1

Mr.sc. Vildana Peenkovi, v.ass.

Pedagoki fakultet
Univerzitet u Bihau


JUNOSLAVENSKE KNJIEVNOSTI
(P R I R U N I K)


1. SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST JUNOSLAVENSKIH NARODA

STARIJA JUNOSLAVENSKA KNJIEVNOST
Knjievnost pisana na:
bosanskom
hrvatskom
slovenakom
srpskom
makendonskom
bugarskom jeziku

1.1. Uvjeti nastanka

Vrijeme poetka srednjovjekovne kulture na ovim prostorima, IX st. je
znaajna prekretnica za sve slavenske narode na drutveno-historijskom, ekonomskom,
a naroito kulturno-prosvjetnom i knjievnim planu. Od VII. st. kad su Slaveni naselili
odgovarajue teritorije na Balkanu, protekla su dva stoljea u borbi za opstanak.
Veina slavenskih naroda formira samostalne dravice, a Slaveni, koji su doli u dodir
sa Bizantom (Vizantijom), imali su potekoa sa monim susjedima koji su imali
osvajake aspiracije.


VII-IX v., vrijeme naseljavanja Slavena na dananje prostore

U tom su smislu zanimljivi drutveni preobraaji koji daju sliku IX . st. vezanu za
stare Slavene: u nekim je sredinama situacija povoljna za razvoj, a u drugim je
nepovoljna. Meutim, za sve je karakteristino da proivljavaju prijelaz sa stadija
vojnog naina ivota u stadij feudalnih odnosa i tako preskau robovlasniko ureenje
koje je bilo karakteristino za razvoj drugih naroda u svijetu. U posljednjem stadiju tog
prelaza meu Slavenima se javljaju tendencije stvaranja vlastitih drava. Sve to
2
pokazuje kako su historijski uvjeti u kojima se razvijala srednjovjekovna knjievnost
bili teki i sloeni.
U takvim uslovima se javlja junoslavenska grupa jezika na kojoj se temelje
junoslavenske knjievnosti, a koju ine bosanski, srpski, hrvatski, slovenaki,
makedonski i bugarski jezik. Njima treba dodati jo jedan jezik, makedonski dijalekat
kojim se u srednjem vijeku govorilo u junoj Makedoniji, u okolini Soluna. Na ovom
jeziku javila se krajem IX st. slavenska pismenost, a kasnije knjievnost i kultura
nakon to je irilo sastavio prvo slavensko pismo i preveo sa grkog najpotrebnije
crkvene knjige koje su se kasnije prepisivale na itavom podruju junoslavenskih
govora, pa ak i meu esima i Rusima. Tako je ovo junoslavensko podruje postalo
prvim knjievnim jezikom ne samo junih Slavena, nego je ono najstariji slavenski
knjievni jezik uope.
Jezik koji su stvorili irilo i Metodije se zvao staroslavenski jezik (staroeki,
crkvenoslavenski) koji je izumro krajem XI st. Knjievnost koja se na tom jeziku
razvijala od IX do XI st. sadri crkvena djela prevedena sa grkog jezika. Tu su
evanelja (sastavi o Hristovu ivotu i djelima), obredne knjige knjige za crkvenu
slubu: misal, trebnik (obrednik), asoslov (brevijar), psaltir (zbirka psalama religio-
znih pjesama) i drugi spisi. Ova djela su do danas sauvana veinom u odlomcima i
ine spomenike staroslavenskog jezika i knjievnosti. Pisana su glagoljicom i irilicom.
Od glagoljskih spomenika je znaajno Zografsko jevanelje naeno u bugarskom
manastiru Zografu, zatim Asemanovo jevanelje, Sinajski psaltir i dr. a od irilskih
Savina knjiga. Iz vremena rada irila i Metodija potiu dva najstarija dokumenta
staroslavenske knjievnosti, a to su dvije Panonske legende starija i mlaa. Neki
smatraju da je stariju pisao irilov uenik Metodije, a mlau neko od Metodijevih
uenika.

Iz tog doba poznata je i rasprava kaluera Crnorisca Hrabra "O pismeneh"(O
slovima) koja je pisana polemikim tonom, protiv onih koji su pobijali injenicu da su
irilo i Metodije sastavili glagoljsko pismo. U tekstu je navedena i godina kad je
nastala slovenska azbuka, a to je poetak moravske misije 863. godine. Sauvana je u
vie irilskih rukopisa koji se meu sobom znatno razlikuju. Vrlo je stara, jer u njoj
pie da su jo ivi ljudi koji su vidjeli irila i Metodija, po emu se moe zakljuiti da
je i Hrabar bio Klimentov, Naumov i Konstantinov savremenik, a svojim djelom jedan
od njihovih izravnih nastavljaa. Ime uz naslov (O pismenh rnorizca Hrabra)
odnosi se na sastavljaa spisa, kako je pretpostavljeno jo poetkom XIX veka, kada je
djelo postalo predmet filolokih prouavanja.

Historiari knjievnosti, istraivai njegovog djela, traili su pod sinonimom
Crnorisca Hrabra autoritete irila Filozofa, Klimenta, Nauma Ohridskog, cara
Simeona, Jovana Egzarha, a vei broj slavista smatra da se pod tim imenom skriva
srednjovekovna linost, nov i nedovoljno rasvijetljen autor, monah u crnoj rizi,
visokoobrazovan kao to su bili Kliment, Naum ili Konstantin.

Glagoljica je prvo slavensko pismo. Sastavio je irilo prije odlaska u Moravsku
prema grkom pismu, a poslije njihove smrti njihovi uenici su je donijeli natrag meu
June Slavene. Na glagoljici su pisane vjerske knjige koje su sluile za bogosluje i iz
kojih su slavenski sveenici itali propovijedi.
Kako je glagoljica bila teka za upotrebu nju je brzo kod Bugara, Srba i
Makedonaca zamijenila jednostavnija irilica koju je prema grkom sveanom pismu
3
napisao jedan od uenika irila i Metodija (pretpostavlja se da je to bio Kliment) i iz
potovanja prema svom uitelju nazvao je irilica.
Poseban tip irilice predstavlja bosansko-dalmatinska irilica nazvana bosanica.



Prvo slavensko pismo, 863.g.


Uz glagoljicu se kod Hrvata od kraja XII st. javlja irilica, a od polovine XIV st. i
latinica koja vremenom potiskuje prva dva pisma tako da glagoljica u svom izvornom
obliku ostaje u upotrebi jedino u crkvama i do XIII stoljea. Kod Srba je, meutim,
staroslavenski jezik bio ne samo u crkvama, nego i knjievni jezik sve do kraja XVIII
st. Jedino su javne isprave (povelje, ugovori, zakoni i propisi) pisani jezikom u kom je
bilo vie elemenata narodnog govora.

Historiari junoslavenskih knjievnosti koji istrauju ovo podruje smatraju da
je IX st. na drutveno historijskom, ekonomskom, a osobito kulturno prosvjetnom
i knjievnom planu znaajna prekretnica za sve slavenske narode. Naime, od VII st. kad
su stari Slaveni iz svoje pradomovine iza Karpata naselili Balkanski poluotok i dio
Evrope, bila su to podruja koja su sa jedne strane graniila sa vrlo razvijenom
Vizantijom ili Bizantom, sa druge latinskom, odnosno rimskom kulturom, koji su sa
sobom nosili dva razliita vjerska uticaja, a sa tree njemakim carstvom. Stoga su bila
potrebna dva stoljea za odravanje i opstanak, a onda su se posvetili svom
ekonomskom i kulturnom uzdizanju. Dolazili su u manjim i veim grupama i u
uzastopnim valovima bjeei pred vojniki jaim narodima (Avarima), neki su
napredovali kao dijelovi njihove vojske i ostajali u osvojenim krajevima.
To je vrijeme (IX st.) kad veina slavenskih naroda pokazuju elju za
osnivanjem svojih drava.
Stari Slaveni su doli u neposredni dodir sa Vizantijom ili Bizantom i njegovim
tematskim ureenjem
1

Period od VII do IX stoljea se smatra prelazom iz vojne demokratije u feudalne
odnose preskaui tako robovlasniko ureenje koje je trebalo biti u jednoj fazi razvoja
kao i kod drugih naroda.

1
Tema znai provincija, prostor, podruje u Vizantijskom carstvu

4
Poeci pismenosti kod junih Slavena neki povezuju sa njihovim prelazom na
kranstvo. Naime, njihovim dolaskom na Balkan u poinje njihovo pokrtavanje od
strane naroda u iju su sredinu dolazili: Grci, Talijani, Nijemci. inili su to na vlastitim
jezicima ili na latinskom. Nova se religija meu junoslavenskim narodima potpuno
uvrstila u IX i X st. kad su meu njima djelovali uenici vjerskih misionara irila i
Metodija, na slavenskom jeziku. Tada su nastali i prvi spomenici njihove pismenosti,
to ne znai da se Slaveni nisu nastavili boriti protiv utjecaja susjeda.
June Slavene odlikuje vjeita borba protiv odnaroavanja to su provodile
grka i rimska crkva. Oni su teili za crkvenom samostalnou i duhovnom
nezavisnou. Najsnaniji otpor su pruali bogomili. U Bosni je bogomilstvo bilo i
neka vrsta dravne vjere, a smisao je bio otpor tuinu, nastojanje ouvanja vlastitog
identiteta i vlastitih moralnih vrijednosti. Bogumila je nestalo tek propau samostalne
bosanske drave u XV st. kad su bogomili preli na islam.

Drutveno-politika situacija

Stari Slaveni su prvo doli na prostor dananje Makedonije i susreli se sa
starosjedioca koji su se, nakon velikih borbi, povukli u nepristupana podruja ili se
pomijeali sa Slavenima. Dokumenti o tom vremenu su pisma Teofana Konfesora
(760-818), a Vizantijski car Mihail II govori o pismu upuenom Ludviku Pobonom
(814-840) o Slavenima koji su naseljavali Makedoniju, Trakiju i Solun. Makedonski
Slaveni su u vie navrata pokuavali osvojiti izuzetno dobro utvren Solun, ali nisu
uspjeli. Oni su bili neovisni o Vizantiji i Bugarskoj i najvie ih je ivjelo u Moravskoj i
Panoniji, pa se smatra da su Panonski Slaveni preci dananjih Slavena.
To je vrijeme kad je bugarski car Boris primio hrianstvo od Carigradske
patrijarije koja je nastala podjelom Rimskog Carstva na Istono i Zapadno i kad se
stvaraju crkvene zajednice.
Za vrijeme vladavine bugarskog vladara Simeona (893-927) srednjovjekovna se
bugarska drava proirila i na ostale makedonske teritorije, a njegov sin Petar je sve te
krajeve uz blagoslov Vizantije pripojio Bugarskoj. Iz Klimentovog itija saznajemo
da su Slaveni davali poreze vladarima, da se u X st. u vrijeme bugarskog cara Petra
javio heretiki vjerski i socijalni bogumilski pokret.
Makedonski Slaveni su dizali ustanke protiv Vizantije i Bugarske. U X st. na elu
ustanka su bila etiri brata od kojih je jedan Samuilo (969-1018) osnovao makedonsku
srednjovjekovnu dravu koja je 1018. godine, nakon Samuilovog poraza, potpala pod
vizantijsku vlast, njeno administrativno i vojno ureenje. Ohridska crkva osnovana u
vrijeme cara imala je znaajnu ulogu u slijedeim stoljeima Samuila.
I Srbi su imali aspiracije prema Makedoniji, pa je zabiljeeno osvajanje nekih
dijelova 1282. godine od strane kralja Milutina, te krunisanje cara Duana u Skoplju
1346. godine. Poslije smrti cara Duana 1355. njegovo se carstvo raspalo.
Meu feudalcima u Makedoniji su jo poznati braa Vukain i Ugljea
Mrnjavevi. To je vrijeme dolaska osmanskog carstva kad su feudalci 1371.
godine poraeni na rijeci Marici, a turska vojska poela osvajati Balkan krajem XIII i
u XIV stoljeu.

Znaaj rada irila i Metodija

Taj historjski period oznaava vrijeme glagoljake pismenosti koja je u IX st.
znatno doprinijela kulturnom razvitku i ponovnom zbliavanju Slavena. Naime,
moravska misija je imala epohalno znaenje zato to je utjecala na snano zbliavanje
5
slavenskog svijeta Taj dio slavenske historije je znatno uticao na stvaranje nove
kulturne historije Slavena i u toj historiji nezaobilazno mjesto ima rad brae irila i
Metodija. Glagoljaka pismenost je znaajan civilizacijski dogaaj i doprinosi
kulturnom razvitku i ponovnom zbliavanju Slavena na ovim prostorima. Moravska
misija koja je poduzeta na inicijativu moravskog kneza Rastislava je imala epohalno
znaenje zato to je utjecala na slano zbliavanje slavenskog svijeta. Taj period
poinje radom brae irila i Metodija.
Moravski knez Rastislav (Velika Moravska prostor dananje eke i
Slovake) je 1862. godine uloio mnogo truda da uvrsti Moravsko kneevstvo u
grevitoj borbi protiv Nijemaca koji su napadali Moravsku zajedno sa Bugarima, jer
Franaka drava i ostali susjedi nisu skrivali aspiracije prema tom teritoriju na kom je
bio veliki broj njemakih i latinskih kolonija.
To je vrijeme borbe Carigradske patrijarije i Rimske Svete Stolice (katolici i
pravoslavci), pa je Rastislav 863. godine poslao vizantijskom imperatoru Mihajlu III
pismo sa slijedeim tekstom:
"Nai su ljudi napustili poganstvo i opredijelili se za kranski zakon, ali
nemaju takva uitelja koji bi im objasnio na naem jeziku pravu kransku vjeru u
kojoj bi nas slijedile i ostale zemlje ugledajui se u nas. Zbog toga nam poalji
gospodaru, takva episkopa i uitelja"
Car im alje Konstantina Filozofa-irila, (roen 827.) koji je bio bolestan
putujui po slinim misijama, ali vrlo sposoban, iskusan i koji se dokazao ranije u
takvim poslovima, pa sa bratom Metodijem ide u moravsku misiju u ime vizantijskog
cara.
irilo i Metodije su odrasli u poznatoj solunskoj obitelji u kojoj su zajedno sa
ostalim lanovima porodice rano doli u doticaj sa knjigom. Poznavali su dostignua
srednjovjekovne pedagogije, literature i kulture. O njihovom ivotu opirno govore
Panonske legende u kojima se na vrlo zanimljiv nain prati konstantinovo djetinjstvo,
rano iskazana sklonost prema nauci i knjievnosti, odrastanje, odlazak u razne misije i
dolazak na Balkan.. irilov omiljeni pisac i uitelj bio je pisac i pjesnik Grigorije
Bogoslov, pa je prvo irilovo djelo bilo Molitva Grigoriju. Studirao je sa tada
maloljetnim vizantijskim carem Mihajlom III u vrijeme kad vizantijska kultura doi-
vljava svoj procvat na temelju grke tradicije. Poznavao je grku kulturu, Homera,
brojne druge naune discipline. Kao izuzetno nadaren ak zadran je u Carigradu kao
bibliotekar Carske patrijarije, zaredio se i dobio ime irilo. Zbog teke situacije u
Vizantijskom carstvu irilo se jedno vrijeme povukao u osamu u jedan manastir na
Bosporu, a zatim je predavao filozofiju u Carigradu i od tada je poznat pod imenom
Konstantin Filozof. U 24. godini ide u prvu misiju meu arapska plemena, pokazao se
kao vrstan diplomata i politiar, pa ga alju na druge misije dok se nije povukao u
manastir na Olimpu u Maloj Aziji.(nije onaj Olimp na kom su ivjeli grki bogovi iz
Homerove Ilijade).
Dostupni izvori pokazuju i o zanimljivom ivotu njegovog brata Metodija. U nauci
se tvrdi da je desetak godina stariji od irila i da je roen izmeu 810. i 820. godine.
Poslije zavrenog kolovanja postavljen je vrlo mlad za upravitelja jedne slavenske
oblasti i to negdje oko Strumice ili negdje u Moravskoj. Puno je pisao i poznat je
njegov Zakon za laike napisan grkim alfabetom.
U nauci postoje oprena miljenja o porijeklu ove brae: jedni smatraju da su
grkog, drugi slavenskog, trei grko-slavenskog, a etvrti zastupaju tezu njihovom o
idovskom porijeklu.

6

Solunska braa

Veliko Vizantijsko Carstvo je imalo dosta neprijatelja uzdu granice naroito
od Rusa, pa je bio potreban prosvjetiteljski rad sa narodom, jer je Vizantija
neprijateljske drave pridobilava pokrtavanjem stanovnitva, a irilo i Metodije su
bili u takvim misijama, kojima je osnovni cilj, irenje kranstva i odbrana od
idovskih i muslimanskih misionara. Nakon brojnih misija i Metodije se povukao u
manastir Polihron na Olimpu kao iguman (starjeina i pravoslavnim manastirima).
Primajui poslanstvo moravskog kneza Rastislava vizantijski car je znao da e
tu misiju najbolje obaviti provjereni misionari, solunska braa irilo i Metodije.
Prihvatajui se tog posla irilo je poeo da vri priprema, a meu prvima su
bile lingvistike pripreme. Stvorio je slavensku azbuku, u kojoj je za svaki element
slavenskog glasovnog sistema pronaao odgovarajui grafijski znak, pa se 863. godina
smatra godinom nastanka glagoljske slavenske azbuke. Staroslavenski jezik su digli na
razinu knjievnog jezika, a kao osnova im je posluio dijalekt makedonskih Slavena iz
okolice Soluna. Tako je u IX st. stvoren staroslavenski jezik koji je bio razumljiv i
jasan gotovo svim Slavenima. Na tom jeziku se pojavio prvi slavenski prijevod iz
grkog jezika, a to su stihovi iz Ivanova Evanelja:
"U poetku bijae Rije i Rije bijae od Boga i Bog bijae Rije.
Braa su za kratko vrijeme prevela i ostale knjige za bogosluje, pa sa pedesetak
uenika koje im je dodijelio panonski knez Kocelj kreu u misiju. Knjige su imali na tri
7
jezika: latinskom, grkom i hebrejskom u skladu sa poznatom trojezinom dogmom
prema kojoj se na Kristovom kriu nalazio natpis na trima od boga izabranim jezicima
Optueni od strane njemakog svetenstva da ire krivovjerje, braa polaze u
Rim da se pred papom opravdaju. Papa je prihvatio njihovo uenje koje je znailo
suzbijanje vizantijskog uticaja u Moravskoj, pa je odobrio njihov rad i postavio
Metodija za srijemsko-panonskog nadbiskupa
2

Prvo su se javili u Rim papi Hadrijanu II koji je odobrio njihove slavenske knjige,
kao i slubu na slavenskom jeziku, pa kreu nazad. irilo je umro u Rimu 14. februara
869. i sahranjen u crkvi sv. Petra, a Metodije odlazi u Panoniju s popratnim pismom za
Rastislava i Kocelja u kom stoji odobrenje da nastave rad. Metodije je imenovan
moravsko-panonskim biskupom kako bi mogao imenovati duhovnike. U radu je imao
problema od njemakog biskupa i moravskog kneza Svatopulka, proveo jedno vrijeme
u zatvoru odakle ga je oslobodio novi papa Ivan VIII. Uz sve probleme, Metodije je
intenzivno radio na organizaciji slavenske crkvene slube i neumorno je prevodio.
Kruna njegovog rada je prevod Biblije to je pred kraj ivota uinio pomou svetenika
brzopisaca, osim Knjige o Makabejcima koju je smatrao heretikom. Tako je ostavio
Slavenima prvu verziju biblijskog teksta.
Slutei skori kraj odabrao je za svog nasljednika uenika Gorazda i umro 6. 3.
( po starom kalendaru) 885. godine u Moravskoj.
Njihov rad je znaajan zbog stvaranja slavenske pismenosti i afirmacije
staroslavenskog knjievnog jezika koji se nazvao staroslavenski jezik (jezik starih
Slavena) iako je nauka dokazala da je to bio jezik makedonskih Slavena, ostao mu je
naziv staroslavenski, a to je sve pokazalo originalnost njegove stvaralake linosti. Za
stare Slavene je to bilo vrijeme njihovog uzdizanje meu kulturne i civilizirane narode.
O irilovom ivotu i radu govore Panonske legende u kojima su osim irilovih
molitvi i brojni drugi spisi, polemike, prevodi, borba za staroslavenski jezik. Poznat je
njegov tekst upuen osporavateljima staroslavenskog jezika:
Ne pada li kia od Boga jednako po svima? A ne grije li sunce isto tako za sve? Zar
ne udiemo svi zrak jednako? Pa onda, kako se ne stidite priznati samo tri jezika, a
svima drugim narodima elite da budu slijepi i gluhi
U toku X i XI st. staroslavenski tekstovi su se irili prepisivanjem kod
slavenskih naroda i tako je staroslavenski jezik jedno vrijeme bio zajedniki govorni i
knjievni jezik svih Slavena. Kako su ga vremenom u XI i XII st. potiskivali drugi
jezici i pisma, prepisivai su u tekstove unosili osobine svoga kraja, staroslavenske gla-
sove mijenjali i prilagoavali glasovima svoga jezika. Ta prilagoavanja se zovu
redakcijama ili recenzijama staroslavenskog jezika, pa danas postoji eko - moravska,
panonska, srpska, hrvatska, bugarska i ruska redakcija staroslavenskog jezika.


Nastavljai njihovog rada

Meu najznaajnija ostvarenja irila i metodija ubraja se njihov dalekovidni plan
okupljanja sljedbenika i uenika. Bez tog okupljanja njihovo bi djelo ostalo bez
nastavljaa.
Poslije Metodijeve smrti 885. godine godine njemaki svetenici su se potrudili
da se ne ispuni njegova elja o Gorazdu kao nasljedniku. Pobrinuli su se da unite i
protjeraju njegove uenike, jer su u njima vidjeli veliku opasnost i nastavljae djela

2
Panonija je obuhvatala dananju Maarsku zapadno od Dunava, zemlje izmeu Save i Drave i
Bosansku Posavinu. U Gornjoj Panoniji su bili i gradovi Emona (Ljubljana) i Siscia (Sisak),a u Donjoj
Marsonia (Slavonski brod), Mursa (Osijek) i Cibale (Vinkovci), Sirmium (Mitrovica)...
8
velikog uitelja. Mukotrpne dane uenika najslikovitije prikazuje najopirniji izvor i
tim epizodama Opirno Klimentovo itije koje je u XI st. sastavio ohridski
arhiepiskop Teofilakt koji je bio grkog porijekla. Izmeu ostalog, prikazao je
muenje, zatvaranje i progon Metodijevih uenika iz Moravske:

Vojnici, ljudi prijeki, bili su Nijemci koji su po prirodi estoki, a sad im se
estina uveala i zbog nareenja prema kojem su naveli svece, izveli ih iz grada gdje
su ih svukli i gole poeli vui. I jednim su im samo postupkom priinjavali dva zla:
beae i stradanje i stradanje od hladne magle koja se uvijek nadvijala nad
dunavskim zemljama. Uz to su im stavljali maeve pod grlo, spremni da ih zarinu, i
koplja do grudiju, spremna da ih raskrvare, da ne bi umrli samo jednom, nego da
oekuju smrtni as onoliko puta koliko su oekivali udaraca.

Poslije Metodijeve smrti 885. godine uenici su protjerani iz iz Moravske zbog
neslaganja i sukoba s latinskim svetenstvom i franakom politikom i vojnom
dominacijom. Sudbine su im razliite. Jedni su prodavani u evropskim gradovima
(najee u Veneciji) kao robovi, drugi su krenuli uzdu Jadranske obale (gdje su se
zadrali i stoljeima njegovali u Istri, nekim otocima i priobalnim mjestima
glagoljicu), dok je trea skupina krenula prema Beogradu, da bi zavrila na dvoru
bugarskog kneza Borisa.
Oni imaju veliki broj nastavljaa, jer su intenzivno radili na okupljanju
sljedbenika i uenika kako njihovo djelo ne bi ostalo bez nastavljaa. Rastislavov
nasljednik Svatopulk je zanemario vjersko pitanje u svojoj dravi elei miran ivot
sa Nijemcima, pa je napustio misao o samostalnoj crkvi sa slavenskim jezikom. To
poputanje su iskoristili njemaki svetenici i poeli jo jae napadati Metodija i njegov
rad, a ni papa tome pitanju nije poklanjao nikakve panje. U takvim prilikama umire
Metodije ostavljajui za nasljednika Gorazda kog papa nije potvrdio nadbiskupom,
nego je jo i zabranio bogosluenje na slavenskom jeziku.
Osim Klimenta Ohridskog znaajni su i Naum Ohridski, zatim Crnorizac
Hrabar, episkop Konstantin i dr.


Drutvene prilike u doba feudalizma kod junoslavenskih naroda

Doba feudalizma kod junoslavenskih naroda poinje od IX st. kad su Slaveni
ve bili na Balkanu i vodili ogorenu borbu za opstanak protiv domaeg stanovnitvam,
Bugara i Vizantijskog carstva. U to vrijeme su kod junoslavenskih naroda bila brojna
previranja i na vojnom i crkvenom i kulturnom planu. Kod Srba se vodila borba za
ureenje drave koja je bila podijeljena u vie oblasti, meu kojima su se isticale
Duklja i Zeta.
Konano je Stevan Nemanja (1169-1196) kad se oslobodio vizantijskog uticaja
ujedinio obje srpske oblasti u jednu dravu i proglasio s 1180. godine samostalnim
kraljem. Istonu pravoslavnu crkvu je uinio dravnom crkvom u emu mu je mnogo
pomogao sin Rastko (Sava Nemanji) koji je boravio na Sv. Gori (Atos) gdje je sa
ocem osnovao manastir Hilandar koji je bio arite srpske kulture, vjere i prosvjete
itav srednji vijek.




9

Manastir Hilandar (Sveta Gora, Atos u Grkoj)

Do najveeg procvata dola je srpska drava u vrijeme cara Stefana Duana
(1331.-1355.) koji je prenio svoju prijestolnicu u Skoplje. Poznat je njegov Zakonik iz
1349. godine. U najteim prilikama su bili Slaveni u alpskim zemljama, jer su
bili u stalnim borbama sa divljim osvajakim narodima. Ve u VIII st. su osnovali
svoju dravu i dali je pod zatitu Bavarcima od kojih su primili i kranstvo. Nijemci su
svojatali sve te krajeve, useljavali svoje stanovnitvo na prostore gdje su ivjeli Slaveni,
vrili germanizaciju stanovnitva. Naroito su na udaru bili Slovenci koji su se
stoljeima odupirali germanizaciji - sve do pada habsburke monarhije. Oni su jedini
jo u VII st. imali vlastitu kneevinu, ali su ve u VIII st. pali pod njemaku vlast i pod
njom bili sve do 1918. godine. Hrvatska drava se tek u X st. razvila iz kneevine u
kraljevinu koja je propala 1102. godine priznavi za vladare maarske kraljeve i
zadravajui donekle karakter drave. Bila je dio Habsburke monarhije i kasnije
Austrougarske. Osobito je bila jaka srednjovjekovna srpska drava pod dinastijom
Nemanjia, ali su u nju kasnije uli Turci, kao i u Crnu Goru i Bosnu.
Drutveni sastav junoslavenskih zemalja se u toku vremena mijenjao. Doavi
u sadanje svoje zemlje s plemenskim ureenjem, bez vrste sredinje vlasti,
junoslovenski narodi su postepeno primali feudalizam prema zapadnoevropskim
uzorima.
U feudalnom ureenju najvei je njihov dio pripadao potlaenima
seljatvu. U slovenskim zemljama feudalci su bili njemakog porijekla, a u hrvatskoj su
bili domai ljudi. Kako je slubeni jezik sve do 1848. bio latinski, kao i u cijelog
Ugarskoj, jaz izmeu plemstva i seljakih masa bio je dubok.
Junoslavenski narodi su u novu domovinu doli sa vlastitom kulturom, ali su
pali pod snaan uticaj grko-rimske kulture i religije. Podjela izmeu te dvije religije
bila je za junoslavenske narode nepovoljna: uavi u sklop franake drave Slovenci i
Hrvati su postali katolici,a Srbi, blii Vizantiji su postali pravoslavci. Dolaskom
Turaka neki slavenski narodi primaju islam.


10
Poezija, hagiografija, apokrifi, romani i pripovijetke

U srednjovjekovnoj knjievnosti su njegovani i u svjetovnoj i onoj za crkvenu
upotrebu razliiti anrovi: poezija, apokrifi, romani i pripovijetke, historijski i pravni
spisi, prijevodi popularnih djela iz stranih knjievnosti, zatim hagiografije i biografije
koje su se naroito razvije kod Srba i crkvene drame kojih opet ne pozna srpska
knjievnost ve se njeguju hod Hrvata, te natpisi na stecima specifini za prostor
Bosne. Kod Hrvata utjee na razvoj knjievnosti uglavnom zapadna crkva (Rim), a kod
Srba istona (Vizantija).

Poezija

Njegovana kod junoslavenskih naroda u svim krajevima za crkvene i potrebe
obinog puka. Ima vjerski karakter i brzo se uili i irila iz jednog kraja u drugi. U
junoslavenske krajeve dola sa istoka i zapada , pa ima dosta prevedenih pjesama iz
grke i latinske tradicije. Poznato je Siluanovo slovo o sv. Savi, Legenda o Jerolimu i sl.
Poezija je u srednjem vijeku slabo prouena oblast, ali ima nekih podataka koji
govore o njenom nastanku i razvojnoj liniji. Ona je pisana u duhu konvencija vremena
u kom je nastala, ali je bilo malo pjesama sa snanijim emotivnim nabojem. Historiari
knjievnosti su utvrdili da je navei broj pjesama vezan za historijske linosti, i govori
o njihovom ivotu, o svecima i dogaajima. Na poeziju su uticali rimski i vizantijski
kanonski obrasci i to poezija Jovana Damaskina, Kozme Jerusalemskog i Grka
Dimitrija Kantakuzina. Historiari su istraivali tu poeziju i utvrdili da je to poezija
smrti i enje za njenim prevazilaenjem, poezija u kojoj se mijenjaju oajanje i nada.
Ona govori o uzbuenoj savjesti koja uvijek trai milost i oprost za uinjene grijehe.
Nekad se pretvaraju u molitve, tubalice i pohvale.

Apokrifna knjievnost

Kad je crkva (od II do IV v.) od mnogih kranskih spisa koji su se do tada
pojavili, odabrala one na kojima e zasnivati uenje nove vjere, priznala je jedne kao
prave spise i nazvala ih k a n o n i m a, a svi ostali, koji nisu uli u kanon, nazvani su
a p o k r i f i m a, tj. lanim crkvenim knjigama. Apokrifi se po sadraju veu za
biblijske linosti, ali su motivi u njima obino fantastini. U njima ima esto ivota i
poezije. Kod nas su se takvi spisi odrali dosta dugo, a kasnije su ih najvie irili
bogumili (patareni).
Nama su doli najvie iz Bugarske, a uli su u crkvenoslavensku knjievnost iz
grkih, rjee iz latinskih vrela. Mnogo tragova tim priama nalazimo i u naoj
narodnoj knjievnosti: lirskim i legendarnim epskim pjesmama Dijelimo ih na
s t a r o z a v j e t n e i n o v o z a v j e t n e. Od starozavjetnih bilo je pria o Adamu,
o prorocima, Josipu i sl, a od novozavjetnih najvei dio obrauje fantastine zgode iz
ivota Hristova i Marijina, ima i apokrifnih jevanelja (Protojevanelje Jakovljevo,
Nikodemovo jevanelje i sl.) i konano vienja (apokalipse) u kojima su sadrana
proricanja o kasnijem ivotu, opisa neba i pakla i djela apostolskih

Biografije, hagiografije i pohvale

Uz apokrifne spise razvija se prema kraju sr. vijeka i bogata biografska i
hagiografska knjievnost koja je osobito cvjetala kod Srba. Vezana je za domae
historijske linosti, a kod Hrvata su spisi te vrste stranoga porijekla i tiu se tuih
11
svetaca. Tako je kod Hrvata prevedena iz latinsko talijanskih vrela legenda o Ivanu
Zlatoustom, koja se pojavljuje u glagoljskom rukopisu iz XIV st. zatim legenda o
Jeronimu Dalmatinu i dr.
Stare srpske biografije ine najvaniju granu irilske srednjovjekovne
knjievnosti. To su ivotopisi starih srpskih vladara i poglavara. Mnogim je piscima
biografija bilo do toga da prikau pojedine linosti kao pobone i svete ljude, pa
pretrpavaju svoja djela opirnim opisima udesa, ali pored svega toga ti spisi ipak
imaju i kulturno-historijsku i jezinu, a neki i knjievnu vrijednost. Oni su vaan izvor
za poznavanje prolosti i dopunjavanje srednjovjekovne likovne umjetnosti koja je
sauvana u starim zadubinama na bogatim freskama.
Rad na biografijama traje od XIII. do XVII. st.
Prvi biograf i po vremenu i po vanosti je Rastko Nemanji, po kaluerskom
imenu S a v a (1169-1235). Iza njega dolaze Stefan Nemanji (brat Savin), zatim
kalueri Domentijan, Teodosije, Danilo Stariji, Danilo Mlai, Gligorije Camblak,
Konstantin Filozof, a posljednji znaajni biograf je pop Pajsije iz XVII v.
ivotopisi su pisani uglavnom u XIII i XIV st. Teko je dokazati njihovu izvornost,
jer su uticaji sa svih strana bili snani, ali ima i elemenata svarnosti u kojoj su pisci
ivjeli. To znai da su knjievnosti raznih naroda bile u dodiru, da izraavaju
karakteristike feudalnog poretka u kom su nastali, elje i potrebe crkve za koju su
napisani. To su djela nastala kao prirodan nastavak staroslavenske knjievnosti, pa
predstavljaju vii stepen transformacije stranih knjievnosti na domaem tlu. Sve
knjievne vrste tog doba su bila najmanje beletristike naravi, a osnovna im je misija
bila didaktinost.
Pored biografija znaajne su i p o h v a l e pisane u ast nekih znaajnih
linosti. Poznata je Jefimijina pohvala caru Lazaru pisana za njegov pokrov.
JEFIMIJA (druga pol. 14.vijeka), despotica Jelena, bila je ena Ugljee
Mrnjavevia. Kada su joj umrli otac, sin i suprug, ona se zaredila i uzela ime Jefimija.
Njena tri zapisa spadaju u prva ostvarenja ena-pisaca na evropskom tlu : Tuga za
mladencem Ugljeom, Zapis na Hilandarskoj zavjesi, Pohvala knezu Lazaru.


Pohvala knezu Lazaru izvezena je na pokrivau zlatnim koncem
12

Monahinja Jefimija je izvezla 1402. ovu pohvalu "velikom knezu Lazaru" na tkanini
veliine 67 x 49 cm koristei zlatni konac. Ovaj pokrov je bio namjenjen kneevim
motima i moe se vidjeti u muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.

Pohvala Sv. knezu Lazaru
U krasotama ovog sveta vaspitao si se od mladosti svoje,
O novi muenie knee Lazare,
I krepka ruka Gospodnja meu svom zemaljskom gospodom
Krepkog i slavnog pokaza te.
Gospodstvovao si zemljom otaastva ti
I u svim dobrotama uzveselio si uruene ti hriane
I muastvenim srcem i eljom pobonosti Izaao si na zmiju
I neprijatelja boanstvenih crkava,
Rasudivi da je neistrpljivo za srce tvoje
Da gleda hriane otaastva ti
Ovladane Izmailanima,
Ne bi li kako ovo postigao:
Da ostavi propadljivu visotu zemaljskog gospodstva
I da obagri krvlju svojom
I sjedini sa vojnicima nebeskog cara.
I tako dve elje postigao jesi:
I muenja venac primio jesi od Boga.
Sada ne predaj zaboravu voljena ti eda
Koja si sirota ostavio prelaskom tvojim,
Jer otkako si ti u nebeskom veselju venom,
Mnoge skrbi i bolezni obuzee voljena ti eda
I u mnogim skrbima ivot provode,
Poto su ovladani Izmailanima.
I svima nam je potrebna pomo tvoja,
Te se molimo zajednikom Vladiki
Za voljena ti eda,
I za sve koji im s ljubavlju i verom slue.
Tugom su mnogom zdruena voljena ti eda,
Jer oni to jedoe hleb podigoe na njih bunu veliku
I tvoja dobra u zaborav stavie,
O muenie.
No ako si i preao iz ivota ovoga,
Skrbi i bolezni eda svojih zna
I kao muenik slobodu ima pred Gospodom,
Prekloni kolena pred Vladikom koji te je venao,
Moli da mnogoletni u dobru ivot
Voljena ti eda provode bogougodno,
Moli da pravoslavna vera hrianska
Neoskudno stoji u otaastvu ti,
Moli pobeditelja Boga
Da pobedu podari voljenim ti edima,
Knezu Stefanu i Vuku,
Za nevidljive i vidljive neprijatelje,
Jer ako pomo primimo s Bogom,
Tebi emo pohvalu i blagodarenje dati.
Saberi zbor svojih sabesednika, svetih muenika,
I sa svima se pomoli proslavitelju Bogu,
Izvesti Georgija,
Pokreni Dimitrija,
Ubedi Teodore,
Uzmi Merkurija i Prokopija
13
I etrdeset sevastijskih muenika ne ostavi,
U ijem muenitvu vojuju eda tvoja voljena,
Knez Stefan i Vuk,
Moli se da im se poda od Boga pomo,
Doi, dakle, u pomo nau, ma gde da si.
Na moja mala prinoenja pogledaj
I u mnoga ih uraunaj,
Jer tebi ne prinesoh pohvalu kako prilii,
Ve koliko je mogue malome mi razumu,
Pa zato i male nagrade ekam.
No nisi tako ti, o mili moj gospodine i sveti muenie,
Bio malodaran u propadljivom i malovenom,
Koliko vie u neprolaznom i velikom,
to primio jesi od Boga,
Jer telesno stranu mene u tuini
Ishranjivao jesi izobilno,
Te sada te molim oboje:
Da me ishrani
I da utia buru ljutu due i tela mojega.
J efimija usrdno prinosi ovo tebi sveti
Pohvala se strukturalno sastoji iz tri cjeline: u prvom dijelu Jefimija velia
"novog muenika", kneza Lazara. U sredinjem dijelu Pohvale, moliteljka trai od
kneza da se zauzme i od Boga izmoli pomo za svoja eda,a u posljednjem, treem
dijelu, Jefimija se mrtvome knezu zahvaljuje na njegovoj dobroti: on je nju, strankinju,
primio i ishranjivao "izobilno", sada ga moli da je ponovo ishrani i da utia "buru ljutu
due i tela mojega".

Ako se ivotopis tie kojega sveca zove se h a g i o g r a f i j a
ili i t i j e. Poznate su hagiografije Panonske legende.

Romani i pripovijetke

Umjetnika proza srednjeg vijeka ima svoje specifinosti po kojima se
razlikuje od proznog stvaralatva kasnijeg perioda, osobito od proze naega doba.
Opta je karakteristika da se glavni junaci romana i pripovijedaka nisu mnogo oslanjali
na ivot u kom su ivjeli, ve su svi teili ljepem zagrobnom ivotu poslije smrti.
Kako nisu ivjeli u zatvorenom prostoru, nego u stvarnosti, pisci su morali opisivati i
stvarnost tog doba. Stoga imamo veliki broj podataka o vremenu u kom su neki junaci
ivjeli, o obiajima, vjeri i sl.
Pratei prozu moe se uoiti da su se pisci esto oslanjali na prolost, na neto
to su uli, proitali, znali i sl. To znai da proza ima kontinuitet u razvoju. Prozu
odlikuju svije osobine: realnost koja se nalazi u vjerskom podtekstu i knjievna
dimenzija koje ima negdje manje, negdje vie, ali je opak prisutna. Osim toga puna je
pouka, poruka, savjeta, uputa, ima dijelova u kojima uliva itaocima strahopotovanje i
sl.
Uski dodir s mletakim krajevima gdje su se u XIII i XIV st. rairile
zapadnoevropske naroito francuske viteke legende uinio je da se i u naoj
knjievnosti pojave romani i pripovijedni spisi. Srbima dolaze iz Grke i Vizantije,
tako da neke od njih nalazimo i u glagoljskoj i u irilskoj redakciji, koje se razlikuju
poneto u jeziku, naroito u tome, to su irilski rukopisi po jeziku blii
staroslovenskom crkvenom jeziku, a u glagoljskim rukopisima prevladava isti narodni
jezik.
14
To su uglavnom p r e r a d e t u i h m o t i v a u kojima prevladava
fantazija, pa se neki motivi javljaju i u varijantama. Tako nalazimo motive o
trojanskom ratu u irilskoj i glagoljskoj redakciji hrvatska iz XIV st., a srpska iz XV
st. U nekoliko varijanti javlja se motiv o Aleksandru Velikom, jer je on davao fantaziji
slobodna krila, pa se uz linost toga srednjovjekovnog junaka povezuju najasnije
zgode.
Roman o Aleksandru Velikom vrlo se rano pojavio na slavenskom tlu, odakle je
preao u rusku srednjovjekovnu knjievnost, pod imenom Srpska Aleksandrida. Jedan
od rukopisa, pisan bosanskom irilicom kojeg je objavio Van den Berk pod nazivom
Berlinska Aleksandrida, najvjerovatnije je prerada nastala na bosanskom tlu. Kodeks je
najvjerovatnije bio u posjedu neke porodice u Bosni, a na njemako je podruje dospio
u XVII vijeku. To je jedini svjetovni bosanski kodeks iz tog vremena.
irilska knjievnost toga doba ima i mnogo pripovijedaka koje dijelimo,
prema tome, odakle su dole, na pripovijetke grkoga izvora gdje spadaju oba
spomenuta motiva i pripovijetke vizantijskog porijekla (Fiziolog, Muka blaenog
Grozdija, Teofana krmarica, Pria o djevojci bez ruku i sl.
Orijentalnog su porijekla Varlaam i Jasaf (zapravo, ivot Budin), Pria o
premudrom Akiru, tefanit i Ihnilat i dr. Meu pripovijetkama uz zapadnoevropske
knjievnosti najznaajnija je ljubavna pria o Tristanu i Izoldi.

Starohrvatska crkvena prikazanja

Vrlo omiljena knjievna vrsta bila su u sr. vijeku crkvene drame ili crkvena
prikazanja. Kao i kod starih Grka, razvila se drama i kod drugih naroda u Evropi,
naroito kod francuza, Nijemaca i Talijana iz crkvenih obreda. Crkveni obredi imaju
skoro kod svih religija u sebi elemente drame, a to su dijalog i akcija (radnja) koji su se
osobito razvili kod bogosluja kranske crkve, jer su svetenici nastojali da vanjskim
sjajem privuku panju publike. Kad su crkveni ljudi opazili da to privlai narod, poeli
su prireivati takva prikazanja i izvan crkvenih obreda i to najrpije u crkvi,a zatim i
van crkve, na trgovima, u posebno graenim barakama i sl. Najstariji sauvali tekstovi
tog anra potiu s kraja XV st. i rairili se po Dalmaciji. Pisali su ih svetenici koji se
nisu potpisivali na djelima smatrajui taj posao dijelom svoga duhovnog rada i
obaveze. Tehnika im je primitivna, pa je takvo bilo i prikazanje, a prema grai koju
obrauju, razlikujemo:
- m i s t e r i j e, ako obrauju neto iz ivota Hristova,
- m i r a k u l e, ako obrauju momente iz ivota svetaca., i
- m o r a l i t e t e, ako obrauju kakav slobodniji motiv, kojemu je cilj samo moralno
odgajanje.
Tekstovi su pisani u stihovima, i to u osmercima, imaju prolog, koji govori
aneo, i tri nejednako duga ina. Prikazivali su ih sveenici, klerici i crkveno osoblje;
enskih uloga nije bilo, a ako ih je bilo, glumio ih je mukarac.
Time to su se prikazanja prenosila iz crkve , dana je mogunost da se uvode i
svjetovni elementi, pa tako vremenom iz prikazanja nastaje dananja drama.

Mirakul - Muke svete Margarite

Latinska legenda o svetoj Margariti nastala je u srednjem vijeku, a potom se u
prijevodima irila. Hrvatski je prijevod sauvan u Parikom zborniku iz 1375. godine te
u Oxfordskom zborniku s poetka 15. stoljea, u oba na glagoljici. Dramatizacija
legende ouvana je u latininim rukopisima u osmerakim dvostisima, a najstariji je
15
rukopis biblioteke Laurenziane iz 15/16. stoljea. Motiv poetka pastoralan je, a temelj
je narodna pjesma Ovce pase Zadarkinja Mare. Po vrsti ovo je dramatizirana svetaka
legenda ili mirakul.



* * *
Ugledavi Margaritu kako napasa ovce, Olimbriju se djevojka svidi i on
zapovjedi slugama da je uhvate i njemu dovedu, ali ona ga moli da je pusti:
Nisam raba zakupljena,
da ja jesam prosta ena,
i kransku veru slidim,
a tve boge nenavidim
Odgovori Olibri svetoj Margariti:
Koga Boga, rec' mi, slove,
km imenom njega zove?
Svaki strasi sad ostavi
ter istinu meni pravi!
Odgovori sveta Margarita:
Slavim, zovem gospodina
Isukrsta boja sina,
k proklinje boge tvoje
i uzdri divstvo moje.
Do ovoga, znaj, vrimena
ne pogrdim ja imena;
ime hou t' povidati
i kako se inim zvati:
ja sam roda plemenita,
ime mi je Margarita,
(...)Istinu ste svu sliali
a ste mene upitali.
U nastavku Olibri nagovara Margaritu da se uda za njega i prihvati njegove
bogove, ali ona ne eli da se odrekne Isusa Krista i na kraju zbog toga umire te postaje
blaena.
16


Ludovico Carracci, Muke sv. Margarite, 1616.g.
Moraliteti : Javljaju se u XV vijeku
To je alegorijska rasprava apstraktnih likova (mana i vrlina, anela i avola, dobra i
zla, ili personifikacija pojedinih moralnih i teolokih kategorija), s naglaenom
didaktikom funkcijom, nekad komino intoniran. Namjera moraliteta je da se prui
moralna pouka slino kao u basni. Tako se usamljeni junak( veinom portretira svakog
ovjeka) kree svijetom kroz vanvremenske predjele dok mu se obraaju
personifikacije poroka, vrlina, zla, mudrosti, ludosti.
Sedam smrtnih grijeha se esto pojavljuju kao likovi, ili, bolje reeno, kao
predstavnici snaga koje oliavaju. Kao junaci odreenih komada oni dobivaju imena
po svojim kvalitetama: Ponos, Zavist, Pouda, Pohlepa... Oni su apstrakcije, isti
simboli u alegorijskoj prii, kao to su i njihove suprotnosti i protivnici
Najpoznatiji moraliteti su bili Zamak istrajnosti, Osuda krkanluka, Svako
Svako tokom XIV i XV st. bili razvijeni, prvo u Engleskoj, Francuskoj i
Njemakoj, gdje je naroito bio rairen motiv Svatkovia (Jedermann, Everyman), koji
utjelovljuje sve ljude, suoava se s dolaskom smrti, a na njegovom putu u onaj svijet
nailazi na personificirane, alegorijske likove vrlina i poroka koji se bore za njegovu
duu, odbijaju ili pristaju pomoi mu, pratiti ga i poi s njime sve do kraja njegova puta.
Didaktina uloga - Svatkovi na putu u onaj svijet spoznaje svoje grijehe i propuste,
pokaje se za njih, izvri pokoru i iste due doe pred Boga.


Historijski i pravni spisi

Isprave:
Vinodolski zakon iz 1288.god. sauvan u prijepisu iz XVI v. najstariji je poznati
zakon pisan hrvatskim jezikom.Sauvani prijepis Zakonika pisan je kurzivnom
glagoljicom i ima 17 stranica i 75 lanaka. Napisan je kao rezultat dogovora devet
vinodolskih opina, u prisutnosti kneza Leonarda Frankopana.
Ovo je drugi po starosti zakonik u slavenskom svijetu i time jedan od
najvanijih pravnih spisa srednjovjekovnog europskog prava.

17

Sauvani dio Vinodolskog zakona

lanci 27. i 28. Vinodolskoga zakona govore o kanjavanju za nasilno skidanje
enskoga pokrivala za glavu i kanjavanju za uvredu (psovku), a u lancima 61. i 62.
odreuje se pred kim se moe izvriti prijava te koja je kazna za pale.

Istarski razvod
3
- To je skup isprava iz XIII i XIV st. o utvrivanju granica izmeu
posjeda feudalnih gospodara Istre: Akvilejske patrijarije, Pazinske kneije i Venecije.
Isprave su bile pisane na latinskom, njemakom i hrvatskom jeziku, a sauvan je
hrvatski prijepis to ga je glagoljicom sastavio pop glagolja Mikula Gologoriki.

Ve je spomenuto da je glagoljica prodrla u javni ivot, pa ve i u najstarije
vrijeme nalazimo, pored latinskih pisanih histoprijskih i pravnih spisa, i hrvatske i
srpske spomenike takve vrste. U drugim krajevima junoslavenskih zemalja ih je bilo
manje.
Ima ih pisanih glagoljicom, i to u onom kraju gdje je najbolje cvala glagoljica i
slavenska sluba u crkvi. To su u prvom redu bile o s t a v i n e, d a r o v n i c e i
o p o r u k e, a ima i zakonika, statuta i kroniarskog rada. Prvi su poticaj za takav rad
dali nai kroniari koji su pisali jo latinskim jezikom: splitski arhiakon Toma,
gorini arhiakon Ivan i hrvatski kroniari imun Koii, imun Klimatovi i dr.
Meu prvim spisima je najvaniji D u a n o v z a k o n i k. Duanov zakonik
(Zakon Blagovjernaga Cara Duana), najvaniji zakon feudalne Srbije, donijet na
saborima crkvenih velikodostojnika i vlastele 1349. i dopunjen 1354. godine.
Zakon je usvojen s ciljem da se osigura vladajui poloaj i povlastice vlastele i uvrsti
vlast u osvojenim oblastima stvaranjem jedinstvene balkanske drave.
Zakonik se sastoji od 135 do 201. lana (u zavisnosti od verzije sauvanog
manuskripta).

3
Razvoenje je stari slavenski pravni obiaj kojim se utvruju granice terenskom ophodnjom.
18

Zakonik (Prizrenski prijepis iz 15. vijeka) se danas uva u Narodnom muzeju u Beogradu


Prvi starohrvatski spomenik pisan glagoljicom, otprilike iz 1100. godine i pronaen u
crkvi sv. Lucije na Jurandvoru kod Bake na otoku Krku je Baanska ploa, koja
svjedoi o suverenitetu hrvatskog kralja Zvonimira, kao donatora zemljinog posjeda.
Osim B a a n s k e p l o e , u kojoj se prvi put spominje ime vladara Zvonimira,
znaajni dokumenti su Istarski razvod, Zakon vinodolski, Poljiki statut i dr.




Slika 6.: Baanska ploa, 1100.g. Crkva sv. Lucije u Jurandvoru (Baka na otoku Krku)


Ja, u ime oca i Sina i Svetoga Duha. Ja, opat Driha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj
hrvatski u dane svoje svetoj Luciji. Svjedoe mi upan Desimir u Krbavi, Martin u Lici, Piribineg u
Vinodolu i Jakov na otoku. Da tko poree, nega ga prokune i Bog i 12 apostola i 4 evanelista i sveta
Lucija. Amen. Neka onaj tko ovdje ivi, moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu sa svoje
19
devetero brae u dane kneza Kosmata koji je vladao cijelom Krajinom. I bijae u te dane Mi-
kula u Otocu sa svetom Lucijom zajedno.
4


Hronike, ljetopisi i rodoslovi

Ljetopis popa Dukljanima je jedan od najznaajnijih spisa sa prostora dananje
Bosne i Hercegovine. Ima tri osnovna dijela: prvi je u literaturi nazvan gotsko-
slavenska genealogija, sa dijelovima Gotski uvod, Trebinjski rodoslov ili kronika,
Trebinjski ljetopis i dr. Drugi dio je legenda o sv. Vladimiru, a samo trei dio je
prava dukljanska hronika XI i XII st.
I u irilskoj knjievnosti ima, osim ve spomenutih biografija i genealogija (rodoslova),
kratkih ljetopisa koji se po vizantijskom uzoru piu od kraja XIV do kr. XVII st
Rije je uglavnom o preradama strane literature i to tako to su o domaim
linostima i dogaajima pisci pisali po tano utvrenom obrascu kako se pisalo kod
drugih naroda koji su uticali na domae pisce. Tako se prati itav redoslijed, samo to
se mijenjaju imena i dogaaji. Kad se govori o sv. Savi, prvo se govori o nastanku
svijeta, o prvim ljudima, pa o prolosti njegove porodice, pa o njemu i sl. Uz to se
govori o dravi u kojoj pisac pie, vladarima, crkvenim ljudima.
Problem hronika, ljetopisa i rodoslova je to su do nas doli u dijelovima, pa se
ne moe dati sud o njima kao zaokruenim cjelinama.
To su dogaaji koji govore o nekom kontinuitetu u ivotu jednog ovjeka,
porodice, dinastije i sl. Njegovane su u svim krajevima, pa i u Bosni i Hercegovini gdje
je poznat T r e b i n j s k i l j e t o p i s iz XI st. To je najstarije poznato literarno djelo
na podruju dananje BiH koji je kao cjelina uao u Ljetopis popa Dukljanina.
Predstavlja jednu vrstu kataloga dukljanskih, trebinjskih i zahumskih vladara. Trebi-
njski ljetopis ima 4 vee i niz manjih, epizodnih cjelina. Prvi je je gotski ili
neslavenski dio u kom su neki zapadnoevropski tekstovi o provalama Gota i govori o
doseljavanju Slavena na Balkan. Drugi dio se odnosi na djelovanje sv. irila i
Metodija i na rad Dukljanskog sabora, a trei govori o povijesti i odumiranju stare
trebinjske drave. Trebinjski ljetopis ima vie epizodnih cjelina od kojih svaki ima
zaokruenu radnju, misao i funkciju. Tu su prie, legende, historijski i pouni spisi
koji su nastajali neovisno jedan od drugoga, a pop Dukljanin ih je gotove ugraivao u
svoje djelo.
Kad je rije o r o d o s l o v i m a ista je situacija: prvi dio pisac pie po emi
kako su pisali ostali pisci, a onda unosi neto materijala o konkretnim linostima i
dogaajima. Rodoslovi govore o porijeklu neke porodice, i pisci se toga najee
pridravaju.

Karakteristike i znaaj srednjovjekovne knjievnosti na junoslavenskim
prostorima

To je knjievnost koja se zove srednjovjekovna, jer njeno trajanje se podudara s
trajanjem srednjega vijeka, tj. traje do kraja 15. st.
Ope su karakteristike:
1.Junoslovenski narodi nisu razvili jedinstvenu knjievnost jer je svaki imao svoju
dravu, pa se knjievnost individualno razvijala prema uvjetuma u kojima su ti narodi
ivjeli. Padali su pod razliite drutvene, vjerske i kulturne uticaje. Tako se hrvatska
knjievnost tog doba razvija jedino u Sjevernom primorju, na Kvarnerskim otocima i u

4
Zapis na Baanskoj ploi pisan hrvatskim jezikom i prijelaznim oblikom glagoljice s oble na uglatu sa
nekoliko irilinih slova
20
Istri, srpska u manastirima i njom se bave kalueri, Slovenci u to doba nisu imali
svoju dravnu samostalnost, a u Bosni su bili bogumili.
2.Pismo, kojim je pisana knjievnost tog doba je kod Hrvata glagoljica koju vremenom
potiskuje latinica iz latinskih crkvenih knjiga. Srbi su ve u X st. primili irilicu koja se
upotrebljavala i u narodu i u crkvi, pa se dijelila na crkvenu i graansku irilicu.
3.Jezik tih knjiga je kod Hrvata starohrvatski i to akavsko narjeje ikavskog govora,
kod Srba srpski, a kod Slovenaca slovenaki.
4.Sadraj tih knjiga je preteno crkveni, ali ima i djela svjetovnog karaktera.
5.Po karakteru je ta knjievnost feudalna, jer slui feudalcima, tj. crkvi i plemstvu.
6.U srednjovjekovnoj knjievnosti su njegovani za crkvenu upotrebu razliiti anrovi:
poezija, apokrifi, romani i pripovijetke, historijski i pravni spisi, prijevodi popularnih
djela iz stranih knjievnosti, zatim hagiografije i biografije koje su se naroito
razvijene kod Srba i crkvene drame kojih opet ne pozna srpska knjievnost ve se
njeguju hod Hrvata, te natpisi na stecima - specifini za prostor srednjovjekovne
Bosne.

Srpska biografska knjievnost
Sava Nemanji, Stevan Prvovjenani

Osobito se knjievnost razvijala u doba dinastije Nemanjia i za vrijeme cara
Duana. Za razliku od drugih krajeva Srbijom su upravljali domai ljudi i u crkvenom i
svjetovnom ivotu. Poznat je Rastko koji se zakaluerio i dobio ime Sava Nemanji, sin
Stevana Nemanje. Otiao je na Sv. Goru, a kad se vratio organizovao crkveni ivot i
izborio se za samostalnost srpske pravoslavne crkve. S njim je zapoeo i intenzivniji
knjievni rad kod Srba.
O ivotu, znaaju i knjievnom djelu sv. Save ima mnogo napisanih tekstova i
studija. Kad je rije o njegovom knjievnom djelu historiari knjievnosti smatraju da
je kao vrlo mlad prvo napisao Karejski tipik (1199.) u 25. godini ivota. Pisao je o
isposnicima koji su u raznim pustinjama ivjeli isposnikim ivotom, pa je i sam imao
elju da to isproba. To opisuje Savin ivotopisac Teodosije. Kasnije odlazi na Svetu
goru Atos i gradi manastir Hilandar. Kako je za manastir trebalo uraditi statut i druge
akte, on se bacio na posao. Napisao je kako je gradio manastir i to je prvi srpski spis.
Drugi je Hilandarski tipik, a to je prevod jednog grkog spisa o nainu ivota i
ponaanja u manastiru. Posao je bio velik, a vremena malo, pa je u radu imao
pomagae. Kasnije je napisao Studeniki tipik, u kom je opisan i ivot sv. Simeona.
Osim toga Sava je nadgledao i pomagao u radu na freskama u manastirima, koje su
danas snani dokazi o vrijednosti umjetnikog rada tog doba.
Historiari knjievnosti smatraju da su Savina djela: Hilandarska povelja,
Karejski tipik, Hilandarski i Studeniki tipik, ivot Simeona Nemanjia, Sluba sv.
Simeonu, Pismo Spiridonu, Uputstvo onome ko hoe da ita ovaj psaltir i dr.

21

Sv. Sava

Savin Nomokanon - Zakonopravilo ili Nomokanon
5
je zbornik crkvenih i graanskih
propisa vizantijske drave, koje je odabrao i preveo Sveti Sava poetkom 13. vijeka.

irei se na zemljitu s mnogobrojnim otocima stare grko-rimske kulture i u
neposrednom dodiru s visoko razvijenom Vizantijom, srednjovjekovna je Srbija u
vrijeme svoje pune samostalnosti postala centar kulturnog i vjerskog ivota. Bili su
razvijeni knjievnost, slikarstvo i arhitektura, a sve je nosilo vizantijske crte i uticaje.
Srpski manastiri su bila mjesta knjievne djelatnosti. Kalueri su bili kolovani
ljudi i pisali su razliite anrove za potrebe crkve i za svjetovnu upotrebu.
U poetku je ta knjievnost imala iskljuivo prevodilaki karakter, a kasnije se
javljaju originalna djela. Pisane su obredne knjige, filozofske, moralistike i govornika
djela, te historijski anrovi (ljetopisi, hronike, hronografi), te hagiografije, legende i sl.
Poznata djela svjetovnog karaktera su romani i novele o Aleksandru Velikom,
Trojanski rat, Varlaam i Joasaf,a ima i aljivih pria (Muke blaenoga Grozdija).
U razdoblju IX-XV st. u vrijeme postojanja srpske feudalne drave razvija se
knjievnost u Srba. Kulturni i knjievni ivot se razvija u crkvama i manastirima (ia,
Hilandar, Deani), a nosioci pismenosti su bili kalueri. Pomagali su im srpski vladari.
U poetku se upotrebljavala glagoljica, a kasnije, ve od XII st. irilica, a umjesto
staroslavenskog se javlja srpska redakcija tog jezika.
U toj knjievnosti se razlikuju crkveni i svjetovni tekstovi. Meu crkvenim su
najbrojniji misali, brevijari, psaltiri i evanelja, a meu svjetovnim hagiografije i
biografije. Prvi poznati biograf je Sava Nemanji i njegova biografija o ocu Stevanu
Nemanji, a poznati su i pisci Teodosije, Domentijan, Konstantin Filozof i drugi.
U skupini srednjovjekovnih srpskih tekstova posebno mjesto pripada
pohvalama. To su tekstovi o srpskim vladarima i visokim srpskim dostojanstvenicima
koji su pomagali crkvu i knjievnost. Najvie ih je posveeno Svetom Savi i knezu
Lazaru.
Srpsko srednjovjekovno pjesnitvo predstavlja despot Stefan Lazarevi i
njegova pjesma "Slovo ljubve" gdje iskazuje religiozne osjeaje.


5
gr. nomos graanski zakon, kanon crkveno pravilo
22
Domentijan, Teodosije, Grigorije Camblak, Konstantin Filozof

Mada je to uglavnom vizantijska knjievnost, bilo je i originalnih djela i to o
ivotu srpskih svetaca i vladara. Poznata su djela svetog Save, zatim Domentijana,
Teodosija, Danila...
Sava je na po. XIII v. napisao biografiju oca Stevana Nemanje, o njegovom
ivotu, odlasku u manastir Hilendar i njegovu smrt.
Domentijan je pisao pol. XIII st. i napisao djela ivot sv. Save i ivot Stevana
Nemanje. Te biografije je kasnije dotjerao Teodosije i oslobodio ih patosa.
Historiari tvrde da se Domentijan rodio negdje prvih godina XIII st. ali se ne zna ni
gdje ni kad. O njemu nema mnogo podataka, ve su ostala brojna djela koja se
smatraju znaajnim ostvarenjima srpske srednjovjekovne knjievnosti. Napisao je
biografiju o Sv. Savi 1253. godine, 18. godina iza Savine smrti. Neki smatraju da ga
nije poznavao, ali je mnogo putovao i istraivao njegov ivot. Pisao je u tradiciji grkih
itija i drao se njihovih obrazaca. Proao je Savinim stazama, bio isposnik kao i on
kako bi to vjernije napisao itije tog velikog ovjeka. Jedno vrijeme bio je u Hilandaru
i kako je bio jako potovan, izabran je za duhovnika cijelog hilandarskog bratstva.
Djelo je napisano u stilu vizantijskih retorskih itija i u njemu potpuno osvjetljava
Savinu linost.
Teodosije je pisac za kog historiari knjievnosti kau da je kaluer - umjetnik.
Bio je monah, ivio u Hilandaru krajem XIII st. mnogo je itao teoloka djela i pisao.
Opisivao je ivot kao niz komeanja, kretanja, sudara, nesporazuma i kao svakodnevnu
borbu za opstanak. Napisao djelo itije sv. Save koje ima sve elemente hagiografije, jer
govori o monakom i isposnikom ivotu. Njegov znaaj je to, za razliku od ostalih,
sputa sveca u svakodnevni ivot i meu svakodnevne ljude. Smatra se da se sluio
Domentijanovom knjigom, ali ju je umjetniki uobliio.
Grigorije Camblak je napisao djelo itije Stefana Deanskog. U njemu sam
Stefan pria o sebi, svom porijeklu i svijetu u kom ivi. Pisac koristi i druge izvore da
bi popunio praznine koje su postojale u toj biografiji. Neki smatraju da je Camblak
napisao tu knjigu, jer su svi srpski velikai imali svoje knjige, a Camblak je ivio u
manastiru Deani kog je izgradio Stefan Deanski, pa je bio obavezan napisati tu knjigu
u kojoj e glorifikovati tog dobrotvora. Po knjievnoj vrijednosti se smatra jednom od
najljepih biografija.
Camblak je roen oko 1364. negdje u Bugarskoj gdje je proveo i mladost, a zatim
dolazi u Srbiju jer je Bugarska 1393. pala pod tursku vlast. U svojoj knjizi govori o
porijeklu porodice Stefana Deanskog. Poznato mu je u djelo Skazanije o sv. Petku. U
djelima esto poredi Srbiju i Bugarsku, pa je i to dokaz da je porijeklom iz Bugarske,
smatraju historiari knjievnosti.
Arhiepiskop Danilo je pisao u XIV st. o ivotu srpskih vladara, a po. XV st. je
pisao Konstantin Filozof. Napisao je ivot despota Stefana, najznaajnijeg srpskog
vladara poslije bitke na Kosovu.
Konstantin Filozof ima slinosti sa Camblakom, jer je i on tuinac i knjievnik.
Roen je u II pol. XIV st i o njemu postoji malo podataka, tek toliko da je iz Bugarske
gdje je proveo mladost ( u Trnovu), doao u Srbiju gdje je bio uitelj, gramatik i filozof.
Osnovao je uvenu resavsku kolu, knjievnu i pravopisnu u kojoj su prepisivana stara
djela i tako uvana od propadanja i zaborava. Ima i Knjigu o pravopisu u kojoj govori o
pravilnom pisanju. ivio je u manastiru Manasiji, a zatim u Beogradu. Mnogo je
putovao, sluao ljude i to unosio u svoja djela.
Po nastanku srpske biografije su u stvari hagiografije. Govore kako se najvei
broj srpskih vladara proslavio diui crkve i druge zadubine, pa ih je crkva hvalila i
23
proglaavala svetima. Pored crkvene i historijske vrijednosti srpske biografije imaju i
veliko nacionalno znaenje. Srpski biografi nisu pisali sa knjievnim namjerama; oni su
samo vrili svoje crkvene dunosti. Osniva srpske srednjovjekovne knjievnosti i
organizator srpske crkve nije bio po znanju pisac, ve vjerski radnik, crkveni i dravni
organizator koji je prije svega htio ojaati srpsku dravu i religiju. Sa tim ciljem je i
pisao svoje djela.
Srpska je srednjovjekovna knjievnost bila na svom vrhuncu kad i
srednjovjekovna drava. Poslije smrti cara Duana poela se ta drava raskidati.
Odvajali su se pojedini feudalci, postali nezavisni od sredinje vlasti, a u takvom stanju
su je okupirali i Turci.


