POJAVA NACIJE U KONTEKSTU IMPERIALIZMA

U odnosu na prethodna stoljeća u kojima su najviše ratovale Britanija i Francuska Ove dvije , uistinu
velike sile tokom početkom 19-og stoljeća, zajedno sa Rusijom igrale ključnu ulogu u svijetskom
poretku, te predvodile široku politiku međunarodne ravnoteže i sporazumne diobe sfera interesa..
Glavni cilj ovog saveza jeste suzbijanje nacionalnih pokreta vođen antimonarhijskim
(republikanskim) i liberalnim idejama. Politika ovog saveza, alijanse je bila strogo antinacionalistička.
U tako jednoj zamršenoj utakmici i spletu događaja i dešavanja vezanih za vlastito širenje i bogačenje
iskristalisalo se nekoliko strategija osvajanja moći:

1. laissez faire (država se ne miješa u ekonomski utakmicu)

2. nacionalni protekcionizam (država intervenira i štiti poduzeća u svojoj zemlji)

3. merkantilizam (država nastoji osigurati prednost u međunarodnoj trgovini za svoja poduzeća,

koristeći se diplomatrkim sankcijama)

4. ekonomski imperijalizam (država zbog ekonomskih interesa vojno osvaja strani teritorij)

Na vojnopolitičkom planu države priblegavaju:

1. geopolitičkom imperijalizmu (osvajanje teritorija je samo sebi svrhom)

2. društvenom imperijalizmu (održavanje unutarnjeg društvenog mira svim sredstvima, osobito u
svrhu suzbijanja klasinih sukoba)

No naše pitanje u ovom domenu bi glasilo: što u takvom kontekstu znači nacija?

Naime, sama riječ je latinskog porijekla. U starom Rimu ovaj pojam je označavao skupinu stranaca,
baš kao što je to označavao pojam ethnos u Grčkoj. U srednjem vijeku nacijom se nazivaju studentske
udruge, crkvena vijeća zajednicu istomišljenika i plemstvo. u 19. st. pod utjecajem Francuske
revolucije nacija shvaća kao suvereni narod. Vladar je imao ključnu ulogu, a prava su bila na dnu
ljestvice. Dakle, tradicionalni model okupljanja,udruživanja pa i sudbonosnih predviđanja ticala su se
izricaito vladara,što se zamjenjuje sa pojavom 19.st, ljudskih prava i sloboda koje se tiću svih
naroda ,a ne samo onog naroda o kojem vladar govori- „vladarev narod“ .

Do prve polovine 19. st. Nacionalizam je izricito bio vezan za demokratske ideje u Njemačkoj.
Međutim 20.st će skinuti šalove i pokazati pravo lice demokratičnosti i pravičnosti, etičnosti o
maralnosti. Naime, stravićne ideologije koje će zavladati Europom i svijetom ( nacionalizam i fašizam )
u potpunosti će pregaziti svaki oblik pravde i demokratije, te ljudskih prava u krajnosti.

„Grubi nacionalizam“ , želja za dominantnošću i želja za čistu arijevsku rasu, totalitrizam, teror, konc-
logori, proganjanja i ubijanja „drugačijeg“ , će otvoriti putpuno negativnu sliku o čovjeku 20 stoljeća-
čovjeka koji je nemoralan, neetičan, neracionalan , koji sebe vidi kao neprikosnovenog i dominantnog
u svijetu, i naravno,najvažnije, čistog ,nacionalno čistog pripadnika ovakvog sistema. U takvim
doista stravičnim sistemima, ključne osobenosti nacije (markera nacije- pisci,intelektualci, jezika kao
ključne determinante nacije, tiskarske tehnologije..i dr.),a glavni cilj te iste ideologije se ogledala u
stvaranju čiste nacije, Upravo zbog toga Hitler-vođa nacističke Njemačke ,uvodi kao glavni cilj
istrebljenje Jevreja ,čime pokazuje pravi rasistički umno-bolesni stav prema ljudima koji nisu arijevske
rase. U ovakvim kontekstima nacija je dobivala značenja slična rasi, s tom razlikom što se biološke
oznake karakteristične za rasizam zamjenjuju oznakama kulture, kao što su
jezik,vjeroispovjesti,običaji, itd.,ili biva određen kao ideološki čista kategorija, baš kao što je Stanjin
definirao „ socijalističku naciju“ :nova društvena zajednica ljudi koja se razvila iz nacije ili nacionalnosti
kapitalističkog društva;upravo iz ovoga je skovan termin SOVJETSKI NAROD,kao ukupnost
socijalističkih nacija.

Katunarić definira,NACIONALIZAM JE LOKALNA PRIČA O IDENTITETU I SUDBINI NARODA KOJA

SLUŽI PREMJEŠTANJU STANOVIŠTA IZ JEDNOG U DRUGI VELIKI SUSTAV. Govoreći o naciji u
kontekstu imperijalizma,Katunarić posebno ističe to da je nacionalizam od imperijalizma i rasizma
preuzeo ideologiju moći.
Nacionalizam državu koristi da bi širio svoje imperative,da bi širio ideju o nacionalnoj čistoći koja se
odnosi na sve domene ljudskog aktivizma.. Doba u kojem živimo,ali svakako i etapama ljudskog
bitstvovanja stoljećima unatrag,pokazuje osjećaj pripadnosti naciji koji gazi sva moralna načela
ljudskih prava. U suštini bi svi trebali da poštuju drugoga i drugačijeg, međutim kada dođe do izražaja
konkurentnost i tržište što nam nudi moderni kapitalizam, i odbrane vlastitog teritorija i osjećaja
pripadnosti tom teriroriju,simbolima i vjerovanjima tog podnevlja,

RASPAD CARSTAVA

Spomenuti period , period 19-og stoljeća je izuzetno značajan za poimanje i determinisanje,

istraživanje nacije i nacionalnosti. Stoga naša glavna pitanja u kontekstu ovoga trebaju biti :

a) šta nacija znači, što označava i čime je označavamo

b) kako se formira i
c) šta u suštini pretstavljala?!

Devetnaesto stoljeće u Europi bilo prilično mirno . No, ipak o devetnaestom stoljeću ne možemo
govoriti o stoljeću potpunog mira. Da, u večini slučajeva nije bio prisutan ratni osječaj za uništenje
drugoga i drugačijeg preko rata, međutim 19-o stoljeće je izuzetno značajno jer označava period
kojeg su obilježili pokreti za oslobođenje malih naroda od imperijalnih sila. To je vrijeme početka
nastajanja nacija i nacionalnih država, kao i vrijeme za ujedinjenja pojedinih naroda.

Svakako u nastajanju nacija i nacionalne svijesti treba spomenuti i ono što je direktno otvorilo put
nastajanju nacije, a to je zasigurno propast velikih carstava , „imperijalnih i neprikoslovenih sila“ . To je
slučaj na primjeru Osmanskoga carstva, Austro-Ugarske, pa i Velike Britanije, Španjolske te
Nizozemske s pripadajućim kolonijama. Sve napomenute velike sile, sastojale su se od različitih
naroda, konfesija i autonomnih područja (koja su potpale pod njihovu vlast osvajanjima) , stoga treba
da bude jasno da je svaka „grupa“ postepeno razvijala svoju vlastitu nacionalnu svijest, svoja
uvjerenja i stavove, osjećanja da se pripada zajednici istog jezika iste povijesne skupine, koja svakog
pojedinca vezuju za tu nacionalnu skupinu.

BENEDIKT ANDERSON-Nacija zamišljena zajednica

Za njega ključna,ali naravno,ne i presudna, determinanta u stvranju nacije jeste jezik. Tako, u
stvaranju nacionalne svijesti i nacije općenito, ogromnu ulogu ima sam jezik kao sredstvo
komunikacije i simbol identiteta zajednice , kao znak različite skupne (nacionalne) pripadnosti. Upravo
jezik možemo smatrati i najadekvatnijim pokazateljom nacionalnosti, te ga možemo smatrati kao
elementom kojim ljudi određuju svoju pripadnost nacionalnoj zajednici.

O jeziku kao ključu za otvaranje vrata u nastajanju nacija Dakle, mase ljudi jedne nacije obilježava
zajednički jezik, kultura, te konfesija, ali isto tako ih i razlikuje od drugih nacija,te čini drugačijima.
Nacionalizam i nacionalni pokreti , za Andersona, su pokreti koji se najprije javljaju kao tipičan
europski fenomen. Svoj vrhunac nacionalizam doživljava u drugoj polovici 19. stoljeća. Tada, prema
Andersonu, nacionalizam postaje izvozna roba, jedan pravi predmet oponašanja, ali i svakako model
za uspostavu nacionalne države.

Protureformacija je za njega jako bitna, te smatra da je potakla kratkotrajan preporod tiska na

latinskome jeziku, ali sredinom 17. stoljeća taj pokret pomalo odumire. Uistinu , on jeste za sobom
ipak ostavio knjižnice prepunjene djelima revnosnih katolika,ali istovremeno, zbog nedostatka novca u
cijeloj Europi, nakladnici se sve više bave mišlju o tisku i prodaji jeftinih izdanja na narodnim jezicima.
Što se poslije i desilo. Književna djela su se sve više pisala na narodnim jezicima, a latinski je potisnut
i iz administracije. A upravo ovi tiskani jezici su postavili temelje nacionalne svijesti. Zamišljenih
zajednica koje preko stjecanja kapitalizma i tiskarske tehnologije, te preko neumitne raznovrsnosti
ljudskog jezika postavljaju binu za savremenu naciju.
O raspadu starih carstava posebnu pažnju posvećuje i Katunarić baš kao i Anderson,te ističe da je
sve do 19.,20.st carstvo i kraljevstvo igralo glavnu ulogu u svjetskom poretku.Ono što je značajno
istači jeste da su i carstva i kraljevstva okupljali više naroda u svojoj sadržini.

