Miroslav Šicel Hrvatska Književnost

MIROSLAV ICEL HRVATSKA KNJIEVNOST
Dr MIROSLAV SICEL
HRVATSKA KNJIEVNOST
SKOLSKA KNJIGA - ZAGREB 1982
Urednik ZVONIMIR DIKLI
Recenzenti
JOA SKOK
URICA VINJA
Vanjska oprema BORIS DOGAN
Tisak: Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb
Uvodna rije
S teitem na knjievnim procesima i njihovim razvojnim tokovima unutar pojedinih stilskih
razdoblja, te na sintetikoj analizi knjievnopovijesne tnaterije, ovaj pregled Hrvatske
knjievnosti donosi istodobno i cjelovitije portrete kao argumentaciju autorovih teza onih
stvaralaca koji su svojim djelom dali peat pojedinoj literarnostilskoj epohi. Pri tome je autor
u ocjeni i vredno-vanju stvaralaca imao na umu i nacionalne i ope knjievnoestetske i
drutvene krilcrije.
Pregled knjievnih razdoblja zavrava, po prilici, sa 1965. godinom. Nakon toga razdoblja,
miljenje je autora, javljaju se nove literarne generacije koje predstavljaju nosioce u punom
smislu rijei suvremene, dananje knji-tovnosti: rije je o piscima u usponu ili tek na poetku
stvaralakog puta, lcojima je nemogue jo u ovom trenutku s knjievnopovijesnog stajalita
odre-ihii punu literarnu fizionomiju. Tu je osnovni razlog zbog kojeg se u zavrnom dijelu
pregleda donose samo naznake dananjih htijenja i tendencija u literar-BOm stvaralatvu, bez
posebnog isticanja konkretnih imena pisaca koji uz onu Itariju, krugovaku generaciju,
ostvaruju tu suvremenu knjievnost.
Pregled Hrvatske knjievnosti ima ponajprije karakter prirunika: na-mijenjen je nastavnicima
i uenicima usmjerenog obrazovanja, a kao svojevrsni repetitorij moe posluiti i studentima
knjievnosti.
Namjenski karakter u ovoj knjizi imaju i literatura i biobiblio-grafija: rije je o izboru
biobibliografskih podataka najvanijih pisaca, kao i o preteno novijoj literaturi koja najvie
kazuje ne samo o pojedinim knji-
evnicima nego i o cjelovitim razdobljima od najstarijih epoha hrvatske knjievnosti do
naih dana.
Ugodna mi je dunost zahvaliti se recenzentima prof. urici Vinji i prof. Joi Skoku koji
su svojim strunim primjedbama uvelike pripomogli da sam Hrvatsku knjievnost priveo
kraju.
Autor
KNJIEVNOST DO NARODNOG PREPORODA
(1100-1830)
SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST
(11. do 15. stoljee)
Iako je glagoljski kameni zapis iz 11. stoljea poznat pod nazivom Baanska ploa (naen u
Jurandvoru kraj Bake na otoku Krku, a govori o darovnici kralja Zvonimira crkvi sv. Lucije)
najstariji sa-uvani spomenik hrvatske pismenosti, valja pretpostaviti da su ve i prije tog
dokumenta postojali u Hrvata neki oblici kulture u najirem znaenju te rijei. O tome
svjedoi i car Konstantin Por-firogenet u djelu De administrando imperio (iz 10. stoljea) u
kojem priopuje i jednu hrvatsku legendu o doseljenju Hrvata u dananju domovinu. Osim
toga nema razloga sumnjati potvrda je tome i spomenuta legenda i u postojanje tradicije
usmenoga narodnog stvaralatva to su ga Hrvati mogli donijeti iz svoje daleke zakarpatske
prapostojbine. Naposljetku, i zapis bugarskog monaha (crnorizca) Hrabrog poznat pod
nazivom Traktat o pismenima nastao na pri-jelazu iz 9. u 10. stoljee, u kojem jasno pie da
su Slaveni jo kao pogani upotrebljavali crte i reze za zapisivanje i meusobno spo-
razumijevanje, argument je u prilog tezi o postojanju pismenosti u Hrvata jo mnogo prije
pojave Baanske ploe.
U svakom sluaju, razdoblje od 7. stoljea, kad su Hrvati u toku velike seobe naroda dospjeli i
do obala Jadranskog mora, naiavi na starosjedioce Ilire i Traane s jedne, a na romansko
stanovnitvo (u primorskim gradovima i na otocima) s druge strane pa sve do 14. stoljea
u kojem se ve pojavljuju i tekstovi vie, literarne.
10
KNJIEVNOST DO NARODNOG PREPORODA (1100-1830)
pismenosti vrijeme je bremenito znaajnim dogaajima na poli-tikom, socijalnom i
etikom planu, presudnim za daljnji povijesni, nacionalni i kulturni razvitak Hrvata.
Jednu od bitnih prekretnica u sudbini hrvatskoga naroda ozna-ilo je nesumnjivo i
pokrtavanje obavljeno, vjerojatno, jo u toku 9. stoljea, kao rezultat utjecaja starosjedilaca,
Bizanta i posebno Franaka, susjednih zemalja s ne malo znaajnom kulturnom i poli-tikom,
civilizacijskom tradicijom. I jedni i drugi upravo su pokrta-vanjem nastojali ostvariti punu
dominaciju nad pridolim slavenskim narodima.
Zato nije beznaajna injenica da su Hrvati ve potkraj 8. i poetkom 9. stoljea imali
nekoliko samostalnih politikih podruja kojima su vladali i njihovi, hrvatski knezovi. Tako se
izmeu Jadran-skog mora na jugu te Usore i Bosne na istoku prostirao teritorij Hrvatske,
izmeu ua Cetine i Neretve postojala je Neretljanska oblast, a izmeu Neretve i Dubrovnika
Zahumlje. S druge strane, na sjeveru sve do Drave i na zapadu do Sutle prostirala se Panonska
Hrvatska. Kao dravnopravnu tvorevinu Hrvatsku je uspio objediniti u 10. stoljeu prvi
hrvatski kralj Tomislav (oko 910 do, vjerojatno, 930), koji je Dalmatinskoj Hrvatskoj pripojio
ne samo dalmatinske gradove i otoke, ve i cijelu Panonsku Hrvatsku. Napomenimo uz to da
je ve od kneza Trpimira (9. stoljee) postojala i samotalna biskupija u Ninu, to je takoer
imalo veliku vanost za Hrvatsku u doba kad su franaki sveenici pokrtavali njezino
stanovnitvo.
Nekako u to vrijeme ne ba jednostavnih procesa formiranja hrvatske drave, u drugoj
polovici 9. stoljea dolazi do neprocjenjivo vanog dogaaja za slavenske narode. Rije je o
misiji solunske brae Metodija i irila (Konstantina), koji su na poziv moravskog kneza
Rastislava doli u Moravsku kako bi na Slavenima bliskom, odnosno njihovom jeziku
tumaili smisao Svetoga pisma.
Da bi taj posao u okviru svoje misionarske zadae mogli i uspjeno obaviti, jedan od brae,
iril, sastavio je posebno pismo glagoljicu. Jezina osnova na kojoj su se tom glagoljicom
pisale slavenske knjige i spisi namijenjeni ponajprije crkvenim obredima, bilo je
junoslavensko narjeje iz okolice Soluna, dakle jedan oblik makedonskog jezika, razumljiv
svim Junim Slavenima. Taj jezik na-zivamo staroslavenskim, odnosno crkvenoslavenskim.
Za Hrvate je posebno vana injenica da su neki od uenika irila i Metodija, poto su u toku
10. stoljea bili prognani iz Mo-ravske, doselili u nae krajeve donijevi sa sobom i batinu
staro-slavenskog jezika i glagoljskog pisma. Ovdje valja pripomenuti da
SKEDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST (11. do 15. st.)

11
postoje i indicije kako je poetak irilometodske kulture u Hrvatskoj vezan za jo ranija dva
Metodijeva putovanja kroz nae krajeve u toku 9. stoljea. U prilog toj tezi govori i injenica
da ve 924. i 925. djelatnost glagoljaa postaje predmetom rasprave crkvenog sabora u Splitu.
Na tim temeljima zapoela se razvijati hrvatska pismenost vezana za crkvu, njene obrede i
bogosluje, ali vrlo brzo prihvaena i za ostale drutvene svrhe, o emu rjeito govori
Baanska ploa. Glagoljizam se najjae osjetio u sredinjem dijelu Hrvatske jer joj je i
crkveno (biskupsko) sjedite, kao to znamo, bilo u Ninu. Tako je - nasuprot cijelom
katolikom svijetu Evrope koji je u crkvi upo-trebljavao iskljuivo latinski jezik ova
hrvatska oaza jedina do-putala bogosluje na narodnom, odnosno staroslavenskom jeziku,
to je bilo vrlo znaajno i za ouvanje nacionalnog identiteta i za razvi-janje specifine
nacionalne kulture.
Posve je shvatljivo da je takva nacionalna crkva naila na otpor, naroito latinskog
sveenstva. Pritisak se osjetio, kao to smo spo-menuli, ve 925. godine na poznatom
splitskom koncilu (crkvenom saboru), kad je to sveenstvo zahtijevalo ponovno uvoenje
latinskog jezika u crkvene obrede. Otpor se javljao i na sjeveru, pogotovo poto je u 11.
stoljeu u Zagrebu osnovana biskupija s jednim od primarnih zadataka da suzbija glagoljatvo
u tom dijelu Hrvatske.
Unato svemu tome, glagoljatvo se i pored estih nastojanja da ga se onemogui, uspjelo
odrati (zahvaljujui i papinoj dozvoli u 13. stoljeu) na irokom podruju od senjske i krke
regije u Hrvatskom primorju sve do krajnjih granica Istre te do Krbave i Like, pa ak do
srednjeg Pokuplja negdje i do 18. stoljea! Naj-novija istraivanja su, primjerice, pokazala
da je Ozalj bio sredite hrvatske glagoljake knjievnosti u kasnom srednjem vijeku.
Pri tome posebno valja naglasiti da se u vrijeme pojave prvih glagoljskih spomenika u nas i
staroslavenski jezik vrlo brzo poeo raslojavati kao jedinstveni jezini standard, oformljujui
se na naem tlu u svoju tzv. hrvatsku recenziju ili redakciju: bio je to proces obogaivanja
prvobitnog standardnog slavenskog jezika leksikom i iz-razima iz svakodnevnog narodnog
govora. Drugim rijeima, sve se vie istiu osobitosti hrvatskog jezika s akavskim narjejem
kao je-zinom osnovom, ali i sa podosta kajkavskih elemenata. Taj je proces pratila i druga
specifina hrvatska pojava. Bilo je to pretvaranje prvobitne okrugle glagoljice u tip tzv. uglate
ili hrvatske glagoljice.
Meutim, glagoljsko-akavska pismenost nije i jedina manifesta-cija hrvatske kulture. Iako
prva, ona je bila u stopu praena i pisme-nou stvaranom, uz akavski, i na tokavskom
dijalektu. Ta knji-
12
KNJIEVNOST DO NARODNOG PREPORODA (11001830)
evnost pisana je latinikim pismom (Dalmacija i zalee). a isto tako i irilicom, pismom koje
je u Hrvatsku prodiralo iz drugih slavenskih zemalja. Tako moemo rei da se Hrvati tokom
11. stoljea slue svima trima pismima: glagoljicom, latinicom i irilicom, a uzimajui u obzir
i sjevernu Hrvatsku, i svima trima hrvatskim dijalektima: akavskim, tokavskim i
kajkavskim.
Prvo razdoblje hrvatske srednjovjekovne knjievnosti traje ot-prilike do polovice 14. stoljea.
Stvaralatvo tog doba ima izrazito crkveni karakter, a izrasta potpuno iz staroslavenske
knjievne tra-dicije. Od polovice 13. stoljea (poslije papinog odobrenja omialjskim i
senjskim glagoljaima da mogu liturgijske obrede obavljati na staro-slavenskom jeziku)
poinju se osjeati i naglaeniji utjecaji narodnog jezika (mada je on priutan ve i ranije), kao
i znatnije proirenje tematike.
Za bolje razumijevanje tokova prve hrvatske pismenosti vano je spomenuti da su se u tom
prvom periodu zbila i dva povijesna dogaaja tijesno vezana uz daljnju sudbinu Hrvatske. Bio
je to crkveni raskol 1054. godine koji je ubrzao procese zapadnih utjecaja na Hrvate, to se jo
vie nastavilo od kraja 14. stoljea pa nadalje, zbog turskih prodiranja na Balkanski poluotok.
Drugi povijesno--pravni in tog razdoblja ima pomalo tragine posljedice za Hrvate: rije je o
gubljenju relativno kratkotrajne (dvostoljetne) dravne samo-stalnosti i padu hrvatske narodne
dinastije 1102. godine kad Hrvati ulaze u dugotrajnu personalnu uniju s Madarima.
