SVEUILITE U SPLITU FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek: Hrvatski jezik i knjievnost Kolegij: Hrvatska knjievnost 20. stoljea

Elementi karnevalizacije u Kurlanima Mirka Boia

Studentica: Ana Maras

Mentor: prof. Josipa Korljan

U Splitu 13. svibnja 2012. g.

UVOD
Mirko Boi se svojim Kurlanima (1952.) kao dijelom epski zamiljene trilogije (uz Neisplakane, 1955. te Tijela i duhove, 1981.) predstavio kao uistinu samosvojna i samonikla knjievna pojava. Nakon to se na literarnoj sceni afirmirao kao dramski pisac, javio se ovim udesnim i neobinim romanesknim tekstom koji najbolje svjedoi o sloenosti i osebujnosti njegovog talenta. Rodivi se u Sinju, Boi se razvijao u vrijeme Kraljevine SHS i monarhofaistike Jugoslavije. U tom okruenju su se svakodnevno ukratavali ljudi sela iz Cetinske krajine i malograanski, inovniko-trgovaki sloj u ijem je krugu i sam pisac odrastao. Iz te je perspektive autor vrlo rano mogao uoiti raspoloenje graanskoj sloja spram bijednog i mukotrpnog ivota sela iz Krajine pa e kasnije progovoriti: Prije nego to sam napisao roman Kurlani, duboko sam u sebi doivio ljude Kurlane. A to znai: doivio sam itav jedan ivotni kompleks u sebi, s mog stajalita. Prototipovi su postojali, ali osobe u djelu su moje vlastite, stvorene. Uvodio sam ih u radnju i neprekidno mijenjao. Ukoliko sam ih vie mijenjao, vie stvarao, utoliko su bili bolji, literarniji, a najumjetnikiji bili su oni tipovi koje sam imaginirao, stvorio i uzdigao do lika koji je uvijek kompleksniji od ivotnog prototipa, jer je stvoren u dubinama due. Ne znam kad sam poeo doivljavati Kurlane. Moda davno, kao djeak. Dakle, rije je o jo jednom piscu ije je djelo snano obiljeeno zaviajem, ali koji unaprijed zadan prostor i motive nadrasta irinom i sloenou interpretacije, pokuavajui odgovoriti na temeljna pitanja ljudske egzistencije.