Hrvatska srednjovjekovna knjievnost: vrijeme, jezik i pismo


Povijesno je utvrena injenica da su Hrvati svoju dananju postojbinu naselili u
VII st. zatekavi romanizirano ilirsko-keltsko stanovnitvo s latinskom romanskom
kulturom. Ipak, nema podataka o njihovom ivotu na ovom prostoru sve do IX. st. Prvi
poznati spomenik njihovog postojanja na ovom prostoru je uklesano ime kneza
Trpimira (vladao u 9. st.) na latinskom jeziku. Trpimir je ureivao crkve i dovodio
b e n e d i k t i n c e - prve nositelje srednjovjekovne kulture, na tom prostoru kao
izvorite latinske pismenosti s tradicijom antike kulture.
Na obali Jadranskog mora Hrvati su zatekli Ilire i Traane. Od tada do XIV st.
napisan je veliki broj tekstova, ali nije u njima bilo umjetnikog, nego su pisani za
potrebe crkve, a govore o burnim dogaajima na politikom i ekonomskom planu. To
je vrijeme borbe za opstanak.
Ve u IX st. Hrvati su imali neka podruja na kojima su vladali njihovi knezovi:
Neretljanska oblast, Dubrovnik, Zahumlje i dr. To je vrijeme dolaska u Moravsku
brae irila i Metodija koji su sastavili pismo glagoljicu i donijeli jezik koji danas
nazivamo staroslavenskim ili crkvenoslavenskim. Nakon njihove smrti i progonstva
neki uenici su ostali u Hrvatskoj, uglavnom u Dalmaciji i na otocima i tamo irili
pismenost. Poznat dokumenat iz tog perioda koji govori o hrvatskoj knjievnosti je
Baanska ploa iz XI st. naena u Bakoj na otoku Krku. Glagoljska knjievnost se
razvijala naroito u XIV st. i tada tekstovi crkvenog karaktera ustupaju mjesto
tekstovima svjetovnog karaktera.
Poetke te knjievnosti obiljeava apokrifna literatura, tj. lani ivotopisi svetaca u
kojima su anonimni autori davali volju svojoj mati da se razbukta do nesluenih
granica. Crkva te spise nije priznavala. To su prie o Adamu, Evi, Mariji, Isusu i sl.
Bila je razvijena i prijevodna literatura sa grkog, latinskog, njemakog i
talijanskog jezika. (Lucidar). Od proznih tekstova svjetovnog karaktera pisani su
m o r a l i z a t o r s k o d i d a k t i k i spisi, te srednjovjekovni romani (Rumanac
Trojski i Aleksandar Veliki). Junaci su vitezovi, carevi i kraljevi.

P o e z i j a se u hrvatskoj knjievnosti takoe javila rano, mada prvi zapisani
stihovi potiu iz XIV st. U poetku bila crkvenog, a kasnije svjetovnog karaktera.
Mada je bila crkvenog karaktera bilo je i satirinih pjesama.
Najstarija pjesma iz tog vremena pisana narodnim govorom, akavtinom i latinicom
smatra se IBENSKA MOLITVA landa (pohvalna pjesma)
IBENSKA MOLITVA recitativna, rimizirana proza i pripada najstarijim latininim
zapisima na naem prostoru; tekst pjesme zapisao je fra Pavle ibenanin, a tvorac je
24
nepoznati glagolja tema pjesme je molitva upuena Blaenoj Djevici Mariji;
ponavljanja na poetku stihova (Gospoje ti si) i zazivi kao to su: O blaena, o
prosveena, o umiljena, o preista divo Marije daju pjesmi oblik litanije u kojoj se
velia Marijina ljepota, uzvienost i dostojanstvo; gospa je majka, kraljica i tjeiteljica;
u pjesmi je prisutna rima, kao i element crkvenoslavenskog jezika: vzviena,
muenikov, vsih, isplnjen je... to daje ritminost pjesmi
U tom periodu nastala je i satirina pjesma SVIT SE KONA, koja kritizira pojavu
simonije (trgovanje crkvenim dobrima) i inkvizicije; posebno se u njoj kritizira ivot
klera, visokoga i niega, ukljuujui i ake. Pjesma je zabiljeena u Parikom zborniku
s kraja 14. st.; nastala je vjerojatno potkrat 13.st. u vrijeme uzastopnih tenji za
reformama u Katolikoj crkvi. Autor je zainjavac knjievnici koji stvaraju prijelaz s
pobonih pjesama na pjesme sa svjetovnom tematikom. Pjesma podsjea na poeziju
verberanata (bievalaca) i talijanske laude iz 13 vijeka. Budui da se u njoj spominju
brojni crkveni redovi, smatra se da je nastala posljednjih decenija 13 vijeka, a zbog
mijeanja ikavskog i ekavskog govora, mjesna lokacija je sjeverozapadna Hrvatska.
Sastoji se od deset katrena i tri tercije koje su pisane dvanaestercima.

Svet se kona i slnce jur zahodi
Pravda gine, ljubav stine, tma ishodi.
Djaval jure svoju vojsku kupno vodi,
Gda se svri Sveto pismo dan prihodi.

(...) V redovnicih ki tu sveto evan'jelje
Imela bi prav da biti i svren'je
A sada je opaenje i prevraen'je
I vsakomu dobru delu razoren'je.

(...) Grdinali, biskupi i opati
Misle, Boga ostavive, le o zlati
Duhovna re ot njih se ne more imati
Ako im se penezi prije ne plati.

U XV st. se javljaju s v e t a k e l e g e n d e pisane dvanaestercima, a
autori su anonimni i o njima govori Marko Maruli koji prve pjesnike na narodnom
jeziku zove z a i n j a v c i m a.
Njegovano je i svjetovno puko pjesnitvo koje spominje Petar Hektorovi u svom
Ribanju. Imajui jo u IX st. vlastitu dravu, Hrvati su, naprotiv, mogli objeruke
primiti glagoljicu sa staroslavenskim jezikom. Za manje od jednog stoljea to se pismo
proirilo na cijelu teritoriju tadanje hrvatske kraljevine. Knjievnost, s predlocima na
staroslovenskom jeziku, stala se naroito gajiti u brojnim samostanima, u sjevernim
hrvatskim krajevima Istri, Hrvatskom primorju i na otoku Krku. U jezik, primljen od
irilovih i Metodijevih uenika, stali su prodirati elementi ivoga narodnog govora.
Glagoljsko pismo s narodnim jezikom nije se u Hrvatskoj smjelo slobodno
upotrebljavati u crkvi. Dalmatinski su gradovi jo uvijek bili romanski, s crkvenim
obredima na latinskom jeziku. Kako su se rimski pape uglavnom protivili upotrebi
slavenskog jezika u crkvama, i vlast je zabranjivala upotrebu slavenskog jezika i
forsirala latinski. Meutim, nikakve zabrane nisu mogle skriti otpor hrvatskih sve-
tenika, tzv. glagoljaa koji su uporno drali propovjedi na narodnom jeziku sve do
vremena dolaska ugarske vlasti, pa je i i papa takav vid obreda dozvolio. Ugarski
kraljevi u XII st. su u crkve uveli ponovo latinski jezik, pa je glagoljica bila stijenjena
izmeu irilice sa istoka i latinice sa zapada.
25
U hrvatskoj glagoljskoj knjievnosti su nastale prvo knjige za crkvene obrede:
misali, brevijari, zbirke molitvi, pjesme, propovijedi. Poznata su djela u kojima ima i
umjetnike vrijednosti: Misal kneza Novaka iz XIV st., Misal vojvode Hrvoja s poetka
XIV st... Bile su i tamparije s glagoljskim slovima u Senju i Rijeci. Prvi glagoljski
misal je tampan 1483. godine.
Uporedo sa upotrebom u crkvi, glagoljica je postala i opte pismo u narodu, pa je u
tekstove prodirao ivi narodni jezik, akavsko narjeje zapadnih hrvatskih krajeva.
U hrvatskoj su glagoljskoj knjievnosti stvoreni razliiti zbornici za odgoj, pouku, o
ivotu svetaca, crkvene pjesme i sl.
Veina djela srednjovjekovne hrvatske knjievnosti su prerade i prevodi stranih
djela koja su bila poznata u tadanjim srednjoevropskim literaturama. Prevoena su sa
grkog, latinskog i talijanskog jezika. Znaaj tih djela je to se poeo izgraivati
hrvatski knjievni jezik.
U srednjovjekovnoj hrvatskoj knjievnosti stvoreni su i poeci hrvatskog stiha
koji je u poetku bio namijenjen samo crkvenim potrebama, a kasnije imaju svjetovni
karakter. Prvi takvi stihovi su u pomenutom Misalu kneza Novaka, a prve umjetniki
izgraenije pjesme nastale su u XIV i XV stoljeu. U njima nije izraena samo pobo-
nost, nego i ire osjeanje.
Od XVI st. glagoljska knjievnost u Hrvata slabi, knjige su rjee tampane, a
nosioci su nii svetenici bez dovoljne teoloke i opte naobrazbe. U 19. st. glagoljica
je svedena samo u okvire crkve.
U povijesti hrvatskog naroda glagoljica je imala trostruko znaenje: knjievno,
narodno i drutveno.
Knjievno je njezino znaenje u tome to je na njoj, na osnovu staroslovenskih
jezikih tekstova, stvoren i dalje izgraivan hrvatski knjievni jezik.
Nacionalne su zasluge glagoljaa to su oni u stoljeima tekog politikogh i
kulturnog pritiska, koji se pomou crkve sa talijanske strane vrio u Istri. Dalmaciji i
Hrvatskom primorju, postali neprobojan zid svakom uticaju.
Drutveno je znaenje glagoljske knjievnosti u injenici to je to bila literatura
nieg svetenstva i irih narodnih slojeva. Dok su se feudalci i vie svetenstvo
kulturno uzdizali na latinskom ili talijanskom jeziku, na glagoljici su pisana djela za
obine ljude.
Prepisivanje glagoljskih knjiga za crkvene potrebe nastavili su popovi glagoljai
koji su tim pismom davali svom vremenu slavensko obiljeje i odvajali ga od latinskog
uticaja. Ti tekstovi imaju lijepo izraena slova, jasan stil i narodni jezik, jer su
prepisivai unosili u tekstove i neke osobine svoga vremena, podneblja i karaktera.
Kad su stari Slaveni doli na Balkan na njih su vreni snani uticaji sa istoka i
zapada, od strane Vizantije i Rima, pa je to imalo za posljedicu sasvim razliit
knjievni, kulturni i vjerski put junoslavenskih naroda. Nije tano utvreno kad su
Hrvati doli u direktan dodir sa slavenskim knjigama i slavenskim bogosluenjem, ali
se pretpostavlja da je to bilo u vrijeme irila i Metodija ili neposredno iza njihove
smrti.
U primorskoj Hrvatskoj je udaren temelj i prvoj dravnoj hrvatskoj organizaciji i
samostalnoj crkvenoj upravi sa sjeditem u Ninu. Ve 925. godine je Splitski sabor
morao razmatrati pored ostalih, i pitanje bogosluenja u crkvama i uticaju latinskog
jezika na hrvatski narod. Hrvati su vodili borbu protiv uticaja latinskog i rimskog
sveenstva, a Srbi protiv uticaja grko- vizantijske crkve.
Kod Hrvata se redakcija staroslavenskog jezika upotrebljavala u crkvi i u
knjievnosti do XIII st. Od toga vremena ona ostaje samo kao crkveni jezik, a sva
knjievna djela, zatim javne i privatne isprave (darovnice, ugovori, statuti, zakoni) piu
26
se istim narodnim jezikom i to akavskim dijalektom. Tako je narodni jezik akavskog
narjeja ve od krajem XIII i poetkom XIV st. postao kod Hrvata knjievnim
jezikom. Uskoro se javila knjievnost na tokavskom, a krajem XVI st. i na
kajkavskom dijalektu.

U razvoju te knjievnosti razlikujemo tri glavna razdoblja:
I - Prvo doba od druge polovine IX do XIII st. koje karakterizira upotreba glagoljice i
slavenskog jezika.
II - Drugo doba od 1248. do 1483. godine kad je tampana prva glagoljska knjiga za
potrebe popova glagoljaa. To je doba razvoja glagoljske knjievnosti u raznim
dijelovima Hrvatske, naroito u Dalmaciji i oko Dubrovnika.
III - Tree doba od 1483. do 1630 kad je Rimska crkva konano, pritisnuta
reformacijom, dozvolila upotrebu hrvatskih knjiga za crkvene potrebe.

Prvi znaajni pjesniki tekstovi se javljaju po. XIV st. kad je ivi govor ve
prevladao staroslavenski jezik. U poetku poezija ima poboni, a kasnije svjetovni
karakter. Motivi su vezani za crkvene praznike. Poznata je pjesma ibenska molitva
pisana istim narodnim jezikom, akavskim, latinicom.
Krajem XV st. javljaju se i prvi dramski tekstovi u izvedbama poznatim pod
nazivom prikazanja ili skazanja. To su dramatizacije svetakih legendi i dijaloke
pjesme s biblijskim motivima iji je sredinji junak Isus Krist prikazan u tri faze ivota:
raanje, muke i uskrsnue. Drame su obino prikazivane prilikom neke crkvene
sveanosti u crkvenim predvorjima ili na glavnim trgovima.
Osim tih strogo crkvenih knjiga treba napomenuti i one zabiljeke i knjige koje su
vodili popovi glagoljai po svojim upama, a u kojima se takoer nalazi bogata graa
za izuavanje jezika.
Srednji vijek u hrvatskoj knjievnosti se smatra vrijeme od poetka pismenosti, pa
do kraja XV st. U politikoj povijesti Hrvata to je doba od stvaranja hrvatskog
kraljevstva poetkom X st. do turskog dolaska na Balkan u XV st.

Prevodilaka i preraivaka srednjovjekovna knjievnost

Srednjovjekovna knjievnost je vrijeme kad su se njegovali brojni anrovi
uglavnom crkvenog karaktera. Meutim, skoro svi junoslavenski narodi su svojim
dolaskom naili na ve razvijenu knjievnost i kulturu koja se irila iz stare Grke i
Rima. Tako su oni njegovali vlastito pismo koje su donijeli irilo i Metodije,
glagoljicu, ali istovremeno i prevodili djela iz drugih knjievnosti, za crkvene i
svjetovne potrebe. Njegovao se roman, odnosno pripovijetka u XV st.,poezija,
hagiografije, biografije, itija svetaca i dr.
Pisci tog doba su bili vjeti pisci, ali i kompilatori, prevodioci i prepisivai koji
su koristili strana dostignua za svoje potrebe. Najee su bili svetenici koji su
pripremali djela za potrebe crkve, a podupirani su od vladara u svim sredinama, kako
bi se lake narod drao u vlasti. Najdue su glagoljicu njegovali i uvali popovi
glagoljai koji su sluili vjerske obrede na staroslavenskom jeziku, jer nisu ni znali
latinski. Oni su i pisali djela, a glavni likovi su bili kraljevi, carevi i velikai. Najstarija
djela su pisana staroslavenskim jezikom. U jednom periodu katoliki crkveni ljudi u
hrvatskoj bili su u vroj vezi sa pravoslavnim popovima na istoku, ali je ta veza
vremenom nestajala i vjere su se udaljavale, pa tako i knjievno stvaranje. Svako je
imao svoje teme i svoj nain obrade da ih prilagodi vlastitim prilikama.

27

Makedonska srednjovjekovna knjievnost
(Ohridska kola, Kliment Odhridski)

Izvori o slavenskoj kolonizaciji Makedonije govore da se taj proces odvijao od
osamdesetih godina VI st. i to, kao i kod drugih, postupno, uz dugotrajne borbe.
Najee su se sputali moravsko-vardarskom dolinom i tako potiskivali starosjedioce
dovodei do velikih etnikih i socijalnih promjena u kojima su poeli dominirati
slavenski narodi to su doli iza Karpata.
Makedonske Slavene koji su naseljavali prostor oko Trakije, Makedonije i
Soluna spominju Teodor Konfesor iz VIII st., te Vizantijski car Mihail II u jednom
pismu. Dolaze i u Bugarsku i vode borbe sa starosjediocima Bugarima. Vremenom
Slaveni formiraju svoje oblasti Solun i Dra. Mirom izmeu Vizantije u Bugarske neki
slavenski krajevi padaju pod vlast Bugarske. Bugarski vladar Boris prihvata
krianstvo od Carigradske patrijarije koja je nastala nakon podjele Rimskog carstva
na Istono i Zapadno, pa im se razlikovala i liturgija. U Makediniji dolazi do buna
protiv bugarske dominacije, pa u X. st. Samuil (969-1018) stvara makedonsku
srednjovjekovnu dravu koja je 1018. pala pod Bizantsku vlast. Meutim, i sa sjevera
su Makedonci stalno napadani od Srba na ijem je elu bio kralj Milutin to je zavrilo
srpskim odvajanjem Makedonije i krunisanjem kralja Duana u Skoplju 1346. godine.
To je vrijeme irenja osmanske vladavine koja je bila u blizini Balkana.
Knjievni rad u Makedoniji zapoinje u IX st. Prvi poznati knjievnik tog doba
je bio Kliment Ohridski. Napisao je itije Metodijevo, te veliki broj molitvi i
moralistikih pouka neobrazovanom puku.
Meu njegovim znaajnijim djelima se smatra osnivanje O h r i d s k e k n j i e v n e
k o l e, ali i sastavljanje irilskog pisma.
Uenik i sljedbenik ideja irila i Metoda, uitelj i prosvjetitelj Bugara, prevoditelj i
autor starobugarskih djela, utemeljitelj Ohridske knjievne kole, prvi bugarski episkop
i graditelj bugarskih manastira i crkvi to je Ohridski udotvorac, kako je postao
poznat episkop Kliment iz Ohridske legende Kratko itije sveca, koju je napisao
Dimitar Homatijan.
Kliment Ohridski potjee od bugarskih Slavena. Taj na veliki otac i bugarski
luonoa rodom bjee od europskih Mizijaca, koje mnogi zvae Bugari (iz Ohridske
legende). Pretpostavlja se da je bio iz jugozapadne Bugarske. Od svoje najranije
mladosti prikljuio se Svetoj Brai prvouiteljima i sudjelovao u njihovim misijama.
Poslije Metodove smrti 885.g., kad su zapoeli progoni irilo-metodskih uenika,
Kliment, Naum i Angelarij uputili su se prema Bugarskoj.
Osim crkvene i prosvjetne djelatnosti, Kliment Ohridski naveliko je razvijao i
manastirsku i crkvenu gradnju. Uz pomo cara Simeona osnovao je manastir Sv.
Pantelejmon, koji je postao sreditem knjievne djelatnosti u Ohridu. Dao je da se
izgrade i dvije male crkve, nemjerljive po svojoj umjetnikoj ljepoti.
Kliment Ohridski dao je svoj doprinos i razvoju bugarske knjievnosti. Njegov
knjievni rad bogat je i raznolik u anrovskom smislu. Pisao je itija, poune i pohvalne
napise, ode. Veina njegovih himni su u akrostihu s njegovim imenom. Prema
znanstvenicima, Kliment Ohridski napisao je od 15 do 50 raznih djela. Na zavretku
svog ivota Ohridski je udotvorac preveo i Cvjetni triod (bogoslune knjige koje se
itaju prije i poslije Uskrsa).
Kliment Ohridski umire 27. jula 916. godine. Sahranjen je u predvorju
manastirske crkve Sv. Pantelejmon. Poslije smrti, zbog svojih je djela kanoniziran.
28
On je jedan od Svetih Sedmoislenika, uz slavenske Prvouitelje irila i Metoda i
njihovih uenika Gorazda, Nauma, Angelarija i Save.


irilica je stupila u upotrebu u nekim krajevima krajem 9. i po. 10. st., mada u
Ohridskim rukopisima i iz 12. st. ima glagoljice. Tako je Asemanovo jevanelje
napisano oblom glagoljicom u kojoj preovladava irilica, a govori o slavenskim
svetiteljima Sv. irilu, sv. Metodiju i sv. Klimentu Ohridskom. U Ohridskoj koli su
nastali i Zoografsko jevanelje, Makedonski iriliki listi, Jevanelje popa Jovana,
Bolonjski psaltir i dr.



Zografsko jevanelje Asemanovo jevanelje
(naeno u bugarskom manastiru Zografu)

Kao anrovi su naroito njegovani apokrifi i to i starozavjetni i novozavjetni.
Poznata je Knjiga Abrahamova u kojoj su i tekstovi o prvim ljudima Adamu i Evi.
Njegovane su i hagiografije o sv. oriju Kapadoksijskom, sv. Alekseju "bojem
ovjeku" i sl. Veliki broj tih djela pripadaju Klimentu Ohridskom i predstavljaju ga
kao znaajnog utemeljitelja makedonske knjievnosti, prvog pjesnika i prozaistu i
vrsnog poznavaoca stare i savremene vizantijske knjievnosti.
Smatra se da je njegovo djelo temelj srednjovjekovne makedonske knjievnosti, a on
vjerouitelj i vjeiti zatitnik Ohrida i Ohriana. O njemu postoje i slavenski i grki i
latinski izvori. Poznata je knjiga Klimentovo itije kao i druga itija nastala u IX i X st.
Najznaajnije je Teofilaktovo itije u kom je kronolokim redom opisao Klimentov
ivotni put i djelo. Svi izvori poinju njegovim progonstvom iz Moravske, kad je sa
Naumom Ohridskim doao na Ohrid u Makedoniju. Tamo je, navodi se u izvrima
istovremeno uio oko 300 uenika koji e nastaviti rad irila i Metodija, pa se
Ohridska knjievna kola smatra prvim slavenskim sveuilitem na Balkanu.

Naum Ohridski

Spominje se kao prvi uenik irila i Metodija. Njegov ivotni put i rad tee uporedo
sa Klimentovom djelatnou, za koga se istie da je njegov brat. Proao je istu golgotu
kao Kliment poslije Metodijeve smrti. Radio je u bugarskom centru gdje je dao svoj
29
doprinos u organizaciji bugarske crkve. Kad je bugarski car imenovao Klimenta za
prvog slavenskog episkopa, Naum Ohridski je 893. preuzeo njegovo mjesto u
Kutmievici i Ohridu. Za ivota je podigao manastir Ohrid uz Ohridsko jezero nasuprot
Klimentovom manastiru gdje je umro i pokopan 910. godine.
O Naumovom knjievnom radu se i danas raspravlja. Iz Pounog jevanelja
episkopa Konstantina saznajemo da je Naum napisao dosta djela, ali je malo sauvano.
Dva sauvana itija govore o svestranosti ovog uitelja, prosvjetitelja, lijenika i
autora brojnih drugih djela. Pretpostavlja se da je porijeklom iz Makedonije,
najvjerovatnije iz okoline Soluna. Roditelji su im bili imuni, ali oni odbacuju njihova
dobra i prikljuuju se irilu i Metodiju.

Episkop Konstantin

Jedan od irilovih i Metodijevih uenika koji je doivio moravsku odiseju
poslije Metodijeve smrti 885. godine zajedno sa Klimentom i Naumom, je i episkop
Konstantin. Malo je djela koja osvjetljavaju njihov rad, a osobito malo o episkopu
Konstantinu mada je bio znaajna linost kulturnog i vjerskog ivota tog doba. Zna se
da je nakon protjerivanja uenika irila i Metodija jedno vrijeme u Veneciji prodan kao
rob, ali ga je na sreu kupio neki vizantijski poslanik i doveo u Carigrad. Odatle je
preao u bugarsku dravu kao svetenik, a kasnije je napredovao do episkopa. Ostavio
veliki broj knjievnih djela. Meutim, nauka ima razliite pretpostavke o njegovom
radu i mjestu boravka. Smatra se da je njegovo djelo Pouno jevanelje oko 894.
godine. U njemu je poznata pjesma pod nazivom Azbuna molitva 40 stihova s
poetnim slovima slavenske azbuke.

Crnorizac Hrabar

Brzi razvitak slavenske pismenosti, knjievnosti i kulture koji su inicirali irilo
i Metodije aktivnou u moravskoj misiji nastavlja poznati pisac i polemiar pod
imenom Crnorizac Hrabar. O njegovom ivotnom putu, djelu i djelatnosti, nema skoro
nikakvih podataka, a neki misle da je to pseudonim irila ili Metodija, ili Klimenta i sl.
Da je bio vrlo obrazovan znamo po njegovom teksto O pismeneh (O slovima) koji je i
jedino njegovo sauvano djelo. Taj vaan dokument ima samo tri stranice, ali daje
znaajan pogled na slavensku pismenost toga doba.
Djelo se kompozicijski sastoji iz dva dijela: prvi se dio odnosi na razvitak i
historijat slavenske pismenosti u kom se kae da Slaveni nisu prije pokrtavanja imali
knjige , te da su se u poetku sluili crtama i rezama, a zatim su prihvatili grku i
latinsku grafiju. Pisanje im je bilo teko, pa Hrabar kae da im se bog smilovao i
poslao uenog uitelja Konstantina (irila), mua pravednoga i istinoljubiva, koji im
je stvorio 38 slova, jedne po uzoru na grku azbuku, a druge prema slavenskoj rijei

Jer ako upita knjievnike grke, govorei: 'Ko vam je pismena uinio, ili knjige
preveo, ili u koje vreme?' - to retki od njih znaju. Ako li upita slovenske pismene ljude,
govorei: 'Ko vam je pismena uinio ili knjige preveo?' - to svi znaju i, odgovorivi,
rei e: 'Sveti Konstantin Filosof, nazvani iril, taj nam pismena naini i knjige
prevede, i Metodije, brat njegov.' Jer ima jo ivih koji su ih videli. A ako upita: 'U
koje vreme?' - i to znaju, i rei e: 'U vreme Mihaila, cara grkog, i Borisa, kneza
bugarskog, i Rastica, kneza moravskog, i Kocelja, kneza panonskog, godine od
stvaranja sveta 6363'."

30
Ne zaboravlja istaknuti da su se i Grci pri sastavljanju vlastite azbuke ugledali na
hebrejsku. Zatim sledi, u razliitim sauvanim prepisima ovoga dela, sama azbuka.


Drugi dio Hrabrova teksta je polemiki. Protivnici slovenske pismenosti,
zastupnici trojezinosti koji su stali na put irilu i Metodiju, postavljaju pitanje zbog
ega Sloveni imaju 38 slova, a ne 24 kao Grci. Crnorizac dokazuje da i Grci imaju 38
slova, zajedno s jedanaest dvoglasa i tri za brojeve 6, 90 i 900.
Trojezina hereza postavlja pitanje zbog ega je potrebna slavenska pismenost kad je
natpis na Hristovu krstu bio ispisan samo na tri jezika: hebrejskom, grkom i latinskom.
I u ovom sluaju autor ima odgovor, jer istie:
zar ne znaju da Bog nije stvorio prvo ni hebrejski, ni latinski, ni grki, nego sirijski...
kojim je govorio Adam, i od Adama do potopa, i od potopa do vremena kad je Bog
razdelio jezike kod podizanja stuba...
Dalje se u tekstu naglaava da jo uvek ima ivih ljudi koji su videli irila i
Metodija, po emu se moe zakljuiti da je i Hrabar bio Klimentov, Naumov i
Konstantinov suvremenik, a svojim djelom jedan od njihovih izravnih nastavljaa.
U tekstu je navedena i godina kad je nastala slovenska azbuka, a to je poetak
moravske misije 863. godine. Ime uz naslov (O pismenh rnorizca Hrabra)
odnosi se na sastavljaa spisa, kako je pretpostavljeno jo poetkom XIX veka, kada je
delo postalo predmet filolokih prouavanja.
Izvorni, staroslovenski tekst Hrabrova spisa nije sauvan. Danas se, meutim,
irom Srbije, Jadranskog primorja, Rumunije i Rusije nalazi osamdeset prepisa (od XIV
do XIX veka) u svim slovenskim redakcijama. Tradicija Hrabrove rasprave vrlo rano je
prihvaena u srednjovekovnoj Srbiji. Od dva sauvana srpska prepisa, jedan, stariji
(Pivski) iz XVXVI veka, u tekstolokom pogledu ide u red dobrih prepisa.
Pored osnovnog Hrabrovog teksta, kod Srba je bila poznata i dosta retka prerada O
pismeneh (Maranska varijanta), slina sa jednom bugarskom.

Poeci knjievnosti kod Slovenaca

Doselivi se u dananju postojbinu, Slovenci su u VII i VIII. st. osnovali
samostalnu dravu, ali ve sredinom VIII. st. padaju pod vlast Bavaraca. Krajem VIII
st. ukljueni su u Franaku dravu kao njezin sastavni dio. Ta drava je bila tipino
feudalno organizirana i u njoj je rimska crkva imala jak uticaj. Te su okolnosti utjecale
na kulturni i nacionalni ivot Slovenaca.
Nakon nestanka Karantanije, oko 840.godine, stvorena je nova slovenaka
drava Panonska kneevina, iji je osniva Pribina, vladao kao franaki vazal.Poslije
njegove smrti 861.god. naslijedio ga je Kocelj koji je uspio da se oslobodi franakog
vazalstva i povee sa moravskim knezom Rastislavom.
Iz Panonskih legendi (itije sv. Metodija) saznajemo da je Metodije ivio u
Panonskoj kneevini, ali nakon njegove smrti, slovencima su za javnu i crkvenu
upotrebu ostala dva jezika: latinski i njemaki.I crkveno bogosluenje se obavljalo na
latinskom.
Prvi zapisi na slovenskom jeziku nastali su oko 800. godine i uglavnom su
crkvenog karaktera. Osim crkvene pismenosti razvija se i usmeno narodno stvaralatvo
na slovenskom jeziku. Crkvena pismenost obuhvaa tekstove crkvenog karaktera:
molitve, ispovijedi, pridike o grijehu i pokori, crkvene pjesme Bile su u stihu
organizirane u strofe po uzoru na latinske i njemake crkvene pjesme.
31
Usmena narodna knjievnost obuhvaa balade i romanse, legendarne pjesme,
ljubavne, aljive i sl.
Najpoznatiji spomenik slovenske srednjovjekovne knjievnosti su Briinjski
spomenici s kraja X. i po XI st. , Celoveki rukopis iz 1380. godine i Stiki rukopisi iz
XV st.
Briinjski spomenici su dobili naziv po bavarskom mjestu Freisingu (Briinj).
To je zbornik srednjovjekovnih latinskih tekstova meu kojima su i tri zapisa na s l o v
e n s k o m jeziku. Rije je o tri listia teoloke sadrine, koji su oko 1000.god.
zabiljeila dvojica svetenika, na liturgijskom rukopisu briinskog biskupa Abrahama.
Pronaeni su 1803.god. Kada su preneseni u minhensku biblioteku, a prvi ih je
tampao Jernej Kopitar u knjizi Glagolita Clozianus (1836.) To je zbornik liturgijsko-
homoletikog sadraja koji ima tri zapisa: prvi i trei su ope ispovjedi za molitvu,
dobivanje oprosta od grijeha...a drugi zapis je homilija openje, pouka, propovijed,
koja tematizira grijeh, pokajanje i in ispovijedi. Istraivanja su pokazala da su I i III
spomenik zanimljivi zbog jezikih razloga a drugi spomenik posjeduje i literarne
kvalitete.

Iako su pisani na tadanjem slovenakom jeziku, utvreno je da ih nisu
pisali Slovenci, nego svetenici njemakog porijekla.
U drugom periodu od X do XV vijeka sauvano je malo spomenika na
slovenakom jeziku.
Celoveki rukopis takoe sadri tri molitve na slovenskom jeziku, a Stiki
rukopis sadri molitve i tekst crkvene pjesme. To je prva zapisana pjesma na
slovenskom jeziku.
Neke tragove glagoljske pismenosti pronalazimo u tri kodeksa iz Istre, naena u
Sloveniji, a potjeu iz XIV i XV vijeka.
Suprasalski zbornik oko 1000.g. Makedonskog porijekla
Uporedo sa skromnim zapisima na slovenskom jeziku razvija se u slovenskim
samostanima knjievnost na latinskom jeziku, ali je dostupna obrazovanim
svetenicima i uem krugu bogatijih ljudi. To su djela izrazito filozofskog karaktera,
viteki romani i trubadurska poezija.
Historijska sudbina Slovenaca nije dugo dozvoljavala knjievni rad na
narodnom jeziku, tako da je i pozni srednji vijek ispunjen djelatnou na latinskom i
njemakom jeziku.Tek e krupna zbivanja u XVI vijeku, protestantizam, omoguiti
stvaralatvo na narodnom jeziku. Peat tom vremenu, dao je i prvi slovenaki
knjievnik Primo Trubar (1508-1586). Pored crkvenog, nastajalo je i narodno
stvaralatvo, koje se oslanja na stare slavenske legende, ime se potvruje teza o
zajednikoj pradomovini svih Slavena.
U narodu su njegovane lirske i epske pjesme, bajke i basne, balade i romanse.
Prie o lijepoj Vidi, o sirotici Jerici, o vitezu Barodu...


Poeci knjievnosti u naroda Bosne i Hercegovine

Nalazei se u poloaju krajnje zemlje istoka istovremeno izloene zapadu i krajnje
zemlje zapada okrenute istoku, Bosna je oduvijek bila raskrsnica raznih interesa i na
razmei raznovrsnih uticaja. Takva njena situacija odrazila se i u njenoj staroj
pismenosti, knjievnosti i umjetnosti. U koje je vrijeme prije XII st. poeo knjievni
rad u Bosni teko je danas znati. Pretpostavlja se da je uporedo sa grkim i latinskim
pismom, poslije pokrtavanja domaeg stanovnitva poeo prodor slavenske
knjievnosti, polagano rasprostiranje knjievnosti u irilometodskom duhu, te
razvijanje vlastite knjievnosti u takvoj tradiciji. Po oskudnim spomenicima koji su
32
sauvani do danas potvreno je prisustvo etiri pisma kojim su se sluili stanovnici
bosansko-humskog podruja: grkog, latinskog, glagoljice i irilice.
Vjerovatno su prva dva pisma poela osvajati pozicije veoma rano, a ostala kasnije.
Grko pismo ostavilo je vie tragova u Humu,a latinsko u Bosni. Latinski tragovi su
evidentirani na brojnim crkvenim graevinama, novcima i peatima bosanskih vladara,
na nadgrobnim ploama kraljeva itd. Humski kneevi u XII st., a bosanski banovi i
kraljevi u XIV i XV st. imali su posebne latinske kancelarije za diplomatske prepiske
sa drugim zemljama.
Vremenom sa slavenskim slubama u crkvama i meu narodom se iri slavensko
pismo, glagoljica i irilica. Veliki broj tekstova napisan je bosanskom glagoljicom.
Kasnije se glagoljica gubi i ostaje samo u upotrebi u crkvama. Latinica se takoe
koristila u jednom periodu, kao i irilica.
irilica je bila rasprostranjena u ovim krajevima. O tome svjedoi natpis na Humakoj
ploi u Hercegovini s kraja X i po. XI st. i Miroslavljevo jevanelje, nastalo u XII st.
irilinim pismom su pisani apokrifi i molitve.
Crkvene knjige su sadravale uglavnom prijevode Novog zavjeta u kojem istaknuto
mjesto imaju jevanelja, djela apostolska, poslanice i apokrifni tekstovi.
Specifinost bosanskih tekstova je u tome to su bogumili afirmisali heretika
uenja o dualistikom pogledu na svijet, to nisu priznavali ostale crkve i uenja i tako
su doli u sukob i sa katolikom i pravoslavnom crkvom.
Po konciznosti i nekim formalnim osobinama zapisima su slini natpisi koji se
pojavljuju najvie na stecima i govore o ovjeku i svijetu tog vremena. Pisani po
strogo odreenim formularima, kratki su, snani i misaoni. Lapidarni natpisi poinju
obino frazom: A se neka se znaili A se leiOn obavjetava prolaznika o neemu.
(Ja sam bio to si sada ti, ti e biti to sam sada ja) To se zovu lapidarna pisma, a
najvie ih je u starom Humu i u sadanjoj Bosni. Uklesani su u XI i XII st.
Na tlu Bosne i Hercegovine nastali su mnogi pisani spomenici. Najpoznatiji su
Trebinjski ljetopis, Povelja Kulina bana, te bogumilski natpisi na stecima. Na
stecima (kameni spomenici na bogumilskim grobljima) su urezani tekstovi posveeni
mrtvima (epitafi). Ti su tekstovi saeti i pjesniki oblikovani, a pisani su b o s a n i c
o m. Bosanica je rezultat vala irilice koji je dolazio sa istoka i zahvatio jedan dio
hrvatskog i bosanskog podruja. Bio je to poseban oblik irilice koji se upotrebljavao
u Bosni i na kom su pisani neki dokumenti.
Pisana djela srednjovjekovne bosanske knjievnosti mogu se svrstati u nekoliko
grupa koje ine razni oblici pisane rijei:
- povelje,
- testamenti,
- pisma (epistolarna knjievnost)
- darovnice,
- zapisi na prepisanim crkvenim knjigama i
- epitafi na stecima (lapidarna knjievnost)


Povelje su najvjerodostojniji dokumenti za rekonstrukciju bosanske historije od XII
do XV vijeka. Od Povelje Kulina bana one su bile izvor za izuavanje pismenosti i
knjievnosti te narodnog jezika.
Iako nalikuju jedna na drugu, svaka nosi novu misao ili metaforu koja ima biblijsko
izvorite.
33

Povelja bana Kulina, 1189.

U ime Oca i Sina i Sv. Duha. Ja ban bosanski Kulin zaklinjem se tebi, knee Krvau, i svima graanima
Dubrovanima da u biti iskreni prijatelj Vama od sada i do vijeka, i pravi mir drati sa Vama i pravu
vjernost dok god sam iv. Sve Dubrovane koji kao trgovci putuju po mojoj dravi ma gdje ko hoe
odsjesti ili gdje ko prolazi, pravom vjerom i pravim srcem drat u ih bez ikakve tete (po njih), sem ako
mi neko po svojoj volji uini poklon; i da im ne bude od mojih asnika nasilja; i dok e biti kod mene,
pruit u im savjet i pomo kao to i samome sebi koliko god budem mogao, bez ikakve zle namjere.
Tako mi Bog pomogao i ovo sveto evanelje.Ja, Radoje dijak banov, pisah ovu knjigu po naredbi
banovoj od roenja Kristova 1189. ljeta mjeseca avgusta.

Napisana 29. VIII 1198. bosanskim pismom bosanicom, ovaj dokument je ne
samo najstariji dosad pronaeni ouvani bosanski dravni dokument, nego je Povelja
bosanskoga bana Kulina i najstariji dravni dokument kod svih junoslovenskih naroda
i drava.
Znaajne za izuavanje su povelje kralja Tvrtka Kotromania (sauvane one iz
1375. i 1378. godine).

Testamenti mogu se svrstati u grupu svjetovne literature posebno ako nose jake
poetske ili misaone poruke.
Nose dvije osnovne poruke testatora: duhovni raun pred bogom i podjelu svojih
materijalnih dobara nasljednicima. U svim oporukama se osjea stav prema ivotu i
pomirenost sa smru.
Znaajni su:
Jelenin testament iz 1442.g. (ker srpskog kneza Lazara i udovice Sandalja Hrania,
gospodara Huma)
Testament gosta Radina iz 1466.g. Daje podatke o stanju bosanske crkve u godinama
pred njenu konanu propast.
Testament Hercega Stjepana Vukia Kosae iz 1466.g.

Jevanelja (evanelja) (izvorno gr. rije to znai radosna vijest), sadri sve to je
Isus inio i uinio.
Interesantna su zbog specifinih ortografskih i jezikih oznaka.
Uglavnom su to prijepisi stranih jevanelja, ali dokazuju bosansku pismenost u
najstarije doba.
34
Znaajnija jevanelja: Grikoviev apostol, Mihanoviev odlomak, Splitski odlomak,
Mostarsko jevanelje, Divoevo jevanelje, Batalovo jevanelje, Kopitarevo bosansko
jevanelje, ajniko jevanelje, Zbornik krstjanina Radosava...

Grkoviev apostol - Jedan je od najstarijih sauvanih spomenika pisanih
glagoljicom na staroslavenskom jeziku. Smatra se da je nastao krajem XI ili poetkom
XII vijeka na prostoru Bosne ili tadanje Zete. Odlomak ini etiri lista pergamenta na
kojima je ispisan dio Djela apostolskih i srodan je, po mjestu i vremenu nastanka
Mihanovievom odlomku. Naen je u Vrbniku na otoku Krku gdje su ga odnijeli
bjegunci iz Bosne, a pronaao ga je vrbniki kapelan Grkovi. Danas se nalazi u
Zagrebakom arhivu.
Mihanoviev odlomak Apostola iz XII vijeka pisan je na pergamentu (dva
sauvana lista) i sadri itanja iz apostolskih poslanica.
Miroslavljevo evanelje - Najstariji cjeloviti kodeks napisan na
bosanskohercegovakom tlu iz XII st. Knjiga je pisana na pergamentu, slovima ustavne
irilice i ukraena je sa oko 300 stilizovanih minijatura i inicijala u boji i zlatu.


Miroslavljevo evanelje je najljepi irilini
rukopisni spomenik junoslovenske pismenosti.

Hrvojev misal - Glagoljski misal Hrvoja Vukia Hrvatinia s poetka XV
vijeka. 247 pergamentskih listova na kojima su iscrtane 94 minijature i oko 380
raskonih inicijala. Danas se uva u muzeju u Istanbulu.

Epistolarna knjievnost (Krajinika pisma) nema pravu knjievnu
vrijednost ve je bitna zbog historijskog i paleografskog znaaja.
U linom dopisivanju na narodnom jeziku Bonjaci, i to veinom begovi i njihove ene,
sluili su se bosanicom, kurzivnom bosanskom varijantom irilice, koja nije uena u
koli nego je, kao i narodna knjievnost, predajom prelazila s koljena na koljeno, ali na
bosanici, izuzev krajinikih pisama kao epistolarne literature, nije ostalo drugih
izrazitije knjievnih tragova. Pisma sadre bogatu grau iz koje se moe prouavati
jezik kojim su u to vrijeme govorili i pisali Bonjaci.
Zapaanjem izraajno-stilskih specifinosti u ovim pismima, te epskih
elemenata, atmosfere i literarnih motiva u njima, istraivaka panja se pribliila
njihovom knjievnom kvalitetu i historijsko- knjievnom znaenju.
35
Za bonjaku narodnu epiku ova epistolarna oblast predstavlja dokumentarnu proznu
podlogu i izvorite motiva. injenica da su ova pisma pisana tokom istog vremena
kada su se stvarale bonjake junake pjesme otvara mogunosti za uporedna
istraivanja jedne i druge oblasti i za ispitivanje geneze bonjake narodne epike


Zapisi na stecima - primjer su izvanrednog narodnog likovnog i poetskog izraza. Oni
obino nose neke univerzalne poruke i vjene misli.
Osnovni pojmovi:
Lapidarni natpisi natpisi na kamenu, jezgroviti, zgusnuti
Epitaf - natpis na nadgrobnom spomeniku
Epigrafija nauna disciplina koja se bavi prouavanjem natpisa na spomenicima
Najstarija arita lapidarne pismenosti nalazila su se u starom Humu i u sredinjoj,
banskoj Bosni. Jedan natpis u Humcu na Trebiatu uklesan je u ktitorsku plou ve
krajem X ili poetkom XI vijeka, a uklesao ga je upan Krsmir Eretovi.


Humaka ploa

Najznaajniji spomenik rane srednjovjekovne pismenosti u Bosni i
Hercegovini iz X ili XI vijeka, Humaka ploa pisana je ranim oblikom bosanice a
sadri i pet glagoljskih slova. Danas se nalazi u franjevakom muzeju Humcu kod
Ljubukog.

Sa svojih 60.000 mramorova (biliga, steaka), Bosna i Hercegovina je
otvorena galerija, jedinstven lapidarij jedne fascinantne umjetnosti. Umjetnost steaka
razvija se i traje kroz XIII, XIV, XV, XVI stoljee na precizno omeenom prostoru:
unutar najirih granica srednjovjekovne bosanske drave, tako da ih danas osim u BiH
ima i u kontinentalnom dijelu Hrvatske, neto malo u Srbiji i Crnoj Gori.

Padom Bosne pod turski vlast zamire knjievni rad. Tek se krajem XVI i poetkom
XVII st. ponovo javlja knjievni rad u redovima bosanskih franjevaca. Najznaajniji
je predstavnik te knjievnosti Matija Divkovi koji je napisao djelo Beside (Besjede).
36
Turskom okupacijom zapoinje i islamizacija stanovnitva Bosne i Hercegovine.
Mnogi pojedinci koji prelaze na islam, koluju se u Istambulu. kolovanje u Turskoj
omoguilo je upoznavanje orijentalne kulture i knjievnosti, posebno turske, perzijske i
arapske. Po uzoru na pjesnitvo perzijskih pjesnika Omara Hajjama i Hafiza nastaje
poezija koju piu na arapskom i perzijskom Dervi-paa Bajezidagi. Lamekani
Nerkesi Es-Sarai i drugi. Osnovni su motivi te poezije ljubav, ivotna zadovoljstva i
uivanje.
Muslimansko stanovnitvo Bosne i Hercegovine posebno je njegovalo usmeno narodno
stvaralatvo. U XVII st. javljaju se pjesnici muslimani koji piu naim jezikom i
arapskim pismom. Piu poeziju religioznog karaktera koja je poznata pod imenom a l
h a m i j a d o k n j i e v n o s t. Alhamijado knjievnost knjievnost stvarana na
narodnom (bosanskom) jeziku i arapskom pismu(arap. al-ademijje strani,
nearapski)
Iako je vrlo teko precizno ustanoviti kada poinje pjesniko stvaralatvo
Bonjaka na bosanskom jeziku pisano arebicom, jer se na isto dugo vremena gledalo s
puno rezerviranosti i bez njenog istinskog, umjetnikog i estetskog valorizovanja; ipak,
se njena pojava moe kontinuirano pratiti od poetka XVII pa sve do prve polovine XX
stoljea.
Najznaajniji stvaralac ovoga toka knjievnosti kod nas je Muhamed Hevaija
Uskufija (1600-1650), autor najljepih ilahija u alhamijadu, pisac prvog rijenika u
Bosni i Hercegovini bosansko-turskog, prozni pisac i pjesnik na turskom jeziku. Njegov
rijenik Makbuli Arif , sroen u stihovima, najstariji je knjievni tekst u kojem se jezik
ovoga podneblja imenuje njegovim prirodnim imenom - bosanskim.



Arebica


Za vrijeme osmanske vladavine, U okviru stvaralatva na orijentalnim jezicima,
vie od tri etvrtine ove literature je na turskom jeziku. Turski kao jezik administracije i
knjievnosti trajao je na ovim prostorima od XIV do XIX vijeka. Najvei dio te
knjievnosti spada u divansku poeziju (poezija metafore). Od proznih ostvarenja,
najznaajnije su vakufname i ljetopisi.
Najpoznatije prozno ostvarenje je Ljetopis Mula Mustafe Baeskije iz XVIII st.
pisan turskim jezikom. U njemu je prikazan ivot u Sarajevu u drugoj polovini XVIII
stoljea.

37


HUMANIZAM I RENESANSA - OPTE KARAKTERISTIKE


Kao zavrna faza razmatranja srednjovjekovne knjievnosti junoslavenskih
naroda moemo navesti nekoliko karakteristika.
Prije svega, ovi narodi, za razliku od razvijenijih naroda nisu proli kroz fazu
robovlasnikog drutva, nego su odmah poeli slobodno i neovisno na prostorima
Balkanskog poluostrva graditi svoje male dravice koje su u razliitim stoljeima
imale razliitu snagu i uticaj jednih na druge. Borei se protiv susjeda, gradili su svoju
knjievnost, kulturu i identitet i izgradili specifinosti po kojima se i danas razlikuju.
Knjievnost junoslavenskih naroda ima dvije faze u svom razvoju:

I - Prva traje od VII do XIV. stoljea i to je faza poetaka pismenosti, rad
irila i Metodija i njihovih uenika i obiljeena je prvim djelima uglavnom
namijenjenim za upotrebu u crkvenoj slubi i prevodima iz razvijenijih kultura. Ona se
zove prvo doba razvoja junoslavenske knjievnosti.

II - Faza od XVI do XVIII stoljea obiljeena je naglim razvojem knjievnosti,
kulture i definisanjem ekonomskih i drutvenih odnosa meu narodima. Ona se zove
drugo doba i ima slijedee karakteristike:
1. Teritorij: u tom se razdoblju knjievnost naglo iri i iz uskog prostora
srednjovjekovne knjievnosti prelazi najprije u Dalmaciju gdje je naroito bujno
procvala u Dubrovniku, zatim se javlja u Sloveniji, pa u Bosni, onda na kajkkavskom
podruju, ulazi u tzv. uu hrvatsku i zahvata prostore izmeu Kupe i Velebita, a
konano se javlja u Vojvodinu. Poslije odlaska Turaka javlja se i u Slavoniji.
2. Jezik: jezik te knjievnosti nije jedinstven, ve se sva tri narjeja
jednakonravno upotrebljavaju: svaki pisac pie narjejem svoga kraja. Nema, dakle
jedinstvenog knjievnog jezika za sve narode na ovim prostorima.Srbi stvaraju poslije
zastoja od skoro tri stoljea svoju novu knjievnost, Hrvati su meu prvima poeli
razvijati individualne jezike odlike, kao i Slovenci i Makedonci, a u Bosni i
Hecrcegovini se osjeao uticaj jezika susjednih naroda.
3. Pismo: kad je rije o pismu junoslavenskih naroda historiari su utvrdili da
su Hrvati uglavnom koristili latinsko pismo,a u nekim krajevima se dugo zadrala
glagoljiva. U nekim primorskim biskupijama u crkvama se sauvao narodni jezik. U
Bosni se tampaju neke knjige bosanicom,a Srbi se slue crkvenom irilicom.
4. Sadraj tih knjiga je uglavnom svjetovni, ali e se uz njih pojaviti i knjige
crkvenoslovenskog sadraja.
5. Glavni drutveni pokreti koji su uticali na knjievnost junoslavenskih
naroda od XVI do XVIII stoljea su humanizam i renesansa, reformacija,
protureformacija i racionalizam ili prosvjetteljstvo.
Nosilac te knjievnosti je graanstvo.

Krstaki ratovi zbliili su narode istoka i zapada i otvorili im nove poglede na
ivot i svijet. Meusobno upoznavanje, tenja za putovanjima, izmjena dobara i misli,
elja za znanjem i oslobaanjem od crkvenog mranjatva, bila je temelj za stvaranje
nove materijalne i duhovne kulture. Napredni talijanski gradovi u kojima se stvara
novo graansko drutvo i jak trgovaki stale bili su pogodna sredita da prime nove
ideje i da se koriste onim otkriima kojima je zabljesnuo novi vijek.
38
Srednjovjekovni ovjek iji je pogled na svijet bio mraan, uplaen i nesiguran,
podie se iz askeze i odricanja i postavlja sebi kao ideal da ivot to ljepe uredi i svoje
umne i stvaralake sposobnosti upravi tako, da doe do potpunog izraaja njegovo
ljudsko dostojanstvo i vjera u svoju snagu. To je bio njegov humanistiki (ljudski)
ideal.
Historiari knjievnosti smatraju da itava novija historija poiva na
grandioznoj epohi koju Nijemci zovu reformacija, Francuzi - renesansa, Talijani -
inkveento.
To je vrijeme kad je pred oima Evrope zabljesnuo prekrasni svijet antike pred
kojom su se gubile aveti srednjeg mranog vijeka. Piu se djela koja se smatraju
prvim ostvarenjima moderne svjetske knjievnosti. U ekonomiji se prelazi sa
manufakture na modernu tehnologiju i krupnu industriju. To je vrijeme kad je skrena
duhovna diktatura crkve, Nijemci su zbacili prvi te okove i prihvatili protestantizam
koji je hvatao sve vie korijena i kod romanskih naroda, pa je zavladao materijalizam
XVIII stoljea.
To se smatra najveim progresivnim prevratom u razvoju ovjeanstva, doba,
kako kau historiari knjievnosti, koje je zahtijevalo divove i raalo divove po moi,
miljenju, karakteru, mnogostranosti i uenosti.
Nazivaju ga:
an Miel Otkrie svijeta i ovjeka
Georg Foht Preporod antike starine
Fridrich Niche Zlatno doba ovog hiljadugodita
Fridrich Engels Najvei progresivni prevrat to ga je ovjeanstvo dotad doivjelo.
itanje i prouavanje klasinih djela grkih i rimskih otkrilo je klasinu
ljepotu, pokazalo svjetlo i sunce i odlobodilo ovjeka crkvene stege. Umjesto
dogmatizma renesansni ovjek tei da sazna sve tajne prirode, i njegov ideal postaje
obrazovanje i oslobaanje od praznovjerja i mistike.
Ideologija srednjeg vijeka je zagovarala odricanje od ovozemaljskih ljepota
kako bi uivali na onom svijetu. Jedina vjera bila je ona u Isusa Krista, koja je morala
biti bezgranina i bezrezervna:

I izaavi iz lae Petar iae po vodi da doe k Isusu No videi vjetar veliki uplai se,
i poe se topiti, povika govorei:
Gospode, pomagaj! I odmah Isus, pruivi ruku uhvati Petra,i ree mu:
malovjerni! zato posumnja?
6


Za razliku od ovakvog shvatanja, renesansni pjesnici slave ivot i ovozemaljska
dobra, kako su to nekad inili antiki pjesnici:

Nemoj Odiseju dini, to umrijeh tjeiti mene;
jer volio bih biti teak i sluiti drugom,
koji svojega nema imutka te od mala ivi,
negol mrtvacima vladat, sa zemlje tono ih nesta.
7


Simboliki se taj preokret oituje i u savremenom graditeljstvu. Mjesto visokih
iljastih oblika dotadanjeg gotskog stila s uskim mranim prozorima podiu se
etverouglaste graevine s isto takvim prozorima i vratima kroz koja obilno prodire
sunce i svjetlo.

6
Jevanelje po Mateju
7
Homer, Odiseja (kada Ahilej odlazi na onaj svijet)
39
Humanizam, znai pojava kad poinje rasti interesovanje i izuavanje starih
grkih i rimskih klasika, njihov kult i povoenje za idejama koje su ti pisci u svojim
djelima ostavili.
Kolijevka humanizma je Italija, koja je uvijek uvala tradiciju latinskog jezika,
ali ga je sada poela ponovo izuavati po djelima starih pisaca Ciceronova vijeka.
Tako postaje latinski jezik i jezikom humanista. Ve na poetku XIV st. imala je
Italija tri velika knjievnika koje nazivamo preteama talijanskog humanizma. To su
Dante Aligijeri (Dante Alighieri 1265-1321), pisac Boanstvene komedije Franesko
Petrarka (Francesco Petrarca 1304-1374), pjesnik ljubavnih soneta i ovani Bokao
(Giovanni Boccaccio 1313-1375). Oni su ve onda pisali svoja djela talijanskim
jezikom i tako oslobodili i pisce ostalih evropskih naroda koji su prihvatili te tekovine
i tendencije toga pokreta da se slue u knjievnosti svojim narodnim jezikom. Smisao
za razumijevanje i za ljepotu antike knjievnosti i umjetnosti jo je porastao, kad je
poslije pada Carigrada (1453) veliki broj vizantijskih naunika doao u Italiju i tu
prenio dublje poznavanje grkog antikog umjetnikog stvaranja. ovjeanstvo,
ogrijano dotad nepoznatim dostignuima antikog svijeta poinje osjeati kolika snaga
struji ljudskih ilama ako je ovjek slo-bodan i ako moe slobodno razvijati svoje
stvaralake sposobnosti.
Iz humanizma se razvija renesansa koja oznaava preporod klasine umjetnosti
koja je zajedno sa humanizmom stvorila nove inspiracije za rad na knjievnosti, a
nauci, politici i drutvenom ivotu uopte dala novi smisao. Taj isprva knjievni i
umjetniki preporod postaje vremenom i cjelokupni drutveni preporod koji je izvrio
snaan uticaj na knjievni i kulturni ivot evropskih naroda. Nosilac je mlada
graanska klasa u probuenim talijanskim gradovima i u njemu se prvi put javljaju
otpori feudalnom drutvu i sistemu, borba protiv feudalaca i crkvenih visokih
funkcionera koji su zagovarali tradicionalne ivotne tekovine zasnovane na
srednjovjekovnim vrijednostima.
Italija nije dala samo teoretsku postavku za taj preporod, ona je, osim
spomenuta tri velika knjievnika dala nekoliko velikih imena u knjievnosti i
umjetnosti, koje su evropski narodi smatrali svojim uzorima jednako, kako su gledali i
u grkoj i rimskoj kulturi. Meutim, prve potekoe su bile da se sa mrtvog latinskog
jezika, kojim su se humanisti dotle sluili, prei na stvaranje knjievnosti na ivom
narodnom jeziku. Tako ta probuena knjievnost jo vie oivljava, a mjesto
srednjovjekovne religiozne sadrine ulazi u nju pjesnikova i uope umjetnikova
individualnost, klasini smisao za ljepotu zemaljskog ivota i svijest o vlastitoj
duevnoj snazi, pa onda i razumljiva tenja za slavom i zemaljskim dobrima.
Uz knjievnost se razvijaju i ostale grane umjetnosti, pa u tom periodu u Italiji
imamo nekoliko velikih stvaralaca koji su u slikarstvo i kiparstvo unijeli nekoliko
velikih imena kao to su Leonardo da Vini (Leonardo da Vinci 1452 -1519),
Mikelanelo Bonaroti (Michelangelo Buonarotti), Rafaelo Santi, Ticijan (Tizian) i
mnogi drugi od kojih je naroito Leonardo da Vini bio svestran umjetnik i bavio se
slikarstvom, kiparstvom, graditeljstvom, pjesnitvom, muzikom, prirodnim naukama i
medicinom, pa je ostavio veliki broj pronalazaka, studija, planova, nacrta, tekstova i sl.
Inae stvaraoci humanizma i renesanse su uglavnom bili svestrani umjetnici koji su se
isprobali u raznim granama umjetnosti.
.
U renesansnoj lirici razvija se petrarkizam, tj. ljubavno pjesnitvo po uzoru na
Petrarcu, a time i forma soneta, kancone, madrigala i sestine. Takoer se piu i
prigodne pjesme: posveene prijateljima, mecenama, nadgrobnice... Posebna vrsta
40
lirike su pjesme s motivima idealizirane prirode, proljetnim ugoajima te vilama i
pastirima. Pojavljuje se i zabavna poezija namijenjena pokladnom izvoenju.

Vie nego iemu drugom u svojoj sam se djelatnosti posvetio upoznavanju
antikog svijeta, jer se meni ovo sadanje doba nigda nije svialo, pa da me nije
drugaije usmjerila ljubav spram svojih dragih uvijek bih volio da sam se u nekom
drugom vremenu rodio i trudio sam se da ovo doba zaboravim i da u duhu ivim s
antikom. (Franesko Petrarka)
Epsko pjesnitvo naslanja se na tradiciju Vergilijeve Eneide. Ep je uzvienog
tona i kad je religiozan kao Judita Marka Marulia i kad je svjetovni kao Bijesni
Orlando Lodovica Ariosta. U odnosu na srednjovjekovnu epiku na narodnim jezicima
novi duh renesanse oituje se u panji koja se posveuje stihu, ritmu i metru, dakle
formi i stilu.
U renesansi se javljaju tri tipa romana: viteki, pikarski i pastirski.
Viteki roman obrauje temu plemenitog junaka koji titi slabije, vjeran je svom
kralju i svojoj dami.
U pikarskom romanu pojavljuje se lik protuhe, simpatinog varalice, ovjeka s
dna drutvene ljestvice koji je prava suprotnost vitezu. To je tzv. picaro koji se probija
kroz ivot.
Pastirski roman utemeljio je Jacopo Sannazzaro svojim djelom Arcadia, 1504.
godine. Tu se opisuju ljubavne zgode pastira koji ive u arobnom svijetu prirode,
natjeu se u pjevanju ljubavnih pjesama i raspravljaju o smislu ljubavi.
Renesansa je na scenu vratila tradicionalnu dramu, dakle dramu proizalu iz
antike tradicije nasuprot srednjovjekovne crkvene drame. Zastupljene su tragedija i
komedija (Shakespeare), ali i tipino renesansne vrste: pastirske igre tj. pastorale
protkane mitolokim antikim motivima. Pastirske igre bile su jednostavnije forme i
zbivale se u svijetu pastira, idiline prirode, pjesme i plesa zaljubljenika.
Paralelno s njom postoji i commedia dell/arte ili komedija umijea koja se ne
zasniva na dramskom tekstu ve na slobodnoj improvizaciji uz glazbu, ples, akrobaciju
i mimiku.
Suprotno srednjovjekovnoj degradaciji ovjeka, renesansa je ovjeka vratila na
pijedestal boga na zemlji, graditelja svega emu se ljudski um divi:

Sve ovo to nas okruuje nae je djelo, djelo ovjeka: kue, dvorci, gradovi,
velianstvene graevine po itavoj zemlji. Oni vie lie na anela nego na djelo
ovjeka: ipak su djelo ovjeka. Tu su slike, skulpture, sve umjetnosti, nauka, uenost.
Tu su izumi i knjievna djela na mnogim jezicima, najposlije i maine. I kada vidimo
sva ova uda, bivamo svjesni da moemo da napravimo stvari i vee i ljepe, i krasnije i
savrenije od onih koje smo do sada nainili.
8


Jedan drugi humanista Marsilio Ficino istie:
I koliko god bio od zemlje, ovjek je na njoj gospodar.
On je nesumnjivo Bog na zemlji.