PROTURJEČJA NACIONALNOG PITANJA

Drugi svjetski rat je imao katastrofalne posljedice za Austro-Ugarsko i Tursko Carstvo. Ne samo da
su poražena u Prvom svjetskom ratu , što ih je ostavilo tako krhkim i mekanim, nego su i potpuno
dokrajčena Drugim svjetskim ratom. Na temeljima ovih carstava slijedeći korak je bio uspostava novog
niza nacija država.

Naime, Drugi svjetski rat je počeo pod izgovorom da je Njemačka najuskračenija država u Evropi.
Nacisti su ,doista vješto iskoristili zbrku proturiječja, značenja oko nacionalnog pitanja.Ovaj mirovni
ugovor nalagao je puno pravo na samostalno samoodređenje,što praktično znači pravo na uspostavu
država na ruševinama carstva. Tako jeHitler sebi uzeo za pravo da proširi granicu Njemačke na sva
područja u okruženju gdje žive Nijemci,najprije na Poljsku i Čehoslovačku,što je bio izgovor za
osvajački rat.Ovo nacističko razdoblje izmjenilo je pozitivan stav svega onoga što se do tada radilo.
Države nastale raspadom starih carstava su uspostavljene što ratovima što pregovorima pod
pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. Kao rezultat novog procesa, u Ujedinjene je narode primljeno
stotinjak novih država. Rapadom starih carstava nastale su nove države,mnogonacionalne
,mnogokonfesionalne države, što je dovelo u težak položaj pojedine manjinske skupine koje etnički
pripadaju drugoj strani,kao što je recimo slučaj sa Srbima u Hrvatskoj i obrnuto. Drugim riječima
država ne smije da biti biti ekskluzivno vlasništvo nijednog naroda koji u njoj živi,nego svih građana na
njenoj teritoriji,bez obzira na etničko porijeklo naziva države: Hrvatske od Hrvata,Slovenije od
Slovenaca....

RASPAD BOLJŠEVIZMA

Poslije raspada carstava, boljševizam stupa na svjetsku pozornicu. Pokušavao je ispostaviti trajniji
oblik nadnacionalnog poretka, najprije na tlu bivšeg ruskog carstva, a nakon Drugog svjetskog rata na
Istoku Evrope. Ono što nije pošlo za rukom ranijem ruskom carstvu pokušao je boljševizam, a to je
okupiti mnoštvo različitosti i podrediti ih vlastitoj volji sovjetizma kao nadnacionalizma. Staljin, kao
glavni predstavnik boljševičke ideologgije, uvidjeo je da uzroke raspada carstva i carskog režima treba
tzražiti u antiruskom raspoloženju među manjim narodima unutar carstva. Pošto je uvidjeo greške na
kojima je podleglo rusko carstvo prije njega, ovaj oblik nadnacionalizma je zamjenio veliko-ruskim
nacionalizmom. On se sagledavao u čisto ruskim formama. Za primjer možemo navesti ruski jezik koji
je bio jedini u školama i jedini u upotrebi potiskivajući ostale nacionalne jezike. Zbog korištenja sile i
vlastitih klišea protiv nacionalizma došlo je do neuspjeha u cijelom boljševičkom projektu izgradnje
društva. Naime, boljševizam je pokušao nacionalistički mit zamijeniti vlastitim kultom vođa ali nije
uspio.Uspostavljajući nadnacionalizam u suprotnosti nacionalizmu boljševizam se raspao,a raspadom
je nastalo četrdesetak samostalnih država.

PANISLAMIZAM

Panislamizam je islamski religijski, ideološki i politički pokret koji ima za cilj ujedinjenje muslimana u
zajedničku islamsku državu - često nazivanu Kalifat. Osnova panislamističke ideologije je islam.
Panislamizam kao islamski ideološko-politički pokret zagovara ujedinjenje svih muslimana, bez obzira
na nacionalnost i kulturu, u zajedničku islamsku državu u kojoj bi vrhovni zakon bio šerijat, tumačenje
Kurana, a osnovna kultura bi bila islamska kultura.

Kao oblik religijske, odnosno islamske političke ideologije, koja je po karakteru nadnacionalna,
panislamizam se razlikuje od nacionalističkih ideologija. Panislamistička ideologija zagovara povratak
stanja koje je vladalo u vrijeme nastanka islama, u vrijeme vladavine Muhameda i njegovog Kalifata,
kada je po islamskom vjerovanju islamski svijet bio ujedinjen u jednu državu i neiskvare Islamski svijet
sastavljen je od raznolikih zemalja i političkih režima,od republike Turske,koja je posvijesno i politički
najviše vezana uz Zapad,te kraljevstava Maroka i Jordana i arabijskih šeikata do militarističkih režima
Pakistana i Sudana i muslimanskih etničkih zajednica u zemljama poput Indije i Bosne i Hercegovine.
Glavninu tih zemalja čine Arapi s jedinstvenim arapskim jezikom, a sve zemlje pristupaju islamskoj
vjeri. Zapadni nadnacionalni sustav poticanjem rivalstva na osnovi nacionalizma u taboru protivnika
ponovo pokušava stvoriti prednost. No, ono što trebamo zaključiti jeste da su nacionalizmi arapskih
zemalja veoma opasni po zapadnjačke velike sile na leđima SAD. nacionalno pitanje, koje je nekada
nudilo nadu opstanka i dostojanstva naroda, osobito donjih slojeva društva, moglo bi doći na svoju
najnižu tačku u povijesti te postati sredstvo obraćuna velikih sustava moći.

LIBERALIZAM

Liberalizam- lat. liberalis ← liber = slobodan, slobodarstvo, slobodoumlje koji zagovara smanjenje
nadzora države i drugih političkih institucija nad individualnom slobodom pojedinca. Liberalizam je
politička doktrina koja zagovara demokratske oblike vlasti, političku toleranciju i postupne reforme
političkih i društvenih institucija. U ekonomiji zagovara, tradicionalno, načelo laissez faire tj. nesputano
djelovanje slobodnog tržišta i tržišnih zakonitosti te smanjenje prerogativa socijalističke države.

Također, liberalizam je i politički pokret koji se zalaže za poštovanje ljudskih prava i liberalnih
stečevina čovječanstva. Kao sustavna politička misao i praksa razvija se iz prosvjetiteljstva 17. i 18.
stoljeća, osobito kroz djela Montesquieua, Rousseaua i dr., a politički je uobličen u ustavnim aktima
kao što su američka Deklaracija o neovisnosti (1776.) i francuska Deklaracija o pravima čovjeka i
građanina (1788. )

Kao i prethodne ideologije i Liberalizam je jedna nadnacionalna ideologija. Ideologija koja je prihvatila
i demokraciju i nacionalizam,a da se nije odrekla svoje orijentacije, a to je slobodno tržište. Naime
posebno je razvio sposobnost trgovanja bez granica, a demokraciju i nacionalizam stavio je u službu
razvoja. U 19. st . u skladu sa naučavanjima Johna Lockea, Johna Stuarta Milla i Jeana Jacquesa
Rosseaua, liberalizam je postao demokratskom ideologijom kakvu danas poznajemo.Stoga , Liberalna
država jamac slobode i jednakosti svih građana.U ovakvim okolnostima liberalizam je sklopio savez sa
naiconalizmom.

Liberalizam je redom napuštao svoje saveznike,carstva i rasiste od 16 do 20 st., Sovjete nakon

drugog svjetskog rata,Iračane nakon rata protiv Iranaca...i dr. Liberalizam kojeg očituje poštivanje
ljudkih prava i sloboda u suštini jeste liberalizam koji se samo prividno predstavlja kao takav.U suštini
on štiti mehanizam moći koji uklanja sve što mu smeta u ostvarivanju središnjeg interesa,a to je
osiguranje i rast profita na tržištima širom svijeta. U krajnosti liberalizam koji se predstavlja kao
najdemokratičniji sustav , liberalizam kao ideologija ljudkih prava, za negativnu posljedicu u svom
segmentu ima kapitalizam koji je u suštini glavni sustav moći, te koji ruši mnoge barijere ne osvrčući
se uopće na demokratiju i pravično djelovanje. U domenu ovoga i zbog ovoga Katunarić upravo
liberalizam posmatra kao ideologiju koja se predstavlja u simbiozi demokratije i nacionalizma koji služe
kao pokretači tržišne mašinerije,i omogučuju trgovanje bez granica

Frederik Barth-održavanje međugrupnih zajednica

Jedan je od najuticajnijih, ustvari začetnik novog modernističkog smijera u teoriji etničkih odnosa i
nacionalizma. Etnički identitet podrazumjeva niz prinuda na tipove uloga koje je pojedincu dozvoljeno
da igra, kao i partner koji može odabirati za razne oblike translakcije. Etnički identitet dominira
većinom ostalih statusa i definira konstelacije dopuštenih statusa, odnosno društvene likove koje
pojedinac tog identieta može na sebe preuzeti. Tako bi s emoglo eći i da je etički identitet imperativan,
u toliko što se ne može svijesno ignorirati ni na određeno vrijeme otklonuti kako bi se povelo računa o
drugim definicijama situacije. Jedino u statičnim i zatvorenim društvima istrajavaju stari identiteti,
odnosno granica među grupama. Zbog industralizacije i modernizacije i u zemljama Trećeg svijeta
gotovo sve se mijenja u odnosima unutar i između etničkih grupa. Stvaraju se nove elite koje žele
sudjelovati u širim društvenim statusima, kako bi sebi prihvatile korist. Radi toga izabiru razne
strategije: predtsavljaju se kao pojedinci iz starih grupa ili novostvorene društvene većine, ili pak
prihvataju status „manjine“ i ponašaju se kao agilni etnopolitičari. Etnička grupa mijenja sadržaj svojih
kulturnih obilježja ili povjesnog kolektivnog pamćenja. Time se ne brišu granice između nje i ostalih
grupa, nego se, naprotiv, one obnavljaju i učvršćuju.. prema Barthu, program društvene integracije nije
proizlaz iz straha kulturnih i grupnih podjela. Problem integracije proizvod je novih okolnosti, prije
svega političke instrumentalizacije, etničke pripadnosti, nekoliko tradicionalnih sposobnosti etničkih
grupa da se međusobno povezuju i sarađuju.