KURLANSKA TRILOGIJA

Kritika je njegovu kurlansku trilogiju najee hvalila epitetom elementarnosti, ime se podrazumijevala izvornost, naturalnost, spontanost i ljudska autentinost. Boi prati svoje junake u surovoj zbilji sinjsko-cetinske krajine tridesetih godina prolog stoljea sve do krvavih ratnih sukoba. Njegov knjievni opus neobian je spoj tradicionalnih i suvremenih postupaka. Tematski djelo nije nikakva novost u hrvatskoj knjievnosti, tovie, motivacijski i problemski je naslonjeno na tradiciju: odnos selo-grad, staro-novo, pojedinac-drutvo, poloaj ene u patrijarhalnoj zajednici itd. Kad govorimo o strukturi romana, ona je moderna i suvremena - ne poznaje klasinu fabulu i naraciju, romansijerski zaplet, kulminaciju i rasplet. Bogata je detaljima, motivima, paralelnim radnjama, lirskim i dramskim dijelovima, to je sve obogatilo i zaokruilo njegovo djelo. Boi ne istrauje konkretne aspekte jednog vremena samo da bi nam ostavio nekakvu poruku, ve se izdie iznad tih motiva pokuavajui proniknuti u smisao ljudskog postojanja i tkivo ovjekove sudbine (Vueti, 1998: 218-222). Na to nas pitanje upuuje i uvodni dio jednog poglavlja u Kurlanima: ivot iznenauje takvim neoekivanostima ljude koji misle da ih protiv neprijatelja sami pokreu, pa je i samo to iznenaenje zaetnik nove posljedice na novom kolu vrtnje. Roman je samo prvi in jedne ivotne drame koja e se kasnije nastaviti i kroz ostale dijelove trilogije. Radnja je smjetena u svijet Dalmatinske zagore te pripovijeda o stanovnitvu Sinja i Cetinske krajine, njihovim odnosima i vjerovanjima, a neizravno i o drutvenim i politikim prilikama 30-ih godina prolog stoljea. Fabularni zaplet temelji se na bezazlenoj i smijenoj zgodi. Jarac, vlasnitvo Silvestra, starjeine Kurlana Donjih, brsti ivicu loze u njegovom vinogradu, a kada mu se pridrui magarac starca Mrke iz Kurlana Gornjih, izbije sukob. Napetosti imeu dviju obitelji kulminiraju Silvestrovim pokuajem da zajedno sa sinovima srui suhozid na Strmendui komadu zemlje koji pripada Gornjim Kurlanima i kroz koju je simboliki izraena njihova ljubav prema ivotu i elja za samoodranjem. Slika Strmendue u trenutku kada je gornjokurlanski momci brane od svoje donjokurlanske brae, snana je metafora njihove kurlanske prasnage. Taj nezahvalni posjed s kojega je veina zemlje u meuvremenu otcurila, dokaz je njihovog opstanka, ljudskog uporita i dostojanstva (Detoni Dujmi, 2008: 382). Patrijarhalni moral sudaren sa svjetonazorima novog vremena, Boieve junake poinje lomiti i liavati individualnosti. To se najbolje vidi na primjeru starjeine Donjih Kurlana, koji e u svom osjeaju nadmoi i iskrivljenom pojmu pravde, izazvati sukob tamo i
3

gdje nije u pravu. Uzrok tome je vjerojatno i osjeaj krivnje zbog odcjepljenja i otuenja od svog gornjeg roda. Silvestar je tako grubo razapet izmeu izmeu plemenskog panja i novih izazova, a ne moe se rei ni da je ovjek bez due, zna suosjeati s gornjokurlanskom braom i njihovim nevoljama. On je duboko tragian lik u nizu uspjeno ocrtanih kurlanskih sudbina. Bez iskonskog i zdravog kurlanskog oslonca u sebi, pun je duevnih nemira, zatomljenih poraza i sruenog ugleda. Naprotiv, Mrkan, njegov stariji brat, pravi je izdanak kurlanske loze. Uspravan i istinoljubiv, on se nee poniziti u ivotu i nee doekati gospodsku, sudsku komisiju u vinogradu, ustat e iz svoje smrtne postelje i braniti Strmenduu duu njihove obitelji (Pavleti, 2006: 101-110; Detoni Dujmi, 2008: 382). U slikanju seljakih karaktera i seljake sredine uope, Mirko Boi je bio izuzetno uvjerljiv pa su mu likovi iz seljakog svijeta ivotni, autohtoni i samostalni. Bilo u surovosti ili pak u blagosti svojih dua, oni ive intenzivno i strasno. Pored ve spomenutog Silvestra i Mrkana, takav je i maloumni Berlea, pravim imenom Bla Kurlan, udrit u glavu, od kojega je sinjska fukara uinila sprdnju obukavi ga u medvjee krzno, zaraivala na njegovim batinama. Susrest emo se i sa likom Gavrana, potenjaine i veseljaka to u kolu splie najbezobraznije stihove koje kasnije raznose po zaseocima tupoglavi i nenadareni, prieviti momci, a jutrom desetoro gladne djece pusti kroz otvorena vrata u bijeli svijet kao da goni blago iz tora. Tu su i runi, maljavi sivac, zelena i sebinjak Bikan, to se u svom gortakom svijetu nosi s osjeajem manje vrijednosti; i Mrkoglav, gazda-krmar, uvijek u lukavim uspjesima, a mrsko zamiljen kad gubi; pa Surko i Sukan, gornjokurlanski mujaci to nakotie djece kao mieva, na tugu i alost Kurlana Donjih koje biju nevolje intimne, obiteljske i drutvene. Autor je portretirao i lik Kre, Perkinog djevera, guavog, naprasitog i lascivnog; i Filipa, impulzivnog i osornog, uvijek u akcijama i sukobima, otresitog i podrugljivog, pa i zlobnog kao onda kad bremeni i prti maloumnog Blaa Kurlana s prepunom koarom zemlje crnice: neka nosi kad je takav. No, ponekad i u toj surovosti ispliva poneki plemeniti osjeaj na povrinu. Tako jecaj izvanbranog Garinog djeteta, takne Andriju ravno u srce pa je tada prvi put prestao doivljavati sestru kao grenu, krivu i sramotnu djevojku. Osobito su uspjeli opisi obespravljenih ena. Jedna takva patnica jest i Perka, mlada udovica u rodu Kurlana Donjih koja rodi Filipovo dijete, ali kasnije zbog osjeaja krivnje prema njegovoj supruzi Aneliji, odlui okajati grijehe na protenju. Zavrni prizor njene kalvarije s mrtvim djetetom u naruju dojmljiv je po snazi slike, a straan po dubini bola i beznaa (Dorkin, 2002: 197- 213; Pavleti, 2006: 27-29). Bizarna parnica zapravo ukazuje na dublji nesklad meu obiteljima. U novonastalim okolnostima najgore prolaze samozatajne kurlanske ene: Gara, Perka i Anelija. Meu tim
4