8
Giacomo Manetti, 1450.
41
POECI HUMANIZMA I RENESANSE NA JUNOSLAVENSKIM
PROSTORIMA


Tekovine talijanskog preporoda vrlo rano su preli u nae krajeve. Prvo su se
javile u Dalmaciji i Dubrovniku koji su u to doba bili pod snanim uticajem Italije zbog
blizine i prirodne povezanosti dviju obala na kojima se odvijala iva trgovina. Onda se
iz tih krajeva prenosila i u ostale krajeve na kojima su ivjeli junoslavenski narodi.
To je vrijeme kad je egzistirala Dubrovaka republika koja je jedno vrijeme
bila pod mletakom vlau (1205-1358), kasnije pod vlau ugarsko-hrvatskih
kraljeva(do 1526) i Turske (od 1526), ali je uvijek bio u jednu ruku nezavisna
republika pod protektoratom prvo ugarsko-hrvatskih kraljeva i kasnije turskih sultana.
Dubrovani trguju sa okolnim zemljama, osobito sa Italijom, Bosnom i Srbijom.
Otvaraju se humanistike kole kojima upravljaju gradske optine, osnivaju se
biblioteke, u gradske se uprave zapoljavaju strani humanisti, a domai ljudi idu na
nauke u Italiju.
U 15. st. padaju pod istu vlast i drugi dalmatinski gradovi: Zadar, Novingrad,
otok Pag, ibenik, Trogir, Split i ostali.Talijanski inovnici i talijanski uitelji dolaze
u te gradove i ire talijsnku knjievnost i kulturu i tako prenose u ove krajeve ideje
humanizma i renesanse iz Italije.
Tako ve u 15. st. dolaze plaeni humanisti iz Italije u Dubrobnik i ue
dubrovaku mlade naukama, koje je prije, u Srednjem vijeku, samo crkva tumaila.
Tako se pod utjecajem svega toga javljaju i nai humanisti koji su i svoja imena
mijenjali u latinska. Poznati su Ilija Crijevi koji se nazvao Alleius Cerva, Ivan
esmiki (Janus Panonius), Juraj igori, Damjan Benei, Jakov Buni, Antun
Vrani i drugi. Taj uticaj je iz Italije se naroito snano odrazio na Dalmaciju zbog
geografske blizine tih krajeva i povoljnih ekonomskih prilika koje su vladale u to doba.
U nekim hrvatskim krajevima javljaju se ideje renesanse kao kulturnohistorijski termin
za razdoblje u kojem se u domenu umjetnosti i nauke pojavljuju nove ivotne i
svjetovne koncepcije inspirisane antikom estetikom i filozofijom. Taj period se zove
renesansa (obnova, preporod) koja doivljava procvat na tlu Italije i prenosi se u druge
krajeve.
Uticaj renesanse iz Italije je brzo doao u vee dalmatinske gradove i Dubrovnik
koji su imali mnogostoljetnu graansku tradiciju. Ostavi poslije doseljenja Slavena u
ove krajeve jo dugo pod vlau Vizantije i vremenom su se razvili u slobodne komune
na slian nain kao i gradovi u Italiji i ostalom sredozemlju. Gradovi se naroito
razvijaju od 12. do 15. st. uprkos ukrtanju razliitih interesa na tim podrujima.
Hrvatska je u to doba (ve kao sastavni dio Austrije, zajedno sa Ugarskom)
politiki podijeljena: itav sjeverni dio, osim Zagreba i Varadina (koji su se zvali
banska Hrvatska) bili su pod turskom vlau jo od 14. st. Dalmacija je od 1420.
mletaka provincija, a jedino je Dubrovnik uspio sauvati slobodu kao samostalna
republika.
I dok u krajevima u kojima su bili Turci nije bilo nekog razvijenijeg kulturnog
ivota, u Dubrovniku i Dalmaciji su prihvaene sve ideje iz Italije. Razlog je to su
mladi ljudi odlazili na kolovanje i donosili te nove ideje evropske renesansne
knjievnosti koje su nale svoj izraz u hrvatskoj dubrovako-dalmatinskoj knjievnosti,
osobito u gradovima Zadru, Splitu, Dubrovniku, ibeniku, Trogiru i Hvaru.
To su poeci svjetovne hrvatske knjievnosti nakon srednjovjekovne knjievnosti
koja je za glavnu temu imala pobonost i vjerski ivot ovjeka. Meu prvim piscima
te knjievnosti je Marko Maruli svojom Juditom koju je napisao na hrvatskom, a
42
kasnije se pojavljuju ostali renesansni pjesnici. Judita je mitski lik iz hebrejske
knjievnosti i ujedno predstavlja jedan od najdramatinijih biblijskih opisa i najmlai je
dio Biblije. Knjiga velia idovsku religiju i rodoljublje, a zbog svoje zbijenosti
izraavanja,i zapaenih detalja i opisa, privukla je mnoge umjetnike kista, pisane rijei
i zvuka jedan takav umjetnik bio je i M. Maruli kojeg je biblijska pria inspirirala za
pisanje epa Judite. Glavni likovi su Holoferno koji je utjelovljena neprijateljska sila i
Judita kao simbol idovskog naroda koji dolazi u sukob sa svojim neprijateljem
Ovaj procvat omoguila su nauna otkria od 13. do 16. st. (Kopernik, Galilej i
dr.) U izgradnji svoga ivotnog nazora predrenesansno razdoblje inspirie se
novonastalim naunim i tehnikim otkriima i drutveno-ekonomskim napretkom koji
mijenja i shvatanje o ivotu i svijet. Zato naglaavaju ljudsko kao polazno naelo u
shvatanju svijeta i unose ga u svoju umjetnost.
Kad je rije o drugim prostorima junoslavenskih naroda, ideje humanizma i
renesanse su dolazile kasnije.
Historiari tvrde da je to vrijeme kad su junoslavenski narodi ulazili u najtee
razdoblje svoje historije. To je vrijeme kad u svome prodiranju prema zapadu Turci
dolaze u nae krajeve i zauzeli najvei dio zemalja na Balkanskom poluotoku. Izvan
turske vlasti ostali su slovenski krajevi i vei dio Hrvatske, te Dalmacija koja je bila
pod Mletakom Republikom i bila je svedena na uzak pojas uz more i na otoke. Kako
je granica izmeu Turske i zapadnih drava ila kroz junoslavenske zemlje, u tim
krajevima je vladalo trajno ratno stanje, to nije omoguilo razvoj ni ekonomskih
odnosa, ni knjievnosti ni kulture. Osim toga, bogati sloj stanovnitva iskoritavao je
seljake, pa su se oni bunili i protiv svojih vlastodraca. Meu narodom je trajalo stalno
komeanje, preseljavanje iz jednih krajeva u druge, pa je mali broj tih zemalja sauvao
svoje starosjedioce.
Neto bolja je bila situacija u dalmatinskim gradovima pod Venecijom. U njima
se razvija knjievnost i kultura pod snanim uticajem Italije, pa su ivjeli u sferi
zapadnoevropske kulture sa svim njenim obiljejima. Drutvene prilike su bile kao u
Veneciji: na vlasti je bilo plemstvo, brojem neznatno, ali vrlo povezano, a ostali slojevi,
gra-anstvo i seljatvo, nisu imali nikakva prava. Mletaka vlast je iskoritavala te
krajeve, izvozila u Italiju sva bogatstva Dalmacije, ali su donijeli novine u kulturi i
arhitekturi. U nekim krajevima su i dalje radili popovi glagoljai, ali su bili potiskivani,
a dolaze talijanski uticaji i u knjievnosti i kulturi, osobito talijanske puke pjesme i
drame. Znaajni predstavnici su iko Meneti (1457-1527) i Dore Dri (1461-
1501) koji su pisali tribadursko-petrarkistiku liriku. Najpoznatija pjesnika linost
Hrvatske 16. st. je Marko Maruli (1450-1524) vrlo uen i vrlo plodan pisac. Poznata
su mu djela Judita i Robinja. Pisao na hrvatskom i latinskom jeziku. Nakon njega
znaajan pisac tog doba je Petar Hektorovi svojim djelom Ribanje i ribarsko
prigovaranje. Kasnije pie Mavro vetranovi (1482-1576) koji je jedno vrijeme ivio
kao pustinjak i napisao veliki broj djela. Pisao je drame, lirske i refleksivne pjesme, i
pokuavao epske spjevove. Nakon njega pie Marin Dri ( 1508-1567) koji je ostavio
najdublji trag u hrvatskoj renesansnoj knjievnosti. Djela: pastirske igre: Tirena,
Venera i Ado, Plakirn, komedije Novela od Stanca, Dundo Maroje i dr.
Predstavnici hrvatske renesansne knjievnosti su i Nikola Naljekovi, kasnije
Dinko Ranjina, Dinko Zlatari, Brno Krnaruti i drugi.
Vremenom iz Hrvatske humanizam prelazi u Sloveniju. Kod Slovenaca je u
16. st. prvo vladao protestantski pokret koji je doao iz Njemake,a na elu je bilo
njemako plemstvo koje se borilo za vlast. Od svih osobina protestantizma Slovenci su
prihvatili osobito onaj da se crkvena sluba vri na narodnom jeziku, pa je taj pokret
kod Slovenaca imao i narodni i socijalni karakter.
43
Znaajni predstavnici slovenskog protestantizma je PRIMO TRUBAR (1508-
1586) koji je zbog svojih ideja bio proganjan i imao teak ivot. Pomagao nje svom
narodu da vri crkvenu slubu na narodnom jeziku i pisao djela na jeziku svoga
naroda. Da bi im to omoguio preveo je sa njemakog neke crkvene knjige na
slovenski. U radu je imao pomo i podrko drugog poznatog slovenskog intelektualca
Adama Bohoria koji je osnova slovenskog pravopsa i pisac prve slovenske
gramatike na latinskom jeziku.
Kod drugih junoslavenskih naroda uticaj humanizma i renesanse se manje
osjeao, jer su oni ivjeli u drugim uvjetima i imali druge uticaje koji se nisu poklapali
sa idejama humanizma i renesanse.

44
PRILIKE U DALMACIJI

Za razliku od drugih hrvatskih krajeva koji su bili ili pod austrougarskom ili
turskom vlau (osim Zagreba i Varadina koji su se zvali Banovina Hrvatska) i u
kojima nije cvjetao kulturni i knjievni ivot, u Dubrovniku i dalmatinskim gradovima
koji su bili u blizini Italije razvijao se renesansni duh, ivot i knjievnosti. Pisci tog
doba poinju pisati svjetovnu poeziju i to na narodnom jeziku, a glavni motivi su
ljubav i rodoljubiva komponenta.
Kratko nakon toga javljaju se hrvatski petrarkisti koji piu trubadursku poeziju, a
meu poznatijim su iko Meneti (1457-15279 i Dore Dri( 1461-1501). Polet
ekonomskog i duhovnog ivota Italije u razdoblju predrenesanse i renesanse moemo
pratiti osobito na hrvatskom tlu. Na istonoj obali Jadrana bio je razvijen patricijsko-
graanski sloj koji je osjetio potrebu za viim oblicima duhovnog ivota. Taj sloj
graanstva je bio razvijen naroito u dalmatinskim gradovima Dubrovniku, Splitu,
zadru, ibeniku, Trogiru i drugima tokom 16. stoljea.
Meu tim gradovima posebno se istie Dubrovnik, jedini grad koji je sauvao
svoju samostalnost. Zahvaljujui toj samostalnosti Dubrovnik je doivio snaan
duhovni i ekonomski procvat koji se ogleda u vanjskom izgledu grada, posebno u
arhitekturi gdje se prepliu elementi gotikog i renesansnog stila, kao i u interijarima.


Dubrovaka republika

Podizanje duhovnog ivota u Dubrovniku vidi se u jaanju kolstva i u
stvaranju biblioteka u kojima su se mogla nai djela antikih pisaca. U gradovima sve
vie prevladava hrvatski duh, a uz hrvatski jezik, kojim su se najvie sluile ene djeca
i obini puk, obrazovaniji ljudi govorili su i pisali talijanski i latinski koji su bili jezici
uprave i politike.
Novi renesansni duh naao je odjeka u prvim intelektualnim kruocima koji se
javljaju u Dubrovniku, Splitu, ibeniku i drugim gradovima. Iz tih kruoka potei e
mnogi poznati knjievni stvaraoci kao to su Marko Maruli (Splianin), Juraj igori
(ibenanin), Ilija Crjevi (Dubrovanin) i drugi.
Jezik na kojem se javlja knjievnost renesanse u Dalmaciji i Dubrovniku je
bio akavsko-ikavski dijalekat sjeverne Dalmacije koji je u 15. st. ve bio dovoljno
izgraen. Na njemu se razvijala hrvatska srednjovjekovna knjievnost i pisala poezija
sa duplo rimovanim dvanaestercem. Ovaj ve izgraeni pjesniki jezik i versifikaciju
45
upotrebljavali su mnogi renesansni pjesnici, ak i oni koji su govorili tokavsko-
ikavski. U 16. st. meutim, u dubrovakoj poeziji prevladava tokavski dijalekat, ali su
se ikavizmi, pomijeani sa ijekavskim oblicima, zadrali sve do polovine 17. stoljea.
Hrvatski humanizam u dramatinim i sudbonosnim vremenima hrvatske
povijesti je odigrao znaajnu ulogu, jer je poticao izvorno narodno stvaralatvo i pisci
su poeli shvatati svoje porijeklo i korijene. Hrvatska je u to doba proivljavala teke
godine svoje historije, bila podijeljena i pod razliitim upravama i pisci su pisali o tim
temama.
Jedan od prvih humanista je Ivan Luci (1604-1679) pisac brojnih djela na
kojima je zasnivao hrvatsku historiju. U svom kapitalnom historijskom djelu Regije
Dalmacija i Hrvatska krenuo je od Marulieva prijevoda Ljetopisa popa Dukljanina
koji govori o porijeklu Slavena, te unosi u djelo brojne rodoslove, biografije, ljetopise,
hronike i sl.


Prema miljenju povjesniara Luci je osniva kritike historiografije u Hrvatskoj. Kasnije verzije
njegovog djela prate i karte koje sadravaju vrijedne prikaze hrvatskih zemalja.

Prodorom humanizma u ove krajeve nisu se ugasile prethodne tendencije u
knjievnosti i kulturi. Tako je jedno vrijeme postojao, kako ga historiari knjievnosti
nazivaju, knjievni pluralizam, odnosno nastavljena je tradicija srednjovjekovne
latinike i glagoljake knjievnosti, a poeli se vie koristiti latiniko pismo i narodni
jezik u ijem temelju je bio tokavski, ikavski i akavski dijalekat. Jedan od
najznaajnijih hrvatskih pisaca onoga vremena, Marko Maruli napisao je u predgovoru
svoje Judite da je elio to djelo napisati hrvatskim jezikom ...neka ju budu razumiti i
oni ki nisu nauni knjige latinske ili dijake. Hrvatska renesansna knjievnost pisana je
na hrvatskom jeziku koji u ono vrijeme jo nije bio normiran pa se pisci slue
idiomom
9
svoga zaviaja.





9
Idiom - jezini oblik, jezina pojavnost
46
Renesansni centri i najznaajniji knjievni stvaraoci:
ZADAR - U Zadru su djelovali pisac prvog hrvatskog romana Planine, Petar Zorani i
Brne Karnaruti autor dva epa: Vazetje Sigeta grada i Ljubav i smrt Pirama i
Tibe.
SPLIT - U Splitu je najznaajniji predstavnik renesanse Marko Maruli.
HVAR - U Hvaru su stvarali Hanibal Luci, Petar Hektorovi i Mika Pelegrinovi.
DUBROVNIK - Istaknuti dubrovaki renesansni knjievnici su Dore Dri, iko
Meneti, Mavro Vetranovi i Marin Dri. Potrebno je spomenuti i Niku Ranjinu koji
nije sam pisao, ali je skupljao i zapisivao pjesme svojih suvremenika o emu svjedoi
njegov uveni Zbornik.








































47
KNJIEVNI RAD U DUBROVNIKU (NAJZNAAJNIJI PREDSTAVNICI)

Dubrovnik su osnovali latinski i polatinjeni stanovnici nekadanjeg rimskog grada
Epidaura koji su slavenski doljaci razorili. Taj novi grad nazvali su Raguzium, kasnije
Dubrovnik. U poetku je priznavao vizantijsku vlast(do 1205.), kasnije vlast ugarsko-
hrvatskih kraljeva, pa mletaku i konano tursku vlast. Ipak, Dubrovani su uspjeli
izboriti za sebe neki privilegovani poloaj u odnosu na druge dalmatinske gradove, pa
je imao dosta neovisnosti i slobode to mu je omoguavalo bri kulturni i ekonomski
razvitak. Postojala je tzv. Dubrovaka republika u ije podruje je ulazio Dubrovnik,
otoci Lokrum, Lapad, Mljet i Lastovo, dio Peljeca i jo neka manja mjesta. Tu je
ivjelo oko 40.000 stanovnika, a vladajua klasa su bili bogati trgovci. Bilo je takvih
oko 40 porodica koji su sebe zvali gosparima, a pored njih su bili graani i seljaci. Prvi
su se bavili obrtom i sitnom trgovinom, a drugi radili na poljoprivredi, kao luki
radnici, na gradnji bedema, kao ribari i sl. Isprva su imali sabor na koji su dolazili svi
stanovnici grada, a krajem srednjeg vijeka preuzimaju gospari vlast u svoje ruke preko
Velikog i Malog vijea koja su sainjavali gospari. Na elu drave je bio knez koji je
morao imati navrenih 50 godina i bio uvijek iz reda gospara.
Trgovinom su zaradili ogroman novac i ivjeli po ugledu na talijanske plemie i
bogate trgovce: gradili velike palae za stanovanje, imali mnogo sluga, djecu slali u
talijanske kole i sl.


Dubrovaki grb i zastava

Za dubrovako-dalmatinsku knjievnost je znaajno da su na tom prostoru
pisali prvi veliki liriari iz hrvatske prolosti.
To su liriari iko Meneti i Dore Dri koji njeguju iskljuivo ljubavnu
poeziju. Renesansna lirika razvila je kult enske ljepote, pa se u pjesmama pojavljuju
motivi koji govore o raskonoj ljepoti ene (oi, usta, ruke, hod, stas i sl.). U poeziji se
naglaava senzualnost i elja za uicima to su bitne karakteristike hrvatske
renesansne lirike. Ta je lirika izgradila svoj jeziki izraz i ljubavnu frazeologiju. U
formiranju pjesnikog govora posluila se i izvorima narodne poezije, to najbolje
svjedoi i metaforika te trubadurske lirike. tovie, iko Meneti i Dore Di piu
dvanaesterce koji su karakteristini za narodno stvaralatvo, te narodni osmerac.
Hrvatska se renesansna poezija pred kraj 16. stoljea obogauje novim amerikim
rjeenjima i tematskim novostima. To se najvie odnosi na Dinka Ranjinu, koji se
48
oslobaa dvanaesteraca s dvostrukom rimom, te Dominka Zlataria, koji potiskuje
senzualnu notu i zamjenjuje je ozbiljnom notom.
Vedar i arolik dubrovaki ivot u 16. st. progovorio je i anrom koji se zove
pokladna poezija. Ona je bila namijenjena zabavi obinog puka. Bile su to aljive i
raspojasane pjesme koje su pjevale povorke cigana, trgovaca i seljaka. Autori tih
pjesama bili su uglavnom iz redova graanskog i obrtnikog stalea (Nikola
Naljekovi, Mika Pelegrinovi).
Pojavila se u to vrijeme i satirina poezija iji je najznaajniji predstavnik
Mavro Vetranovi ije su satirine pjesme vezane za drutvene i politike pojave u
Dubrovniku njegova vremena. Osnovni su motivi te satire: nesloga meu ljudima,
turska osvajanja i dizanje glasa protiv svih neprijatelja Dubrovake republike.
Meu pjesnikim tekstovima u vrijeme renesanse posebno mjesto zauzimaju
pjesnike poslanice u kojima pjesnici (Nikola Naljekovi, Dinko Ranjina, Dominko
Zlatari, Hanibal Luci, Petar Hektorovi i dr) otkrivaju svoje najintimnije probleme i
tako nam potpunije pribliavaju ivot u Dubrovniku tog doba.
Cijela renesansna lirika vrsto je vezana uz ivotne oblike toga vremena. Iako
se u svojoj inspiraciji i formama podudara s knjievnim pojavama u staroj knjievnosti,
ona nosi izrazita nacionalna obiljeja koja se ogledaju u reagiranju pjesnika na
aktuelne nacionalne probleme i u prihvaanju narodnog jezika.
U razdoblju renesanse razvija se epska poezija. U njoj su se ogledali Marko
Maruli, Mavro Vetranovi, Petar Hektorovi i Juraj Barakovi(1548-1628), Zadranin.
Epskim spjevom Judita Marko Maruli je udario temelje hrvatskoj
umjetnikoj knjievnosti.
Taj svoj tekst Maruli pie "po obiaju zainjavaca" (narodnih pjevaa). U
Juditi je Marulieva ljudska i stvaralaka linost najcjelovitije izraena. U djelu se
prepliu kranski, svjetovni i mitoloki motivi, u njemu se vidi izvrsno pjesnikovo
poznavanje historije, pa historiari knjievnosti smatraju da je on prvi pjesnik koji je
unio u djela elemente renesansnog duha u hrvatsku knjievnost.
Uz Marulievu Juditu najpopularniji je bio Hektoroviev epski spjev Ribanje i
ribarsko prigovaranje u kom prvi put u hrvatsku knjievnost ulaze likovi teaka,
siromanih ljudi, i pjesnik pokazuje bogatstvo i ljepotu narodne tradicije.
Znaajan stvaralac tog doba je i Zadranin Petar Zorani sa prvim hrvatskim
svjetovnim romanom Planine.
Osim nabrojanih anrova, u starom Dubrovniku bio je razvijen i pozorini
(kazalini) ivot koji se nametnuo kao potreba graansko-patricijskog sloja koji je
traio priliku da se razonodi. Vedrom i raskalaenom renesansnom vremenu najbolje
je odgovarala komedija. Renesansnoj drami u hrvatskoj knjievnosti su prethodila
crkvena prikazanja (15. st.) Prve svjetovne drame datiraju iz I pol. 16. st. , a tvorci su
Mavro Vetranovi i Hanibal Luci. Vetranovieva drama Orfeo koja nije u cijelosti
sauvana oznaila je prekid sa tradicijom crkvenih prikazanja. U njoj je izraena
ljubavna enja u posve zemaljskim okvirima. Jo jai prodor u svjetovnu tematiku je
uinio Hanibal Luci u Robinji gdje je u prvom planu ljubavni motiv, a likovi su uzeti
iz hrvatske historije. Najomiljenije renesansne dramske vrste su bile pastorale i
komedije. Pisac prve pastorale Radmio i Ljubmir je Dore Dri. Pastorala je vedra i
poetina i upravo tim svojim odlikama privlaila je renesansnu publiku. Specifinost
te pastorale ini komino-realistiki element seljake lakrdije. Tu crtu nalazimo u
farsama i pastoralama Nikole Naljekovia. U svijet pastorale poinju prodirati motivi
iz stvarnog dubrovakog ivota. Pribliavanje pastorale stvarnom ivotu naroito je
naglaeno u pastoralama Marina Dria u kojima progovara obespravljeni mali ovjek.
49
Unoenje satirino-realistikih elemenata u pastorale znailo je utiranje puta bogatoj
drutvenoj problematici koja e doi do izraza u komedijama.
Renesansna komedija nala je svoj izvor u Plautovim komedijama. Drutveni
ivot renesansnog Dubrovnika nudio je komediji sline likove kakve je ve oblikovao
Plaut.
Po svojoj tematici i dramskoj tehnici naa renesansna drama, u usporedbi s
crkvenim prikazanjima, bitno je nov, umjetniki zreo knjievni proizvod. U njoj je
najsvestranije osvijetljen drutveni ivot u Dubrovniku u 16. st., a vrhunski domet nae
renesansne knjievnosti obiljeile su komedije Marina Dria. U oblikovanju svojih
komedija Dri se ponajvie zaustavio na motivu propadanja plemstva i rasplamsale
pohlepe za bogatstvom u redovima trgovaca. Graansko-patricijska sredina pruila je
Drievoj stvaralakoj mati prototipove za likove krtaca, pohlepnika, senilnih
ljubavnika, razuzdanih mladia i kurtizana. Nasuprot tim likovima stoje predstavnici
potlaenog svijeta.
U stvaranju dramske situacije, u voenju dramske radnje, u izgradnji dramskoga
dijaloga, Dri je pokazao izvanredne komediografske sposobnosti. Radnju njegovih
komedija pokreu ivi, konkretni likovi puni ivota, koji progovaraju iz odreene
povijesne perspektive, ali istodobno prerastaju konkretan prostor i vrijeme, te postaju
opim simbolima.
Kad se posmatra sva ta knjievnost pada u oi dubok nesrazmjer izmeu poezije
i proze. Poezija je pisana mnogo i esto, dok je proza pisana vrlo rijetko, kao i dramska
djela. Ta neograniena vladavina stiha, to versanje
10
koje je bilo toliko omiljeno u
Dubrovniku, nije sluajna pojava i ima duboke korijene u prilikama tog doba. Naime,
u 15. st. se razvija novi ivot sa novim duhom i tenjama, pa se prekida sa
srednjovjekovnim asketizmom i misticizmom. Takav ivot je uticaj prekomorske
Italije u svim oblastima ivota, pa i u knjievnosti. U djela poinje prodirati narodni
jezik, a zatim usmena narodna lirika koja se osjetila jo u doba humanizma i nametnula
se sonim izrazom i bogatstvom motiva. Ta dva znaajna elementa, a naroito narodna
lirika predstavljali su sigurnu formalnu i sadrajnu osnovu na kojoj su pisci gradili
renesansnu liriku i prilagodili je potrebama svoga doba. Kako je sav interes usmjeren
na ovjeka i prirodu, na materijalni ivot i zemaljske radosti. Zato lirika igra tako
veliku ulogu u to doba i odgovara probuenom i preduzimljivom renesansnom ovjeku
koji je elio da ovlada prirodom i naukom, da se ovjena slavom i upozna zemaljski
ivot u svim njegovim dimenzijama.
Takav ivot dao je ljubavnu liriku i to petrarkistika ljubavna lirika sa
trubadurskim kultom dame. Mijenja se drutveni poloaj ene u odnosu na srednji
vijek. ena vie nije nie bie vezano za kui i porodicu nego linost dostojna svoga
imena i motiv za svaku inspiraciju. U vrijeme renesanse ena poinje izlaziti u drutvo,
ide na pozorine predstave, pokazuje svoju ljepotu, ukraava svoju spoljanjost, gradi
svoje tijelo i duh, interesuje se za knjievnost i umjetnost. Tu modu su prihvatili
dubrovako-dalmatinski pjesnici i prenijeli u svoje krajeve.
Treba znati da ljubavne pjesme u doba humanizma i renesanse nisu itane nego
pjevane uz pratnju leuta i tako udruene sa melodijom i muzikom su djelovale daleko
impresivnije. Liene tog ruha danas nam ne izgledaju onako kako su djelovale na
svoje savremenike. Dananji itaoci teko mogu shvatiti tu liriku zbog mnogo nejasnih
i nepoznatih rijei, zbog toga to se jezik stoljeima gradio, mijenjao, primao nove
forme i oblike. Imao razliit izraz i dikciju, pa danas predstavljaju napor za itanje i
zanimljive su tek historiarima knjievnosti i naunicima drugih vrsta. Ipak, na nekima

10
Stihovanje
50
se i danas moe shvatiti njihova ljepota. Jer imaju uspjean poetski izraz, lijepa
poreenja i uspjele poetske slike.


MARKO MARULI (1450-1524)
J udita

Jedan od pisaca koji je najvie povezan sa prolou je svakako Marko Maruli.
Roen u Splitu u bogatoj porodici, neto nakon pada Splita u mletake ruke. Studirao u
Padovi gdje je doao u dodir sa naprednim humanistikim i renesansnim idejama tog
doba.
Maruli je prije svega latinski pisac. Pisao u vrijeme duhovnog raspadanja
srednjeg vijeka, pa je u djelima propovijedao strogi kranski moral kao jedini siguran
temelj ivota. Tako da su mu djela esto prelazila u moralno-didaktike propovijedi.
Prevodio sa stranih jezika didaktika djela i tako ih pribliavao hrvatskom narodu. Isto
tako, pisao je i poeziju koja je uglavnom bila religioznog karaktera, pa mu historiari
knjievnosti cjelokupno knjievno djelo dijele na CRKVENO i SVJETOVNO.
Najznaajnije djelo po kom je ostao poznat u knjievnosti do danas i po kom
se Maruli smatra prvim hrvatskim klasikom je epsko djelo Judita ili kako ga je pisac
nazvao : Historija svete udovice Judit u versih hrvatski sloena.


( Libar Marka Marula Splianina u kom se uzdari istorija svete udovice Judit u versih hrvacki
sloena/Kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodi puk israelski od velike
pogibili / Prodaju se u bnecih u Markari(j)i u Stancu(n) ki dari libar za Sinjao )

51

Posrijedi je obrada starozavjetne pripovijesti o hrabroj udovici Juditi koja
svojim junakim inom - tobonjom izdajom, zavoenjem i umorstvom asirskoga
vojskovoe Holoferna - spaava grad Betuliju. Napisao je 1501.godine a samo za
njegova ivota objavljena je tri puta (1521, 1522. i 1523). Uestalost tampanja
pokazuje da je tekst naao svoju hrvatsku publiku i to ne samo u Splitu, koji je u to
doba imao dvjestotinjak pismenih, nego i u ostalim dalmatinskim sreditima. Spjev se
sastoji od 2126 dvostrukorimovanih dvanaesteraca s cezurom nakon 6. sloga,
komponiranih u est libara
11

Pria o Juditi, doivjela je brojne verzije u svjetskoj knjievnosti i pretvorena je
u simbol rodoljubive lirike, odnosno borbe svakog naroda za svoju slobodu protiv
tuina. Judita je bila inspiracija i inim svjetskim umjetnicima a tako su nastala i neka od
najslavnijih likovnih ostvarenja svjetske batine. Najznaajnija su ostvarenja
Caravaggia, Michelangelo Buonarrotia, Artemisie Gentileschi...


Artemisie Gentileschi: Judita ubija Holoferna

Judita je starozavjetni lik od kog je Maruli stvorio idealizovanu enu koja
svojim enskim arima i svojom hrabrou nadmudruje i pobjeuje zlog Holoferna.
injenica da je odabrao temu koja istodobno govori o junatvu i zloinu pokazuje da je
Maruli najprije raunao na knjievna obiljeja (zaplet, dramatinost) same grae, a tek
potom na njezinu moralistiku nadgradnju. Osobitu modernost, uz humanistiki
primjernu izvedbu spjeva, autor pokazuje u petrarkistikome nainu prikazivanja
Juditine ljepote. U Marulievoj Juditi nema ukrasnih epiteta kojima obiluje narodna
epika. I ako Judita ne daje literarnog uivanja, zanimljiva je ve kao kulturni spomenik,
a jo vie zbog naina na koji je nastala. Jer nije sluajno to je Maruli odabrao ba

11
Knjiga ili pjevanja
52
Juditinu povijest da je obradi. Njegov je rad potekao iz plemenite zamisli, da dade tiva
"i onima, koji ake knjige ne razumiju", a tivo je izabrao ba gledajui alosno stanje
svoje domovine, koju su tuinci bili pokrili. Tako je Maruli prvi pjesnik koji je pjevao
za narod.On je prvi pjesnik u hrvatskoj knjievnosti koji pie djelo , kako sam kae,
"po obiaju naih zainjavaca", i "po zakonu starih poeta", odnosno oslanja se na
narodnu tradiciju u kojoj je postojala ta legenda i na stare dubrovako-dalmatinske
pjesnike. Uticaj ove druge kole vidljiv je na svakom koraku u spjevu. Kako je Maruli
istovremeno bio pjesnik pun mate i vlastite poetske imaginacije, i kako je bio veoma
obrazovan ovjek, njegovi su opisi snani, misli jasne, jezik ist, a poetske slike
plastine.
Ako se moe govoriti o osnovnoj tendenciji Judite - ona je u hrabrenju naroda
za borbu protiv Turaka, zapravo, priprema za odbranu Splita od Turaka koji su nadirali
i osvajali Balkan. Maruli je u prvi plan stavio opasnost od tuina i ne elei da ostane
izvan zbivanja. Isto tako u djelu se osjea uticaj nove puanske svijesti, svijesti
graanske klase koja se poela formirati.
Uz sva optereenja koja je Maruli donio iz prolosti i sputanost
malograanskog obrazovanja u djelu se osjea ivot na periferiji gdje se stalno uje
zveckanje orujem i gdje se ivi u strahu od sutranjice. To stanje Maruli je pokuao
poetski da izrazi i pokazao vrstu povezanost za rodno tlo. Hrabrost njegova je i u tome
to je napisao djelo na jeziku koji su omalovaavali bogati koji su govorili stranim
jezicima.


Spomenik ocu hrvatske knjievnosti u Zagrebu

Marko Maruli: Judita
LIBRO PARVO

Dike ter hvaljen'ja presvetoj Juditi,
smina nje stvore(n)'ja hou govoriti;
zato u moliti, Boe, tvoju svitlost,
ne hti(j) mi kratiti u tom punu milost.
Ti s' on ki da kripost svakomu dilu nje
53
5
i nje kipu lipost s poten'jem istinje
ti poni sad mene tako jur napravi,
jazik da pomene a misal pripravi.
Udahni duh pravi u mni ljubav tvoja,
da sobo(m) ne travi vee pamet moja,
10
bludei ozoja z drubo(m) starih poet*,
boge tova koja, kimi svit bie spet.
Da ti s' nadasve svet, istinni Boe moj,
ti daje slatko pet, vernim si ti pokoj,
a ne skup trikrat troj divika okola,
15
pridavi jo u broj s kitarom Apola.
Uzdvigni odzdola glas moj k nebu gori
gdi tvoga pristola tuju svetih zbori,
da der u tvem dvori bude ti uslian,
dokol izgovori od Judite pisan.
20
Grad veli Egbatan sazida i sredi
kralj hvale pohvata(n), Arfaksat od Medi;
pokol jur pogledi, da vlada narodom,
preza svoje zledi kih podbi pod sobom.
Mnjae da ni robom, ni moju od ljudi,
25
(...)
Zapovid nosei Nabukdonosora,
gospotstvo hotei vekega prostora.
Ni gradi, ni hora, ne poklonie se,
i s tim, kad bi zora, k kralju vratie se.
On tomu ude se, pomua nikoko,
65
a paka sarde se, ja pritit estoko.
Govorei tako: da e svih zgubiti
ki ne htie, kako on ree, uiniti.
I pria vapiti: "Poznati e a sam -
toj e harlo biti - Karmele i Libam,
70
Cedar, pridavi k vam Damask s Cilici(j)om,
i svu riku Jordari sa svom Galilejom.
Joe s Samari(j)om jerosolimski stan
i s Etiopi(j)om dobro e biti znan.
a more doma i van oblast i jakost ma,
75
i koli sam silan s mojom daravom ja."
Zatim nimalo sta, prisee pristol'jem
ko se sve zlatom sja ter dragim kamen'jem
i svakim zlamen'jem kraljevske razblude,
da to s ispunjen'jem skoro, skoro bude.
80
O koliko blude ki kau doasna,
brez razbora sude kakono iza sna;
lovik bo to ne zna ako ne oituje
njemu ki svaka zna i svud gospoduje.
Kralj tako jiduje - sunce svitla lica(...)


54


Znaajno je na kraju naglasiti za Marulia da je primjer simbioze starih tendencija
iz srednjeg vijeka koje su se u tim krajevima jo uvijek zadrale i novog vremena koje
je najavljivalo nove knjievne teme i tendencije. Smatra se najveim imenom hrvatskog
humanizma, veliki latinski pisac evropske slave i najzad, ocem hrvatske knjievnosti.
ivio je u presudnom vremenu hrvatske historije i kulture kad su se zbivali veliki
dogaaji, od pomorskih otkria do turskih provala i redale epohe srednjovjekovlja,
humanizma i renesanse, a sve je to s obzirom na geopolitiki poloaj Splita uticalo na
ivot u tom malom gradu koji je brojio tek oko 6.000 dua. Kad se rodio Split je ve
priznavao mletaki suverenitet, pa su sva duhovna kretanja iz Italije zahvatila i ove
krajeve.
U strahu od Turaka pie molbe za pomo na sve strane, ali i poetske molitve u
kojima pjesniki razvija svoje misli i osjeanja, svoje slutnje i nade. On oajava nad
ravnodunou nekih ljudi koji gledaju patnje drugih, upozorava i opominje, pokuava
animirati i svjetovnu vladu i papu kao vrhovnog duhovnog gospodara. Historiari
smatraju da je pjesmama Molitva suprotivu Turkom i Tuenje grada Hjerozolima, te
kasnije Juditom, zapoeo veliki koncept hrvatske rodoljubive lirike.
Proslavio se djelima o kranskoj vjeri i moralu, filozofskim epovima na latinskom
jeziku, dobio mjesto meu velikanima evropskog humanizma. Uvijek nastojao usavriti
svoje stihove, tragati za novim temama i obraivati ih na svoj osoben nain. Sve je to
doprinijelo da ostane poznat i popularan do danas to najbolje potvruje vrijednost
njegovog i trajnost knjievnog djela.

IVAN ESMIKI (1434-1472) -(Janus Pannonius) roen je u plemikoj obitelj
7 godina proveo je u Italiji gdje je temeljito nauio oba klasina jezika, a meu
suuenicima stekao je brojne prijatelje budue ugledne humanistike pjesnike.
Rano je doao na glas kao izvrstan latinski pjesnik, pa se u Italiji poeo nazivati
latiniziranim imenom Janus Pannonius. Nakon 11 godina provedenih u Italiji, Ivan se
vratio u Ugarsku i sa nenavrenih 26 godina postao je biskupom
PJESNITVO JANA PANONIJA:
-razlikuju se 3 vee cjeline:
1. pjesme spjevane u daktilskom heksametru
2. elegije u elegijskom distihu
3. epigrami u raznovrsnim metrima
Najpoznatije djelo Ivana esmikog je autobiografska tualjka (elegija)* U smrt
majke Barbare u kojoj izraava tugu, patnju, alost zbog majine smrti
*TUALJKA (ELEGIJA) humanistika tualjka vjerno oponaa strukturu antikih
tualjki koje se sastoje od 5 djelova: uvod; pohvala pokojnika; pjesnikovo tugovanje;
opis bolesti, smrti, pogreba i groba; utjeha

JURAJ IGORI (oko 1445-oko 1509) -najslavnije ime ibenskog humanizma
Stdirao je u Padovi,bio je sveenik i obavljao je vane dunosti u ibenskom kaptolu.
Osim onoga to se moe zakljuiti iz njegovih pjesama, drugih pouzdanih podataka o
njegovu ivotu gotovo i nema. Za ivota mu je tampano samo jedno cjelovito djelo
Tri knjige elegija i lirskih pjesama.Ta je knjiga prva hrvatska zbirka pjesama uope
koja je objavljena tiskom. U rukopisu mu je ostala zbirka od 16 pobonih .igori je
bio tijesno vezan uz svoj ui zaviaj, a osobito je bolno doivljavao prodiranje Turaka u
ibenik: Elegija o pustoenju ibenskog polja

55
ANTUN VRANI (1504-1573), roen je u ibeniku,nakon kolovanja postaje tajnik
Ivana Zapolje gdje je ostao gotovo 20 godina.Godine 1553. postao je biskup, a stekao je
i najviu crkvenu ast-poloaj nadbiskupa.Glavni dio Vranieva opusa ini zbirka od
oko 1000 pisama.Poznata je pjesma Putovanje iz Budima u Drinopolje u kojoj
pokazuje osobitu sklonost prema povijesnim i zemljopisnim istraivanjima.

ILIJA CRIJEVI (1463-1520), roen je u Dubrovniku, a kolovao u Rimu gdje se
upoznao sa osnivaem tzv. Rimske akademije.Zarana je pokazao interes za klasine
tekstove i dosegnuo je zavidnu vjetinu u pisanju latinskih stihova, pa je sveano
ovjenan pjesnikim lovorovim vijencem. Vratio se u Dubrovnik, a nakon enine smrti,
zaredio se za sveenika.Za njegova ivota bilo je objavljeno tek nekoliko njegovih
kraih pjesnikih tekstova, od kojih se dva najvanija uvaju u Vatikanskoj knjinici.
Uz himne, ode i epigrame, osobito se istiu elegije upuene nekoj Rimljanki Flaviji
Elegija Flaviji: pjesnik istie Flavijinu ljepotu, usporeuje ju sa nedirnutim bijelim
snijegom,Flavija je lijepa i strastvena ena koja dvojbenom vjernou dovodi
ljubavnika do zdravlja.

MAVRO VETRANOVI AVI (1482? - 1576)
Robinja

Vrlo znaajan lik knjievnog Dubrovnika u I pol. 16. st. iz pokoljenja koje je
nastavilo rad prvih pjesnika, benediktinac, kasnije opat, je Mavro Vetranovi avi,
jedan od najplodnijih pisaca svoga doba.
Pjesnik, roen u Dubrovniku gdje je zavrio humanistiku kolu i uao u red
benediktinaca. Zatim se kolovao u Italiji, a najvie vremena proveo radei kao kaluer
u okolnim dubrovakim manastirima. Umro u Dubrovniku. Vetranovi je napisao veliki
broj refleksivno-religioznih, moralistikih i satirinih pjesama, a u mladosti i tri binske
ekloge Orfeo, Dijana i Robinja. Kasnije je pisao pobone drame Posvetiteljstvo
Abramovo i Suzana ista. Ima i nekoliko aljivih i prigodnih pjesama meu kojima se
izdvaja Remeta. Remeta je monolog pustinjaka koji se nekim planim humorom jada na
nevolje samotnog ivota na otoku usred neprijateljske prirode i ljudi, znaajna je zbog
svoje ivosti i slikovitosti..
Vetranovi je pokazao da su osim trubadursko-petrarkistikih stihova u 16. stoljeu
naim stvaraocima bili bliski i drugi anrovi i sadraji. Tako je Vetranovi sa
meditativno-filozofskim nadahnuem isao refleksivne pjesme i satirinu poeziju, te
pobonu maskeratu Remeta u dva monoloka spjeva. Pisao i pastoralne drame i smatra
se prethodnikom Dria u ovoj vrsti.
Vetranovi se smatra sredinjom osobom dubrovakog knjievnog kruga sredinom
16. st.. Bio je puanin, benediktinac i vei dio ivota proveo u samostanima na otocima
Dubrovake Republike. Napisao mnoga djela,a njegove Pjesni razlike predstavljaju ga
kao nada sve snanu i izvornu pjesniku linost. Pjesnik suprotstavljenih ideja, obuzet i
politikim, i religiozno-pounim i moralno-filozofskim temama, Vetranovi je od
mladenake svjetovne poezije bezbrinog renesansnog tona prelazio u politiko-
satirino pjesnitvo, prepun sumnje u sve, pa i u oiju pravednost, da bi u starijim
godinama, marulievski skruen, potraio smirenje u predavanju prirodnom ivotu i
mistinom vjerovanju. Tom raznolikou znatno je proirio idejne i tematske prostore
hrvatske poezije. Njegov religioznoalegorijski, naalost nedovreni ep Pelegrin i
maskerata Remeta svjedoe o iznimnoj pjesnikoj snazi, a pastirskim igrama i
mitolokim dramama (Orfeo), te crkvenim prikazanjima Uskrsnue Isukrstovo i Suzana
56
ista i Posvetilite Abramovo je otvorio nove puteve hrvatskoj drami. Pisao i primao
poslanice, to govori o njegovoj komunikativnosti i popularnosti.
Vetranovi je prije svega liriar, a najvei dio njegove lirike jesu pobone pjesme u
kojima donekle podsjea na Marulia svojim didaktikim i moralistikim tonom. Ipak
se vie od marulia pribliio tonu pravog osjeajnog lirizma i neki od njegovih stihova
kao Pjesanca turku idu u najbolje to je u 16. vijeku napisano u hrvatskoj lirici.

Pjesanca turku

ture, slatki razgovore,
Jeda te je koja vila
U zelenci posred gore
emerikom opojila?
Ter nije uti tvoje pjesni,
Da me tiho razgovori,
Od tuice i boljezni
Moje srce koje gori.
Za ve zora bijela praska
A Danica zove danak,
I uberi ptica svaka
Ostavivi noni sanak;
Samo pjesan nije ut tvoju
Mimo ptice sve ostale
Ke s Danicom rajsku poju
Ter nebesku Djevu hvale.
Dragi ture i ljuveni,
Ako nijesu tuge koje
U travici u zeleni
Obujmile srce tvoje,
Pokomoli malo glave,
Pomoli se iz travice
Bez prikora i zabave,
Od nebeske zgar Danice
Lje se udim toj Danici,
Kako tebe s nebes zgara,
Gdi se taji u travici,
Ne kori te i ne kara?
Zato bi se pristajalo
Da te kara, da te psuje
Meu stvorenje sve ostalo
Tvoje pjesni gdi ne uje.
Tijem se bolim i tuguju
U alosti rad ljubavi,
Svake ptice gdi svud uju
Biljiui po dubravi
I pojui brijeme traju,
Ter kraljici svijeh kraljica
U pjesance hvalu daju,
Ka je svjetlja ner Danica.
Tijem pridragi slatki ture,
Umoli se eljnu meni,
Nemoj takoj stati mue
U travici u zeleni.
Ti se ovdi u dubravi
57
U pjesance u medene
I proglasi i objavi
I sadrui trudna mene.


Za Vetranovia smatraju da je jedan od najveih satiriara u hrvatskoj knjievnosti.
Uzori su mu bili Talijani od kojih je kroz itav 16. vijek pored ljubavne njegovana i
satirina poezija sa temama o moralnim i politikim potresima tih nemirnih vremena. I
u Vetranovievoj moralnoj i drutvenoj satiri ima mnogo opih tema uzetih od drugih
pjesnika, ima prevoda i preuzimanja itavih stihova i strofa, ali i originalnih tema i
lijepih jezikih mjesta. On die glas protiv zla i nepravde, protiv onih koji putuju po
svijetu da zarade zlato, koji rue slobodu drugih naroda, uzimaju tue ivote, osvajaju
tue krajeve. Njegovao je vrstu politike satire u kojoj je glavna tema bila
napredovanje Turaka prema Evropi i animiranje naroda se se odupru toj sili. Ukazuje
na neslogu kranskih vladara i to zlo je izrazio znatno snanije nego talijanski pjesnici.



IKO MENETI (1457-1527) i DORE DRI(1461-1501)

iko Meneti je najplodniji predstavnik trubadurske poezije. Ostavio je 224
strambota
12
. Glavni predmet njegovih pjesama je ljubavna bol i ljubavni uici. Pjesma
se slui ve gotovom frazeologijom, esto puta i rimama, oblik joj je redovno
dvanaesterac.
Dubrovako-dalmatinski pjesnik koji je vrio razne slube u Dubrovakoj
Republici. Napisao veliki broj ljubavnih pjesama po ugledu na Petrarku i smatra se
najznaajnijim petrarkistom svoga doba sa svim manirima te lirike. Isto tako pisao
refleksivno-religiozne pjesme koje su sauvane u uvenom rukopisnom zborniku Nike
Ranjine iz 1507. god.
Meneti je bio dubrovaki vlastelin koji je napisao zamaan ljubavni
kanconijer od nekoliko stotina pjesama. Smatra se da je bio ivlji od Dria, okretniji,
nekad i lascivniji. Njegova poezija simbolizira vrijeme hrvatskog petrarkizma.
Meneti zajedno sa Driem uvodi u svoje stihove petrarkistiku motiviku:
konvencionalne situacije koje se svode na odnos izmeu zaljubljenog mladia i
njegova ideala "gospoje" s variranjem osjeajnih stanja od bezgranine zaljubljenosti
preko doivljaja ljubavne boli, sve do smirivanja ljubavnih strasti.
On je vie slavio tjelesnu ljepotu ene i vie naglaao senzualno-erotsku
komponentu. Oba pjesnika svoju poeziju piu dvostruko rimovanim dvanaestercima i
taj stih je dominantan u hrvatskoj poeziji 16. stoljea. Meutim, to je u vrijeme kad se
sve ee, kao operativniji stih, javljaju osmerci koji su ritmiki adekvatniji osjeanju i
raspoloenju koje vlada u piscima.

Prvi pogled
Zovijee zora dan a slavno prolitje
Travicu drobnu van, zelen lis i cvitje,
Ja kad bih uhien od ove gospoje,
Ke obraz nakien u slavi vas poje.

12
Pjesme od osam rimovanih stihova
58
S jutra, dim, na prozor pogledat opah ja,
Ter tada moj pozor u taj as pozri tja:
Meni bi viditi jo lipu ner vilu
Gospou sjediti u rucu pribilu.
Vidiv me ka hrlo vaze trak i kosu
Niz bijelo ter grlo kosice sve prosu;
Na elu ostavi dva prama od zlata,
Ostalo sve zavi okolo, dim, vrata,
Da kosa ne vitri, u kojoj do mal hip
Rukami zahitri na glavi venac lip;
Ozriv se ja jelin ter onas poe tja,
Ter gori ner pelin i emer ostah ja.

O iku Menetiu, lanu ugledne dubrovake vlastelinske porodice zna se
samo da je u mladosti bio pustolov i lutalica, nemirnog duha, pa se vie puta nalazio
pred sudom, to ga nije sprijeilo da u daljem toku ivota proe obinu karijeru
dubrovakog plemia, od ulaska u Malo vijee s dvadeset godina, do jednomjesenog
knetva koje je dobio kao poast u starije dane. Umro je za vrijeme poznate kuge koja
je harala u Dubrovniku 1526. i 1527. godine.
Do pojave ika Menetia i Dora Dria u hrvatskoj knjievnosti srednjeg
vijeka nije bilo ljubavne poezije, za razliku od zapadnoenropske knjievnosti gdje je
ljubavna poezija svjetala jo u srednjem vijeku.
To je vrijeme kad je u Italiji ugled velikog pjesnika Petrarke bio takav da su ga
jo preko dva stoljea poslije smrti imitirali evropski pjesnici koje su kritiari nazivali
petrarkisti. Oni su koristili vanjske oblike njegove poezije, varirali njegove teme i nain
izraavanja. Tako je nastala poezija sa mnogo konvencionalnosti, vie iz glave, nego
iz srca. Dante i Petrarka gradili su ideal ene, a to su prihvatili i ostali. Tako i ostali
slave vrijeme i mjesto gdje su vidjeli svoju dragu, blagosiljaju patnje od onog trenutka
kad su je prvi put vidjeli i sl. Temeljna slabost ove poezije je u tome to je
konvencionalna, stvarana po uzorima i ablonima, ne odvaja se i ne razlikuje mnogo
od originala, osim malih izuzetaka kod nekih pjesnika.
Dore Dri je ugledni dubrovaki puanin, stric slavnog komediografa Marina
Dria, rektor crkve Svih Svetih u Dubrovniku, kancelar dubrovakog kapitola,
Maruliev suvremenik koji je pisao u 15. st. Poeci njegove poezije su u krilu
humanizma, pa se u njima osjea diskretnost, spiritualnost po emu se njegova ljubavna
lirika razlikuje od savremenika sa kojim ga uvijek usporeuju ika Menetia.
Njegove Pjesni ljuvene su bile veoma popularne u Dubrovniku. Svojom neposrednou
i toplinom podsjeaju na narodne pjesme.
Dore Dri je, za razliku od ika Menetia, bio iz puanske, ali vrlo ugledne
porodice. Pjesnik koji pie petrarkistiku liriku slinu po ugledu na Petrarkinu
trubadursku poeziju. Ima dosta slinosti sa Menetiem, a razlika je u tome to su u
Drievoj poeziji mnogo snanije prisutni odjeci usmenog narodnog stvaralatva koje
pie po ugledu na Marulieve stihove. Tako njegova poezija ima snano naglaenu
folklornu komponentu za razliku od poezije njegovih prethodnika. Umjesto ljubavne
poude, kakvu susreemo kod njegovih savremenika, u Drievim je stihovima
naglaen osjeaj osamljenosti, naputenosti, sjete i nostalgije.

Djevojka je podranila,

Djevojka je podranila, ruicu je brala;
S bosilkom ju razbirala, trudna je zaspala.
59
Nad njom poju dva slavica, djevojku su zvala:
"Ustan gori, djevojica, sanka ne zaspala.
Maglica se brijegom krade, sad je na te pala,
Cvitje hoe opaliti koje si nabrala;
Jo te hoe privariti, ako nis dobrala
Za vjenace drobnu ruu i cvitja ostala."
Djevojka se razbudila, slavicom se ozvala:
"A vi, slavji luanini, velika vam hvala,
Koji me ste razbudili, jurve bih zaspala,
Razbiraje drobnu ruu i cvitja ostala.
Sino me je moja majka mladu hrabru dala,
Prid kojom sam vas veerak svezav ruke stala.
imi majka, imi bratac, prije ga nijesam znala,
Niti sam mu rosnu travu prid konja metala,
Razma sino. Mila majko tebi budi hvala
Ka si meni djevojici mlada hrabra dala!"

ANDRIJA UBRANOVI (16. st.)

O linosti koja se krije iza ovoga imena ako je ikada i postojala ve odavno
se ne zna apsolutno nita. Jedino to je poznato u vezi sa ovim imenom jeste knjiga s
naslovom Jeupka gospodina Andrije ubranovia Dubrovanina. Svijetlomu i
plemenitomu gospodinu Tomu Budislavu izvrsnomu nauitelju i mudarcu
dubrovakomu, objavljena 1599. godine u Veneciji trudom Mara Batitore, po
sopstvenim reima autorovog roaka.
To je zbirka od est maskerata, punih humora, naglih obrta i neobinih situacija.
Govori ih Ciganka koja se obraa pojedinim gospoama i ima uvodnu pjesmu u kojoj
se Ciganka obraa i predstavlja svim gospoama zajedno. Dubrovaki biografi i idua
dva stoljea hvalili su ovo djelo i autora.
U 19. st. je uoeno kako o Andriji ubranovia ne postoje arhivski podaci i
dokumenti, pa ni druga svjedoanstva savremenika. Ne zna se ni mjesto ni godina
roenja ni smrti, niti ima nekih drugih podataka. Sve to navodi na to da se posumnja da
li je ovaj pisac uopte postojao u dubrovakoj knjievnosti, to znai i u njegovo
autorstvo Jeupke. Sumnje su utoliko vee to su neki stihovi u potpunosti identini
stihovima hvarskog pjesnike Mike Pelegrinovia. Iako je dugo prevladavalo miljenje
da je Pelegrinovi plagirao ubranovia, u novije vrijeme naunici su skloniji miljenju
da je u stvari pravi autor Mika Pelegrinovi koji je imao vie verzija tog djela. Drugi
brane stav da je to djelo Andrije ubranovia i ta dva razliita miljenja postoje i danas
i svako nudi svoje argumente.
Ljubav renesansnog drutva za dekorativne sveanosti, osobito za sjajne
pokladne povorke, izazvala je u Italiji 15. st. posebnu vrstu poezije tzv. pokladne
pjesme (maskerate). U tim povorkama nastupala su esto alegorijska lica ili znamenita
lica iz povijesti i mitologije, ali i grupe ljudi istih zanimanja koja su svojom pojavom
izazivala panju (ciganke, strani trgovci, robovi, vragovi, ljudi iz dalekih krajeva i sl.).
Pokladne su pjesme pjevale povorke i bile su obino monolozi spomenutih lica iz
povorke u kojima u aljivom tonu pripovijedaju odakle su i to umiju pozdravljajui
grad u koji su stigli. Ta se vrsta pjesama njegovala osobito u Firenci u doba Lorenca
Mediija, a brzo su prele i u ubrovnik u prvim decenijama 16. st.
Jeupka je ubranoviev spjev o kome ima vrlo malo podataka Glavno lice u
spjevu je ciganka koja po obiaju prvo pripovijeda svoju dotadanju sudbinu, a zatim
gata nekim gospoama govorei im o ljubavi i stvarima koje su s njom u vezi, prorie
djecu, sreu, nesreu, savjetuje kako e sauvati svoju ljepotu i sl. Najdue se zadrava
60
kod este gospoe nagovarajui je da uzvrati ljubav nekome ko za njom tajno uzdie.
Historiari knjievnosti smatraju da je ta esta gospoa ona kojoj pjesnik putem
Jeupke kazuje svoju ljubav. To nadgovaranje mada u duhu petrarkistike lirike je
prirodno i zanimljivo, sono i jednostavno, kazano narodnim jezikom.
Jeupka se slui jezikom trubadurskih pjesnika. Govor je blizak govoru obine
ciganke po emu se pjesma pribliava narodnoj lirici. Stih je ubranoviev osmerac,
podijeljen u strofe od 4 stiha s rimom ABBA. Pjesma je u Dubrovniku dugo bila
popularna, pjesnik je imao mnogo tovatelja i imitatora,a neki stihovi su prodrli i u
liriku pjesnika poslije njega, a ima ih i u Gundulievom Osmanu.

Juepka

Vinji Gospod, gospodine, i primili, gospo, u putih
estitijem vas vencem kruni probijui strane i luge,
elinje vae ispuni., mnoge brige, jade i tuge
er ste suncu sve priline. cia zviri tuj priljutih
Od onih smo gospo strana , i ci guse, od ke riti
otkud arko sunce istie; ne dadu mi grozne suze
kletva hoe, svit protie, misle tuni to mi uze,
da ne imamo nigdir stana. spomena me ini mriti
Niti smijemo na jednom mjesti Imah sinke do etiri,
Bojom kletvom da stanemo; svaki bie kako rusa:
gdi noimo, ne svanemo, danula mi odni gusa,
er nas prinu crvi jesti. ka me u san jote tiri.
Jur dva dela segaj svita prid kom bigu planin hvojke
izvili smo od tej strane bile mi su brane hode,
radi nae brine hrane, i poskupo hladne vode,
jak ci medna pela cvita, ja trim daju edom dojke.
S kima k moru pripadosmo Samo meni moj Danio
za pribrodit sinje more; od etiri jes ostao,
pri ner gusa dojde s gore, kako vidi, ubah mao,
brodaru se svi dadosmo. Ali majci veomi mio.
I brodei Alivera Koga sa mnom, gospo, obdari
itom ne bi vaj, na broju: i ljubavi tve nadili,
iz korablje ljubi moju tako ti Bog ne uhili
zani vihar od sjevera od najdrae tvoje hari!
A Eleza moju diku im stanje me dostoja,
za brodidbu podah tuna, da velikos tvoje slave,
lele, lele! Veomi runa, er dostoji vrhu glave
da ne osuu lica viku. Krunu nosit svih gospoja.
A hou ti bez varice tako mi se majkom zvati,
es i sriu kazivati, moja gospo i carice!

Sa dananjeg aspekta Jeupka zanima kritiare kao drutveni i kulturni
fenomen i kao knjievno djelo. Oni ukazuju na znaaj pokladnih dana u starom
Dubrovniku kad je pjesnik imao mogunost da kae i prikae i vie od onoga to smije
rei u drugim, normalnim danima. To je vrijeme razuzdanosti kad se mnogo ta kae, a
da se pjesniku ne zamjeri, kad se sve shvata kao ala, pa ma kako bilo ozbiljno.
Kompoziciono, djelo je nenametljivo dalo lik Ciganke koja ima razliite tipove
susreta, uvijek dobro pazi ta e kome rei. Izborom lica (ene iz bogatijih slojeva) i
problema Ciganka otkriva itavu galeriju likova jednog drutva, iroku lepezu jezika i
dogaaja, branih i drutvenih, kulturnih, politikih i socijalnih odnosa.

61
HANIBAL LUCI(1485-1553)

Duh novog vremena, duh humanizma i renesanse se iz Dubrovnika brzo ire u
druge dalmatinske gradove, pa ih prihvataju i drugi pjesnici kao temelj svoje poetike.
Uz Dubrovnik tog doba i Hvar postaje znaajno sredite knjievnosti i kulture
humanizma i renesanse zahvakljujui prije svega trojici stvaralaca: Hanibalu Luciu
(1485-1553), lirskom pjesniku i tvorcu prve hrvatske drame (Robinja), Miki
Pelegrinoviu (1500-1562), takoer pjesniku i Petru Hektoroviu (1487-1572), autoru
poznatog spjeva Ribanje i ribarsko prigovaranje.
Hanibal Luci unosi u ljubavnu poeziju neke novosti u odnosu prema prvoj,
dubrovakoj petrarkistikoj generaciji. Javio se razvijenom formom poslanice i to
pjesmom U pohvalu gradu Dubrovniku u kojoj je pokazao iskonsku povezanost
dalmatinskih gradova, njihovu historijsku upuenost jedni na druge. Dubrovnik je bio
uzor ostalih dalmatinskih kulturnih centara, a na dubrovake pjesnike su se ugledali
pjesnici u drugim gradovima.
Luci je napisao zbirku Pjesni ljuvene u kojoj je antologijska pjesma Jur ni
jedna na svit vila koja je trasirala nove puteve u ljubavnoj poeziji i koju je Vraz nazvao
najljepom pjesmom starije hrvatske lirike. Pjesma je opis gospojine ljepote, kakav se
obino nalazi i u ostalih petrarkista, ali je Luci tu poznatu temu izrazio na svoj vrlo
originalan nain.
Pokazao se kao pjesnik koji zna istananim sluhom i osjeajem naslikati ljepotu
ene to je u Italiji zapoeo pjesnik Pijetro Bembo (1470-1547), a to e zavladati tek u
17. stoljeu. To je poezija koja ima novi odnos prema eni i u kojoj se ena posmatra
kao kompletno bie, sa svojom ljepotom, senzibilnou, ali i kao bie koje ima svoj
ivot i emocije.
Te su pjesme ostatak veeg zbornika koji je zagubljen, a pokazuju nam da je
Luci marljivo itao neke ugledne talijanske pjesnike i pisao po ugledu na njih.



J ur ni jedna na svit vila
Jur nijedna na svit vila
Lipotom se ve ne slavi,
Jer je hvale sve skupila
Vila, ka mi srce travi.
Ni e biti, ni je bila,
Njoj takmena ka se pravi.
Lipotom se ve ne slavi
Jur nijedna na svit vila.
Vrhu njeje vedra ela
Vridna ti se kruna vidi
Od kosice, ku je splela,
Kojom zlatu ne zavidi;
Svakomu je radost vela,
Kad ju dobro razuvidi.
Vridna ti se kruna vidi
Vrhu njeje vedra ela.
Obrve su tanke i crne
Nad crnima nad oima;
62
Crne oi kada svrne,
lovik tudu prem da ima,
Tuga mu se sva odvrne
Za veselje, koje prima.
Na crnima nad oima
Obrve su tanke i crne.
Kako polje premaliti
Lica joj se ruom sviti
Toli lipa ne iznie.
Mladost e se pomamiti,
Koja no se za njom stie.
Lica joj se ruom die
Kako polje premaliti.
Pri rumenih njeje usti
Ostao bi kuralj zada;
Zubii su drobni, gusti,
Kako biser, ki se sklada;
Slatku ricu kad izusti,
Bi rek mana s neba pada.
Ostao bi kuralj zada
Pri rumenih njeje usti.
Blaen, tko joj bude grlit
Grlo i vrat bil i gladak;
Sria ga e prem zagrlit,
iviti e ivot sladak;
arko sunce nee hrlit,
da mu pojde na zapadak.
Grlo i vrat bil i gladak,
Blaen, tko joj bude grlit.
Lipo ti joj ustrepeu,
Prsi bilji sniga i mlika,
Tere oi na nje meu,
Ki alosti iu lika,
Jer ne mogu slatkost veu
Umisliti do vik vika.
Prsi bilji sniga i mlika,
Lipo ti joj ustrepeu.
Prsti joj su tanci, bili,
Obli, duzi, ravni, prosti,
Gdi bi zelen venac vili
Ali krunu od vridnosti,
Koga ne bi prihinili,
Od lefane da su kosti?
Prsti joj su ravni, prosti,
Obli, duzi, tanci, bili.
Od svih gospoj, ke su godi,
Gospodina njoj se prosi;
Meu njimi jer kad hodi,
63
Toli lipo kip uznosi,
Bi rek tanac da izvodi,
Time se ona ne ponosi.
Gospodina njoj se prosi
Od svih gospoj, ke su godi.
Grihota bi, da se stara
Ova lipost uzorita,
Boe, ki si svim od zgara,
in, da bude stanovita,
Ne daj, vrime da ju shara
Do skonanja sega svita.
Ova lipost uzorita,
Grihota bi, da se stara.
Hanibal Luci je uinio najvie da uz Dubrovnik i Split i Hvar postane sredite
knjievnog i kulturnog ivota u Dalmaciji. Hvarski vlastelin, sudac i odvjetnik hvarske
graanske opine, pjesnik i dramatiar. Prevodio sa latinskog, pisao originalna djela,
puno itao i dobro poznavao antiku knjievnost i kulturu
Napisao je i dramu Robinja, tampana takoe u Mlecima 1638. koja govori o
vjernoj i plemenitoj ljubavi. Ima historijsku podlogu i lirsku dimenziju. Govori o
mladom Dereninu, ratniku i vitezu koji poslije poznate Krbavske bitke otkupljuje na
dubrovakom trgu iz turskog ropstva unuku bana Vlaska, a ona mu, ne prepoznavi ga,
odaje tajnu da voli upravo njega, mada ga je vie puta odbijala.
Radnja u dramskom smislu je izrazito siromana: sve je u njoj dramsko, to su
psiholoke nijanse koje pjesnik vjeto razvija, pa i ovo djelo, koje ima svoj pandan u
usmenoj narodnoj tradicjiji, govori o pjesnikovoj ponesenosti temama iz historije
vlastitog naroda.

64
PETAR HEKTOROVI(1487-1572)
Ribanje i ribarsko prigovaranje

Hektorovi je Luciev suvremenik i sugraanin, gotovo i vrnjak, pa i njegov
pjesniki takmac, ali po mnogo emu i razliit. Renesansni pjesnik koji je pisao
razliite forme i erudit odlikovao se i muzikim i graditeljskim znanjem, pa je ostavio
vie notnih zapisa bugartica i lirskih pjesama koje su mu pjevali hvarski ribari u djelu
Ribanje i ribarsko prigovaranje (Mleci,1568). Svoj uveni ljetnikovac Tvrdalj u
Starom Gradu koji je danas jedinstven turistiki spomenik on je sam projektovao
trudei se da svaka i najmanja pojedinost ima svoju opravdanu funkcionalnost. U njemu
zapisuje brojne narodne pjesme i druge umotvorine iz puka koje je uo od ribara sa
kojima je bio na puini, a historiari knjievnosti smatraju da su najzanimljivije dvije
bugartice. Tekst je interesantan prije svega zato to je autor, opisujui svoj izlet s dva
ribara oko Staroga Grada na Hvaru, iznosi vrlo zanimljiva zapaanja o ribolovu,
svakodnevnom ivotu, opisima pejzaa i sl.


Kip Petra Hektorovia ispred
Tvrdalja u Starom Gradu

Hektorovi je, uz Dria, jedan od znaajnijih hrvatskih renesansnih stvaralaca sa
naglaenim demokratskim stavom i idejama: ne samo po tome to uz plemstvo "gospare
i gospoje", opisuje i obine ljude, ribare, teake, nego i zbog velikih simpatija prema
ovjeku iz puka.
U Ribanju je Hektorovi potpuno istinit; iznosi stvarnost onako kako ju je
doivljavao. To znai da se i u onome to istie ili zanemaruje pokazuju njegove
duevne osobine. Njegovu panju ne privlai ono to je u zbivanju, u pokretu. Stoga
nema kod njega slinih opisivanja, nema mnogo pridjeva, ali zato ima vie glagola. Sve
u djelu je dramatika, pa on ne mari za boje i oblike, za are i ljepote dalmatinske
prirode. Za nju on nema mnogo rijei. I ako toga ima, Hektorovi postie uinak sa
najmanje leksikih sredstava. To je vrsno pjesniko djelo, ribarska ekloga, putopis,
dokumentarna reportaa, refleksivno-didaktiki spjev i pjesnika poslanica Jeronimu
Brtueviu istovremeno. Dvije bugartice i dvije folklorne pjesme, to ih je Hektorovi
unio u djelo potvruju da su ta dva stvaralaka toka uveliko izvorna i
jedinstvena.Putovao je sa tri ribara i daje vjeran izvjetaj o putovanju koje je ispunjeni
ribarenjem, pjevanjem narodnih pjesama, razgledanjem okolice i drugim malim
dogaajima idilinog odmora, a u centru je razgovor ribara i njihov jezik, narodna
tradicija i dr.

65
Ribanje i ribarsko prigovaranje
(Polazak)
Li ne hte u meni skratit mudrih svita
Koji su hvaljeni po svit mnoga lita,
Premda se slab uju, odluih za tri dni
Da kudgod putuju, neka me doma ni.
Ter za spunit elju najdoh dva ribara
(Istinu ti velju) najbolja od Hvara,
Paskoja jednoga, dobra mua i prava,
Nikolu drugoga, mlada i gizdava.
Jedan se Debelja, drugi Zet naziva,
Kim je plav postelja, kad litnji lov biva,
I uho i blazina, a kad je ei znoj,
Pitje dobra vina sarcu mir i pokoj.
inih da plav sprave i arbor i jidro
I vesla da stave i timun i sidro,
I mrie tankoga tega ke padaju
Der do dna morskoga i putom plivaju,
I na to ubranu travu gorske pae
Liminom vezanu da se ribe strae,
Kopitnjak i osti i lua zametaj
S kim e ribe bosti veer voze uz kraj.
Jo Paskoj dovede sina za potribe
Koji njim prisede da buca na ribe.
Svi ulizi u plav veselo pri Ploi,
Maknuv se kako lav Nikola van skoi.
Plesnuv se ree: nut! Ve slova ne ree,
Svivi dolami skut ter domom potee,
Kako tko ne spravi pinez punu zdilu,
Ali ne zna gdi stavi dragu ri i milu.
Niktor nas ne mnjae da je jo u kui,
Kad se jur vraae veselo tekui
Nose skrabijicu i njom pobuk novi
I staru mriicu kom jeine lovi,
Zatim tanke soli ka se kupi liti
Ku trate na stoli ljudi plemenit(...)