Erik Hobsbawm- Izumljena tradicija

Erik Hobsbawm je historičar iz reda britanskog marksizma. Izdvaja se ne toliko zbog njegovih, inače
zanimljivih, komparativnih analiza nacionalizma širom svijeta, već ponajprije zbog njegove posudbe o
nacionalizmu kao o novom „izumitelju tradicije“. Po tom terminu je postao široko poznat i citiran. Za
razliku od „običaja“ u tradicionalnim seoskim sredinama koje dugo traju, ali se vremenom mjenjaju i
tako postepeno usklađuju staro i novo „izumljena tradicija“, pokušaj je da se u modernoj urbanoj i
političkoj praksi nešto novoizmišljeno dovede u vezu i izjednači sa starim. Tako se stvara fiktivna veza
sa prošlošću, što se učvršćuje redovitim ponavljanjem obreda i ceremonijala posvećeni novoustaljenoj
praksi. Izumljena tradicija sačinjava skup praksi, obično upravljanih na osnovu otvoreno ili prešutno
prihvaćenih pravila. Do takve prakse je došlo u razdoblju od 1870.do 1918.g.kada je trebao unjeti jak
element artificijalnosti sa svrhom da se kulturno objedini društveno koje je prije bilo razdvojeno, stoga
i Hobsbawm prihvaća i Gellnerovu tvrdnju da nacionalizam prethodi naciji. U tom razdoblju dijelovi
društva koji su prije bili isključeni iz političkog zbivanja bivaju zahvaćeni nacionalizmu, u njeg uključen i
odakle nacionalizam poprima svoj današnji oblik. Ideja o gubitku stvarne zajednice u biti je
konzervativna. Ona podsjeća da su ljudi nekada živjeli u djevičanskim zajednicama, a nevinost su
izgubilidolaskom industrije i tržišta. S druge strane Hobsbawm se približava stajalištu službenog
antinacionalizma. Činjenice o prevlasti djela, a zapravo djelića, jednog naroda nad drugim ne bi se u
analitičkom tekstu smjeli nazvati imenima tih naroda. U njegovoj knjizi „Nacije i nacionalizam od
1780.g.“ gdje analizira i ocjenjuje sadašnju fazu nacionalizma kojoj pečat daje raspad Sovjetskog
saveza i bivše istočnoevropske socijalističke hemisfere. Te su stranice teoretski pouzdanije zbog
njamanje dva razloga. Prvo, to je nova faza nacionalizma, a ne njegov kraj koji liberali i socijalisti
priželjkuju i drugo, slično je zapravo prvom-zato što nacionalizam nije pokušaj stvaranja većeg
kolektivnog identiteta.

Rogers Brubaker- Nacija kao kategorija prakse

Rogers Brubaker možda je jedini autor koji se suočio s nedostatnošću općih teorija o nacionalizmu, a
da nije odustao od teorijskih ambicija nego je ponudio nova teorijska rješenja. U svojoj knjizi
„Državljanstvo i kategorija nacije u Francuskoj i Njemačkoj“ Brubaker je iznio tvrdnju koja ga je vinula
među prvorazredne autore. Samo nakon trivijaln, ta tvrdnja duboko zasjeca u bit odnosa između
sustava moći i nacionalizma. Nacionalizam bez sumnje potpomaže zartvaranje države i ona se oslanja
na nacionalističko razumjevanje državljanstva kao ograničeno, iako se formalno ne izražava u svim
onim zemljama, a njih je mnogo, gdje stjecanje državljanstva nije uvjetovano isključiovo nacionalnu
pripadnost. Brubaker naglašava da je država „instrument zatvaranja“ i da državljanstvo u
prvorazrednom smislu nije pravo koje ljudi imaju, nego mehanizam alociranja osoba državi. Politiku
državljanstva tumači kao politiku identiteta, a ne kao politiku interesa, kao posljedicu kulturnog idioma,
a ne strategijskih, kulturnih i uopće utilitarnih motiva država. Nacionalizam, pojačava, naravno,
restriktivni karakter državljanstva. Ali, tamo gdje njegovi kriteriji nisu uvedeni u Ustav zemlje, politika
državljanstva je elastičnija. Budući da nije marksist, Brubaker poziva na preispitivanje prirode
nacionalnog fenomena, zaplićući se u već poznatu ontološku zavrzlamu. Istodobno izražava žaljenje
što je čitav korpus modernističkih teorija mimoišao ta pitanja, ali su se bavili definicijama nacije.
Mišljenje da nacija nije kategorija analize nego kategorija prakse. Njome se istraživački treba baviti
kao događajem, nečim što se nedavno kristalizira, konjuktivno fluktuira, kao krhki okvir vizije i osnova
individualne i kolektivne akcije. Ona nije stabilan proizvod dubokih razvojnih trendova u ekonomiji,
politici i kulturi. Ljudi najčešće pogrešno identificiraju sudionike sukoba i kategoriziraju aktera, što se
uklapa u makro i mikropolitiku kategorija. Kategorije, koje zamjenjuje političkom retorikom i zdrav
razum, sačinjene su od statističkih materijala kojima se dezagregiraju podaci, utvrđuju varijance te
koriste mnoge tehnike analize kako bi se prikazala fenomenalna različitost unutar neke populacije. U
bivšem Socijalizmu , kategorija političkog jezika bio je „klasni interes“ u stvari artefakt ideologiziranog
marksizma, pravca u analizi društva koji neki nekada pokušavamo strificirati i nacionalističke i tržišne
ili robovlasničke kategorije društvenih odnosa. Njegov neuspjeh u obradi ideološkog jezika-upravo
obrnuto, ovaj je uspio apsborbirati jezik-analize-može poslužiti kao upozorenje o kakvom se teškom
zadatku znanost bavi.

David Miller- Nacionalno kao zaštita kulture

Nacionalizam se nije svijetom proširio kao „plimni val“ od Zapada prema ostatku svijeta. Naprotiv,
Zapad svaki put sudjeluje u njegovom stvaranju-gdje britanski socijalni i politički filozof D.Miller piše u
svom djelu „O nacionalnosti“. Raspravu modernista „o stvarnost“ nacionalnog Miller prisjeca
argumentom političkog relativizma, ključna crta koja dijeli stvarnu od krivotvorene nacionalne povjesti
leži između nacionalnih identiteta koji izranjaju iz tokova rasprave i debata kojim potencijalno svako
pridonosi i identitetima koji su autoritarno nametnuti putem represije i dominacije. Odbrana
nacionalnog interesa u kulturi sa stajališta republikizma, odnosno konzervativnog liberalizma jedini je
orginalan doprinos Millera. U gotovo svim zemljema kulturna politika posvećuje danas najveću
pažnju državljana kulturne baštine i njezinom uklapanju u političku i turističku i drugu međunarodnu
ponudu. Međutim, onog trenutka kada se dio kulturnih ustanova izlaže uvjetima kompetitivnog tržišta ili
se novim generacijama stručnjaka za kulturu, od etnologa do povjesničara zatvaraju vrata
zapošljavanju u ustanovama finansiranja iz društvenog proračuna bilo zbog nedostatka sredstava ili
nedostatka volje da se podjeli zajednička sudbina u novim okolnostima-ta podjela na liberalne i
nacionalne interese kulturni gubi jasnoću i opravdanost. Kompromis između kulture i nacionalizma
pruža stvaran dokaz da nacija postoji kao komplementarna jedninica ukupnom sustavu moći, a
nacionalizam kao ideologija koja brani takav kompromis.