enama razvio se zanimljiv odnos solidarnosti i potpore iako su zapravo suparnice. Posljednje dvije imaju sinove s istim mukarcem, Filipom, a Gara je rodila nezakonito dijete nepoznatog oca. enski su likovi drutveno degradirani i obiteljski marginalizirani, ali su zato u Boievim romanima ljudski superiorniji, nadmoniji zato to je u njima otkriveno najvie humanih vrednota. Uz seljake, u romanu se javljaju i likovi graana koji razrjeavaju seljake razmirice. Sudac Mari, odvjetnik Kalki koji zastupa Gornje Kurlane, i odvjetnik Zrni kojeg su angairali Donji Kurlani, tipski su likovi u slubi vlasti. Predstavljaju beskrupulozne karijeriste i okrutne poluinteligente koji su spremni iskoristiti tuu slabost i jad. Nerijetko se autoru predbacivalo da su mu likovi graana manje uspjeli i autentini nego likovi seljaka. I sam Boi je jednom prilikom izjavio da je graane htio fotografirati, dok je seljake intuitivno stvarao. S druge strane, intelektualce je mnogo tee nijansirati jer su oni ne samo sloeniji, nego i tee shvatljivi. Sve to je knjiko i iskonstruirano, dio je njihove druge prirode pa i njih samih. Jaz izmeu njih i seljaka nam dobro doarava scena u kojoj sudac Mari hladnokrvno i proraunato uvodi stranke u veliku sobu s foteljama i niice ih baca pred autoritetom Pravde. U stanju je bio ak i prekinuti parnicu zbog zviduka s ulice. Pred strankama je otvorio prozor i ugovarao s Rokom lov na zeeve, planirajui svoju svakodnevnu razonodu pred ljudima koji se nalaze u sudbonosnom trenutku. Na kraju, kad su seljaci izali, on nareuje podvorniku: Toma, provjetri! U tome je sadrana itava istina o jazu i nerazumijevanju, o nemjerljivim udaljenostima meu svjetovima i klasama (Dorkin, 2002: 195-197; icel, 1998: 169-171). Pogledamo li kako je autor kompozicijski razvio fabulu, uoit emo da ona ima dva zaokruena dijela unutar kojih se kao sporedan problem provlai parnica izmeu Kurlana Gornjih i Donjih. Meutim, svaki od tih dvaju dijelova romana ima izvanrednu zavrnicu: u prvom dijelu to je detaljan opis karnevala, a u drugom masovna scena procesije u ast Gospe Sinjske.