U sklopu tih drutveno-povijesnih i politikih zbivanja hrvatska se pismenost gotovo u cjelini
svodi na liturgijske i biblijske tekstove. To su evanelistari, psaltiri, brevijari, misali te
apostoli (izbor iz apostolskih djela). Od ovih posljednjih najsauvaniji su ostali tzv. Kloev
glagolja iz 11. stoljea, te iz 12. stoljea Grkoviev apostol. Liturgijski sadraj imaju Beki
listii, takoer iz 12. stoljea. Najljepi primjerci misala potjeu iz 14. stoljea: to su, izmeu
ostalih, Vatikanski misal iz 1315. godine, Misal kneza Novaka iz 1368, te Hrvojev misal iz
15. stoljea. Sve su te knjige pisane uglatom (hrvat-skom) glagoljicom, vrlo bogato ilustrirane
i s umjetniki izraenim inicijalima. Spomenuti crkveni tekstovi tampani su u hrvatskoj
tiskari u Senju, koja je radila sve do kraja 15. stoljea. Spomenimo jo da je na prvotisak
Misal po zakonu rimskog dvora nastao 1483, ali su mu autori i mjesto tiskanja nepoznati.
Kao to je, sticajem okolnosti, prvi poznati hrvatski glagoljski spomenik Baanska ploa
dokument koji nema izrazito crkveni ka-rakter, u ovom je periodu do 13. stoljea poznato jo
nekoliko gla-goljskih tekstova svjetovnog karaktera. Meu njima se posebno istie
SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST (11. do 15. st.)
13
Ljetopis popa Dukljanina, poznat i pod imenom Hrvatska kronika. Taj je tekst doao do nas na
latinskom jeziku, pisan vjerojatno 1149. godine. Na hrvatski jezik preveden je u toku 14.
stoljea, ali postoji niz indikacija koje govore da je original zapravo bio pisan glago-ljicom
prije 12. stoljea. Pisao ga je anonimni sveenik koji je ivio u Baru, a opisuje dogaaje u
Hrvatskoj negdje oko rijeke Cetine. Ljetopis sadri i niz legendi, a neke od njih izrazito su
romantiarski intonirane kao to je legenda o Kosari, bugarskoj kraljevni i dukljan-skom
kralju VladimirU, pa o Pavlimiru, sinu kralja Radoslava, koji je, po narodnoj predaji, osnovao
Dubrovnik. Kronika je znaajna i po tome to je u hrvatskom prijevodu dodana i legenda o
pogibiji kralja Zvonimira i njegovu prokletstvu Hrvata.
Poznati pisani dokument iz ovog razdoblja je i Vinodolski zakon iz 1288. godine, a karakter
pravnog zakonika imaju i Poljiki statut iz 1444. godine i Istarski razvod, nastao 1275.
godine, na alost, poznat samo iz prijepisa 1546. godine.
Puni zamah glagoljske knjievnosti osjea se u drugoj po-lovici 14. i tijekom 15. stoljea. To
je razdoblje kad tekstovi obred-nog, crkvenog karaktera postupno ustupaju mjesto i iroj
tematici, sve vie svjetovnog karaktera.
Poetke spomenute knjievnosti obiljeava apokrifna litera-tura, tj. lani ivotopisi svetaca, u
kojima se mogla neogranieno razbuktati mata anonimnih autora. Ti su apokrifi kao,
uostalom, i svi tekstovi koji su se u to vrijeme u Hrvatskoj prevodili, doli dobrim dijelom s
istoka, iz grkih izvora, povezujui nas tako u poetnoj fazi s bizantskim, istonoevropskim
kulturnim krugom.
Sadraji apokrifa, u kojima su glavna lica najee Adam, Eva, Abraham, Isus, Marija, dakle
starozavjetna i novozavjetna biblijska lica, bili su esto tako zanimljivi da su djelomino
ulazili i u na-rodnu predaju, pa su se neki motivi zadrali i u pukim napjevima i u
pripovijetkama.
Iz prijevodne literature valja upozoriti i na popularnu knjigu Lucidar, svojevrsnu
enciklopediju srednjovjekovnog znanja, pisanu u obliku dijaloga izmeu uenika i uitelja.
Napisana potkraj 12. sto-ljea na latinskom jeziku u Njemakoj, do nas je doprla iz ekog
prijevoda.
Od proznih tekstova svjetovnog karaktera, uz pojavu morali-zatorsko-didaktikih spisa,
nesumnjivo su najzanimljiviji tzv. srednjovjekovni romani, porijeklom, najee, iz
zapadnoevrop-skih izvora, a manje bizantskih. Ta se proza na hrvatskom jeziku poela
pojavljivati potkraj 14. stoljea, na poetku drugog razdoblja
14
hrvatskog srednjovjekovlja, preuzimana uglavnom iz talijanske tradi-cije i prevoena s
latinskih predloaka.
Najpoznatiji su Rumanac Trojski, s motivom iz antike batine o propasti Troje, ali
adaptiranim u duhu feudalno-kranskih dru-tvenih i etikih zasada, te roman Aleksandar
Veliki, po fabularnoj strukturi i kompoziciji antologijski tekst srednjovjekovne proze. Mada je
i ovdje rije o antikom motivu, glavni je junak interpretiran kao tipini srednjovjekovni
vitez.
Uope su junaci srednjovjekovne proze ponajvie vitezovi, carevi ili kraljevi dakle
karakteristini likovi izrazito feudalnog doba. Nain na koji su prikazani i okviri u kojima se
kreu nose obiljeja i realnog i fantastinog, a njihovi postupci i psihologija graeni su na
osnovi teolokih zasada. Sva se ta proza praktiki svodi na ne-koliko temeljnih motiva od
kojih je satkana sredinja tema: to su najee osvajaki pohodi, nevjernost ena, junatvo i
vitetvo, asket-ski nain ivota. Sve to govori da se hrvatska knjievnost tog doba ve bogato
koristi tradicijom evropske srednjovjekovne knjievnosti i uklapa u njezine osnovne' tokove.
I poezija se u hrvatskom srednjovjekovlju javlja dosta rano, iako su prvi zapisani stihovi
poznati tek iz 14. stoljea, dakle iz vremena kad su kod Hrvata zapadni, posebno latinsko-
talijanski utje-caji, ve potpuno prevladali i kad je ivi narodni govor postajao konstitutivnim
dijelom knjievnog jezika.
Meutim, prema jednom sauvanom latinskom zapisu jo iz 12. stoljea u kojem se govori
kako su Zadrani pjesmom na slavenskom jeziku doekali papu Aleksandra III, moe se
zakljuiti da je ve tada postojalo pjesnitvo na staroslavenskom jeziku. Cinjenica je, nadalje,
da tipini hrvatski stih, osmerac kao i dvanaesterac, proizilaze iz crkvenih himni i duhovnih
pjesama koje su nai glagoljai revno prevodili s latinskih izvora. Najbolje svjedoanstvo o
postojanju na-rodne poezije nalazi se u Zborniku Nike Ranjine (iz 1507. godine), u kojem
autor uz pjesme naih petrarkista biljei i stihove iz na-rodnog stvaralatva.
Cjelokupna poezija, u vojim poecima izrazito nabonog ka-raktera to je i posve
razumljivo crpi svoja izvorita iz srednjo-vjekovnih crkvenih latinskih pjesama. Poetski
motivi vezani su za znaajne crkvene praznike, kao to je sluaj sa, u narodu vrlo rai-renom
boinom pjesmom Va se vrime godia mir se svitu navia. Isto tako vrlo su esti i
hvalospjevi i zahvalnice Isusu, bogorodici, zatim pogrebne pjesme i lino. Iz vremena prvih
prijevoda s latin-skog nailazimo, tijekom 14. stoljea, ve i na pjesme koje su mada pisane
prema raznim uzorima produkt naih anonimnih pjesnika.
15
a od tih je pjesama vjerojatno najstarija ibenska molitva ili Gospina pohvala koja odgovara
tipu puke litanije. Pisana je istim narodnim jezikom, akavtinom i latinicom, pismom koje
od sada sve ee susreemo u rukopisima tog doba. Tu svakako valja istaknuti pojavu
satirikih elemenata u toj poeziji (Svit se kona, na primjer) kao i lirske, pjesnike zapise na
stecima i grobovima koji odaju na-dahnutost i jezinu izraajnost anonimnih autora.
Na nabonu poeziju, u kojoj je ponekad znao progovoriti i zdravi realizam, pa i kriticki akcent
protiv raskonog ivota crkvenih dostojanstvenika, nadovezuju se u 15. stoljeu i svetake
legende pisane dvanaestercem s dvostrukom rimom, a njihove e anonimne autore spominjati
i Marko Maruli kao nae prve pjesnike na na-rodnom jeziku, nazivajui ih zainjavcima.
Konano ovaj tip poezije prati i svjetovno puko pjesni-tvo, preteno vedrih ljubavnih
motiva, pisano osmerakim stihovima od kojih je neke zapisao i Petar Hektorovi u Ribanju i
ribarskom prigovaranju. Ima u toj poeziji i svatovskih pjesama, motiva vitekih igara,
obiajnih pjesama, meu kojima se posebno istiu naricaljke, i drugih.
Zavrna faza hrvatske knjievnosti predrenesansnog doba obo-gaena je u 15. stoljeu jo
jednom knjievnom vrstom. To su dramski tekstovi, odnosno pojava prvih scenskih izvedbi
poznatih pod imenom prikazanja ili skazanja. Pod izravnim utjecajem talijanskih drama-
tizacija svetakih legendi, dijalokih pjesama (lauda) ili pojedinanih biblijskih motiva, i u
nas se javljaju sline dramatizacije u kojima e sredinji junak biti i opet Isus, prikazan,
uglavnom, u trima fazama svog biblijskog ivota roenju, mukama i uskrsnuu.
Medu tim prikazanjima bilo je takvih koja je narod vrlo prisno prihvaao i gledao, kao
hrvatska izvedba Prikazanja ivota sv. Lovrinca muenika, pisana osmerakim stihovima i
naglaenom pukom into-nacijom, to je samo jo jedan dokaz vie kako je usmena, narodna
knjievnost srednjovjekovnog razdoblja bila najvre povezana s pi'-sanom knjievnou.
Unutar tih biblijskih drama bilo je i tekstova u kojima se sla-vila i enska ljepota, ponekad i
na prilino slobodan nain, to je naroito vidljivo u prikazanju Muke svete Margarite.
Prikazanja su predstavljale tzv. bratovtineuz cijeli pojas nae primorske i dalmatinske obale,
a mjesto izvoenja bila su crkvena predvorja, glavni mjesni trgovi ili samostani.
Pregled hrvatske srednjovjekovne knjievnosti ne bi bio potpun, kad ne bismo spomenuli i
nae latiniste, pisce, koji su, piui la-tinskim jezikom nerijetko ostvarivali djela na razini
evropskog lati-
16
nizma tog doba. Tako su u trenutku poleta humanistikog po-kreta u Evropi, a posebno u
Italiji potkraj 14. stoljea, i hrvatski humanisti latinisti dali dostojan prilog knjievnosti
zapadnoga evrop-skog literarnog kruga.
Prirodno je da se hrvatski latinizam najveim dijelom koncen-trirao uz jadranski obalni pojas
vremenski omeen razdobljem izmeu 15. i 17. stoljea, no ponegdje iv i do kraja 18.
stoljea. Zadar, ibenik, Dubrovnik te Split, kao i neki istarski gradovi dali su naj-znaajnije
latiniste, ali je isto tako od 15. stoljea nadalje i u sje-vernim hrvatskim krajevima latinizam
imao znaajnih predstavnika. Upravo iz tih sredina potjee jedan od najpoznatijih
humanistikih pjesnika Ivan esmiki (14341472), poznatiji pod imenom Janus Pannonius.
Od latinista iz dalmatinskih krajeva valja upozoriti na lik Ilije Crijevia (14631520) (Aelius
Lampridius Cervinus), du-brovakog pjesnika ljubavnih elegija i epigrama te vrsnog
poznavaoca Plauta, kao i na Jurja igoria (15. stoljee), ibenanina, po-znatog po interesu
za puke pjesme Hrvata, te na velikog pansla-vista, propagatora Lutherova reformatorskog
pokreta Matiju Vla-ia (15201575) ili Matthiasa Flaciusa Illvricusa, roenog Istranina iz
Labina koji je napisao knjigu o povijesti crkve (Ecclesia-stica historia), te izvanredno
lingvistiko ostvarenje Clavis Scripturae Sacrae (Klju svetogapisma). Spomenimo i dvojicu
izrazito znanstvenih radnika poznatih i izvan granica njihove domovine. To su Faust
Vrani(l551 1617), pisacpetojezinogrjenikaZ)zc?/0an'wm quinque nobilissimarum
Europae linguarum: latinae, italicae, germanicae, dalmati-cae et hungaricae i filozof Franjo
Petri (Franciscus Patritius, 15291597), autor opsenog djela Nova de universis philosophia
(Nova opa filozofija).
Moda je najizrazitiji predstavnik hrvatskog humanizma, ne samo splitskog kruga odakle
potjee, nego i cijelog naeg latiniteta Marcus Marulus, to jest Marko Maruli (14501524).
Religiozno--moralistikim djelima na latinskom jeziku, kao to je De institutione bene
vivendi per exempla sanctorum (Upuivanje na estit ivot prema primjeru svetaca) iz 1506.
godine postigao je svjetsku slavu, a spome-nuto djelo nekoliko puta izdano bilo je prevoeno
na nekoliko evrop-skih jezika. Meutim, najvrednije Marulievo literarno djelo je kran-ski
ep Davidias (Davidijada), s temom iz starog zavjeta i pisan heksametrom.