Petar Hektorovi njeguje u epu poetski izraz koji je blizak narodu, snaan i
jednostavan, pa tako izaziva matu italaca koji dograuju njegovu leksiku. Ono to je
on zaista opjevao oznaio je sam u naslovu svoga djela: predmet njegovog
interesovanje e biti ribanje i ribarsko prigovaranje. Zato panju usmjerava na ljude iz
naroda prema kojima je, kako smo ve rekli, panju, ljubav i potovanje. U doba kad
nikakva socijalna misao nije pokuala da premosti jaz izmeu gotovo bespravnog puka
i gotovo svemone gospode, u doba kad se traenje pravde najokrutnije kanjavalo,
vidimo pripadnika vlasteoske klase kako mimo sve drutvene norme i obiaje onoga
doba i protiv ukoene i okamenjene tradicije svog sloja prilazi sirotinji kao brai i
najboljim prijateljima. Niko prije njega i niko dugo poslije njega nije tako pisao o
malom siromanom ovjeku iz puka, o seljaku ili ribaru. to ih on naziva braom,
milim drugovima i prijateljima, nisu bile prazne rijei, nego su to znaajne izjave
kojima se Hektorovi svjesno stavlja nasuprot svom vremenu i drutvenom poretku. S
tog aspekta je Hektorovi pretea modernog doba. I jo u neem je bio pretea:
66
zanimaju ga ribarski razgovori, a osobito narodne pjesme koje su ribari pjevali i on ih je
paljivo biljeio. Bile su to pjesme koje su hrvatski ribari uli u svome narodu, u
dalmatinskoj tradiciji.
Kao to je poznato, putovanje je od najstarijih vremena bilo predmetom
knjievnog oblikovanja. Ta je tema prisutna od Gilgamea, Odiseje i Boanstvene
komedije do danas. Kako je putovanje u jezgri svih epskih djela i Hektorovi je
iskoristio tu temu da napie svoje djelo. Djelo je pisao sa velikim dokumentaristikim
intenzitetom, pa po njemu moemo prepoznati sva mjesta koja je pjesnik proputovao.


OSTALI DUBROBAKI KNJIEVNICI XVI VIJEKA

Osim dubrovakih petrarkista bilo je u Dubrovniku u 16. st. pjesnika i
knjievnika koji su njegovali i druge vrste knjievnih rodova. Kroz cijelo to stoljee
prevladava lirsko pjesnitvo: trubadurska lirika, maskerate, religiozno-refleksivna
lirika i konano, iskrena, subjektivna lirika koja znai vrhunac lirskog pjesnitva tog
doba u kom se ve biljei propadanje svih drutvenih i ekonomskih vrijednosti to su
njegovane u prolosti.
Glavni su predstavnici dubrovake lirike u 16. st. osim ve spomenutih
petrarkista bili Mavro Vetranovi, Dinko Ranjina i Dinko Zlatari. Pored lirike javlja
se i e p i k a koja je religiozno-crkvenog karaktera, i d r a m a, koja se prema
talijanskim uzorima bavi pastirskim i seljakim likovima.
Kroz to vrijeme sve se vie stiava iva i poletna resesansna radost i dolazi do
smirivanja strasti i do razoarenja u materijalnom i svjetovnom ivotu. To je ve
vrijeme u kom biljeilo postepen prijelaz prema b a r o k n o j l i r i c i katolike
reakcije to e zavladati u 17. stoljeu.
U jeziku dubrovakih pisaca potkraj 15. i kroz 16. vijek pretee ikavski govor
akavskog narjeja, ali se ve krajem 16. st. mijenja akavtina u tokavtinu, a ikavski
se govor zamjenjuje ijekavskim, pa je ve na po. 17. st. prevladao ijekavski govor
tokavskog narjeja s dosta ostatak ikavtine. I u jeziku 16. st. ima nekih ostataka
starine i nekih osobina dubrovakog govora koji e se kod itanja djela lako zapaziti,a
koji je, u nekim dijelovima, prisutan do danas.


















67
PETAR ZORANI (1508-1569)
Planine

Ve 1396. osnovano je u Zadru dominikansko ope uilite sa studijama
filozofije i teologije i to je bilo prvo uilite na hrvatskom tlu. Mogue je da je meu
tim acima bio i Driev suvremenik, Ninjanin porijeklom, a Zadranin roenjem, Petar
Zorani o ijem ivotu se ne zna nita, ali kad se pojavio kao knjievnik Zadar, dotad
grad znanosti, postaje i knjievni i kulturni centar Dalmacije,kompletirajui sa Splitom,
Hvarom i Dubrovnikom vrstu kimu dopreporodne hrvatske knjievnosti.
Zorani je napisao prvi hrvatski roman Planine koji je i jedino njegovo
sauvano djelo. U njemu se vidi da je svestran ovjek, poznavalac prolosti i
sadanjosti, vremena i prostora, ljudi i dogaaja, latinske i grke knjievnosti i kulture.
I on je u sebi nosio svijest o turskoj opasnosti koja se problai kroz itavo njegovo
rodoljubivo djelo. Da bi se oistio od ljubavnog jada Zoran (a to je pjesnik Zorani) se
zaputio meu pastire u planinu gdje doivljava spas: vilenica Dinara ga izbavlja najzad
iz mree nesretne ljubavi.
Ustvari, Planine su snana alegorija: one su san, prenesen u tobonji Zoranov
put od Nina morem do Starigrada pod Velebitom, a otuda uzbrdo, Paklenicom, preko
Velebita, Likom prema Dinari, da bi se rijekom Krkom spustio do ibenika i otuda
morem natrag do Nina.
Praeno stihovima petrarkistikog i bukolikog (pastirskog) glasa, Zoranievo
prozno djelo oivljavajui arkadijsku idilu prirode, odjekuje tunim strunama punim
sjete i nostalgije, strepnje i straha za budunost domovine. On kori Hrvate to su se
prepostli snu i ne pripremaju se za otpor, ukazuje na ljepotu zaviaja i potrebu da se on
brani. Kori ih to se stide hrvatskog jezika i radije piu tuim jezicima. Tako je Zorani,
tri stoljea prije toosa, stao u odbranu hrvatskog jezika, u emu takoer valja vidjeti
jo jednu bitnu ideju njegovog djela.
Svojim pastoralnim romanom "Planine"(1536) smatra se piscem prve znaajnije
renesansne hrvatske proze.U njemu, izmjenjujui prozu i stihove, Zorani u tom djelu
naglaava rodoljubnu notu svjestan, kao i Maruli, da narod treba animirati u odbrani
od opasnosti koja prijeti, kako kae, rasutoj baini".
Znaajno je za stariju hrvatsku knjievnost da je gotovo sva pisana u stihu, pa
stoga roman Planine Petra Zorania ima veu vrijednost. Malo je bilo proze, nisu se
pisale novele mada je novela bila jako razvijena u Italiji koja je uticala na dubrovako-
dalmatinske pisce.
Zorani je bio sudac, vrio vojnu slubu i bavio se drugim poslovima.
Poticaj za pisanje romana je njegovo rodoljublje i ljepota krajeva koje je htio
opisati. Znao je da u Grkoj nema planine, izvora, rijeke za koju nisu vezane legende,
pa je on to isto htio da uini i sa svojim zaviajem. Opisuje planinu Dinaru, putuje kroz
planinu i doivljava razne zgode i nezgode, susree pastire i vile, ostaje nekoliko dana
meu njima i slua njihove prie o nesretnim ljubavnicima pretvorenim u stabla,
cvijee, izvore i potoke. Iz djela se vidi da je poznavao latinske pisce, Dantea, Bokaa,
Ovidija, da je iz Ovidijevih Metamorfoza uzeo teme o pretvaranju nesretnih ljubavnika
u neka bia i predmete, poznavao je i Marulia, jer koristi i neke njegove stihove.
Umjetnika snaga Zoranieva djela je malena, pogotovo ako u njemu traimo
pjesnikovu originalnost. Ali ono to odvaja to djelo od tadanje knjievnosti je naroito
istaknuta rodoljubiva tendencija djela kojom se on probio kroz svoje talijanske i
latinske uzore..


68
DINKO RANJINA (1536-1607)

U II pol. 16. st. javila su se u Dubrovniku jo dva pjesnika Dinko Ranjina i
Dominko Zlatari.
Dinko Ranjina se rodio u Dubrovniku u uglednoj vlastelinskoj porodici. Imao je
priliku da upozna talijansku knjievnost jer je boravio kao mlad u Italiji (Mesina i
Sicilija) a zatim u Firenci. Dinko Ranjina je dubrovaki pjesnik koji se na svojim ne
ba uspjenim trgovakim putovanjima uspjenije bavi talijanskim stihovima. Zbirka
Pjesni razlike tampana u Firenci 1563. ostavila dubok trag u dubrovakoj knjievnosti.
Napisana u duhu petrarkistike lirike, a svoj petrarkizam usmjerava prema grkim i
latinskim uzorima. Imao obnoviteljske ambicije da oivi prolost i na njenim temeljima
gradi savremenu liriku. Poznavao propercija, Tibula, Anakreonta, Teokrita, kasnije
Ariosta, Bemba i Tassa.

Dinko Ranjina

Bio zastupljen u svim talijanskim antologijama i izborima, a neke pjesme su mu
svjee i aktuelne do danas. U njima se Ranjina se, kao i Zlatari u svojim stihovima,
esto koristi folklornim elementima ime daje poeziji specifinu boju i emocije.
Kritiari uvijek polaze od njegove poznate zbirke Pjesni ljuvene u kojoj pored
ljubavnih, ima i duhovnih, satirinih i pastirskih pjesama, ekloga i poslanica, ali je
najvei broj ljubnavnih i one daju glavnu boju zbirci. Po svojoj raznolikosti njegova
se zbirka najvie razilikuje od dotadanjih Ranjina je nastojao da u izvanjskom
obliku unese raznolikost u svoju zbirku razbijajui jednolinost naeg dvanaesterca i
izmjenjujui dvanaesterce s kraim stihovima, obino estercima (polu-
dvanaestercima). Tako u pjesmi Jednomu, ki nita ne uini, a tue sve huli pjesnik
govori o razlikama u nainu izraavanja izmeu svoga vremena i vremena ika
Menetia i Dora Dria koje u uvodu zbirke slavi kao "prve nae spjevaoce" i "prvu
svitlost naeg jezika".

J ednomu ki nito ne uini a tue sve huli
Jadovni zlee moj, zavidos s kim bjesni,
Za zle prem tolikoj ne scijeni me pjesni.
Aku njih ni sada onijeh sve rii,
Kim staro njekada brijeme se ta dii
"Svitluto sunace, rozice, diklice,
Ljuveno srdace, grimizna svilice,
Zato me ta verna ostavi, moj vene,
Krunice biserna, moj zlaen prstene?"
U ova vremena, moj hudi tamnie,
69
Druga sad imena nae pjesni die,
Jer jak lis u cvitju ta nijedna na svit saj
U jednomu bitju ne trpi obiaj.
Takoer i rii kime se jur njekad
Stara svijes dii u scijeni nijesu sad.
I ove sad ke vee jesu, znaj, scijenjene
S vremenom bit nee od druzih primljene.
Razliki svit ovi ki trpi svoju es,
Sve vei i novi to godi na njem jes.
Tim ne kte rug biti svijem spijevcom na svit saj
Kad to ho huliti, pri dobro razmiljaj.


Opus Dinka Ranjine nije velik. Osim firentinskog izdanja Pjesni razlike
sauvano je jo nekoliko pjesama u rukopisu i 27 talijanskih soneta objavljenih u jednoj
talijanskoj antologiji. Neki njegovi soneti u njegovo vrijeme su prevedeni ak i na
francuski.



DOMINKO ZLATARI(1556 - 1613)

Zlatari je roen takoe u Dubrovniku u imunoj puanskoj porodici. I za njegov
knjievni rad je bio vaan viegodinji boravak u Italiji na sveuilitu u Padovi. Dinko
Zlatari je dostojan drug Ranjini. Svrivi nauke u Padovi, u 23. godini postao je rektor
padovanskoga sveuilita. Umirivi bunu izmeu francuskih i talijanskih aka mletaka
vlada ga je proglasila vitezom zlatnoga runa (stola d' ora), a 1580.godine su mu podigli
plou u sveuilitu za spomen na ro djelo djelo.
Kao i ostali, napisao je zbirku Pjesni razlike u duhu tadanjeg patrarkizma samo
su njegove pjesme bile istije i skladnije od njegovih prethodnika. U poeziji nema
linog tona, a naglaen je manirizam, uglaenosti, izbruenost stiha i ljepota izraza, pa
historiari knjievnosti smatraju da je itkiji i jasniji od Ranjine.
Jo za vrijeme boravka u Italiji preveo je poznatu poetsku igru Torkvata Tassa
Aminta na hrvatski i tako izvrio snaan uticaj na razvoj rog anra u Dubrovniku i
Dalmaciji. Djelo je prevedeno iz rukopisa i pokazuje na najbolji nain kako su tadanji
hrvatski pisci brzo reagovali na velika djela i nastojali da ih predstave itaocima u
svojim krajevima.
Svom prijevodu je dao naziv Ljubmir i preveo ga "u vers odrijeen" (slobodan stih)
kako bi se to vie pribliio raskonom lirskom tonu originala i to je najuspjeniji
prepjev tadanje knjievnosti.
Preveo je i Sofoklovu Elektru i posvetio je knezu Jurju Zrinskom kome je kao
asnik sluio njegov brat Miho, zatim Tasovu Amintu (pod naslovom Ljubmir), jednu
od Ovidijevih Metamorfoza (Ljubav i smrt Pirama i Tizbe koju je posvetio
dubrovakoj ljepotici Cvijeti Zozori)... Njoj je pisao i pjesme u petrarkistikom duhu
koje su ostale u rukopisu.Preveo i druga, manje znaajna djela.



70
Ljubovnik uinjen prah od asa
U prozranom cklu prah koji
Toei se vrijeme mjeri
I put isti esto tjeri
Ter pokoja tim ne svoji.
Ljubmirov je pepeo, koga
Mladca uresna dobrim svima
Sprai lijepa vil oima
Punim plama ljuvenoga.
Nepokojni, vaj! pepele,
Ti nam kae da ki ljube
Prije reda ivot gube
I po smrti mira ele.

Nenavidos noi
Sjen danu protivna svud je mrak pustila
I djela sva divna od svita sakrila,
I crni oblaci k tomu se zdruie,
Da nam se jo zraci od zvijezda sakrie,
Ter mi se nijemo sad i slijepo sve ini,
Kada ve neg nikad pod zemljom sunce ckni.
I tko sad poiva mene je dalek taj;
Mene trud snebiva i boles i gork vaj.
Misli me zle more zdaju mi estok boj,
Ni u ja do zore sadruit mo pokoj,
Ni zdruit slatka sna. Bjei ve o noi,
Nakazi pritamna, lupeka pomoi!
Ti tunim nesree u zabit ne stavlja,
Neg tuge najvee i nemir ponavlja.
Otii, ljenice, jer krti sve zaman:
Poinju ve ptice pojui budit dan.
Zora se pripravlja da starca ostavi,
I ures postavlja na svoj kip gizdavi.
Svjetlosti, pospjei, ovu tmu odeni,
Neka se utjei grozni pla u meni,
Jer mi e nain dat vidjeti drugu vil
Koja e izvidat pozorom vas moj cvil.








71
BRNE KARNARUTI (1515 1573)

Pjesnik Brne Karnaruti rodio se u Zadru oko 1515.god. godine kao potomak
stare plemike obitelji. Nakon kolovanja u Zadru studirao je pravo, vjerojatno u
Padovi. Neko je vrijeme bio kapetan u mletakoj vojsci, a zatim se u Zadru bavio
odvjetnikim poslom. Umro je u Zadru vjerojatno 1573. godine. Obradio je poznatu
Ovidijevu metamorfozu o Piramu i Tizbi pod naslovom Izvrsita ljubav i napokon
nemila i nesrina smrt Pirama i Tizbe. Poznatije je drugo Karnarutievo djelo Vazetje
Sigeta grada, prvi hrvatski povijesni ep u hrvatskoj knjievnost koji opjeva sigetsku
bitku i traginu pogibiju Nikole ubia Zrinskog i hrabrih branitelja Sigeta (1566.)
Pjesnik koji se, za razliku od svojih savremenika, pokuao ogledati u epskom
stvaralatvu. Smatra se jednim od istaknutijih pjesnika zadarskog knjievnog kruga
koji se u epskom spjevu Zauzee Sigeta grada (1566) prvi posluio temom o pogibiji
Nikole ubia Zrinskog kraj Sigeta nastojei joj dati literarni oblik. Djelo je posvetio
"Prisvitlomu i uzvienomu gospodinu Jurju Zrinskom, momu gospodinu" i u obraanju
Zrinskom pjesnik slavi njegovo ime, ast, plemiko porijeklo i hrabrost.
Iako nema veliku pjesniku snagu djelo je zanimljivo po snano naglaenoj
rodoljubivoj dimenziji, po naglaenoj tezi pjesnikovoj da se narod vrati u okrilje
crkve, jer ih inae eka kazna od Turaka. On okuplja narod, opominje, hrabri i priprema
za odbranu. Djelo posvetio Nikolinu sinu Jurju Zrinskom. Ukazuje na duhovno
jedinstvo june i sjeverne Hrvatske,a neki smatraju da je ovo djelo inspirisalo i
kasnijeg bana Nikolu Zrinskog koji je takoer na maarskom jeziku napisao svoj ep o
sigetskoj bici.



Prvo izdanje Vazetja Sigeta grada, Mleci, 1584. godine
72
MARIN DRI (1508 1567)

Najplodonosniji je i najorginalniji pisac komedija u Hrvatskoj. Sveenik
Rimokatolike Crkve i neak pjesnika Dore Dria. Potekao iz poznate puanske
trgovake obitelji, koja je za Drieva ivota proivjela financijski slom. Bio je
sveenik i orgulja u rodnome gradu, 1538. otiao je na studij u talijansku Sienu, a
vratio se u Dubrovnik nakon 7 godina. S austrijskim grofom Rogendorfom putovao je
u Be i Carigrad, a izmeu 1548. i 1558. napisao je i s razliitim druinama izveo sve
svoje dramske tekstove - meu kojima su najvanije komedije Dundo Maroje, Skup
(prema Plautovu predloku) i Novela od Stanca, pastorale Tirena i Griula te tragedija
Hekuba nastala prema Euripidovu djelu.


Kopija Hekube iz 1559.godine

Poznavajui nacionalne literarne prethodnike, strica Doru, Vetranovia i
Naljekovia, iznimno upuen u sve zakonitosti talijanske eruditne komedije i kazalite
nastalo na njezinim temeljima, Dri je stvorio djelo kome u to doba nema premca u
Europi. Drieve komedije i pastorale dovode na pozornicu lako prepoznatljiv, a ipak
tako osebujan svijet naijenaca, vila i satira u kome se esto, kao u izokrenutom zrcalu,
prepoznaju sve znaajke njegova vremena. U poetoloki iznimno zanimljivim
predgovorima svojim djelima Dri se pokazuje misliocem o vremenu koje ivi i o
prilikama koje ga okruuju, a na pozornici su njegovi likovi predstavnici svih slojeva
dubrovakoga drutva iji humor stvara nezamjenjivi prostor propitivanja gotovo svih
aspekata tadanjega i buduega ivota.
Organizator kazalinog ivota u Dubrovniku i tvorac zlatnoga desetljea
hrvatskoga renesansnoga glumita, Dri je ubrzo nakon premijere Hekube 1559.
napustio rodni grad, ivei u Firenci i Mlecima. Od tamo je 1566. pisao toskanskom
vojvodi Cosimu I. Medicejcu pet pisama, molei ga da mu pomogne sruiti vladajuu
dubrovaku oligarhiju, in koji jo do danas nije dobio jednoznano tumaenje. Bijae
to posljednje to je taj pjesnik oajnik ili urotnik napisao, gdje je pod jo uvijek
nerazjanjenim okolnostima umro i pokopan u zajednikoj grobnici crkve Sv. Ivana i
Pavla.

73
Drievo stvaralatvo nailazilo je na priznanje suvremenika, ali je i pobuivalo
kontroverze. Nakon praizvedbe Tirene Dri je ak optuen za plagijat ijom je rtvom
trebao biti Mavro Vetranovi. Ovaj je ipak odluno to zanijekao te je napisao pjesmu
podrke u kojoj brani Dria nazvanu "Pjesanca Marinu Driu u pomo".


Korice III izdanja Tirene, Venecija, 1630.



Drieva lirska poezija nastavlja se na raniji hrvatski petrarkizam. Glavno
podruje njegova stvaralatva bijae drama. Driev dramski opus tvore dva temeljna
odvjetka: idilini i komediografski. Osnovu Drievih drama predstavlja antiteza:
suprotstavljanje pastoralnih ili mitolokih motiva rustikalnim motivima, viih stilova
niima, stiha prozi, svijeta poezije realnome svijetu.
Drievo komediografsko stvaralatvo veim dijelom predstavlja, za renesansu
karakteristina, regularna komedija, tzv. commedia erudita. Dri je pisac visoke
knjievne kulture, upoznat s antikom tradicijom (posebice s Plautom, odomaenim u
Dubrovniku), kao i sa savremenom talijanskom komedijom i talijanskom novelistikom
koja je toj komediji bila vanim izvorom inspiracije.
U oblikovanju svojih komedija Dri se ponajvie zaustavio na motivu propadanja
plemstva i rasplamsale pohlepe za bogatstvom u redovima trgovaca. Graansko-
patricijska sredina pruila je Drievoj stvaralakoj mati prototipove za likove
krtaca, pohlepnika, senilnih ljubavnika, razuzdanih mladia i kurtizana. Nasuprot tim
likovima stoje predstavnici potlaenog svijeta.

74
XVII VIJEK
KNJIEVNOST REFORMACIJE i KATOLIKE REAKCIJE U EVROPSKIM
ZEMLJAMA I KOD JUNOSLAVENSKIH NARODA

U vrijeme kuliminacije renesanse u Dubrovniku i drugim dalmatinskim krajevima
koji su bili blie Italiji i primali njen direktni uticaj, situacija u drugim krajevima je
sasvim drugaija. Na prostoru sjeverno od Kupe Austrija vri snanu germanizaciju
slovenskog naroda, a neki krajevi Balkana su bili pod snanom turskom dominacijom.
Habsburka monarhija vri uticaj preko svojih pisaca i namee nekim sjevernijim
krajevima njemaki jezik koji se u njima dugo zadrao. U to vrijeme jedini pismeni
sloj je bilo svetenstvo koje se sluilo iskljuivo latinskim jezikom. Vjerski pokret
reformacija koji se javio u i pol. 16. vijeka bio je uperen protiv papinske vlasti i
srednjovjekovne organizacije svemone crkvene vlasti, a ije poetke osjeamo jo u
renesansi.
Pokreta reformacije je njemaki svetenik Martin Luther (1483-1546). On je
zapoeo pokret r e f o r m a c i j e u Njemakoj pokuavajui se osloboditi sredinje
vlasti rimskog pape i demokratizirati odnose u crkvi, forsirajui narodni jezik u
crkvenim obredima umjesto dotadanjeg univerzalnog latinskog koji narod nije
razumio, moglo se oekivati da e protestantizam naii na jak odjek u naim krajevima,
osobito gdje je tek stvarana knjievnost na narodnom jeziku. On je predlagao reformu
crkve i koritenje u crkvenoj slubi njemakog narodnog govora, i kritikovao crkvu da
se odvojila od jevanelja i njegovog uenja, ali je papa svojom naredbom osudio
njegov rad i nazvao ih protestantima,a pravac koji su zagovarali protestantizam.
Luterovo uenje se irilo brzo u druge zemlje,a cilj je insistiranje na tome da izmeu
ovjeka i Boga nema posrednika, to je oslabilo uticaj svetenstva.
Pokuaj razbijanja ideja reformacije trajao je kroz itav 16. i 17. vijek i taj pokret
se zvao protureformacija ili katolina obnova. Pape osnivaju jezuitski ili isusovaki red
sa ciljem da se ugue ideje reformacije. Sve je to izazvalo uveni tridesetogodinji
vjerski rat u Evropi (od 1618-1648) koji je bio tako nemilosrdan da su mnoge zemlje
potpuno spaljene i unitene.
Bez obzira to je uguena, reformacija je ostavila duboke tragove u Evropi jer je
Luterovim prevoenjem Svetog Pisma na njemaki udaren temelj njemakoj
knjievnosti, vjeri i kulturi. On je zaetnik njemake puke pjesme, duhovne poezije i
muzike. Reformacija je dala i prijevod Biblije i njen uticaj se osjetio sve do
Slovenije u vrijeme Primoa Trubara.
Protureformacija je takoe dala svoje rezultate koji se ogledaju prije svega u novim
pravcima u svjetovnim i duhovnom ivotu. To je vrijeme kad nastaje barok, a sve je
poelo jezuitskim glumitem i jezuitskom dramom.
Kratki odbljesci protestantizma su se tek malo osjetili u Istri gdje je, kao to znamo,
postojala glagoljska crkva koja je jo od 10. st. koristila u crkvenoj slubi narodni jezik.
Predstavnici protestantskog pokreta u tim krajevima su Pavao Petar Vergerije (1498-
1565), te Stipan Konzul Istranin, pa kasnije Antun Dalmatin, vjerovatno rodom iz
Senja.
U 17. vijeku na prostorima naih naroda bilo je teko stanje i to se tie
kulturnog i ekonomskog ivota. To je vrijeme kad Turci jo uvijek napadaju neka
rubna podruja koja nisu bili osvojili na Balkanu, pa su 1683. godine stigli do Bea, ali
je vremenom Turska vladavina slabila. Uz to, na ove prostore su djelovali rimska
propaganda, a kasnije austrijska vlada. Kako je slabila turska vlast neki krajevi su
oslobaani (Slavonija), ali nisu pripojeni Hrvatskoj, ve Austriji. U Srbiji je situacija
bila toliko povoljnija to je u vrijeme velikog vezira Mehmed-pae Sokolovia koji je
75
bio porijeklom iz Bosne obnovljena Peka patrijarija (1557-1766) i omoguen kakav-
takav crkveni ivot.
Ve u 16. st. meu svim narodima se raa ideja o slavenstvu i junoslavenstvu kao
potrebi da se ovi krajevi ujedine i tako odupru napadima tuina.
Glavni hrvatski predstavnici katolike reforme i rimske propagande za uvrivanje
katolicizma na Balkanu su bili rodom iz mletake Dalmacije, zbog njene blizine Italiji
i stanng uticaja Italije na te krajeve.
Najizrazitiji je bio Bartol Kai nastavnik i misionar s otoka Paga (1575-1650)
koji je shvatio znaenje hrvatskog jezika za crkvenu propagandu u krajevima koji su
bili pod turskom vlau. Boravio u Dubrovniku i Beogradu, a umro u Rimu. Napisao je
prvu gramatiku hrvatskog jezika 1604. godine i niz pobonih knjiga razliitih sadraja.
Situacija u Bosni koja je bila pod turskom vlau je takoe bila teka kad je rije o
pismenosti, kulturi i vjeri naroda. Naime, za vrijeme turske vladavine mnogi
stanovnici Bosne su primili islam kao svoju vjeru i prihvatili orijentalnu knjievnost i
kulturu na turskom jeziku koji je bio slubeni jezik u Bosni, perzijskom i arapskom
jeziku. Tako se na ovim prostorima razvijala orijentalna knjievnost, a mladi iz Bosne i
Hercegovine su se kolovali u istonim zemljama i tamo stvarali svoja djela ili
prevodili djela iz orijentalne kulture na bosanski jezik.
Teka situacija je bila to se tie Srba i Hrvata koji nisu prihvatili islam, osobito
kad je rije o njihovom duhovnom obrazovanju i crkvenom uenju. Oni su imali tu
mogunost, jer im je to turska vlast dozvoljavala, ali nisu imali svoje knjige i
svetenike. Najvie su na tom uinili bosanski franjevci koji su ostali itavo vrijeme uz
svoj narod i nastavili propovijedati vjeru na jeziku svoga naroda, te pisati djela
razliitih vrsta i anrova.
Jedan od znaajnih franjevaca je Gunduliev savremenik Matija Divkovi
(1563-1631) koji je napisao uvenu knjigu Besjede (1616) za koju sam kae da ju je
napisao na bosanskom jeziku. Divkovi i njegovi sljedbenici nisu bili potpuno
originalni pisci. Grau za svoja djela su preuzimali od hrvatskih glagoljaa i drugih
zapadnoevropskih spisa, ali je njihov jezik bio nov: bosanski sa tokavskim narjejem.
Pisali su ih bosanicom (modificirana irilica) prilagoenom glasovnim svojstvima
ivog jezika. ivio je u samostanima Olovo i Kreevo. Franjevci su u Bosni mnogo
pisali za razliku od drugih naroda, doli su u Bosnu krajem 13. st. i odrali se u njoj do
danas. Turska uprava nije ometala njihov ivot, vjeru i rad, a Mehmed II im je dao
slobodu u obavljanju vjerskih obreda. Jedan izvjetaj govori da je 1594. godine u Bosni
bilo 13 samostana sa kolama za odgoj redovnika. Na tim mjestima u Bosni javlja se i
knjievna rije za to znaajno mjesto pripada Matiji Divkoviu. Objavio je knjige
Nauk krstjanski, zatim Sto udesa blaene Bogorodice i svoje uvene Besjede. U njima
je Divkovi, propovjednik na glasu, znao lijepo i zanimljivo ispriati stare legende
svjeim jezikom i zanimljivom retorikom i u njih je ugraivao stare hrvatske vjerske
pjesme koje je uo u narodu. U Besjedama se vidi da je imao kontakte sa dubrovako-
dalmatinskim piscima i poznavao knjievnost i kulturu evropskih naroda jer koristi
njihove teme i neke dijelove u svojim djelima (Vetranovia).
Reformacija je iz evropskih zemalja dola i u hrvatske krajeve. Prenijeli su je
istaknuti intelektualci koji su uili kole u stranim zemljama. Meu njima se naroito
istiu trojica Istrana: Matija Grbi, Matija Flaci i Petar Pavao Vergerije. U Sloveniji je
naistaknutiji bio Primo Trubar.
76
REFORMACIJA KOD SLOVENACA

Slovenski kulturni ivot u 16. st. je bio izraz zamrenih historijskih zbivanja.
Najsnaniji inilac tog ivota su bili Turci koji su u ekspanziji prema zapadu zauzeli
veliki dio junoslovenskog prostora, pa su slovenakih i hrvatski prostori bili u
opasnosti. U to vrijeme u Sloveniji je snano odjeknuo protestantizam (reformacija)
dok se u hrvatskoj, koja je bila u blizini Italije, ve razvijaju humanizam i renesansa.
Slovenska je reformacija ivjela u sklopu evropskih duhovnih kretanja. U
strahu pred Turcima pokazivali su veliku sklonost prema zapadu to se odrazilo i u
kulturi. Slovenci su osnovni oslonac pronali u reformama Martina Lutera koje su bez
rezerve prihvatili koje je ukljuivalo samostalno privredno, drutveno i kulturno
djelovanje. Mladi Slovenci se koluju na zapadu i donose u svoje krajeve te ideje.
Reformacija znai snaan kulturni uspon slovenakog naroda. Ona je uinila
prve korake u borbi protiv kulturne zaostalosti tog naroda koja je koila bri proces
njegovog nacionalnog buenja. Pisci Reformacije s primoom Trubarom na elu su
imali, pristupajui izdavanju svojih knjiga, pred oima ovaj cilj. O tome je naroito
Trubar izriito govorio. Ova, katkad svjesna, a katkad i nesvjesna tenja, pokrenula je
ivu kulturnu aktivnost i u svim drugim pravcima.
Reformacija ima, dakle, vanredno znaenje za samostalnu kulturnu afirmaciju
slovenakog naroda bez koje bi inae ovaj narod u epohi koja je tada ve nastupila,
konano podlegao stranih prisitcima: germanizaciji, maarizaciji, talijanizaciji i sl.
Oigledno da je ovakva borba morala da istakne u ovoj ili onoj formi na dnevni red
pitanje samostalnog razvoja slovenakog naroda i njegove kulture uope. Borbeni
tabori formirali su se tako da su bili na jednoj strani reakcio-narni njemaki vrhovi,
koji su historijski bili osueni na propast, a na drugoj revolucionarne i napredne snage
slovenakog naroda kojima je pripadala budunost. Sasvim je jasno da je takav odnos
snaga morao bitno ubrzati proces unutranjeg povezivanja slovenakog naroda i
buenja slovenake nacionalne svijesti.
U knjievnom i prosvjetnom radu pokreta za reformaciju ova tenja ve tako
snano dolazi do izraaja da moemo utvrditi da reformacija, zajedno sa seljako-
plebejskim ustancima, otvara i novo poglavlje formiranja slovenake nacije u
modernom smislu rijei, poglavlje borbe za ujedinjenje i osloboenje.
Slovenci su u 15. i 16. st., u vrijeme reformacije, bili pod snanim uticajem
Habsburke monarhije koja nije prihvatila reformacije Martina Lutera, nego je i dalje
nastojala da nametne bogosluenje na latinskom jeziku, a u zvaninoj upotrebi je bio
njemaki jezik. To je vrijeme kad se javlja najvei reformator u Sloveniji Primo
Trubar.
Kulturni rad slovenskih protestantskih i protureformacijskih pisaca ima naoko
protivrjene crte: s jedne strane je rairio pismenost u krajevima gdje je dotad nije
bilo, i podigao lokalna narjeja na stepen knjievnog jezika, a sa druge doveo do
spoznaje o bliskosti jezika, pisma, porijekla, kulture slavenskih naroda na ovim
prostorima. U tome je njegovo ogromno kulturno-historijsko znaenje.








77
PREVODILAKI I KNJIEVNI RAD
PRIMOA TRUBARA (1508-1586)

Primo Trubar se rodio u Raici, malom slovenskom selu u seoskoj porodici.
kolovao se u Austriji a kasnije u Trstu, gdje je bio zareen kao svetenik. 1535. je
doao u Ljubljanu kao propovjednik, a kasnije postao kanonik. Oduevio se Luterovim
uenjem i poeo u tom smislu propovijedati. Zbog toga je naprije bio premjeten iz
Ljubljane, a kasnije je morao bjeati i iz Slovenije. Jedno vrijeme bio u Njemakoj
gdje je u mjestu Urahu osnovao tampariju i radio sa naim popovima glagoljaima uz
pomo Ivana Ungnada, koji se brinuo za financijsku stranu preduzea. Kad se
Luterova nauka u Sloveniji rairila, vratio se Trubar neko vrijeme u Ljubljanu, odakle
se ponovo vratio u Njemaku gdje je i umro.


Primo Trubar (1508-1586)

tamparija u Urahu je radila 4 godine i za to vrijeme tampala 25.600
primjeraka knjiga od kojih su neke tampane irilicom, neke latinicom, a neke
glagoljicom. To su veinom bili prijevodi Trubarovih slovenskih knjiga koje je on
prevodio sa latinskog i njemakog, a na hrvatski jezik su ih prevodili Stjepan Konzul
Istranin i Antun Dalmatin.
Primo Trubar je prema tome prvi slovenski pisac. Pisao je na jeziku svoga
rodnog kraja s njemakim pravopisom koji je uredio Adam Bohori u svojoj latinskim
jezikom pisanoj Gramatici slovenskog jezika. U hrvatskim prijevodima tih knjiga
prevladava narjeje prevodilaca, tj. akavsko, ali se u tom jeziku opaa tenja da se to
narjeje prilagodi i ostalim naim krajevima, i tako je stvorena neka jezika
mjeavina, koja se kao knjievni jezik ne bi mogla odrati, iako treba pohvaliti
nastojanje tih naih pisaca oko istoe i dotjerivanja jezika.
78
Preveo je Katekizam za crkvenu upotrebu, zatim Jevanelje svetog Matije i
druga djela. U vrijeme rada Primoa Trubara sadrajni obzori narodnog jezika su bili
vrlo skueni. Kad je poeo djelovati slovenski jezik jo nije bio neutralan, ve pod
snanim uticajem latinskog i njemakog jezika. Nakon prvih tekstova i prodora u
knjige poeo je bre da se razvija i osamostaljuje od drugih jezika, a historiari tvrde
da je u tom osamostaljivanju udio Trubara bio neprocjenjiv. On je inagurirao narodni
jezik kao knjievni 1550. godine pozivajui se na rijei nekih crkvenih ljudi da se
narodu crkvena sluba vri na njemu poznatom jeziku to oznaava temelj stvaranja
nacionalnih jezika kod junoslavenskih naroda. Mada je slovenski jezik u 16.st. bio
podijeljen na mnotvo dijalekata, pa problem knjievnog jezika nije bio jednostavan, jer
su neki koristili ljubljanski govor u kom su se stapale gorenjske i dolenjske osobine,
neki kranjski govor. U temelj jezika Trubar je uzeo ljubljanski govor koji je i Bohori
uveo u svoju gramatiku.
Znaajan datum u afirmaciji narodnog jezika je prevoenje Biblije na narodni
jezik to je uinio Juraj Dalmatin i time slovenskoj knjievnosti ponudio model koji je
kasnije stoljeima bio temelj jezike i kulturne tradicije.
U vrijeme reformacije dolazi i do kulturnog i knjievnog procesa i buenja
nacionalne svijesti. Tom je doprinijela srednjovjekovna crkva koja je uvaavala
razliitosti meu narodima to je automatski znailo obaranje institucionalnog
autoriteta Crkve. Vjera je izgubila znaenje koje je povezivalo i zarobljavalo. Javlja
se domovinska i narodna svijest. Na tom polju je najdalje otiao Trubar koji je
zahtijevao ostvarenje ideje o srkvi slovenskog jezika i poeo od Slovenije stvarati
kulturno-etniku jedinicu koja je bila stalno i vjerski i literarno i politiki.
Reformacija je u svojim crkvenim, kolskim, praktino-pounim i naunim
repertoarom ispunila veinu knjievnih i kulturnih zadaa ondanjeg vremena to se
ne moe rei za protureformaciju koja je do 1600 godine jedna smogla snage da izda
samo jednu knjigu (Katoliki katekizam), a ima i zapisa u kojima prepoznajemo
temelje slovenskog narodnog jezika.
Osim Primoa Trubara(1508-1586), historiari knjievnosti meu glavne
predstavnike slovenske reformacije ubrajaju i Juraja Dalmatina (1547-1589) i Adam
Bohoria (1529-1598).



















79
BAROKNA KNJIEVNOST

Protestantski pokret u 16. st. nije u naim krajevima uhvatio dublji korijen.
Naime, gdje god je bio jak uticaj renesansne kulture ili jaa knjievna tradicija-
reformacija i nije mogla uspjeti, ali je imala jednu znaajnu komponentu privlanu za
narod bez razvijene vlastite pismenosti i tradicije. Martin Luter (1473-1546) u crkvene
obrede uvodi, umjesto univerzalnog latinskog jezika, narodni jezik. Bit e nam zato
razumljivo zato je protestantizam u nas naiao na odjek u onim krajevima gdje je
postojala glagoljaka crkva koja jo od 10. st. upotrebljava narodni govor, ali je zbog
sve jaeg pritiska latinskog svetenstva, sauvana uglavnom na podruju Istre, ostajala
pomalo bez knjiga za crkvenu upotrebu.
Jedan od najznaajnijih pristaa protestantskog pokreta na ovim prostorima je
Petar Pavao Vergilije, koji prihvata ideje Primoa Trubara.
Ta kratkotrajna protestantska (reformatorska) epizoda svedena je na usko podruje
Istre i nema za knjievnost stvarne vrijednosti, jer se biblijskim motivima vraa na nivo
knjievnosti srednjeg vijeka. Pokree se pitanje naih prvih kulturnih radnika koji rade
na pitanju hrvatskog jezika nastojei izai iz uskih jezikih okvira.
Pokret protureformacije iri se s osnivanjem isusovakih kola i raznih naunih
ustanova.
U Dubrovniku se u 17. st. knjievnost naslanja na bogatu tradiciju koju su 16. st.
ostvarili pjesnici ljubavne petrarkistike poezije (Meneti, Dore Dri) i dramski
pisci, prije svih komediograf Marin Dri. Novu boju i ton knjievnosti tog doba daju i
Ivan Gunduli i njo neki pisci. Specifino obiljeje stvaralatva tih pisaca dao je opi
duh vremena gdje glavnu ulogu imaju ideje i koncepcije katolike crkve prenesene u
Dubrovnik.
S jedne strane, renesansni svjetonazor sukobit e se s filozofijom
protureformatira, s osnovom motiva antike kulture i vraanjem na neke
srednjovjekovne poglede: na pitanje odnosa ivota i smrti, na spoznaju ljudske
prolaznosti i sl. Te dvije koncepcije su u temama svih pisaca kod kojih umjesto
senzualno-emocionalnog prevladava refleksivni momenat, a etiko vrednovanje e
nadvladati sve ostalo, dok je rjenik obogaen ,a sadraj dobio novi, barokni izraz. Sve
te knjievne vrste razvijene u doba renesanse i lirika i epika i drama doivljavaju
preobraaj u 17. st. u simbiozi tradicionalno renesansnoga s pomalo nametnutim
religijskim duhom. Poznat predstavnik je Ivan Buni Vuievi, te ostali dubrovako-
dalmatinski pisci.
Nakon reformacije i protureformacije koji su imali svoje predstavnike i teoretiare
u 16. i 17. st., javlja se prvo u Dubrovniku, a onda i u drugim hrvatskim gradovima
knjievnost koja sa sobom nosi brojne novost, stilske i metaforike specifinosti po
kojima je cijelo 17. stoljee nazvano periodom b a r o k a ija je tipina karakteristika
u stilskom smislu patetinost kao i bogatstvo pjesnikih ukrasa.
Barok je osobito donio brojne inovacije u anrovskom smislu. Iz renesansne
tradicije je preuzeo liriku, ali je ona podignuta na vii umjetniki nivo, jer za razliku od
renesansne tenje za totalnom skladnou ovozemaljskog ivota, u baroknoj je poeziji
naglaeno prisutna antiteza dvaju pogleda na ivot: s jedne strane izrazito svjetovni
doivljaj stvarnosti kao prolazne faze ivota, a sa druge, pomisao na pokajanje i smrt.
Te dvije koncepcije nai e se u baroku negdje na pola puta zajedno i ostvariti
jedinstven sadraj i formu u specifinom obliku. Umjesto naglaene senzualno-
emocionalnog, prevladae refleksivni, misaoni momenat, etiko vrednovanje nadvladat
e sve ostalo, a rjenik e se neobino obogatiti, sadraj e dobiti retoriko znaenje, a
izraz primiti barokno-maniristike oblike. Period baroka obiljeila je grupa pjesnika
80
meu kojima se izdvajaju Junije Palmoti (1606-1657), Ivan Buni Vui (1594-1658),
kasnije Stijepo urevi (1579-1632) i na kraju, najvei pjesnik baroka Ivan Gunduli
(1589-1638).
Vrijeme baroka je imalo ep, odnosno poemu kao najtipiniju knjievnu vrstu, a
osnovni cilj je bio afirmacija nacije i uvrivanje kranske koncepcije ivota. Sa
naglaenim didaktiko-moralnim poukama. Prevode se epovi sa drugih jezika koji su
uzor piscima na ovim prostorima (Taso: Osloboeni Jerusalem).
Osim epa njeguje se i anr komine poeme (Ignjat urevi Dervi) kao
svojevrsnu parodiju na petrarkistiku ljubavnu liriku. Zatim se njeguje ljubavna
poezija sa vitekim elementima o potovanju gospoje i odbrani njene asti, pa
melodrame (Junije Palmoti) za koje pisci uzimaju teme iz antike knjievnosti
(Ovidije - Metamorfoze).
Tako je barokna knjievnost 17. st., zahvaljujui najprije pojavi Gundulia, a
zatim i drugim baroknim piscima, dala mnoge vane teme i djela. Oni su dali znaajan
doprinos razvoju hrvatske knjievnosti, otvarajui istodobno mogunosti za pojavu
novih filozofskih i estetskih koncepcija to e se u obliku prosvjetiteljstva i
racionalizma javiti tokom 18. stoljea.
Saetu je karakteristiku baroka dao knjievni kritiar Slobodan Prosperov
Novak: "U barokno je doba, oslanjajui se na crkvenu organizaciju, u prilikama
katastrofalno nepovoljnim, s narodom razdijeljenim pod tri vlasti: tursku, habsburku i
mletaku, s krvavom granicom na meama gradskih polja to su ostala pod
kranima, poeo pokret narodne obnove upravo putem pismenosti i njezina jezika".

Barok (tal. barocco-nepravilno, pretjerano, neobraeno, iskrivljeno) je epoha
koja je dola iza renesanse i predstavlja knjievnu ili uopte umjetniku pojavu
suprotnu renesansi. Javlja se u II pol. 16. st. i traje do pred kraj 17. st. kad ga
zamjenjuje epoha klasicizma. Nastao u vrijeme pune vladavine protureformacije, a
njegove karakteristike su obiljeene izrazitim prodorom kranske mistike prema
vedrom, skoro paganskom stilu renesanse. Osim toga, barokni stil obiluje sasvim
oitim izraajnim bizarnostima prema smirenoj i harmoninoj jednostavnosti
renesansnog umjetnikog izraza. Gomilanje, kumulacija izraajnih sredstava i
pretjeranost u izrazu za jedne je osnovna stilska karakteristika baroka. Po drugima je
barok karakteristian po veoj produbljenosti izraza i mnogostrukosti simbolikih
znaenja u odnosu na, po njima jednosmjernu i providnu jednostavnost renesanse.
Centar barokne umjetnosti, kao i renesanse, je bila Italija odakle se proirio u
druge evropske zemlje. Barokni oblici javili su se u slikarstvu, arhitekturi i
knjievnosti. Forme ovog pravca u umjetnosti ogledaju se u razbijanju jasne i
jednostavne harmonije koja je karakterizirala renesansu, zatim u prodoru subjektivnog,
a manje tipinog, te prodoru bizarnog i tajanstvenog, prefinjenog duha i istananog
ukusa, to je sve vodilo veoj spiritualnosti i mistinosti u umjetnosti, ali i artistikoj
rafiniranosti stila. Sve ovo posebno dolazi do izraaja u manirizmu, kao posebno
naglaenom vidu barokne umjetnosti. U slikarstvu barok razvija renesansnu
kompoziciju, perspektive i razmjere, harmoninost i loginost i uvodi kombinaciju tzv.
poremeenih odnosa da je umjetnost "podravanje" prirode" i proklamira koncept da
umjetnika stvara kao i priroda.
U doba baroka stvara se koncept umjetnika kao genija, to e kasnije u
romantizmu biti jo naglaeniji koncept. Tako je barok bio prethodnica i romantizmu, i
ekspresionizmu, i nadrealizmu. Barokna knjievnost odlikuje se virtuoznou i
iznenaenjima, bizarnim slikama i literarnim izraajnim sredstvima meu kojima
81
prevladavaju antiteze, paradoksi, metafore igre rijei, hiperbole s geslom Marinovim
"itaoca treba zauditi".
Uz obimne epove, javlja se vietomni viteki i tzv. pikarski roman, a tzv.
jezuitska drama, praena muzikom, dovodi do raanja melodrame, opere i oratorija.
Iako izazvana reformacijom i odgovara na nju, protureformacija je ipak samo
predigra baroku, u koji se prirodno ulijeva. Kao to barok, iako prihvaa duh
protureformacije, nije odgovor na reformaciju, nego izravno dijalogizira s renesansom
i oponira joj, zagovarajui ivotnu skruenost i pokajnitvo nasuprot renesansnoj
razigranosti.

Pojam barok nije ni u XVIII vijeku bio poblie protumaen, a ipak je znaio
neto neukusno, nepravilno, dostojno prezira, ak i udnovato, pogotovo sa stanovita
klasicistike estetike, koja je sve vie preovladavala i koja je u bujnim i slikovitim
oblicima barokne arhitekture, knjievnosti, muzike i dr. vidjela izroivanje, opadanje i
degeneraciju.
Tek u drugoj polovini XIX vijeka poelo je nauno objektivnije vrijednovanje
umjetnosti baroka, isprva u tumaenju arhitekture, zatim i slikarstva i kiparstva, dok
nije konano zaslugom H.A. Wolfflina, A.M Schmarsowa i A. Riegla, stilska razvojna
uloga barokne umjetnosti kritiki revidirana i postavljena na osnove irega kulturno-
umjetnikog zbivanja.
To se zbilo naroito u poetku XX vijeka kada je savremeno metodiko,
umjetniko-historijsko prouavanje pokazalo specifino uslovljenu razvojnu zakonitost
kao i specifian znaaj baroknog ideala i ljepote; kod toga je ujedno uzeta u obzir
mnogostranost i bogatstvo intezivnog stvaralakog poleta. Prestalo je preziranje, to su
ga pokazivali prema gotici, i prema baroku uenjaci klasicisti, koji su bili puni
predrasuda i omalovaavanja ovih izvanredno znaajnih epoha evropske umjetnike
prolosti.
Barok je razdoblje u knjievnosti i umjetnosti koje je zapoelo nastupom
reformacije sredinom XVI vijeka i zavrio smru Luja XIV poslije 1700. godine. To je
pokret katolike obnove (protureformacija). U irem smislu ide u barok i njegova kasna
ili konana faza rokoko.
U XVI vijeku termin su prihvatili Francuzi i njima je znaio ''neobino''. U
knjievnosti, taj stil obiljeen je gustom upotrebom figura, naglaenom sklonou
stilskih efekata. Koriste stilska sredstva poput bujne metafore, kontrasta, paradoksa i
hiperbole, a popularna stilska figura je i koneto (concetto) spajanje naizgled
nespojivih pojmova da bi se postigla duhovitost. Najei oblici koneta su antiteza,
paradoks i hiperbola.

82
BAROKNA KNJIEVNOST U SLOVENIJI

Za razliku od prethodnih razdoblja, 17.st. je vrijeme mnogo mirnijih drutveno-
politikih uslova. Slovenski je teritorij bio dugo pod Habsburkom monarhijom,
primorski krajevi pod Mletakom Republikom, a Pomurje u sastavu Ugarske.
Drutvena struktura je imala feudalni karakter,a bez privilegija su bili seljaci i graani.
Javlja se novi stale radnici.
Posebnu ulogu je imalo graanstvo, pa od 17. st. postoje dokumenti u kojima oni
trae vea prava privredi i trgovini. Dolazi i do manjih ustanaka i buna u kojima narod
trai vea prava, ali su oni ugueni u krvi. Naroito se 20-tih godina 18. st. afirmira
graanstvo kao stale koji ima svoj prohtjeve, ekonomske kriteriji , politike zahtjeve
i kulturne potrebe. Graanstvo prelazi u fazi kapitalistikih odnosa. Kultura se razvija
u situaciji kad je crkva u 17. st. tvrdila da znanje razjeda ljudski duh i donosi nesreu,
pa je prekriva religioznim oblicima.
Tek u 18.st. kolstvo je preuzela drava, pa se otvara veliki broj svjetovnih kola i
poinje se bri razvijati knjievni i kulturni ivot u Sloveniji. Pripremaju se knjige na
kojima e se mladi obrazovati u svjetovnim kolama. kole se otvaraju u veim
slovenskim gradovima, a i crkva je imala svoje kole sa tri stupnja (nii, srednji i vii).
U 17. st. piu se djela medidativno-pobone usmjerenosti, a najznaajnija su djela
Adama Skalara (kola razmiljanj) i Andreja Jankovia (De imitatione Cristi), te
Matija Kasteleca (Nebeki cilj)
Pisana su i djela retorska i epska proza. Rije je o homoletikim tekstovima koji
obuhvaaju i dijelove svjetovnog ivota. Pisci su Janez Ludvug enleben, Janez
Svetokriki , Mihahael Kramer, Jernej Basar i drugi. U temelju djela je narodno
stvaralatvo i narodni jezik.
17. vijek je i vijek pojave prvih slovenskih drama. Pisali su ih Janez enleben,
Antun Koutnik i Lovrenc Marui. Teme su uglavnom crkvenog karaktera i izvode se
prvo na trgovima,a zatim u pozoritu.
U vrijeme baroka se njeguje i duhovna lirika koja je uglavnom pisana za crkvenu
upotrebu i govori o ivotu svetaca. Barok je doba u kojem se uveliko razvijala i
znanstvena misao. O tome svjedoe djela Janeza Gaigera koji zagovara vraanje
protestantskoj osnovi u jezikom smislu to je mnogo znailo u vrijeme kad se na nju
skoro zaboravilo.

















83
KNJIEVNI RAD U HRVATSKOJ U XVII STOLJEU

Val to ga je pokrenuo Martin Luter 1517. u Vitenbergu (Wittenbergu) i
objelodanio svoje 93 teze o reformi crkve dodirnuo je i dijelove Hrvatske. Pojaavaju
se zahtjevi za uvoenjem narodnog jezika. Hrvatski reformatori rade pod uticajem
slovenskog reformatora Primoa Trubara i poinju aktivnost na standardizaciji
hrvatskog jezika i u Njemakoj tampaju prve knjige na narodnom jeziku.
Reformacija u Hrvatskoj je imala samo pojedinane pristalice o to uglavnom u
Istri i Hrvatskom primorju. Prognani iz svoje zemlje, emigranti iz svih krajeva okupili
su se u Njemakoj oko tamparije koju je osnovao Ivan Ugnad, bivi varadinski
upan. tampali su protestantske knjige glagoljicom, irilicom i latinicom, a bile su
namijenjene svim narodima na junoslavenskim prostorima. Glavni pisci i prevodioci
ovih knjiga su bili popovi glagoljai , a jezik kojim su pisali bio je akavski dijalekt, ali
su nastojali da ga unoenjem rijei iz drugih narjeja uine jasnim i razumljivim irem
junoslavenskom podruju. To su prvi pokuaji stvaranja jedinstvenog knjievnog
jezika na balkanskim prostorima.
17. stoljee u Hrvatskoj je period protureformacije koja se javila kao reakcija
na protestantizam. Rimska crkva je pokuavala u naim krajevima ouvati svoju
dominaciju, pa iri ideje slavenstva, ilirskog pokreta i niz drugih kojima pokuava
okupiti narod oko istog jezika i pisma. Taj pokret je nastao u zapadnoevropskim
zemljama, prenio se u Hrvatsku, pa i u neke dijelove Bosne i Hercegovine koje je
prihvatio i realizovao Matija Divkovi( (1563-1631).
Kao i u Sloveniji, kulturni knjievni rad hrvatskih protestantskih i
protureformacijskih pisaca ima dvije, na prvi pogled protivurjene dimenzije koje bi
trebale jedna drugu da iskljuuju: s jedne strane je rairio pismenost u krajevima gdje
je dotad nije bilo, i podigao lokalna narjeja na stepen knjievnog jezika, a sa druge
doveo do spoznaje o bliskosti jezika, pisma, porijekla, kulture slavenskih naroda na
ovim prostorima. U tome je njegovo ogromno kulturno-historijsko znaenje.
To znai da je sedamnaesto stoljee u hrvatskoj knjievnosti prolo u znaku
stilskog pluralizma. Javljaju se zakanjeli stilovi, ima mnogo uticaja sa strane, mnogo
prevoda i prepisivanja evropskih, osobito talijanskih pisaca i njihovih djela.
Oslobodivi se 1691. osmanske vlasti, poslije 150 godina ropstva, Slavonija je
posljednja od hrvatskih pokrajina progovorila knjievno: pisci su pokuavali
nadoknaditi proputeno, pa je ona postala centar hrvatske knjievnosti. Tu je tekao i
proces prosvjetiteljstva i preporoda, a pisci se u radu oslanjaju na stariju bosansku
knjievnu batinu.
Iako jo uvijek teritorijalno razjedinjena nakon odlaska Turaka iz Slavonije,
hrvatska vie nije bila svedena na dijelove, ve je njen duhovni prostor postajao sve
jedinstveniji. U Slavoniji radi Pavao Riter Vitezovi (1652-1713) koji je izvrio najvei
uticaj na hrvatsku knjievnost sve do njenog preporoda.
Jedan od znaajnijih pjesnika tog perioda je Junije Palmoti (1607-1657) koji je
napisao mnogo komedija i tragikomedija sa graom iz klasine mitologije, talijanskih
epova i narodne tradicije Najbolje mu je djelo drama Pavlimir u kojoj je htio proslaviti
svoj rodni grad i njegove osnivae. Inae, u njegovim djelima ima retorike, fantastike i
razvuenosti.
Drugi je Ivan Buni Vui (1591-1658) koji je, kao i stariji dubrovaki pjesnici,
bio u prvom redu pjesnik ljubavi. To je trubadurska lirika u kojoj ima ljubavnih
razoarenja, uzleta, vjere, pobonosti i svih drugih elemenata njegovog doba. Ima i
tema o veselju, mladosti, razuzranom ivotu i prolaznosti zemaljskih stvari. U svom se
84
izrazu nastojao osloboditi stilskih klieja, ali sa manje uspjeha. Djela su mu
Plandovanja, a za ivota je izdao samo pjesmu Mandaljena pokornica (1630).
To je vrijeme kad su svoja djela u Dubrovniku pisali i Stjepo Durevi (1579-
1632) i Vladislav Meneti (1600-1666) Prvi je napisao kratak spjev Dervi u kom se
na zanimljiv i svje nain izrugiva petrarkistikoj lirici pokazavi zaljubljenog starca
dervia i njegove ljubavne izlive, a drugi nje napisao uveno djelo Trublja slavinska u
kom budi narod slavei hrabrost hrvatskog bana Petra Zrinskog zbog njergovog
junatva u borbi s Turcima. Tu ukazuje na tragini znaaj poloaja Hrvata u odbrani
zapada od Turaka.
U II pol. 17.st. poinje naglo propadanje dubrovake knjievnosti. Uzroci tome
propadanju su bili ekonomske prirode. Otkriem Amerike poela je slabiti dubrovaka
trgovina,pa i kultura koja se na to bogatstvo oslanjala, a crkvena reakcija je unitila
renesansni ivot,a nije dala nove poticaje. Konano je godine 1667. potres unitio
itav grad koji je kasnije obnovljen, ali je nestalo onog stvaralakog poleta.
To je vrijeme epigona koji oponaaju svoje prethodnike,a knjievnost se iri u
druge dalmatinske gradove i druge dijelove hrvatske. U to vrijeme u Dalmaciji u 17. st.
su pisali Juraj Barakovi (epska pjesma Vila Slovinka), Petar Kanavelovi(1637-1719),
knjievnik sa Korule i splitski vlastelin Jerolim Kavanjin (1641-1714). .
I pisci iz ostalih dijelova Hrvatske u tom periodu stvara razvijaju ideje jedinstva
jezika koji se u jednom periodu zvao hrvatski, kasnije slo-vinski, pa ilirski. Svoja djela
piu Juraj Habdeli, Ana Katarina Frankopan, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan.
To je vrijeme kad nastaju prvi hrvatski rjenici i gramatike, kad se sve ee koristi u
upotrebi i bosanski jezik, jezik koji se njeguje na tlu Bosne i Hercegovine.
Kad se duh protureformacije u baroknom ruhu javio i na sjeverozapadnom,
kajkavskom podruju Hrvatske, naao je odmah i svoj literarni stil. Piu svoja djela
neki pisci meu kojima se izdvajaju Juraj Habdeli (1609-1678) i Ivan Belostenec
(1594-1675).


IVAN GUNDULI (1588-1638)
Dubravka, Osman

Gunduli je porijeklom dubrovaki patricij i u rodnom je gradu vrio sve
funkcije to ih je po svome poloaju mogao vriti, ali je po talentu bio u prvom redu
knjievnik. Svrio je kole prvo u Dubrovniku gdje su mu predavali obrazovani
profesori to su ga upoznali sa talijanskom, latinskom i grkom knjievnou. U
knjievnost je uao mlad: napisao veliki broj lirskih pjesama, drama od kojih su neke
sauvane samo u odlomcima, a u djelima je iznosio epizode iz Tasovih epova ili
uzimao motive iz staroklasine knjievnosti. Meutim, tih djela se kasnije odrekao, a
pravu slavu stekao je sa tri djela: spjevom Suze sina razmetnoga, dramom Dubravka i
epom Osman koji nije dovren.
Kao to je Marin Dri u 16. stoljeu uspio objediniti svojim opusom sva
obiljeja renesansne knjievnosti, tako je i Ivan Gunduli u svom literarnom djelu saeo
najbitnije karakteristike stvaralatva u Dubrovniku svoga doba.
Iako njegovi prvi poetski tekstovi nisu sauvani, on ih i sam u predgovoru
kasnijega svoga djela spominje kao "porod od tmine", odnosno pjesni tate i isprazne,
to nesumnjivo svjedoi da je rije o poeziji koja je, prije pjesnikova obraenja, imala
sve osobine lascivne renesansne lirike petrarkistikog tipa.
I ostali njegovi poetni radovi nose obiljeja ve otprije poznatih mitoloko-
pastirskih igara kakve su njegovali dubrovaki pisci 16. st. Tu u tematskom smislu,
85
ima mnogo hedonostikoga, raspojasanog, mnogo ljubavnih golicavih scena kao
glavnih pokretaa radnje. Novost je, moda, u odnosu prema takvoj knjievnosti 16. st.
samo u tome to se Gunduli vie koristi novim motivima iz stare grke i rimske
knjievnosti, prilagoavajui ih, naravno, svom vremenu.
Osim ve poznatih pastoralnih elemenata Gunduli je znaajan i po tome to
uvodi osmeraki stih i muzike efekte u svoja djela ime se nadovezuje na pastoralu
16. st. Scene u njegovim djelima su praene muzikom i pjevanjem, stvarajui na taj
nain melodrame, odnosno muzike drame koje su prethodnice opere. Cjelokupno djelo
mu se moe podijeliti na lirske pjesme, drame i epske pjesme. Mladalaki rad nosi
renesansna obiljeja, a kasnija djela su obiljeena uticajem isusovaca koji su radili u to
doba u Dubrovniku. Zato je svoja ranija djela sva unitio, a ostavio ona koja govore
pokorno o ivotu na ovom svijetu.


Ivan Gunduli (1588-1638)

Kritiari su njegova djela podijelili na vie perioda: u prvom je pisao ljubavne
pjesme, u drugom drame i to romantine i klasine tragikomedije prema talijanskim
uzorima gdje spadaju: Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman.
Meutim, kad se pojavljuju Pjesni pokorne kralja Davida, one su naznaile
novu orijentaciju u Gundulievom ivotu i knjievnom radu koji se oznaava kao
oivljavanje duha katolike obnove.
To je faza Gundulievog rada u kojoj se biljei kranski obojena tematika sa
naglaenim refleksivnim razmiljanjem o ivotu i smrti. Gunduli te misli razvija
naroito u epskoj pjesmi Suze sina razmetnoga (1622 godine), koja je komponovana
od 3"plaa": sagrijeenje, spoznaja i skruenje.
Bio je proet uvjerenjem o prolaznosti zemaljskih stvari, o kratkotrajnosti
uitaka, pa to uvjerenje najvie izbija iz epa Suze sina razmetnoga, a njime je
ispunjeno i njegovo najopsenije djelo - ep Osman. Suze sina razmetnoga je djelo
zasnovano na poznatom biblijskom motivu o izgubljenom sinu. Tu so u stvari samo
refleksije o varljivosti uitaka i potrebi povratka Bogu. Po zamisli djelo je slino nekim
talijanskim djelima, ali nosi originalnost u rafiniranom izrazu, zvonikim rimama i
zvunim ritmovima. To je lirsko-epsko djelo puno pokajnikih uzdisaja gdje Gunduli
u liku biblijskog zalutalog sina opisuje svoj mladalaki ivot i svoje preobraenje.
Djelo ima tri pjevanja i napisano je u talijanskim osmercima i kienim stilom. Evo
nekih odlomaka:

"Grozno suzim gork pla sada,
gorko plaem grozne suze
ke razmetni sin njekada
kajan z grijeha lijevat uze;
jeda i moje grijehe oplau
86
suze u suzah, pla u plau."

"Ah, nije ivot ljudski drugo
neg smueno jedno more,
neg plav jedan ku udugo
biju vali kako gore;
i sred ovijeh netom tmina
o'ek se rodi, mrijet poina."

"Smrt ne gleda niije lice:
jednako se od nje tlae
siromake kuarice
i kraljevske tej polae;
ona upored mee i valja
stara i malda, roba i kralja."

"to je bilo prolo je vee,
to ima biti, jo nije toga,
a to je sada za as nee
od proastja ostat svoga;
na hipu se brijeme vrti,
jedan hip je sve do smrti..."

Istovremeno, Gunduli je bio ovjek koji je shvatao poloaj svoga grada i
itavog slovenstva pred opasnou koja im je prijetila od Turaka. To ga je pretvorilo u
pjesnika slobode , slavenstva, a sve je to pokazao u drami Dubravka i Osmanu.
Dubravka(1628) je na prvi pogled pastirska igra, ali istovremeno i duboko,
impresivno, misaono i alegorino djelo koje nema pravu dramsku radnju, nego je sve
usmjereno na raskonu igru rijei, boja, svjetla i veselja. U tom djelu Gunduli stvara
fabulu u kojoj se u sreditu radnje nalazi sudbina dvoje mladih ljudi .
Smjetajui dogaaje u Dubravu (zapravo Dubrovnik), pjesnik uvodi ve
standardna pastoralna lica: pastire i pastirice, mitoloke likove satira, ali i junake iz
realnog ivota svoga doba: izbjeglog ribara iz Dalmacije i iskvarenog predstavnika
dubrovakog graanskog drutva Grdana.
Ta svojevrsna puka pastorala ima sve elemente alegorijske igre sa sretnim
zavretkom. Gunduli cijelu radnju osnova na starom dubrovakom obiaju da se na
Dan sv. Vlaha, zatitnika Dubrovnika, vjenaju najljepi momak i djevojka. To su
Dubravka i Miljenko. No, Grdan, bogati i opaki graanin eli tu svadbu sprijeiti i sam
se oeniti Dubravkom u emu ga spreava bog Lero koji na samom vjenanju udom u
svom hramu omoguava sretno vjenanje Miljenka i Dubravke.