ELEMENTI KARNEVALIZACIJE

Koncept karnevala razvio je Mihail Bahtin, ruski knjievni teoretiar i filozof jezika. On je, analizirajui fenomen karnevala i smijehovne kulture srednjeg vijeka i renesanse, formirao filozofiju kanevala. Za njega taj pojam predstavlja ne samo odreeni pogled na svijet, nego i specifinu knjievnu formu koja se suprotstavlja oficijelnom ivotu. Takav svijet je ustrojen opeprihvaenim pravilima i drutvenim hijerarhijama. Nasuprot njemu stoji karnevalski svijet, svijet u kojem narod dolazi do punog izaaja u smislu ponitavanja postojeih pravila i uspostavljanja vlastitih (Beker, 1999: 75). U Boievim se Kurlanima karneval i procesija javljaju kao metonimije ivota puka u kojima se manifestira karnevalesknost autorova izraza. Autor je motivom karnevala posegnuo za simbolikom: to nee biti samo registracija jednog obiaja, nego prije svega literarni in sa irim opsegom znaenja. Seljaci i graani su provedeni kroz jednu ludoriju, a piscu je bio cilj shvatiti njezin smisao. Tako e pred itateljem u atmosferi originalnih i neponovljivih detalja postupno izranjati svijet unutarnjih tuga i potisnutih jada (Vueti, 1998: 224). Ve u prvoj sceni je predstavljen opi mete u kojemu je i sirotinji doputena javna pobuna. Naime, tijekom kanevala vladaju posebna pravila i zakoni. Dolazi do zamjene uloga, a u toj logici izokrenutosti osobito je vano ukidanje hijerarhijskih odnosa. To se uoava i u sljedeoj sceni: Evo ih, pobunjenici naviru iz dvorita, ume i kipe ulicama kao meso u vojnikim kazanima, skupljaju se bez reda i juriaju bez voa. Danas nitko nije edan vina ni gladan mesa, danas se brate ljudi u lanom arenilu kostima, pod krinkom koja je skrila lice, bijesu i zlobu, samo ne enu koja e i u paklu traiti i biti traena (Boi, 1989: 146). Nakon ovog uvoda slijedi slika samog karnevala: Sporednim ulicama najprije hodoasti po koja grupica lemozinaa kriavo namrena lica i ruku uljenim bojama, crvenim krep-papirom i ugljevljem; za mali baki nuaju darovatelju kakav bijedni, ali rijetki uitak. Sastavili su glazbu od kuhinjskih zaklopaca, goveih rogova, latenih petrolejskih kanta, eljeznikih pitaljki; prakljaama se lupaju po turu kao po bubnju, a mjesto kapelnika dre na uzici psa s brnjicom, kojemu su za rep vezali iarke, limenke i erdan probuenih austrijskih banica (Boi, 1989: 146).
6

Kao to se vidi iz prikazanih scena, karnevalska groznica nosi ljude i oni se u njoj imaju priliku izdii iz mase i postati neto vie postati heroji, pa makar ta nova uloga bila puka ironizacija njih samih. Jedan od takvih lanih junaka je i Bla Kurlan, zvani Berlea. Usred ovog metea raja se okupljala oko mede kojega je on utjelovio. Bila je to ideja gradskih kartaa i prevaranata, Berlee i Sjekirice. Tako su se htjeli doepati brze zarade naplaujui dobrovoljcima udarce po nesretnom ovjeku. Sjekirica bi mu katkad zategnuo lanac na kojem su ga vodili ili bi ga batinama tjerao da plee. Berlea utjelovljuje traginu linost kojoj medvjea koa zapravo predstavlja vlastito nalije. Seljaci su ga koristili kao orue kruha dok je u gradu postao predmetom obine poruge. Naposlijetku mu Kero potajno u mranoj vrpci preree vrpcu i ukrade iz vreice svu zaradu koju je tekom mukom stekao. U ovom sluaju smijeh se ne javlja samo kao zabavni momenat - on sa sobom donosi uoavanje postojeh veza i odnosa u drutvu. Karnevalsko ludilo ne zahvaa samo maloumne, u njegovom se mimohodu zatekao i Frano Kalki iji je lik odabran za ovogodinjeg Krnju. Ovim inom je narod ponitio jednu davnu instituciju, a uspostavio novu, karnevalsku: Ovogodinj Krnje personificira, karikira feudalnog predstavnika Franu Kalkia,

