Studija slučaja na temu:

“Era upravljanja globalizacije i kapitalizma“

Predmetni profesor:
Đukanović dr Slaviša

Predmetni asistent: Student:

Vesna Futo Vukdelija Marija Živanović
2019/000046

Novi Sad, 2020. Godine

UVOD

Kao i o većini socioloških pojmova i o globalizaciji postoje brojne kontroverze i teorijska

neslaganje, počev od same definicije,zatim tumačenja njenog sprovođenja, pa sve do ocjene
njenog značaja u savremenosti i procenama mogućih uticaja na budući društveni život. Nju je sve
lakše dokazati, posebno u uslovima savremenih tehnoloških, a naročito
telekomunikacionih,saobraćajnih i medijskih promjena. Svijet postaje sve manji, udaljenosti sve
bliže, komunikacija sve lakša i jeftinija, državne granice sve mekše, razni standardi sve
univerzalniji i još je mnogo drugih primjera o globalizaciji na djelu. Kada je riječ o nepoželjnosti
globalizacije , misli se na sve one situacije u kojima se pojedinci, grupe i države osjećaju oštećeni
ili zakinuti u ostvarenju nekog svog suverenog prava, ili su primorani da čine nešto neželjeno i
protiv svog nacionlnog i državnog interesa. Kada govorimo o globalizaciji i kapitalizmu, obično
su njihova djelovanja prikazana kao ona koja djeluju s tendencijom razaranja tradicionalnih i
društvenih granica, šireći se preko određenih teritorija i obuhvaćajući uvijek novo stanovništvo
unutar vlastitih procesa.
SADRŽAJ:

1.ERA GLOBALIZACIJE................................................................................................4

1.1.Dimenzije globalizacije................................................................................................6

1.2. Posljedice globalizacije...............................................................................................7

2. ERA KAPITALIZMA....................................................................................................8

2.1.Kapitaistički mehanizmi privređivanja......................................................................9

2.2. Era mega-kapitalizma.................................................................................................10

1. ERA GLOBALIZACIJE

Globalizacija predstavlja proces sve većeg prožimanja i povezivanja različizih država, njihovih
privreda, kultura,pravnih poredaka, obrazovnih sistema, medijskog prostora,bezbjednosnih
sistema, sistema ekološke zaštite i mnogih drugih sfera života. Nakon rušenja berlinskog zida
1989. godine i kasnijeg promovisanja ideologije novog svjetskog poretka, globalizacija je postala
omiljena reč koju mnogi zarad svojih interesa i ciljeva često koriste, ili zloupotrebljavaju.

Za funkcionaliste, globalizacija predstavlja moderan razvojni proces objektivno sve veće

međusobne ekonomske, političke, kulturne i svake druge povezanosti savremenog sveta, koja je
omogućena najnovijom informatičkom tehnologijom.

Za pojedine globalizacija je „novi ideološki mit“ iza kojeg se, kako bi marksisti rekli, kriju stari
imperijalistički interesi, namere i ciljevi, a i sredstva koja se koriste ista su kao i ranije: vojna sila,
ekonomske blokade, politički pritisci, agresivna propaganda i raznorazna manipulacija
pojedincima, grupama, malim i siromašnim narodima i državama.

Slikovit prikaz globalizacije

Iako se pojam globalizacije čini vrlo modernim, počeci globalizacije sežu još u XIX vek. Autori
često govore o tri velike ere globalizacije:

 prva velika era (od 1866. i postavljanja velikog transatlantskog kabla, do početka Prvog
svetskog rata) – nastala zahvaljujući padu cena transporta, pojavi parobroda i železnice;
Nacije koje su imale najviše uspeha u ovoj eri globalizacije su gotovo sve
zapadnoevropske nacije, poneke sa periferije evropskog kontinenta i nekoliko
prekookeanskih izdanaka evropskih država, kao što su Amerika i Okeanija. Nejednakosti
 među tim državama su se tokom prve ere globalizacije umanjile, a protok dobara,
kapitala i radne snage odvijao se slobodnije nego ikada.