Tako su hrvatski latinisti, mada u veini svojih djela ostaju na konzervativnim pozicijama
kranske dogmatike, snagom osobnog ta-lenta, pronicavou uma i osjetljivou za poetsku
rije mnogo pri-
17
donijeli hrvatskom svaralatvu u cjelini te njihovom prodoru i izvan vlastitih granica.
Marko Maruli, kao jedan od najistaknutijih hrvatskih hu-manista, cjelokupnim svojim
opusom gotovo simboliki stoji na raz-meu dviju epoha: kao latinski pjesnik predstavnik je
srednjovje-kovnog i humanistikog razdoblja, a kao hrvatski pjesnik na pragu e novog
literarnog razdoblja renesanse.
/
RAZDOBLJE RENESANSNE KNJIEVNOSTI
(16. stoljee)
Kao kulturnopovijesni termin za razdoblje u kojem se u domeni umjet-nosti i nauke
pojavljuju nove ivotne, svjetovne koncepcije inspi-rirane ponajprije antikom estetikom i
filozofrjom renesansa (obnova, preporod) je svoju punu afirmaciju i procvat doivljavala
na tlu Italije otprilike od polovice 14. do poetka 16. stoljea.
Hrvatska je u to doba (ve kao sastavni dio Austrije, zajedno s Ugarskom) politiki
razjedinjena i podijeljena: gotovo cijeli njezin sjeverni i sjeverozapadni dio, osim uskog
podruja izmeu Zagreba i Varadina, pod turskom je vlau od 14. stoljea; Dalmacija je od
1420. mletaka provincija, a jedino je Dubrovnik uspio sauvati slo-bodu kao samostalna
republika. I dok u krajevima gdje su Turci uspjeli ostvariti potpunu dominaciju nije moglo biti
ni rijei o bilo kakvom znaajnijem kulturnom ivotu zbog neprestane i krvave obrane gole
egzistencije, situacija je u Dalmaciji i na otocima, unato po-litikoj prevlasti Mletaka, ipak
bila neto povoljnija za razvoj umjet-nosti. Dubrovnik je bio jedini slobodni hrvatski teritorij
gdje su doista postojale objektivno sve pretpostavke za puni ekonomski i kul-turno-umjetniki
razvitak.
Tako su politiko-povijesni s jedne, a zatim i geografski po-loaj, s obzirom na susjedstvo s
Italijom, s druge strane, uvjetovali da je renesansa iz svog talijanskog izvorita naila na
najjai odjek u nas upravo na dalmatinskom priobalnom podruju od Zadra i i-benika do
Dubrovnika.
RAZDOBLJE RENESANSNE KNJIEVNOSTI (16. st.)
19
Bio je to rezultat vrstih i estih dubrovako-talijanskih kao i uope dalmatinsko-talijanskih
veza, estog odlaenja naih ljudi u Ita-liju, bilo po trgovakim poslovima ili na studije, kao i
dolaenja Talijana u nae krajeve. To je, naposljetku, i temeljni razlog da je rcnesansa u toku
16. stoljea i ne samo preko talijanskih veza, ve i putem upoznavanja cjelokupne evropske
renesansne knjievnosti koja je posjedovala sline crte, nala svoj potpuni i originalni,
autohtoni i/raz i u hrvatskoj knjievnosti, posebice u nekoliko kulturnih centara dalmatinskog
obalnog pojasa: Splitu, Dubrovniku, Zadru, na otoku Hvaru, kao i u ibeniku, Trogiru,
Koruli.
Valja, meutim, posebno istaknuti da su poeci svjetovne hrvatske knjievnosti bez obzira
na prisutnost renesansnog evrop-skog duha u nas vidljivo povezani s tradicijom vlastite
literature srednjovjekovnog razdoblja, a i tematski izraavaju neke specifine probleme koji
proizlaze iz nae stvarnosti i situacija u kojima nastaju na hrvatskom tlu.
To nam potpuno potvruje djelo ve spomenutoga hrvatskog latinista Marka Marulia (Marko
Marul, Splianin) istodobno i zainjavca, prvog, u autorskom smislu, poznatog
hrvatskog pjesnika. Nesumnjivo sredinja linost splitskoga knjievnog kruga na prijelazu iz
15. u 16. stoljee, Maruli Juditom, epskim spjevom u cst pjevanja, pisanim na temu stare
biblijske legende o Juditi koja je ubojstvom Nabukodonosorova vojskovoe Holoferna uspjela
spa-siti svoj narod od asirske i babilonske opasnosti u punom smislu rijei otvara novo
poglavlje hrvatske knjievnosti.
U predgovoru tom naem prvencu, napisanom 1501. godine (prvi put tiskanom 1521) Maruli
naglaava kako je svoju istoriju svete udovice Judit ispjevao u stihovima po obiaju naih
zainjavac, i joe po zakonu onih starih poet (. . .) to znai da se tu posluio tradicijom
hrvatskih anonimnih pjesnika iz ranijih razdoblja, ali i tradicijom latinske knjievnosti, dok
nas paljivo itanje teksta uvje-rava da je u osnovu njegove umjetnike rijei ugraen puki
izraz, na kojem pjesnik gradi svoju metaforiku i sentencioznost.
Spojio je tako Maruli u jedno sve postojee poznate tradicije, pokazavi istodobno veliku
umjenost individualnog ovladavanja poet-skim izrazom, ugraujui ga vrlo spretno u
dvostruko rimovani dva-naesterac, najstariji i autohtoni hrvatski stih.
Ostajui izrazom i stilom na granici starog i u nasluivanju novog, nastavljajui vlastitu
literarnu batinu, na ijoj osnovi i izgra-duje svoje poetske inovacije, Maruli i u tematskom
smislu pokazuje originalne crte. Koristei se, istina, poznatom biblijskom graom, on
20
je osuvremenjuje porukom: tema je, zapravo, rodoljubna, i moe se vrlo lijepo primijeniti na
pjesnikovo vrijeme: Turci su pod Splitom i opasnost od nevjernika ista je, kakva je prijetila
Izraelcima od Asiraca. Sjetimo li se i pjesme Molitva suprotiva Turkom, bit e nam do kraja
jasno da je Maruli stvarni zaetnik hrvatske rodoljubne poezije i nazovimo je tako
turske tematike koja u smislu angairanog rodoljubnog motiva stoljeima traje u hrvatskoj
knjiev-nosti: od Marulia, preko Zorania, Gundulia i mnogih drugih pje-snika, sve do
Ivana Maurania koji e spjevom Smrt Smail-age engia zatvoriti taj tematski krug
polovicom 19. stoljea.
Ljepotu Judite kao estetske tvorevine ne treba otkrivati samo u svjeini pjesnikova izraza ili
suvremenosti teme: ona se oituje i u izvanrednim crtanjima krajolika, opisima morskog
praskozorja, detalj-nim oslikavanjima nonje, minucioznim opisima kienja Judite. Po-lazei
od starog i poznatog biblijskog motiva kao temeljne inspiracije, Maruli obuhvaa svoje.
vrijeme, transponira legendnu prolost u realnu sadanjost, u svoje vrijeme. Na podlozi
biblijskog motiva raa se svjetovna tematika s jedne strane poetska himna istinskoj,
moralno uzornoj eni, kao i njezinoj konkretnoj ljepoti, s druge, kao poruka meu recima,
rodoljubna zabrinutost i upozoravanje na stvarnu tursku opasnost koja se pojavila pred samim
vratima Splita.
Kao hrvatski pisac Maruli je svojom Juditom i ostalim teksto-vima, podizanjem narodnog,
pukog jezika na literarnu razinu i naja-vom svjetovnih motiva obznanio novi doivljaj ivota
suvremenog ovjeka, ponajprije opisivanjem irokog spektra ovozemaljskih ivot-nih
osjeanja te isticanjem individualnog nad opim, to sve nismo sretali u srednjovjekovnom
stvaralatvu. To je tim znaajnije, jer je Maruli ipak bio prilino optereen religioznom
skolastikom kon-cepcijom ivota na kojoj je u mladosti odgojen, a ipak je, unato tome, kao
pravi umjetnik uspio u nekim fragmentima svog stvara-latva nadvladati te religiozne ograde.
Renesansa je novi osjeaj ivota ovjeka svog doba literarno najpotpunije izrazila u poeziji.
To je i sasvim prirodno, jer se ovjekovo vraanje samom sebi, realnom ivotu i punoj
afirmaciji individualne linosti manifestiralo kao prvo u doivljaju ljubavi, najsnanijoj i
temeljnoj ovjekovoj emociji.
Od trubadurske poetske manire sve do slavnog Kanconijera Francesca Petrarce (13041374)
jednog od prvih i najboljih, ne samo talijanskih, nego i evropskih renesansnih pjesnika uope,
ljubav kao poetski motiv predstavlja sredinju temu cjelokupne knjiev-nosti renesanse.
Skladnim stihovima, najee sonetima, posveenim
RAZDOBUE RENESANSNE KNJIEVNOSTI (16. st.)
21
idealnom liku lijepe Laure, Petrarca je uspio razviti do savrenstva psiholoka variranja i
nijansiranja osjeaja ljubavnog zanosa. Od Ugode enje i ekstatikog doivljaja ljepote
idealne izabranice, do traginih i bolnih osjeanja usamljenosti zbog nedostinosti takve iste
i uzviene ene kao to je bila Laura sve je to opjevao jedno-Stavnim izrazom i virtuoznim
poetskim stilom.
Taj Petrarkin iskreni i na najveu umjetniku razinu podignuti do/ivljaj ljubavne intime
postaje vrlo brzo uzorom u pjesnitvu ne samo njegovih suvremenika, nego i generacija
poslije njega, u mno-gim evropskim literaturama.
U hrvatskoj knjievnosti petrarkizam kao vrhunski domet re-nesansne poezije pronalazi
pogodno tlo u slobodnom, nezavisnom i bogatom Dubrovniku: bez bojazni od turskih prepada
kakve je OSJetio Maruli u svom Splitu, Dubrovnik je posjedovao sve uvjete cla literarno
izrazi radost ivljenja i ljubavi, koja se kao ivotni koncept javila u Italiji, zraei oko sebe
ponajvie prema takvim sre-dinama kao to je bio i Dubrovnik, koje su osiguravale sve
mogu-nosti mirnog, sigurnog i spokojnog ivota.
Renesansa je tako dospjela i na nau obalu, a Dubrovnik je, zahvaljujui svojoj slobodi,
postao u 16. stoljeu aritem, centrom lnvalske knjievnosti.
Nae spoznaje o hrvatskim petrarkistima vezane su za tzv. Zbornik Nike Ranjine. Taj
dubrovaki gospar od 1507. godine za-pisivao je revno poeziju svojih sugraana, biljeei
niz stihova pozna-tih, pa i anonimnih autora i sauvavi nam tako svjedoanstvo o prvim
poznatim hrvatskim piscima koji su stvarali u Dubrovniku od kraja 15. stoljea pa, otprilike,
do sredine 16. stoljea.
Lirika pisana u maniri petrarkistikog poetskog stvaralatva u hrvatskoj je knjievnosti
vidljivo prisutna sve do kraja 16. stoljea, ilo/ivljujui, prirodno, na tom putu i odreene
inovacije i promjene.
Prva generacija poznatih petrarkistikih pjesnika djelovala je, uglavnom, u Dubrovniku.
Meu imenima autora u Zborniku Nike Ranjine osobito se i/clvajaju dva pjesnika zbog
naglaenijih individualnih poetskih obi-Ijeja: imundo (iko) Vlahovi Meneti (1457
1527) te Dore Dri (1461 1501).
Jedan i drugi uvode u svoje stihove tipinu petrarkistiku mo-liviku: konvencionalne situacije
koje se svode na odnos izmeu za-l|iililjenog mladia i njegova ideala, gospoje, s
variranjem osjeajnih Stanja od bezgranine zaljubljenosti preko daivljaja ljubavne boli sve
do smirivanja ljubavnikovih strasti. Ta se dva pjesnika razlikuju samo
22 KNJIEVNOST DO NARODNOG PREPORODA
(1100-1830)
u tome to Meneti pri slavljenju tjelesne ljepote ene, vie istie senzualno-erotsku
komponentu, dok su u Drievoj poeziji mnogo jae prisutni odjeci usmenog stvaralatva,
koje i njegovoj ljubavnoj poetskoj temi daje idealistiniju folklorno-romantiarsku patinu.
Umje-sto ljubavne poude, u Drievim je stihovima naglaeniji osjeaj bolne
usamljenosti.
Takva motivika, uglavnom realizirana dvostruko rimovanim dvanaestercem, dominantna je u
hrvatskoj knjievnosti sve do polo-vice 16. stoljea, kad pjesnici sve ee poinju posizati za
osmercem, stihom koji e ritmiki adekvatnije od dvanaesterca izraavati ljubavnu
petrarkistiku tematiku pjesnika ovog doba. To je, istodobno, vrijeme irenja kruga pjesnikih
sredina, pa e uz Dubrpvnik Hvar postati drugo znaajno sredite hrvatske renesansne
knjievnosti, zahvaljujui prije svega trojici stvaralaca: Hanibalu Luciu (14851553),
tvorcu prve hrvatske drame (Robinja) i lirskom pjesniku, Miki Pelegri-noviu (oko 1500
1562), takoer pjesniku, kao i Petru Hekto-roviu (14871572) autoru poznatog spjeva
Ribanje i ribarsko prigovaranje.
