se i sumnje. Obini ljudi se pitaju zato se spaava one koji novaca imaju i koji su krizu i uzrokovali svojom pohlepom, dok sve vie ljudi primjerice u SAD-u dobivaju otkaze i ostaju bez svojih stanova. U Ugandi se primjerice pitaju kako to da zapadne zemlje sad interveniraju da bi spasile svoje banke dok to isto nisu njima dopustili kada je prijetila propast njihovoj najveoj banci. Stidljivo se, ak i u mainstream medijima, opet spominje Marx te se javljaju ak i sumnje u sustav kao takav. Kako e izgledati novi svjetski poredak koji se najavljuje (i hoe li ga uope biti), jo nije jasno, ali nekako je teko vjerovati u to da e njegovi ciljevi, za razliku od sredstava, biti razliiti9.

Da je neoliberalna praksa bar u Hrvatskoj krajem 2008. jo itekako iva, vidi se ponajprije po trima stvarima: ne odustaje se od privatizacije brodogradilit po diktatu EU; nastavlja se poveanje namet i privatizaciju u zdravstvu te se, koristei klasinu doktrinu oka (Naomi Klein, Doktrina oka, VBZ, Zagreb 2008), najavljuje zamrzavanje pla u 2009.