 druga velika era (od 1945. do 2000.) – pad cena računara, računarske opreme i
telekomunikacija; Nakon Drugog svetskog rata glavni pokretači globalizacije bili su
međunarodni trgovinski ugovori i institucije poput MMF-a, koje su delovale u pravcu
uklanjanja trgovinskih barijera.
 treća velika era (traje i danas) – širenje upotrebe računara, novih računarskih softvera i
masovna upotreba savremenih načina komuniciranja (Skype, Facebook, video-link i
slično). Treću eru globalizacije karakteriše sve veća međuzavisnost nacionalnih
ekonomija sa svetskom privredom. Zemlje u svetu su povezane u mrežu ekonomskih,
socijalnih i političkih veza. Pretpostavke svetske povezanosti se zasnivaju na tezi koju su
nametnule razvijene zemlje da se dalji racionalni razvoj privrede može ostvariti na
osnovu oštrijih kriterijuma poslovanja i gde su velike multinacionalne kompanije osnova
i nosioci povezivanja. Uslov za globalizaciju je internacionalizacija svetske proizvodnje i
trgovine, a svemu ovome doprinosi i masovni razvoj informacionih tehnologija,
savremnih načina komuniciranja, ali i masovna upotreba računara i interneta.

Kao što smo do sada imali priliku uvidjeti, gotovo svi procesi koji ujedinjuju narode svijeta u
naizgled jedinstveno globalno društvo nalaze se unutar okvira termina globalizacije. Budući da u
ovom slučaju govorimo o procesima, tada globalizaciju kao takvu smatramo višedimenzionalnim
fenomenom te njene učinke možemo promatrati kroz multidisciplinaran spektar mogućnosti.
Učinci globalizacije unutar ekonomije u velikoj se mjeri odnose na ekspanziju kapitalističkih
trgovinskih odnosa, međunarodnu ekonomiju te relacije proizašle iz globalnih politika. Međutim
dok primjerice problematizuju uniformizaciju i standardizaciju društva, istorija dovodi u pitanje
prikaze svjetske istorije i tomu slično. Dakle vodeći se idejom multidisciplinarnosti, globalizaciju
možemo razumjeti poput sinteze višestrukih pristupa. Činjenica da su gotovo svi problemi
svjetskih razmjera danas shvaćeni kao globalni problemi koji se ponajviše odnose na
komunikacije, publicitet, pitanje privatnosti, tehnologije, financije i ekonomsku razmjenu dobara,
afirmira postavku suživota mnogih znanstvenih disciplina uključenih u proučavanje učinaka
procesa globalizacije. Gotovo je svaka nit ljudskog djelovanja protkana učincima procesa
globalizacije koji kao takvi ne djeluju isključivo samo unutar granica jedne države, već sada
govorimo o svjetskoj/globalnoj razini. Tehnoglobalizam, globalno civilno društvo, globalno
zagađenje i tomu slično samo su neki od primjera globalnih problema s kojima se susreću svi
žitelji globalnog sela – svijeta u kojem konstantne promjene te procesi restruktuiranja političke i
ekonomske stvarnosti rezultiraju nastajanjem novih socijalnih sastava društvene nauke.
1.1. Dimenzije globalizacije

Postoji nekoliko dimenzija globalizacije, ali se mora odmah na početku napomenuti da su

svi ovi segmenti (dimenzije) globalizacije međusobno povezani (slika 1).

slika 1.

Problem zagađenja životne sredine ne može se sagledati odvojeno od politike i

ekonomije. Zagrevanje zemljine atmosfere, problem ozonskih rupa, zagađenje životne
okoline, seča šuma, slikovito prikazuju jednu od dimenzija globalizacije koja je povezana
upravo sakonstantnim razvojem modernog društva. S druge strane, velika povezanost
zemalja Severne Amerike, zapadne Evrope i jugoistočne Azije ogledana u njihovim
zajedničkim društvenim, političkim i ekonomskim interesima, podrazumeva da države
više nisu izolovane, već da su, naprotiv, sada međusobno povezane.
Setimo se samo ekonomske krize u drugoj polovini 90-tih godina, čiji je uzrok nastao u
jugoistočnoj Aziji, a posledice su se osetile i u industrijskim državama. Tako, danas kada
dođe do porasta cena naftnih derivata na svetskom tržištu, to utiče i na porast cena goriva
i u Srbiji. Odavde zaključujemo da je ekonomski aspekt globalizacije itekako izražen u
današnjem svetu.
Ista situacija je i sa politikom, s obzirom da se većina političkih pitanja rešava na
globalnom nivou. Države su u svetu industrijskih zemalja postale društveni akteri na
globalnoj političkoj sceni. Dolazi i do novih kulturnih identifikatora, odnosno uticaja,
kako neki kažu, zapadne kulture i kulturnih obeležja na današnje svetske države, i upravo
integrisanje tih novih kulturnih identifikatora u kulturna obeležja zasebnih država.
1.2.Posljedice globalizacije

Pobornici globalizacije smatraju da je cilj globalizacije da se države u svetu međusobno

zbliže i integrišu, dok, sa druge strane, protivnici smatraju da globalizacija služi kao
sredstvo Zapada da nametne okove slabo razvijenim zemljama i održi svoj primat u svetu.
Teorija o primatu Zapada, smatraju neki sociolozi, danas je i više nego očigledna, a još i
smatraju da se na taj način pokušava erozija malih nacionalnih država kroz sistem
„uništim ti privredu, da bih ti posle dao hleb na kašicicu“( slika 2.)