I Luci i Pelegrinovi unose u Ijubavnu poeziju neke novosti u odnosu prema prvoj,
dubrovakoj petrarkistikoj generaciji. Luci je u jednom trenutku dosta razvijenoj formi
tzv. poslanica pjesmom U pohvalu grada Dubrovnika, pokazao stvarnu povezanost
dalmatinskih kulturnih centara s Dubrovnikom u kome su gledali svoj uzor, a zbirkom
pjesama Pjesni Ijuvene te antologijskom lju-bavnom pjesmpm Jur ni jedna na svit vila
predoio u emu su novi putovi kojima je krenula ljubavna poezija. Istananim, detaljnim
crta-njima ljepote ene, kienim i gradirajuim opisima njezina lika Luci prihvaa novu
pjesniku maniru koju je u Italiji zapoeo pjesnik Pietro Bembo (14701547), a koja e
svojom baroknou u izrazu doi do punog izraaja u 17. stoljeu. Luci, meutim, bez obzira
na nazonost bembizma u njegovoj poeziji, pokazuje izrazite odlike amosvojnog poetskog
talenta, unosei u tu liriku i jednostavnost narodne pjesme i svjeinu vlastitog poetskog stila.
Mika Pelegrinovi darovao je hrvatskoj knjievnosti jednu od najljepih i najuspjenijih
maskerata, pokladnu pjesmu, kakva se naroito gajila u Italiji. Humor i muzikalnost stila u
Jeupki (oko 1526) utjecali su na Pelegrinovieve suvremenike. U toj pokladnoj pjesmi, u
kojoj ciganka gata estorama gospojama, pjesnik je pro-govorio i o irim problemima
svoga vremena.
U postpetrarkistikom stilu, odnosno bembistikoj maniri lju-bavne, trubadursko-
petrarkistike poezije potkraj 16. stoljea piu dva
23
dubrovaka pjesnika Dominko Zlatari (15581613) i Dinko Ranjina (15361607),
zatvarajui svojim poetskim opusima, mo-glo bi se rei, krug tog poetskog anra. Slino kao i
Luci i ova dva pjesnika piu vrlo suptilnu, nenametljivu i platonski obojenu poeziju u kojoj
se prilino osjeaju i utjecaji klasinih pjesnika: Tibula, Pro-percija, Anakreonta, a od
talijanskih Ariosta i, naravno, Bemba. Isto-dobno se javljaju i neki novi poetski motivi i
stilovi, pa se potkraj stoljea susreemo i s bukolikom, satirikom i didaktikom poezijom. U
zbirci Pjesni razlike Ranjina se kao i Zlatari u svojim stihovima esto nadalje koristi i
folklornim elementima i motivima kao i njihovi prethodnici.
Bez obzira na razliitost umjetnikih dometa cjelokupne petrar-kistike poezije u nas, valja
utvrditi veoma vanu injenicu da je ba tom poezijom dolo do definitivne afirmacije
narodnoga jezika u hrvatskoj knjievnosti.
Ve je Maruli pokazao kako su, osim trubadursko-petrarki-siikih stihova naim stvaraocima
u 16. stoljeu bile bliske i neke druge poetske forme i sadraji. To potvruju svojim djelima
mnogi umjetnici koji ive i djeluju na irokom potezu od Zadra i Hvara do Dubrovnika. Tako
Mavro avi Vetranovi (14821576), benediktinac iz Dubrovnika, dobar poznavalac i
Petrarce i Dantea, s meditativno-filozofskim nadahnuem pie poeziju refleksivnog ka-
raktera, satiriku poeziju, nabonu maskeratu Remeta u dva mono-loka spjeva, te nedovreni
tekst Piligrin, alegoriju, takoer s elemen-lima filozofskih razmatranja o ivotu i svijetu. Osim
toga Vetranovi je imao i nekoliko pokuaja prikazanja kao i pastoralnih drama, a po ovim
posljednjim smatra ga se prije Dria zaetnikom ove knjievne vrste.
Od veih poetskih formi nesumnjivo je najpoznatiji ve spo-menuti Hektoroviev spjev
Ribanje i ribarsko prigovaranja, u kojem pjesnik priopuje i narodne pjesme od kojih su
najinteresantnije dvije bugartice. Spjev je interesantan tekst prije svega zato to autor
opisujui svoj izlet s dva ribara oko Starigrada na Hvaru iznosi vrlo interesantna zapaanja o
ribolovu, o svakodnevnom ivotu uope, a sve to ponekad nadopunjeno uspjelim i detaljnim
opisima krajolika. < )sim toga, Hektorovi je poslije Dria jedan od znaajnijih hrvatskih
renesansnih stvaralaca s naglaenim demokratskim stavom i idejama: ne samo po tome to uz
plemstvo, gospare i gospoje, opisuje i obine ribare, teake, nego i zbog neprikrivenih
simpatija prema fiovjeku iz puka.
24
KNJIEVNOST DO NARODNOG PREPOR'ODA (1100-1830)
U anru epskog stvaralatva ogledali su se i neki drugi pjesnici, meu njima kao vrednijeg
valja spomenuti Brnu Karnarutia (iz-meu 1515. i 15201573), jednog od istaknutijih
pjesnika zadarskog knjievnog kruga koji se u epskom spjevu Vazetje Sigeta grada (1566)
prvi koristi povijesnom temom o pogibiji Nikole Subia Zrinskog kod Sigeta, nastojei joj
dati literarni oblik.
I Juraj Barakovi (15481628) je Zadranin. Spjevom u tri-naest pjevanja Vila Slovinka spaja
u cjelinu nacionalnu i ljubavnu motiviku, isprepleui ih meusobno, otvarajui put poetskoj
temi ljubavi prema eni i domovini, koja e hrvatskom lirikom uoljivo ovladati u prvoj
polovici 19. stoljea.
Zadar je dao i Petra Zorania (15081569), pisca prve zna-ajnije svjetovne proze,
pastoralnog romana Planine (1536). Izmje-njujui prozu i stihove, Zorani u tom djelu
naglaava rodoljubnu notu, svjestan, kao i Maruli, opasnosti koja prijeti od turske najezde
rasutoj baini, to jest Hrvatskoj.
Zorani je i dobar poznavalac talijanske knjievnosti, od Dantea do Jacopa Sannazara, to je
vidljivo i u Planinama gdje ima eleme-nata i petrarkizma, i danteovskih putovanja i
arkadinosti (utjecaj Sannazarove Arcadie) to jest idilinih slika rodnog pejzaa.
U sklopu cjelokupne starije hrvatske knjievnosti drama kao knjievna vrsta u irem
anrovskom znaenju, dosie u razdoblju re-nesanse najvee umjetnike domete.
Zaetke svjetovnih dramskih pokuaja moemo traiti ve u ne-kim oblicima maskerata
(Pelegrinovi, Vetranovi) esto dijaloki strukturiranima, a poznata je i dramska ekloga
Radmio i Ljubmir Dore Dria, to sve govori o ranoj pojavi scenskih ostvarenja u
knjievnosti hrvatske renesanse.
Prva prava, izvorna, svjetovna drama, meutim, nastala je na Hvaru. To je Robinja poznatog
petrarkistikog pjesnika Hanibala Lucia, scenski ne ba najuspjelije djelo, ali vrijedno po
tome to je pisano na podlozi motiva iz narodnog, usmenog stvaralatva i te-matski vezano za
nacionalnu problematiku: radnja se dogaa u Du-brovniku, a centralna je epizoda
petrarkistika: unuk hrvatskog bana Derenina, preobuen u trgovca, kupnjom spaava iz
turskog ropstva (ponovno turska tema) mladu i lijepu unuku bana Vlaska, u koju je
zaljubljen.
Bolje su komedije Dubrovanina Nikole Naljekovia (oko 15001587), pisca i
petrarkistikih stihova kao i prilino slobodnih maskerata. U komedijama on oslikava
suvremeno drutvo svoje sre-
25
dine, s mnogo lepravosti, humora, ali i dvosmislenosti, pa i hrabre lascivnosti, to je zapravo
bio lzraz jedne eufonne ivotne atmosfere kakva je vladala meu dubrovakim plemstvom
polovicom 16. sto-ljea.
Ipak, sva ta scenska ostvarenja, ponajprije komedija kao'naj-ei dramski anr, ne bi
predstavljala mnogo vie od ope razine cjelokupnog renesansnog knjievnog stvaralatva, da
to razdoblje nije dalo jednog od najdarovitijih i najsvestranijih stvaralaca hrvatske knji-
evnosti, koji se svojim osobnim talentom i erudicijom izdigao iznad svekolikoga hrvatskog
renesansnog duhovnog i umjetnikog obzorja 16. stoljea. Rije je, dakako, o Marinu Driu
Vidri (1508 1567), pjesniku i dramskom piscu, komediografu prije svega, dubro-vakom
puaninu, kleriku i crkvenom orguljau, prorektoru Sienskog sveuilita, tajniku tajnovitog
austrijskog avanturiste, grofa Rogen-dorfa, putniku od Carigrada do Bea i Venecije,
buntovniku, koji je 1566. pisao toskanskom vojvodi Cosimu I u Firenzu da doe sruiti
apsolutistiku vladu dubrovake aristokracije koju predstavlja dvade-setak gramzljivih i ludih
nakaza.
Ve samo ti podaci dovoljno govore o Drievoj vitalnosti, o njegovu aktivnom ivotu te,
posve sigurno, dobrom i svestranom poznavanju ljudi i prilika posebno u Dubrovniku
gdje je naj-vie i ivio.
Stvaralaki je put Dri zapoeo, slino kao i svi mladi stvaraoci tog vremena, ljubavnom,
petrarkistikom poezijom, objavivi u Vene-ciji 1551. zbirku Pjesni Ijuvene, no poslije Dora
Dria, Menetia i Lucia u tom anru nije donio nita nova, jer ostaje u okvirima ve
poznatih klieja i metaforike petrarkistike lirike, s previe po-navljanja, a premalo
originalnosti.
Stvarni umjetniki uspon Dri doivljuje u ve relativno zrelim godinama, kada redom
objavljuje ili prikazuje uz izgubljenu komediju Pomet, pastirske komedije Tirenu, Veneru i
Adona te Griulu, zatim poznatu Novelu od Stanca (prikazana 1550), te dvije komedije
Dundo Maroje (napisana izmeu 1550. i 1556) i Skup (prikazan 1554), koje su mu i osigurale
vrhunsko mjesto ne samo u naoj, nego i u evrop-skoj renesansnoj literaturi. Knjievni je rad
zavrio Hekubom, trage-dijom u stihovima koja je, meutim, umjetniki slabija od veine
ostalih njegovih djela, i zapravo je Driev prijevod Dolaove prerade Euripidove Hekube. Ve
u prva scenska ostvarenja, spomenute pa-slirske igre u stihovima, Dri je unio neke
osobitosti. Tim tipom pastorale dovodio je na scenu i likove iz suvremenog ivota, stvarne
Seljake iz dubrovake okolice, i ne ostajui samo na konvencionalnoj
26
strukturi renesansne pastorale, nego interpolirajui u tekst, indirektno, i neka razmiljanja o
suvremenom drutveno-politikom trenutku, Dri nesumnjivo otvara put kasnijim svojim
scenskim tekstovima: Dundu Maroju, Skupu i Noveli od Stanca.
Dok posljednji tekst temom nastavlja poznati anr maskerate, s fabulom o lakoumnom
seljaku, vlahu, kojeg pustopani dubro-vaki mladii uvjere da e se pomladiti, izvodei s
njim i pomalo grube ale, Skup je tipina plautovska komedija u kojoj se autor predstavlja ve
kao pravi erudit: rije je o temeljnom motivu, pri-sutnom i u Dundu Maroju krtosti,
odnosno lakomosti, kao jed-nom od bitnih izvora ovjekovih deformacija, a koje Dri
uoava kao osnovnu drutvenu karakteristiku svog vremena.
Upravo na antitezi, sukobu izmeu pravih ljudi (ljudi nazbilj), te onih drugih, obrnutih
(ljudi nahvao) Dri gradi tekst komedije Dundo Maroje, polazei od svoje osnovne ideje,
odnosno idealne vizije ravnopravnog drutva, bez razlika izmeu bogatih i si-romanih, zlih i
dobrih kako to istie u nezaobilaznom Prologu Dugog Nosa..
Kreacijom niza likova, od Pometa i Petrunjele, Bokila i Po-pive, Ijudi iz naroda, puana, do
gospara Maroja, sina mu Mara i smijenog Tudeka, te poznatom fabulom o rasipnom sinu
koji je spenao oev novac u Rimu, troei ga nemilice na lijepu kurtizanu Lauru Dri
ostvaruje itav splet kominih situacija, virtuoznih dijaloga i monologa, gradei na tom
vanjskom kominom sloju drame, u njegovu kontekstu, svoju humanistiku filozofiju smisla
ovjekova ivljenja, koja se, realizirana na naem tlu, preko naih ljudi, po-istovjeuje s
opom, humanistikom, renesansnom filozofijom prema kojoj se pravi smisao ovjenosti
identificira s koliinom znanja (erudicijom).