87


U temelju drame je pria da najljepa djevojka treba da, po tradiciji starog
Dubrovnika, pripadne najljepem momku, ali potkupljeni suci Dubravku dodjeljuju
runom Grdanu.

Najljepa se vila daje
najgremu u prilici!
Ke ufanje vee ostaje
nami, o verni ljubavnici?
Ljubav, vjera, sluba, lipost
i obiaji i zakoni, -
sve bi zaman: jau kripost
grda u zlatu neman doni.

No, uz pomo bogova nepravda se ispravlja, Dubravka pripada Miljenku i svi
su sretni. Dubravka je najljepi primjer rodoljubne alegorije, osjea se osjeaj prirode i
pjesnikova srea to ivi u slobodi. To je zapravo punim znaenjem himna slobodi, jer
pjesnik velia slobodu Dubrovnika kao najvee dobro

O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga vinji nam bog je do,
uzroe istini od nae sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki ivoti
ne mogu bit plata tvoj istoj ljepoti!

Meutim, Dubravku valja shvatiti prvenstveno kao rodoljubivu temu u kojoj je
naglaena ljubav prema slobodi, ivotu, a istovremeno podvuena potreba
pridravanja normi katolike crkve.
Kroz veo pastirske igre se da naslutiti tadanji ivot u Dubrovniku, prilike u
mletakoj Dalmaciji, odnos plemia i seljaka i jo mnogo toga to je zanimljivo za
dananjeg itaoca. On je prvi ukazao kako vlast gui narod, ali ipak djelo uvijek na
kraju zavrava optimistiki: spletke pokvarenih bogataa bivaju onemoguene,
trijumfiraju sloboda, pravda i igra i to je smisao djela.
Dubravka je alegorijska pastirska drama u tri ina, napisana u stihovima. U
njoj preovladava lirski ton i razgovor (dijalog) mjesto radnje. Prikazana je 1628. u
Dubrovniku i smatra se najboljom pastirskom dramom na tim prostorima i najljepom
88
himnom dubrovakoj slobodi. U njoj je pjesnik zaao jo u pagansko doba, ali ipak
slika prilike u savremenom Dubrovniku i to s jedne strane dubrovaku slobodu, a sa
druge korumpiranost i druge poroke u tom gradu

Osman je najsloenije Gundulievo djelo. To je epski spjev u 20 pjevanja
pisano od 1622. godine, pa do pieve smrti. To je neka vrsta sinteze itavog njegovog
knjievnog rada i izraza. U temelju je fabula kako su Turci 1621. godine kod Hoima u
sukobu s poljskim kraljeviem Vladislavom doivjeli poraz koji je znaio poetak
pada turske moi u Evropi. Gunduli se odluio napisati ep o tom dogaaju
doivljavajui Poljake kao dio vlastitog naroda ( u smislu slavenske ideje), pa se moe
rei da mu je temeljna intencija bila stvoriti rodoljubivu epopeju u smislu
vergilijanskog tipa epa. U njemu Gunduli izraava ideje svoga doba o potrebi
angaovanja svih snaga da se odupru neprijatelju. Kao i u Dubravci, njemu se i u
Osmanu namee jedan od osnovnih motiva slavljenje slobode. Ep Osman je
Gundulievo najopirnije djelo i jo je snaniji izraz osnovne misli Dubravke o znaaju
slobode. Umjesto izmiljenog svijeta kakav je u Dubravci, u Osmanu su prikazani
sasvim svjei dogaaji o turskim osvajanjima Evrope i hoimskoj bici. Tema se
proiruje na poloaj slavenstva i odnos krana prema islamu.



Osman II, minijatura u Istanbulu


Inspiraciju za djelo Gunduli je imao u prii o nasilnoj smrti mladog turskog
sultana Osmana koji je 1621. godine kod Hoima poraen od Poljaka. On je htio
ojaatisvoju vojsku i vlast, pa nastaviti osvajanja, ali su nezadovoljnici saznali i ubili
ga.
Tema djela je propadanje turske moi pod udarcima slavenskih drava i nada u
oslobaanje svih Slavena ispod turske vlasti. Po kompoziciji je slian Tasovom i
Ariostovom epu (Osloboeni Jerusalim i Ludi Orlando).
Djelo ima mnogo marinistikih crta: bujnost izraza, arenilo, stilistika i
poredbe. ivot Turaka i Poljaka je opisan faktuiki vjerno,a ima i psiho-lokih slika
koje su snane i dojmljive.
89
Kritiari u djelu ukazuju na veliinu ideje, te brojne suprotnosti tog vremena:
individualne, dravne, nacionalne, vjerske. U prvom planu su ideje: slavenstvo,
sloboda, narod i ovjeanstvo. Govorei o veliini slavenstva on velia poljskog
kraljevia Vladislava, pobjednika kod Hoima kao glavno lice u oslobaanju itavog
slavenstva. Sa posebno ljubavi opisuje srednjovjekovnu Srbiju u kojoj su, kako
historiari kau, potomci nekadanjih vladara morali ivjeti kao pastiri. Narodnu
pjesmu jugoslavenskih naroda uzdigao je kao najviu vrijednost dovodei je u vezu sa
Orfejem. Svoj narod je znao slovinskim shvatajui Slavene kao cjelinu.
Zanimljivo je da je piui svoj ep Gunduli esto odstupao od historijske istine
to ugroava istraivanja o autentinosti djela. Tako uvodi epizode koje nisu poznate
u stvarnosti tog doba ( pria o Sokolici i Krunoslavi), detalje koji nisu istiniti, scene
koje preuveliava naglaavajui svim silama tursku silu kao zlo, a svoj narod kao
zatitnika istine, pravde i slobode. Tu su i poznate Gundulieve kranske meditacije o
prolaznosti ivota, filozofska razmatranja o ljudima, srei, nesrei, ljubavi i mrnji i sl.
Osman je napisan u osmercima koji su definitivno Gundulievom zaslugom
prevladali u pisanoj knjevnosti ime Gunduli formalno direktno nastavlja stih
narodne lirske pjesme i drugih anrova narodne poezije.
U djelu treba ukazati i na znaaj Gundulievih likova koji su naglaeno
romantiki opisani kakve ih je kreirala viteka epske poezija u Evropi. Meutim,
Gunduli nije uvijek uspijevao ui u psihologiju svojih likova, u razmatranje njihovih
osobnih drama, ve je ostao na povrini, na dekorativnom i deklarativnom zahvatu. I
Osman, glavna linost epa, nalazi se u situacijama koje su kao stvorene za dublji
psiholoki prodor u njegovo bie - a ipak se ostalo vie na etiketiranju ideje, nego na
konkretnoj individualizaciji linosti. Njegovi dugi monolozi nisu nita drugo nego
autorovo razmiljanje o dobru i zlu, pravdi i nepravdi, ljubavi i mrnji. Osman je lik
koji vie recituje stihove, gubi se u retorici, u patetici rijei, nego to psiholoki
doivljava svoju sudbinu. Ipak, kad je rije, na primjer, o liku Mustafine majke ili Ali-
pae, moe se rei da je Gunduli umio ui i dublje u psihlogiju tih junaka.
Osman je neosporno najbolji hrvatski barokni ep, a temom se uklapa u ve
prije naznaenu tzv. tursku problematiku, to ju je zapoeo Marko Maruli, a zavrio
Ivan Maurani tvorac epa Smrt Smail-age engia.
Cjelokupno njegovo djelo knjievni kritiari su podijelili na dva dijela:
kransko-moralistiki i nacionalni.
Gunduliev jezik je snaan i bljetav, razigran, rjeit i misaon. Ritmovi i rime
su mu ive i snane,a u svakom djelu je uspio podogoti osnovni ton i raspoloenje: u
Suzama je ono tmurno i teko, u Dubravci svjee i lepravo. Gundilieva djela prela
su zbog svoje umjetnike vrijednosti granice i prostora i vremena, i imaju i danas svoju
umjetniku i kulturno-historijsku vrijednost.

90








91
OD GUNDULIA DO ORIA

Teak poloaj Hrvata stvoren je mletakim i turskim osvajanjem u 15. i 16. st. nije
se promijenio ni u 17. st. Razlika je samo to su se neki krajevi oslobodili, ali je zemlja
i dalje bila raskomadana i pod razliitim uticajima. Krajevi su se zvali dalmatinski,
ilirski, slovinski i sl. Uprkos svim problemima na elu kulturnih zbivanja je i dalje bio
Dubrovnik.
Za duhovni ivot Hrvata u 17. st. su bile vane te crkvene reforme u borbi
protiv protestantizma i prevladavanja renesansnih raspoloenja. Taj veliki pokret
katolike obnove zove se katolika protureformacija. Najjaa potpora ovom nastojanju
crkve bio je isusovaki red osnovan u 16. st. koji su se pojavili prvo u Dubrovniku,
kasnije u drugim hrvatskim krajevima. Isusovci su djelovali i kao misionari i kao
crkveni ljudi i kao pisci i kao uitelji. Otvaraju isusovake kole, pa tako u Zagrebu
1607. otvaraju gimnaziju, zatim u Varadinu i Rijeci. Kasnije otvaraju akademije i
fakultete. Oni afirmiu dramske predstave, prvo na latinskom, kasnije na hrvatskom
jeziku. Podravaju knjievnost i to uglavnom ona djela crkvenog karaktera,a poinje se
raditi i na pitanju stvaranja hrvatskog jezika. Narodni govor koji je prevladavao ranije
u hrvatskoj knjievnosti mjesto nekada-njeg crkvenoslavenskog, bila je akavtina,
narjeje tada mnogo rairenije nego danas. Ona se nametnula i dubrovakim
pjesnicima u 15. st. mada su oni bili tokavci. Meutim, ve u 16. st. prevladava
tokavtina,a na akavske prostore se doseljavaju tokavski doseljenici. Otac prve
hrvatske gramatike se smatra Paanin Bartul Kai koji je 1604. napisao i objavio u
Rimu. On je bio akavac i tokavtinu je okarakterisao kao bosanski govor. To je
vrijeme oduevljenja za slavenski jezik i taj panslavizam su prihvatili mnogi hrvatski
pisci kao ideju zajednitva junih Slavena. Najvie su na tome radili Dubrovanin
Mavro Orbini i kasnije Juraj Kriani.
92
IGNJAT ORI (1575-1737)

Smatra se posljednjim znaajnijim dubrovakim pjesnikom. Poeo je pisati
stihove vrlo mlad, sa 22 godine ivota stupio u isusovaki red i spalio dio svojih
pjesama. Vrio razliite crkvene slube u Italiji i Dubrovniku, pisao poeziju i bavio se
naunim radom. Pisao latinskim, talijanskim i hrvatskim jezikom. Pokuao je prvi da
prikae knjievnu prolost Dubrovnika, ali djelo ima dosta manjkavosti, praznina i
nedostataka. Mada se danas smatra prvim znanstvenim djelom o hrvatskoj knjievnosti.
Od svojih radova tampao je spjev Mandaljena pokornica (1728) i prijevode nekih
psalama Davidovih.
urevieve lirske pjesme kao i ep nose neke crteo znaajne za baroknu
knjievnost. Njihov pisac nije iao za tim, da iznese neposredne emocije, nego je
pokuavao da sve zaogrne u mateforiku. Pisao i o ljubavi i o smrti, o dobru i zlu.
Trudio se da nae teme koje niko do tada nije obraivao, pa je dolazio do bizarnih i
neobinih rjeenja: djevojka dala cvijet da pomirie njen dragi, a cvijet bio otrovan i sl.
Poznata mu je pjesma Razliite zgode nesretne ljubavi, ali je znaajno u njegovom
djelu to to ima raskoan izbar, bogat i bujan stil, vjetina i takt.



Ignjat ori


Mandaljena pokornica je ep o eni koja se kaje zbog grijene prolosti i
provodi dane u spilji daleko od domivine. Djelo odlijuje vie ljepota izraza nego
psihologija linosti. Premda je po nekim obiljejima bio sljedbenik zapadnoevropske
knjievnosti, urevi je istovremeno pokazao i mnogo smisla za tradiciju i jezik
vlastitog naroda i svoj jezik, kao Gunduli, zvao je slovinskim. U nekim pjesmama
upotrebljava ritam narodne pjesme i spominje njene linosti.
93

Naslovna strana monografije I.orevia iz 1730.


Osim ljubavne lirike pisao i popijevke u koje unosi kao i Frankopani, narodnu
poeziju i to deseterac i druge narodne ritmove. Pisao izmeu Bunia i Frankopana i
obiljeio svoje vrijeme u kom je bio razvijeniji i izgraeniji jezik. Pisao i ekloge u
kojima su naglaene emocije,a glavne teme su ljubav u bogatoj i bujnoj prirodi. Uz
sve to, pisao i aljivu poeziju u kojoj je u prvom planu lik smijeno zaljubljenog
seljaka. Tako je nastao njegov Marunko, nesretni seoski mladi sa Mljeta koji pati za
svojom Pavicom On misli da su ga opinili razni duhovi i arobnjaci i pokuava da im
se otme.



94
Suze Marunkove
iliti tuba ljuvena Marunka Mljeanina za Pavicom babopoljskom,
sloeno po D. Injaciju Giorgi, opatu melitenskomu

Gdi u dublju, ke bez ploda
obrasla je zemlja i kami
i Vrbova lei voda
meu trstjem i abami,
ter okolo krijete i bjee
uci i none kukovjee, -
pus Marunko i samoan
na trilju se tu nasloni,
vas ueen i nemoan
u ljuvenoj srceboni
cije Pavice, za km gine,
babopoljske djeviine.
A Pavica za nj ne haje,
neg u sukni do sred nog
dalek bjei, kako da je
on sotona petonoga,
i krsti se od amanta
kako od tenca legromanta.
(...)

Dokle on bijedan i bez hari,
gdje ga u srcu probod prijea,
o hrek glavom tri udari,
tri zahuka, tri zajea,
a zatijem se plau jako
maraviljat uze ovako:
"Orsusimo rec' mi, Pave,
emu ti sam mrze tako?
Ti me bjei - ja gizdave
slijedim dike tve svakako!
Ne bje', Pave, bud' mi blaga,
repimo se, Pave draga!
Rec' mi u em sam ja stravijo,
u em li te mogo uvrijedit?
zna da sve sam rezistio
tebe dvorit, sluit, slijedit?
Plat' mi, slubu i hod' amo
da sve konte smiuramo.
Pr s kozami, konj s kobilom,
ovan s ovcom ide i pase,
a ti mene goni silom
i nikako ne me uza se!
To je ubit me, duo, oito,
to je ivjet stravestito.
Kad ti rekoh jue sjutra:
"Sestro Pave, celiva' me!",
ti u kuu skoi unutra,
pak istra s tapom na me
ljua negli paparata
al' kukurijek esna iz Blata.
(...)
95
Prije bih muzo kravu i enu,
prije bih glavu izgubio
negli tvoju obljubjenu
dragu ljepos ostavio;
zasve i zloes, pri tvom licu
ubio bih etvericu.
(...)
Najbolje je asom asom
da se bacim more u sinje
il' se objesim ovijem pasom
ondi stare vrh gloginje
il' se noem proparan ti, -
pojte od mene, legromanti!
Ostaeve pou od spile
ukopat se u dubinu,
ke tu stoju neka vile
bijedni ivot moj prikinu;
a sad skupa tutti quanti
nosite me, legromanti!"


PETAR ZRINJSKI (1621-1671)

Hrvatski velika i ban Petar Zrinjski potie iz poznate porodice Zrinjski, bavio
se pisanjem i prevoenjem, pa je preveo s maarskog jezika na hrvatski epsko djelo
svoga brata Nikole Adrianskog mora sirena (1660) i to na kajkavsko narjeje. Sredinji
dio epa zauzima tema o opsadi Sigeta ime se Zrinski pridruio piscima koji su poput
Brne Krnarutia i Pavla Ritera Vitezovia u sigetskoj tragediji pronalazili zanimljiv
knjievni motiv. Dvadesetak godina poslije Zrinjskog, Vitezovi e napisati
Oslobaanje Sigeta (1684), svoje prvo djelo na hrvatskom jeziku. Bio je praunuk
sigetskog junaka i unuk poznatog pristae protestantizma i zatitnik pisaca reformacije,
gospodar velikih posjeda irom Hrvatske. Obrazovani intelektualac i proslavljeni vojnik
koji se odlikovao u borbi s Turcima postao je hrvatski ban 1665. godine. Nakon to je
njegov brat, ban Nikola Zrinjski, poginuo. Nastavio je politiku svoga brata i zajedno sa
urjakom Franom Krstom Frankopanom vodio tajne pregovore sa sultanom, pa su ih
Habsburgovci pogubili u Bekom Novom Mjestu 1671. godine.

96


Kao pripadnik jedne od najimunijih i najslavnijih hrvatskih porodica Zrinjski
bio je hrvatski ban, poglavar zemlje i vrio mnoge druge dunosti u najteim godinama
hrvatske historije. Vodio brojne borbe s Turcima na pograninim podrujima i stekao
visok ugled irom Evrope kao stub odbrane od turskih naleta prema Evropi.
Meutim, imao je i protivnike, meu kojima je bila austrijska vlast koja nije
eljela da feudalci u slavenskim zemljama previe ojaaju. Osjetivi poslije smrti
svoga brata ulogu Austrije, stao je na elo pobunjenika i pripremao urotu protiv
Habsburgovaca spreman na komporomis sa Francuskom, pa ak i sa Turskom. Kad je
urota otkrivena bio je pozvan u Be i smaknut u Bekom Novom Mjestu 1671. godine
zajedno sa svojim urjakom Krstom Frankopanom.
Petar Zrinjski kao i Krsto Frankopan pisali su i poeziju, uglavnom poune
pjesme i religiozne stihove. Poznavali su evropsku knjievnost i Zrinjski je podravao
veze sa dubrovakim piscima. Osjetili su snagu i ljepotu narodne pjesme i koristili je u
svojim djelima.
Zrinjski nije bio originalan pjesnik. Jedina knjiga to ju je tampao je
Adrijanskog mora sirena i to je parafraza maarske verzije njegovog starijeg brata
Nikole. U temelju teme je bitka za Siget, ali je u djelo naglaena tendencija o looj
saradnji ljudi meu sobom, o tragedijama junaka, jer im drugi nisu htjeli poslati pomo.
Glavna misao je da Nijemcu ne treba vjerovati kao ni zimskom suncu.
Knjiga ima i demokratska osjeanja, stih je dvanaesterac poznat od
dubrovakih pjesnika, a napisana je, prema priznanju autora, za njegove ratnike.
Petar Zrinjski, Fran Krsto Frankopan i Pavao Vitezovi su u 17. stoljeu digli
hrvatski knjievnist na vii umjetniki nivo.
97
Historiari su naglaavali kako je sudbina porodice ubi-Zrinjski uvijek bila
povezana sa sudbinom hrvatskog naroda. Ona je dala veliki broj znamenitih ljudi, a uz
sve to, u svoje doba Nikola je bio i ugledni maarski knjievnik u tadanjoj slaboj
maarskoj knjievnosti mada se uvijek deklarisao kao Hrvat. Braa se nisu mnogo
razlikovala po godinama roenja, pa ni po ivotnim sudbinama: Nikola je roen 1620.,
a Petar 1621. u Vrbovcu. Ostali su rano bez oa, kolovala su se u Gracu, zatim u
Trnavi gdje su usisali katoliki duh tog vremena. Po zavretku humanistikih nauka
krenuli su na putovanje u Italiju. Oba su stekla visoka dravnika zvanja: Nikola je
bio hrvatski ban do svoje nasilne smrti, a Petar je ubijen zajedno sa Krstom
Frankopanom 1671. godine.


Viktor Madarsz (Csetnek, 1830. - Budimpeta, 1917.): Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan u
tamnici u Bekome Novom Mjestu, 1864., Maarska nacionalna galerija u Budimpeti


FRAN KRSTO FRANKOPAN (1643-1671)

Smatra se najznaajnijim i najizrazitijim kajkavskim pjesnikom 17. stoljea, mada
za ivota nije objavio niti jedan stih. Taj tragini junak hrvatskog plemstva, pogubljen
s Petrom Zrinskim u Bekom Novom Mjestu kao urotnik protiv Habsburke Monarhije,
ostavio je u rukopisu zbirku pjesama neobino smjelu po svom sadraju, ponekad i sa
lascivnim stihovima koji su se smatrali izuzetnim poetskim napretkom i hrabrou za
svoje doba.
Pisao ljubavne i ratnike pjesme i u njima pokazao izuzetan talent. Valja
naglasiti da je on u hrvatsku knjievnost uveo deseteraki stih i da je prvi prevodilac
Molijera na ovim prostorima.
Frankopan je upao u urotu, a da u stvari ni sam nije znao kako. Imao je tek 28
godina kad je smaknut sa Petrom Zrinjskim, pa za ivota nije izdao nikakvu knjigu.
Nije se znalo ni da pie. Tek kasnije pronaeni su neki rukopisi koji se smatraju da
pripadaju ovom pjesniku i to u istranim spisima sudija u Beu i objavljeni su 200
godina poslije njegove smrti.
98



To je poezija koja pokazuje njegov irok pjesniki interes: bio je prevodilac
Molijera, , pisao lirske pjesme od kojih je poznata zbirka Gartlic za as kratiti u kojoj
ima ablonskih ljubavnih stihova, ali i nadahnutih motiva u kojima su u prvom planu
njegovi lini doivljaji ljubavi. Pisao je i tarne pjesme popularne u njegovo doba jer su
ih mnogi pisali, ali kritiari smatraju da su najznaajniji njegovi stihovi koje je napisao
u tamnici i u kom u ispovijednom tonu govori o svojim patnjama u ivotu,
osamljenosti, o tome kako je rano izgubio roditelje, kako su ga otrgnuli od ene i
prijatelja i kako mlad umire. U poeziji je koristio stih narodne pjesme i na taj nain je
postigao jednostavnost i neposrednost izraza kao rijetko koji hrvatski pisac njegovog
doba.
Fran Krsto Frankopan je bio velika izrazite umjetnike nadarenosti. Za ivota
objavio samo jedno djelo, ep Elegija(1656), a napisao je mnogo drugih djela. Neke
napisao kao zatoenik u bekom Novom Mjestu prije pogubljenja. Prevodio Molijera.
I Frankopan se ugledao na tadanju talijansku poeziju, pa je napisao zbirku u
kojoj ima i akavtine i kajkavtine i tokavtine. Zamiljena u poetku kao razbibriga,
ova zbirka pisana u tamnici postala je sumorna ispovijest pjesnika o njegovom ivotu i
svijetu. Glavne teme su ljubavi, idiline slike lovakog i pastirskog ivota i
razmiljanje o nestaloj srei. Ima i aljivih pjesama u kojima ala ponekad ide do
nepristojnosti.

99
Muea ljubav
U muanju trvdnom je zaljubljen ivil,
Milost, najam, dragost prositi elii,
Od vile predrage, vim se ni podstupil,
Neg z vustmi je mual, srcem govorei,
Z gustim zdihavanjem plamen svoj skazival,
ude, razmilaju u njem izgoriti,
Prem ne prosil milost, milost je ufival,
Z mueim jezikom htil to izprositi.
timal je nevojlnik z muanjem bit srian,
Al gorui plamen nastal objaati,
Da ni mogal dalje prebolit nesrian,
Neg kot verna Fenix moral izagati.
Tako slue, mue oh prez smilovanja,
U ljubavi stalan volil pretrpiti;
Zamiru je timal pomo, zazivanja,
Ne hte re: vrmiram, moral je umriti.

Zanimljivo je da je osjetio ljepotu narodnog jezika i prvi u nau poeziju uveo
narodni deseterac koji je koristio naroito u veselim ljubavnim romansama.


JURAJ KRIANI( 1618-1683)

Teolog, knjievnik, politiar i pisac. Porijeklom plemi iz blizine Karlovca
kolovao se u Zagrebu i Gracu, a doktorirao teologiju u Rimu. Bio ideolog ujedinjenja
svih Slovena pod okriljem Rusije i pristalica ujedinjenja istone i zapadne crkve. U vezi
s tim otiao je u Rusiju, jedno vrijeme bio u carskoj slubi,a zatim prognan u Sibir gdje
je proveo 15 godina. Zatim dolazi u Poljsku gdje se zakaluerio i poginuo u vojsci
jana Sobjetskog za vrijeme opsade Bea. Kriani je bio isusovac, uio u Rimu, mnogo
putovao i ostavio knjigu Politika koja nema neki vei umjetniki domet. U svojim je
djelima razvijao ideju o jedinstvu slavenskih naroda, da bi Rusi trebali biti na elu tog
ujedinjenja. Kritikovao je mane svoga doba, kulturnu zaputenost i zaostalost pojedinih
naroda. I ukazivao da se mnogo toga moe nauiti od zapadnoevropskih naroda. Takve
ideje su bile sumnjive ruskim vlastima koje su ga protjerale u Sibir odakle su ga tek
pred smrt pustili. Le mu je pronaen meu poginulim poljskim vojnicima u vrijeme
turske opsade Bea.
Pisao je mjeavinom staroslavenskog, ruskog i hrvatskog jezika i napisao brojna
djela o jeziku i neka djela politikog sadraja. Zalagao se za razvoj trgovine, zanatstva,
rudarstva i smatrao da su to temelji razvoja knjievnosti i kulture uopte. Poznato mu
je djelo Politika ili Razgovori o vladalatvu.

PAVAO RITER VITEZOVI (1650-1713)

Za razliku od Kriania, Vitezovi (rodom iz Senja) se razvio u jednog od
najznaajnijih hrvatskih pisaca svoga doba. Po zvanju svetenik, po klasnoj pripadnosti
feudalac, bio je vrlo obrazovan i djelovao je kao historiar, pjesnik, tampar,
100
leksikograf, urednik kalendara i sve drugo to je bilo potrebno kako bi uticao na razvoj
svijesti svoga naroda o vlastitoj nacionalnoj pripadnosti. Pisao na latinskom i
hrvatskom jeziku, a najvanije mu je djelo na hrvatskom Odiljenje sigetsko koje govori
o borbi za Siget. Napisao je i prvu naunu knjigu o Srbiji i njenom poloaju u to doba,
i moe se s pravom rei da je bio prvi profesionalni hrvatski pisac.
Bavio se i pitanjem knjievnog jezika i pravopisa sa istim ciljem: da ponudi latinicu
prilikom ujedinjenja svih naroda kao jedinstveno pismo i tako stvori jedinstven
knjievno jezik.
Najvei dio njegovih tekstova u to doba nije mogao biti tampan, a njegova sudbina
je bila slina sudbini Juraja Kriania u carskoj Rusiji. Siromaan intelektualac koji je
ivio od svoga rada, htio se ekonomski osamostaliti na taj nain to je od cara, kome je
bio slubeni historiar, dobio na dar imanje u blizini Zagreba, ali je protiv njega ustalo
zagrebako plemstvo koje ga je otjeralo sa imanja i pobjegao je u Be da trai zatitu
od dvora, gdje je umro u bijedi.
Dok su nai pisci 16. i 17. st. bili veinom gradski patriciji i plemii ili velikai,
Vitezovi je jedan od prvih poznatijih pisaca od zanata koji se iskljuivo tim bavio.
Pavao Ritter koji se u knjievnosti sam nazvao Vitezovi je pisac iz Senja
porijeklom Nijemac i otac mu je za ratne zasluge dobio plemiku titulu. Mnogo
putovao, kolovao se u evropskim gradovima, a po povratku vrio razliite slube u
Senju: bio poslanik grada senja na saboru u oprunu i na carskom dvoru u Beu.
Poslije osloboenja Like i Krbave imenovan je likim podupanom (1691),ali su ti
krajevi uskoro pripali Vojnikoj krajini. 1694. u Zagrebu je otvorena Hrvatska tirkara
i on je bio njen upravitelj. Bio je u komisijama za razgranienje Austrije i Turske,
branio i dokazivao hrvatske granice, ali je u tome imao malo uspjeha. Problema sa
ostalom vlastelom imao je i pred smrt kad mu je uzeta uprava nad Zagrebakom
tiskarom, te jedan dvorac koji mu je bio dodijeljen. Kako je imao u Hrvatskoj veliki
broj protivnika poblai se u Be gdje je umro razoaran i ojaen 1713. godine.
Jo u mladosti je pisao stihove, na latinskom i hrvatskom, uglavnom poslanice i
pridognice upuene znancima i prijateljima. Pisao o prilikama svoga doba, pa se u tim
djelima i danas moe nai mnogo zanimljivih dokumentarnih podataka.
Glavno mu je pjesniko djelo Opsada sigetska(1684) koje se sastoji od velikog
broja zasebnih pjesama o sigetskoj bici sa Turcima u obliku poslanica, nadgrobnica,
monologa i dijaloga. Najvie govori o hrabrosti i plemstvu Zrinjskih.Historiari tvrde
da je u prvom redu bio historiar koji se zanimao za historijsku i kulturnu prolost
svoga naroda i koji je razvio znaajan puko.-prosvjetiteljski rad u svoje doba.
Osobito se ukazuje na njegov znaaj u radu na jeziku i pravopisu. Izradio je
jeziku osnovu drei se naela da se svaki glas oznai sa jednim slobom kad god je to
mogue. Tako je udario temelje hrvatskom knjievnom jeziku. Bio je akavac, ivio u
zagrebakom kajkavskom kraju,a poznavao i tokavtinu, pa je znao za sve jezike
probleme nai najbolje rjeenja. Plod njegova rada oko jezika je bio latinsko-hrvatski
rjenik Lexicon latino-illyricum, u kojem se pronalaze rijei svih hrvatskih narjeja.
Takoer se zalagao da osnova hrvatskog pravopisa bude fonetska tj. da svaki glas ima
svoje, uvijek jednako, slovo. Predlagao je i uporabu dijakritikih znakova u hrvatskom
pravopisu i tako bio ispred svog vremena. Pokazalo se da je svojim radom bio pretea
Ilirskog preporoda.
U svojim je djelima Ritter Vitezovi oslikava socijalne, politike, gospodarske i
kulturne prilike svoga vremena. Njegova djela nisu naunog karaktera, ali bila su
sredstvo kojim se budila hrvatska nacionalna svijest i borilo za ujedinjenje hrvatskih
zemalja. Po tom pitanju moda je najznaajnije njegovo djelo Croatia rediviva
(Oivljena Hrvatska) u kojem se zalae za ujedinjenje svih Slavena pod hrvatskim
101
imenom. To djelo e imati znaajan utjecaj na druga dva hrvatska velikana - Ljudevita
Gaja i Antu Starevia.
Najpoznatija djela:
Croatia rediviva (Oivjela Hrvatska, 1700.)
Stemmatographia sive armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio (1701.)
Plorantis Croatiae saecula duo carmine descripta (1703.)
Natales Divo Ladislavo regi Slavoniae apostolo restituti (1704)
Bosna captiva (1712)
102
SRPSKA KNJIEVNOST U 17. STOLJEU

Kako je Srbija u to vrijeme bila pod turskom vlau srpska knjievnost tog
doba nije imala neka znaajnija djela i pisce koja bi se mogla razmatrati kao
predstavnici svoga doba, jer se uglavnom razvijala u crkvenom duhu i crkvenim
krugovima. Znaajan pisac tog doba je pop Pajsije (1550-1647) koji je stvarao u 17. st.
On je obilazio manastire, prikupljao stare rukopise, sokolio preostale kaluere na
prepisivaki rad. Sam je napisao biografiju posljednjeg srpskog cara Uroa,koji je bio
vie legenda nego ivotopis.
Provale Turaka i postepeno osvajanje srpskih dravica zaustavilo je srpsku
knjievnost jo pred kraj Srednjeg vijeka u njezinom razvoju. Bitkom na Kosovu
(1389) i padom Smedereva(1459), posljednje srpske odbrambene linije, Srbija je
postala turski paaluk i u njoj nestaje svih uvjeta da se nastavi srpska tradicija. Nastaje
iseljavanje Srba na sigurnija podruja,a najvea je seoba sa patrijarhom Arsenijem III
Crnojeviem u(1690) u Ugarsku. Meu narodom je bio veliki broj kaluera koji su
pokuali obnoviti knjievni rad i to ona djela koja su im potrebna za crkvenu slubu,ali
je taj rad bio slabog kvaliteta. Meu njima je bilo dosta kaluera iz Rae na savi koji su
bili poznati po prepisivanju brojnih knjiga i u Sentandreji kod Pete su nastavili svoj
prepisivaki rad, a neki su se bavili i originalnim knjievnim radom.
Srbi su poslije velike seobe (1690) doli u Ugarsku u naprednu, ali
negostoljubivu sredinu. Austrija im nije dala nikakva graanska ni narodna prava
smatrajui ih samo vjerskom sektom. Da bi se zatitili od pokuaja katolike Austrije
da ih prevedu na svoju vjeru Srbi se obraaju Rusiji sa molbom da im poalju crkvene
knjige, uitelje i pravoslavne svetenike. Rusi su se odazvali i slali svoje knjige to nije
bilo po volji Austrije i ona je zabranila uvoz ruskih knjiga u krajeve naseljene Srbima,
pa su ih Srbi opet sami pisali i prepisivali na nekoj mjeavini srpskog jezika i jezika
rusko-crkvenih knjiga. Koji su nazvali slavenosrpski kojim su pisali bneki srpski pisci
kroz itavo 18. stoljee. Knjievnost pisana tim jezikom je bila crkvena i bogoslovska i
potpuno tua narodu, jer narod nije razumio jezik tih knjiga. To sve traje do pojave
Dositeja Obradovia koji je prvi poeo pisati narodnim jezikom, odnosno do Vuka
Karadia koji se u II deceniji 19. st. poeo boriti da na mjesto crkvenog jezika uvede
u knjievnost narodni jezik.
I meu kaluerima Raanima je bilo pisaca koji su vidjeli opasnost to prijeti
narodu zbog takvog stanja u prosvjeti i kulturi, pa je Gavrilo Stefanovi Venclovi
Raanin prvi predloio da se knjige za crkvu piu i dalje crkvenim jezikom, ali ako se
knjige piu za narod, onda ih treba pisati narodnim jezikom. Meutim, nije imao
mnogo pristalica.
I tako se i u srpskoj knjievnosti deava ono to se deavalo u hrvatskoj i
slovenakoj knjievnosti: dok se u evropskoj knjievnosti ire prosvjetiteljske ideje, a u
prvom redu knjigama , kod naih naroda se jo uvijek vre napori na ouvanju vjerske
samostalnosti. Srbi prepisuju stare crkvene knjige pisane staroslavenskim i
crkvenoslavenskim jezikom, Hrvati sluaju crkvena prikazanja i piu u baroknom stilu
ljubavne pjesme, Slovenci produavaju borbu za prosvjetnu, kulturnu i vjersku
samostalnost od uticaja sa svih strana i nalaze se izmeu Luterovih pristalica i
jezuitskih svetenika od kojih ih i jedni i drugi uvjeravaju da su ostali bliski biblijskoj
kranskoj nauci. U Bosni koja je bila pod turskom vlau mladi ljudi se koluju na
Orijentu i piu perzijskim, turskim i arapskim jezikom, a neki piu i bosanskim jezikom
uglavnom teme rodoljubivog karaktera.
103
OPTE PRILIKE U PRVOJ POLOVINI XVIII VIJEKA KOD
JUNOSLAVENSKIH NARODA

Situacija u Evropi u 18. st. je bila takva da je u njoj vladala rasko vladajuih
klasa, a narod je ivio u bijedi i siromatvu. Tako je bilo i kod junoslavenskih naroda,
samo to kod njih nije bilo izrazito bogatog i imunog graanstva kao to je bila
buroazija na Zapadu, a neki krajevi su se tek oslobodili od Turaka i narod je ivio u
zaostalosti i bijedi.
U 18. st. u Austriji je jo uvijek vladao feudalizam koji je vrio snaan pritisak
na narod, uzimao svoje dadbine, provodio svoju silu. Naroito se to sve odrazilo u
Hrvatskoj koja je bila u najbliim kontaktima sa zapadnoevropskim zemljama. Vlastela
je putovala po evropskim gradovima i na putovanjima stekla iroko obrazovanje o
knjievnim i kulturnim, pa i politikim kretanjima tog doba. Najvei potresi su bili u
Slavoniji koja se oslobodila od Turaka, ali je bogata slavonska zemlja podijeljena
stranim feudalcima, a ne narodu, pa su domai seljaci postali njihovi kmetovi. Bilo je i
teih situacija, pa historiari (Barac) tvrde da su neki seljaci iz Slavonije bjeali u
Bosnu ponovo pod Turke.
U II pol. 18. st. u Zagrebu se razvija knjievni i kulturni ivot. Dolaze njemaka
pozorita, piu se djela raznih tema i anrova.
U Srbiji je jedan dio stanovnitva bio pod Austrijom, jer su im te vlasti obeale
nacionalnu i vjersku slobodu, u zamjenu za vojnike usluge koje bi im Srbi dali.
Najvei dio naroda se bavio poljoprivredom, neki trgovinom i zanatima. Veliki broj je
pohaao austrijske kole i tako stekao obrazovanje. Srbi su bjeei pred Turcima
formirali svoja naselja i oko Pete i Bea. Poela se stvarati srpska buroazija.
Meutim, pravoslavlje srpsko ih je dijelilo od ostalih susjednih naroda, pa i onih koji su
ta tim prostorima vladali (Austrija), a srpska pravoslavna crkva dugo je bila ne samo
crkvena, nego i svjetovna vlast. Bogatai su brojne manastire zasipali bogatstvom
gledajui u njima simbole srpskog identiteta i opstojnosti.
ivot pod Turcima u ostalim krajevima (Bosna i Hercegovina, Makedonija,
Srbija) bio je teak i pun bijede i siromatva, pa se u tim krajevima nije razvijao
knjievni i kulturni ivot kao u zemaljama Evrope. Jedino oni koji su prihvatili islam u
turskim pokrajinama, obrazovali su se na turskom, arapskom ili perzijskom jeziku,
kolovali se na istoku i sticali osnovna znanja iz orijentalne knjievnosti i kulture.
Austrijska vlast je jaala svoju mo tako to je suzbijala mo domaeg plemstva
u zemljama gdje su vladali,a naroito su se svojim liberalnim promjenama istakli Josip
II i Marija Terezija.
Za razliku od ostalih naroda Slovenci su bili u najboljem poloaju: njima je
dozvoljeno da svoju knjievnost i kulturu njeguju na slovenskom jeziku, dok je i tu, kao
i u drugim krajevima, prednost dana njemakom jeziku. Zato vrijeme vladavine Josipa
II historiari nazivaju vrijeme germanizacije junoslavenskih naroda, pa je krajem 18.
vijeka sve manja vlast bila domaih ljudi, a sve vea vlast stranaca.
Prva polovina 18. stoljea donosi brojne promjene i u politici i kulturi i
ekonomiji, pa time i u samoj knjievnosti. Nakon baroka dolazi do gaenja mnogih
oblika ivota i rada u Evropi i nakon dva stoljea blistave knjievnosti nastaje
praznina koju nisu mogli popuniti ni jedan pjesnik tog doba. Kako je proao period
hedonistikog odnosa prema ivotu i svijetu, pisci ponovo poinju da obrauju teme
koje su sebi nose ozbiljnost, filozofiju i crkvenu tematiku, pa nastaju uglavnom u
manjem broju lirska, a vie filozofsko-epska djela.
104
HRVATSKA KNJIEVNOST U 18. STOLJEU

Hrvatska je u 18. st. doivjela mnogo promjena u politikoj i drutvenoj
strukturi. Najvei dio je bio slobodan od turaka, ali su njenu slobodu ometali drugi:
irenje Mletake republike, jaanje habsburke monarhije, stvaranje Vojne krajine,
svojatanja Maara nekih krajeva i najzad, nadiranje Napoleonovo krajem 18. st.
Kulturne i politike prilike su bile odraz tih dogaaja. Kulturni rad nije imao planski ni
sistemski karakter, ve se odvijao stihijno,a osobit je bio problem nedostatak
jedinstvenog knjievnog jezika i pravopisa. To je pitanje nakon pokuaja Pavla
Vitezovia ponovo 100 godina skinuto sa dnevnog reda.
Dubrovnik je u to doba prekinuo svoju knjievnu tradiciju i to je poetak
naunog rada u knjievnosti kad rade razni naunici i vrijeme prevoenja kad se
prevodi sa mnogih jezika, osobito sa latinskog, grkog i francuskog.
Meu dubrovakim pjesnicima tog doba se izdvajaju Ignjat urevi i Ivan
Gunduli, to je vrijeme kad se radi na jeziku i pravopisu, kad se sakupljaju razna djela
iz narodne tradicije, kad nastaju razni zbornici narodnih pjesama. Vrijeme kad radi
Ruer Bokovi (1711-1787), zatim od poznatijih Marko Bruerovi, Rajmund Kuni i
drugi..
Zbog politike rastrganosti hrvatskih zemalja razvijala se hrvatska knjievnost i
u 18. st. u etiri dijela, sa etiri razliita narjeja, etiri pravopisa i brojnim drugim
problemima koje donosi razjedinjenost.

Zbog sve manje vanosti Jadranskog mora u svjetskom prometu gubi znaaj i
Dubrovnik, pa i kulturni primat koji je nekad imao. I u 18. st. u njemu jaa graanstvo.
Istina, knjievni ivot je bio i dalje intenzivan, izvode se drame, prevode Molijerove
komedije, pie poezija i proza, prevodi se sa latinskog i talijanskog jezika.
To je vrijeme kad veliki broj hrvatskih pisaca pie u stilu evropskog baroka.
Djela su pisana za obrazovane sojeve, a narod je njegovao usmeno stvaralatvo.
Ignjat urevi, pjesnik koji je pisao lirsku poeziju i tematikom se naslanja na
svog prethodnika Divu Bunia-Vuia religiozno-retorikim epom Uzdasi Magdalene
pokornice (1728) govori o ljubavi biblijske grijenice, a Suze Marunkove je tip
parodije to je zapoeo njegov prethodnik Stijepo urevi(ori) kominim epom
Dervi.
Djela pie za barok karakteristinim estercima s povremenim koritenjem
desteraca, te pukom intonacijom i s mnogo folklornih elemenata. Tako on u stvari
parodira barkonu poeziju.
urevi je tipini predstavnik narataja pisaca koji je doivljavao prijelaz iz
baroka u razdoblje racionalizma to potvruje i njegovo djelo: uz spomenute tekstove
sa svim obiljejima baroknog izraza, pisao je i stihove na latinskom, kao i biografije
poznatih Dubrovana.
I urevi je provodio burnu renesansnu mladost koja je dolazila do izraaja u
njegovoj ljubavnoj lirici, kojom se bavio u mladosti, a koja se skoro sva izgubila.
Popularnost je stekao pjesmom Dervi koja je prva parodija u knjievnosti na ovim
prostorima. Zaljubljeni dervi Dedo iskazuje na smijean nain - zapravo na nain
trubadurskih pjesnika, prenio je i u hrvatsku knjievnost. U pjesmi ima vedrog humora
koji je pojaan upotrebom turskih rijei kojima se slui zaljubljeni Dedo. urevi se
bavio, kao i njegovi savremenici i religioznom poezijom, kao i Gunduli i Buni i
preraivao psalme davidove u poeziju.
Nakon baroka Dubrovaka knjievnost, ekonomija, pa i sama Dubrovaka
Republika doivljavaju nagli knjievni, umjetniki, ekonomski i politiki pad, a na sve
105
strane Turci osvajaju veliki dio Evrope. To se odrazilo u svim segmentima ivota, pa i
na knjievnosti. U knjievnosti kieni barok zamjenjuje racionalizam ili
prosvjetiteljstvo, pravac koji u prvi plan stavlja razum kao pokreta svega to postoji na
svijetu. Poznat liriar u Dubrovniku tog doba je Ignjat urevi, a nakon njega piu i
drugi pjesnici uglavnom misaonu poeziju. To je vrijeme kad poetkom 19. stoljea,
1806. Francuzi dolaze u Dalmaciju. Piu se djela manje umjetnike vrijednosti na
latinskom jeziku te naunim radom pojedinaca meu kojima je nesumnjivo
najzapaenije ime Ruera Bokovia (1711-1787), pjesnika, matematiara i prije
svega filozofa. Bilo je to razdoblje sve manje beletristike produ-kcije, a sve veeg
interesovanja za nauku - u II pol. 18. st. u Dubrovniku se osnivaju tzv. akademije u
kojima su se okupljali naunici iznosei rezultate svojih naunih istraivanja.
Dalmacija je bila pod mletakom vlau do 1797,a kasnije,do 1805.pod
francuskom upravom, a od 1806. do i sv. Rata pod vlau Austrije, pa je knjievno
stvaralatvo bilo oskudno. Pisali su Filip Grabovac (1697-1749) i Andrija Kai
Mioi (1704-1769).
Kako su hrvatski krajevi jedno vrijeme bilo pod vlau razliitih zemalja i
knjievnost i kultura su bili razliiti. Knjievnost se njegovala na tokavskom,
kajkavskom i akavskom dijalektu.
Odjeci Francuske revolucije i Napoleonovo uspostavljanje ilirskih provincija
1809. godine od Dalmacije do Istre, zapadnog dijela Koruke, Kranjske, Hrvatske, pa
do desne obale Save i ua Une u neku ruku imalo je rezultat da su se narodi na ovim
prostorima poeli upoznavati i zbliavati. Poela se javljati i knjievnost u kojoj se
javljaju ideje ilirskog pokreta i ujedinjavanja svih naroda koji imaju zajedniki jezik,
porijeklo i kulturu. Meu tim narodima se pojaava interesovanje za narodno
stvaralatvo, kao i sve naglaenije nastojanje na tokavtini, kao temelju govora i
pisanja na ovim prostorima i zajednikom knjievnom jeziku. Sve su to bili poeci
buenja mlade graanske klase i isticanje onih ideja o narataju pisaca okupljenih
tridesetih godina 19. st. oko hrvatskog narodnog i knjievnog preporoda.
U vremenima velikih dogaaja i preloma u svim oblastima ivota, neki hrvatski
krajevi, kao to je Dubrovnik, su naoko, sauvali svoj unutranji mir i stabilnost, jer im
nije prijetila tako direktna opasnost od tuina kao drugim prostorima. Historiari
smatraju ak da je vrijeme od 16. do 17. stoljea oznaeno kao procvat u svim
oblicima ivota i rada u Dubrovniku. To je doba ekonomskog blagostanja, lagodnog
uivanja i nepomuene vedrine. Naravno, bogatstvo je imalo i svoje posljedice.
Luksuz, megalomaniju, raspusan ivot, odvajanje od vjere i crkve, kienje, laki moral i
dr. Takvo stanje je trajalo do velikog potresa 1667. godine koji je poruio veliki broj
zgrada i uzrokovao smrt velikog broja stanovnitva.
To je vrijeme u kom je Dubrovnik dao svoje najvee pisce, meu kojima je i
Ivan Gunduli,Junije Palmoti,Ivan Divo Buni,Stjepo Durevi, Ignjat ori, Antun
Kanili(1699-1777), pjesnik iz Poege, nastavio tamo gdje je stao Ignjat ori i
napisao veliki spjev Sveta Roalija, te filozofsko djelo Kamen pravi smutnje velike,
Marko Bruerovi, Filip Grabovac, Andrija Kai Mioi i drugi. Na irim prostorima
Hrvatske su u to doba su ivjeli i radili i drugi velikani hrvatske knjievnosti i kulture:
Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Juraj Kriani, Pavao Riter Vitezovi i drugi.






106

FILIP GRABOVAC (1697?-1747)




Dalmacija i Dubrovnik. Kao i Slavonija i Hrvatska, u 18. st. dali su veliki broj
pisaca koji su nastavili tradiciju svojih prethodnika. Pisali su lirske i epske pjesme,
prevodili sa stranih jezika, uzimali teme iz antike knjievnosti i kulture. Kako je
Dubrovnik gubio mo, tako je u njemu slabila i knjievnost. Osjeajui propadanje
rodnog grada pisci su o tome pisali. Njihovo djelo zavisi od njihovog porijekla, a tako
i idejna tendencija. Jedan dio pisaca koji potiu iz puka pisalo su o tekom ivotu puka i
uglavnom su htjeli na narod djelovati prosvjetiteljski. Meu takvim piscima su se
naroito istakli Filil Grabovac, Andrija Kai Mioi i Antun Matija Reljkovi.

Filip Grabovac pripada piscima 18. vijeka ija su rodoljubna raspoloenja, nova
i smjela, bila znak buduih vremena. Grabovev ivotopis bio je tema istraivanja, no
mnoge su pojedinosti ostale nepoznate. Tako i datum roenja.
Pretpostavlja se da je roen potkraj 1697. ili poetkom 1698. u Podosoju kraj Vrlike.
Prvu je pouku dobio od upnika u Vrlici, pa u franjevakim uilitima, najvjerojatnije
na Visovcu. Nakon to je ovladao hrvatskim pismom, to jest bosanicom, lat inskim i
talijanskim jezikom, te poloio ispit zrelosti, u Zaostrogu je stupio u franjevaki red.
Studirao je teologiju i filozofiju, najvjerojatnije u Italiji. Godine 1726. je zareen te
uskoro postaje vojni kapelan za hrvatske ete na mletakom podruju, sa sjeditem u
Veroni. Otuda je esto putovao tamo gdje su bile hrvatske posade i pomagao vojnicima
sunarodnjacima te samostanima u domovini.
Pisao je o zaostalosti seljaka, tranju hrvatskih obrazovanih ljudi za stranim
uzorima, naputanju domaih obiaja i sl. zato je napisao knjigu koja predstavlja zbirku
razliitih pounih i zabavnih tekstova, u stihu i prozi. U njima govori o
vjeri,obrazovanju,kulturi, moralu, ljubavi i sl. Stil mu iv. Opisuje ljude u tekim
ivotnim situacijama koje spaava vjera. Pisao je u narodnim osmercima mnoga djela
meu kojima se izdvaja rodoljubivo djelo Cvit razgovora naroda i jezika ilirikoga
oliti rvackoga(1747).
Grau za svoje ivotno djelo Cvit razgovora naroda i jezika ilirikoga aliti arvackoga,
kojim je otvorio put Kaiu, prikupljao je tijekom cijeloga kapelanskog ivota. Prvi dio
Cvita sadri preteito duhovne motive, a drugi svjetovne razgovore, izkazanja vikova,
vladanja kralja i kraljevstva, poetke epskih pjesama i nekoliko cjelovitih, te
prosvjetiteljske upute. Cvit je pisan u prozi, ali i osmerakim i deseterakim stihom po
uzoru na usmeno hrvatsko pjesnitvo. Grabovac je literarizirao svjetovne motive,
nastavio tokavizaciju, a narodni leksik obogatio je svojim tvorenicama.

Cvit razgovora... je u stvari razgovor starca i mladia. Sastavljen je od dva dijela: prvi
dio su moralno-pouni tekstovi u kojima se kroz pitanja i odgovore, propovijedi,
107
molitve i tubalice nude upute i savjeti o kranskom ivotu. U prvom dijelu se nalaze i
dvije versificirane pripovijesti: Od Pile (govori o djeaku Pili koji je bio odvojen od
roditelja, ali se nakon brojnih nevolja vratio kui roditeljima) i Od jednoga stranoga
dogaaja u kojoj se govori o motivima incesta, ubojstvu roditelja i djece i dr.
U drugom dijelu su tekstovi i stihovi svjetovne i vjerske tematike u kojima
se pripovijeda o svjetskoj i hrvatskoj crkvenoj povijesti; tu su i pjesme u kojima
se slavi i velia prolost Dalmacije, pjeva o bitkama s Turcima, gdje posebno
do izraaja dolazi Grabovevo rodoljublje. Posebno se izdvaja pjesma Slava
Dalmacije u kojoj govori o slavnoj prolosti, ali i kritiki progovara o sadanjem
tunom poloaju (i sudbini Rvata) njegove Dalmacije pod mletakom vlau.
Kada je Cvit tampan 1747. u Mlecima, Filip Grabovac je lien slube, uhapen
u Veroni i zatoen u tamnicu Sottoi piombi. Knjige su mu spaljivane u Zadru, Splitu i
Sinju. Sauvano je samo pet primjeraka.


Bruno Buli: Fra Filip Grabovac, zatoenik Mletake republike

Slava Dalmacije
(odlomak)
Dalmacijo, kruno svita,
Eto spava puno lita:
Mnogi vrsni bie ljudi,
Da te nitko ne probudi,
Ve Grabovac kasno doe,
Buditi te on sam poe.
Nut ustani malo gori
Ter ti sa mnom progovori.
Od koga si majka bila,
I kriposna tvoja dila,
to ji sada nije vie,
Nut mi reci, kud se die?
to si tako doli pala,
U zemlju se ukopala?
Kamo tvoja stara sila,
kakva jesi prije bila?
Nevirnici sad te gaze
to si bila sad ne paze.


108

U emu je Grabovev grijeh? Ponajprije u pjesmama Slava Dalmacije i Od
naravi, u kojima Dalmaciju izjednauje s Hrvatskom, ali to se hrvatski asnici
odnarouju, neuvijeno izraava hrvatsko domoljublje. Iznesena stajalita Filipa
Grabovca i suenje zbog njih, zapravo je jedna od prvih hrvatskih javnih pobuna protiv
Mletake Republike. U zatvoru se uzaludno nadao milosti. Umro je 13. februara 1749.,
a pokopan je u sveenikoj grobnici na otoiu Svetoga Duha kraj Venecije.


ANDRIJA KAI MIOI (1704-1760)

Pjesnik koji je sam po sebi zanimljiva linost, jer je fratar kao i Grabovac, i
to porijeklom "morlak", tj. dalmatinski seljak. Tipian pjesnik, kako historiari kau, na
narodnu, jer su mu sva djela pisana narodnim jezikom. Pisao o historiji svoga naroda i
pun sluha za narodnu poeziju napisao Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756) u
kome se kazuje o kraljevima slovinskim, kako ih pjesnik zove. Ova knjiga je kronika
u stilu opih kronika napisana u epskom desetercu.

Pisac je tako progovorio glasom koji je bio blizak i razumljiv upravo seljakim
masama, pa je uspjeh knjige bio izvanredno velik. Knjiga se brzo nala u hrvatskim,
bosanskim i srpskim krajevima, narod je itao i prenosio neke teme iz stoljea u
stoljee. Pisana po ugledu na zapadnoevropske uzore sluila je i za obrazovanje mladih.
U njoj je naglaena ideja o jednakosti ljudi, bez obzira na drutvene klase, ideja o
potrebi jedinstva jugoslavenskih naroda, o potrebi nacionalne i vjerske tolerancije.
Svoju popularnost je sauvala sve do dananjih dana.
Kai je bio i ostao najpopularniji puki pisac. Biljei narodne pjesme, pie i
sam u stihu junakog deseterca sa sredinjim likom albanskog kneza Skender-bega. U
duhu prosvjetiteljske misli i sa romantiarskim zanosom Kai uspjeno rekonstruie
prolost junih Slavena i tako je uspio oteti zaboravu znaajne linosti i dogaaje iz
slavenske historije, stvarne i legendarne linosti i dogaaje svoje prolosti i svoga
doba. Djelo je izraz iskrenih pjesnikovih rodoljubivih osjeanja koji su se razvijali na
osnovu feudalnog shvaanja drutvenih odnosa, kakve je upoznao u tradiciji narodne
poezije. Znaajno je da se ovim djelom Kai
pridruio svima onima koji su tokavtinu nastojali
prihvatiti kao jedinstveni knjievni jezik jo prije
Gajeve pojave. Koliko je djelo bilo popularno vidi se i
po tome to ga je Talijan Alberto Fortis, poznati
prevodilac nae Hasanaginice, preveo na talijanski i
tako ga predstavio van Hrvatske.

Historiari Kaia i kasnije Reljkovia sa
djelom Satir iliti divji ovik smatraju najznaajnijim
zaetnicima hrvatskog prosvjetiteljstva sa specifinim
obiljejem - prosvjetiteljskim idejama proizalim iz
pukog, a ne aristokratskog svjetonazora. Kai je
kao franjevac vrio razliite dunosti u Hrvatkoj i
Bosni. Upoznao zaostalost seljakih masa, njihov
teak ivot, njihovu tradiciju, osobito epsku pjesmu.
Pripadao pukim pjesnicima-prosvjetiteljima i
109
nastavio na mjestu gdje je stao Ignjat urevi. Bio franjevac vezan ivotom za
samostan u Zaostrogu, pisao na latinskom i hrvatskom jeziku.
Djelo Korabljica ((1760) gdje ve u naslovu aludira na Noemovu arku, a zatim
poznato djelo Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756). To je najpopularnija
hrvatska puka knjiga u kojoj ima i epskih i lirskih narodnih pjesama i u kojoj pjeva od
najstarijih dana starih Slavena do danas. U njoj defiluju slavni pojedinci iz slavnih
porodica, opisane su borbe s Turcima i drugi dogaaji iz historije Hrvatske.






Razgovor ugodni naroda slovinskoga
Bratu tiocu
[Iz predgovora prvom izdanju Razgovora.]
Po naravi je ovika svakoga svoj narod faliti, uzdizati i uzveliavati, i zato
vide se mnoge knjige na svitlost iznesene, u kojim se tiju kralji, duke, markei,
knezovi, gospoda, vitezovi, junaci i njiova junatva. Ma narod slovinski vazda je
bio, kako se vidi, u tomu malo pomljiv, jer se malo stvari tije i nahodi od stari
kralja, bana, gospode i dogaaja, koji su se dogaali u naim stranam. I da se
posve ne izgube od stari vitezova uspomene, Gosp. Bog dao je naemu narodu tako
pamet naravnu, da ono, to drugi narodi uzdre u knjigam, oni uzdre u pameti
pivajui na sobetim, dernecim i po svim mistim, kuda putuju, pisme svoji kralja,
bana, vitezova i vrsni junaka, koje premda nisu posve istinite, nita ne manje ima
svaka dobar temelj od istine. elei dakle ja, da siromasi teaci i obani naroda
slovinskoga, koji se naslauju u takizim pismam, mogu doi u poznanje, da njiove
pisme i davorije nisu brez temelja istinita, na slubu istih siromaha dajem na
svitlost ove knjiice skupljene, sloene i prinesene iz razliiti knjiga talijanski
u jezik slovinski, u kojim e se viditi kralji, bani, gospoda i vitezovi slovinski,
njiovi rati, junatva i sva dilovanja dobra i zla. Ma viruj mi, moj tioe potovani,
da kada razgleda ovi moji trudak, vidie nesrino i nemirno stanje, u komu
se nahoahu vai praukundidi u vrime slovinski vladaoca, i poznae estito,
mirno i rajsko stanje, u komu se nahodimo sada pod krilom naega Privedroga
Principa, za koga imamo u potribi nau krv proliti. Ako li ti pak ne budu ove
knjiice ugodne, a ti ini bolje. Na peru ti sria, i da si mi zdrav i veseo!

110
ANTUN KANILI( 1699-1777)

Kako se poetkom 17. stoljea u nekim krajevima na Balkanu poinje iriti
ideja slavenstva, i jaati uticaj tokavtine, sve vie pisaca je stvaralo svoja djela u tom
duhu. To je vrijeme prosvjetiteljstva i racionalizma, istraivanja narodne tradicije,
sakupljanja djela iz vlastitog naroda i pisanja po ugledu na anrove u narodnoj
knjievnosti. Prevladavali su osmerac i deseterac, a pisao veliki broj pisaca, mada nisu
uspjeli stii sjaj renesansne i barokne knjievnosti prethodnih stoljea.
Jedan od znaajnih pisaca tog doba je i Antun Kanili koji se tematski i
versifikacijom pridruuje onim dubrovakim pjesnicima (Buniu, ureviu) koji su
ve ranije koristili biblijski motiv ene pokajnice- Kanili je pokazao umjetniku
snagu u slikanju prirode. Poznato mu je djelo Kamen pravi smutnje velike, objavljeno
poslije njegove smrti, a znaajno je po tome jer je napisano tokavskim knjievnim
jezikom.
Pjesnik iz Poege, autor mnogih pjesama, uglavnom lirskih i epskih, meu
kojima se izdvaja Sveza Roalija (1780). U njoj obrauje istu temu kao i urevi u
Mandaljeno pokornici o djevojci koja bjei od raskoi i kienja u osamu da okaje svoje
grijehe predajui se pobonosti i savladavajui sve kunje. Kanili je neto dublje uao
u psihologiju svoje junakinje, ima dosta uspjelih umjetnikih mjesta i lijepih opisa
prirode. Stih poezije je dubrovaki dvanaesterac s dvostrukom rimom, djelo je nastalo u
isusovakoj sredini gdje je pjesnik ivio, to se moe potvrditi po mnogim detaljima.





111
SVETA ROXALIA - ostvarenje koje je pisano u obliku pisma to ga svetica
Roalija pie iz pustinje svojim roditeljima. U njemu, starim dvanaestercima,
pripovijeda svetica svoj grijeni svjetovni ivot, nagli preokret u dui i napokon
pokajniki ivot u pustinji. Spjev pati od digresije i preopirnosti, ali Kanili pokazuje
zavidan smisao za uoavanje pojedinosti i za lako pjesniko izraavanje.













































112
POSVJETITELJSTVO, PSEUDOKLASICIZAM I RACIONALIZAM.
POLITIKE I KULTURNE PRILIKE NA JUNOSLAVENSKIM
PROSTORIMA U XVIII V.

Epoha preporoda zavrila je velikim dogaajem koji je ostavio ogroman uticaj
na kasniji duhovni razvitak Evrope reformacijom. 17. vijek je obiljeen borbom koja
se vodila gotovo u svim evropskim dravama borbom katolike crkve sa
reformatorskim pokretom, sa tenjom evropskih drava da se oslobode vlasti Rima.
Ovoj tenji pridruio se i drugi proces: razvitak apsolutizma i istovremeno, tenja niih
klasa da uestvuju u dravnoj upravi. Otuda i borba izmeu vladara i viih klasa koje
ih podravaju s jedne strane, protiv niih stalea koji trae svoja ljudska i ekonomska
prava i slobode. To je uinilo da knjievnost ovoga vremena dobije dijelom teoloki
karakter, u kom se ogledaju sporovi izmeu katolicizma i reformacije i dijelom
umjetniki karakter u kom se ogledaju ukusi dvorskog plemstva,a ima i djela koja
kritikuju raspusan ivot tog plemstva. Krajem 17. st. u Francuskoj vlada Luj XIV koji
je predstavljao sjaj i trijumf apsolutizma, u Njemakoj vlada Fridrih Viljem koji je
stvorio monu Prusku, a Engleska se jo ranije izborila za svoje slobode, pa u njoj
nastaju prva djela svjetovnog karaktera. Najznaajniji predstavnik je Don Milton
(1608-1674) koji opisuje borbu engleskog naroda za slobodu ( poema Izgubljeni raj,
Samson, Povraeni raj i dr.) To je vrijeme kad se javljaju i filozofi Hobs (ovjek je
ovjeku vuk) i Don Lok (1632-1704) (Teorija saznanja)
U 17. st. u Francuskoj jo prije pojave racionalizma nastala je i brzo se rairila
knjievna struja koju je karakterisalo ugledanje na poznata klasina djela antike
kulture i umjetnosti. Zbog formalistikog ugledanja na klasinu umjetnost ta knjievna
struja nazvana je pseudolkasicizam.
Francuska je u doba apsolutistike vladavine Luja XIV (1643-1715)
doivljavala krupne potrese i pregrupisavanja u klasinoj strukturi svoga drutva. Luj
XIV je unitio feudalizam i svu vlast uzeo u svoje ruke a umanjio je i uticaj crkve.
Mo feudalaca je slabila, a sa njom i vlast njihovog ideolokog branioca crkve.
Ograniivi uticaj tih svojih najjaih suparnika, kralj je i buroaziju potinio pod svoju
vlast i tako je nastala vrijeme u kojoj je jedan ovjek itavu dravu poistovijetio sa
svojom linou (Drava to sam ja!). Ekonomski teret njegovih ratova snosila je
prvenstveno boroazija , dok se plemstvo traili neke privilegije od njega. Na
kraljevom dvoru se uvodi nevieno raskoan ivot i ceremonijal u kom su uestvovale
sve vie klase, a u centru je bila kraljeva linost. Stvara se naroiti tip odnosa i
ponaanja, ljudska linost se tipizira. Uticaj takvog ivota se brzo prenio u knjievnost
i kulturu, pa se javljaju dvorski teoretiari i pisci koji prije svega slave kraljevu linost
i mo, dok su posebne ustanove propisivale sadraje i nain stvaranja knjievnog djela.
Knjievnost tog vremena je nosila puno obiljeje takvog duha i zahtjeva.
Odreena ukusom dvora, ona se razvijala bez linog izraza i bez subjektivnih i
doivljenih osjeanja. Zato se i zove dvorska knjievnost iji teoretiar Boalo (1630-
1711) u djelu Pjesnika umjetnost postavlja zahtjeve kojih se pisci moraju pridravati.
Klasini umjetnici i pisci uzimani su za stalni i nedostian uzor. Boalo trai da
se svaka knjievna vrsta stvara po unaprijed odreenim shvatanjima traginog,
lijepog i uzvienog ideala herojskog. On pie da postoje jednom zauvijek dati zakoni
lijepoga i da tim zakonima svaki pisac mora da se potinjava. To je, razumije se, bilo
nenauno i nehistorijsko tumaenje ideolokih i estetskih principa koji su proglaavani
za vjene i nepromjenljive kategorije. Herojski podvizi postaju est motiv knjievnog
djela i kome je bilo mnogo vie verbalnog i racionalnog, nego linog i emotivnog.
113
Posebna panja se poklanja jeziku, stilu. Koji je prvenstveno morao biti jasan,
uzvien i neobino naglaen u izrazu.
Tako se stvara pseudoklasicistika knjievnost koja je u svemu bila potinjena
ukusu dvorskih krugova i u kojoj je dominirala uzviena i herojska rije. Gotovo
centralna pjesnikavrsta toga doba je bila ODA kojom su se jednoobrazno uzvienim
rjenikom, ali bez stvarnog osjeanja slavile pojedine visoke linosti sa dvora ili
krupni dogaaji. U tom stvaranju pseudoklasiara naroito se njegovala drama.
Linosti drama ematski i jednostrano, najee samo s jednom naglaenom
karakternom odlikom. Likovi su redovno bili nosioci pojedinih ljudskih strasti koje su
u njima stalno naglaavane i isticane. Tako su, umjesto likova sa sloenim
individualnim osobinama, stvarane tipizirane linosti koje su u simetrinom sklopu
drama uvijek predstavljale ematsko olienje neke ljudske strasti, mane ili vrline.
Nakon vladavine Luja XIV vii stalei ive i dalje raskalaeno , religija je
ismijavana, porodica nije postojala, brana vjernost i ljubav smatrane su niim
vrlinama. Glavno mjerilo vrijednosti ovjeka bilo je njegovo porijeklo. U to vrijeme se
izdvaja inteligencija koja se trudila da svojim djelima osvijetli dogaaje, trae veze,
vrijednosti i dokaze, pa se javlja u 18. st. filozofija koja predstavlja opti duh i naunu
misao tog doba. U centru panje naunika je da se afirmie razum kao osnovno mjerilo
ljudske vrijednosti, pa se ta tenja koja je nastala u Francuskoj i prihvaena ubrzo u
susjednim zemljama zove r a c i o n a l i z a m . Filozofi su buroaskog porijekla i te
ideje provode u svojim djelima. Poznati su Volter i Monteskije ( Duh zakona) i Didro
koje nazivaju teoretiarima prosveenog apsolutizma. U kojoj prevladava misao da je
vladar glavna upravna sila, da narod treba da upravlja vlau i sl. Ruso afirmie misao
da se ovjek raa slobodan,a itav ivot je u okovima. Naroito govori o potrebi
vaspitanja iji je cilj da se prije svega stvori ovjek, a tek onda strunjak za neku
oblast.
To je vrijeme kad se javlja i novi knjievni pravac koji historiari knjievnosti
nazivaju s e n t i m e n t a l i z a m . To je sloen i raznovrstan pokret u 17. st. koji se
razvija uporedo sa racionalizmom; postao je dijelom kao protest protiv suhoparnog
rasuivanja vijeka prosveenosti, a i dijelom kao reakcija na pseudoklasinu
pravilnost.
U Engleskoj i Francuskoj sentimentalizmu prethodi pseudoklasicizam.
Sentimentalna knjievnost uvodi male i beznaajne ljude u knjievnost, a psihologija je
centralni predmet pieve panje. Kod pseudoklasinih junaka prevladava razum ili
volja, a kod junaka buroaske knjievnosti osjeanje graeno na spokojnom, tihom i
mirnom ivotu. Uz osjeanje slikaju i dirljive izlive njenosti koji kasnije kod pisaca
prelaze u smijenu krajnost kao jedno od obiljehja buroaske knjievnosti.
Sa promjenom junaka mijenja se i oblik djela: omiljeni oblik sentimentalistikih
pisaca je dnevnik, pismo i sl. , jer takav oblik prua veu mogunost junacima za
izlivanje linih osjeanja i iskazivanje raspoloenja.
Grad i palaa su prestali da budu glavno mjesto radnje, pisci radnju prenose
najee u selo. Pjesnici novog pravca idealizuju patrijarhalni ivot i prirodu, djela su
im puna oduevljenih opisa prirode i izliva osjeanja koje ona budi u ovjeku. Oni
brane prava srca i osjeanja to je naroito naglaeno kod Rusoa , pa sa Rusoom
poinje i razoarenje u ideje vijeka prosveenosti i on je pravi praotac bolne
disharmonije izmeu uzvienih tenji ovjeka i njegove ogranienosti. Zato se smatra
da je on prethodnik svjetske tuge (Weltschmertz).