Charles Taylor-Priznavanje i politika identiteta

Pristup Taylora obično svrstavaju u komunitanizam u mnogim crtama podudara s republikanizmom

kod Millera. Teylor dokazuje da je nacija jedan od oblika zajednice i to vrlo različit u različitim
dijelovima svijeta i samo na taj osnov ne može se graditi elita i politika zajednice u popularnom svijetu.
Taylor ne vidi smisao u tipologiji nacionalizma-liberalnog antidemokratskog, agresivnog itd.. osim
jednog priznati svakome od njih stanovitu mogućnost promjene i prijeloza tj daljnjeg razvoja u nekom
drugom svijetu. Termin politikus identiteta i politika priznanja predstavljaju i podrazumjevanje
razloženo prihvaćanje različitih identiteta. I nacionalizam može biti izraz težnje za različitosti i
nsvodljivosti. Iz politike priznavanja proizilazi srodna vrijednost politike- identiteta, ratlike, kasnije
multikulturalizma. Identitet, objašnjava Teylor nije ništa drugonego odgovor na pitanje ko sam ja, ili ko
smo mi? S tim što se do odgovora dolazi snošenjem i dijalogu s drugima. Zato što identitet nužno
uključuje razliku, politika identiteta ujedno je politika razlike i politika priznavanja. Teylor i drugi
postmodernizmi nisu taj nesklad doveli u pitanje nego su ga razlomili u nekoliko verzija pod nazivom
„kultura“. Modernisti, pak, kulturu razumiju kao simbolički okvir pripadnosti nacija-država.
Modernistička kultur posimizma i postmetodernističku kulturi rltivizam zajedno ne čine ohrabrujuću
cjelinu. Modernisti ne vide mogućnost razvoja kulture kao okvir kolektivne pripadnosti iozazvan
nacionalnih granica. Postmodernisti ne vide uvjete koji bi kako u kulturi tako i u ekonomiji i u politici,
potaknuli proces međsobnog zbližavanja naroda ni nakon što ovi počnu međusobno više tragovi ili se
njihovi prestavnici počnu češće sastajati. Charles Teylor vjerno valjda jednim postulatom
postmodernizma-jedinstvena cjelina je privid- naglašava da je kulturni pluralizam nesvodiv na
zajednički naziv pa je zbog toga neizbježivan etički pluralizam.
 JURGEN HABERMAS- POSTNACIONALNA DEMOKRATIJA

Hebermars je filozof koji demokratiju smatra vitalnim izvorom moderne epohe nacionalizma.
Nacionalizam je, prema njemu, „ideološki inžinjering“ 19 stoljeća čiji vijek trajanja upravo ističe.
Hebermars se rijetko poziva na teorije o demokraciji, ekonomiji i ekonomskoj politici. Hebermars je,
pak, idealist i demokratski optimist. Za njega je demokracija proces neprestanog učenja i odgoja
građana za život u zajednici različitosti koje prestaju biti razlogom razdora i skladba. Demokracija ne
ne dokida sve suprotne interese i proturječne vrijednosti, nego samo one koje ometaju komunikaciju,
suradnju i trajnu mogućnost zajedničkog života. Također ne ne dokida nacije,etničke skupine, rase i
spolove kao radove, nego nacionalizam, rasizam i sexizam. Postojeća demokracija, nalazi se u sjeni
glavnog sustava moći, kapitalizma čega je Hebermars svejstan, ali kao da tu činjenicu želi potisnuti.
Uviđa da se liberalna ekonomija mnogo lakše nego demokracija snalazi izvan nacije- države i da je
izgradnja međunarodnih demokratskih mehanizama upitna. I socijalno pitanje se u Evropi dramatično
zaoštrava razgradnjom nacije- države u korist širenja slobodnog tržišta. Autor opisane četiri politička
stajališta kao relacije na takvo stanje: * Prvo je stajalište EUROSKEPTIKA- ono se svodi na odbranu
dosadašnjih tekovina europskih nacija- država pa se političke euroskeptilne podrigljivo naziva
„teritorijalnom strankom“. Oni brane interese nacionalne ili lokalne i od naleta vanjskog kapitala i
strane radne snage i novih useljenika. * Drugi su EURO8NEO)LIBERALI- zagovornici slobodnog
evropskog tržišta u natjecanju sa drugim svjetskim tržištima. *Treći su EUROFEDERALISTI- oni
zahtjevaju da se međunarodni sporazumi postanu političkim aparatom koji bi legimitivao odluke
zajedničkih evropski komisija, ministarstvu vijeća i sudova. * Četvrti su KOZMOPOLIM koji
uspostavljaju Evrope kao savezne države vidi ishodište tradicionalnih političkih režima koji bi bez
svijetske vlade mogli voditi svijetsku unutrašnju politiku. Narodi nastaju sa svojim državnim ustavima.
Sama demokracija je jedna pravno-posredovana forma političke inteligencije. Hebermars je svjestan
evropske stvarnosti. Njima iduća uloga trebala bi, prema njemu, biti svijetskopovjesna.

NACIONALIZAM KAO PROIZVOD MODERNOG DOBA

Nacionalizam je bio program „socijalnog inženjeringa“, a nacionalna država trebala je biti tvornica.
Nasuprot primordijalistima, modernisti objašnjavaju naciju kao proizvod industrijalizacije, političke
demokratije, masovnog obrazovanja i medija. Pre razdoblja modernizacije osećaj društvene
pripadnosti, sličan nacionalnom, nije mogao postojati, jer je stvoren prema zamisli nove političke i
kulturne elite. Stoga, nacionalizam prethodi naciji i zbog toga ih niz komentatora razvrstava u više
pravaca:

1) INSTRUMENTALIZAM – etničnost i nacija su sredstva za ostvarivanje političkih, vojnih,

ekonomskih i drugih ciljeva, što proizilaze iz trenutnih interesa elita ili gornjih slojeva društva.
2) SITUACIONIZAM – nacionaln pripadnost jedan je od oblika kolektivne pripadnosti koji su
presudno određeni situacijom u društvu.
3) INTERAKCIONIZAM – oznaka etničke ili nacionalne pripadnosti, kao i način na koji te skupine
sebe vide, proizvod su interakcije sa drugim, obično susednim skupinama što služi
uspostavljanju granica među skupinama.
4) DEVOLPMENTIZAM – nacija je oblik zajednice koja nastaje u industrijskoj epohi, a na višim
stupnjevima industrijskog razvoja ili u postindustrijskom razdoblju nacionalni oblik može ili će
najverovatnije biti zamenjen drugim oblicima zajednice kao prvorazrednim.
5) KONSTRUKCIONIZAM – nacije su u najvećoj meri proizvod ideoloških konstrukcija identiteta
od strane kulturnih i političkih elita.
6) MODERNIZAM – shvatanje o vremenskom ograničenju uslova formiranja etničkog i
nacionalnog identiteta.

Starost nacije nemoguće je tačno utvrditi, ona ima više razina u svom razvoju. Neki nacionalni
slojevi stariji su od pojave nacionalnih pokreta ili dražava, to se ponajpre odnosi na
etnocentrizam (norme ili vrednosti vlastite grupe uzima kao merilo za razimevanje i
vrednovanje drugih grupa).
 Nema razloga sumnjati da se i danas radi o međunacionalnim osećajima.

Apetiti starog i novog nisu toliko sporni, koliko je to odnos između nove ideje nacije i društvene
stvarnosti na koju se ona odnosi.

KAKO RAZUMETI ARGUMENT O KVAZIREALNOSTI NACIJE?

Nacija nije društvena stvarnost posebne vrste, nego ideološki projekat koji se u društvenoj
stvarnosti ne može realizovati. Budući da se postojanje nacionalne zajednice zaista ne može jasno i
nedvosmisleno utvrditi, nova predodžba mora društvenoj većini posebnim načinom prikazivati
društvenu stvarnost, zapravo ideološkim prekrajanjem stvarnih društvenih veza i pripadnosti.

Termin „ideologija“ koji je kao kovanica nastao u 19. veku u značenju izobličene društvene svesti,
najbolje je ocrtavao prikaz stvarnosti, naravno, ne misli se baš na svako apstraktno prikazivanje
društvene stvarnosti kao ideologizovano ili politički pristrasno. Modernistički teoretičari nacionalizma
brane opravdanost znanstvenog pristupa društvu i zajednicu kao protivtežu nacionalističkoj viziji
društva i zajednice kao zatvorene i isključene zbilje. Nacionalisti tvrde da ljudi u prvom redu pripadaju
određenoj naciji, ali ne osporavaju činjenicu da mogu osećati pripadnost i drugim skupinama, pa i to
da se neki ljudi nacionalno ne opredeljuju, samo smatraju da je osećaj nacionalne pripadnosti
najvažniji i „najzdraviji“. Za mnoge, pa i za većinu u mnogim zemljama, nacionalna pripadnost je na
prvom mestu. Zapravo, u ovoj konstataciji čini nam se da tu leži razlog našeg modernističkog
osporavanja nacionalnog kao lažne općenitosti. Naime, ona je rezultat nacionalističke projekcije
nacuionalne pripadnosti, gde nacionalna pripadnost postaje politički „mi“. S obzirom na to, postoje
bitne razlike između socioloških i političkih slika društvene stvarnosti. Sociološka slika društva nema,
bar ne značajan, politički učinak, budući da društvo opisuje brojevima i pojmovima koje većina ljudi
slabo razume. Da bi takva slika postala popularna mora se izneti većem broju ljudi ili začiniti opisima
konkretnih detalja i imenima konkretnih detalja i imenima konkretnih, ali i važnih osoba. Politički učinci
retuširanjem slike jedinstvenog društva ili zajednice, kao nacije, ne moraju biti samo mobilizovani i
pasivni. Često nije ni moguće povući oštru crtu između takvih učinaka, jer mnogi političari govore da
sebe ili narod brane kada napadaju druge. Njihova slika nacionalnog jedinstva aktivno oblikuje
društvenu stvarnost na koju se odnose, u nju je uključena, pa se ne može označiti kao zamišljena,
nego kao i primenjena i ostvarena.

Trebamo dokazivati da nacionalizam, rasizam, seksizam i slični oblici diskriminacije ljudi

narušavaju definiciju stvarnosti kao normalnog skupa različitosti, zbopg toga što iz igre isključuje druge
ili neistomišljenike, zbog toga što ne podnose razlike, suprotnosti i neslaganja.

U modernom društvu gde je kapitalizam i kapitalistički način uređivanja više mu je stalo do profita
nego do tvorbe kolektivne pripadnosti. Ipak i takva interpretacija ima nedostatke, jer snagu
nacionalizma poistovećuje sa cenama na tržištima, kao neki kulturni dodatak ekonomskoj logici
privređivanja, što je prilično kruto, a empirijski nepotvrđeno shvatanje, pošto se nacionalizam
pojavljuje i u ekonomskim prosperitetnim razdobljima društva.