novopeenog kapitalista, trgovca itom Marka Rapoa, andarskog X-a i njihove duhovne podstrekae u svim poznatim varijantama-znancima. Tu je lenta carevinskog vijea porodice Kalki, tu su u jednoj aetini Krnjinoj uklijeteni kunii, pijevci, svinje i aba-kornjaa, tu je i njegov tvrdi bijeli okovratnik i crno-srebrnasta iroko vezana kravata, tu je konano, da ne bi bilo zabune, i veliki orden s ucrtanom njegovom zelenom kulom usred varoi. Na golemom trbuhu Krnjinom stoji natpis magazin ita i groblje pilia, a preko njega svima poznati glomazni Rapoev duanski katanac. Lice je Krnjino namrteno kao i u obojice tih ivih surovih gospodara, jezik isplaen, oi razgoraene, uvetina dlakava. U desnoj aetini grdobna figura nosi pendrek, lisiine, kundak i crveno ljudsko srce. Pred Krnjom se, s naknadno improviziranih vjeala, vidi pehar u obliku kalea i kladionica (Boi, 1989: 169). Inae, Frano Kalki je bio brat Zrnieve supruge Ade. Svoga zeta, po struci takoer odvjetnika, nije simpatizirao pa je navijao za njegov skoranji politiki uspjeh i to bru selidbu iz Sinja u Zagreb. Obadvojica se dobro uklapaju u malograanske okvire u kojima egzistiraju. Kalkieva graantina je samo prividna to nam pokazuje i svojim odnosom prema Blau. Gleda ga superiorno, sa svog civilizacijskog trona, ali ga ne ali, ve ga
7

poniava. ak mu i hranu nosi na istom velikom tanjuru kao i psu Floku, nareuje mu otresito ba kao psu: Sad idi spavat! Ne se porkavat tu! Ponovno se javlja simbolina transformacija i degradacija s ljudske na ivotinjsku razinu u kojoj glavna uloga pripada graanstvu.1 Ono uiva u tome to je pronalo nain pomou kojeg e svoje isprazne ivote neim ispuniti pa makar to bilo i sramotno uivanje u poivotinjenju ovjeka. 2 Takav odnos prema seljacima pokazuje i sudac Mari koji je psiholoki vrlo detaljno nijansiran u trenutku kad prekida zanesenog Mladara u sudnici, ili kad hladnokrvno i proraunato dovodi stranke u veliku sobu s foteljama, a poslije to isto roite odgaa zbog lova na zeeve. Kao to se vidi iz opisanih prizora, Krnjo je bio objekt neshvatljive mrnje koju su graani osjeali iz dubine svoje due. Kroz karnevalsku manifestaciju su na povrinu isplivali svakodnevni problemi i frustracije naroda. ivot smijeha i ivot suza i jedno i drugo lei u simbolici karnevala. A izvorite svega je teka ljudska primitivnost. Taj iskonski ljudski primitivizam prisutan je gotovo u svim junacima. Prvenstveno se raa iz bijede i ovjeka prisiljava na grubost i bezosjeajnost u vanjskim reakcijama (icel, 1990: 173). Meutim, postoji jo jedna naizgled dijametralno suprotna manifestacija vjerska procesija. Ona postupno prerasta u drugi oblik karnevala: vjersko ludilo koje je svojim komponentama gotovo istovjetno doivljavanjem karnevalske procesije. Opet je u pitanju masa u pokretu: Mnotvo je dahtalo poput hiljade kovakih mjeina i srkalo one guste oblake praine koje je tapkajui i puzei nogama dizala poput oltara i svodova. Ta suha kia opet se taloila na ljudskim licima. Prainasti kropac presijavao se u etiri mlaza sunevih zraka koji su kao ogromne turbine kovitlali ta zrnca-iskre od pravokutnih prozora do drvenih, izrezbarenih klupa i mranih uglova oltara. U crkvi je polumrano. itava zrana kupelj odie mjeavinom mirisa pokvarenih jaja i kapajueg voska i znojne rubenine. Odnekud s visina, umore sablasni apati pobonika, ubore usnice koje se mole, kaljucanje, uzdasi i neiji prigueni jauci, koji se sve ee javljaju (Boi, 1989: 237). Zar nisu ovi opisi gotovo istovjetni karnevalskim opisima: itav taj prostor podno crkve bio je nabit stoiima, stalcima, irokim suncobranima; arenim gomilama tikava, bakara; stalaama splitskih trgovia; sitniarijama i kartonskim
1 2