114
KNJIEVNO-PROSVJETITELJSKI RAD U 18. STOLJEU KOD
JUNOSLAVENSKIH NARODA

Nakon renesanse i baroka u vrijeme kada su stvarali Marin Dri i Ivan
Gunduli, knjievnost 18.vijeka predstavlja znaajan zaokret u promjeni knjievnih
oblika. Period velikih stvaralaca u umjetnosti i knjievnosti, smijenio je period velikih
naunih umova u oblasti prirodnih nauka, filozofije, historije i filologije. Nekadanje
poetske zanose i umjetnike pobune, smijenio je je trezveni i racionalni prostup ivotu.
Osnovni zahtjev knjievnog djela nije vie poetika i njegova umjetnika fikcija ve
njegova prosvjetiteljska, obrazovna funkcija.
Imaj odvanosti da se slui svojim razumom (Kant) postalo je geslo svih
uenih ljudi ovog vijeka. Naroito se propagira kolovanje omladine bez razlike na
stalee i spol i tampanje knjiga za narod na njemu razumljivom jeziku i pismu.
Da bi se to uinilo, bilo je potrebno sprovesti neke reforme, kao to je na poetku 18.
vijeka to uinio Petar Veliki, prvi prosvijeeni vladar i kao to e to sredinom vijeka
uiniti Marija Terezija i Josif II. Ovaj novi koncept se prvo javio u vidu filozofskog
razmiljanja u Engleskoj, a zatim Francuskoj, gdje su ga zagovarali najvei umovi tog
doba iji se utjecaj potom osjetio i u Njemakoj i Rusiji.
Prosvjetiteljske ideje prodrle su u ove krajeve s istoka i zapada, gdje su u
ondanjim slubama bili domai ljudi. Najjai izraz tih ideja bio je u Slavoniji i
Vojvodini, koje su bile pod Austrijom, tako da se tamo osjetile ideje i reforme
prosvjeenih vladara Marije Terezije i Josifa II. One su obuhvatale reformu monakog
ivota i kalendara, tj. ukidanje nekih manastira i velikog broja postova i vjerskih
praznika, izuzimanje srpskih osnovnih kola iz ruku crkve u Vojvodini, obavezno
kolovanje muke i enske djece, obezbjeenje uitelja, literature...
S toga je i razumljivo da Slavonac Matija Antun Reljkovi (1732-1798) kao
austrijski oficir, u svom djelu Satir iliti divji ovik, na vie mjesta slavi Mariju Tereziju
koja svakoj slavonskoj upi odreuje uitelja i pomae Slavoniji da izae iz zaostalosti.

alji dite neka knjigu ui,
I nedaj mu da se tokud mui
........
Jer sin mudar, on e znati stei
......
Neumitan raspe svekoliko
Da bi bilo jo dvaput toliko

S obzirom na specifine uslove unutar monarhije i sprovoenje reformi, meu Srbima u
Ugarskoj je prosvjetiteljski rad bio naroito izraen polovinom 18.vijeka.
Prvi i jasniji izraz prosvjetiteljskih ideja nalazimo kod Zaharija Orfelina (1726-1785)
pisca monografije o Petru Velikom, ije su kulturne reforme pozdravljali dubrovaki
pjesnici. Izmeu Orfelina kao prvog i Dositeja Obradovia kao najpotpunijeg izraza
prosvjetiteljskih ideja, itav je niz pisaca i kulturnih radnika.
Dositej Obradovi (1740-1811) je jedan svoj programski tekst Pismo
Haralampiju zapoeo odom prosvijeenom vladaru Josifu II, nazivajui njegovu epohu
zlatnim vijekom. itav njegov rad, imao je za cilj optu korist njegovom narodu.
Knjievnost prosvjetiteljstva historiari knjievnosti nazivaju onaj period kad umjesto
neograniene ekspanzije osjeanja, razum sve naglaenije postaje glavnim pokretaem
ovjekovih ivotnih manifestacija. U svim segmentima ljudskog ivota, od umjetnosti
do politike je prisutna potreba za irenjem egzaktnog znanja (taan, potpun, suglasan
115
sa istinom, vjeran) i taj pokret pod razliitim imenima: racionalizam, prosvjetiteljstvo
(u Austriji Jozefinizam)...
Prosvjetiteljske ideje povezane s didaktiko-odgojnim tendencijama su ubrzo
naile na plodno tlo i u nekim zemljana na Balkanu. 18. stoljee donosi ujedno sumrak
bogate tradicije dubrovake umjetnosti, osobito knjievnosti, jer se gase duhovna i
materijalna bogatstva Dubrovake Republike, a sa njim i stvaralatvo dugo dva stoljea.
Ostali krajevi su bili pod Turcima koji su razvijali drugi oblik knjievnosti i kulture.
Nakon njih za knjievno-prosvjetiteljski rad u 18. stoljeu su djela iz kulturnih i
prosvjetnih ciljeva pisali Antun Ivoevi, Vid Doen, Adam Tadija Blagojevi i
najobrazovaniji slavonski knjievnik Matija Petar Katani (1750-1825). On je izdao
niz naunih spisa na latinskom jeziku i autor je prve hrvatske metrike.


MATIJA ANTUN RELJKOVI(1732-1798)
Satir iliti divji ovik

Reljkovi je pjesnik racionalizma i prosvjetiteljstva i odlike tih knjievnih
epoha vide se u svim njegovim djelima. Naavi se u jeku sedmogodinjeg rata u
pruskom zarobljenitvu u Frankfurtu na Odri, doao je u dodir sa idejama
prosvjetiteljstva koje je literarno osmislio. Djelu je namijenio izrazito praktino
znaenje, jer je elio itatelje upozoriti na negativnost ekonomsko-drutvenog ivota
Slavonije i probuditi narod da vie voli i bori se za svoj zaviaj i svoju slobodu. Djelo
pie u duhu narodne pjesme uglavnom deseterakim stihom, ime ubrzo postaje
popularan u pukim slojevima, pa i u Slavoniji.
Pie o tome kako su u njegov kraj poslije Turaka doli feudalci iz tuine i
crkveni ljudi razliitih crkvenih redova koji su propagirali svoje ideje i interese ne
znajui se pribliiti narodu. Narod je trebalo podii iz zaostalosti, a niko nije bio
zainteresiran za to.
Reljkovi po zvanju oficir uestvovao je u sedmogodinjem ratu 1757 i bio
zarobljen u Frankfurtu, pa je upoznao ivot u Evropi. Jo u ropstvu izdao je Satira i
tampao u Drezdenu, a djelo je nailo na otpor kod konzervativaca.
Satir je vaan i sa kulturno-historijskog aspekta i daje snanu sliku jednog
prelaznog razdoblja i postaje narodni u najirem smislu rijei.

Satir iliti divji ovik

(Izbor iz djela)
Uprvom dilu piva u vere Slavoncem
a u drugom dilu Slavonac otpiva u vere Satiru
SATIR PIVA U VERE SLAVONCEM
KAZUJE LIPOTU LEAJA SLAVONIJE
Slavonija, zemljo plemenita,
vele ti si lipo uzorita,
nakiena zelenim gorama,
obaljana etirim vodama.
Na priliku zemaljskoga raja
rike teku sa etiri kraja:
Od istoka Dunaj voda pliva,
Od zapada studena Ilova,
Od ponoi Drava voda mie,
Kod Almaa u Dunav utie,
A od podne Sava voda tee
116
I u Dunaj o Biograd ee.
Po tebi se bijele gradovi
Kao na vodi sivi labudovi:
Brod, Gradiko, Osik i Varadin, -
to je pram njih jal Ni jali Vidin!
Jo varoe broji plemenite,
koji tebe sa svih strana kite:
Poega je i Virovitica,
Cernik, Pakrac i jo Pleternica;
i Valpovo, Kaptol, Kutijeva,
od starine abacija ova;
i Naice i joter Velika.
Brod i Koba i Novogradika;1
pak je Ilok, Osik i Vukovar,
i Vinkovci, arengrad, Djakovar,
Ruma, Irig, Zemun, Mitrovica,
i Slankamen dol nije Karlovca.
Manastire takojer imade,
evo sluaj, ako e da znade:
jednog ima i Virovitica,
lip manastir, to znaju i dica;


Pjesnik koji je u svako svoje djelo ugraivao prosvjetiteljske ideje i bio
najpotpuniji i najpopularniji pisac svoga doba. Roen u slavonskoj Posavini, sin
asnika i kao asnik se i sam borio u ratu protiv Turaka, jedno vrijeme bio zarobljen i
proveo u zatvoru u frankfurtu na Odri. Poznavao evropsku knjievnost i njihove uticaje
unosio u svoja djela u kojima se osjea uticaj brojnih mislilaca njegovog doba.
Prevodio sa francuskog, njemakog i latinskog, napisao molitvenik namijenjen
vojnicima, Novu slavonsku i nimaku gramatiku(1867.) s ortografijom, etimologijom,
sintaksom i malim rjenikom za najnuniju konverzaciju i druga djela.


KAJKAVSKA KNJIEVNOST XVIII VIJEKA

Kako je 18. vijek vijek racionalizma i prosvjetiteljstva, gase se svijetle tradicije
knjievnosti humanizma, renesanse i baroka koja je trajala dva stoljea i piu se
uglavnom djela filozofsko-didaktikom smjera. To je vrijeme kad neki dijelovi
Hrvatske, osobito sjeverna Hrvatska, prolazi kroz brojne promjene, jer na tim
prostorima vladaju prvo Mletaka Republika, kasnije Francuska, pa Austrija do I sv.
rata, pa je i knjievnost imala razliite tokove. Uz sve promjene, od otvorene
talijanizacije i germanizacije, te kasnije maarizacije, u nekim hrvatskim krajevima
narod je uspio sauvati autohtono kajkavsko narjeje koje se njeguje i danas. Uprkos
svim pritiscima razvija se knjievnost na kajkavskom jeziku koja se nastavlja na
tradicije iz 16. stoljea. Ova knjievnost je imala nekoliko znaajnih predstavnika, a
kao prava knjievnost ravnopravna sa knjievnostima u ostalim krajevima, pred-
stavila se tek djelom Tita Brezovakog i jo nekih pjesnika. Osim Tita Brezovakog u
18. i po. 19. stoljea jo djeluju kajkavski pisci: Adam Baltazar Kreli, Juraj
Maljevac i Katarina Patai. To je vrijeme kad se zagovara teza da su Hrvati autohtoni
na svome tlu jer su i stari iliri bili Hrvati.
U to vrijeme kao profesor teologije ivi Tito Brezovaki (1757-1805), svetenik,
poslije starjeina u crkvi sv. Marka u Zagrebu. Smatra se najznaajnijim
117
dopreporodnim pjesnikom na kajkavskom jeziku, poslije Marina Dria i
najistaknutijim hrvatskim komediografom.
Prvo njegovo scensko djelo o svetom Aleksiju (1786) plod je isusovakog
kazalita u Zagrebu, a najpoznatija je njegova komedija Matija grabancija
dijak(1804) koja mu je obezbijedila trajno mjesto u hrvatskoj knjievnosti.. Druga
njegova komedija Diogene(1823) govori o dvojici izgubljene brae koji trae jedan
drugoga i iznosi na scenu sliku tadanjeg Zagreba. Djela nastala iz karnevalske
dubrovake tradicije i po ugledu na razvijene evropske knjievnosti.

TIT BREZOVAKI(1757-1805)

Tit Brezovaki je kajkavsku knjievnost podigao na visok umjetniki nivo i
omoguio joj da stane rame uz rame sa tokavskom knjievnou koja je u to doba
njegovana u Hrvatskoj. Bio je talentiran komediograf i najkompetentniji kajkavski
pisac starije hrvatske knjievnosti. Njegovo kazalino djelo prvo je koje je prikazano u
Zagrebu i to Matija grabancija dijak.
Kazalinim radom je nastavio tradiciju kajkavske dramske knjievnosti i
njegovi tekstovi su jedini izvorni tekstovi u kajkavskoj dramskoj knjievnosti i kulturi
do kraja 19. stoljea.
Poznate su mu drame Sveti Aleksej, Matija Grabancija dijak, Diogene. Pisao
uglavnom komedije koje su drutveno angairane i kritikuje sve drutvene slojeve i
obraunava se sa feudalnim nainom ivota.U prvoj drami obrauje poznatu legendu o
svecu koji mnogo godina ivi kao prosjak kod svojih, a oni ga ne prepoznaju. Druge su
dvije pisane u stilu tadanjih prosvjetiteljskih ideja i sastavljene su od niza
nepovezanih slika ija je zajednika ideja ideja slavenstva. Te slike spaja samo glavno
lice koje se ne pojavljuje u svim slikama i koje je dato samo u naslovu. Grabancija je
po narodnoj tradiciji ak koji je svrio i trinaestu kolu, pa zna i arolije. Diogene je
sluga koji u isto vrijeme slui dva gospodara, u ovom sluaju dva brata koji se ne
poznaju. .
Djela su napisana s tendencijom da djeluju prosvjetno, da se njima suzbije
praznovjerje, sebinost, pijanstvo i drugi ljudski poroci. Brezovaki je pokazao
sposobnost da stvara zanimljiva i iva lica kao predstavnike pojedinih klasa: tu su
plemii, inovnici, obrtnici, aci i sl. On je bio jedan od prvih hrvatskih pisaca koji je
na svoj nain upozorio na dotrajalost feudalizma, na novo vrijeme koje dolazi i
apsurdnost stalekih povlastica. Zbog svojih ideja njegove su se drame odrale na
pozornici do dananjih dana.
Matija grabancija dijak je komedija u kojoj je Brezovaki prikazao stvarnost
svoga doba. Najvei broj likova su nepoteni ljudi i negativni likovi i to Matija, dva
epizodna seljaka i priglupi konobar Hanzla. Oni su na granici moralne pokvarenosti
koji pokazuju potrebu za bogaenjem bez skrupula, pa ih je pisac klasificirao kao
varalice.
Vuksan je krznar koji je u mladosti imao duge prste, pa je zbog krae esto bio
iban. Tu su likovi Smolko, Jugovi, Pisarovi, Lazo i Gajo, te niz drugih od kojih
svaki na svoj nain pokuavju da se izbore za vlastitu egzistenciju.


118
SRPSKA KNJIEVNOST U DOBA PROSVJETITELJSTVA

Srpska knjievnost poto su Turci prekinuli njen razvitak poela se ponovo
razvijati u 18. stoljeu i to razliito i u drugim prilikama, nego to se razvijala u
srednjem vijeku. Kao to nam je poznato, srednjovjekovna srpska knjievnost se
razvijala u manastirima, a noviju srpsku knjievnost stvarale su izbjeglice pred Turcima
koji su ivjeli u Maarskoj.
Veze izmeu stare i nove srpske knjievnosti predstavljaju kalueri iz manastira
Rae na Drini koji potie iz 13. st. U njemu su se prepisivali stari rukopisi, a
bjeanjem pred Turcima pod vodstvom Arsenija ARNOJEVIA, pobjegli su u nove
krajeve i ti kalueri i nastavili rad u Sent-Andreji kod Pete. Sebi su davali imena po
manastirima, pa su iz tog doba poznata dva pisac: Jerotej RAANIN i Kiprijan
RAANIN.
Kako je Austrija na sve naine pokuavala da Srbe prevede u katolicizam, pa su
oni traili zatitu od jae crkvene zajednice i obratili su se ruskoj crkvi koja ih je uzela
u zatitu. Mladi srpski bogoslovi su se kolovali u Rusiji, pa su tako jaali veze sa
Rusima koje traju do danas. Koristili su jezik koji nije bio ni staroslovenski ni srpski, ni
stari ni novi, ve mjeavine svega toga i zvao se ruskoslavenski koji je postao jezik
srpske crkve i obrazovanih ljudi. Tako se crkva i inteligancija udaljavala od naroda, a
crkva je podsticala praznovjerje da bi ostvarila to vei uticaj na narod. Svaki pokuaj
da se u srpski narod unese neto svjetovno proglaavan je od crkve heretikim inom i
napadom na vjeru i crkvu.
Najvaniji predstavnik slavenosrpske knjievnosti u 18. st. je Jovan Raji
(1726-1801). Prema tadanjim shvaanjima bio je veoma uen ovjek, ruski ak i u
prvom redu bogoslovski pisac. Pored crkvenih i bogoslovskih knjiga pisao je pobone
i prigodne pjesme, preradio jednu dramu i napisao veliku Veliku istoriju slavenskih
naroda, Bugara, Hrvata i Srba koja je bila dobar temelj kasnijim historijskim
istraivanjima prolosti ovih naroda. To je prva historija naroda na ovim prostorima.
Mada njegov rad nije napisan kritiki, Raji je skupio u svojoj knjizi vrlo mnogo
historijske grae koju su kasniji pisci historije mogli korisno upotrijebiti. Sva ta
knjievna djelatnost se odvijala izvan Srbije. Knjievni i kulturni centri srpskog naroda
su bili prvo Be, kasnije Novi Sad, a tek u II pol. 19. st. prenosi se knjievni i kulturni
rad iz Novog Sada u Beograd. Matica srpska je osnovana 1826. u Budimu i prenosi
1864. u Novi Sad gdje se nalazi i danas.
U srpskoj se knjievnosti javilo u 18. st. vie pisaca meu kojima se izdvajaju
ore Brankovi, Vasilije Petrovi, Jovan Raji, Aleksije Vezili, i dr.
Najpoznatiji pisac svjetovnjak koji je pisao oko polovine 18. st. je Zaharije
Ofelin (1726-1785), a neto kasnije i Dositej Obradovi.

119
PROSVJETITELJSKI RAD DOSITEJA OBRADOVIA (1742-1811)
ivot i prikljuenija

Dositej Obradovi, po roenju Dimitrije je bio dijete iz zanatlijske porodice iz
akova, srpsko-rumunskog sela u Banatu. Rano ostao bez oca i trebao postati zanatlija,
pa je uio zanat u Temivaru. Puno itao, naroito hagiografije o ivotima svetaca i pod
uticajem te literature bjei u manastir Hopovo u Srijemu u elji da se zakalueri i
postane svetac. Meutim, shvatio je da kalueri ive sasvim drugaije nego to pie u
knjigama, pa je krenuo na duga i beskonana putovanja ivei najvie kao privatni
uitelj. Bio je u Hrvatskoj, Dalmaciji, Austriji, Maloj Aziji, Albaniji, Grkoj i drugim
mjestima. Upoznao ivot tih naroda, njihovu knjievnost i kulturu, a poznavao je i
evropsku knjievnost svoga doba. Zahvaljujui irokom poznavanju ivota i svijeta
napisao je veliki broj djela meu kojima se izdvajaju ivot i prikljuenija (1783),
Sovjeti zdravog razuma (1784), Zbirka raznih pouka, Basne i dr korisne i poune
knjige za svoj narod.
U djelima esto nije bio originalan pisac, nego se ugledao na svoje prethodnike.
Sebi je stavio osnovni zadatak da podigne kulturu svoga naroda, da ga obrazuje i
pripremi za ivot. Kritikovao je manastire i neuke kaluere koji negativno utiu na
narod, hvalio je austrijskog cara Josipa II koji je ukinuo veliki broj manastira.
Dositejev rad naiao je na otpor srpske pravoslavne crkve, ali ga je podravalo
graanstvo eljno nauke i znanja.
Njegov uspjeh za kulturu srpskog naroda je ogroman. Posljednje godine u
vrijeme i srpskog ustanka proivio u Beogradu na visokim poloajima gdje je i umro.
Po pogledima je bio kozmopolit i snano je djelovao na razvitak srpskog naroda.
Radio na povezivanju Srba iz svih krajeva, na njihovom knjievnom i kulturnom
obrazovanju.
Znaajno mu je djelo Basne u kom govori o problemima svoga doba na
alegorian nain. ivot i prikljuenija je autobiografsko djelo u kom je pisac opisao
svoj ivot i doivljaje.
Djela mu odlikuje snaan optimizam, vjerovao je da su ljudi svuda dobri samo
im treba pruiti priliku da to pokau. Dositej je stvorio svoj stil. Kao to je i sam bio
mek, blag i srdaan, takav je i njegov izraz. U djelu vlada mirnoa duha, snaga izraza i
bogatstvo narodnog govora.
Dositej je mnogo putovao, upoznao razne zemlje i narode, njihovu kulturu i
historiju. Proao dug put od srednjovjekovnog kaluera do modernog uitelja, od
pjesnika i udotvorca do racionalistikog filozofa. Nekadanji monah oslobaa se
kaluerskih zabluda i postaje strastveni putnik uvijek neumorno i neprekidno radei na
svom obrazovanju. Patio je to je njegov narod ivio u patnjama i neznanju koje je
podravala srpska crkva i elio mu je pomoi. To je vrijeme kad je procvijeena
Evropa vodila otru borbu protiv crkvenog feudalizma i spremala odluan rat protiv
modernih robovlasnika svih vrsta.. Dositej je bio spreman da ue u ovu borbu za
prosvjetu, civilizaciju i slobodu, ali na svom rodnom tlu. Objavljuje Pismo
Haralampiju i poziva itaoce na pretplatu Sovjeta zdravog razuma. Meutim, prije njih
objavljuje ivot i prikljuenije i to je bila prva srpska knjiga namijenjena narodu,
kojom zapoinje srpska knjievnost i srpsko prosvjetiteljstvo.
Svojim djelima sam kae da je htio pokazati beskorisnost manastirskog ivota,
znaaj i potrebu obrazovanja, a sve je to pokazao na vlastitom primjeru. Govori o
potrebi pisanja narodnim jezikom i njegova djela oznaavaju prekid sa srpsko-rusko-
crkvenoslavenskim jezikom. To nije onaj kasniji vukovski jezik, ali je putokaz kuda
treba ii to je pomoglo i onima koji su doli poslije njega.
120



Dositej je iznad svega volio ovjeka i elio da doprinese njegovoj srei. Ali,
nikad ne govori o odreenom ovjeku, ve uvijek o ovjeku uopte kom se obraa. Isto
tako, kad govori o patnji naroda, nikad ne misli konkretno na Srbe, ve na sve narode.
Tako Dositej pokazuje svoj pravi humanizam i rodoljublje, a kad govori o razumu, on
ga uzima u njegovom praktinom, a ne metafizikom smislu. On kao moralista
izjednaava dobro s korisnim i uopte istie korisnost kao opte i najpovezanije
mjerilo. Korisno je za njega samo ono to je narodu korisno. Smatra da ovjek mora
postati umniji i slobodniji i tako stvarati uslov za evoj ekonomski razvoj i razvoj svoje
kulture.
Svoj humanizam Dositej konkretizuje borbom za slobodu i kulturu svoga
naroda, a svoje rodoljublje ukorjenjuje u ovjekoljublju i to onom prosvjetiteljskom
ovjekoljublju. Uz sve to, njegovo djelo ne gubi narodni karaktet i obiljeja.

MAGARAC I EZOP

Magarac opazi Ezopa gde hoda po polju, posmatra ta ivotinje
ine i otuda sastavlja svoje basne i daje ih ljudma za pouku.
Pristupi i ree mu:"ujes li, Ezope! Ti esto mene u tvojim
basnama spominje. Barem napii da sam i ja kadgod to pametno
rekao i uinio!" Na to mu Ezop, smejui se, odgovori: "Onda bih
ja bio magarac, a ne ti!"

121
Pouka - jedan francuski kralj, prolazei pokraj kujne, vidi
tu mome gdje okree raanj i pjeva. Zapita ga zato je tako
veseo. "Zar ne bih bio veseo kad mi je dobro kao i kralju?"
odgovori mladi, ne znajui s kim govori. "Kako to?" zapita
opet kralj. "Eto kako, pridoda mali. Na kralj ima to njemu
potrebuje, a ja imam to meni"...


122
NOVIJA MAKEDONSKA KNJIEVNOST ( Makedonija u I polovini 19. st.)
DOBA PROSVJETITELJSTVA

Nova makedonska knjievnost poela se u svom konanom obliku kakva
postoji i danas formirati u 19. st. To je vrijeme prodora kapitalistikih odnosa u
specifian feudalni osmanlijski sistem kojem je pripadala. Zbog nepovoljnih uslova za
kulturu makedonska knjievnost se moe pratiti tek od 19. st. kad se javljaju prve
tampane knjige na makedonskom jeziku.
Nekoliko znaajnih historijskih dogaaja u i pol. 19.st. karakterie ivot u
Makedoniji koja je u to vrijeme pod turskom vlau: ustanci srpskog i grkog naroda
protiv Turaka, osamostaljivanje seljaka, jaanje graanstva, raspadanje makedonskog
sela i bijeg u grad. Jaa zanatstvo i mlada makedonska buroazija, bogate se trgovci i
grade luksuzne kue i proda-vnice, a postavlja se pitanje makedonskog jezika,
knjievnosti i kulture.
U II pol. 19.st. Turci daju narodu vjerska i nacionalna prava, povlae se iz
drugih krajeva i ostaju u Makedoniji, a u Makedoniju dolazi veliki dio muslimana
koji se povlae pred dolaskom austrougarske vlasti u Bosnu. To je vrijeme kad traje
pravi politiki, vjerski i kolski rat izmeu Bugarske i Grke oko Makedonije jer su je
i jedni i drugi svojatali ne obazirui se na identitet i osjeanja makedonskog naroda.
Makedonski intelektualci se proganjaju i zatvaraju i to traje sve do stvaranja politike
organizacije VMRO koja je u svom revolucionarnom programu imala oslobaanje
svoga naroda ispod tuinske vlasti.
Sve je to uticalo na makedonsku knjievnost u 19. st. o emu su pisali Blae
Koneski, Georgi Stalev i Gane Todorovski. Poetak nastanka makedonske knjievnosti
vezan je za jezik i pismo i makedonsko pitanje koje su intelektualci pokuavali da
rijee prije pisanja knjiga. U temelju tog pisma i jezika je narodni jezik o kom je pisao
Krste Misirkov u knjizi O makedonskim pitanjima. Neki smatraju da poetak
makedonske knjievnosti oznaava pojava drame Vojdana Pop Georgijeva
ernodrinskog Makedonska krvava svadba koja je izvedena 1900. godine.
Makedonska knjievnost s poetka 19. st. ima specifinu periodizaciju koja se
razlikuje od poetaka knjievnosti kod drugih junoslavenskih naroda. U toj
periodizaciji se izdvajaju dva razdoblja:

1. prosvjetiteljstvo (I pol. 19.st.) i
2. romantizam i poetak realizma (II pol. 19.st.)

U razdoblju prosvjetiteljstva, izmeu 1794. i 1845. djeluju najveim dijelom vjerski
pisci sa crkvenim temama. Otvaraju se tamparije i tampaju prve knjige. Meu prvim
prosvjetiteljima je pop Stefan iz Ohrida autor makedonskog prevoda nekih djela, te
vjerski pisci Joakim Krovski i Kiril Pejinovi. Oni piu prve knjige na
makedonskom narodnom jeziku i takav knjievni i kulturni rad traje do dananjih dana.
Vanu ulogu u doba makedonskom prosvjetiteljstva imaju makedonski tampari
Teodosije Sinaitski, Kirijak Drilovi i ostali.
U II pol. 19.st. javlja se interes za makedonski folklor, zatim se obraa vie panje na
kolstvo, a posebno na udbenike i jezik tih udbenika koji je bio narodni. U tom
razdoblju se njeguje poezije i drama, a piu i hroniari. To je vrijeme nacionalnog
osvjeivanja Makedonaca u kom su djelovali makedonski pisci i sakupljai, a i
sakupljai iz drugih krajeva su se interesovali za makedonsku batinu (Vraz i
Karadi).
123
Elementi preporoda i predromantizma pokazali su se kao prethodnica knjievnom
razdoblju koje bismo mogli nazvati od romantizma do realizma. II pol. XIX st. u znaku
je tih stilskih tendencija koje e nastojati izraziti nacionalni knjievni identitet unato
svim zabludama i lutanjima.
Posebno mjesto i znaenje zauzima pojava graanskih umjesto crkvenih kola, te
djela svjetovnog karaktera. Najpoznatiji pisci javili su se u II pol. 19. st. koji se,
zajedno sa piscima udbenika, smatraju utemeljiteljima mekedonske pisane rijei. Oni
koriste jezik svoga naroda kao to to rade i drugi balkanski narodi. Meu njima se
izdvajaju Jovan Hadi Knstantinov Dinot, Rajko inzifov, Grigor Prliev, Marko
Cepenkov, Krste Misirkov i dr.
Posljednju skupinu makedonskih knjievnika prolog stoljea predstavljaju pisci
koje historiari knjievnosti nazivaju reformatorima-revolucionarima i kritiarima.
Znaajan dio knjievne produkcije tog doba su krinike, autobiografije, ljetopisi,
sjeanja i sl.
Prvi pisci na makedonskom jeziku koristili su narodni govor iz okoline Ohrida,
neku vrstu ohridskog dijalekta. Iz tog perioda je poznata knjiga Daniilija Mihaila
Adami Hadija Rjenik etiri jezika u kojoj autor na narodnom jeziku pie o ivotu
naroda Balkana pod turskom vlau. Sa dananjeg aspekta to je djelo znaajno jer
govori o jednom vremenu i dogaajima u tom vremenu.
Kasnije se javljaju kronike i ljetopisi, a prvi kroniar je Nikola Pop Stefanov (1770-
1843) autor Ohridskog ljetopisa. Pisan grkim jezikom koji je koristio veliki broj
makedonskih intelektualaca,a kasnije preveden na ohridski govor. Drugi koji se
povezuje s makedonskom kronikom je urin Kokale (1775-1824) sa djelom Kazna
koju sam propatio otkad sam se rodio, te ori Jankovi, Daniel Smirenij i drugi.
Prve dvije decenije 19.st. su u znaku dvojice knjievnika za koje se smatra da
su prvi makedonski prosvjetiteljski pisci, odnosno prvi narodni uitelji.



JOAKIM KROVSKI (1750-1820)

Napisao vie djela nego to postoji podataka iz njegovog ivota.
Zavrio je kolovanje u manastirima i pisao djela na narodnom jeziku. Bio crkveni
propovjednik i uitelj po makedonskim gradovima. Mada je sljedbenik crkvene
tradicije poinje vie panje obraati narodnoj tradiciji i jeziku nego njegovi
prethodnici . Mijea narodni i crkvenoslovenski jezik koji je bio u Makedoniji u
upotrebi skoro do 20. st. Djela je tampao u maarskom gradu Budimu uz pomo
makedonskih trgovaca koji su shvatili znaaj obrazovanja i kulture vlastitog naroda.
DjelaPropovijed o svetoj ispovijedi svih krana, Pria o stranom i drugom dolasku
Kristovu i dr.


124











125
KIRIL PEJINOVI TETOEC (1771-1845)

Sredinja knjievna linost u Makedoniji svoga doba. On je ivio i radio u
nekoliko samostana kao to je poznati manastir Hilendar, Markov i samostan u blizini
Skoplja. Cijeli je ivot proveo u pisanju o ivotu i stvarima koje su se dogodile u to
vrijeme. Nekoliko godina prije svoje smrti, napisao je epitaf na svoj nadgrobni
spomenik, i ne slutei da e ovaj epitaf biti prva pjesma napisana na makedonskom
jeziku. Umro je 1845, a grob mu se nalazi u dvoritu samostana Lesok . U istom
samostanu u jednoj od prostorija nalazi se i muzej Kiril Pejinovi. Bio je dobar
poznavalac crkvene organizacije i crkvene knjievnosti. Ureivao je manastirske
biblioteke, sakupljao i inicirao prepisivanje starih djela, a i sam pisao knjige. Poto je
doao u sokob sa grkom crkvom, povlai se u svoje mjesto gdje se bavi knjievnim i
vjerskim radom. U djelima obrauje dogaaje iz svijeta u kom ivi i na kraju daje
pouke na temelju bogatog ivotnog iskustva. Poznata su mu djela Ogledalo,
objavljena u Budimu Knjiga nazvana utjeha grijenima, Pouka o braku, itije kneza
Lazara i dr.

EPI TAF

Tearce je mjesto gdje je roen
Preista i Hilandar, gdje je postao sveenik
Lesok je mjesto gdje je on obrazovan
Prema ovom steku gdje lei
Od njegove odsutnosti
do Kristovog drugog dolaska
On je molio za vas, njegova ljubljena brao
Ako elite proitati sve ovo
Recite: Bog spasi njegovu duu,
Ve u grobu mu je pojeo po grije
Ovdje lei Kirilovo tijelo
U ovom samostanu u selu Lesok
Neka Bog blagoslovi posao.

Joakim Krovski, svoja je djela pisao na dijalektu sjeveroistone Makedonije
(Kratovo-Kriva Palanka), dok je Pejinovi pisao na tetovskom dijalektu, no obojica su
svoj jezik nazivali bugarski. Ipak, poto su pisali na narodnom makedonskom
dijalektu, smatraju se prvim nacionalnim piscima.

Teodozije Sinaja ( - 1843) je bio bugarski sveenik, pisac i
tampar. On je osnovao prvu makedonsku tampariju u Tesaloniki (Solun). Teodosije je
roen zadnjim decenijama 18.v. , u gradu Dojran (jugoistok Makedonije) Njegovo
rodno ime je Teohar. kolovao se u Istanbulu te se nakon toga vraa u Dojran, gdje je
kasnije zareen za sveenika i gdje je dobio monako ime Teodosiues. 1838 godine
osnovao je prvu makedonsku tampariju. Prva knjiga, koja je tampana je bila
"Primarna studija kroz slavenske-bugarski i grki Ortodox jutarnjim molitvama" i
idovski obred i sve tete, oni 'ispunjavanja "- satira.
Godine 1839 Teodosijeva tamparija je izgorjela, ali je ubrzo obnovljena uz
finansijsku pomo Kirila Pejinovia, ija je knjiga "Utjehe od grenika tampana
1840 .Idue godine, Teodosije tampa knjigu pod nazivom "Knjiga za studiranje na tri
jezika bugarskom, grkom i turskom.
Godine 1843 poar je unitio tampariju po drugi put .Teodosije se vratio u rodni
grad, gdje je uskoro poginuo u nesretnom sluaju (sruio se krov).
126
PROSVJETITELJSKA KNJIEVNOST U HRVATSKOJ

Prosvjetiteljstvo je filozofski i knjievni pokret u Evropi nastao u Francuskoj.
Njegov objektivni smisao i znaaj sastojao se u pripremi uslova da se narod obrazuje.
Pisci se pribliavaju narodu, koriste narodnu tradiciju i njene motive u svojim djelima.
ovjek ima pravo na kritino miljenje o religiji, politici i sl. Razum je proglaen za
vrhovnog sudiju Najvee djelo francuskih prosvjetitelja je uvena Enciklopedija, a
glavni akteri su bili Don Lok u Engleskoj, Volter, Ruso, Didro u Francuskoj, Kant i
Lesing u Njemakoj i ernievski u Rusiji.
Snaan val novih ideja to su u II pol. 18. st. pokrenule razvijenu Evropu i
dovele graanstvo kao novu silu na intelektualnu scenu zahvatio je i Hrvatsku isprva
tek postupno i posredno. Svoja djela piu franjevci koji su jo bili pod turskom vlau.
Prvo na njih utie francusko prosvjetiteljstvo, kasnije austrougarska knjievnost i
kultura gdje je bilo slubena kulturna politika. Pisci piu djela u kojima se osjea
predromantizam sa sentimenta-lizmom i klasicizmom i cilj je prosvjeivanje
graanstva.
Sedamnaesti vijek je svrio sa karlovakim mirom (1699) kojim je veliki dio
stare hrvatske zemlje izmeu Save i Drave osloboen od Turaka, pa je podruje
banske hrvatske znatno poveano, a to e se uskoro osjetiti i u knjievnosti. Ipak,
Hrvatska je i dalje bila rascjepkana mada je veliki dio naroda ivio u istoj dravi.
Dubrovnik je izgubio svoje nekadanje znaenje, a sjeverna hrvatska postaje nova
matica hrvatskih zemalja To je vrijeme koje se u Evropi zove apsolutizam, kad su
Habsburgovci htjeli to vie zemalja zauzeti kao svoje posjede. Stanje je oteavalo
plemstvo koje je koristilo strane jezike i obiaje. Apsolutizam je imao dva lica: gradili
su puteve i pruge i jaali srednji stale, a sa druge strane, bio je opasnost od
centralizacije koja se provodila. Iz duha prosvjetiteljstva nastale su graanske
revolucije, pojavljuju se leci, knjige i novine,a ugarsko i hrvatsko plemstvo branei
svoja prava branilo je i svoju zemlju. Hrvatska je uprkos napretku u Evropi ostala i
dalje uglavnom agrarna zemlja.
Dok je 17. st. bilo u knjievnosti nastavak estaestog, do promjena dolazi
polovinom 18. st. to je u vezi sa optim duhovnim ivotom u Evropi. Razvijaju se
zapadnoevropske zemlje, stiu kolonijalne posjede i podiu graanski stale, a uporedo
sa tim razvija se knjievnost i filozofija na temeljima renesanse. To je vrijeme
vjerovanja u racionalnu objanjivost svijeta i svemo prosvijeenosti, doba kritike
tradicionalnih ustanova. Nosioci ideja su prosvijeeni vladari meu kojima se
izdvajaju Fridrih II, Marija Terezija, Josip II i Katarina II. Razvija se dravno
kolstvo,a u Zagrebu se osniva nova kraljevska akademija koja propagira slobodu
znanosti. Imala je u poetku tri fakulteta, filozofski, pravni i bogoslovski.
127
PROSVJETITELJSTVO U SLOVENIJI

Prosvjetiteljski pokret u Sloveniji se javio u vrijeme kad je ova zemlja bila etniki
teritorij podijeljen na tri drave: Rimskom carstvu, Ugarskoj i Mletakoj Republici.
Brojne reforme i dogaaji u svijetu nali su odjeka i u ovoj zemlji,a najznaajniji su
oslobaanje seljaka, ravnopravnost pred zakonom i ukidanje stalekih privilegija. U
19. st. u duhu Napoleonovog koncepta Evrope formira se u tim krajevima Ilirska
provincija kojij pripada i dio Slovenije. Dolazi i do promjena unutar crkve, pa i u
knjievnosti i kulturi toga doba.
Duhovni prevrat koji je krajem 18. st. zahvatio podruje o kome je rije,
oznaio je kraj stoljea obiljeenog vezanou i organskom cjelovitou i najavio
poetak individualnog razdoblja. Ideja totalnog se proirila i na ideju iracionalnog, a
sve je to odredilo dinamiku knjievnih i kulturnih zbivanja. Karakteristika je tih
zbivanja oscijacija izmeu klasi-cizma i predromantizma, oivljavanje nekih segmenata
baroka i katolika restauracija. U vrijeme francuske uprave jaaju svjetovne kole i
javljaju se prva svjetovna djela. U prvom planu je tenja da se govori maternjim
jezikom (Valentin Vodnik). Ideju narodnog jezika nije mogla eliminisati ni austrijska
vlast koja je kasnije dola, a ve 1811. godine je formirana katedra slovenskog jezika.
Nastavnici su bili istaknuti slovenaki inlektualci i pisci. Orijentacija tih ljudi je bila je
pristupana samo uem krugu ljudi, jer su djela pisali na njemakom ili latinskom
jeziku, ali se stvari brzo mijenjaju osobito radom poznatog prosvjetitelja Marka
Pohlina.
Marko Pohlin je naglaavao ideju o potrebu koritenja i afirmacije materinskog
jezika. Da bi pomogao u standardizaciji slovenakog jezika tampao je 1768 Kranjsku
gramatiku. Posebnu panju je posveivao obrazovanju seljaka i tampao nekoliko
udbenika koji e im pomoi da se lake i bre obrazuju.
Sve su to bili uslovi da se pone javljati svjetovna knjievnost u Sloveniji i
poinju obraivati teme koje vie nisu crkvenog karaktera. Prosvjetiteljstvo je
znaajno po tome to je pomagalo nacionalnu individualizaciju i pomoglo u jaanju
drutvenog i kulturnog ivota u sredinama u kojima se razvijalo. Tako je u Sloveniji
nastala svjetovna knjievnost kojom je osvijeteni dio naroda uestvovao u duhovnom
ivotu svoje sredine. Knjievna produkcija je u skladu s tim kontekstom to znai da
je omeena klasicistikim i predromantiarskim stilskim dominantama, a oba toka su
nastala kao odjek evropskih dogaaja. Osim crkvenog repertoara u knjievnosti se
njeguje i svjetovni repertoar u kom ima vie umjetniko-naunih djela. Veina djela
su ona koja su posveena koli (sbecednik, katekizam, itanke, kratke prie, srkvene
pjesme, odlomci iz vetog pisma i dr.). Pisci su Marko Pohlin ( 1735-1801), Feliks Dev
(1732-1786),Anton Toma Linhart(1756-1795), prvi slovenski pjesnik Valentin Vodnik
(1758 -1819), Jernej Kopitar(1780-1844) i dr.
Kako je u 16. st. slomljen protestantski pokret, katolika crkva je time slomila
i poetke slovenake knjievnosti. Pisvci prestaju pisati svoja djela, a vremenom se
zaboravljaju jezike i pravopisne tekovine Trubarovog doba, a pravopis koji je teio
jedinstvu izgubio je tu idejnu dimenziju.
U tako sunom periodu za slovenaku knjievnost znaajan pisac tog doba u
Sloveniji je Ivan Valvosola (1641-1693) koji se bavio geografijom, etnografijom i
knjievnim radom. Po nacionalnosti je bio Nijemac, pa nije mogao uticati na
nacionalno podizanje Slovenaca.
Knjievni rad u Sloveniji su podravali i katoliki svetenici koji su na taj nain
htjeli uticati na vjerska opredjeljenja svoga naroda. Tako se u crkvenim sredinama
razvijao slovenski duh.
128
Sve je to uticalo da je u 18. st. poloaj Slovenaca bio tei od poloaja svih
drugih junoslavenskih naroda koji su bili pod vlau Austrije. Smatralo se da je
slovenski narod zaostao i da je teko vriti obrazovanje u tim sredinama,a da slovenski
jezik ne moe uticati na nacionalno uzdizanje tog naroda. I sami Slovenci koji su
zavrili neke kole pisali su svoja djela na njemakom jeziku i deklarisali se kao
Nijemci.
Novi pokuaji oko kulturnog uzdizanja Slovenaca zabiljeen je u II pol. 18. st.
u vrijeme kulturnih zbivanja u Evropi za vladavine marije terezije i Josipa II. Dok su se
drugi narodi borili protiv uticaja crkve, u Sloveniji su na elu svih tih kulturnih pokreta
i dalje bili crkveni ljuddi. II pol. 18. st. dala je u Sloveniji nekoliko znaajnih knjiga u
kojima su pisci poeli da se suprotstavljaju germanizaciji i ukazivali na svoje slovensko
porijeklo i korijene. Meu znaajnimjim piscima tog doba je Marko Pohlin (1735-
1801), pisac jedine gramatike slovenskog jezika. (1768) sa jasnom tenjom da se
slovenski jezik upotrebljava i izvan crkve. Uz njega se istiu Jurij Japelj (1744-1807),
te Bla KUMERDELJ (1738-1805) koji je poeo da radi na organizaciji pukog
kolstva u Sloveniji.
Doba prosvjetiteljstva i racionalizma u Sloveniji dalo niz razliitih knjiga za
obrazovanje neobrazovanog naroda Meu njima su znaajne Historija Slovenije iji je
cilj da se ukae na prolost vlastitog naroda; zatim se istrauje narodno stvaralatvo
prema njemakim uzorima. Meutim, knjievna djela nisu imala umjetniku vrijednost
nego didaktiko-etiku namjenu.
Promjene u slovenakoj knjievnosti i kulturi je uveo barun iga ZOIS (1747-
1819) ovjek evropski obrazovan sa smislom za umjetnost i sklonou za slovenski
identitet i slovenstvo. U Ljubljani je organizirao kazaline predstave na slovenskom
jeziku i stimulisao pisanje djela.
Osim njega znaajan je Anton LINHART (1756-1795) roen u Radovljici.
Zavrio u Beu neke teajeve i bio inovnik. Pisao razliita djela i slovenskim
intelektualcima ukazivao na obaveze prema vlastitom narodu. Djela su mu Historija
kranjske, komedija Matiek se eni i druga djela koja su uglavnom kopija njemakih
drama.
Osim reformatirske knjievnosti koja se razvila u 16.v. oko primoa Trubara i
njegovih protivnika, bila je u Sloveniji narodna poezija jedini nain, na koji je
slovenski narod mogao na svom narodnom jeziku izrazito svoje patnje i stradanja,
tenje i elje, borbu i vjeru u pravdu i bolja vremena. I doista se u njima-u lirskoj i
epskoj poeziji- uvaju momenti iz drutvenog, politikog i kulturnog ivota, kao i
sjeanja na paganska vremena u njihovoj pradomovini, pa sve do najnovijih dana.
Slovenska junaka narodna predaja imala je i svoga junaka, zatitnika naroda od
feudalne gospode i Turaka. To je kralj matija o kome ima mnogo pjesama i
pripovijedaka. Da je ta narodna poezija bila u 16. st. I kasnije vrlo iva, dokazuju
injenice da se u djelima osnivaa slovenske knjievnosti Primoa trubara nalaze
tragovi lirske narodne pjesme.
Prosvjetiteljstvo unosi i u slovensku narodnu poeziju neke promjene: uticaj tog
pokreta je potisnuo u pozadinu vjerske motive, a pod uticajem nacionalnih i
demokratskih borbi koje su se poele voditi u Evropi, javljaju se i kod Slovenaca
tenje da se narodnom jeziku osigura pravo i u umjetnikoj knjievnosti. Prvi pokuaj
takva rada javlja se ve u posljednje tri deceije 18. stoljea. Bile su to tri knjige
Pisanica koje je prema slinim njemakim knjigama uredio, a najvie i sam napisao
Janez Damascen Dev.
Prvi ozbiljan pokuaj za stvaranje slovenske umjetnike knjievnosti na
narodnom jeziku dao je Valentin Vodnik (1758-1819), a osim njega i iga Zojs (1747-
129
1819) i Antun Linhard. U isto vrijeme javljaju se i poeci knjievnog prosvjetiteljskog
rada i u tajerskoj i Korukoj, koji se ve povezuje s elementima romantizma, a taj se
naroito osjea u uskoj povezanosti prve umjetnike lirske poezije s narodnom
pjesmom.

VALENTIN VODNIK I NJEGOVO STVARALATVO

Zanimljiviji je bio Valentin VODNIK (1758-1819). Svetenik, kao i mnogi
njegovi prethodnici, Vodnik je u uvenom zborniku Pisanice ve objavio nekoliko
svojih djela. Naputa franjevaki red i ivi kao svjetovni svetenik po razliitim
upama. Ureivao kalendar za seosko stanovnitvo i mnogo i sam pisao o knjievnosti,
kulturi, historiji i geografiji svoje zemlje. U temelju njegovog rada je narodni jezik koji
su pisci sve vie upotrebljavali kako bi obrazovali narod.
Valentin Vodnik je istinski glasnik svog prosvijeenog vremena. Knji-gama i
prvim slovenakim novinama, kao i svojim jednostavnim pjesmama, pouavao je i
odgajao slovenaki narod. Uio je, da se treba marljivo koristiti prirodnim darovima
kojima obiluje slovenaka zemlja. To je bilo u saglasnosti sa tadanjim naglaavanjem
vanosti privrede. Isto tako, njegova poezija je bila u harmoniji sa vremenom i
njegova vedrina i optimizam koji gotovo ne zna za sjenke. Tako je on bio vedar, veseo,
nekad vragolast pjesnik, jednostavan u formi, pa je najee upotrebljavao takozvanu
narodnu poskoicu i takav tip poetske strofe. Zato su njegove Pjesme za pokunjo iz
1806. godine izvrile snaan uticaj na sve pjesnike poslije njega. Na buenje
nacionalne svijesti je snano uticala i njegova ilirija oivljena, oda, kojom je
pozdravio Napoleona, osnivaa Ilirske provincije, kad je nastao kratak predah od teke
germanizacije to je vrila austrijska vlast.
U cijelom svom radu Vodnik je vie prosvjetitelj nego pjesnik, praktiki radnik i
organizator koji je shvatio vanost narodnog jezika, u buenju narodne svijesti, u doba,
kad je slovenski narod pokuavao da se ukljui u red evropskih naroda i kad se borio
za demokratska naela. Zato je i stekao naziv otac slovenske poezije.
130
ROMANTIZAM OPE KARAKTERISTIKE

Vjekovna borba buroazije za politiku prevlast zavrava se pobjedama
engleske i francuske buroazije u 17. i 18. st. , pa je 19. vijek u stvari doba kad je
buroazija ve bila vladajua klasa koja se nezadrivo pribliavala pobjedi u ostalim
evropskim zemljama. Humanizam i renesansa, reformacija i racionalizam bili su samo
istorijske etape na tom putu ruenja feudalnih odnosa i stvaranja novog drutvenog i
politikog poretka. Put do pobjede bio je dug i teak, ali se napredne snage na tome
putu nisu mogle zaustaviti. Meutim, dok se borila za vlast buroatzila se oslanjala na
iroke narodne mase, a kad je dobila vlast, ona ih je iznevjerila i nije ima dala obeana
prava. Sredstva za proizvodnju bila su i dalje u rukama vladajuih slojeva buroazije
to je ljude tjeralo da rade za njih i nastaje period eksploatacije. Biljee se pokreti
masa koje trae slobode i socijalnu jednakost, ali ih buroazija uspijeva uguiti.
Prosvjetiteljska vjera u razum koji moe promijeniti svijet postaje iluzija, pa umjetnici
tog doba biljee ta kretanja i prate na svoj nain. Oni tragaju za novim sadrajima, pa
se zanose vjerom u neku istu i krajnje subjektivnu umjetnost u kojoj bi mogli da izraze
svoje intimno vienje svijeta.
Historiari knjievnosti tvrde da je romantizam jedan od najznaaj-nijih pokreta
u knjievnosti i umjetnosti. Najire definisan, to je epoha koja oznaava tenju za
oslobaanjem umjetnikih i literarnih mogunosti u smislu sve dublje subjektivnosti,
nadmonosti nad svijetom objekata, poniranje u svijet emocija.
Nastao poetkom 19. st. u vrijeme razvoja graanskih drutava u Evropi to je
nosilo sve vee protivrjenosti u ivotu tog doba. Uveliko izdi-ferencirano, graansko
drutvo se nije moglo previznom uglaenom teorijom klasicizma kao to ni neposredne
pretee romantiara prosvjetitelji i sentimentalisti vie nisu mogli da budu estetski
izraz jednog doba koje je bilo u naponu traenja novih idejnih i umjetnikih normi
izraavanja.
Na estetskom planu romantizam predstavlja duboko i sutinsko kretanje ka
novim, dotle nepoznatim ili nedefinisanim prostorima umjetnikog izraza. Poslije
racionalizma i klasicizma koji vie nisu odgovarali estetskim, moralnim i idejnim
potrebama svijeta koji je kao moto istakao slobodu i individualnost, romantizam je
predstavljao itavu revoluciju, bez obzira na njegovu unutranju heterogenost i
protivrjenost, istiui matu nasuprot razuma, osjeajnost nasuprot racionalnosti,
individualnost nasuprot bezlinosti. Romantiari su razbili okvire klasicizma i stvarali
umjetnost koja sve vie postaje psiholoka, zatvorena u subjekat, obuzeta ovjekom i
njegovim psihikim reakcijama na spoljanje okolnosti. U prvom planu su
emocionalnost i snovi.
Mada u knjievnosti romantizam nema jasnu fizionomiju, ve se mijenja od
umjetnika do umjetnika, u djelima nadvladavaju emocije nad razumom. Zaetnik je
njemaki pjesnik Novalis, braa legel, Fridrih iler (1759-1805), u Engleskoj lord
Dord Gordon Bajron(1788-1824) i eli, u Rusiji Aleksandar Sergejevi Pukin
(1799-1837), u Francuskoj Viktor Igo(1802-1885) i dr.
Kao to smo vidjeli, romantizam je opekulturni i umjetniki
pokret koji se javlja potkraj 18. st., a punu afirmaciju doivljava u prvim dece-nijama
19. st. raanje romantizma je uvjetovano drutveno-historijskim momentima, jer se u to
vrijeme deavaju veliki drutveni potresi i nacio-nalni preporeti, razdoblje kad
dotrajavaju i raspadaju se feudalne drave i jaa graanstvo. Dolazi do buna i sukoba,
buroaske revolucije u francuskoj 1789., Napoleonovog uspona i osvajanja, do pobjede
reakcije, ustanka dekabrista u Rusiji 1825. I dr. dogaaja koji su promijenili dotadanju
sliku svijeta.
131
Ti drutveni potresi su utjecali na ivotni nazor. Oblikovanje novog ivotnog
nazora odvijalo se u nekoliko faza: sentimantalizam i melanholija su odgovarali
raspoloenju buroazije u predrevolucionarno vrijeme, pesimizam i klonue zahvaa
aristokratiju poslije zavretka buroaske revolucije, a s padom Napoleona osjeanje
klonulosti i razoarenje poprima opte razmjere.
Uzroke razoarenju i klonulosti valja traiti u neskladu graanske ideologije i
graanske stvarnosti, jer revolucija nije ostvarila proklamovane ideale: bratstvo,
jednakost i slobodu. Generacija romantiara ne vjeruje u sklad ivota to ga je
prikazivalo racionalistiko 18. stoljee, pa se odriu vrhunskih ideala o razumu i trae
uporita u optim emocijama i jakom individualizmu.
Nosilac romantiarskog pokreta je bila graanska klasa, premda je u redovima
romantiarskih stvaralaca znatan broj plemia Ajhendorf (Eichendorf), Bajron (Byron),
Pukin, eli(Shelly), Vinji(Vigni) i dr.
Romantizam se u umjetnosti javio kao reakcija na razdoblje i ideologiju
klasicizma, odnosno racionalizma. Suprotno klasicistikoj poetici, esto abloniziranoj
u uska racionalistika pravila i propise stvaranjaa, romantizam istie potpunu slobodu
mate, invencije i tematike, suprotsta---vljajui se svim oblicima normiranog
stvaralatva. Zaetke romantiarskog ivotnog mazora nalazimo ve u djelima
francuskog prosvjetitelja Rusoa (Rousseaua)(1712.1778) koji je djelima Julija i Nova
Elozia utirao put romantiarskom subjektivizmu i osjeajnosti. Njegov roman Nova
Eloiza je primjer sentimentalno-ljubavnog romana koji je do punog intenziteta uzdigao
ljudsku emociju. Nakon njega, javljaju se znaajni romantiari atobrijan
(Chateaubriand) i Bajron (Byron)(1788-1824). Bajron je jedan od najznaajnijih
romantiara iji junaci osjeaju potpun nesklad izmeu sebe i svojih moralnih naela i
drutvenih konvencija sa kojima su suoeni. To osjeanje raskola raa osjeaj
osamljenosti, promaenosti i neshvaenosti. Kasnije se javlja iler (Schiller)/1759-
1805) koji je u Razbojnicima oblikovao lik razbojnika pobunjenika koji se bori protiv
drutvene nepravde. ilerov junak izraava raspoloenje probuenog graanstva koje
se buni protiv feudalnog aspolutizma.
Ruski romantizam je obiljeio Ljermontov(1814-1841) (Junak naeg doba) i
Pukin(1799-18379 poemama Kavkaski zarobljenik i Cigani. Ljermontovljev Peorin i
Pukinov su likovi suvinih ljudi koji su ivjeli u eri surovog nikolajevskog reima.
Knjievnu tematiku romantizma mogli bismo svrstati u nekoliko osnovnih
tematskih cjelina:
- tematika osnovnih preokupacija;
- nacionalno-povijesna tematika;
- pejza, daleki i nepoznati krajevi egzotika;
- okultna i mistina tematika
Historijsko-nacionalna tematika javlja se kao izraz romantiarske
osjetljivosti za historiju i nacionalnu tradiciju. Romantiare privlai srednji vijek i
gotika, svi oblici narodnog duha i stvaralatva. Trae inspiracije u dalekim historijskim
razdobljima i te osobine moemo pratiti kod najznaajnijih romantiarskih pisaca. To
su Viktor Igo(Victor Hugo)(1802-1885) u romanu Zbonar crkve Notr-Dame u Parizu;
Valter Skot(Walter Scott (1771-18329 romanima Ajvanho(Ivanhoe) i dr.
Romantika je nala odjeka i u narodnom stvaralatvu u kom pisci trae
inspiracije. To je osobito karakteristino za Johana Gotfrida Herdera (1744-18039 koji
je tampao dvije knjige narodnih pjesama.
U Engleskoj pie Dejms Mekferson (James Macpherson)(1736-1796) zbirku
pjesama sa motivima iz kotske narodne tradicije.
Narodna poezija je dola do izraaja kod mnogih pjesnika, osobito kod Pukina.
132
U djelima romantiara predoeni su krajoloci egzotinih i dalekih
predjela(vicarski pejzai, pejzai Bliskog i dalekog istoka, kavkaski, ameriki i dr.
Opisi pejzaa se odlikuju lirskim akcentima., a osobito su naglaeni vizuelni dojmovi
(boje i pokreti). Koloristika podloga reenice ini znaajnu stilsku karakteristiku u
oblikovanju pejzane tematike. Te elemente nalazimo i u pripovijetkama Edgara Alana
Poa (1809-1849) koji obrauje mrane i mistine teme,a tu jezovitu mistinu liniju je
razvio njemaki romantizam u djelima Hofmana (1776-1822) koji je nastanio svoj
novelistiki svijet privienjima, sablastima, vilama i arobnjacima. Znaajne su i bajke
Ludviga Tika (Ludwig Tieck) (1773-1853) u kojima ima maginih i nadnaravnih sila.
Romantizam je razvio i svoju estetsku koncepciju koja je suprotsta-vljena
estetici 18. st. Pouno-prosvjetiteljska funkcija umjetnosti zamije-njena je
emocionalno-estetskom funkcijom. Stvaralaki in, po shvatanju romantiara,
motiviran je emocionalnim momentom. Stvaralac se podreuje snazi imaginacije, mate
i jezika. U shvaanju umjetnikih sredstava roman-tizam je znaio pravu revoluciju:
izraz postaje slobodniji, jezik bogatiji i elastiniji, a uz sve to, romantizam je je razvio
osjetljivost za muziku i vizuelnu komponentu.
Romantika je obogatila lirski pjesniki izraz, metaforu je uinila produktivnom, a
poetsku sliku usavrila i obogatila. Na temelju romantike izrasle su kasnije pjesnike
strzuje. Pjesnika je romantika proglasila prorokom i vizionarom,a umjetnost
pretpostavila svim drugim oblicima ivota istiui njen utopijski karakter. U
romantizmu se osjea prevlast estetizma,a izgradio je i poseban stil i bez obzira na
individualnost u nekim zemljama se javlja kao jedinstvena stilska forma.
U dramskoj oblasti poznati romantiari su u Njemakoj Fridrih iler (Razbojnici),
te franc Grilparcer. U Francuskoj je romantizam najavio Viktor Igo (Victor Hugo)
poznatim predgovorom dramo Kromvel i romanima, te Aleksandar Dima Otac
(Alexandar Dumas) i Alfred de Mise(Alfred de Musset).
Kao to smo vidjeli, romantizam se javio kao neposredna reakcija i suprotnost
prosvjetiteljskoj i pseudoklasinoj literaturi. I sadrajem i oblicima i idejama oznaava
novinu koja e zavladati u svjetskoj knjievnosti.
Romantizam je knjievnost koja se javlja u vrijeme buroaskog formiranja nacija,
kada je buroazija uspjela da suvereno nadvlada umjetnost crkve i feudalaca i da
otvori puteve svojoj svjetovnoj kulturi U to vrijeme se privode kraju borbe za
uvoenje narodnih jezika u knjievnosti i na prilagoavanju pravopisa prirodi tih
jezika. Te borbe su kod svih naroda bile redovan propratni elemenat romantiarske
knjievnosti. Kao direktna suprotnost racionalistikom velianju razuma, kod
romantiara se javlja kult mate i osjeanja. Umjesto nekadanje objektivnosti, u
prvom planu je pjesnikova subjektivnost prema ivotu i stvarnosti. Oni u svojim
djelima nisu slikali ivotne pojave u njihovoj objektivnoj istinitosti, ve su snagom
osjeanja i mate mijenjali stvarnost onako kako je to odgovaralo njihovom linom
raspoloenju.
133
ROMANTIZAM KOD JUNOSLAVENSKIH NARODA