NACIONALNI SUKOBI U KONTEKSTU SASTAVA MOĆI

Sukobi na osnovu nacionalne i etničke pripadnosti, koji mobilizuju veliki broj ljudi ili članova tih
kategorija pripadnosti, predstavljaju najrazornoji način dokazivanja postojanja naije kao društvene
činjenice.
 Motivi koji dovode do sukoba među etničkim ili nacionalnim zajednicama ne znači da se nacije
nužno međusobno sudaraju u svakom razvojnom koraku. Postojanje nacije bilo kao izmišljene
kategorije ili ostvarene kategorije pripadnosti, nije nužno ni dovoljno za nastanak sukoba. Bitno je to
što nacionalizam u ime jedne, obično malobrojne grupe, a ne čitave nacije, prisvaja resurse ili prava
koja su u osnovi zajednička, nastojeći isključiti pripadnike drugih nacija. Ideološka mapa sastava moći
projicira zlo sa jedne na drugu stranu, sa velikog imperijalizma na mali nacionalizam i obrnuto. Jedna
strana govori da su za siromaštvo i društveno propadanje krive korumpirane vlasti u nezapadnim
zemljama. Druga ideološka strana, pak, govori da du za lokalnu društbenu bedu krivi „amerikanci“,
MMF ili Svetska banka ili u desničarskoj vizuri uvek dežurni „masoni“.

Današnji nacionalistički kolaboracionisti govore da primenjuju jedino moguća pravila ekonomske

igre i da time čine uslugu lokalnom stanovništvu. Nacionalizam i etnički odnosi stvaraju, međutim,
mnoge druge mirne sporazumne načine održavanja multilateralnog ili multijezičnog poretka
nejednakosti i dominacije.

ERNEST GELLNER – POLITIČKA IZUMLJENA ZAJEDNICA

On objašnjava ponašanje pripadnika i vođa etničkih organizacija u Trećem svetu, te govori o naciji
kao novoj tvorevini etničkog u Prvom, zapadnom svetu, tvrdi da je kultura primarno oznaka
pripadnosti, a da su ostali aspekti kulture, uključujući visoku i elitnu kulturu, kao nositelja „viših
vrednosti“ sporedni.

Gellner namerno banalizuje smisao kulturnih ustanova i više govori o nacionalističkom shvatanju
kulture, nego o širim značenjima kulture. Gellnerove teorijske doprinose prikazuje kao delove
nekoherentne i nedovršene celine.

PRVI DEO – RAZVOJ DETERMINIZMA – ovde se govori o razlikama između predindustrijskih i

industrijskih društava i kultura. Gellner odbacuje mogućnost postojanja , objedinjuje društvenu svest i
identitet u predmodernim društvima. U industrijskim i urbanim sredinama većina ljudi je spremna
prihvatiti „jezičko-kulturni Gluchschaltung“. Gellner, međutim, u nacionalizmu ne vidi ništa primitivno,
on je proizvod „nove univerzalne visoke kulture“. Čovek modernog doba nije lojalan monarhu, zemlji ili
veri, nego kulturi. Nacionalisti nisu probudili stanovništvo iz „verskog sna“, jer ni u kakvom starom mitu
nije mogla biti modelirana nacija. Nacionalizam je taj koji stvara nacije. Gellnerova koncepcija
nacionalizma uklapa se u raniju verziju kritičke teorije masovnog društva, koja naglašava
jednoobraznost uverenja, ukusa i stavova društvene većine, do čega dolazi pod uticajem političke
propagande na birače, kao i ekonomske propagande na potrošače. Zadatak nacionalizma je
formulisati opšte pravilnosti društvenog razvoja. Nacionalizam osporava postojanje takve pravilnosti, a
pojmu nacije pripisuje izdržljivost svake pojedine nacije u kolektivnoj borbi za opstanak čiji su ishodi u
najvećem broju slučajeva neizvesni.

DRUGI DEO – PREVELIKI IZUZECI – On opisuje dve vrste slučajeva gde unatoč industrijalizaciji,
političkoj modernizaciji i opštem opismenjavanju i obrazovanju na osnovi jezičke posebnosti, ne
nastaju nacionalistički pokreti. No, nacionalizma nema ni u hiljadama jezičkoh zajednica širom sveta
koje su, svejedno, došle pod uticaj procesa modernizacije. Gellner uporno tvrdi da su šanse
nacionalozma isključivo stvar volje sudionika unutar pojedinog društva. Ipak, Gellnerova „despostotna“
koncepcija nacionalizma najviše dolazi u pitanje zbog drugog ogromnog izuzetka, a to je sličaj
islamskih zemalaj. On pokazuje doba povezivanja elitne i pučke kulture, što otvara kanale masovnog
obrazovanja koji na Zapadu proizvodi nacionalizam, u islamskom svetu dovodi do oživljavanja
religioznosti, tj. islama umesto nacionalizma. On objašnjavajući rast popularnosti i moći islamizma,
uzeo je u obzir međunarodni kontekst, ističući da je odnos Zapada spram islama doveo do zbijanja
islamskih redova. Gellner izbegava takvu usporedbu između islamizma i nacionalizma, pa ispada da je
nacionalizam autonoman baš kao što bi sebe hteo i videti, te poručuje da samo Bog stoji iznad
naroda.

TREĆI DEO – MOĆ KAO UNUTARNACIONALNI IZVOR – Gellnerovo objašnjenje nacionalizma kao
endogene pojave podseća na realističku teoriju međunarodnih odnosa po kojoj su države nezavisni
faktor moći u unutrašnjim i spoljašnjim odnosima, a međunarodni poredak rezultanta delovanja
pojedinačnih država. Gellner je nacionalizam učinio središnjom temom, učinio je grešku poistovećujući
društvo sa nacijom-državom. Najpre je osporio nacionalizam kao delotvorno načelo izgradnje društva
na dužu stazu i u svetskim razmerama, da bi potom logiku nacionalizma replicirao tvrdnjom da se
društvo iznutra homogenizuje i oblikuje prema zamisli nacionalističke elite.

ČETVRTI DEO – VIŠESMERNA EVOLUCIJA – Povezujući nacionalizam sa trendovima ekonomskog

razvoja koji proizvode dva različita društvena učinka, jedan smanjuje društvene razlike, a drugi ih
povećava. Nesumnjivo su bile i namere nacionalističkih pokreta da se taj razvojni jaz smanji.
Merđutim, tim ne dolazi samo u pitanje nacionalistička demagogija, nego i teorijska stajališta Gellnera.
Prvo, da nacionalizam crpi svoju moć iz vlastitog društva. Drugo, da socioekonomsko ujednačavanje
položaja različitih nacija smanjuje izglede za njihove međisobne sukobe. Međutim, ni socioekonomski
jaz ni ravnopravnost ne moraju biti jedan drugom glavni motiv sukoba. Borba za moć i prestiž odvija se
u svim uslovima. Ukupno gledajući pojavljivanje nacionalizma ne mogu se objasniti formulom
funkcionalizma, odnosno ekonomske stabilnosti ili nestabilnosti, niti autonomnim razvojem društva
prema nacrtu nacionalističkog saveza kulturne i političke elite.

Teorijski „kreacionizam“ je odredio zahtevnu, ali i neizvesnu putanju ne samo modernističke, nego i
svake teorije nacionalizma. Nacionalizam je nov u istorijskom smislu reči, a ne u celosti i ne
predstavlja „evolicijski čudo“. Zajedničko za Gellnera i Smitha jeste povezanost i shvatanje o
„homogenoj“ kulturi, interpretacija značenja nacionalnog, uključujući i uvek problematični „nacionalni
interes“. Ove razlike često odlučujući utiču na način na koji će se neki model nacionalnog identiteta ili
odnosa prema pripadnicima drugih nacija pretočiti u svakodnevni život.

Gellner primećuje da se širenje nacionalizma prema periferiji ne odvija na osnovu industrijalizacije,

razvoja tržišta i masovne seobe stanovništva u gradove. Gellner za izgradnju opšte teorije
nacionalizma zagovara izradu opisa na osnovu Weberovemetode „idealnoh tipova“ ili pak
„kontekstualno ograničene teorije“. Međutim, teško je i to prihvatiti. Metoda „idealnih tipova“ koja znači
da jedan tip nema u sebi značajke drugog tipa, neprekidan je u slučaju nacionalizma.

Gellner nije marksist niti se smatrao pozvanim da nacionalizmu programski suprotstavlja drugačiju
viziju zajednice, nego se pouzdao u učinke daljnjeg procesa industrijalizacije i liberalizacije tržišta i
kulturnih vrednosti, zahvaljujući da će njihov uticaj uvišestručiti društvene identitetei učiniti ih
međusobno tolerantnim.

BENEDICT ANDERSON – ZAMIŠLJANJE ZAJEDNICE

Izraz „anomalija“ predstavlja analizu na marksizam, kojom je Anderson najbliži po svojoj

znanstvenoj orijentaciji, kao i liberalizam. On smtra da je nacionalizam spontano nastao krajem 18.
veka i od tada se širi svetom. Anderson ne smatra da je nacija zamišljena zajednica, kao Gellbner, jer
to znači da se radi o lažnom obliku svesti i pripadnosti, te umesto toga nudi kao bolji izraz
„zamišljena“, imaginarna zajednica.