To je i jedan od temeljnih razloga da svi njegovi pozitivni junaci a u Dundu Maroju su to
puani, a ne vlastela imaju zapravo bogatiji i soniji rjenik, da su elokventniji,
snalaljiviji, inteligentniji, pa ak i u specifinom smislu kulturniji, dakle i humaniji od svojih
gospodara.
Snaga i privlanost Drieve komediografije je prije svega u nje-zinoj realistinosti. Poevi
od autentinosti govora junaka koji se izraavaju svakodnevnim, individualnim govornim
jezikom, pa sve do isto tako realistiki ostvarenih ambijenata u kojima se ti junaci kreu,
Dri - - od poetka do kraja dosljedno i logiki vodi radnju svoje komedije s izvanrednim
osjeanjem za ivu scensku rije, pla-stinost u kreiranju likova i uoavanju tipinih pojava
danih u vrlo efektivnim, najee kominim, ivotnim situacijama.
RAZDOBUE RENESANSNE KNJIEVNOSTI (16. st.)
27
Mogli bismo jednostavno rei da je Dri svojim knjievnim opusom, od ljubavne,
petrarkistike poezije, preko svpievrsnog oblika 'maskerate, pastirske igre i komedije sve
do tragedije ostvario sintezu hrvatske renesansne knjievnosti na najvioj umjetnikoj
razini.
Ukratko, u Drievu se djelu slilo sve to je naa renesansa na dalmatinskoj obali ostvarila:
preuzimajui neka osnovna pravila poe-tike renesansne knjievnosti, od lirskog i proznog do
dramskog stva-ralatva, hrvatska je renesansna literatura istodobno u tekstovima
najznaajnijih pisaca tog razdoblja duhu i dometima evropske re-nesanse pridodala i svoj
autohtoni i originalni doprinos.
KNJIEVNOST REFORMACIJE I POECI KAJKAVSKE KNJIEVNOSTI
(16. stoljee)
U vrijeme kulminacije renesansne knjievnosti u Dubrovniku i drugim dalmatinskim
kulturnim sreditima, situacija u ostalim pokrajinama Hrvatske posve je drukija. Zbog
politikih prilika u krajevima sje-verno od Kupe, pa ak i na podruju Banske Hrvatske (sa
Zagrebom kao sreditem) koje nije bilo pod turskom dominacijom, kulturni ivot gotovo i ne
postoji. Temeljni razlog takvom stanju je otvoreno provoenje germanizacije na tom malom
dijelu Hrvatske izmeu Za-greba i Varadina koji je bio pod izravnom vlau Habsburgovaca,
a isto tako i injenica da jedini pismeni drutveni sloj predstavlja sveenstvo koje upotrebljava
iskljuivo latinski jezik.
Neto je povoljnija situacija na krajnjem sjeveru, posebno u Istri, koja je u 16. stoljeu centar
posljednjih 'odjeka glagoljake knjievnosti (poznata je glagoljaka skupina iz Roa kraj
Buzeta), zahvaljujui, izmeu ostaloga, i glagoljskoj tiskari u Rijeci koju je osnovao modruki
biskup imun Koii Benja, u kojoj je tokom 1530. i 1531. tiskano nekoliko znaajnijih
glagoljskih knjiga. Tako se, makar i vrlo skromno, ipak u tim sjevernim krajevima bez prekida
nastavljala tradicija prve pismenosti na hrvatskom jeziku.
Kad je poetkom 16. stoljea Martin Luther (14731546) zapoeo pokret reformacije u
Njemakoj, pokuavajui se oslobo-diti centralne vlasti rimskog pape i demokratizirati odnose
u crkvi, forsirajui narodni jezik u crkvenim obredima umjesto dotadanjega
KNJIEVNOST REFORMACUE I POECI KAJKAVSKE KNJIEVNOSTI (16. st.)
29
univerzalnog latinskog koji narod nije razumio, moglo se oekivati da e protestantizam naii
na jak i brz odjek upravo u nas, posebno u onim sredinama gdje je tek predstojalo stvaranje
knjievnosti od-nosno pismenosti uope, na narodnom jeziku, ili pak tamo gdje je narodni
jezik ve postojao u crkvenim obredima.
Meutim, od svega toga nije bilo gotovo nita, i protestantski je pokret proao pored nas jedva
zapaen. Za Dubrovnik i Dalma-ciju to je jasno. Tamo je ve postojala bogata knjievnost na
nacio-nalnom hrvatskom jeziku, a i blizina Rima je bila dovoljna da njegova dominacija
ostane prisutna bez ikakvih kolebanja. U Banskoj Hrvat-skoj reformacija nije mogla uhvatiti
korijena mada je imala sve preduvjete jednostavno zato jer se Habsburgovci kao
politika vlast nisu opredijelili za nju, nego su ostali vjerni katolicizmu ne dopu-tajui
nikakve mogunosti jaeg irenja protestantizma u svojim zemljama.
Zato je posve logino da su se jedini odbljesci protestantizma u nas osjetili iako kratkog
vijeka ba u Istri, gdje je, kao to znamo, postojala glagoljaka crkva koja jo od 10.
stoljea upo-trebljava narodni govor, ali je zbog sve jaeg pritiska latinskog sve-enstva,
ostajala pomalo bez knjiga za crkvenu upotrebu.
Znaajni pristaa protestantskog pokreta Petar Pavao Ver-gerije ml. (14981565), bivi
koparski biskup, a zatim emigrant u Njemakoj, jedan je od duhovnih zaetnika reformacije
kod Slavena. Na njegovu inicijativu putem najpoznatijeg slovenskog reformatora Primoa
Trubara i baruna Ivana Ungnanda koji je omoguio otvaranje hrvatske tiskare u Urachu
kraj Tiibingena pronaao je popa glagoljaa Stipana Konzula Istranina (1521 1568?), a
kasnije i Antuna Dalmatina (?1579), vjerojatno rodom iz Senja koji su poeli prevoditi
Bibliju na hrvatski jezik. Tokom etiri godine (15601564) tiskano je u tiskari u Urachu
glagoljskim i i-rilskim slovima tridesetak knjiga, od kojih su najvanije: Prvi del novoga
tetamenta (1562) i Drugi del novoga tetamenta (1563).
Spomenimo jo da je s istarskog podruja potekao i ve nam znani latinist Matija Vlai koji
se takoer priklonio protestant-skom pokretu, pa je ak i pomiljao da osnuje i tzv. ilirsku aka-
demiju ili u Regensburgu ili u Celovcu.
Citava ta kratkotrajna protestantska epizoda svedena na usko podruje Istre nema,
meutim, za literaturu posebne vrijednosti ve i zbog toga to se svojim biblijskim motivima
vraa na razinu pismenosti srednjega vijeka. Ipak je zanimljiva iz dva razloga: prvo, to je
makar i na kratko vrijeme oivjela nau glagoljsku tra-diciju, i drugo, to su, Stipan
Konzul Istranin i Antun Dalmatin
30 KNJIEVNOST DO NARODNOG PREPORODA
(1100-1830)
prevodei Bibliju uzimali u obzir ne samo akavske, nego i tokavske i kajkavske jezine
elemente, i tako, indirektno, praktiki potakli neobino vano pitanje formiranja jedinstvenog
hrvatskoga knjievnog jezika, a pomalo pridonijeli obogaivanju naega jezinog izraza.
Druga polovica 16. stoljea donosi i zaetke pisane knjievnosti na kajkavskom jeziku, iako
se o znaajnijim kajkavskim teksto-vima moe govoriti tek od 17. stoljea kad su isusovci kao
nosioci protureformatorskog pokreta poeli otvarati kole i u sjevernoj Hrvat-skoj, kako bi
uvrstili katolicizam u tim krajevima. Tako je u Za-grebu 1607. godine otvorena gimnazija, a
1669. utemeljen i Filozofski fakultet.
lako prve kajkavske pisane tekstove poznajemo tek s kraja 16. stoljea, nema sumnje da je
usmena tradicija kajkavska, posebno puka poezija, mnogo starija. Osim toga, i u nekim
glagoljskim tekstovima pisanim u prvoj polovici 16. stoljea moe se nai podosta
kajkavizama, to sve govori o postojanju relativno izgradenog kaj-kavskog jezika ve i u toku
15. stoljea. To, uostalom, potvrduju i rukopisne kajkavske pjesmarice s motivima iz
svakodnevnog ivota naega kmeta, seljaka. U toj svjetovnoj poeziji ima i stihova u kojima se
jasno izraava i drutveni stav anonimnih pjesnika, esto vrlo kritian prema plemstvu.
U potpunoj suprotnosti sa svjetovnim i socijalno motiviranim stihovima tih kajkavskih
pjesmarica nalazi se poetak pisane knji-evnosti, ako je tako uope moemo nazvati. Naime,
ta je knjiev-nost izrazito nabonog ili puko-moralnog i didaktikog karaktera. Ponajvie su
to crkvene propovijedi ili nedjeljna evanelja kao Postila (1586) sveenika Antuna Vramca (?
1587), i mnogo vrednija njegova Kronika (1578), kratka kronologija povijesnih dogadaja
od poetka svijeta do 16. stoljea ili su to opet spisi pravnog karak-tera kao Decretum
(1574) prijevod pravnog napisa maarskog pravnika Istvana Werboczyja, iji je prevodilac
bio varadinski bi-ljenik Ivan Pergoi (71592).
To, oito, jo nije bila ni velika ni znaajna literatura. Bili su to tek skromni poeci
knjievnosti koja e se mnogo bre i kvali-tetnije razvijati u 17. stoljeu, da bi puni procvat
doivjela u 18. i prvim desetljeima 19. stoljea sve do Gajeve jezine reforme, kojom je
bilo zaustavljeno daljnje prirodno razvijanje knjievnosti na kajkavskom jeziku.
RAZDOBLJE BAROKA
(17. stoljee)
Ponajprije kao vjerski, ali u specifinom smislu i kulturni pokret reformacija je u toku 16.
stoljea uspjela prilino snano uvrstiti svoje pozicije u nekim zemljama srednje i zapadne
Evrope, posebno u Njemakoj, Nizozemskoj, vicarskoj i Belgiji.
Osjetivi stvarnu opasnost od protestantizma, rimska crkva s papom na elu saziva poznati
tridentinski koncil koji je, s pre-kidima, trajao od 1545. sve do 1563. godine. S tridentinskim
kon-cilom poinje i tzv. katolika obnova ili protureformacija. Radi ponovnog podizanja
ugleda katolicizmu, a prije svega radi nje-gova uvrenja, utemeljen je (poseban) isusovaki
red s osnovnim zadatkom da otvara svoje kole i odgaja omladinu u protureforma-torskom,
katolikom duhu. Meutim, nije se stalo samo na tome. Osnivajui crkveno udruenje pod
nazivom De propaganda fide (1622) u Rimu, predstavnici i nosioci katolike obnove htjeli su
prodrijeti i na istok, meu pravoslavce, kako bi i njih priveli pod okrilje katolike crkve.
U tom pokuaju sudjelovao je i Juraj Kriani (16181683) koji je svoju misionarsku ulogu
zapoeo u Rusiji kao propagator protureformatorskog pokreta, a zavrio kao nosilac
sveslavenske politike ideje, smatrajui da bi se Slaveni morali ujediniti u jednu dravu s
Rusijom na elu.
32
Djelovanje protureformacije snano se osjetilo i u zemljama gdje i nije bilo znaajnijeg, pa
ak i nikakvog reformatorskog pokreta. Spomenuli smo kako su isusovci osnovali svoje kole
ve poetkom 17. stoljea u Zagrebu, to je i razumljivo zbog blizine Slovenije, gdje je
reformacija bila uhvatila prilino maha, ali su se isto tako pojavili i u Dubrovniku 1607.
godine, osnivajui svoje kole i irei protureformatorske ideje, iako u Dubrovniku nije bilo
ba nikakvih odjeka ni prisutnosti reformatorskog pokreta.
Posve je razumljivo da je ovakvo razgranato i dobro organizi-rano djelovanje
protureformacije moralo u toku 17. stoljea ostaviti tragove i u umjetnikom stvaralatvu u
cjelini, u shvaanju funkcije knjievnosti koje je proizlazilo iz relativno novih koncepcija
shvaanja smisla ivota u odnosu prema duhu renesansne epohe.
No prije svega valja upozoriti na zanimljivu i veoma vanu pojavu vezanu upravo za poetke
djelovanja protureformatorskih ideja u naim krajevima. U nastojanju da se ostvari to v'ea
ujedinjenost podruja pod dominacijom katolicizma, u nas se prilino naglaeno javlja ideja
slavenstva. Zaeta jo u vrijeme Barakovieve Vile Slovinke, preko posve izuzetne linosti
Jurja Kriania, ta je slavenska ideja svoje poetne realne korake (dakako, u suenom,
hrvatskom smislu) poela izraavati u nastojanju hrvatskih protureformatora da ostvare
jedinstveni knjievni jezik za sve ponajprije hrvatske pokrajine, pa i ire, koje su, ne samo
politiki, nego kao to znamo, i jezino bile razjedinjene.