U I pol. 19.st. umnogome se izmijenio drutveni i kulturni ivot veine
junoslavenskih naroda. Vievjekovna vladavina Turaka bliila se kraju, a sa njom su
padale i sve prepreke na putu nacionalnog osamostaljivanja i ujedinjavanja. Tokom
nekoliko prethodnih vjekova bio je potpuno zaustavljen svaki napredak u krajevima
koji su bili pod turskom dominacijom i razvijala se knjievnost i kultura u duhu
orijenta, daleko od zapadnoevropskih pravaca, kretanje i kriterija. Naroito je snaan
turski uticaj bio u Makedoniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U tim zemljama
se narod pokuavao osloboditi turske vlasti, dizali su bune i ustanke, a pisci su bili
izolovano od evropskih zbivanja. Hrvatska je u to vrijeme bila pod austrougarskom
carevinom kao i Slovenija, pa su imali poseban nacionalni, drutveni i kulturni razvitak.
Meutim, i oni su bili bez domae svjetovne inteligencije, pa su potpuno bili potinjeni
Beu.
Meutim, ve u prvim decenijama 19. st. opada turska mo i veina
junoslavenskih naroda doivljava svoj nacionalni preporod i rade na nekim idejama
kojima bi realizovali svoje ujedinjenje. Srbi uspijevaju da se kroz sva ustanka oslobode
turske vlasti i 11815. stvaraju pod Miloem Obrenoviem relativno samostalnu dravu
u kojoj seljaci dobivaju zemlju, a graanska klasa jaa i razvija se postepeno u srpsku
buroaziju.
Gotovo u isto vrijeme Hrvati su kroz knjievni i kulturni rad iliraca doivjeli
sveopti politiko-nacionalni preporod,a oivio je i romantiarski kult i nacionalna
prolost koji su hrvati istraivali i na koju su bili ponosni. Istrauju se i afirmiu djela
iz usmene narodne knjievnosti, radi se na politikom i kulturnom ujedinjavanju svih
hrvatskih krajeva, na zajednikom jeziku i pravopisu. Demokratske ideje velike
francuske revolucije doprle su i do hrvatske i izazvale nacionalne pokrete koji su
traili oslobaanja od austrougarske dominacije. Hrvati su u 19. st. imali snanu
generaciju na elu sa Ljudevotom Gajom koji su uspjeli da stvore jedinstven knjievni
jezik i pravopis i tako udare temelje jake nacionalne knjievnosti i kulture. Borei se
protiv maarizacije, protiv politikog i ekonomskog uticaja Ugarske, ilirci su
pokuavali da se poveu sa naprednim snagama u drugim krajevima i tako stvore
zajedniki jezik i pravopis, ali su u tom nastojanju imali mnogo problema i prepreka.
Slina situacija je bila i u Sloveniji. U I pol. 19. se. u toj zemlji koja je bila jedno
vrijeme pod Napoleonovom vladavinom poinju da prodiru knjievni i kulturni uticaji
sa zapada, pa se poinje raditi na jedinstvenom jeziku i pravopisu. Poto je svetenstvo
do tada bilo gotovo jedina snaga koja je uzimala u zatitu narod, nudila im svoju
knjievnost i kulturu, Slovenci se dugo nisu mogli osloboditi crkvenog uticaja i njenih
shvatanja. Ali u 19. st. u Sloveniji se javlja i svjetovna inteligencija koju su
prvenstveno sainjavali sinovi seljaka, zanatlija i nacionalno svjesnih graana. Oni
poinju stvarati djela neovisno od crkvenog uticaja i sa svjetovnim temama, a za temelj
svoga jezika uzimaju jezik slovenskog naroda.
Ostali krajevi su jo uvijek bili pod turskom vlau i u njima se razvijala
knjievnost i kultura pod specifinim uvjetima.
U sreditu kulturnog ivota junoslavenskih naroda u to vrijeme je bila borba za
uvoenje narodnog jezika u knjievnost. Uz ekonomsko jaanje i politike pobjede
graanske klase, jaale su i tenje masa da se dotadanja knjievnost demokratizuje.
Uticaj crkve slabi, a sa njom i crkveni jezik, a u upotrebi je sve vie ivi narodni jezik
koj i afirmiu svjetovni pisci. Jedna od najznaajnijih linosti je Vuk Karadi koji je
rijeio pitanje jezika na taj nain to je za temelj knjievnog jezika uzeo jezik svoga
naroda koji je kasnije postao jezik moderne srpske knjievnosti. Hrvatski ilirci su to
134
uinili i sa jezikom u Hrvatskoj, kao i Slovenci,a u Bosni i Hercegovini se koristio
narodni jezik i turski u zvaninoj upotrebi,a i drugi orijentalni jezici (arapski i
perzijski).
135

ROMANTIZAM U SRBIJI

U 19. vijek je uao srpski narod razjedinjen i potlaen, kao to je bio i u 18.
stoljeu. Ipak, Srbija, koja je do tada bila turski paaluh poinje da se razvija,a sa njom
i Crna Gora koja se vremenom osamostaljuje. U dva ustanka pod Karaorem i
Miloem Obrenoviem u sred Evrope mali srpski narod se oslobodilo turske vlasti i
postaje kneevina, ali pod turskim suverenitetom.
U slobodnoj Srbiji se stvaraju novi oblici vladavine, zemlja je podijeljena
seljacima, razvijala se poljoprivreda, trgovina i izvoz. Srpski narod je ivio u
zadrugama, a prvi knez je bio Milo Obrenovi koji se trgovinom naglo obogatio , pa
dolazi do sukoba izmeu naroda i kneza. ,pa je Milo 1848. napustio Srbiju,a doao
Aleksandar karaprevi., potomak Karaora.
To je vrijeme kad se razvijala i kulturua i knjievnost,a uticaji su dolazili iz
Austrije. Razvija se pol. 19. vijeka graanstvo, osniva Matica srpska i druge institucije,
pokreu listovi i asopisi. Na elu kulturnih zbivanja i dalje je bila crkva, a vremenom
se afirmiu intelektualci koji su se kolovali u Austriji i Maarskoj. Piu se historijska i
knjievna djela slavenosrpskim jezikom koji je bio nejasan obinom narodu,a u doba
njemake romantike sve se vie koristi narodni jezik i istrauje narodna tradicija.
Izmeu mnogih imena koja su se u to doba u Srbiji pojavila treba izdvojiti nekoliko
znaajnih pisaca romantizma koji su u svoje vrijeme imali znaajan ugled i uticaj.
Mladi su njegovali sve knjievne vrste, ali je najznaajnija bila lirika. Kraj
velikog broja osrednjih i malih pisaca pojavili su se i najvei srpski pisci tog doba koji
su u knjievnosti ostavili tragove do danas.
Drutveno-politika kretanja u to doba u Srbiji dala su peat i knjievnom
ivotu. Nagovjetaje romantizma nalazimo u I pol. 19. st. u djelima Milovana
Vidakovia (1780-1841) i Sime Milutinovia Sarajlije (1791-1847). Romantiarski
elementi su u tematici njihovih djela (srpska prolost), u naglaenoj sentimentalnosti i
interesu za narodnu poeziju. U tom predromantiarskom razdoblju poezija izraava
nacionalna osjeanja. Koja su naglaena osobito u djelima Jovana Subotia (1817-
1886) pjesme Srpkinja, Srbin... ali je taj nacionalni idealizam najbolje znao izraziti
Branko Radievi, pa ga kritiari nazivaju osnivaem srpske nacionalne umjetnike
poezije.
Vuk Karadi (1787-1864), Branko Radievi (1824.1853) i ura Danii
(1825-1882) su djelovali svaki na svom podruju i predstavljaju prvu generaciju
srpskih romantiara.
U II generaciju kritiari ubrajaju uru Jakia (1832-1878), Jovana Jovanovia
Zmaja (1833-1904) i Lazu Kostia (1841-1910). Ti su pjesnici proirili tematske
prostore srpske poezije, razvili najraznovrsnije pjesnike oblike i usavrili pjesniki
izraz. Osobito je u tome zasluan Laza Kosti, pjesnik, teoretiar i inovator ija poezija
ima sve odlike narodne poezije, ali usporedo pjesnik trai i nova metrika rjeenja
(pokuava reorganizovari lirski narodni deseterac, te uvesti slobodan stih) i tako srpsku
poeziju poveo potevima modernog izraza.
Srpska romantiarska lirika ima neke zajednike osobine: naglaeno nacionalno
osjeanje, evokacija i hiperbolizacija prolosti, veza sa narodnom poezijom i naglaen
subjektivizam to je povezuje sa evropskim romantizmom.
Kasnije se javlja buntovna i satirina poezija koja ima kritiki odnos prema
stvarnosti, naglaena socijalna tematika i sumornu tonovi koje je uzrokovao svjetski
Weltschmertz i konkretne situacije (Brankova bolest, Zmajeva porodina tragedija,
136
neuredan Jakiev ivot i dr.).Od pjesnika svjetskog romantizma srpski pjesnici su bili
oduevljeni knjievnim djelom Petefija, Hajnea i Bajrona.
U jednom periodu meu srpske romantiare se znaajem svojih djela uvrstio
Jovan Sterija Popovi (1806-1856) posac komedija, tragedija, eseja, poezije i
humoristike proze (Tvrdica, Laa i paralaa, Kir Janja, Rodoljupci).
Pozorini je ivot u Srbiji u I pol. 19. st. poeo da se formira i prima svoje dimenzije.
Osnivaju se pozorita u Kragujevcu i Novom Sadu i izvode domaa djela, a izvode se
drame Sterije, Laze Lazarevia, Koste Trifkovia...
Poetak 19. st. u Srbiji je u znaku kulturnog i nacionalnog procvata. Kulturni
procvat je uvjetovan promjenom historijske situacije nakon I srp. ustanka kad je Srbija
u vremenu od 1804. doivjela svoje nacionalno osloboenje, a od 1815. do 1830.
teritorijalno se proiruje i nacionalno-politiki osamostaljuje.
Srpski ustanci su oblikovali nacionalni ideal i probudili vjeru u vlastite snage
srpskog naroda. Tako su bili poloeni temelji nacionalnog osjeanja koje e
kulminaciju doivjeti u II pol.19. st. u fazi djelovanja generacije romantiarskih
pjesnika. Ve u etrdesetim godinama 19. st. nacionalna svijest se pojavljuje u svom
definitivnom obliku. Duh nacionalnog buenja proeo je politika i kulturna nastojanja
svih slavenskih i ostalih naroda. Idejne smjernice nacionalnog buenja pruili su
poznati ideolozi slavenstva Dobrovski, Kopitar, afarik, Kolar i tur.
Kulturno-politiku djelatnost razvija mlada srpska inteligencija koja stvara svoje
organizacije (1861. ako drutvo Preodnica u Peti , 1863. Zora u Beu, 1866.
Ujedinjena omladina srpska u Novom Sadu, ponesena nacionalnim i kulturnim
zanosom.
Usporedo sa nacionalno-politikim prosperitetom tee i kulturni razvitak
srpskog naroda. Otvaraju se osnovne, srednje i visoke kole, a na kulturno-prosvjetnom
planu se vodi bitka za knjievni jezik i pravopis. Na elu te borbe je Vuk Stefanovi
Karadi sa pristalicama urom Daniiem i Brankom Radieviem ija je poezija
oznaila pobjedu narodnog jezika u srpskoj knjievnosti i u II pol. Jezik i pravopis su
potpuno usvojeni. Godine 1865. novi srpski pravopis postaje slubeni pravopis u
Velikoj koli, a 1868. u javnom ivotu uopte. Uvoenje novog pravopisa i istog
narodnog jezika u upotrebu je najvea pobjeda srpskog romantizma.
U srpskoj knjievnosti godina 1848. je oznaavala veliki preokret. To je vrijeme
rada Vuka Karadia koji je zaetnik mnogih ideja,a prihvatili su ih mladi
intelektualci, meu kojima i ura Danii i proveli u svojim djelima. Sredite
kulturnog ivota bili Novi Sad i Sremski Karlovci. Branitelji starog slavenosrpskog
jezika se povlae,a javljaju se pisci koji piu nanarodnom jeziku, odnosno
Karadievom jeziku i pravopisu. Ostali dijelovi srbije su bili jo uvijek zaostali i
nisu imali nekih veih knjievnih uticaja. Naputa se objektivno pisanje i stvara poezija
srca iji je zaetnik Branko Radievi.
Preokret u knjievnosti vrio se u dva smjera: u sadraju i izrazu.
Po sadraju, srpska knjievnost je prihvatila uticaje evropske romantike:
prevlast osjeanja, zanos, mata, mistika, oduevljenje i sl. Pie se o slavnoj prolosti
naroda, dogaajima i junacima iz historija, srednjovjekovnim carevima, borbi za
slobodu i sl.
U izrazu su odbaena sva pravila kojih su se pridravali staroslavenski pisci i
prevladava stih narodne pjesme sa osnovnim zakonima narodne metrike kako je to bilo
u narodnoj poeziji.
Pokree se 60-tih godina Ljetopis matice srpske, zatim Danica, matica, Mlada
Srbija i dr.
137
VUK STEFANOVI KARADI(1787-1864)

Vuk Stefanovi Karadi(1787-1864) se smatra jednim od najznaajnijih
kulturnih radnika u historiji srpskog naroda. Roen u siromanoj porodici, kolovao se
u nekoliko gradova i kola, krae vrijeme radio kao uitelj u koli,a zatim odlazi u Be
gdje se upoznaje sa evropskom literaturom i kulturom. Rano je shvatio da se jezik
intelektualaca i knjievnika mora vezati za jezik naroda, pa je poeo da radi na jeziku i
sakupljanju narodnih umotvorina.



Najeu borbu za narodni jezik i pravopis poveo je Vuk Stefanovi Karadi
koji je zastupao interese srpskog seljatva u borbi protiv crkve i graanstva. Njegova je
borba trajala oko pola vijeka i u njoj se esto borio sam protiv mnogo jaih i uenijih
protivnika. Meutim, vremenom su uz njega stali mlai intelektualci i to je oznailo
povjedu njegovih ideja. Najvie mu je pomogao NJEGO svojim djelom Gorski
vijenac koje je oznailo knanu pobjedu Vukovih ideja.
Vuk KARADI je najznaajniji i najplodniji pisac svoga doba i jedan od
najznaajnijih Srba 19. vijeka. Otac suvremenog srpskog knjievnog jezika, reformator
srpskog pravopisa, sakuplja narodnog stvaralatvam, etnograf, historiar i knjievnik.
kolovao se u Beogradu i Sremskim Karlovcima, u i srpskom ustanku bio pisar. Kad su
Turci ponovo 1813. doli u Srbiju bjei u Be i poinje da se intenzivnije bavi
pitanjima jezika i knjievnosti.
Prva knjiga je Mala prostonasrodna slavenosrpska pjesmarica (1814.) gdje je
izdao narodne pjesme koje je znao po pamenju. Iako hrom i bolestan, mnogo je
putovao i sakupljao narodno stvaralatvo, pa je vreme-nom izdao etiri velike knjige
Srpskih narodnih pjesama. Pored pjesama izdavao i narodne pripovijetke, poslovice i
zagonetke, klasificirao ih, obraivao, sistemazovao i objanjavao i tako ih pripremao za
itanje. Da bi mogao realizovati svojeideje pokree zbornike Danica i Kovei ,
prevodi na srpski jezik Novi zavjet, a kasnije izdaje opiran Srpski rjenik.
Bez prethodnika i uitelja pisao je jezikom koji je ponio od kue i kojim je
govorio tadanji seljaki svijet. Za taj jezik je pojednostavio pravopis, izbacio iz
138
irilice sve znakove koji nisu bili potrebni,a u prvom planu je imao jednostavnost kao
temeljni princip.
Svojim jezikom i pravopisom izazvao je protiv sebe veliki broj obrazovanih
srba, optereen brojnom obitelji i sam bolestan teko je ivio, ali je nakon nekoliko
decenija teke borbe ipak pobijedio.
Sakupljajui pjesme pokazao je da nije obian sakuplja, nego ih je
klasifikovao sa mnogo smisla i ukusa. To je vrijeme kad je bilo razvijeno usmeno
stvaralatvo, pa mu nije bilo teko sakupiti veliki broj djela koja su jo postojala u
narodu o historijskim likovima i dogaajima. Ukazivao je na ljepotu i jednostavnost
srpske narodne pjesme kao izraza narodnog duha i ta jednostavnost postala je primjer
svim narednim piscima. U njima je obradio I i II srpski ustanak, borbu protiv Turaka i
mnoge druge dogaaje o kosovskom boju, o uskocima i hajducima, i dr. Govorio je da
treba pisati kako govori.
Njegov rad je bio znaajan u zbliavanju junoslavenskih naroda koji su nalazili
mnogo toga zajednikog u jeziku i stilu, historiji i drugim oblastima ivota i rada.
Uestvovao u Beu 1850. na sastanku srpskih, hrvatskih i slovenakih pisaca i filologa
koji su zakljuili da jedan narod treba da ima jednu knjievnost. Dogovor nije uspio, jer
su samo Hrvati pri-hvatili tokavsko narjeje i ijekavski govor, Srbi ekavski, ali su
Karadievi spisi postali znaajni na daljem istraivanju zajednikih elemenata jezika
kod ovih naroda to je naroito temeljito izvrio filolog Toma MATERI.
Dugo je Karadi radio na gramatici i rjeniku sa ciljem da uvede narodni
jezik i knjievnost . Objavljivanje narodnih umotvorina trebalo je da se starim piscima
prue izvorni primjeri narodnog jezika. Ali, da bi se taj historijski poduhvat ostvario,
bilo je potrebno napisati i gramatiku narodnog jezika, utvrditi zakone po kojima taj
jezik ivi i razvija se . Podstaknut Kopitarovim savjetom, Vuk se prihvata toga posla za
koji nije imao inae mnogo strune spreme, pa se ugledao na gramatiku svojih
prethodnika (Avram Mrazovi).
Njegova gramatika koju je nazvao Pismenica srpskog jezika izala je 1914. u
Beu i vrlo je znaajna kao gramatika govora prostog naroda. Osnovna vrijednost
Vukove Pismenice je u njenom smjelom uproavanju azbuke i pravopisa u kom je
temeljni princip: Pii kao to govori, a itaj kao to je napisano. Za neke glasove
stvara nove znakove i tako je uprostio pismo i prilagodio potrebama naroda. U radu je
naiao na otpor i crkve i obrazovanih ljudi ,ali su mladi prihvatili njegove ideje,
poeli pisati na Vukovom jeziku i tako pokazali kako se na narodnom jeziku mogu
stvarati vrijedna knjievna djela.


139
140
OSTALI PREDSTAVNICI SRPSKOG ROMANTIZMA

Osim Karadia ima jo veliki broj romantiarskih pisaca iji doprinos romantizmu
nije malen, pa i danas imaju znaajno mjesto u srpskoj knjievnosti. Meu njima se
izdvajaju
LJUBOMIR NENADOVI (1826-1895) iz ugledne srpske porodice. Bio
obrazovan intelektualac koji je u vrijeme romantizma dao svoj doprinos razvoju srpske
knjievnosti. Pisao stihove i prozu, bio racionalist i didaktiar. Pisao svoje utiske i
zapaanja o ljudima, njihovom ivotu i obiajima (Pisma iz Njemake, Pisma iz
vajcarske, Pisma iz Italije i dr.).

BOGOBOJ ATANACKOVI ( 1826-1858) - pisao stihove i prozu. Poznata mu
zbirka novela Bunjevka i roman Dva idola. Pokazao smisao da realistiki naslika
svijet oko sebe. Bitan je sa dananjeg aspekta kao prvi srpski romanopisac koji je pisao
na jeziku za koji se borio Vuik Karadi.

JOVAN ILI (1824-1901) aktivan uesnik svih kulturnih zbivanja u Srbiji svoga
doba. Kasnije se povukao i ivio okruen svojim sinovima pjesnicima. U prvoj fazi
stvaranja bio pod uticajem pseudoklasisictike literature,a teme je uzimao iz narodne
poezije. Unosio u poeziju istonjake motive to se osobito vidi u zbirci Dahire..

LAZA KOSTI(1841-1910) - aktivan pjesnik i lan Ujedinjene omladine srpske koja
se borila za slobode i prava srpskog naroda. Po nekim osobinama svoga djela on je
pravi romantiar i to prvenstveno po pjesnikoj razbaruenosti, neobinosti i
beobuzdanosti, mislima i osjeanjima. Imao je iroko obrazovanje i to se vidi u
njegovim djelima.


141
Za ivota je objavio dvije zbirke pjesama i tri drame: Maksim Crnojevi, Pero
segedinac i Gordana. Laza Kosti je pisao patriotske, refleksivne i ljubavne pjesme.
Sluio se neobinim slikama, mutnim alegorijama, nerazumljivim metaforamai
neobinom igrom rijei. Znaajan je i po tome to je prvi poeo da upotrebljava
slobodni stih.
Posljednji veliki pjesnik meu romantiarima Kosti je bio kontroverzna linost,
pisac od koga je kritika stvorila sluaj. U mladosti vie slavljen nego shvaen, on je u
starosti doivio sveopte osporavanje, a prava slava dolazila je tek poslije smrti, i to
vrlo sporo. Danas je opteprihvaeno da je on zaetnik moderne srpske poezije, pretea
avangardizma i stvaralakih eksperimenata kakvi su zavladali u pesnitvu mnogo,
mnogo kasnije. I u ivotu i u poeziji on je stalno odstupao od svakodnevnog i
uobiajenog. Vaio je kao primjer bizarnog, ekscentrinog romantiara kojeg malo ko
uzima ozbiljno. Ali taj pjesniki fantasta bio je najobrazovaniji pisac tog doba, znalac
klasinih i modernih jezika, prevodilac ekspira, pisac estetikih i filosofskih rasprava,
najznaajniji mislilac srpskog romantizma. Kosti je pjesnik duhovne, filosofske
inspiracije. Njegova poezija nije poezija srca i osjeanja nego poezija duha i mate,
sasvim razliita od neposredne lirike kakvu su pisali Branko i Zmaj, pjesnici protiv
ijeg se kulta borio. On je novator i eksperimentator. Unutranju formu njegovih
pjesama odlikuje sloena slikovitost, sklonost ka alegorizaciji, fantastika, humor, igre
rijeima, kovanice, manirizam. Umetniki neujednaen, Kosti je napisao izvestan broj
pjesama izuzetne vrijednosti, meu kojima moemo izdvojiti tri velike: Spomen na
Ruvarca, Jadranski Prometej i Santa Maria della Salute, od kojih je prva kosmiko-
filozofska, druga rodoljubivo-filozofska a trea erotsko-filozofska i, ujedno, njegova
posljednja i najslavnija pesma.

Santa Maria della Salute

Oprosti, majko sveta, oprosti,
to naih gora poalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blaenoj tebi podie dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
to ti zemaljski sagrei stvor:
Kajan ti ljubim preiste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepe nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejui svetsku grehotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepe vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve to je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za im sam ezn'o, emu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod ivu pakosti ute,
Santa Maria della Salute.

Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
142
al' ipak necu nikoga klet';
sta god je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je dui lomilo krilo,
te joj u jeku duilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zalei ranu,
al' tezoj rani nastade brid:
Sta cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U duu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, to iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za im god eznu',
jade pa slade, emer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje ude,
-svu venost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna voka sto sad tek zre?
Oh, slatka voko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje gresne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve u meni pobie sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustae mile,
vijugav mozak odrza vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sree, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvezde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strani sud. -
O, svetski slome, o strani sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U dui bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
143
zasto se mudraki mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi elja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile slukinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u mua i ene,
samo sto nije briga i rad,
sve su miline, al' neeene,
strast nam se blai u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo cu biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike cute,
Santa Maria della Salute.

A nasa deca pesme su moje,
tih sastanaka veciti trag;
to se ne pie, to se ne poje,
samo sto duom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dodje da prsne glava
o mog ivota hridovit kraj,
najlepi san mi postace java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz nitavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
u raj, u raj, u njezin zagrljaj!

Sve ce se elje tu da probude,
duine ice sve da progude,
zadiviemo svetske kolute,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.



144
BRANKO RADIEVI (1824-1853)

Jo u 18. st. se javlja u Srbiji lirika izvan crkvenih okvira i uticaja. Nemajui
mogunost da ih objave, intelektualci su primali jedni od drugih pjesme i dalje ih
prenosili,a teme su bila iz narodne tradicije. To je poezija srpskog graanstva iz koje se
kasnije razvija srpska romantiarska poezija.
Branko Radievi je jedan od najznaajnijih pjesnika srpskog romantizma.
Ponikao iz inovnike porodice u Slavonskom Brodu u kojoj se znalo sa evropski,
osobito njemaki romantizam. kolovao se u Karlovcima, i Temivaru, u Beu poeo
studirati medicinu,ali je rano obolio i vratio se u zaviaj. Pisao pjesme na narodnom
jeziku i Vukovim pismom i pokazao da se na tom jeziku mogu pisati izuzetno snana
umjetnika djela. Ljubav prema narodnom jeziku i nacionalnoj prolosti oplemenila je
njegovu duu i poeziju, saraivao sa urom Daniiem i Jovanom Iliem. To je prva
knjievno-romantiarska generacija koja se okupljala oko Vuka.
Radievi je napisao za kratko vrijeme dosta pjesama uglavnom ljubavnog i
rodoljubivog karaktera. Poeo u akim klupama pisati djela u kojima govori o radosti,
ljepoti, ljubavi. Takva poezija linog tona izazvala je uzbunu kod starih pjesnika koji
su obraivali ozbiljne i traidicionalne teme, pa su ga napadali sa svih strana. Pisao
pjesme sa izrazito lirskim motivima i raspoloenjima. U njima je progovorila srpska
nacionalna mladost i njene tenje, one su bile napad na srpske nacionalne svetinje i
tradiciju. Poznate su mu aki rastanak, Tuga i opomena, Kad mlidijah umreti i dr. Po
ugledu na Bajrona pisao i epske pjesme,ali nije mogao izbjei izrazito lirski
temperament, pa one nisu imale toliko znaaja.







145
Kad je rije o lirskoj poeziji, mora se naglasiti da je to pjesnik izrazito linih
osjeanja koja karakteriu mladost i njene tenje. Najei motiv tih pjesama je ljubav
i mladost. Pjesnik razdragano iznosi svoje emocije, govori o jednom stanju ovjekove
due, govori o ljubavi prema eni, domovini i prirodi. Na tu poeziju snaan uticaj je
izvrila narodna lirska pjesma iji se uticaj naroito vidi u pjesmama Djevojka na
studencu, Putnik na uranku, Cic, jadna draga, Ukor, Vragolije, No, pa no i dr.
aki rastanak je najsnanije njegovo djelo u kom je iskazao svoju ljubav prema
ivotu, ljepotu akog doba i vedra raspoloenja mladosti. To je lirska biografija
njegovog kolovanja, opis gimnazijskih dana u Karlovcima. Mirni talasi Dunava,
rascvjetala priroda Strailova i mirisavi vinogradi opijali su razdraganu pjesnikovu
duu. etnje po okolini, ake igre i nestaluci preliveni su nacionalnim idealima, a
pogled na karlovako groblje budi u pjesniku sjetne misli o prolaznosti ljudskog
ivota. Oni su nekad znali za radost, a sad ih nema. Govori o ljudskoj tragediji slutei i
svoju (Mlogo hteo, mlogo zapoeo/ as umrli njega je pomeno). Snani su njegovi
opisi prirode, vinograda, zalaska sunca, raskalaene mladosti u vrijeme berbe na
karlovakim vinogradima. On ritam svojih stihova usklauje sa raspoloenjima, pa i sa
kolom kojim prekida svoje prianje, a koje je brzo, ivo i razigrano. Pjesma je ujedno i
oprotaj sa Strailovom, sa mladou, sa ivotom i ljudima, sa svima koje je volio.

Zbogom gore, mesta moja slatka,
Puna lipa i debela hlatka,
Puna 'tica, puna jagodica,
Jagodica, prelepa urica!
Zbogom, dole, zbogom mirisave
Pune one ljubice ubave!
Zbogom, i vi, po nnjima izvori...
Zbogom ostaj, ubavo Belilo!

Pjesniko djelo Branka Radievia je doivjelo ogromnu slavu i popularnost zbog
toga to je blisko narodu, lako i jednostavno, puno emocionalnog naboja. Sa dananjeg
aspekta njegove pjesme imaju snaan knjievni i historijski znaaj. Napisane ivim i
snanim narodnim jezikom ime je pjesnik novu ivotnu sadrinu uveo u tadanju
literaturu. Pjesme su i knjievno i jezikom i optim tonom sasvim pod uticajem
narodne poezije, jer su u to vrijeme narodne pjesme biloe uzor pjesnicima evropske
ronatiarske knjievnosti. Meutim, stihovi su, i pored mjestimine raznovrsnosti,
veinom jednolini i ritmom i metrom. Njihovi motivi takoe nisu mogli uroniti u
dublji i sloeniji ivot, pa su zatodobrim dijelom ostali u uskom granicama. U njima
ima naivnosti, sirovosti, pa i emotivne neuznesenosti to je plaanje duga nedovoljnom
ivotnom iskustvu.
Elegija Kad mlidijah umrijeti, objavljena poslije Radievieve smrti, jedna je od
najljepih elegija u srpskoj knjievnosti, u kojoj pjesnik predosjea blisku smrt.
Napisao je ovu pjesmu kad je osjetio prve znakove bolesti i u njoj se ita ogromna tuga,
alost zbog prolaznosti ljepote i ivotne radosti:

Lisje uti vee po drveu
Lisje uto dole vee pada
Zelenoga vie ja nikada videt neu!
Glava klonu, lice potavnilo,
Bolovanje, oko mi popilo,
Ruka lomna, telo izmodeno
A kleca mi slabako koleno.
Doe doba da idem u groba...
146
JOVAN STERIJA POPOVI(1806-1866)

Vrijeme kad se Srbija oslobodila od tuina trailo je ljude koji e dati
doprinos njenom knjievnom i kulturnom razvoju. To je vrijeme dalo jednog od
najznaajnijih srpskih dramskih pisaca, vrakog advokata Jovana Steriju Popovia.
Popovi se kolovao u Kragujevcu i Beogradu, organizuje kolstvo u Srbiji,
pie dodaktika i druga djela, poeziju, prozu i drame, a osnovao je i pozorite u
Beogradu.
Poeo rano pisati kao pobornik Vukove jezike reforme. Oduevljavao se
sentimentalnim romanima Milovana Vidakovia, pa i sam pie romane beze vee
umjetnike vrijednosti (Boj na Kosovu). Meutim, najvie ga je zanimalo pozorite, pa
pie prvi historijske drame (Milo Obili i Nahod Simeun), a kasnije drame iz
svakodnevnog ivota, i to komedije koje su mu donijele knjievnu slavu: Laa i
paralaa, Tvrdica,(Kir Janja), Zla ena, Pokondirena tikva, enidba i udadba, Beograd
nekad i sad. Pred kraj ivota, odvojen od savremenih kretanja, vraa se poeziji i pie
misaone pjesme Davorije.
Za Steriju kau da je kritiar suvremenog graanskog drutva u prvoj polovini
19. st. Graanski i malograanski ivot, drutveni, porodini i lini odnosi su glavne
teme njegovih komedija. To je sredina sa malom kulturnom tradicijom i ojaanim
ekonomskim mogunostima, pa pisac slika taj nesklad. Naslikao je posebnu
psihologiju ovjeka svoga doba koji je ekonomski jak, ali duhovno i kulturno ostao na
istim nivou kao i ranije, pa se povodi za tuinskom aristokratijom i njenim obiajima
to dovodi do nesklada i izaziva smijeh.

Pokondirena tikva
Ovo njegovo djelo se ubraja u najbolje srpske komedije. Ima u njemu slinosti
sa Laom i paralaom, ali i originalnih mjesta. Naslikao je malograansku sredinu i
njenu primitivnost, pomodarske tenje i nedolino kalemljenje tuih obiaja i navika.
Opisao opanarevu enu Femu koja eli da se uzdigne iznad sredine, jer se obogatila,
pa u tom svom nastojanju ispada smijena. Pokuava imitirati aristokratiju u Peti i
Beu, ima slugu, ali ne zna ni jezike ni obiaje ni kulturu ni ponaanje prema svijetu u
kom ivi.
Fema je centralna linost komedije. Hoe na brzinu i na silu da zaboravi raniji
ivot, ali se njegovi tragovi osjeaju na svakom potezu, rijei i koraku. Pisac se
narugao i slaveno-srpskom jeziku i mentalitetu ljudi i navikama i obiajima. Uitelj
joj je Svetozar Ruii koji govori prazne fraze i tako predstavlja pomodni svijet
jednog doba. Njen brat Mitar je piev glas u komediji, realan i istiniti predstavnik
zdrave sredine koji se suprotstavlja takvim kao to je Fema. Kritiari smatraju da je
ovo najsnanija drutvena komedija koja je dala snanu individualizaciju likova to se
predstavljaju svojim govorom i ponaanjem. Fema je do danas ostala simbol jedne
izopaenosti i danas je iva, zanimljiva i aktuelna na pozorinoj sceni.
Fema ima kerku Evicu od koje takoer eli napraviti nobles, da govori po modi,
da nosi steznjak, da pria francuski i pravi komplamente, meutim Evica eli i dalje
da radi, ne eli da nosi steznjak i ne zna i nee da govori francuski kao njena mama.
Fema je na rubu ivaca i eli da naui Evicu gospodskom ponaanju:

Evo, novaca je ostavio dosta; ali ta to pomae kad je ostavio posle sebe kravu. Bog zna
ta bi od mene bilo, da nisam od nature na gospodstvo stvorena. No jo nije dockan, moja lepa
Evicken, samo se ti na mene ugledaj, pa se moe jo koliko toliko popraviti.

147
Rodoljupci
Djelo koje predstavlja snanu moralno-politiku satiru jednog doba. Pisac sam
kae da je materijal pokupuio iz ivota i da se radi o istinitim dogaajima i ljudima. U
komediji je opisao revolucionarnu 1848. godinu u kojoj se sav srpski narod stavio u
slubu reakcionarnog bekog apsolutizma, pa Sterija otkriva nalija srpskih
rodoljubaca, njihove uske i egoistike interese, poljuljani moral i posrnulu nacionalnu
svijest.
Ratne godine su donosile promjenljivu sreu i Srbima i Maarima i ukazuje na
moralnu posrnulost mnogih pojedinaca koji sakriveni frazama i retorskim izjavama o
spremnosti na rtve za narodno dobro ispadaju u svojim nastojanjima smijeni i
predstavljaju karikature jednog vremena i naroda. Oni nose trobojnicu, ali ispod revera
imaju i maarsku kokardu. A kad se nau izvan domovine za male pare potpisuju izjave
da se odriu i domovine i naroda.
Sterija je nasuprot njima naslikao potenu i razumljivu linost graanina
Gavrilovia koji je u osnovi astan ovjek i bolno doivljava tu nacionalnu agoniju. On
se gnua nad moralnom rugobom svojih sugraana koji su dvolini i pokazuju prema
prilikama svoje lice. Otud u ovom djelu nema vedrine i smijeha, ona je natopljena
pesimizmom.
Steriji je smijeh bio neka vrsta pedagokog sredstva, kojim je on uio ljude i na taj
nain htio ih podstaknuti da isprave svoje greke. Moda je ismijavanje grub nain da
se nekom ukae na manu, ali to je bio Sterijin nain da popravlja ljudska nesavrenstva,
da popravlja ljude govorei im istinu kroz alu. On potvruje onu konstataciju Georgea
Santayane koji kae da je komedija zaobilazni put do iskrenosti. Ono oko ega nema
dvojbe je da je Sterija bio izuzetno dobar komediograf ija se djela i danas itaju i
izazivaju smijeh.
148
URA JAKI(1832-1878)

Za njega kau da je borac i pisac u ijem djelu su oliene njegove slobodarske i
umjetnike tenje. Rodom iz Banata, nosi u djelima mentalitet tog kraja i naroda.
kolovao se u Temivaru i Peti, a itav mu ivot protekao u borbi za golu egzistenciju
i slobodu. Bavio se poezijom i slikarstvom, mnogo putovao iz jednog u drugo mjesto,
radio kao uitelj, a vlasti su ga stalno pratile i proganjale. Uestvuje u borbama sa
Turskom, pie poeziju i novele.
Prvo je pisao pjesme po ugledu na maarske pjesnike I pol. 19.st. Odlika tih
pjesama je snaan i emocionalan izraz. Kasnije pie i epske pjesme i drame (Seoba
srbalja, Jelisaveta, kneginja crnogorska, Stanoje Glava).


ura Jaki, Autoportret

Jakieva poezija se dijeli na deskriptivnu, ljubavnu, socijalnu i satirinu. To su
pjesme Vee, Put u Gornjak, Ljubav i dr. Poznata mu je elegija Na liparu u kojoj su
snano naglaena tuna raspoloenja. Nesklad izmeu linih ideala i prozaine
stvarnosti dali su pjesmu punu dubokih emocija koja govori o ivotnim nedaama i
sukobima. To je gorka pria o ljudskom stradanju .
Pjesma Vee je ispjevana iskljuivo u eleginom raspoloenju, a Pono u
raspoloenju punom gorine. Ima misaonih stihova u kojima se govori o ivotu i
ljudima. Pjesma se nastavlja mislima o ljudskoj pakosti i podlosti, zlobi i ogorenju.



149
Satirina i socijalna lirika
Poznata je u knjievnosti ja Jakieva satirina i socijalna lirika koja govori o
tekom ivotu obespravljenih masa i o borbi za slobodu misli i govora. Lini ivot
pjesnikov je sav u politikim progonima, u sukobu sa vlau i o tome govore ove
pjesme. Poznate su su pjesma Ratar, valja, Kalueri , Otac i sin i dr.
Najizrazitiji romantik meu srpskim umjetnicima Jaki je bio stvaralac
mnogostran po svojoj obdarenosti, slikar, pjesnik, pripovjeda, dramski pisac.


ura Jaki, Karaula
150
JOVAN JOVANOVI ZMAJ(1833-1904)

Meu piscima svoga narataja jedan od najplodnijih i najreprezentativnijih je bio
Jovan JOVANOVI ZMAJ(1833-1904). Roen u graanskoj porodici u Novom Sadu,
zavrio medicinske nauke, radio kao lijenik u Novom Sadu, Panevu, Zagrebu,
Karlovcu i Beu. Mnogo je pisao, pokretao listove i saraivao u njima ( Zmaj, Starmali,
ia) i potpisivao se pseudonimom Zmaj.
Zmaj je poeo pisati pedesetih godina i poslije Branka Radievia prvi je preuzeo
srpski narodni jezik i pravopis pokazujui da se na njemu mogu pisati znaajna
knjievna djela.
U poetku je pisao ljubavnu poeziju. To su pjesme o patnjama i stradanju,
izgubljenoj porodici i osami. Kasnije pie rodoljubive pjesme u kojima naglaava ideal
slobode, ljubav prema narodu i sl. elio je da njegov narod bude obrazovan, da shvati
i prihvati tekovine kulturne i civilizirane Evrope, udarao na srpske vlastodrce i
korumpiranost u redovima srpske buroazije. Blizu etiri decenije bio je nosilac svih
naoprednih knjievnih kretanja u Srbiji. Stihove pisao ozbiljne i aljive, iz srpskoh
politikog i drutvenih ivota.
Kad su mu umrla djeca poeo je pisati za djecu i napisao nekoliko znaajnih
zbirki pjesama za djecu. U njima je Zmaj pokuao da utie na odgoj i obrazovanje
mladih, da im ukae na neke situacije iz ivota, da ih pripremi na sve ono to ih u
ivotu oekuje. Pritom je pokazao izvanredan smisao za mali djetinji svijet , za sve to
dijete zanima. Pie neposredno, jezikom djeteta, jasno i nedvodmisleno, utvrenim
ritmom i rimom i brzo je osvojio srca mladih italaca.
Poznata je njegova programska Pjesma o pjesmi u kojoj govori o misiji poezije i
pjesnitva.: da diu klonule, da igou probleme, da se bore za pravdu i istinu, da tjee
rastuene. Tim djelima on je uspjeno vrio misiju voe srpskog romantizma i uticao
na svoje savremenike.
Zmaj je bio prvi srpski pjesnik koji je sintaksu i naglasak svakodnevnevnog govora
uveo u poeziju.
Napisao je veliki broj djela meu kojima su najznaajnija: ulii(1864),
Pevanija, ulii uveoci, ika Jova srpskoj deci, Devesilje, ika Jova srpskoj omladini,
pripovijetka Vidosav Brankovi i aljiva igra aran. Pisao je rodoljubive, ljubavne,
elegine, misaone i politiko-satirine pjesme, te poeziju za djecu. U djelima je
naslikao svoje doba sa raznih aspekta, od djetinjstva do zrelog doba i u svim njegovim
segmentima. Umro u Sremskoj Kamenici 1904.

ulii i ulii uveoci

Najpoznatije njegovo djelo iz oblasti intimne lirike su dvije zbirke pjesama
ulii i ulii uveoci. U njima je neposredno i iskreno opjevao najznaajnije trenutke
iz dana kad je kao kao sretni otac gledao svoju porodicu u tihoj graanskoj idili, a
zatim je naslikao vrijeme kad je smrt pokosila itavu njegovu porodicu.
Osnovni motiv ulia je ljubav prema eni, izraena osjeanjima sretnog
ovjeka iji je ivot uljepan porodinom idilom i prvim cvrkutavim glasovima djece.
Skala osjeanja je veoma iroka i ide od prvih ljubavnih izjava do zrele ljubavi pune
potovanja prema branom drugu. Zmajeva ljubav u toj zbirci nije nesretna, nije
bajronovski kobna. Ona je tih i mirna graanska ljubav puna diskretnih boja i tonova.

Kai mi, kai, kako da te zovem
Kai mi kakvo ime da ti dam
151

Hou li rei: diko ili snago
Ili u: lane, ili: moje blago

Hou li: duo, ili: moje drago
Kai mi kakvo ime da ti dam!

Meutim, srea nije dugo trajala, umiru njegovi najblii i on pie zbirku ulii
uveoci koja je proeta tragikom smrti, nesree, patnje i stradanja. U ovoj zbirci pjesnik
je opjevao Ruinu bolest i svoju varljivu nadu da e ozdraviti, on je "oajnik kleti" koji
proivljava najtee trenutke ivota, ali nastoji da ouva ljudsko dostojanstvo. On eli
da zaustavi etalicu na satu i sve vrati na poetak, u dui mu je sve mrtvo i sivo, zatim
posjeuje Ruin grob i pie stihove snane emotivne vrijednosti.

Zar ja ljubit vie ne smem?
Zar se meni samo krati
Svoju dragu, dragom zvati
Uzdahnuti, oseati?!
Ko mi moe ljubav ubit,
Mada j' srce raskidano!
- Ja te ljubim edo moje,
edo moje, zakopano!

(...) Ti si mrtva, moj ivote,
Otila si s ovog sveta,
To daljini nema mere
Pa zar i to da nam smeta!
Neka pada nad i vera,
To mi ljubav ne savlada
Ja te ljubim prazna senko,
I bez vere i bez nada!

Iako je tragian udes bio tako potresan, Zmaj nije pao u oajanje i pesimizam,
pomirio se sa smru kao neminovnou i nastavlja ivot bez svojih najmilijih. Njegovo
pomirenje sa neminovnostima u ivotu nije nikad prelo u mrnju i rezignaciju, on je u
potpunosti sauvao vitalnost u vjeru i ljepote ivota.


Zmaj djeiji pjesnik
Od cjelokupnog Zmajevog djela najtrajnija je njegova djeija poezija po kojoj
je do danas ostao nenadmaan i izvrio snaan uticaj na sve generacije djeije
knjievnosti u 19. i 20. stoljeu. Cilj mu je bio da kroz djeiju poeziju naglasi svoje
odgojne komponente, osobito patriotski odnos prema domovini i ljubav prema ovjeku
uopte.
Zmajeva velika ljubav djeca su iznikla iz line roditeljske tragedije, pa se
posvetio djeci da im ponudi svoju beskrajnu ljubav. Ali, ta ljubav nije bila zbog
porodine nesree, nego zbog karaktera samog pjesnika i opte ljubavi koja se vidi u
svakom njegovom stihu.
Djeijom poezijom poeo je da se bavi vrlo rano, napisao desetine pjesama i
opjevao sve detalje iz ivota djeteta: u koli i porodici, u prirodi i drutvu. Kao pjesnik
iskrenih osjeanja on nije htio da zatvori oi pred socijalnom nejednakou u drutvu,
152
pa nudi djeci i te slike u kojima ima patnje i stradanja, borbe za svakodnevnu
egzistenciju, pohvala radu i kritika lijenosti.

Istina je junak,
Dr'i se ko stena.
I kad na nju zine hala,
I kad misli da je pala,
Pobeda je njena.

Ovo je samo jedna od njegovih pjesama upuenih djeci koja ima didaktiku poruku: on
jednostavnim jezikom govori djeci o istini koja uvijek izae na vidjelo, pa ak i kada se
misli da je nema.
153
CRNOGORSKA KNJIEVNOST ROMANTIZMA
VUKOVE IDEJE U CRNOJ GORI PETAR PETROVI NJEGO(1813-1851)

Vukove ideje naile su na odjek osobito kod mladih njegovog doba koji su
pokazali da se na narodnom jeziku mogu pisati umjetnika djela. Najbolje je to
potvrdio svojim djelom Petar Pertrovi NJEGO koji je jedan od prvih pisaca Crne
Gore, a po znaaju jedan od najveih pjesnika svoga doba. To je jedan od umjetnika
koji su znali biti istinski, aktuelni i istovremeno ljudski. Bio je istovremeno i vladar
Crne Gore koji je nakon turske vladavine htio stvoriti modernu i naprednu dravu.
Njego je vladao zemljom koja je stoljeima bila u zaostalosti, ivjela
patrijarhalnim ivotom, razdijeljena na plemena i bratstva. Najvie potovanje uivao je
crkveni poglavar na Cetinju, vladika, koji je bio najvii duhovni autoritet.
Prema obiaju Njego je preuzeo i duhovnu i svjetovnu vlast i preduzeo je niz
mjera da ujedini narod. Pomagali su mu u tome Rusi, pa je uspjeno odbijao napade
Turaka na granicama Crne Gore. Sreujui dravu shvatio je da je njegova zemlja tek
dio velike slavenske porodice, pa je u tom smjeru i radio i pisao.
Istovremeno je radio na vlastitom obrazovanju, uio strane jezike, putovao i
pisao. Rano je obolio i mlad umro na Cetinju, a sahranjen je na vrhu najvie planine
Loven.
Njego se razvijao pod uticajem narodne tradicije u djelima Sime Milutinovia
Sarajlije. U poetku je pisao u desetercima po ugledu na narodne pjevae, a kasnije
produhovljenu liriku i epiku koja ima visoku umjetniku vrijednost. Njegova znaajna
djela su Svobodijada (1835),Gorski vijenac (1847), epan Mali (1851) i Lua
Mikrokozma.
Lua mikrokozma znai po naslovu svjetla malog kozmosa, ovjeka tj. due.
To je vrsta filozofskog epa u kom je Njego razmiljao o ovjekovoj sudbini na zemlji.
Razmilja o ovjeku kao biu koje se ujedini sa avolom protiv boga, a kad su
poraeni baen je na Zemlju da se pati, a ne u pakao.
Gorski vijenac je vijenac slave crnogorskim junacima spjevan u dramskom
obliku. U njemu je iznesen dogaaj iz 18. st. kad su, prema tradiciji, crnogorski
poglavari pod vostvom vladike Danila krenuli u borbu protiv domaih Turaka kako bi
u zemlji zavladalo jedinstvo.
itavo epsko djelo je tendenciozno i nabijeno nacionalnim nabojem s jedne
strane i nacionalnom mrnjom sa druge. Slikajui te dogaaje, Njego je naslikao niz
detalja iz crnogorskog ivota: svadbe, otmice, pogrebe, vraanja, obiaje i kulturne
prilike u Crnoj gori, pa ep ima ire znaenje od teme koju je pisac uzeo da obradi.
Ovo i ostala Njegoeva djela govore o svijetu u kom ne pobjeuju uvijek
najbolji, u kom pravda i istina nisu uvijek na prvom mjestu. ire posmatrano, Gorski
vijenac je borba crnogorskog naroda za slobodu, za oslobaanje srpsatva, pa je djelo i
posveeno Karaoru, voi Prvog srpskog ustanka. Pjesnik uzdie crnogorske borce i
baca kletve na izdajice i odmetnike. U djelu se u pozadini osjea historija srpskohg
naroda, njegova tragedija i borba za slobodu, patnje, sli i ponos i vjera u konanu
pobjedu.
Gorski vijenac je obimom kratak, ali je u njemu dato mnogo pjesnikih slika,
likova i dogaaja: Crnogoraca i Turaka, starih i mladih, grupa i pojedinaca. Na nekim
mjestima je fotografski vjerno prikazao ivot crnogorskog naroda, odnos jedinke
prema ivotu i svijetu, opisao sirove ljude, ali hrabre i odlune da sauvaju svoj ponos,
dostojanstvo i slobodu.
154
Za svoje slike i misli Njego je naao snaan poetski izraz u kom slutimo
dubinu ljudskih odnosa. Reenice se niu jedna za drugim i u njima je dana sva
filozofija ivota: "Zemlja stenje, a nebesa ute
Mnoge misli i reenice je uzeo iz naroda, i u djelu se osjea dubina i ljepota
narodne tradicije i narodnog jezika.


STJEPAN MITROV LJUBIA(1824-1878) se aktivno se bavio politikom, bio
poslanik u Dalmatinskom saboru u Zadru i Bekom parlamentu. Pisao pripovijetke,a
kao samouk obrazovao se na narodnoj knjievnosti. Poznata knjiga Pripovijesti
crnogorske i primorske(1875) opisuje sudbinu svojih zemljaka u vremenu od 16. do 18.
st. Sluei se romantiarsko-realistikim postupcima u svoje djelo je unosio humor.
155
MAKEDONSKA KNJIEVNOST ROMANTIZMA

Makedonska knjievnost u II pol. 19. st. proivljava svoje plodonosno
razdoblje. Ona se oslobaa oblika religiozno-poune knjievne tradicije i inspirie se
svjetovnim sadrajima.
Knjievna djela tog doba nose graansko obiljeje. Izraavaju tendencije koje
su se oitovale i u knjievnostima ostalih junoslavenskih naroda u vremenu
afirmacija graanskog stalea.
Generaciji makedonskih knjievnika iz ovog razdoblja nametnulo se nekoliko
problema: glavni je bio jezik, jer u shvaanju jezika nije postojao jedinstven stav:
Konstantin Miladinov polazi od ivog narodnog jezika i jezika narodne pjesme, Rajko
inzifov se zalae za mjeavinu bugarsko-makedonskog knjievnog jezika, a Grigor
Prliev smatra da jezik treba izgraivatina staroslavenskoj osnovi.
Ta neujednaenost u shvaanju jezika potvruje se i u knjievnoj praksi:
Konstantin Miladinov u svojim lirskim pjesmama prvi put otkriva snagu i izraajne
mogunosti narodnog jezika, jezik inzifova obiluje rusizmima i bugarizmima, a na
Prlieva utie grko jeziko podruje.
Problem jezika se uklapa u Makedoniji u iri koncept nacionalnog buenja.
Knjievnici zauzimaju aktivan odnos prema problematici: skupljaju narodno blago, u
djelima obrauju tematiku iz nacionalne prolosti, izraavaju slobodarsko i junako
raspoloenje. Svaki je stvaralac iz tog razdoblja na sebi svojstven nain izraavao i
knjievno oblikovao osnovne misli epohe i vlastite preokupacije.
Dimitar Miladinov (1810-1862) je najistaknutiji makedonski prosvjetni radnik
tog vremena. Sakupio je veliki zbornik narodne poezije uz pomo brata pjesnika
Konstantina Miladinova i objavili su ga u Zagrebu 1861. godine uz potporu J.J
trosmajera.
Konstantin Miladinov(1830-1862) nije ostavio velik opus, samo petnaestak
pjesama u kojima progovara profinjena lirska osjeajnost i refleksivnost sazdana na
motivima narodne pjesme, a izraena njezinom metrikom i metaforikom. Meu
najuspjelije pjesme Miladinova je njegova antologijska Tuga za jugom.
Rajko inzifov (1830-1887) je razvio svestranu knjievnu djelatnost, pisao pjesme
i poeme, bavio se prevodilakim i publicistikim radom. U djelima glorificira
nacionalnu prolost i iznosi tragine motive iz ivota makedonskog naroda.
Najsugestivnije je njegovo djelo Krvava koulja u kom iznosi stradanja svoga naroda.
inzifov je dao realistiki oblikovane slike. Njegova inspiracija, u biti romantiarska,
izraena je realistikim nainom to obezbjeuje inzifovu posebno mjesto u
makedonskoj knjievnosti.
Gligor Prliev (1830-1893) je izrazio u poemi Serdar herojsko-slobodarski duh
epohe. Grau za poemu uzima iz narodne poezije, tj. opisuje rat pritiv albanskih
zulumara. To se djelo po svojoj idejnoj usmjerenosti pridruuje najveim
ostvarenjima junoslavenskih knjievnosti 19. stoljea Mauranievom epu Smrt
Smail-age engia. Drugo njegovo djelo Autobiografija prua osobito zanimljivu
grau za istraivae.
To je knjievni narataj koji je utro put novijoj makedonskoj
knjievnosti.
156
ILIRSKI POKRET U HRVATSKOJ

Hrvatski narod je uao u 19. st. teritorijalno i drutveno rascjepkan,
nacionalno i kulturno slab. Hrvatska je bila svedena na prostor izmeu Drave i Save,
jer je Napoleon zauzeo june krajeve i pripojio ih Iliriji. ,a Dalmacijom se upravljalo iz
bea sve do 1918. godine.
Vlast je imalo plemstvo i visoko svetenstvo. Slubeni jezik je bio latinski
kojim je plemstvo i svetenstvo pisalo da pokau svoju distancu od naroda. Hrvatski
jezik u vlastitoj zemlji je bio zapostavljen.
Ve poetkom 19. st. poeli su Maari traiti da se u nekim krajevima
Austrougarske, pa i hrvatskoj, kao slubeni jezik koristi maarski. Meutim, otpor
onih koji su pisali latinski bio je snaan.
U tom periodu je znaajan Antun MIHANOVI koji je meu prvima ukazao na
ljepotu narodnog jezika koji e kasnije afirmisati pristalice ilirskog pokreta.
Predstavnici ilirizma su bili mladi ljudi roeno oko 1810. godine uglavnom sa sela koji
su se kolovali u inostranstvu, upoznali napredne ideje drugih naroda i pokuali ih
prenijeti u svoje krajeve. Mihanovi pie budnice koje su bile popularne u to doba, pa
su postale abloni osim Preradovieve pjesme Zora puca i Mihanovieve Hrvatska
domovina koja je uglazbljena i postala hrvatska himna. Te pjesme se izdvajaju od
ostalih i rezultat su istinskog doivljaja. Posebno valja istaknuti ovu posljednju pjesmu
koju je Mihanovi napisao u vrijeme ilirskog pokreta, pa je naglaen nacionalni zanos i
rodoljubiva tematika sa ciljem da se probude rodoljibivi osjeaji italaca. Pejza u
pjesni postaje sinonim pojma geografske domovine i optem nacionalnom znaenju.
U svojim planovima ilirci su pokuavali zbaciti stariju generaciju
intelektualaca, ukazivali na veliinu i snagu slavenstva i prihvatili ideju ekog pisca o
snazi knjievnosti i kulture slavenskih naroda.
Za sve narode se govorilo da potiu od starih Ilira, trailo se od jugoslavenskih
naroda da se ujedine i da svi koriste tokavski jezik koji se kao izvanredan jezik
pokazao jo u dubrovakoj knjievnosti i koji bi trebao biti u temelju jezika svih
naroda. Te ideje su predstavljale protivteu maarizaciji nekih pokrajina i naroda na
ovom prostoru. Glavne voe su bili Ljudevit Gaj i grof Janko Drakovi.
Knjievnici ilirizma u Hrvatskoj su bili veinom iz ue Hrvatske, pa
su poeli pisati kajkavskim narjejem. Vidjevi da se hrvatska knjievnost ne moe
razvijati u uskim okvirima pojedinih narjeja, htjeli su ilirci prvo rijeiti pitanje jezika i
dogovorili su se da koriste tokavsko, kao najrairenije narjeje hrvatskog i srpskog
jezika. Ujedno su prihvatili i pravopis kako ga je uredio Ljudevit gaj koji je za svaki
glas imao zasebno slovo i pisan latiniciom.
Ilirci su se vratili istraivanju stare dubrovake i dalmatinske knjievnosti, a u
skladu sa romantiarskim zahtjevima, ukazivali su na ljepotu i snagu narodne tradicije,
posebno epske narodne pjesme.
Ilirci su htjeli da predstavljaju knjievnost vlastitog naroda, bili su odluni i
borbeni, ali su poticali iz sitnog graanstva i seljatva, pa nisu imali ni vlast ni imanja,
stoga nisu mogli realizovati mnoge svoje ideje. Pisali su djela na narodnom jeziku,
prije svega lirsku poeziju, rodoljubive pjesme, drame i novele.
U petnaestak godina svoga rada ilirci su pokrenuli prvi hrvatski knjievni
asopis, te brojne knjievne edicije: Kolo (1842), almahan Iskra (1845), organiozirali
knjievna drutva (Matica ilirska, 1842.), hrvatsko kazalite, zapoeli rad na kritici,
drami i romanu. Izdavali su stare dubrovake pisce (Gunduli).
ILIRSKI POKRET(1830-1843)kao drutveno-politiki i kulturni pokret
157
Poetkom 19. st. u Hrvatskoj se poinju osjeati nova duhovna kretanja i ideje kao
prethodnica narodnog preporoda. U politikom smislu to je vrijeme pada Napoleona i
vraanje velikog dijela hrvatskih zemalja (Dalmacije, Istre) pod Austro-Ugarsku,
jaanje germanizacije i sl. maarski se uvodi kao slubeni jezik to je vodilo u
opasnost gubljenja nacionalne svijesti u hrvatskom narodu. Ipak, i u tako sloenim i
nesreenim politikim i literarnim uvjetima dolazi do pomjeranja u pravcu narodnog
jezika i pravopisa. Cilj je stvoriti na itavom prostoru jedan knjievni jezik kojim bi se
sluili svi Hrvati, pa se vie radi na jeziku i pravopisu, nego na knjievnosti. Pisci
sakupljaju i obrauju narodno blago po ugledu na sakupljae u zapadnoevropskim
zemljama, preporodne misli se trae u vlastitoj tradiciji. Rade u to doba Bartol Kai i
Pavao Riter Vitezovi, pisac i historiar, a zatim dolazi vrijeme Ljudevita gaja koji je
obiljeio itavu jednu epohu.
Ideje ilirskog pokreta spontano su se poele javljati u junoslavenskih naroda skoro
u isto vrijeme, mada su ivjeli u razliitim ivotnim situa-cijama. Neki krajevi si bili
pod Napoleonovom vlau, drugi pod vlau Austrougarske, trei Turske, a neki su bili
slobodni. Napoleon u i pol. 19. st. stvara Ilirske provincije sa centrom u Ljubljani, a
od tada pa itavo jedno stoljee javljaju se ideje ilirskog pokreta sa eljom da se
ujedine juno-slavenski narodi i da koriste isti jezik i pismo na prostorima na kojima
ive.
Poetak ilirskog pokreta smatra se pojava male Gajeve broure u trenutku kad
je hrvatska bila u najteem poloaju i to se tie politike i jezika i knjievnosti i
kulture. To je djelo Kratka osnova horvatsko-slavnonskog pravopisanija tampana u
Budimu 1830. u kojoj Gaj poziva Hrvate da budu vitezovi duha i uvaju tragove svoga
postojanja, svoje jezik i tradiciju.
Ilirski pokret je imao snaan odjek kod svih naroda, osobito mladih
intelektualaca u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni,Crnoj Gori, Sloveniji i Makedoniji koji
afirmiu narodni jezik i poinju raditi na zajednikom pismu i pravopisi. Kako se u tim
krajevima govorilo razliitim jezicima, od francuskog, njemakog, latinskog,
talijanskog, maarskog, a u Bosni turskog, cilj je bio ujediniti narode na istom jeziku i
pismu.
Ve polovinom 19. st. ilirizam je poeo dopirati do svih junoslavenskih
naroda: u Srbiju, Kranjsku, tajersku. Maarske vlasti su osjetile opasnost, pa su ga na
sve naine htjeli skriti, pa nastaje vrijeme progona, zatvora i cezure. Zbog estoke
cenzure u Zagrebu, pokrenuli su ilirci novi list Branislav u Beogradu. Meutim, taj
pokret nije bilo lako sruiti, ve se sam od sebe poeo ruiti feudalizam i u Evropi i
junoslavenskim krajevima.
Meutim, kako su bili iz seljake ili malograanske sredine, pa nisu imali ni
politiku ni ekonomsku mo, oni nisu mogli uspjeti u svojim borbenim namjerama,.
Dogovorili su se da koriste Gajev pravopis i najrasprostranjenije tokavsko narjeje, ali
su opet pisci u nekim krajevima pisali na jeziku lokalnog naroda i narjeja. Pisali su
uglavnom lirske pjesme, rodoljubivu liriku, novele i drame i istraivali prolost svoga
naroda, te ukazivali na ljepotu i bogatstvo narodne tradicije.
Ovaj pokret je imao znaajan uspjeh, proirio se u sve krajeve, ali mada su
poznavali evropsku literaturu, nisu prihvatili neke evropske ideje, pa su se razvijali
prema vlastitim potrebama i u vlastitim okvirima. Zato u knjievnosti junoslavenskih
naroda nema bolesnog individualizma, sentimentalnosti i misticizma, ve borba za
egzistenciju vlastitog naroda i vjera u taj narod.
Pisci ilirizma su se zato lomili izmeu domaih i stranih uzora, ali su ipak
ostavili znaajna djela.
158
Knjievnici Ilirizma nisu uspjeli pod jednim imenom, jezikom i pravopisom
ujediniti sve junoslavenske narode, jer su Srbi imali povoljan poloaj za vlastiti razvoj,
Slovenci su ve imali svoga Preerna i nisu htjeli naputati svoj jezik u knjievnost, pa
ilirizam nastavlja samo Stanko Vraz. Meutim, ono to je znaajno, ilirci su ujedini9li
sve hrvatske krajeve i tako udarili temelje modernoj hrvatskoj knjievnosti. Prihvatili
su za knjievni jezik najrairenije hrvatsko-srpsko tokavsko narjeje. Slovenci su u
pravo-pisu prihvatili Gajevu reformu, a svoj pravopis nazvali njegovim imenom -
gajica.
Drutveni je sastav ue hrvatske koja je jedini nosilac svih kulturnih i
politikih tradicija iz 18. st. sveden je na dvije drutvene kategorije. To su feudalci,
posve odnaroeni, ak i bez osnovnog znanja hrvatskog jezika, jer se slue uglavnom
njemakim, maarskim, ili francuskim te neuki i nepismeni seljaci koji su jo u
kmetsko-feudalnim odnosima. Trea kategorija je mlada graanska klasa tek je na
pomolu i javit e se organizovanije i ozbiljnije 30-tih godina.
Iako je Pavao tos 1831. pjevao o odnaroenoj usnuloj Hrvatskoj, ona se
vremenom ipak poinje buditi. Tako je zagrebaki biskup Maksimilijan Vrhovec
uputio narodu pismo da sakuplja narodno blago, to je bio znaajan podstrek u
istraivanju narodne prolosti. To je vrijeme kad pie Antun Mihanovi(1796-1861)
brouru sa zanimljivim naslovom Rije domovini u kojoj govori o potrebi koritenja
narodnim jezikom.
Preporodni pokret u Hrvatskoj koji su 30-tih godina prolog stoljea zapoeli
mladi intelektualci uglavnom graanskog i seljakog porijekla, nastao je kao odjek na
razvijanje slinih nacionalnih pokreta u Evropi.
ta je u stvari Ilirski pokret?
To je vrijeme kad pisci pokuavaju njegovati ilirsku tradiciju, tj. ilirstvo i
hrvatstvo pokuavaju nai zajedniki jezik i take za kojima su jo tragali Juraj
igori u 15. stoljeu, a kasnije Pavao Ritter Vitezovi i Petar Katani. To je vjera u
krvno srodstvo i genetsku povezanost izmeu stanovnitva nekadanje velike Ilirije i
Hrvata, koji su njihov bioloki nastavak, vjera da taj davni narod u nama nastavlja svoj
ivot, pa su Hrvati u stvari batinici njihove nekadanje veliine i slave. Hvaranin
Vinko pribojevi je tampao jo u 16. st. knjigu o porijeklu lavena sa tezom da su oni
potomci Ilira, Traana i Makedonaca, a tu je hipotezu obnovo Gaj studijom Tko su bili
Iliri? koju je objavio u Danici gdje tvrdi da su jo stari historiari pisali da su Iliri
stari stanovnici Jadrana (Adrije). Imenom ovim nazivahu stari grki i romski historiari
narod izmeu Dunava i mora.
Kreui se tim tezama, Gaj gradi svoju koncepciju ilirstva: kao vraanje iskonu
hrvatskog etnikog bia to je kasnije shvaeno kao iskonstruisana hrvatska
nadnacionalna ideja.
U njihovom provoenju Gaj je bio odluan i okretan, poletan i rjeit, pa je uspio
da ilirski zanos prenese na mnoge intelektualce i hrvatski narod. I dok je Vitezovi
razvijao ideju o hrvatskoj svijesti odjevene u ilirsko ruho, Gaj je govorio o ilirskoj
misli proetoj hrvatskim duhom. U stvari, bila je to velikohrvatska koncepcija koju je
kasnije prihvatio i Ante Starevi.
Ilirski zanos u Hrvatskoj je trajao 7 godina i dao ton narodnom ivotu u Gajevo doba.
Ime naroda, jezika, teritorija i knjievnosti je bilo podvrgnuto ilirskoj ideji, sve je
nosilo ilirsko ime. Mnogo pjesama je ispjevano u slavu velike Ilirije i ilirskog jedinstva,
ali u njima nije bilo poezije ni umjetnosti, nego samo ideoloke teze i dogme. Maari
su se protivili tim idejama i zabranili su 1843. upotrebu ilirskog imena, te zabranjuju
Ilirske narodne novine, pa je tako sedmogodinji zanos ilirstvom poeo da jenjava. Uz
sve to, Gaj je imao mnogo protivnika meu hrvatskim plemiima, a kasnije i
159
intelektualcima, a ak ni on se nije protivio zabrani, jer je uspio u osnovnom, a to je da
afirmie hrvatstvo na temelju ilirstva koje mu vie nije bilo ni potrebno.


160
LJUDEVIT GAJ (1809-1872)

Najznaajniji zagovornici ilirskog pokreta u Hrvatskoj su bili Ljudevit GAJ i
grof Janko DRAKOVI.
Ljudevit Gaj sin apotekara iz Krapine. Zavrio kao doktor filozofije u Lajpcigu
i dao se na knjievne i politike akcije. Pojednostavio je hrvatski pravopis (Kratka
osnova hrvatsko-slavenskog pravopisanja), osnovao u Zagrebu novine (Narodne
novine) i knjievni im prilog (Danica), utemeljio tampariju, putovaoNeumornim
radom i snagom svoje linosti znao povezati sve hrvatske mlade ljude svoga vremena i
bio neosporni voa cijelog ilirskog pokreta do 1848. godine kad se, u promijenjenim
prilikama, morao povui iz javnosti.