S obzirom na zajednicu i naciju imamo 3 Andersonova doprinosa:

1) Svaka zajednica stvorena u romanima i novinama

2) Službeni i popularni nacionalizam
3) Nacionalizam nije rasizam

-Slika zajednice stvorena u romanima i novinama – za razliku od srednjovekovne hrišćanske

ikonografije koja iluzorno sažima prošlost, budućnost i nadvremenitosti u nekoj sadašnjosti – Bog.
Anderson dokazuje da je ideja nacionalne pripadnosti sastavljena na osnovi vremenamerenog satom
ili kalendarom „mehaničkog praznog vremena“. Što, pak, povezuje nacionalnu zajednicu u
sadašnjost? Anderson daje primer dnevnih novina koje naziva „minijaturnim romanom“. Takva
istovremenost sugerišezajedničku povezanosti sudbinu u naciji.
-Službeni i popularni nacionalizam - sastoji se u razlikovanju starijeg, elitističkog i mlađeg, pučkog
nacionalizma ili kako ih naziva „službenog“ i popularnog nacionalizma. Andersonovo stupnjevito
razlikovanje službenog ili imperijalističkog i pučkog ili uslovno rečeno „demokratskog“ nacionalizma
važno je da bi se uočila uzročna povezanost između sastava moći ili vlasti i kolektivnog identiteta.
Nacionalne elite i mase ne povezuje samo osećaj zajedničke pripadnosti, nego i upravljanja,
sudelovanja u vlasti, aktivno i pasivno, iako su mase u najvećem broju zemalja sa rezultatima
organizacije društva od strane elita nezadovoljne.
-Nacionalizam nije rasizam – Anderson je povukao oštru crtu između nacionalizma i rasizma. Nacija
se, dakle, nudi kao doživljaj velike porodice pod pretpostavkom da je porodica mesto ljubavi i
solidarnosti u kojem nema sebičnih interesa. A dok je za njega rasizam neskladan, jer je proizvod
mržnje i netrpeljivosti prema nižim rasama i kulturama.

Andersonu treb, ipak, odati priznanje što je dublje od drugih modernista sagledao motive koji ljude
čine spremnima da žrtvuju štošta, uključujući i vlastite živote, za naciju. Najveći Andersonov teorijski
doprinos vidimo u tome da je nacionalizam uveo među moderne oblike utopijske svesti koja se u
međuvremenu pretvorila u vrlo sebičan oblik svesti. Na kraju karjeva, ne mislimo, kao ni Karl Marx
1840-tih, da će se buduće borbe oko osvajanja suprotnih vizija zajednice, jedne hijerarhijske, druge
egalitarne, jedne isključujući, druge uključujući, jedne mrziteljske, druge blagonaklone prema drugima,
odvijati žešće i sa više žrtava nego na nacionalnom terenu.

IMANUEL WALLERSTEIN I ETIENNE BALIBAR – ZAJEDNICA PRIVIDNO POMIRENIH

PROTIVREČJA

Od teorija koje o naciji i nacionalizmu još uvek govore sa moralističkim predznakom, Immanuela,
Wallersteina i Etiennea Balibara, čiji su se teorijski putevi susreli upravo na ovom području,
Wallersteinovo razlikovanje dvaju značenja „kulture“ već spomenuto u ovoj knjizi, ključno je za
razumevanje i proučavanje nacije i nacionalizma. Nacija prema Wallersteinu nastaje zbog političkog
struktuiranja svetskog kapitalističkog sastava, što izražava i sastav UN. Rasa je, pak, rezultat
„genetskog“, a ne etnička grupa „kulturalnog“ struktuiranja na istoj sistemskoj osnovi. Klasa je realnija,
jer predstavlja analitički pojam, a nacija to nije, već je predmet analize i interpretacije, nešto što se
objašnjava u prvom redu kao proizvod strategije kapitalističke klase.
Balibar o izvorima nacionalizma razmišlja slično kao Wallerstein. Zadatak nacionalizacije društva i
modeliranja homo nationalisa svetski ekonomski sistem postavlja preko države. Kapitalistički poredak
služi se nacionalizmom da bi društvo nagriženo protivrečjima interesa i sukobima „familijazirao“.
Nacionalni je identitet dvostruka iluzija. Sastoji se iz uverenja da su naraštaji vekovima nastanjivali
približno istu teritoriju, označen približno isto i prenosili jednu nepromenjivu supstancu. Njegova forma
nacija konkretan je zaključak u modernističkom duhu koji bi još uvek bio i marksistički, ali rasterećen
od dogme treće internacionale. Nacija u svetu nije postojala ili se nije u potpunosti formirala do pred
18. vek, a od tada postoji kao nova društvena stvarnost, ali i kao otvoreno pitanje, naime, d kada će
nacionalni identitet biti prvorazredan za društvene većine u državama širom sveta.

LIAH GREENHELD – PONOS I RESANTIMAN

Kjučni i analitički pojmovi u njenoj pozamašnoj studiji o naciji i nacionalizmu su „resantiman“ i

„ponos“, doduše ona ih označava kao nove osećaje. Greenfeld je svoju reviziju stvarnosti
nacionalizma podvrgnula vlastitoj analizi nacionalizma prema kojoj je istraživala i bavila se o
nacionalizmu 16. veka.
Nacionalizam se najpre širio vodoravno, među evropskim elitama i to na osnovu „resantimana“.
Resantiman je ambivalentan osećaj kojim se uzor oponaša, a istovremeno se prema njemu gaji zazor
ili mržnja.
Nacionalizam je jedinstven oblik društvene svesti o suverenoj zajednici u osnovi jednakih članova.
Ona smatra da su se do danas formirala 3 tipa nacionalizma:
1) INDIVIDUALISTIČKO-GRAĐANSKI – predstavlja izvorni tip nacionalizma svojstven zemljama
liberalne demokratije.
2) KOLEKTIVISTIČKO-GRAĐANSKI – gde je nacija kolektivna volja i interes imaju prvenstveno
nad voljom i interesima pojedinih građana.
3) KOLEKTIVISTIČKO-ETNIČKI – ujedno i najraširenija vrsta kolektivističkog nacionalizma,
nacionalizam smatra proizvodom trajnih i genetskih uvetovanja osobina koje se prenose
krvnim srodstvom i nezavisnost od individualne volje.

Nacionalizam nije božanstvo koje samo sebe stvara, nego najuspešniji oblik kulturne adaptacije ili
kolektivnog identiteta na uzorke koji leže u sastavu moći što obuhvata brojne nacije i nacionalizme.
MICHAEL MANN – SASTAV MOĆI NA NAJSIGURNIJEM TERENU

Mann je poznat kao istorijski sociolog i autor opsežnih studija o poreklu društvene moći od
prvobitnih zajednica do društva 20. veka. Prema njemu, društvo se temelji na 4 dimenzije:
ekonomskoj, vojnoj, političkoj i kulturnoj, odnosno ideologijskoj.

Nacija obavlja ključnu ulogu za društveno najkorisniju ustanovu modernog doba – državu. Država
je ta koja može voditi masovni rat, izgraditi komunikacijsku infrastrukturu, kako za militarizam, tako i za
kapitalizam, postati sedištem političke demokratije, jamčiti socijalna prava građanima time što zadire u
njihov privatni život, te izmisliti makroekonomsko planiranje.

Da bi funkcionisala demokratska, globalizirajuća država sa velikim brojem siromašnih građana, kao

danas, morala bi izgraditi moderni glomazan mehanizam, te adekvatnu socijalnu politiku. Međutim,
kapitalizam ima dugotrajan strah od državnog levijatana, koji nije nezavisan, ali se zloupotrebljava na
račun onih kojima je pomoć države najpotrebnija. U okvirima Zapada, moderna država nije samo
servis poslovnom svetu, odnosno korporacijama, nego je u izvesnoj meri demokratska i štiti prava
radnika i drugih manje uticajnih slojeva društva. Ali, to nije drugorazredna funkcija. Prva je pružiti
utočište vladajućim elitama. I sve dok je otvoreno pitanje o naciji i nacionalizmu. menjaće se bitno
realnost nacije u etničkoj, građanskoj i državnoj, odnosno međunarodnoj dimenziji.

BILANCA MODERNISTIČKE ŠKOLE

Iako je tačno da mnogi autori, i ne samo oni iz modernističke škole, nevoljno priznaju ograničenja
svojih teorija, oni najradije pribegavaju u izvesnoj levici uopštavanja.

Moramo imati na umu da zadatak teorije nije samo izdvajanje naloga empirijskim istraživanjima,
nego i intelektualna rasprava u kojoj su neizbežne političke komotacije. Teorije se češće međusobno
sučeljavaju vlastitim jezikom, nego jezikom empirijskih podataka. I sam stav prema nacionalizmu,
takođe, je evoluirao od odbacivanja evolucionizma u stili koji podseća na službeni antinacionalizam,
prema nezavisnoj i korekrnoj prosudbi o nacionalizmu kao o ideologiji lokalnog isključivanja koja
podjednako dobro služi sistemski, nadnacionalnim ideologijama, kako desnim tako i levim.

Modernisti opravdano ne polemišu direktno o nacionalističkim shvatanjima, budući da se argumenti

nacionalizma ne mogu proveravati na analitički način. Faza o formiranju ideje o naciji, kontrafaktička,
podobnija je za modernističko tumačenje i kritiku nacionalizma, nego što su to tvrdnje
primordijalističkih teorija. Nacionalnu privrženost tumače izrazom iracionalne potrebe ili, pak, sebičnog
interesa ljudi.