Slika 2. Posljedice globalizacije

Veliki problem i pretnja svetskoj ekogologiji dolazi iz industrijski nerazvijenih zemalja,

koje nemaju izraženu ekološku svest i organizacije koje bi štitile njihovu prirodnu
sredinu, kao što je to slučaj na Zapadu, jer sa sobom donose prljavu i zastarelu
tehnologiju. Takve zemlje neretko pribegavaju potezima da takvu tehnologiju iskoriste do
kraja, jer ne žele da ulažu u ekološke procese. Time truju generacije koje dolaze i dovode
u pitanje i sam opstanak svog naroda. Osetan je i sve veći jaz između bogatih i
siromašnih. Veliki je broj milionera koji stiču enormnu moć i uticaj kroz novac, pa ih
zahvaljujući tome više nije moguće kontrolisati, te na taj način sebi stvaraju opštu
strukturu podređenosti u svetu.
2. ERA KAPITALIZMA

Kapitalizam je dinamični oblik ekonomske djelatnosti koji se stalno razvija. Ugrađen je u temelje
moderne civilizacije s prvotnim ciljem da beskonačno uvećava proizvodnju i potrošnju dobara i
usluga. Taj je rast povezan sa naučnim i tehničkim razvojem, koji pak omogućuje povećavanje
efikasnosti proizvodnog aparata, širenje potrošnje po sve nižim relativnim cijenama na sve širi
krug potrošača.

Rast globalnog kapitalističkog sustava tvori sustav mreža međunarodnih financijskih tokova i
multinacionalnih kapitalističkih proizvodnji. Kada spomenemo rast obično se pomisli na progres
i napredak unutar pojedine dimenzije djelovanja. Međutim, kada govorimo o rastu kapitalizma,
koje posljedice to ima na društvo? Kapitalizam kao takav ukida rad – nezaposlenost više nije
liminalan prostor, on sada postaje središtem aktualnih zbivanja. No, informacijska era globalnog
kapitalizma uspostavljuje novi zakon produktivnosti – obrazovani i globalno razmjenjivi ljudi
posjeduju mogućnost proizvodnje velike količine dobara i usluga. Dakle, gospodarski rast ne
vodi prema razgradnji nezaposlenosti, već razgradnji radnih mjesta. Primjerice Solowljev
neoklasični model kaže da pojava velikog broja novih tehnologija uzrokuje pad proizvodnosti
rada što se uvođenjem Romerovog matematičkog formalizma pokazalo netočnim.

Prema Stojanovu (2012., str. 200), kapitalizam pokreće želja za što većim profitom: unutrašnji
mehanizmi koji omogućavaju stvaranje profita i njegovu realizaciju jest razlika između plaćenog
i neplaćenog rada radnika. Za neoklasične teoretičare rad ne stvara novu vrijednost i višak
vrijednosti – profit, već vodilja neoklasičnih teorija počiva na razlici između nominalne i realne
nadnice koja omogućuje prosperitet. Razlika između nominalne i realne nadnice korespondira
razlici između neplaćenog i plaćenog rada radnika. Međutim u trenutku kada udio plaćenog rada
toliko premaši određene granice, profit postaje destimulativan što dovodi do smirenja
investicijskih aktivnosti, odnosno do sloma gospodarstva. Kapitalizam kao takav donosi jednu
novu vrstu društvenog ugovora koji kreira nove mreže svjetskog gospodarstva.