Ljudevit Gaj


Gaj je umro u prostorijama svoje tamparije u irilometodskoj ulici u Zagrebu.
Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Jurjevskom groblju. Godine 1885 ostaci su
preneseni u arkade iliraca na groblju Mirogoj.
161
Pokret kojeg je inicirao Gaj afirmisao je i potrebu pisanja na hrvatskom jeziku
to je bio odgovor na maarizaciju tih krajeva koju su svim sredstvima vrili Maari.
Gaj je dobro shvatio da je prvo to treba uiniti pojednostavljivanje pravopisne
grafije jer je shvatio da je jezik osnovna oznaka nacionalnosti. Krenuo je od poetka,
djelovao brzo na iroke drutvene slojeve i dao im Kratku osnovu hrvatsko-slavenskog
pravopisa. Ve u samom naslovu Gaj je odredio da je temelj hrvatskog jezika
kajkavsko narjeje i da je to samo jedan od velikog broja slavenskoh jezika. U tekstu
ide za tim da svaki glas ima po jedno slovo i uvodi nove znakove:. ,, i lj.
Ukazuje na ljepotu i snagu materinskog jezika i time otvara puteve
jedinstvenom jeziku i pravopisu hrvatskom.
Nakon mnogo borbe Gaj 1834. dobiva dozvolu za izdavanje novina i izdaje
Oglas s pozivom na saradnju svim ljudima na ovim prostorima, svim Slavenima. Tu se
vidi njegova misao da okupi sve June Slavene u isto kolo. Ali, kako se javljaju
uglavnom Hrvati sa uih prostora i piu kajkavski, novine naziva kasnije Novine
Hrvatske, zatim Ganica Hrvatska, Slavonska i Dalmatinska.
Gaj je vidio da nee pridobiti saradnike drugih naroda, pa u stilu svoje
koncepcije pie o ilirima kao preteama svih naroda Evrope i zajednikom porijeklu,
te potrebi zajednikog pisma. Sve krajeve naziva Velika Ilirija. To je bio revolucionarni
zahvat, jer Gaj ne samo to je preuzeo ime ilirsko, jer se mislilo da svi juni Slaveni
potiu od Ilira, nego je i kajkavski dijalekt zamijenio tokavskim. Tako je uveo naziv
ilirizam koji su prihvatili i njegovi sljedbenici u drugim krajevima. Ilirski pokret je
zatalasao mase i imao veliki broj entuzijasta. Prihvata te ideje Stanko Vraz, ali kako
sve vie prima politike dimenzije ilirski pokret se 1843. godine zabranjuje kao i
ilirsko ime, a njegove dojueranje pristalice se okreu protiv njega. Nakon zabrane
ilirskog imena Gaj vraa listu naziv Narodne novine, a Danica se ponovo zove Danica
hrvatska, Slavonska i Dalmatinska. I itav pokret se vraa u hrvatske granice. Uz sve
to, ilirski pokret je ostvario tri istaknuta tematska podruja: drutveno-nacionalno,
intimno i opeljudsko.
Jaanje hrvatskog jezika i knjievnosti poinje tek djelima Stanka Vraza, Ivana
Maurania i Petra Preradovia.
Pisci ilirizma su uspjeli obraditi skoro sve knjievne anrove: liriku, epiku,
dramu, epiku i dr. Poznati su pisci Ivan Kukuljevi, Dimitrije demeter, Antun Nemi,
Matija Maurani i dr.
Gaj je, istina, sa svojim idejama propao, ali ono to je ostalo od njegovih ideja
imalo je neprocjenjiv znaaj za razvoj hrvatske knjievnosti i knjievnosti na ovim
prostorima. Ostvaren je jedinstven pravopis na cijeloj Hrvatskoj teritoriji u ijem
temelju je bio tokavski dijalekat kao preduvjet razvoja savremene hrvatske
knjievnosti.
Rad Ljudevita Gaja se zove vrijeme narodnog preporoda kad su se oko jedne
linosti okupili istomiljenici. Studirao u Gracu gdje se sprijateljio sa Dimitrijem
Demetrom i vrativi se u rodnu Krapinu poeo prikupljati narodno blago. Preuredio je
pismo i tako stvorio uslove za narodni preporod. Nakon zabrane ilirskog pokreta 1843.
i zabrane izlaska Danice ilirske entuzijazam je poeo da jenjava, ali je Gaj ostvario
temeljni nacionalni cilj, a to je afirmacija hrvatstva kao ideje koju je prihvatio i narod
i koja se kasnije razvijala bez koritenja ilirske terminologije. Politiki ideolog
ilirskog pokreta, organizator i voa preporoda Ljudevit Gaj je bio i pisac. Njegov
pjesniki talent pokazao se u nekim djelima, osobito budnicama (Jo Horvatska ni
propala), od kojih su mnoge bile popurarne u to doba, a popularne su i danas. Pjesme
su mu bile umjetniki proivljene, poetski zaokruene, vjeto povezane rimom i
162
ritmom. Takvi su i njegovi lanci i oglasi to govori o ovjeku koji je bio vrlo
obrazovan i sposoban da realizuje svoje ideje.

POJAVA LISTOVA I ASOPISA U HRVATSKOJ

U vrijeme nacionalnog preporoda nekoliko intelektualaca je pokuavalo
pokrenuti listove i asopise u Hrvatskoj u kojima se razvijali ideje slavenstva i
zajednitva na prostorima Balkana. Nekoliko pokuaja je propalo, jer urednici nisu
sakupili dovoljan broj pretplatnika, pa nisu ni tampali listove. Meutim, u vrijeme
ilirskog pokreta javili su se novi listovi koji su obiljeili jedno vrijeme i dali znaajan
doprinos knjievnosti i kulturi hrvatskog naroda. Tako su se 6. januara 1835. pojavile
Novine Hrvatske, a 10. januara i njihov knjievni dodatak Danica hrvatska, slavonska i
dalmatinska. Bio je to golem napredak u realizaciji planiranog cilja; znak da se
hrvatska knjievnost konstituira kao jedinstvena cjelina kao mjesto za okupljanje svih
naprednih Hrvata i usmjerava ih na komunikaciju sa batinom. Ta glasila su vodila
preporodni pokret u Hrvatskoj pod hrvatskim imenom; samo to su novine do kraja te
godine izlazile na kajkavskom, Danica e uporedo s kajkavskim tampati i tokavski
pisane priloge. Promjena njihova imena u Ilirske narodne novine i Danicu ilirsku
poetkom 1836. znaila je korak dalje u provoenju Gajevih ideja.
1842. izlazi novi knjievni asopis Kolo koje ureuju Gajevi saradnici Stanko
Vraz (1810-1851), kasnije Dimitrije Demeter (1811-1872) i Dragutin Rakovac.

DIMITRIJE DEMETER (1811-1872) se iz ove grupe izdvaja po svom znaajnom
djelu Grobniko polje (1842) koje je pretea romantiarske poeme.


Napisao ga je u povodu 600 godina bitke na Grobnikom polju gdje su, prema
legendi, Hrvati porazili Tatare i to djelo pokazuje rasko njegovog talenta mada mu je
to literarni prvijenac.
Upotrebljavajui naizmjenino deseterce i dvanaesterce, pisac se uspio
oduprijeti monotoniji deseterake narodne pjesme, a u prvi plan stavlja slikanje snanih
likova i njihovih karaktera. I naglaava da dobro uvijek na kraju pobjeuje. U temelju
poeme je borba izmeu dobra i zla. U njemu se isprepleu dva osnovna motiva: motiv
krajolika i motiv domoljublja. Isto tako po uzoru na Byrona u Grobnikom polju
pojavljuje se pojam svjetske boli.
Tako u svojoj najpoznatijoj drami Teuta (1844.), zagovara ideju o ilirskom
porijeklu junih Slavena. Pisao je i pripovijetke, feljtone, knjievne i kazaline kritike,
163
libreta za opere Vatroslava Lisinskog Ljubav i zloba i Porin te drame Dramatika
pokuenja I. (1834.) i Dramatika pokuenja II. (1844.), a iznimno je vana njegova
uloga u organiziranju kulturnog ivota u Zagrebu i Hrvatskoj.


Grof JANKO DRAKOVI(1770-1856) pripadnik jedne od najistaknutijih
hrvatskih porodica. Shvatio je duh vremena i stao uz svoje savremenike, napisao neto
pjesama i knjiicu Disertacija u kojoj iznosi svoj politiki i ekonomski program. Kako
Gaj kao nefeudalac nije imao politikih prava zastupao je njegove ideje u javnosti i bio
na elu znaajnih kulturnih akcija svoga doba.








































164
HRVATSKA KNJIEVNOST OD ILIRIZMA PREMA REALIZMU
(protorealizam)

Poraz graanske revolucije u Maarskoj 1848. i uvrivanje Austrije u
politikom smislu na itavom podruju dovodi i do promjena u naim krajevima.
Ukidaju se feudalno-kmetski odnosi i jaa graanstvo, te stasa generacija intelektualaca
koji unose u djela nove teme i ideje.
U takvoj situaciji Hrvati nisu znali kome da se priklone kako bi ouvali svoje
nacionalne vrijednosti. Neki prihvataju maarski uticaj i postaju maaroni, a neki
austrijski. Posve je razumljivo to je knjievni i kulturni ivot zapoet u vrijeme
ilirizma doivio svoj pad. Prestaju izlaziti Danica i Zora dalmatinska i tek 1852. Mirko
Bogovi pokree list neven koji e biti jedini izvor i sredite knjievnog ivota.
Meutim, za teko stanje nisu krive iskljuivo politike prilike, ve dolazi i do
smjene generacija , jer umiru neki istaknuti pisci ilirizma (Vraz),a neki su prestali pisati
i bavili se politikom (Maurani), a mlai narataj tek dolazi. U Nevenu se javlja
mnogo mladih imena meu kojima se izdvajaju Mirko Bogovi (1816-1893) koji je
pisao pripovijetke i tri drame (Frankopan, Matija Gubec), Novo ime je Janko
Jurkovi(1827-1889) zaetnik seoske novele, Luka Boti pie prvi ep, Adolf Veber
Tkalevi pie novele i putopise i sl. Karakteristino za to razdoblje je da nije osobito
bogato knjievnim djelima kao to je to bilo vrijeme ilirizma, nego se nastavlja na
rodoljubivu poeziju 40. tih godina.
Najvie su pisane novele (Boti, Jurkovi, Tkalevi) i drame (Bogovi,
Kukuljevi, Demeter).
To je vrijeme kad se javlja August enoa (1838-1881) ovjek iz tipine
graanske sredine koji e svojim knjievnim opusom obiljeiti itavu epohu i
nametnuti se svom vremenu kao najobuhvatniji pisac koji je otvorio nove puteve
hrvatskoj literaturi.

STANKO VRAZ (Jakob Frass; Cerovec, 1810 - 1851.),
hrvatski i slovenski knjievnik.

Bio je jedini pisac nehrvatskog porijekla koji je misao ilirizma prihvatio u
njenom pravim znaenju. Stanko Vraz (pravo mu je ime bilo Jakob Frass) je bio rodom
Slovenac, kolovao se u Mariboru i gracu, svrio pravne nauke. Bavio se izuavanjem
jezika, saraivao sa Kranjskom belicom i Danicom, pisao na tokavskom narjeju.
Preao u Zagreb i bio tajnik Matice ilirske.
Osim poezije, pisao romane i balade, prema motivima iz narodne tradicije,
kasnije satirine pjesme i epigrame udarajui na svoje protivnike snanom otricom i
ibajui negativne strane svoga drutva. Nastojei da hrvatsku knjievnost to jae
povee s evropskom literaturom, prevodio je Pukina, Bajrona, Dantea i druge.
Za razliku od mnogih iliraca koji nisu imali izgraen pogled na umjetnost, Vraz
je kao temeljni cilj ilirske knjievnosti stavio pisanje djela po ugledu na narodnu
knjievnost. Nije cijenio stare dubrovake pisce, jer smatra da su sve pisali po ugledu
na Talijane, niti antiku knjievnosti koja je imala svoja mjerila, tematiku i metriku to
je ograniavali pisce. Uvijek je uzimao narodni jezik i knjievnost kao uzor.
Kako je po roenju Slovenac, to se osjea u njegovoj poeziji i prozi, ali je
znaajan po tome to je prvi oznaio put kojim treba ii hrvatska knjievnost.
S izgraenim pogledima na knjievnost, Vraz nije samo pisao literaturu, nego
je posmatrao njen uticaj u sredini za koju se pie. Ispitivao je ekonomsku pozadinu
165
hrvatske preporodne knjievnosti i tvrdio da tu knjievnost dre djeca siromaha,a ne
bogataa.
Vraz je prije svega bio knjievnik. Za ivota izdao tri zbirke originalnih i
prevedenih pjesama ulabije (1840), Glas iz dubrave eravinske i Gusle u tambura.




Stanko Vraz

U tenji da nae to adekvatniji izraz za svoje pjesnike vizije Vraz je
pronalazio razliite forme: od klasinih soneta do romance i balade, te gazele; pa je i na
taj nain obogatio knjievnost onoga vremena. Bilo je u tom traenju i lutanja, i slabih
stihova, bilo je naroito mnogo borbe s jezikom, to nije nikakvo udo kad je Vraz
Slovenac. No usprkos svim tim slabostima Vraz je u svoju poeziju unio mnogo
iskrenih, osobnih momenata koji variraju od vedrih stihova do sumornih motiva i
atmosfera. Jednostavnost i neposrednost izraza je osnovna kvaliteta njegove poetske
rijei. U vrijeme pisanja iskljuivo rodoljubivih pjesama pie i kanconijer ljubavne
poezije ulabije (1840) koja je bila pravo otkrie i osvjeenje u hrvatskoj literaturi.
Piui stihom poljske narodne pjesme, tzv. krakovjakom (osam stihova u dvije strofe)
Vraz je u ulabijama uspio idealno povezati motiv ljubavi prema voljenoj djevojci s
motivom ljubavi prema domovini. Tako je napisao poeziju u kojoj se neprestano
izmjenjuju njegovi osjeaji radosti i trenuci klonua sa slavenskim i hrvatskim
pejzaima kao i s iskrenim doivljajem domovine i slavenstva uopte. Ta zbirka je
166
tipian primjer i izraz romantiarskog miljenja i nazora,a naroito se oituje u
povezivanju tih dvaju elemenata (pejzaa i ljubavi), a to u konanoj varijanti dovodi
do osjeanja sveslavenskog, pa ak i kozmopolitskog doivljaja ivota i svijeta.
ulabije(1840) pokazuju sav njegov talent. Iznad svega je bio pjesnik ljubavi.
Vraz je osim ljubavnih, pisao i poeziju sa drugim temama i motivima. U
knjievnost uveo sonet i gazelu, pokazao kako se emocije mogu izraziti u tim vrstama.
Ciklus pjesama Sanak i istina je njegova najsavrenija zbirka u kojoj je dostigao
umjetniki vrhunac.
Stanko Vraz je svestrani knjievni stvaralac u doba ilirizma. Zaetnik je
hrvatske knjievne kritike, pisao modernu poeziju, osobito ljubavnu, a djela su mu
znaajna i zbog umjetnike vrijednosti i zbog niza novosti koje je unio u mladu
literaturu. U vrijeme budilica i davorija pie novi tip poezije koji je izvrio snaan
uticaj na svoje savremenike. Te se novine naroito vide u pjesmama Glasovi iz
dubrave eravinske i Gusle i tambura. Po znaaju svoje poezije svrstavaju ga odmah
iza Maurania i Preradovia. Pisao je i o znaaju stare dubrovake knjievnosti za
hrvatsku knjievnost i kulturu, ali nije pisao budnice niti davorije u duhu ilirizma
svoga doba, nego je poeziji davao umjetniki nivo. Kad je Gajeva Danica poela da
gubi svoj znaaj, pokrenuo je knjievni asopis Kolo u kom je vrlo ivo pratio
knjievne pojave u junoslavenskim knjievnostima i uticao na njih.
Vraz nije bio pisac koji je svoju poeziju potinio politikom utilitarizmu. Jedini
je Slovenac koji je prihvatio Gajeve ilirske ideje i odrekao se zbog "viih ciljeva" i
svoje narodnosti i jezika to mu je Preern otro zamjerao. Njegovo je znaenje za
hrvatsku knjievnost golemoje i neprolazno, ali dijelom svoga opusa on je uvijek ostao
vezan i za slovensku pjesniku tradiciju.

PETAR PRERADOVI(1818-1872)

Petar Preradovi se javio u knjievnosti s mlaom grupom iliraca koji su u
godinama uspona ilirizma jo bili u kolama. Roen kod Bjelovara, zavrio kole u
Bekom Novom Mjestu, gdje je dugo ivio, pa skoro zaboravio maternji jezik. Bio u
vojnikoj slubi, mnogo itao, upoznao strane knjievnosti i prihvatio ideje ilirskog
pokreta.
Preradovi je ivio u Austriji i umro u blizini Bea. Po osjeanjima snaan
rodoljub, on je to pokazao u svojoj poeziji. U poetku pisao u duhu romantike stihove
na njemakom jeziku, kasnije na hrvatskom. U Zadru je 1844. pokrenuo list Zora
dalmatinska i bio suradnik, a kasnije urednik. 1846. izdao prvi zbirku pjesama Prvenci,
a zatim i zbirku Nove pjesme.
Preradovi je u prvom redu izuzetan lirski pjesnik, a pisao je i druge anrove
meu kojima se izdvaja epska pjesma Prvi ljudi u kojoj govori o prvom ovjeku i
prvoj eni. U poeziji je iznosio ideologiju ilirizma i borio se da se te ideje ugrade u
stvarnost. Bio oduevljen preporodnim idejama i pokuao ih iskazati u svojoj poeziji.
Saraivao u zadarskom listu Zora dalmatinska (1844) gdje je objavio uvenu pjesmu
Zora puca, bit e dana, prvu svoju pjesmu na hrvatskom jeziku. Za ivota objavio
dvije zbirke pjesama Prvenci (1846) i Nove pjesme (1851). Rodoljubive pjesme su mu
uglavnom alegorijske ispunjene kajanjem izgubljenog sina (Putnik) ili razigranim
pohvalama jeziku (Rodu o jeziku) .
Najvei broj je rodoljubivih pjesama u kojima izraava svoju radost to se
junoslavenski narodi obrazuju, kulturno uzdiu i ujedinjavaju. Ta misao slavenstva je
trajala kod njega u svim djelima do smrti. Za njega su Slaveni ljudi velike snage koji
imaju zadatak da utiu na ovjeanstvo i ostvare razdoblje ljubavi i sree u svijetu.
167
Osobito je toplo i nadahnuti pisao o ljepoti i snazi hrvatskog jezika. Ismijavao one koji
bet kritinosti prihvataju sve strano i jasno je vidio buduu sliku svoje domovine.
Meutim, nije samo pisao rodoljubive pjesme, nego i ljubavne, snane, tople i
doivljene. Pisao i refleksivne pjesme u kojima razmilja o ivotu i smrti, poloaju
ovjeka u svijetu, varljivosti sree i sl.
Po svojim djelima bio je evropski idealist 19. stoljea i uz sve nedae uvijek je
vjerovao da postoji bolji i ljepi ivot i svijet i da se za njega treba izboriti.
Svojom pojavom je brzo zasjenio sve pjesnike ilirizma, a njegova plodnost i
raznovrsnost motiva uticali su na njegove savremenike i pjesnike poslije njega.
Kritiari kau da je znao nai najbolju rije za ono to je osjeala veina Hrvata
njegovog doba.
Po prirodi je bio sreen , povuen, uredan i discipliniran. Uvijek oprezan, pa je i
neke ideje govorio prigueno, samo u osnovnim naznakama. Zato mu je jezik saet i
snaan, sa kratkim i rjeitim reenikim konstrukcijama. Sam je prema sebi i svom radu
bio vrlo kritian, dugo gradio stih i misao, bio nesiguran u jezike izraze, ali uz sve to
on je jedan od najveih predstavnika ilirskog pokreta svoga doba.
Preradovi je pisao u vrijeme kad je hrvatska poezija bila prosjene ili
ispodprosjene knjievne vrijednosti, pa joj je dao znaajnu umjetniku dimenziju. Sa
svojim savremenicima se ukljuio kasnije u tokove preporodne hrvatske knjievnosti.
Pisao uglavnom budnice i davorije koje su u svoje vrijeme bile aktuelne, ali manje
umjetnike vrijednosti, ali je njegova pojava dala lirici iskrenih i intimnih doivljaja.
Za Preradovia kau da je unio mnogo novina u hrvatsku poeziju: u tematskom
smislu kritiari tu poeziju dijele u tri kruga: rodoljubivu, ljubavnu i refleksivnu.
Njegova rodoljubiva poezija nastavlja najbolju tradiciju ilirske rodoljubive
poezije, ali je liena prazne patetike sa novim i svjeim akcentima i snanim
refleksivnom odnosom prema toj temi.
Doivljaji domovine kao majke i najvee utjehe potenciran je i vlastitom
biografijom bio je austrijski vojnik, dospio do ina generala, gotovo zaboravio
materinski jezik, a u 22 godini doivio svoje prvo nacio-nalno buenje. Zahvaljujui
susretu i prijateljstvu sa Ivanom Kukuljaviem Sakcinskim prihvatio je hrvatski jezik i
ideje ilirskog pokreta.
Njegova ljubavna poezija izraz je proivljenosti iskrena i snana. Nju je teko
odvojiti od refleksivne, jer govori o nerijeenom problemiu ljubavi i ljubavi kao vjeitoj
tajni, to zadire u refleksivne motive.
Refleksivna lirika se javila jo u vrijeme pisanja rodoljubive poezije. To je
poezija koja govori o intimnim motivima vezanim za lina razoarenja, smrt ene i
djece, ivotni problemi i sl.
Za njegovu poeziju kau da je puna bola, greva i suza, linih proivljavanja
dogaaja o kojima govori, linih kriza i trauma. Zato je tako snana i doivljena.
Antun Nemi (1813-1849) je pisac putopisa i rodoljubivih pjesama. Bio sudac
u Krievcima, Koprivnici i Novom Marofu, podalje od intelektualnih krugova, on je
bio prvenstveno zaokupljen umjetnikim smislom pisanja,a ne politikim dogaajima.
Zato su mu djela proivljana i umjetniki nadahnuta. Pisano u vrijeme preporoda ipak
je njegovo djelo imalo crte angaovane literature. Poznata su mu djela Putositnice
(1845) i nedovreni roman Udes ljudski. Saraivao u Nevenu, Gajevim Novinama i
Danici.
168
IVAN MAURANI(1814-1890): Smrt Smail-age engia

Potomak ugledne i imune graansko-seljake porodice iz Novog
Vinodolskog (Hrvatsko primorje). Gimnaziju zavrio u Rijeci, pravne nauke u Zagrebu,
zatim bio odvjetnk u Karlovcu. 1848. kad je feudalizam propao postaje narodni
zastupnik u Hrvatskom saboru, kao mlad i napredan predstavnik hrvatskog graanstva
brzo napredovao u karijeri i postao hrvatski ban, kao prvi ban puanin (1873-1880).
Maurani je bio vrlo obrazovan ovjek, poznavao sve nauke i sve oblasti
ivota, historiju svoga naroda, jezik i pravopis. Prve stihove napisao u Rijeci kao ak, a
kasnije sarauje u Danici. Dovrio dva pjevanja Gundulievog epa Osman, ali je
najznaajnije njegovo epsko djelo Smrt Smail-age engia. (1846), jedno od najboljih
djela u hrvatskoj knjievnosti. U Danici je od samog poetka bio jedan od
najzapaenijih pjesnika, kao ovjek uman, temeljite i ireke naobrazbe to se osjeti i u
njegovom djelu. Od prvih stihova, Vinodolski dole, da si zdravo", do epa Smrt Smail-
age engia , pa do hrvatskog bana, proao je dug i teak put.
Ve u prvim poetnikim stihovima Maurani je pokazao svoju specifinost i
originalnost. Kao da je najprije htio provjeriti snagu i mogunost hrvatskog izraza, on
na poeziju pokuava primijeniti razliite poetske oblike i stilove: elemente klasinog
metra (Safina strofa, elegijski distih i dr.). Osim toga, pie stihove koji su isto
povoenje - formalno i sadrajno za narodnom pjesmom, da bi se na kraju okupao i u
strofama koje se izrazom i tematski potpuno uklapaju u trubadursku petrarkistiku
poeziju dubrovakih pjesnika 16. st. Prvo djelo koje ga je predstavilo kao pjesnika
velike erudicije je dopuna Gundulievog epa Osman(1844), gdje se uspio saivjeti sa
pjesnikovim tekstom usvojivi i njegov jezik, stil i izraz u cjelini. U dopuni je pokazao
i svoju konciznost,. Metaforiku i refleksiju kao izraz vlastite pjesnike osobenosti koja
e se osobito oitovati u njegovom najboljem djelu epu Smrt Smail-age engia.
Smrt Smail-age engia
To je djelo saetak cjelokupnog dotadanjeg pjesnikovog rada. Koncipirano na
temelju jednog historijskog dogaaja o smrti Smail-age, crnogorskog vlastodrca.
Pjesnik postavlja problem na osnovi kontrasta: s jedne strane je lik Smail-age, silnika
koji vlada porobljenom rajom, a na drugoj eta, narod kao cjelina, kao kolektiv sa svim
obiljejima zajednitva , a oslikuju ih sve ljudske osobine: skromnost, jednostavnost,
hrabrost, elja za slobodom, religioznost, osjeaj za blinjega i sl. Smail-aga novi vie
romantiarskih crta nego Crnogorci, on je olienje junaka Bajronovskog tipa, ovjek u
kojem Maurani prije svega prati njegova duevna stanja i unutranje promjene, pa se
moe rei da je to izrazito romantiarski lik. U sukobu Smail-age sa Crnogorcima kod
Drobnjaka Maurani naglaava ideje nacionalnog oslobaanja od tuinske vlasti to
se uklapa u koncepciju ilirizma, ali tema prelazi nacionalne granice i prima etiku
problematiku: sukob svjetlosti i tame, te opeljudski odnosi tiranstva sa jedne i slobode
sa druge strane. U djelu je konana vizija slobode i humana poruka o saradnji meu
narodima i zajednikoj borbi protiv zla. Kritiari smatraju da je djelo gradio na temelju
knjievnog stvaralatva Kaia i Gundulia, a li je pokazao i vlastiti izraz i erudiciju.
Jedan od najveih umjetnika pisane rijei je opisao stvarni dogaaj i drao se
historijskih injenica koje je uzdigao do univerzalne ideje o borbi dobra i zla, pa je
djelo zanimljivo i aktuelno i danas. Mada danas zahtijeva neto drukija tumaenja, ovo
djelo ima svoju estetsku vrijednost koja do danas nije osporena.
Nastalo u zamahu romantizma, djelo slijedi nau i evropsku tradiciju. Neki
smatraju da je napisano u stilu Bajronovske romantike, a drugi da je u njemu u
prvom planu klasicistika ujednaenost i disciplina. Meutim, u pravu su oni koji kau
da je djelo sublimacija klasinog i romantinog stila. Ono se ita s lahkoom, stihovi
169
teku ujednaeno i poletno, misli su duboke, reenice pune mate,a istovremeno teku u
mlazu i spontano..
Ivan Maurani je primjer vrhunskih dometa hrvatske knjievnosti koja je
proizala iz Kaieve pjesmarice, koja se oslanja na narodni jezik i tradiciju,a ujedno je
vezana sa najboljim djelima hrvatske prolosti., te sa djelima klasine knjievnosti
(Vergilije), a ima i uticaja bajrona. Tako je on izvrio sintezu svih prethodnih pravaca i
stilova, anrova i uticaja i sintezom svega toga kreirao individualan stil , svoj osobni
poetski jezik izgraen na sjedinjenju stilskih suprotnosti (klasicizam-romantizam)
oznaavajui kraj jedne jeziko-stilske tradicije i dolazak novog jeziko-stilskog
kompleksa to e ga tek enoa realizirati u svojim djelima.
U djelima iznosi misli ilirizma. Isticao vanost snage junoslavenskih naroda,
ukazivao na snagu slavenstva.
Uz umjetniku snagu djela u izrazu je vrlo raznovrstan: prvo koristi
staroklasinu metriku, kasnije metriku dubrovakih pjesnika, a ima uticaja Lamartina i
Bajrona, te evropskih romantiara. Vlastiti stil je naao tek u navedenom epu.
Smrt Smail-ageengia je djelo koje govori o istinitom dogaaju iz 1840.
godine, kad su se Crnogorci pobunili i ubili jednog turskog agu zbog poreza i nameta.
O tome su pisale tadanje srpske i hrvatske novine, a Maurani je to digao na nivo
borbe za slobodu svih slavenskih naroda od tuina. Djelo ima 5 pjevanja: Agovanje,
Nonik, eta, Hara i Kob u kojima je Maurani opisao ivot u cvrnoj Gori i pobunu
naroda.
Ljepota njegovih djela su u jezikoj snazi, saetosti i jednostavnosti,a
hrvatski jezik je progovorio svojim najprirodnijim ritmom. Ujedno je ukazano na
socijalni poloaj naroda u okupiranim slavenskim pokrajinama.
Zanimljiv mu je i tekst Hrvati Maarom u kom iskazuje misao i volju
hrvatskog naroda u predveerje znamenitih historijskih dogaaja i gobanja, koja su se
desila revolucionarne 1848. godine koji su uzdrmali temelje habsburke monarhije.
Dakle, Maurani je pjesnik preporodno-romantiarskog doba.



170
HRVATSKI ROMANTIZAM OD ROMANTIZMA KA REALIZMU

Gotovo u isto vrijeme Hrvati su kroz nacionalni i kulturni rad iliraca doivjeli
sveopte politiko-nacionalni preporod. Romantiarski kult nacionalne pripadnosti i
usmene, narodne knjievnosti oivio je nacionalnu svijest kod Hrvata i usmjerio
njihovu aktivnost protiv kulturnog i politikog uticaja tuina. .
U hrvatskoj su se knjievnosti poslije 1848. godine desile mnoge promjene i u
politici, kulturi, pa i knjievnosti. Knjievnost nije imala znaajne predstavnike u
jednom periodu, jer je sa scene otilo nekoliko znaajnih pisaca (Vraz, Nemi), pa se
u vrijeme Apsolutizma najvei broj intelektualaca povukao iz javnosti zbog straha od
progona. 1849. prestaje izlaziti Danica ali je 1852. pokrenut Neven koji je zbog
nedostatka sredstava i saradnika poslije godinu dana prestao izlaziti.
Takva situacija u Hrvatskoj knjievnosti u vrijeme apsolutizma nije
dala neka znaajnija knjievna djela. Pisci piu u duhu ilirizma sa tenjom da afirmiu
hrvatski narodni jezik i pravopis. To je vrijeme kad u Evropi snano djelute
romantizam iji su se odjeci osjeali u Hrvatskoj, pa su pisci pisali u stilu narodne
poezije, jezika, metrike i izraza. Od anrova prevladavaju novela, drama i lirika.
To je vrijeme kad je hrvatska knjievnost bila blia romantici nego ilirizmu.
Odvaja se vremenom od ilirskih ideja, pisci obrauju teme iz prolosti vlastitog naroda,
iz srednjeg vijeka o vitezovima, hajducima, osvetnicima, borbama protiv Turaka.
Znaajni pisci tog doba su bili Mirko Bogovi(1816-1893) koji je pisao drame (Matija
Gubec); Luka Boti iz Splita (novele Pobratimstvo, Bijedna Mara), Janko Jurkovi
(1827-1889) (drama Kumovanje), Paskoje Kazali i kasnije August ENOA,Franjo
MARKOVI, Josip Eugen TOMI i dr. Kao to smo vidjeli, romantizam se nije u svim
evropskim zemljama javio istovremeno, ali se kao knjievni pokret i stilsko razdoblje
javio u vrijeme velikih drutvenih promjena i nacionalnih gibanja do kojih dolazi
krajem 18. i u i pol. 19. st. Gdje god se javio, uvijek je bio tijesno vezan za pojmove
slobode: drutvene, politike, nacionalne, umjetnike i line. U Hrvatskoj je vladalo
ugarsko plemstvo i habsburka monarhija, a narod je bio obespravljen. Nakon Austrije
dolaze Maari koji agresivno vre maarizaciju Hrvatske. Plemstvo je bilo ja strani
Maara, pa je koristilo maarski jezik, a narod je koristio narodni jezik. To je bilo
tridesetak godina prije pojave Gaja kad neki intelektualci pokuavaju objediniti
hrvatska narjeja u jedan zajedniki jezik kako su to radili Nijemci, Francuzi i ostali.
Pokuava se nai jedan zajedniki dijalekat koji bi uticao na jaanje kulturne i
nacionalne svijesti. Kako je najrasprostranjeniji bio kajkavski, pisane su predstave za
narod na tom narjeju. Meu brojnim pokuajima objedinjavanja narjeja u jedno moe
se zabiljeiti aktivnost Karlovanina Juraja porera koji je pokuavao tampati
Oglasnik ilirski, ali nije imao dovoljno pretplatnika, pa je odustao od namjere.
Najvee aktivnosti su bile u Zagrebu gdje se u okviru Narodnog muzeja i Narodne
knjinice pokree akcija za sakupljanje hrvatskog narod-nog blaga koji vodi
zagrebaki biskup Maksimilijan Vrhovac (1752-1827) koji nije bio knjievnik, ve
vjerski i politiki radnik. Bio pristalica reformi Josipa II i protivnik maarizacije bori
se za ujedinjenje Dalmacije matici Hrvatskoj. Bio napadan sa svih strana, ali je
podravao sve napredne ideje, pisce i intelektualce koji su bili sline orijentacije, a
naroito je pomagao sakupljanje narodnog blaga. Najveu podrku mu je pruao Pavao
tos, hrvatski upnik i pjesnik govori o potrebi jedinstva hrvatskog naroda.
Hrvatski narodni preporod imao je pred sobom i politike i kulturne ciljeve
oni su se proimali i dopunjavali., pa su oni koji su ih ostvarivali bili i pisci i politiari i
organizatori preporodnih drutava i ustanova,a prvo mjesto meu takvima ima Janko
Drakovi (1770-1856). Pripadnik jedne od najuglednijih plemikih (grofovskih)
171
porodica bio je meu najobrazovanijim ljudima onoga doba. U vrijeme Napoleonove
vlasti u Hrvatskoj (1809-1813) ivio u Parizu,obrazovao se i izgradio u domoljuba
irokih horizonata i radio na jedinstvu svoga naroda. Znaajan mu je spis koji o tome
govori je Disertacija, iliti razgovor darovan gospodi poklisarom (1832). To je znaajan
program njegovog djelovanja. Ono to pada u oi je njegova elja za aktivnou i
stalno naglaavanje da se ne smije ekati skrtenih ruku negoda svoj boljitak moramo
svi skupa izboriti. Osobito se obraa hrvatskim enama koje govore uglavnom samo
njemaki i govori o znaaju narodnog jezika koji bi one trebale prihvatiti. Osnovao je
Ilirsku narodnu itaonicu i pokrenuo niz drugih akcija.
Sve to nam objanjava zato se romantizam u hrvatskoj knjievnosti nije oblikovao
u stilski istu pojavu. Proplamsaji romantinih elemenata vremenski se podudaraju s
pokretom nacionalnog i politikog buenja i proimaju njegovim idejama, stapajui se
u jedinstvu hrvatskog preporoda, ali se ubrzo javljaju i drukiji, isti romantiki tonovi.
Za razliku od ostalih naroda u Evropi, hrvatska knjievnost je u to doba bila vrsto
vezana za sudbinu vlastitog naroda i njegovu ogorenu borbu za opstanak i afirmaciju.
Zato knjievnost hrvatskog romantizma predstavlja predstavlja spoj onoga to
odreuje knjievnost romantizma u Evropi i onoga to mu je nametnula tadanja
stvarnost.
Zato i ne govorimo o romantizmu u hrvatskoj knjievnosti nego i u hrvatskom
knjievnom romantizmu; ta sintagma bolje istie i zajednike i posebne osobine ovog
razdoblja nae knjievnosti. Nacionalna romantika preporodnog pokreta dala je glavni
sadraj i bitna obiljeja hrvatskom knjievnom romantizmu uopte, a naroito
njegovom pjesnitvu koje je u slubi domovine. A istodobno se uju i pjesnici obuzeti
osjeajima osamljenosti, nesretne ljubavi i duboke iskonske tuge. Pjesnici hrvatskog
knjievnog romantizma prilazili su pjesnitvu s dvostrukih stajalita: za jedne je to bila
domovinska, domoljubna zadaa, upravo dunost; za druge, izraavanje vlastite intime.
U europskim knjievnostima romantizam je pobuna protiv klasicizma, ruenje
hladnih i beivotnih literarnih formi, preivjelih kanona stvorenih prema uzoru na
klasiku, otpor formalnim konvencijama literarnog pisanja i izraavanja. U hrvatskoj
knjievnosti i pored osamljenih primjera klasici-stikog pisanja (Katani) nije bilo
klasicizma kao stilskog razdoblja; ali kola je bila uveliko klasicistika i u tom duhu
odgajala svoje ake, pa su hrvatski romantiari oponirali tom kolskom idealu
knjievnosti, borei se za vlastitu stvaralaku slobodu. Evropski romantiari njeguju
kult individu-alizma koji ih odvodi u melanholiju, zasienost i pesimizam, a u jednom
dijelu nae romantine knjievnosti prevladava osjeaj zajednitva koji jaa
samopouzdanje i snagu, budi vjeru u budunost. U njemu nema svjetske boli, jer se s
probuenim nacionalnim osjeajem probudila i tenja za afirmacijom, a nema ni
ironije, jer je ona nadilazila perceptivne mogunosti najire itateljske publike, kojoj
se obi pjesnici obraaju. U toj optimistikoj, domoljubnoj liniji hrvatskom romantizma
sasvim su osamljeni elementi mistike, jer su konkretne situacije udaljavale pisce od
takvih krajnje romantiarsko-teoretskih sredstava. Bit e ih tek poneto u pjesmama
Petra Preradovia i priama Dimitrija Demetra.
Na drugoj strani su slinosti izmeu hrvatskog knjievnog romantizma i
romantizma u evropskim knjievnostima. Ponajprije, shvaanje da nacija ne odreuje
dravotvorne odlike kao to odreuje jezik, obiaji, knjievnost i povijest. Oni su jedini
autentini izvor svijesti o vlastitoj samobitnosti. Otuda hrvatski knjievni romantizam
pokazuje istu brigu za jezik, za njegovo ouvanje, afirmaciju i razvoj. To sve govori o
specifinostima hrvatskog romantizma koji se oslanja na narodnu tradiciju. Kako je
poznato, jo su dubrovaki pjesnici pokazivali potrebu za sakupljanjem narodnog blaga
koje su uklapali u svoje poetske strukture.
172
Prvi se o toj temi u preporodno predromantiarsko doba javio Antun Mihanovi
(1796-1861), pjesnik glasovite Hrvatske domovine koja e s vremenom e s
vremenom postati koja je s vremenom postala hrvatska narodna himna. inovnik iz
ijeke, zastupnik u pounskom saboru, prvi austrijski konzul u Beogradu, sakuplja
narodnog blaga i podataka o hrvatskoj prolosti. Kao beki student zanimao se za
jezik i spoznao znaaj materinskog jezika, pa je pisao o potrebi njegove
standardizacije.
Nakon njega je znaajan knjievnik bio Ivan Derkos (1808-1834), knjievni i javni
radnik kog je prerana smrt sprijeila da ostvari svoje jezike i literarne zamisli. U
Zagrebu zavrio pravo i filozofiju, pisao o hrvatskom knjievnom jeziku govorei o
znaajnu jezika za narodnu opstojnost.
Dimitrije Demeter(1811-1872) je trei u redu znaajnih hrvatskih preporodnih
pisaca koji nisu bili hrvatskog porijekla., ali za razliku od Slovaka uleka i Slovenca
Stanka vraza, Demeter nije bio ni slavenskog roda. Bio je Grk, sin bogatog grkog
trgovca, roen u Zagrebu. Poznavao staru grku kulturu i to se vidi u njegovim djelima.
Bio znaajan stvaralac na gotovo svim poljima knjievnosti: daramatiar( Ljubav i
dunost, Zorislava, Teuta), pisao epske pjesme (Grobniko polje), u povodu 600
godina bitke kod Grobnika, pisao novele (Ivo i Neda, Vijavica i dr.), te mnoge lanke i
rasprave (Misli o ilirskom knjievnom jeziku). Uestvovao u osnivanju Hrvatskog
narodnog kazalita i pisao djela za njegove prve predstave.
173
SLOVENSKI PISCI OD ROMANTIZMA KA REALIZMU

Na poetku realizma koncept je slovenske politike bio iskljuivo u rukama
Janeza Bleiweisa. U njegovom temelju je bio zahtjev za ravnopravnou naroda,
uvoenje slovenskog jezika u urede i kole i jaanje junoslavenske saradnje. To je
vrijeme vladavine Austrougarske Monarhije kad se u Sloveniji piu djela, pokreu
asopisi (Vjebe, Slovenski glasnik, Zvon i najznaajniji i najtrajniji Ljubljanski
zvon) i osnivaju itaonice koje su bile nacionalno-budnike ustanove. Poinje proces
nacionalne i kulturne diferencijacije koji je bio vie puta zaustavljan vanjskim
dogaajima,ali nije mogao biti uniten.
Doba je realizma obiljeeno eljom da se vie sazna o narodu sa kojim
umjetnici ive, o susjedima i svijetu uopte. Njegovo osnovno obiljeje je
prevladavanje pripovijedne proze i zapostavljanje poezije to dok urednik
Ljubljanskog zvona Fran Levec usmjerava pisce prema epici. Pisci tragaju za linim
odnosom prema svijetu to je oduvijek bila osobina lirike, a sistem je izbjegavao liriku,
jer je ona najdirektnije govorila o vremenu i ideologiji, te kazivala svoj odnos prema
svijetu, politici i ivotu uopte, afirmisala temeljna etika i estetska naela. Tako da je
to vrijeme zatija lirike koja je bila nacionalno-integrativna snaga koja djeluje u sklopu
eshatoloke vizije povijesti(religiozno uenje o posljednjim dogaajima). Pjesnici
preuzimaju Preernove stavove i mataju o danu kad e se ostvariti sva politika,
kulturna i nacionalna prava i slobode.
Prozno stvaralatvo je bilo razvijenije i pisana je proza koja se napajala na
nacionalno-afirmativnom planu. Djela Levstikov Martin Krpan(1858) i Jenkov Jeprki
uitelj. Promoviraju ovjeka kao idelani totalitet zbivanja ,ali i njegove spoznaje o
svakom pokuaju da se izmijeni svijet koji ostaje bez rezultata. O realizmu je pisao i
Fran Celestin koji je objanjavao njegove zahtjeve i teoriju i stvori tip kritikog
realizma u kritikom lanku Nae obzorje.
Realizam je dao i nekoliko drama koje govore o vremenu u kom pisac ivi. To
su Levstikov Juntez i Jurieva Veronika Desenika(1892).
Realizam je razvio snanu svijest o potrebi literarne kritike i eksplikacije
idejno-estetskih premisa koje su obuzimale knjievnu produkciju. U tom je pogledu
preokret uinio Levstik svojim tekstovima Greke slovenskog pisanja i putopisu Od
Litije do atea. U njima razvija tezu o kritici kao nekoj vrsti higijenske terapije,a u
Putu je opisao slovensko selo. Poeziju je zapostavljao jer je smatrao nekom
praliterarnom vrstom koja u njegovom vremenu nema neku funkcionalnu slubu i
znaaj. O svo-jim teoretskim stavovima pisao je u predgovoru Preernove knjige
Poezija.
Slovenska knjievnost u vrijeme realizma imala je manju teorijsku teinu od
praktinog znaenja. Teilo se ka autonomiji umjetnosti,ali su problemi bili to je
knjievnost bila podreena aktuelnim dogaajima i uticajima. U djelima su
prevladavale tri osnovne teme: subjektivnost, prevladavanje subjektivnih pogleda
objektivnim naelima i ljudska jednakost. Subjektivnost je izraavana u priama o
ljubavi i sa naglaenim emocionalnim nabojem. U nekih pisaca je zaviaj bio u sreditu
panje Osobito su svi teili ljudskoj jednakosti, kao treoj kategoriji slovenskog
realizma i to se vidi u njihovim djelima Autor je redovno na strani niih drutvenih
slojeva koji su ugnjetavani i obespravljeni,a u centru su ljudi sa sela i radnici. Djela se
piu na fonu polarizacije dobro-zlo, crno-bijelo, ljubav-mrnja i sl. Osnovni je tip
realistike naracije je objektivno pripo-vijedanje o dogaajima, pripovijedanje u III
licu,iako ima odstupanja od te teze. Ta odstupanja zapaamo ve kod Levstikova
Martina Kaura u kom se vidi osnovna namjera realizma pripovijedati o stvarnosti
174
koja je socijalno-ekonomski determinirana,a kree se prema ekonomskim zakonima i
politikim dogaajima. Pojedinac koji se eli ostvariti mora izai iz sebe i stupiti u
svijet vanjske zbilje (povijesti), jer je zbiljsko i istinito samo ono to je okrenuto
prema vani, prema drutvo i povijesti. U prvom planu je etika tog doba, a subjekat
djeluje u skladu sa vremenom i gleda na svijet kao neto ime se moe ovladati
fizikim iili intelektualnim sredstvima.
175
FRANCE PREERN(1800-1849)

Preern je najvei slovenaki pjesnik romantizma. Roen u Vrbi kraj Bleda,
kolovao se u Ljubljani, druio se sa opom. To prijateljstvo je trajalo do nesretne
opove smrti. Studirao u Beu pravne nauke i ve 1924. imao je prvu zbirku pjesama
koju je dao Kopitaru koji se nije ba oduevio, nego je savjetovao da svoju poeziju jo
malo dograuje.
Pisao ljubavnu poeziju, romanse i balade u kojima daje svoju intimnu
ispovijest. Takva je pjesma Orotaj s mladou. U poeziji slika stvarnost svoga
vremena, obraunava se sa negativnim pojavama, markira probleme, slika svijet
uzvienim emocijama iskusnog pjesnika ija osjeanja itaoci njegovog vremena
uglavnom nisu razumjeli. Iz takvih raspoloenja su nastali Soneti nesree puni gorkog
fatalizma i pesimistikih raspoloenja. Pjesnik ali to je napustio miran seoski ivot i
seosku idilu i uao u svijet koji je pun bola, patnje, podmetanja i stradanja. Poznata su
mu i djela Kuda. U spomen matiji opu, Zdravica i dr. najei motiv pjesama je
ljubav koja se kod njega javlja u svim vidovima: od lake i skrivene erotike, preko
potresnih osjeanja vlastite nesree i oajanja zbog neostvarene ljubavi, do ljubavi
prema domovini, ovhjeku i ovjeanstvu. Snano doivljavajui svoju i nacionalnu
nesreu, Preern je sagledao mnoge istine, duboko proniknuo u njihove korijene i
saznanja o njima izricao smjelo i otvoreno. Kao pjesnik se javio kad se slovenaki
jezik tek poeo da stvara, ipak je snagom svoga talenta uspio da u pjesmama ostvari
takvo jedinstvo forme i sadraja da se njegovo djelo ukljuuje danas u najvea
dostignua svjetske knjievnosti.
Sonetni vijenac
Jednoga dana Preern je sreo Juliju Primicovu koja je bila obrazovana djevojka
iz bogate trgovake porodice koja e za kratko vrijeme iz pjesnikove due odagnati
rezignaciju i vratiti vjeru u ivot. Tada su nastali najljepi i najdublji njegovi stihovi
meu kojima je na prvom mjestu Sonetni vijenac. Meutim, iz te ljubavi je nastala i
njegova najvea ivotna nesrea, jer je Primicova odbila pjesnika. Pjevajui o svojoj
nesretnoj ljubavi prema oholoj djevojci tuinski vaspitanoj, pjesnik je jasno ukazao na
jo jednu istinu: odnaroavanje pojedinaca i pomodno zanoenje duhom tuinske
kulture. I to je jedan od motiva u djelu.
Sonetni vijenac je objavljen 1843. godine i predstavlja vrhunac Preernove
poezije, jedinstveno djelo na jonoslavenskim prostorima i u itavoj svjetskoj
knjievnosti. Preern je u njemu u najsloenijoj pjesnikoj formi opjevao sa jedne
strane svoju tugu zbog neuzvraene ljubavi, a sa druge bol zbog odnaroavanja svojih
sunarodnika u kojima se gase nacionalna osjeanja i koji su se u svemu poveli za
interesima tuina. U prvom sonetu, kao u uvodu, pjesnik sam govori o prirodi svog
spjeva: jedna velika ljuba je rodila njegov vijenac od 15 soneta meu kojima je
posljednji, magostralni sonet, nastao od poetnih i zavrnih stihova itavog djela. Ve
u prvom sonetu on o svojoj ljubavi pjeva kao o bolu iz koga su, kao iz ive rane, potekli
ovi njegovi stihovi koji e, moda, sauvati svoju ljepotu, ali tek za neke druge,
sretnije dane. Pjesnik uoptava svoju linu nesrei i sa vlastite boli prelazi na
nacionalnu sudbinu i budunost slovenakog naroda. Motivi su bol kao izraz line
nesree i vjera u budunost sviga naroda. Iz soneta u sonet motivi se, kao i stihovi
prepliu tako to je svaki zadnji stih ujedno i poetni narednog soneta. Pjesnik govori o
svojim gorkim saznanjima o ljunavi i ivotu, ovjeku i domovini. Razvija svoje misli o
narodnoj nesrei, oivljava slavnu historijsku prolost svoga naroda, govori kako su
bure ibale njegovu domovinu, kako su je tuini svojatali, kako u njoj mau domaim
ljudima vlada nesloga i nepovjerenje, kako se gasi nacionalna kultura i gube
176
nacionalne vrijednosti. On eli da se sav rod spoji i da ostvari svoje ciljeve: nacionalnu
slobodu i ujedinjenje.
U djelu pjesnik preplie ljubav i rodoljublje, pjeva o svojoj tuzi i nadama, u
romantiarskom duhu razvija teze o slavi svoga naroda i potrebi zajednikog jezika i
pravopisa. Sama forma Sonetnog vijenca je virtuozna pored toga to svaki sonet
poinje zavrnim stihom prethodnog, a svi poetni redom se javljaju u petnaestom,
Preern je u svoje djelo unio i najljepe oblike slovenakog narodnog jezika na koji su
se ugledali kasniji pisci i pisali svoja djela. Pokazao je kako narodni jezik ima
nesvakidanju ljepotu i ritam, bogatstvo pjesnikih slika i simbola. Sve to daje
neprolaznu vrijednost ovom djelu.

PJESNICI NA TRAGU FRANCA PREERNA: FRAN LEVSTIK
( 1831-1887)

Osim Josipa Stritara popularizaciji Preerna i nastavlja njegovih djela je bio
Fran Levstik, pisac koji je nosio u sebi zdrav i nepokvaren realizam slovenskog
seljaka, a svoje knjievno djelo ostvarivao na uzorima kao to su bili Preern, narodna
poezija i Gete. U svojoj poeziji, uz ljubavne motive, esto je obraivao i motive u
kojima je slavio snagu, , radost, veselje i ostale vrste raspoloenja.
Levstik je roen na selu, a jo kao srednjokolac upoznao knjievnost, kulturu i
jezike zapadnoevropskih naroda. 1854. izdao zbirku pjesama kojom su se oduevili
mladi, ali je izazvala otpor starijih konzervativnih Slovenaca. Imao problema sa svojim
knjigama, pa se u ivotu borio sa siromatvom. Bio je privatni uitelj, novinar,
urednik, izdava i leksikograf, ivio u Ljubljani, Trstu i Beu. Umro u Ljubljani.
Levstik je dugo pisao pod pseudonimom,a poznate su mi pjesme Tonine
pjesme i Franjine pjesme ispjevane kao izraz ljubavi prema svojim djevojkama, po
ugledu na Preerna. U poeziji je pokazao izraajnu snagu, duhovitost i iskrenost. Pisao
i djeiju poeziju.
Levstik ima znaajne zasluge i za svoj knjievno-kritiki rad, jer je usmjeravao
knjievnost , ukazivao na potrebu koritenja narodnog jezika, istio ga od njemakih
tuica i sl. Ukazivao je kako loe piu i najobrazovaniji Slovenci i kako imitiraju
njemaku knjievnost, pa je teio originalnosti. Pisao pripovijetke sa motivima iz
narodnog ivota.
Za njega smatraju da je znaajan predstavnik slovenske proze. Naroito
znaajno mjesto zauzimaju njegovi spisi Putovanje od Litije do atea i Martin Krpan
s vrha. Prvi je znaajan putopis u kom najvie razmatra stanje u knjievnosti u Sloveniji
i afirmie svoje literarne stavove. U jednoj od najpoznatijih pripovijedaka Martin krpan
s vrha daje simbolinu sliku o ivotu slovenskog naroda u doba Austrije, te pokazuje
snalaljivost i moralnu snagu tog naroda u borbi pritiv ugnjetaa.
Uz tu dvojicu najistaknutijih predstavnika slovenske knjievnosti na prijelazu iz
romantizma u realizam, bilo je jo nekoliko pisaca meu kojima se izdvajaju Josip
Juri, Janez Trdina, Simon Jenko i Simon Gregori.
Prvo djelo je putopis gdje je opisao pjeaenje izmeu dva slovenska mjesta
gdje je realistiki prikazao ivot kroz mjesta kroz koja je prolazio. Drugo djelo kazuje,
po narodnom prianju, o ovjeku nadljudske snage. Jedini je on mogao spasiti cara u
Beu od njegovog neprijatelja, diva Brdavsa. Kao nagradu predloi mu ministar da
preuzme upranjeno mjesto dvorskog budale, to on odbija, ali je dobio doputenje da
moe legalno preko granice prenositi sol koju je do tada krijumario.
To je djelo slino djelu Stjepana Mitrova Ljubue Kanjo Macedo-novi koje
govori o nadljudskoj snazi ovjeka iz naroda.
177
Levstik je bio stvaralac u punom smislu rijei ostavio je mnoga djela koja se
smatrajui znaajnim tekovinama slovenake knjievnosti. U njegovo vrijeme izlazili su
i poznati slovenski listovi Slovenski glasnik u Celovcu, i Zvon u Beu.
Za Levstika se kae da je prije svega literarni i kulturno-politiki ideolog. Brani
socijalna i politika prava slovenskog naroda i bori se u duhu evropskog romantizma,
za istotu slovenske etnike grupe. Za knjievnost je ve 1858 naopisao tri temeljna
teksta. U Grekama slovenskog pisanja je naglaavao potrebu ienja slovenske
sintakse od stranih uticaja, osobito germanizama, a kriterij za standardni jezik, po
ugledu na Vuka, uzeo je jezik slovenskog naroda. U putopisnom eseju Putovanje od
Litije do atea je ukazao na znaaj folklorne inspiracije u kojoj je vidio mogunosti
nastanka izvorne narodne umjetnosti i rijei. Od knjievnih anrova visoko je cijenio
pripovjednu prozu (pripovijetku i odgojni roman), zapostavio poeziju, a od dramskih
vrsta preporuivao samo laku komediju. Isticanje proze je najavljivalo realistilku
stilsku formaciju koja je vrlo jasno izraena i u njegovoj tehnikoj uputi da fabula treba
sluiti razotkrivanju karaktera. Martin Krpan je bio koncipiran kao model knjievno-
programskih nastojanja. Izvorom u folklornoj tradiciji zadrao je dubinsku strukturu
romantiarskog teksta, u kompoziciji je, primjenom tektonskog naela, posegnuo ak u
klasicizam, dok je realistike konotacije sadravala samo dublja idejna poruka o
fizikoj snazi koja nesvjesno pomae tue interese. Budui da je ta poruka mogla
djelovati samo u kulturno-povijesnom vremenu i prostoru koji se u knjievnosti
zaklinjao za narodno-konstruktivno naelo, promjenom doivljajne situacije ona se
izgubila kao povijesno relevantni estetski inilac: Martin Krpan je tako kliznuo u
jedan drukiji obzor oekicvanja. U historiji knjievnosti on i dalje ostaje na izvoritu
novije slovenske proze, ali je kod italake publike postao tekst za omladinu. On je ne
samo prozni pisac, nego i teoretiar slovenskog realizma (Greke slovenskog pisanja,
Martin Krpan). Bio literarni i kulturno-politiki ideolog svoga doba branei socijalna i
kulturno-politika prava slovenskog naroda afirmiui istotu etnike skupine u skladu
sa romantiarskim teori-jama.Kriterije za standardni jezik traio u jeziku seljaka, po
ugledu na Vuka.
JANEZ TRDINA(1830-1905) -pisao memoarska djela u kojima razmilja o
vremenu u kom ivi i prozu (Sjeanja, bahovi husari i ilirci, Hrvatska sjeanja, Bajke i
prie o Gorjancima gdje afirmie folklorno naslijee.
SIMON JENKO(1835-1869) Pjesnik i prozni pisac. Prie Uspomene, , Tilka,
Jeprki uitelj sve iz seoskog ambijenta.
JANEZ MENCINGER(1838-1912), novelista(Vjetrogonja, jadna mladost,
Napast i iskustva, Moj uspon na triglav i sl.).
JOSIP STRITAR (1836-1923) uao u slovensku knjievnost esejom o
pjesnitvu F. Preerna i unio u nju korjenite izmjene. Ukazao na veliinu tog
romantiarskog pjesnika, a njegovi tekstovi su najavila ovjeka vrstih stavova i iroke
knjievne kulture. Pokrenuo asopis Zvon, pisao kritike i studije, promijenio
Levstikovu koncepciju knjievnosti i ukazivao na mladu generaciju kao nosioca
regenerativnih tvorevina. Napisao niz pjesama i 4 knjige proze:Pod lipom, Jagode,
Zims eveeri, Ljenici i dr.
SIMON GREGORI(1944-1906) je podravao Stzritareve stavove. Pjesnik u
ijom poeziji imaju dva motiva: domovina i psihika rastrganost ovjeka u vremenu.
Objavio 4 knjige poezije.
JOSIP JURII(1844-1881) za razliku od drugih nije bio dubok filozof i
mislilac, nego vedar pjesnik sa poezijom u kojoj je naglaena figurastivnost i talent.
Pisao poeziju i prozu: Sjeanje na djeda, Deseti brat, Cvijet i plod. Susjedov sin, Lijepa
Vida, Ki gradskog suca, hajduci i dr.
178
IVAN TAVAR(1851-1923) eruptuivni prozni stvaralav. Slika historijske
ambijente i ljude u jednom vremenu. Djela mu se dijele na savremena i povijesna.
Najznaajnija su Meu gorama, Mrtva srca, Cvijee u jesen, Visoka hronika i dr.
JANKO KERSNIK(1952-1897)-znaajan predstavnik slovenskog realizma,
pristalica znanstvenog pozitivizma i evolucionizma. Pisao poeziju i feljtone: Seoske
slike,Jara gospoda, Oev grijeh i d.
ANTON AKERC (1856-1912) pie poeziju u kojoj tazmilja o svrsi i cilju
ivota, te buntovniku poeziju u kojoj eli reformirati ivot i svijet (Balade i
romanse, Mea, Anka i dr.).
179
MAKEDONSKA KNJIEVNOST OD ROMANTIZMA KA REALIZMU

Devetnaesti vijek zatekao je makedonski narod u mraku feudalne zaostalosti i
pod turskom vlau. Narod je bio nacionalno i socijalno potlaen i politiki
obespravljen, pa se ni kultura nije razvijala kao u ostalim krajevima. Tako je jedan
poletni knjievno-kulturni rad na ovom prostoru koji je nastao u vrijeme Klimenta i
Nauma bio prekinut nekoliko vijekova, a ak i crkva, koja je kod drugih
junoslavenskih naroda bila uz narod, u Makedoniji bila protiv narodnih tenji za
slobodom. Makedonska crkva je bila pod upravom carigradske patrijarija, a
povlaenjem Turaka u Makedoniji sve vie uticaja ima grka aristokratija koja nije
dozvoljavala razvijanje kulture na narodnom, nego na grkom jeziku.
U takvim okolnostima Makedonci nisu imali ni ekonomskih ni politikih snaga
da povedu borbu za nacionalno i politiko osloboenje naroda. narod se ipak nije mirio
sa tuinskom vlau, pa je dolazilo do manjih pobuna koje su brzo uguene. Mada je
makedonija imala bogatu narodnu tradiciju, niko na nju dugo nije obraao panju. Jo
od 17. I 18. st. makedonska narodna knjievnost je uvijek bila budno prisutna i stajala
na braniku ouvanja makedonske nacionalne individualnosti. Ponikla iz ivotnih
potreba naroda, ona je podsticala na otpor tuinu i ukazivala na herojske dane
makedonske prolosti, a to sve je bilo solidan temelj na kom se mogla razvijati
makedonska kultura i jezik.
Poeci organizocanije oslobodilake borbe makedonskog naroda i stvaranja
njegove nacionalne kulture padaju sredinom 19. st. U sreditu toga rada su bila braa
Miladinovi i nekoliko njihovih davremenika. Ekonomsku i politiku snagu ove akcije
predstavljalo je mlado makedonsko graanstvo trgovci i zanatlije. Tada poinje i
neto ivlje buenje narodnih masa, koje se sve aktivnije prikljuuje otporu grkim
tenjama u turskom gospodstvu.
Pored Dimitra i Konstantina Miladinova ima jo nekoliko znaajnih pisaca koji
su dali svoj doprinos afirmaciji makedonke tradicije, jezika, knjievnosti i kulture u
vrijeme romantizma. .
JORDAN HADI KONSTANTINOV DINOT(1920-1882)
Jedan od prvih knjievnika u novoj makedonskoj knjievnosti koji se oslobodio
srednjovjekovnih tema i tendencija. Bio uitelj, pjesnik, novinar, filolog, filozof,
prevodilac. kolovao se u Solunu, bio uitelj u Velesu, razvio snanu pozorinu
aktivnost. Cijeli ivot je bio u domovini i nije odlazio u tuinu,a i djela su mu
rodoljubivog karaktera. Poeo pisati putopise, a njegovo prvo djelo Tablica prva, tekst
o savladavanju osnova pismenosti. Pjesme Pla za skopskom kolom, Aurora, Rad mi je
ime, drame Minerva i devet muza i dr.
BRAA PETKOVI
Konstantin(1826-1897) i Andreja Petkovi(1837-1897) su ruski aci ije djelo
jo nije dovoljno istraeno. Studirali u Rusiji i vratili se na slubu u Makedoniju gdje
rade na obrazovanju naroda. Pisali makedonsko-ruskim jezikom. Bili doplomate u
Makedoniji,. Dubrovniku i Rijeci.
Konstantin je napisao veliki broj putopisa o Pragu, Beu, ZAGREBU,
Ljubljani, Pragu i dr. mjestima. Zalae se za kulturno zbliavanje slavenskih naroda na
temelju sveslavenske saradnje. Djela Zapisi o Atonskim starinama, elja Jovana
Brankovia-srpskog despota i dr.
Andreja Pektovi mlai Konstantinov brat proao je isti obrazovni put. Pisao
poeziju jezikom koji je mjeavina ruskog i velekog govora. Njegov stih je izgraeniji
od bratovog. Poznate pjesme Humka u gori, Glas iz daleke zemlje i dr.
RAJKO INZIFOV(1839-1877)
180
Pripada velekoj skupini pisaca,a odlika njegovog opusa je tematska
raznolikost u djelima. ivio u Makedoniji i Rusiji, a to se osjeti i u djelima. Mada je
bio grki uenik borio se u makedoniji protiv nametanja helenizma makedonskom
narodu. Bio uitelj zajedno sa Dimitrijem Miladinovom i uveo u kole makedonski
jezik umjesto grkoga. Djela mu govore o slavenstvu i jedinstvu svih slavenskih naroda
na Balkanu. Pjesme U tuini, Tuga, Bratu, Na Uskrs, novela etnja i dr.
BRAA MILADINOV
Pripadaju struko-ohridskoj grupi knjievnika. Braa Dimitrije (1810-1862) i
Konstantin(1830-1862) Miladinov koji su zajedno objavili veliki broj djela na
narodnom jeziku. Ohrid i Struga bili ekonomsko i kulturno sredite Makedonije.
Dimitrije Miladinov stariji brat koji je vodio borbu i za prosvjetno i kulturno i
vjersko osloboenje makedonskog naroda od stranih uticaja. Bio afirmisan panslavist
koji je tampao djela sa tom tematikom. Pisao poeziju, prozu i drame. Zbog naprednih
ideja Turci ga sa bratom Konstantinom zatvaraju u carigradski zatvor gdje su umrli
1862. godine.
Najznaajnija je njihova folkloristiko-sakupljaka djelatnost koju je objavio u
nekoliko zbornika. Sakupljao imena i nazive ljudi i krajeva, obiaje i obrede, poeziju i
prozu. U zagrebu su tampali svoj uveni Zbornik narodnog stvaralatva Makedonije
koji je uticao na ostale makedonske intelektualce da sakupljaju makedonsko narodno
blago. Ima i nekoliko svojih pjesama.
Konstantin Miladinov je mlai brat strukog preporoditelja Dimitrija. Bio
obrazovan, radio na sakupljanju stvaralatva,ali i pisao. Kritiari ga smatraju prvim
iskrenim makedonskim liriarem,a poznate su mu pjesme: Svirala, udnja, Golopi,
Tuga za jugom, Siroe i dr.
GRIGOR PRLIEV (1830-1893)
Kritiari kau da je najbolji primjer makedonskog talenta, ali i najtraginija
linost u makedonskoj knjievnosti i kulturi. U poetku pisao na grkom, kasnije na
narodnom jeziku. Koji sadri elemente ohrodskog govora, ruskog i staroslavenskog
jezika. Autor poeme Serdar i djela Autobiografija, preveo Ilijadu. Sedrar je historija
makedonskog naroda i njegova borba za slobodu, pa su ga poredili sa grkim
pjesnikom Homerom i zbog te pjesme proglaen najboljim makedonskim pjesnikom
1860. godine.
MARKO CEPENKOV(1829-1920)
Jedan od najpoznatijih folklorista. Objavio je u Sofiji veliki broj pripovijedaka,a
najvie sakupljao narodu prozu koju je kasnije preraivao i davao joj svoja umjetnika
obiljeja. Poznate su mu pjesme Naricanje djeda marka cepenkova, Majka
Makedonija savjetuje svoju djecu, Poziv majke Makedonije i dr. Narodno stvaralatvo u
njegovim zbornicima je tematski ujednaeno i nosi umjetnikova obiljeja.
KRSTE MISIRKOV(1874-1926).
Stvarni poveziva 19. stoljea sa dvadesetim. Bio je profesor, historiar, folklorista i
prevodilac Preveo pjesmu Putnik Petra Preradovia i borio se za ilirske ideje i ideje
slavenstva. Pripadao VMRO-u i borio se za autonomiju svoje drave. Djelo: O
makedonskim pitanjima