Reformatori su zapravo prvi potakli ideju o stvaranju jedin-stvenog jezinog standarda za
cijelu Hrvatsku; dovoljno se podsjetiti praktinih pokuaja Konzula Istranina i Jurja
Dalmatina da se u svojim prijevodima Biblije poslue i akavskim, 1 tokavskim 1 kaj-
kavskim dijalektom.
Reformatori u Hrvatskoj na isti nain, i s istim ciljem samo u njihovu sluaju radi
propagiranja svojih ideja obnove i uvrenja katolicizma nastoje prevladati dijalekatske
ograde i stvoriti za sve Hrvate jedinstveni knjievni jezik, kojim bi bez tekoa mogli iriti
svoju vjersku propagandu.
Tako je Bartol Kai (15751650), rodom iz Paga, isusovac, ve 1604. godine u Rimu sroio
prvu gramatiku hrvatskog jezika pod naslovom Institutiones linguae illvricae. Iako porijeklom
akavac, pokuavao je dvije stotine godina prije Gaja uvesti tokavtinu kao centralni dijalekt
u knjievni jezik.
Slina je tendencija bila i isusovca Jakova Mikalje (1601 1654) koji se u predgovoru svog
hrvatsko-latinsko-talijanskog rjenika
RAZDOBLJE BAROKA (17. st).
33
Blago jezika slovinskoga (16491651) zalae za bosanski iezik, to drugim rijeima znai
da se i on opredjeljuje za tokavtinu. ,
Krunu rada i napora oko jezine (kao i pravopisne) reforme prije ilirskog preporoda
predstavlja nesumnjivo stvaralatvo Senjanina Pavla Rittera Vitezovia (16521713)
knjievnika i povjesniara, izravnog pretee Gajevih jezihih reformi. On i praktiki i
teoretski na samom kraju 17. i poetkom 18. stoljea forsira tokavski dijalekt za osnovu
zajednikom jezinom-.standardu, iznijevi te svoje misli o jeziku u velikom rjeniku
Lexikon latino-illyricum, od kojeg je, na alost, ostao ouvan samo drugi, latinsko-hrvatski
dio. Posebno je, meutim, vaan Vitezoviev pokuaj uvoenja dijakritikih znakova u
pravopis kako bi svaki glas dobio i odgovarajui jezini znak, ime je samo aktualizirao
problem to ga je Zadranin imun Bu-dini (15301600) postavio gotovo stoljee ranije, kad
je u svoju mjeavinu narodnog, staroslavenskog, ekog te poljskog jezika, prvi pokuao u
pismo uvesti dijakritike znakove za glasove i po ekom uzorku.
Adekvatno slavenskim, panslavistikim idejama prilino nagla-enim u toku cijelog 17.
stoljea, i jezik je u nas, u tim traenjima jedinstvenog knjievno-jezinog standarda, imao
razliita imena i na-zive: od hrvatskog do slovinskog i ilirskog, ve prema tome kako su
hrvatski jezini reformatori definirali i shvaali pojam hrvat-stva, odnosno slavenstva. ali su
sva tri naziva, praktiki, bez obzira na koncepcije, predstavliala sinonime za hrvatski
knjievni jezik.
Djelovanje protureformatora, posebno isusovaca, imalo je veliku vanost za daljnji razvoj
knjievnosti u sjevernoj Hrvatskoj (Zagreb, Varadin) koja se kao pisana knjievnost tek
krajem 16. stoljea bila stidljivo pojavila preteno s crkvenim sadrajima i na kajkavskom
dijalektu. Logino je da e i u poetku 17. stoljea pisana knjiev-nost imati religiozni
karakter, mada e se vrlo brzo i u ovim sredinama poeti pojavljivati i svjetovna tematika.
O novoj kvaliteti, svojevrsnoj literarnosti koju moe lmati l izrazito crkveno-obredna
tematika, rjeito govore i tiskani tekstovi isusovca, doktora filozofije Jurja Habdelia (1609
1678): rije je o crkvenim propovijedima Zrcalo Marijansko (1662) i Prvi oca naega Adama
greh (1674) u kojima ima podosta uspjenih retorikih rjeenja, a autor pokazuje i mnogo
osjeaja za realistiki detalj kao i za teme i slike iz suvremenog i svakodnevnog ivota: to su,
ponekad, izvan-redni. slikovito oblikovani prizori izreeni sonim kajkavskim jezikom.
34
Habdeh je napisao i Dktionar (1670), kajkavski rjenik s oko dva-naest tisua rijei
protumaenih latinskim izrazima, koji je prije svega bio namijenjen kolama.
U to vrijeme zanimljiva je pojava i ene pisca. Ana Katarina Frankopan (oko 16251673), iz
poznate obitelji Frankopana, bila je ena hrvatskog bana Petra Zrinskog, a napisala je
molitvenu knji-icu Putni tovaru jezikom ozaljske kajkavtine (koja se esto mijea sa
tokavskim i ikavskim elementima), prilino istim, sonim stilom, te sklonou lirskom
izriaju.
Rjeavanju jezinog pitanja dao je svoj doprinos Ivan Belo-stenec (15941675), sveenik
pavlmskog reda, piui latinsko-hrvat-ski odnosno hrvatsko-latinski rjenik Gazophylacium
(tiskan tek po-slije njegove smrti 1740). Autor se slui rezultatima leksikografskog rada svog
kajkavskog suvremenika Jurja Habdelia iz njegova Dictio-naria a grau uzima iz
tokavskog, akavskog i kajkavskog je-zinog podruja. Gazophylacium, to u hrvatskom
prijevodu znai riznica, svojim je rjenikim bogatstvom obilno posluio mnogim kasnijim
piscima u njihovu stvaralatvu od Antuna Kanilia do Titua Brezovakog.
Jo je jedan lan poznate obitelji Zrinski prisutan u knjievnosti sjeveme Hrvatske. Katarinin
mu Petar Zrinski (16201671) pre-veo je s madarskog jezika na hrvatski epsko djelo svog
brata Nikole Adrijanskoga mora sirena (1660) istim kajkavskim jezikom kakvim je pisala i
njegova ena. Sredinji dio epa zauzima pjesma Opsida si-getska: njome se Zrinski pridruio
piscima koji su poput Brne Kar-narutia i Pavla Rittera Vitezovia u sigetskoj tragediji
pronalazili zanimljiv knjievni motiv. Dvadesetak godina poslije Zrinskog, Vite-zovi e
napisati Odiljenje sigetsko (1684), prvo svoje djelo na hrvat-skom jeziku.
Najizrazitiji i umjetniki najsnaniji kajkavski pjesnik 17. stoljea jest Frano Krsto Frankopan
(1643 1671) iako za ivota nije objavio ni jedan stih. Taj tragini junak hrvatskoga
plemstva, po-gubljen zajedno s Petrom Zrinskim u Bekom Novom Mjestu kao urotnik protiv
Habsburke Monarhije, ostavio je u rukopisu zbirku pjesama Gartlic za as kratiti
neobino smjelu po svom sadraju, ponegdje s mnogo lascivnih stihova (Zganke za vrime
kratiti), ali i iskreno proivljenih ljubavnih kao i ratnikih pjesama, pokazujui izvorni
pjesniki talent. Valja naglasiti da je Krsto Frankopan uveo u nau pisanu knjievnost
deseteraki stih i da je prvi prevodilac Moliereova Georgesa Dandina u nas.
I Frankopan i Vitezovi, ovaj posljednji naroito djelom Pri-rinik aliti razliko mudrosti cvitje
(1702) kao i Odilienjem sigetskim.
RAZDOBLJE BAROKA (17. st.)
35
pokazuju da se i u sjevernoj Hrvatskoj tokom 17. stoljea poinje kontinuirano razvijati
knjievno stvaralatvo s umjetnikim preten-zijama, koje ne slui samo crkvenim obredima,
odnosno vjerskoj propagandi.
Duh protureformacije osjetio se i na tlu turske Bosne. Od 13. stoljea tu su bili naseljeni
franjevci, naroito aktivni u 17. stoljeu, preteno na crkvenoj problematici, ponajprije u
pisanju pukih na-bonih tekstova.
Meu njima je najzapaeniji bio Matija Divkovi (1563 1631), koji je tekstove takvog
sadraja, kao Razlike besjede za narod slovinski svrhu evanelja nedjeljnih priko svega
godita ili Nauk krstajn-ski s mnozijemi stvari duhovnijemi znao osvjeiti bogatstvom svoje
mate i svoje apokrifne prie ispreplesti s mnogo fantastinih ele-menata.
Knjievno stvaralatvo u Dubrovniku dobrim dijelom nasta-vlja u punom sjaju svoju blistavu
tradiciju iz 16. stoljea, unato mnogim novostima to ih je donijela protureformacija. Zbog
temat-skih te posebno izraajnih novosti i zbog stilskih i metaforikih spe-cifinosti itavo je
razdoblje 17. stoljea obiljeeno imenom baroka, ija je tipina karakteristika patetinost,
esto isprazna krasnorjeivost te bogatstvo pjesnikih ukrasa.
U anrovskom smislu barok preuzima od renesansne tradicije na prvom mjestu liriku. No za
razliku od renesansne tenje za to-talnom skladnou ovozemaljskog ivota, u baroknoj je
poeziji nagla-eno prisutna antiteza dvaju pogleda na ivot: s jedne strane izra-zito svjetovnog
doivljaja i nesputane manifestacije ljubavi (petrarki-zam), a s druge religiozno-duhovnog
shvaanja ivota kao samo pro-lazne faze ovjekove, koji zbog toga mora prije svega misliti
na po-kajanje i smrt. Te dvije koncepcije nai e se negdje na pola puta zajedno i ostvariti
jedinstvo sadraja i forme u specifinom obliku. Umjesto naglaeno senzualno-emocionalnog,
prevladat e refleksivni, misaoni moment, etiko vrednovanje nadvladat e sve ostalo, ali e
se rjenik neobino obogatiti, sadraj e dobiti retoriko znaenje, a izraz poprimiti barokno-
marinistike oblike.
Uz Junija Palmotia (16061657), vie prigodniara nego izrazitog lirskog pjesnika,
najcjelovitija poetska linost ovog perioda je Ivan Buni Vui (Divo de Bona Vui, 1594
1658). Ostavio je rukopisnu pjesmaricu Plandovanja najbolje svoje djelo a na-pisao je i
pet pastirskih ekloga i religioznu epsko-lirsku pjesmu, zapravo poemu Mandalijena pokornica
(1630).
36
Kao izraziti versifikator Buni je u svojoj poeziji saeo elemente i utjecaje klasinog,
talijanskog i dubrovakog tradicionalnog pjesni-tva, kao i narodne poezije, ostajui od svih
pjesnika baroka naj-blii renesansnom doivljaju ivota i ljubavi.
Piui uglavnom oblikom ve tradicionalnog osmerakog i dva-naesterakog stiha, osobne
poetske preokupacije nastavlja na uzorima petrarkistike poezije, ali svoje motive razvija
gotovo do anakreont-skih razmjera.
Buni je najizrazitije od svih naih pjesnika 17. stoljea u svojoj lirici poao putem lirske
kienosti i rjeitosti, znao je razvijati bo-gate asocijativne metafore i u jeziku iskoristiti kao
prvo njegove zvukovne efekte.
Ep odnosno poema uz melodramu je najtipinija knjievna vrsta razvijena u razdoblju baroka.
U nastojanju za afirmiranjem na-cije te uvrenjem kranske koncepcije ivota, stvaraoci
proturefor-macije nali su u anru epa ili poeme idealni oblik za postizanje svoje religiozne ili
didaktiko-moralne poruke. Poevi od poetike vergilijanskog epa do Tassova Osloboenog
Jerusolima kao uzora na-im stvaraocima, epski je spjev u 17. stoljeu vrlo esto prisutan u
dubrovakoj knjievnosti. Od Karnarutia, jednog od zaetnika na-cionalne poeme (Vazetje
Sigeta grada) sve do Gundulia i njegova Osmana, najpoznatijeg baroknog epa u naoj
knjievnosti -- u tom su se anru ogledali i pjesnik Ivan Bui Vui (spomenutom reli-
gioznom poemom Mandalijena pokornica), i Junije Palmoti aljivo--satirinom poemom
Gomnaida. Primjer posebnog tipa komine poeme ostavio nam je i Stijepo Durevi (1579
1632) u svom Derviu -- svojevrsnoj parodiji na petrarkistikog ljubavnika.
Opa je karakteristika epa, odnosno poeme u baroku da, una-to prevladavanju religiozne
tematike, enski likovi (makar to bili i likovi svetica) vrlo esto nose obiljeja pomalo erotski
naglaene petrarkistike gospoje, a nerijetko su prisutni i razliiti viteki sa-draji koji sadre
primjetljivu rodoljubnu komponentu. U epskom literarnom stvaralatvu 17. stoljea moda je
najvie doao do izra-aja smisao antiteze kao svjetopogleda ovjeka tog vremena: reli-giozno
i komino, duhovno i erotsko mnogo se puta u pojedinim tekstovima vrsto meusobno
proimlju. Dodajmo i to da je u epu do najpotpunijeg izraaja doao barokni stil: kienost,
metaforinost i jezina blagozvunost.