2.1.Kapitalistički mehanizmi privređivanja

Prilikom razmatranja kapitalističkog načina proizvodnje ključno je razlikovati vrijednost
robe i cijenu koštanja. Kapitalistički sastav proizvodnje ne djeluje s tendencijom
povećanja upotrebnih vrijednosti, već mu je krajnji cilj profit. Globalizacija kapitala jeste
proizvod globalne konfiguracije oslonjene na internacionalizovanje kapitala što bi značilo
da je globalizacija finansijsku dimenziju zahvatila više nego ostala područja gospodarskih
aktivnosti. Integracija međunarodnih tržišta prouzročila je otvaranje nacionalnih tržišta i
delokalizaciju kapitala. Kapital je velikim djelom koncentrisan na visokorazvijene zemlje
koje putem transakcija kapitala utiču na progres razvoja svjetske ekonomije. Ovakva
raspodjela kapitala je diskutabilna s obzirom na to da problematizuje sve aktualnija
pitanja o jednakosti, nezavisnosti i zaduženosti zemalja svijeta. Sljedeća komponenta
odnosi se na Marxov dinamični ekonomski mehanizam i profitnu stopu koja predstavlja
odnos viška vrijednosti prema uloženom kapitalu. Profitna stopa je krucijalna u procesu
reprodukcije, u trenutku kada kapitalista u procesu portfelj selekcije3 odlučuje o
budućnosti kapitala kojeg posjeduje. Kada kamatna stopa kao dio faze privrednog uspona
dostigne profitnu stopu, tada se rađa takozvani kapitalistički komunizam. Kapitalisti zato
sada kapital doživljava kao novčani kapital, međutim on tada mora djelovati s oprezom
jer u slučaju prevelike proizvodnje za vlasnike industrijskog kapitala moguće su mnoge
komplikacije prilikom plasmana dobara. Sljedeća odrednica Marxovog ekonomskog
mehanizma problematizuje proces određivanja cijena proizvodnje – odnosno proces
formiranja prosječne profitne stope te proces transformianja robnih vrijednosti u cijenu
proizvodnje. Nadalje, cijena proizvodnje formirana je rezultatom prosjeka različitih
profitnih stopa različitih oblasti proizvodnje gdje se taj prosijek doda cijenama koštanja
različitih oblasti proizvodnje .
Kada promatramo kapitalističke načine privređivanja, tada prema Marxu moramo
razlikovati indvidualnu i tržišnu vrijednost roba. Dakle, ukoliko bi tržišna cijena istih roba
odgovarala tržišnoj cijeni, prodavači moraju vršiti pritisak jedan na drugoga sve dok
tržište ne postane povoljno da se na njega plasira ona količina roba, za koju je društvo
voljno platiti tržišnu cijenu određenog proizvoda. Međutim, Marx drži da roba mora
zadovoljiti neku od potreba društva ukoliko želi opstati na tržištu, na šta se nadovezuje
individualna vrijednost robe koja se mora podudarati sa njenom društvenom vrijednošću.
Individualni rad stoga postaje društveno priznat kada proizvedena roba zadovolji
određenu društvenu potrebu i naiđe na platežno sposobnu potražnju. Međutim robna masa
prema Marxu zadovoljava određenu potrebu u pripadajućem joj društvenom obujmu. S
obzirom na veću ili manju potražnju mogu nastati odstupanja tržišne cijene od tržišne
vrijednosti. Dakle, ako rad utrošen u proizvodnju neke robe odgovara društvenoj potrebi
za tom robom, tada masa proizvedene robe zadovoljava razmjerima uobičajene
reprodukcije te će se roba prodavati po uspostavljenoj tržišnoj vrijednosti. No kapitalista
biva bačen u nepovoljan položaj kada govorimo o oportunitetnim troškovima kapitala,
koji ga prisiljavaju na borbu za smanjenje cijena koštanja. S ciljem povećanja svog
profita, kapitalist ulaže u tehnološke inovacije, čime takođe utiče i na opadanje profitne
 stope. Kapital tada vodi ka višoj razini produktivnosti rada gdje kapitalisti teže ostvariti
što veću ukupnu masu viška rada. Stoga, osvrnemo li se na Romerov matematički
formalizam, možemo uvidjeti i na ovom primjeru kako on uistinu “drži vodu”. Naime,
kapitalizam iz svoje mašinerije ne izbacuje radnike, štoviše on posredstvom tehnološkog
progresa akumulira još više radne snage. Iako ova teorija budi optimizam, slučaj izražene
potrošnje radničke klase prisutan je pred krizu, što dovodi do pitanja – označava li
kapitalizam put u bolje sutra ili označava mogućnost sloma kapitalističkog sastava
privređivanja? Pred ekonomskom naukom stoje mnoga pitanja, međutim ne treba trčati
pred rudu već će vrijeme pokazati relane učinke aktualnih procesa.