Uspostavljanje kontrafaktičkog poretka nije, dakle, nemoguće, niti su razlozi njegovog uspeha, kao
i neuspeha, nedokučivi. Tako ni za naciju, kao kontrafaktičku zajednicu, ne možemo reći koliko će još
trajati, bez obziora što traje već nekoliko vekova. To će za jednog od autora postmodernističke škole,
Rogersa Brubackera, biti povod da naciju definiše kao pojam prakse, a ne kako kaže pojam analize, tj.
čvrsto definisanje pojave.

Teorija društva kaja objašnjava nacionalizam kao proizvod društva, a ne društvo kao proizvod
nacionalizma, morala taj problem uzeti kao svoju ishodišnu tačku. Iz te tačke izvire i nada u snošljiviji
život unutar društva i države, ispresecanim nacionalnim i drugim kategorijama pripadnosti, da je
moguća izgradnja novih oblika zajednice, koja ne potcenjuje ni ne poništava stari okvir, uključujući
ponos i dostojanstvo koje mnogim ljudima još uvek pruža osećaj pripadnosti naciji.

OD DEKONSTRUKCIJE NACIONALNOG DO KONSTRUKCIJE POSTNACIONALNOG

 Autori koji pripadaju postmodernističkom periodu nacionalizma, osim Jirgena Habermasa, poimanje
nacije i nacionalizma po etapama evolucije modernog društv, odbacuju evolucionostičko shvatanje
društva. Oni, takođe, odustaju od izgradnje općenitijih teoriskih polazišta. Predstavnici su: Michael
Biling, Floya Anthias, Manuel Castells, Roger Brubacker, David Miller i Charles Tayler. Takođe, u ovom
vremenu je svoje ideje i teorije o naciji tumačio i Jurgen Habermas, ali one nisu imale
postmodernistički karakter.

MICHAEL BILLING – BANALNI NACIONALIZAM

Knjiga britanskog socijalnog psihologa M. Billinga „Banal Nationalism“ može se uzeti kao
razdelnica između modernističke škole i njohovih radova. Dugo se činilo da od nacionalizma pate
samo manje razvijene zemlje na putu ka demokratiji ili da je nacionalizam vezan za politiku krajnje
desnice ( tu spada Georg Bush – stariji). Nacionalizam na druge narode ili režime ima napretke, tako
Billing opisuje skupinu nazivom „banalni nacionalizam“. Izraz banalizacija preuzeo je od Hannah
Arendt, koja izrazom „banalizacija zla“ označava naviku da se zločini počinjeni u ime ideologije i tako
opravdani višim ciljevima, postaju rutinska stvar,a kriminalci državnim službenicima.

Značenje „banalnog nacionalizma“ delom se podudara sa onim što smo nazvali službenim
antinacionalizmom, s obzirom nauticaj koji ima na teoriju društva. Međutim, službeni antinacionalizam
nema samo ili nacionalističke ili protivnacionalističke motive.

Modeliranje društva prema naciji-državi poteklo je sa Zapada, iako je Zapad antitemizirao

nacionalizam kao bolest perifernih područja, čime je pokušao, kao što još uvek pokušava, zaključuje
Billing, svoje nacionalističke interese prikazati kao univerzalne. Tvrdnja da su svi interesi u svetu
nacionalistički, tipična je tvrdnja nacionalizma, a posebno omiljena u perifernom nacionalizmu. istorija
je stvorila nacije i ina će ih vremenom raščiniti... možda su nacije već postigle svoj vrhunac i njihov se
pad već odvija. Billing razotkriva ideološki motivisane elemente teorijskog uopštavanja, ali druge ne
nalazi pa nas ostavlja u neizvesnosti i nedoumici.

FLOYA ANTHIAS I NIRA YUVAL-DAVIS – MUŠKA KONSTRUKCIJA NACIJE

Floya Anthias i Nira Yuval-Davis, njihov zbornik radova, „Woman-Nation-State“, objavljen 1989.
godine, kada je uticaj modernističke škole bio na vrhuncu. Autorke polaze od toga da je država,
uključujući državu blagostanja, sagrađena na osnovi logike rada, muška po svojoj nadležnosti i
potrebama, a ženska po uslužnosti. Žene su podeljene prema klasnim, etničkim i dobnim obeležjima i
u većini društava različite strategije su usmerene prema različitim skupinama žena. Njima se čini da
žena u nacionalnoj areni, iako je tu stalno, obavlja vrlo važnu ulogu. Naprotiv, drži da je podela tipova
nacija na etničke, kulturne, državne i građanske opravdana i vidi ih kao proizvode nacionalističkih
projekata kojima je glavna uloga isključivanje drugih.
Poznato je da se feminizam teorijski i programski već davno podelio, kao i ćene u odnosu na razne
društvene skupine i ustanove, da postoji etnofeminizam. Osim toga, feminizam je skloniji političkom
centru i levici, takođe imamo angažman žena među konzervativnim strankama, pogotovo na krajnjoj
desnici, koji je ređi, način potvrđivanja njihove tradicionalne uloge u društvu. Nije teško zamisliti da
takav svet može postojati sa nacijama, ali ga je nemoguće zamisliti sa nacionalističkim i rasističkim
sadržajima bilo pod režimom slobodnog tržišta ili političkih diktatura. Floya Anthias i Nira Yuval-Davis
nacionalizam opisuju kao jednu od modernih pojava društvene zbilje kojom se prekriva i potiskuje
različitost i govor „drugog“, pre svega žena, što ukazuje na patrijarhalnu i rasističku, odnosno
seksističku prirodu nacionalizma.
MANUEL CASTELLS – NAJJAČI „MI“ U ERI GLOBALIZACIJE

On se bavio temom nacionalizma još od akademskog prestiža- Iz njegovog kapitalnog dela o

informacijskom dobu društva, izdvaja se kontekst globalnog „wumreženog društva“. Castells vidi 4
realna uporišta nacije u nacionalizmu:
-prvo, na orijentalnost na izgradnju države, ali ne uvek, nacionalizam opstoji i bez vlastite države.
-drugo, mešanje evropskih i neevropskihuzora suvertenosti.
-treće, od elitnog prerasta u masovni fenomen.
četvrto, postaje reaktivan, sve se više fokusira na kulturne, umesto političke oblike izražavanja.
Društvena svest sastoji se od pitanja i odgovora o smislu društvenog života, naime ko smo mi, a to
je temelj društvenog identiteta.
Iz Castellovih analiza može se zaključiti da se nacionalizam razvija u prvom i drugom tipu
identiteta, legitimirajućem i odbrambenom. Stvaralačka sposobnost pripada trećem, projektnom
identitetu, no Castells sumnja da se radi o sposobnosti koja može konkurirati kapitalizmu ili ga
potisnuti sa velike scene. Zbog toga se nacionalizam i dalje pojavljuje kao glavni izvor otpora
globalizaciji, ali sve štetniji. Nacionalizam brani svoje interese, njega ne zanimaju problemi drugih
naroda ili država. Jedinu konstruktivnu moć nacije-zajednice-države, za koju inače ne misli da će
umreti zbog globalizacije, vidi u šansi politike zapošljavanja i ljudskog kapitala, budući da ona „ključno“
utiče ns produktivnost gospodarskih subjekata unutar nacionale teritorije. Svet raskomadan silama
slobodnog tržišta, nacionalizma, rasizma i patrijarhalizma, pa objektivno gledano i onih kojima se
suprotstavljaju, sačinjava stvarnost od koje polazimo i koja nas vuče natrag i preti da nas proguta. Ako
misao nema potrebnu snagz protivteže, nego tu stvarnost preslikava i priznaje joj moć, ona samim tim
zatrpava i preostale uske izlaze.

UVOD u GRADNJU NACIONALITETA

Knjiga Gradnja nacionaliteta govori o nastanku nacije, njenom širenju te i o samim elementima koji
karakterišu svaku naciju. Da bi jedna skupina ljudi postala nacijom mora da ima svoj jezik, književnost,
teritoriju, zajedničku prošlost,običaje,..... U knizi Gradnja naionaliteta on se bazira pretežno na
Englesku, gdje smatra da je sam korijen nastanka nacije upravo bio u Engleskoj a da se tek onda širio
na druge države. Razmatranjem pitanja nastanka nacije dolazi do zaključka da je već u XI stoljeću bilo
elemenata koji čine naciju. Engleska je svoju naciju širila i na druge države kao što su Amerika, Irska,
Škotska i Wales. Sve ove države su se morale odreći svojih narodnih jezika i prihvatiti engleski kao
svoj maternji jezik, što je često dovodilo do sukoba sa Engleskom. Veliki poroblem je bio i latinski jezik
jer je Biblija bila napisana na latinskom jeziku i svi crkveni obredi su se izvodili na latinskom jeziku.
Kako je išlo širenje nacija tako su se širili i religije i etnicitet. Mnoge države su se ˝morale˝ odreći svojih
religija i prihvatiti onu koja je bila dominantnija i koja je predstavjala određenu naciju kojoj su pripali.

prvo poglavlje - NACIJA I NACIONALIZAM

Nacija, etnicitet, nacionalizam i religija četiri su različita i predodređujuća elementa evropske i svjetske
historije. Ova su četiri elementa povezana u toj mjeri da nije moguće pisati historijat nijednoga od njih
bez uzimanja u obzir ostala tri elementa. Hastings smatra da Engleska predtsavlja prototip za naciju i
za naciju – državu. Država – nacija nije isključivo modernistička stvar, pa ako je Britanija – zadugo
prototip te modernosti – izmislila državu – naciju, ona je isto tako stvorila i nenacionalni svjetski
imperij.. Nacije potječu od određenih etniciteta, pod utjecajem autentičnog književnog razvoja i pod
pritiscima države.