Junije Palmoti najznaajniji je predstavnik melodrame u dubrovakom baroku. Najpoznatiji
mu je tekst Pavlimir ija je tema preuzeta iz Ljetopisa popa Dukljanina. Viteki motivi te
pokuaj vraanja klasinim uzorima (posebno Ovidiju i Vergiliju) prisutni su
37
u Gundulievoj melodrami, kao i u nekim drugim, manje znaajnim tekstovima tog doba.
Kao to je Marin Dri u 16. stoljeu svojim opusom uspio objediniti gotovo sva obiljeja
renesansne knjievnosti, tako je Ivan Gunduli (15891638) u svom literarnom djelu saeo
najbitnije karakteristike baroknog stvaralatva u Dubrovniku.
Iako njegovi prvi poetski tekstovi nisu sauvani, on ih i sam u predgovoru kasnijega svog
djela Pjesni pokorne kralja Davida (1621) spominje kao porod od tmine odnosno pjesni tate i
isprazne, to ne-sumnjivo svjedoi da je rije o poeziji koja je prije pjesnikova obraenja,
imala sva obiljeja prpone, slobodne, moda pomalo i lascivne renesansne lirike
petrarkistikog tipa. I ostali njegovi poetni radovi nose karakteristike ve otprije poznatih
mitoloko-pastirskih igara kakve su njegovali dubrovaki pisci 16. stoljea, ponajprije Dri.
Tu, u tematskom smislu, ima mnogo hedonistikog, raspojasanog, ima mnogo ljubavnih
golicavih scena kao glavnih pokretaa radnje. Novost je, moda, u odnosu prema takvoj
literaturi 16. stoljea samo u tome to se Gunduli u veoj mjeri koristi novim motivima iz
stare grke i rimske knjievnosti, prilagoujui ih, naravno, svom vremenu. Najee to nisu
originalna djela, ve prijevodi ili slobodne prerade nekih talijanskih djela (Arijadna,
Posvetilite Ijuveno, Galatea, Armida, i tako dalje), no ini se, da je jedna od etiriju
sauvanih Prozerpina ugrabljena originalno Gundulievo djelo.
Uz ve poznate pastoralne elemente Gunduli uvodi u tu vrstu svojih djela, pisanih
osmerakim stihom, i glazbene efekte, pa se i time nadovezuje na pastoralu 16. stoljea.
Pojedine scene poprauje glazbom i pjevanjem, stvarajui na taj nain oblik melodrame,
zapravo muzike drame, prethodnice opere, dakako, pod utjecajem slinih djela koja su se
poela u to vrijeme javljati i u Italiji, i koja su, potom, i u Dubrovniku naila na znaajan
odjek.
Meutim, kad su se 1621. godine pojavile Pjesni pokorne kralja Davida kao to ve i sam
naslov daje naslutiti pjesme duhovnog karaktera znailo je to stvarni poetak nove faze
knjievnog rada koji e Gundulia predstaviti kao izrazitog pjesnika novog doba kome je
obiljeje dao duh katolike obnove.
Osnovni motiv tog stvaralatva u Gundulievoj drugoj razvojnoj fazi naglaeno je kranski
obojen: to je spoznaja o prolaznosti ljud-skog ivota, zapravo neprestane refleksije pieve na
krajnjim drama-tinim tokama ovjekove sudbine koje se zovu ivot i smrt.
Gunduli tu misao naroito istie u svojoj pjesniki najsnanijoj epskoj pjesmi Suze sina
razmetnoga (1622) komponiranoj u tri plaa: sagrjeenje, spoznanje i skrusenje, gdje na
biblijskom motivu varira
38
KNJIEVNOST DO NARODNOG PREPORODA (1100-1830)'
doivljaj ovjekove prolaznosti. Pisana u strogo odmierenim osme-rakim sestinama, ova je
pjesma izvanredan primjer klasinog ba-roknog izraza i oblika. Zvuni, retorini, katkada i
pomalo sveano--patetiki stihovi, te jako naglaeni refleksivni moment, mnogo jai od
emocionalnog, daje osnovnu boju i obiljeje tom djelu, koje svoj prototip ima u talijanskom
uzoru, epskom spjevu Suze svetoga Petra Luigija Tansilla.
Snaga refleksije, razmiljanja, koja u svakom sluaju dovode i do odreene unaprijed
smiljene tendencije kao pjesnikove poruke vremenu i suvremenicima, oituje se kod
Gundulia i u Dubravci (1628) djelu koje na prvi pogled ima vrlo mnogo dodirnih toaka s
ve tradicionalnom veselom pastirskom igrom. U tom djelu Gun-duli stvara fabulu u kojoj se
u sreditu radnje nalazi sudbina dvoje mladih ljudi. Smjetajui dogaaje u Dubravu (zapravo
Du-brovnik), pjesnik uvodi u nju ve standardna pastoralna lica: pastire i pastirice, mitoloke
likove satira, ali i junake iz realnog ivota svog vremena: izbjeglog ribara iz Dalmacije i
iskvarenog predstavnika du-brovakog graanskog drutva Grdana.
Ta svojevrsna puka pastorala ima sve elemente alegorijske igre sa sretnim zavretkom.
Gunduli cijelu radnju osniva na starom du-brovakom obiaju da se na dan sv. Vlaha,
zatitnika Dubrovnika, vjenaju najljepi momak i djevojka. To su Dubravka i Miljenko. No
Grdan, bogati i opaki graanin, eli tu svadbu sprijeiti i sam se oeniti Dubravkom. U
njegovim nastojanjima spreava ga bog Lero, koji na samom vjenanju udom u svom hramu
omoguuje sretno vjenanje Miljenka i Dubravke.
Meutim, Dubravku valja shvatiti ponajprije kao rodoljubnu temu. Hvalospjev slobodi i
istodobno u duhu intencija katolike obnove kao kritiku svega onoga to se previe
razuzdalo i zabo-ravilo logiki i trijezno misliti. Da je pojam slobode ovdje uzdignut na
pijedestal i da je uvanje te slobode (dakako, Gunduli govori o aristokratskoj slobodi
Dubrovnika) osnovni poziv i poruka pjesnikova, govori najbolje prizor sa starcem ribarom
koji potresno pria o po-robljenoj Dalmaciji i zavrna himna dubrovakoj slobodi. No uz ro-
doijubni i ljubavni, u Dubravci je snano istaknut i etiki motiv. Nije dovoljno biti samo
slobodan, ve pravo rodoljublje mora biti moti-virano i socijalnim, moralnim, estetskim i
religioznim poticaiima.
Sigurno je da je Gunduliu u Dubravci bilo stalo do isticanja odreene teze, do naglaavanja
rodoljubnog momenta, pa je tome i podredio sve ostalo. Zato i likovi nisu meusobno
dovoljno izdife-rencirani ni koliko bi trebalo plastini, jer piscu i nije stalo do ka-rakterizacije,
nego vie do ilustracije svojih misli i pogleda. Drugim
39
rijeima Gunduliu je forma tradicionalne pastirske igre posluila u tu svrhu da bi u nju slio
posve nove sadraje, po svojoj proble-matici tipine za pjesnikovo vrijeme.
Najsloenije Gundulievo djelo je Osman, epski spjev u dvadeset pjevanja. Ne zna se tono
kad je napisano (Gunduli ga je pisao negdje od 1622. pa sve do smrti). To je djelo neke vrste
sinteza njegova knjievnog rada i izraza.
Odstupajui zbog ideje djela od povijesne istine, donosei fabulu kako su Turci 1621.
godine kod Hoima u sukobu s polj-skim kraljeviem Vladislavom doivjeli poraz koji je
znaio poetak pada turske moi u Evropi, Gunduli je odluio napisati ep o tom dogaaju,
doivljujui Poljake kao dio vlastitog naroda (u smislu sla-venske ideje), pa se moe rei da
mu je temeljna intencija bila stvoriti rodoljubnu epopeju u smislu vergilijanskog tipa epa.
U svom spjevu Gunduli je, drugim rijeima, izrazio ideje svog vremena. Odatle i injenica
da je kao i svaki pravi umjetnik prilino odstupao od stvarnih povijesnih dogaaja i likova.
Povijesne likove umjetniki je kreirao. Kao i u Dubravci njemu se i u Osmanu na-mee jedan
od osnovnih motiva slavljenje slobode. No ovdje Gun-duli tu slobodu shvaa mnogo ire
nego u Dubravci. Dok je tamo bila odreena nacionalnim i u klasnom smislu aristokratskim
mo-mentom, ovdje se taj pojam pretvara u panegirik pobjedi kranskog svijeta uope nad
turskim islamom. Dakako, sve je to posve ra-zumljivo u vremenu katolike obnove.
Jednostavnije reeno: dva mo-tiva motiv kranske slobode i sveslavenskog osjeanja
dominantna su tematska izvorita cijelog spjeva.
Spomenuli smo ve da je Gunduli komponirajui svoj ep u mnogo emu odstupio od
povijesne istine. Ta njegova zastranjivanja rezultat su, izmeu ostaloga, i poticaja sa strane:
njegovi viteko--romantini motivi, kao to su, na primjer, epizode o Sokolici i Kru-noslavi,
plod su nesumnjivog utjecaja talijanskih pisaca (Tasso, Ario-sto). U Osmanu se javlja itav
splet samostalnih sentenci i razma-tranja, od ve poznatih kranskih meditacija o prolaznosti
ivota, preko filozofskih razmatranja o ljudima uope, o vladanju, o politici, pa sve do
minucioznih zapaanja o ivotu suvremenog Dubrovnika, o stanju u turskom carstvu, i tome
slino. itav jespjev, dakle, kom-poniran tako da se u njemu vrlo dobro razabiru dvije
osnovne mo-tivske komponente: povijesna i viteko-idilina s osnovnom idejom slavljenja
kranstva i sveslavenske misli.
Osman je pisan u istim osmercima koji su definitivno prevla-dali u pisanoj knjievnosti,
ime Gunduli formalno izravno nastavlja stih narodne lirske poezije. U jezinom izrazu
mijea se akavtina sa
40
tokavtinom, ikavtina s ijekavtinom, Uope se u ovom spjevu moe pronai podosta
formalnih i sadrajnih utjecaja narodne poezije.
Meutim, dok je u izrazu i formi prilino vezan za narodnu tradiciju, a isto tako i za neke
elemente izraza petrarkistike poezije, u oblikovanju likova Gunduli je poao neto
drukijim putem. Po-vodei se najee za viteko-idilinim spjevovima u talijanskoj knji-
evnosti, i Gunduli se, uz ve naznaene romantine epizode, vrlo mnogo koristio i nainom
opisivanja likova kako ih je kreirala viteka epska poezija Evrope tog doba. Ali Gunduli nije
uvijek imao snage ui u psihologiju svojih likova, u razmatranje njihovih osobnih drama, ve
je ostao na povrini, na dekorativnom i deklarativnom zahvatu. I Osman, glavna linost
spjeva, nalazi se u situacijama koje su kao stvorene za dublji psiholoki prodor u njegovo bie
a ipak ostaje vie etiketa jedne ideje nego konkretna individualna linost, Njegovi
beskonano dugi rhonolozi nisu nita drugo do intelektuali-stiki samogovori autorovi; pisac
nije uspio uvijek ni dovoljno moti-virati radnju svog junaka, ni dublje ui u njegovu psihu.
Slian mnogim junacima talijanskih vitekih epova, i Osman je jedan od takvih likova koji
vie recitiraju, gube se u retorici, u patetici rijei, nego to emocionalno psiholoki
doivljavaju svoju sudbinu. Ipak, kad je rije, na primjer, o liku Mustafine majke ili Ali-pae,
moe se rei da je Gunduli umio ui i dublje u psihologiju tih junaka.
Osman je neosporno najbolji hrvatski barokni ep, a temom se uklapa u ve prije naznaenu
tzv. tursku problematiku, to ju je zapoeo Marko Maruli, a zavrio epom Smrt Smail-age
Cengia Ivan Maurani, koji je i napisao dopunu dvaju nenapisanih ili iz-gubljenih (13. i 14)
pjevanja Osmana.
Tako je barokna knjievnost 17. stoljea, zahvaljujui ponajprije pojavi Gundulievoj, a zatim
i pojedinim tekstovima nekih drugih pisaca, Bunia Vuia ili Frana Krste Frankopana, na
primjer, dala mnoge nove i znaajne doprinose razvojnim procesima hrvatske knji-evnosti,
otvarajui istodobno mogunosti za pojavu novih filozofskih i estetskih koncepcija to e se u
obliku prosvjetiteljstva i raciona-lizma javiti u toku 18. stoljea.
KNJIEVNOST PROSVJETITELJSTVA
(18. stoljee)
Sputavana ve u doba baroka zbog svjetopogleda o prolaznosti ovo-zemaljskog ivota,
emocionalna osloboenost ovjekova kakvu znamo iz renesansne epohe, u toku 18. stoljea
jo se vie pojaava, ali u novom i produbljenijem znaenju: umjesto neograniene ekspanzije
osjeaja, razum sve naglaenije postaje glavnim pokretaem ovjeko-vih ivotnih
manifestacija. Od umjetnosti do politike prisutna je ne-skrivena potreba za irenjem
egzaktnog znanja, a pokret raciona-izma odnosno prosvjetiteljstva (u Austriji poznat i pod
imenom 'ozefinizma) prevladava u cijeloj srednjoj Evropi. Prirodno je da e ideje
prosvjeivanja povezane s didaktiko-odgojnim tendencijama ubrzo naii na plodno tlo i u
svim hrvatskim krajevima.