Pavleti, 2006: 31. Isti, 31.

8

igrakama, pitaljkama, baluniima, bonbonima, bebicama; sepetima jaja, jabuka, kruaka, zelenih ljiva; koaricama golubova, jeeva, zeia; karovima dinja,ugljena, klaka, sijena, teladi, janjaca. () Sve se to natiskuje i oeava jedno o drugo kao u kakvoj ogromnoj arolikoj menaderiji i sve je puno raznih otpadaka, smea, trnja i praine. Bijele, crvene i arene boje potrapale taj varoki seljako-malovaroki slet. Puk se prosuo sajmom i zaepio sve rupe, zatrpao sve kutke i osuo se poslovnim ukanjem i grlatim dozivanjem u ljetnoj ezi i pripeci (Boi, 1989: 239-240). I u procesiji uloge glavnih lakrdijaa pripadaju Keri i Sjekirici koji pod koljena nesretnih ena zavjetnica sipaju otrobrido staklo i jo ih nazivaju svakakvim pogrdnim imenima: Procesija prolazi pored zidia ankove glavice na kojemu e se naikati varoki promatrai. S tih sjedalita bacat e sada Kero i Sjekirica stucane staklie u prainu puta kojim e proi ne samo ove zavjetnice nego i mnotvo bosih ena skruenica. Neka picukare nagaze! ceri se Sjekirica. Naguze!- odvraa zaposleno Kero, to se kao zlobna jeka odzivlje. ta e ajmeka't 'eri Kongregacije! (Boi, 1989: 244). U tom se mimohodu zatekla i Tinka Rapo, supruga gradskog trgovca itom. Njenim je likom autor moda najbolje prikazao kako su pobonost i kajanje samo privid u ovoj svetkovini: Varali biste se ako biste mislili da dobroudna i nadasve pobona gospoa Tinka, vjerna lauretanskim napjevima, umoljava dobru trgovaku godinu svome suprugu, ili prosi da joj ne kalaju prosci pred Boino klanje. U svakom sluaju ova bi ker Svetog Frane te proste stvari umoljavala tek pri drugom ili treem opipavanju pedesetidevetzrnate krunice od modraperle. Ona, naprosto, ovom prigodom i ovog trena, udi da se to prije svri procesija i da to prije izuje tijesne nove Peko-cipele i da im ih izuje odree zanokticu na lijevom malom prstu. Kojim udom, pada joj na pamet djeji praznik sv. Lucije, koji bi je ove godine mogao borme obradovati novim udobnim postolama. Moli za nas! cvrkue i ona u silnoj podnevnoj cmarini (Boi, 1989: 248).