2.2. Era mega-kapitalizma

Multinacionalni trendovi nametnuli su nove forme te nove industrijske mehanizme
poslovanja. Delokalizacija i eksponencijalno jačanje ekonomije svjetski razvijenih
zemalja prouzročile su globalne nejednakosti, redefinirani su društveni odnosi
posredstvom korištenja suvremenih komunikacijskih kanala i tehnologija te su to samo
neki od prethodno elaboriranih nusproizvoda globalnih procesa, koji nagovještaju jedno
novo razdoblje – uvode nas u eru mega-kapitalizma.
Tijek suvremenih ekonomskih odnosa uvjetovan je od strane modela glavnih aktera
multinacionalnih konfiguracija. Međutim, promotrimo li genezu ekonomskog svijeta, nije
li uvijek bilo tako? Interesi određene klike su bez presedana djelovali pod krinkom
aktivnosti koju neki smatraju iluzornom ili čak to djelovanje tumače putem teorija
zavjere. Nebitno kojoj strani naše mišljenje “pripada”, no s ekonomskog gledišta
promatrano – svima nama je cilj profit jer on nam osigurava jelo na stolu. Čovjek je prije
svega biološko biće koje kada zadovolji elementarne potrebe kao što su hrana i voda
može djelovati u skladu sa svojim mentalnim mogućnostima. Nekada je generalno
promatrano, ljudski život bio obilježen sakupljačkim načinom života, gdje bi lov
predstavljao primjerice današnji rad u tvornicama. Sredstva putem kojih dolazimo do
elementarnih zadovoljenja tijekom povijesti su mijenjana, međutim cilj nesumnjivo uvijek
ostaje isti. Što nam mega-kapitalizam donosi možemo tek pretpostavljati. Bliska
budućnost će biti determinirana njegovim artefaktima kojih možda niti nećemo biti
svjesni da su postali dijelom naših svakodnevnica.

ZAKLJUČAK:
U sadašnjim uslovima, može se zaključiti, manje dolaze do izražaja pozitivne, a više negativne
dimenzije globalizacije. To se naročito manifestuje na planu produbljivanja jaza između
razvijenih i nerazvijenih zemalja, što vodi ka stvaranju „svetskog društva rizika“. U takvim
okolnostima mnoge zemlje, kojima je najviše potrebna korist od globalizacije, u opasnosti su da
budu potpuno marginalizovane. Shodno tome, globalizacija izbacuje na površinu mnoga pitanja,
poput: da li se ovde radi o postepenom ostvarivanju ekonomskog blagostanja ili je reč o
globalizaciji siromaštva; da li globalizacija vodi međusobnom obogaćivanju ili poništavanju
kultura; da li se globalizacija kreće ka globalnoj demokratiji ili autoritarnoj svetskoj državi; da li
se globalizacija kreće ka miru ili ratu; da li se ona kreće ka očuvanju prirode ili njenom razaranju
i ekološkoj katastofi i dr. procesi globalizacije i modernizacije doveli su do diskutabilne
neovisnosti i fleksibilnosti pojedinca. Fraza stvaranje vlastitog života uokviruje esenciju trenda
individualizacije koja djeluje s ciljem unficiranja svijeta. Masovni mediji, informacijska
tehnologija, te kulturalna industrija pretpostavljaju sve veću prisutnost u svakodnevnom životu.
Maskirana kretnja prema individualizmu, autonomiji, slobodi i mobilnosti postaje sve izraženija,
no jačanjem globalizacijiskih tendencija ovo će postati u tolikoj mjeri očiti fenomeni, da ih zbog
toga više nećemo propitivati već ćemo s lakoćom uroniti u zamku 21. stoljeća.

Kapitalistički način privređivanja i življenja dosegli su respektabilnu razinu, toliku da bi se

gotovo mogla osnovati religija kapitalizma. Međutim, držimo da je sakralna dimenzija
kapitalizma začeta onog trenutka kada je Eva posegnula za ključnom jabukom. Cilj
kapitalističkog djelovanja ne egzistira u zadovoljenju čovjekovih želja, već kao takav on ima
tendenciju stvaranja novih želja čime čovjeka uvodi u klopku suvremene fantazme.

LITERATURA:
 Malagurski, B. (2011): Težina lanaca [FILM], Malagurski Cinema Production, Beograd
 Prof. dr Slobodan Pokrajac (2009): UVOD U SOCIOLOGIJU, Proleter ,Bečej
 dr Miloš Marjanović- dr Slobodanka Marković: OSNOVI SOCIOLOGIJE,Univerzitet u
Novom Sadu, Prirodno-matematički fakultet, Novi Sad
 Dušan Bogdanović, Milovan Vuković, GLOBALIZACIJA – DVE STRANE
MODERNOG DRUŠTVA, Inženjerski menadžment 1 (1) (2015) 30-41 Studentski
časopis za teoriju i praksu menadžmenta, Univerzitet u Beogradu, Tehnički fakultet u
Boru