Govorni jezik, dakle, pripada etnicitetu, a pisani naciji( latinski jezik i crkva). Čak i kada država stvori
naciju, ona nije nacija sve dok ne stekne primat nad državom. Nacije izrastaju iz etniciteta, ratova i
religijskih podjela, iz literatura, Granice nacije nisu nepromjenjive. Nacija može narasti, a da joj bit
ostane ista. Većina pripadnika jedne nacije, kao i mnogi nacionalisti, ima i neke druge lojalnosti kojima
je također odana: religiju, porodicu, ili klasu.

Drugo poglavlje - ENGLESKA KAO PROTOTIP

, iz 730. godine, Kada govorimo o prometu u to doba, moramo istaknuti da se London već nameće kao
ekonomski centar zemlje. Njegova se prednost sastojala u tome što nije bio ni sjedište kralja ni
regionalni centar, a s takvim statusom lakše se mogla igrati uloga nacionalnog ujedinitelja. Nacionalni
osjećaji najviše se manifestiraju u doba ratova.

I protestanti i katolici su omalovažavali Bibliju prevedeni na engleski jezik – prvo zbog bojazni da će
ona ugroziti verziju koja je u zemlju ušla tokom i poslije reformacije, a drugi zbog toga što su sumnjali
da bi posrijedi mogla biti neka hereza. Engleski je nacionalizam za vrijeme stoljeća i pol bio odlučujuće
protestantski; britanski je nacionalizam bio u osnovi sekularan.

Treće poglavlje - ENGLESKI ZAPADNI SUSJEDI

U ovom poglavlju se govori o uticaju engleskog nacionalizma na Cornwall, Wales i Škotsku, pa preko
Amerike na njen osnovni subjekt Irsku. Richard Pencrych i John Trevis su postigli i proklamirali
zamjenu francuskog jezika engleskim u podučavanjima iz latinske gramatike. U Cornwallu nikad nije
bilo značajnije literature na narodnom jeziku Wales i Irska imali su dosta zajedničkog, bili su to stari
keltski etniciteti s dugom historijom. I jedan i drugi bili su, svaki za sebe, ujedinjeni jezikom sa dosta
lokalnih dijalekata. U XII stoljeću Škotska je bila daleko više država nego što su to bili Irska i Wales, ali
je istovremeno bila daleko manje nacija nego oni. Između XI i XIV stoljeća pod uticajem engleskih
osvajača, nacionalna svijet u Škotskoj, Irskoj i Walesu intenzivno se mijenjala. Pripajanjem Engleskoj
1536. godine Wales je prihvatio njenu kulturu i jezik, dok se u Škotskoj išlo drugim putem. Novi
Englezi su bili Božiji „neobičan narod“, vođeni vjerom u reformaciju da bi to kasnije pretvorili u
„englesku Ameriku“. Postavši nezavisni, amerikanci su se suočili s nedoumicom kako biti kulturno i
psihološki amerikanac ako je bit toga identiteta Engleska. Englez je postao „američki Englez“, a zatim
jednostavno amerikanac. Irci su postepeno napustili i svoj galski jezik, te su i oni prihvatili engleski kao
svoj matični jezik.

Četvrto poglavlje - ZAPADNA EVROPA

U ovom poglavlju se razmatra o snažnijem oblikovanju nacije i nacionalizma kod glavnih naroda u
zapadnoj Evropi i to u Španjolskoj, Njemačkoj, Italiji i Francuskoj. Engleska je uvijek bila primarni
neprijatelj Francuske, istjerala ju je iz Indije, otela joj Quebec i stalno je sprječavala da granice
pomakne što dalje na istok. Nastanak nacije u Francuskoj se veže za 1789. godinu kada je Luj XV
proklamirao monopol nad nacijom, te je revolucija nametnula bratstvo, jednakost i slobodu kao kriterije
moderne nacije. Primarni razlog zbog kojeg je Engleska bila država – nacija više od Francuske jeste
središnji organ vlasti (kod Francuza apsolutna monarhija kakve u Engleskoj nije bilo stoljećima). U XV
i XVI stoljeću Francuska je bila manje jasna nacija od Engleske, jer su joj nedostajali zajednički jezik i
institucije. Za razliku od Francuske u Njemačkoj je došlo do iznenadne erupcije nacionalističkih
osjećaja kod njemačke inteligencije i to pod uticajem Francuske revolucije. Njemački nacionalizam se
morao snažno osloniti na jedinstveno njemačko porijeklo i ideju etničke čistoće, te je bio zasnovan na
vjeri onoliko koliko i svaki drugi evropski nacionalizam. Drugim riječima, narod treba biti nacija, a
država država – nacija.

Peto poglavlje - JUŽNI SLAVENI

Prvo masovnije pokrštavanje Slavena zabilježeno je oko IX stoljeća. Što je značilo ulazak u jednu ili
drugu crkvenu tradiciju. U srednjovjekovnim historijskim previranjima nije bilo ničega što bi Slavene
sprečavalo da postanu jedna nacija, kao u slučaju Engleske, ali nije ih ništa ni stimuliralo da to
postanu. Bosna je bila najstabilnija i dobro organizirana, premda je njezin identitet ostao više
teritorijalni, a manje etnički ili religijski. Srbija će očuvanje svog nacionalnog identiteta prepustiti
pravoslavnoj crkvi. Bosna je postala žrtva nacionalizma, s obzirom da u jugoslavenskom ustavu Bosna
nije imala nacionalni status. Od svih zemalja koje ušle u Jugoslaviju , samo je Srbija prethodno imala
političku nezavisnost. U svojim najboljim danima Jugoslavija je predstavljala najveće narode svojih
naroda, bila je teritorijalna država sposobna zaštiti interese manjina – Albanaca na Kosovu, Srba u
Krajini, Mađara u Vojvodini, muslimana u Sandžaku – u očekivanju da iskrsne jači, zajednički
nacionalni identitet.
 Šesto poglavlje - STUDIJE NEKIH AFRIČKIH SLUČAJEVA

Smatra se da prije dolaska Evropljana u Africi nije bilo značajnijih identiteta. Ipak plemenske i etničke
raznolikosti nisu nametnute Africi, Specifično korijenje nacionalizma nalazi se u Bibliji, u književnosti
na narodnim jezicima, u njihovim sposobnostima da kreiraju politički stabilan etnicitet, uspješno
izmišljen od strane njegovih pripadnika putem jedne mitologije. S dolaskom kršćanstva i pojavom
literature na yoruba jeziku došlo je do pune svijesti o jednom narodu. Njihov je učinak sjajan primjer
stvaranja nacija putem knjige. Hastings smatra da afričkog nacionalizma u stvari nije bilo, izuzev u
slučajevima gdje su pokreti za oslobođenje bili etnički zasnovani, lingvistički objedinjeni i biblijski
razvodnjeni. Crni nacionalizam ima najdužu historiju, tu su vođene najžešće borbe.

Činjenica je da teritorijalnim nacijama treba više vremena da budu prihvaćene nego etničkim nacijama.
Teritorijalne nacije ne mogu se pojaviti preko noći , nekim čudom. nacionalizma.

Sedmo poglavlje - JOŠ O ETNICITETU

Pod etnicitetom podrazumijeva se zajednička kultura, gdje grupa ljudi ima zajedničku osnovu življenja
– odjeću, oblik kuća, način na koji se odnosi prema životinjama i zemlji, način funkcioniranja zajednice,
kako su podijeljene ulog između muškarca i žene, kako se ovi, kako se tretiraju ubojstva i pljačke,
kako se organizira odbrana protiv neprijatelja, kako se stječe vlasništvo i vlas, rituali rođenja, vjenčanja
i smrti, običaji udvaranja, pjesme, poslovice, zajednička historija i mitovi, vjerovanje u Boga, vjerovanje
u ono što se događa nakon smrti. Sve ovo postaje zajedničko putem govornog jezika. Danas se na
prostoru bivše Jugoslavije govori o trima jezicima – bosanskom, srpskom i hrvatskom i to je službeno.
Prije 20 godina u sve tri zemlje jezik se službeno zvao srpsko – hrvatski ili hrvatsko – srpski. Čim se
postigne pismenost slabi veza između etniciteta i jezika. Više nego ičim drugim, etnicitet je definiran
genetičkim jedinstvom, stvarnim ili mitskim.. Multietnička država može biti zdraviji realitet od
multinacionalne države.

Preživljavanje etniciteta ovisi o velikom broju faktora kao što su jezik, religija, obrazovanje. Ako
postanemo državljani neke druge nacije – države, naravno da gubimo svoju nacionalnost, ali ne i
etnicitet.

Osmo poglavlje - JOŠ O RELIGIJI

A.Hastings snatra da su nacija i nacionalizam karakteristično kršćanske stvari, a ako su se pojavili i

drugdje, onda je do toga došlo u okviru procesa imitacije kršćanskog svijeta. Za većinu Židova njihov
je identitet bio etnički ili religijski, dok im je nacionalnost bila engleska, francuska... Religija oblikuje
nacionalizam prvenstveno kada su u pitanju granice. Gdje god je jedan narod ugrožen nadiranjem
neke sile koja ima drukčiju vjeru, politički je konflikt nadograđen vjerskim konfliktom, pretvara se u
križarski rat i dolazi do poistovjećivanja nacionalnog i religijskog identiteta. Važan faktor u afirmaciji
nacije je svećenstvo. B. Anderson je utvrdio da do rasplamsavanja nacije i nacionalizma dolazi tek
nakon opadanja uticaja religije na svetim jezicima. Nacionalizam mnogo duguje religiji,posebno