Tragikomedija se nastavlja kada Mrko otkrije da mu je netko ukrao dinare zaraene od prodaje leda. U pitanju je mala svota novca, ali postaje uzrokom prave ljudske tragedije: To su vidjeli svi. I da mu nisu poigravali sjedi staraki pramenovi, izgledao bi daleko lui i gluplji. Ovako ga je odasvudan pratio varoki posprdno samilosni smjeak, kao pratnja pizzicato u muzikoj groteski. Dignilo mi brikta, ajme meni jadikovao je tulei, kao da ga mori zubobolja. Ajme, Gospe moja A!!! A! Ajme! Dvista i esnaest dinara, ajme narode! Gospe! A!!! I tako se neko vrijeme vrzmao oko Petrovca, pa se lagano i teturavo uputio prema crkvenim vratima, i dalje mukajui u zadihanom hropcu prsiju (Boi, 1989: 259). Jednom rijeju, ova procesija s karnevalom zatvara jedan krug. Kao to karnevalsko ludovanje ima svoju traginu linost Berleu, tako i ovo procesijsko vjersko ludovanje ima takoer svoju traginu osobu: udovicu Perku koja sa svojim dvomjesenim vanbranim sinom vri pokoru, i u guvi ugui vlastito dijete. Time je dovrena jedna stravina slika ivota ljudi s dna bijede ljudi koji nose prokletstvo sudbine, oporih, tvrdih, bez suza - neisplakanih. 3 Karnevalsko-procesijski prizori su zapravo okvir unutar kojeg se kreu ljudske sudbine predodreene na propast zbog vlastite primitivnosti.

Pavleti, 2006: 73

10

ZAKLJUAK
Negdje u svom temeljnom izvoritu, kurlanski romani su cjelina satkana od individualnih sudbina. Unato njihovoj razliitosti u temperamentu, povezuje ih prokletstvo savladavanja ivota i sudbine. Osnovna je Boieva preokupacija usmjerena upravo na pitanje kako to ovjek gazi tom tvrdom zemljom. To jest, pred nama je podastrt jedan stvarni ivot pun upitnika i dilema. A taj konkretni svijet koji Boiu slui kao pretpostavka za razvijanje vlastitih literarnih razmiljanja, ve je otprije poznat tradicionalnoj hrvatskoj knjievnosti: to je Dalamtinska zagora, kraj kamenit, beutan i surov. Kurlanima su u kritici dosad pripisani pridjevi primitivnih, elementarnih, praumski razularenih, sirovih i surovih ljudi. Oni su zaostali civilizacijski jer preivljavaju desetljea i stoljea u krajnjoj bijedi, neimatini i neukosti. Nitko za njih ne mari, a i kad to uini, obilato to naplati bez suuti i obzira prema njhovom siromatvu. Baeni su u ovaj svijet bez milosti i rano shvaaju da su drugi pakao. Vrijeme za njih kao da je zamijenjeno nekim mitskim vremenom. Unato tome, ne gube ljubav prema ivotu i elju za odranjem. Autor ih je uspjeno psiholoki profilirao do te mjere da su postali odreeni tip gortakih seljaka Sinjske krajine, pa i vie i ire od toga svojevrsni pandan Glembajevima. Djelo je svakako obiljeilo novo doba u hrvatskoj romansijerskoj umjetnosti, koje je, na podlozi klasinog postupka, naslutilo nove mogunosti proznog izraza.

11

LITERATURA:
Boi, M. (1989). Kurlani. Zagreb: Matica hrvatska. Detoni Dujmi, D. (ur.) (2008). Leksikon hrvatske knjievnosti Djela. Zagreb: kolska knjiga, 382 383. Dorkin, M. (2002). Prosudbe o knjievnosti i knjigama : Zadar: Matica hrvatska, 190213.

Nemec, K. (2003). Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000 . Zagreb: kolska knjiga, 65-73.

Pavleti, V. (2006). Kurlanski bijesni vor. Zagreb: Matica hrvatska, 5-150. icel, M. (1990). Ogledi iz hrvatske knjievnosti. Rijeka: Biblioteka Dometi, 169-180. Vueti, . (1998). Ogledi o suvremenicima. Zagreb: Naprijed, 214-235.

12

13