Osamnaesto stoljee donosi poetak sumraka bogate tradicije dubrovake umjetnosti, osobito
knjievnosti: vrijeme je to polaganog gaenja duhovnog i materijalnog bogatstva Dubrovake
Republike, a s njim i stvaralatva to je tijekom dvaju proteklih stoljea tako blistavo
odravalo kontinuitet hrvatske knjievnosti.
Stenjui stoljeima pod Turcima konano se i Slavonija poet-kom 18. stoljea oslobaa i
dolazi pod izravnu upravu Austrije kao sastavni dio tzv. Vojne krajine. To je, u najmanju ruku,
mada ne nacionalno osloboenje, ali ipak mogunost da se i u toj regiji za-pone s odreenim
kulturnim manifestacijama koje su, od samog po-etka iz razumljivih razloga, takoer imale
izrazito prosvjetiteljski karakter.
42
Posve je logino da je tradicija neobino raznolike barokne knjievnosti 17. stoljea morala
ostaviti trag u stvaralatvu dubro-vakih pisaca i u prvoj polovici 18. stoljea. O tome najbolje
svje-doi i jedan od posljednjih znaajnih liriara (dubrovakih) Ignjat urevi (1673
1737). Svojim poetskim stvaralatvom on izravno nastavlja tip poezije kakvu nam je darovao
njegov prethodnik Divo Buni Vui. Religiozno-retorikim epom Uzdasi Mandalijene
pokor-nice (1728) urevi, ne samo zato to i on govori o ljubavi biblijske grenice, nego i
temom u cjelini slijedi Vuia, slino kao to e najboljim svojim tekstom Suze Marunkove
slijediti put parodije to ju je u dubrovakoj knjievnosti baroka zapoeo njegov imenjak
Stijepo urevi kominim epom Dervi. Piui za barok karakte-ristinim estercem, s
povremenim koritenjem deseterca te pukom intonacijom i s mnogo folklornih elemenata,
urevi zapravo pa-rodira onaj anr baroknog epa koji odgovara Gundulievim Suzama sina
razmetnoga, a takvih je epova bilo podosta u 17. stoljeu.
urevi je tipini predstavnik generacije pisaca koja je doivlja-vala prijelaz iz baroka u
razdoblje racionalizma. To potvrduje i njegov rad: uz spomenute tekstove sa svim obiljejima
baroknog izraza, urevi je pisao i stihove na latinskom jeziku, zatim povijest Ilirije, kao i
ivotne i stvaralake biografije poznatih Dubrovana (Vitae et carmina nonnullomm
illustrium civium Rhacusinorum).
Kraj 18. i poetak 19. stoljea kada ulaskom Francuza 1806. godine definitivno zavrava
svoj bogati put i prestaje biti aritem hrvatske kulture Dubrovnik doekuje uglavnom s
pjesnitvom manje umjetnike vrijednosti na latinskom jeziku te znanstvenim ra-dom
pojedinaca, meu kojima je nesumnjivo najzapaenije ime Ruer Bokovi (1711 1787),
pjesnik, matematiar i prije svega filozof.
Bilo je to razdoblje sve manje beletristike produkcije, a sve veeg interesa za znanost: to je i
osnovni razlog da se u drugoj polovici 18. stoljea u Dubrovniku osnivaju tzv. Akademije, u
ko-jima su se okupljali znanstvenici iznosei rezultate svojih naunih istraivanja.
I u Dalmaciji koja ivi pod mletakom vlau sve do 1797. kasnije do 1805. pod
francuskom upravom, a od 1806. pa sve do prvoga svjetskog rata pod vlau Austrije
knjievno je stvaralatvo u toku 18. i u prvoj polovici 19. stoljea zaista oskudno.
Uz Filipa Grabovca (169771749), dalmatinskog fratra koji je u narodnim osmercima
napisao rodoljubivo djelce Cvit razgovora naroda i jezika ilirikoga oliti rvackoga (1747) i
zaglavio negdje u mletakim tamnicama, najinteresantnija je pojava, i opet fratra, ta-
KNJIEVNOST PROSVJETITEUSTVA (18. st.)
43
koer porijeklom morlaka, tj. dalmatinskog seljaka Andrije Ka-ia Mioia (17041760),
tipinog pjesnika na narodnu. Zain-teresiran za povijest vlastitog naroda i pun sluha za
narodnu poeziju Kai pie svoj Razgovor ugodni naroda slovinskoga u kome se . . .) ukazuje
poetak i svrha kralja slovinskih koji puno godita vladae svim slovinskim dravam, s
razliitim pismam od kralja, bana i slovinskih vitezova (1756). Iako pjeva samo o feudalnoj
gospodi i vitezovima, Kai je bez premca ostao najpopularniji puki pisac. Biljeei
narodne pjesme, piui i sam u stihu junakog deseterca, sa sredinjim likom albanskim
knezom Skender-begom Kai u duhu prosvjetiteljske misli i romantiarskom zanesenou
pokuava vrlo uspjeno poetski rekonstruirati prolost Junih Slavena i oteti zabo-ravu
znaajne dogaaje i linosti, stvarne i legendne, onog doba. Djelo je, u punom smislu rijei,
izraz iskrenih pjesnikovih rodoljubnih osjeaja, koji su se, meutim, razvijali na osnovi
feudalnog shvaanja drutvenih odnosa, kakve je upoznao u tradiciji narodne poezije. Po-
sebno je vano napomenuti da se i Kai svojim Razgovorom prak-tiki pridruuje svima
onima koji su tokavtinu nastojali prihvatiti kao jedinstveni knjievni jezik jo prije Gajeve
pojave. Konano, koliko je Razgovor ugodni bio popularna knjiga govori i injenica da je
Talijan Alberto Fortis (1741 1803), inae poznati prevodilac nae Hasanaginice, preveo na
talijanski i neke pjesme iz ove Kaieve pjesmarice, prezentirajui tako hrvatsku narodnu i
Kaievu pjesmu i izvan granica nae domovine.
Iako se turskog gospodstva oslobodila u vrijeme kad je ve cijelom Evropom zavladao duh
racionalizma, odnosno prosvjetitelj-stva, literarni doprinos hrvatskoj knjievnosti Slavonija
zapoinje ba-rokom, tj. tamo gdje je dubrovaka stala. Epskim spjevom Sveta
Roalija(objavljenim posmrtno, 1780) Antun Kanili (16991777) se tematski i
versifikacijom pridruuje onima dubrovakim pjesnicima (Buniu, ureviu) koji su ve
prije njega upotrijebili biblijski motiv ene-pokajnice. Naroito uspjelim baroknim opisima
krajolika, kao i detaljnim oslikavanjem portreta Roalije, Kanili je pokazao ne-sumnjivu
talentiranost, ali i temeljito poznavanje dubrovake knjiev-nosti. Uostalom, u pomalo
suhoparnom teolokom traktatu Kamen pravi smutnje velike (objavljenom takoer posmftno,
1780) on se i izrijekom poziva na stvaralatvo Dubrovanina Ignjata urevia. Dobro je
podsjetiti se da je to prvo vee prozno ostvarenje u hrvat-skoj knjievnosti napisano
tokavskim knjievnim jezikom.
Izrazito racionalistiki, prosvjetiteljski karakter ima djelo neto starijeg Matije Antuna
Relkovia (17321798). Naavi se za
44
vrijeme sedmogodinjeg rata u pruskom zarobljenitvu u Frankfurtu na Odri, doao je u
izravni dodir s idejama prosvjetiteljstva koje je pokuao primijeniti u djelu Satir iljti divji
ovik (1762), namije-nivi mu izrazito praktino znaenje. elei itateljstvo upozoriti na
negativnost zaostalih turskih obiaja i navika, te na potrebu breg unapreivanja ekonomsko-
drutvenog ivota Slavonije, Relkovi pie Satira u duhu narodne pjesme uglavnom
deseterakim stihom, ime ubrzo postaje popularan u irokim pukim slojevima, pa je, moe
se rei, u Slavoniji imao slinu ulogu kao i Andrija Kai Mioi Razgovorom ugodnim
naroda slovinskoga u Dalmaciji.
Uz jo neke manje znaajne pisce (Vid Doen, Adam Tadija Blagojevi) u slavonskoj je
knjievnosti 18. stoljea najsvestranija knjievna linost Matija Petar Katani (17501825).
Znanstve-nik, filozof, politiar, Katani je bio i pjesnik klasicistikog usmje-renja. Pisao je
pjesme i na latinskom i na hrvatskom jeziku, obja-vivi ih u knjizi Fructus auctumnales
(1791). Primjenjujui metriku kla-sinog stiha na hrvatski jezik, jedan je od prvih haih
pjesnika kla-sicista. Nasuprot tomu nije mu ostala nepoznata ni narodna poezija ni novi
literarni pokreti u Evropi, pa je, zapravo, u svom djelu esto spajao elemente klasicizma s
predromatiarskim stilskim obiljejima, javljajui se tako preteom nae ilirske knjievnosti.
Sjeverna Hrvatska u 18. stoljeu i u prva tri desetljea 19. sto-ljea prolazi znaajne politike
faze. Od otvorene germanizacije, po-sebno za carevanja Josipa II, do izrazite madarizacije
poslije 1790. Unutar tih procesa razvija se, unato pritiscima, i knjievnost na kajkavskom
jeziku, nastavljajui stvaralatvo zapoeto jo u toku 16. vijeka.
Dok je ovo doba zapravo zalaz dubrovake knjievnosti, kaj-kavska knjievnost postie svoj
zenit, formira se kao prava knjiev-nost, zahvaljujui prije svega svestranoj linosti Titua
Brezova-kog (17571805), neobino talentiranog komediografa i najkomplet-nijega
kajkavskog pisca starije hrvatske knjievnosti. Ovdje treba spo-menuti da je od 1607. do
1772. jedini teatar u Zagrebu bilo ako kazalite isusovake gimnazije to ga je kasnije
zamijenilo ako ka-zalite Plemikog konvikta, koje je i prvo prikazalo Matijaa Gra-
bancijaa dijaka Titua Brezovakog.
Svojim kazalinim radom Brezovaki nastavlja tradiciju kajkav-ske dramske knjievnosti to
se njegovala u akom kazalitu kap-tolskog sjemenita (od 1791. do 1894), mada je ovo na
svom re-pertoaru imalo uglavnom samo prijevode treorazrednih njemakih pisaca:
Kotzebuhea, Eckarthausena, Meisla idrugih. Meutim, uz
KNJIEVNOST PROSVJETITELJSTVA (18. st.)
45
kajkavsku komediju nepoznatog autora Misli-bolesnik ili Hipokondri-jaku(1803), dramski
tekstovi Brezovakog jedini su izvorni tekstovi u kajkavskoj dramskoj knjievnosti do kraja
19. stoljea.
Dok je prvom dramom Sveti Aleksij (1786) jo vezan za tip jezuitske kolske drame, u dvije
svoje najbolje komedije Matija gra-bancija dijak (1804) i Diogene (1813) Brezovaki je
pokazao prilian smisao za scensko ostvarenje i iv dijalog, istodobno prosvjetiteljsko--
didaktiki usmjeren u ideji svojih djela. Komedije su mu drutveno angairane u kritici svih
drutvenih slojeva, a odreeni plebejski duh i obraun s nekim oblicima feudalnog naina
ivota uoljivo su pri-sutni i u jednoj i u drugoj komediji. Valja zabiljeiti i injenicu da uz
Titua Brezovakog u ovom stoljeu djeluju i neki drugi znaajni kajkavci: tako, primjerice,
Adam Baltazar Kreli, autor pozna-tih latinskih Annua, pie i neke tekstove na kajkavskom,
a kao kaj-kavski pjesnici istiu se jo i Juraj Maljevac i varadinska poetesa Katarina Patai.
Zapravo, odjeci francuske revolucije, Napoleonovo uspostav-ljanje Ilirskih provincija
1809. godine od Dalmacije i Istre do za-padnog dijela Koruke, Kranjske i Hrvatske s desne
obale Save do ua Une kod Jasenovca, s glavnim gradom Ljubljanom sve je to
omoguavalo meusobno pribliavanje dotad razjedinjenih hrvat-skih, pa i ne samo hrvatskih
pokrajina. Konano, Dalmacija se u vrijeme Napoleonova namjesnika Vincenza (Viska)
Dandola po-ela naglo preporaati, o emu nedvojbeno govori i pojava tjednika II regio
Dalmata Kraljski dalmatin 1806. godine na talijanskom i .arvackom jeziku.
Zajednitvu svih hrvatskih krajeva od Dubrov-nika do Slavonije, pridonosi i pojaani interes
u svim tim regijama za narodno stvaralatvo, kao i sve naglaenije nastojanje na to-kavtini
kao zajednikom knjievnom jeziku. Sve su to bili znaci poetka buenja mlade graanske
klase i isticanja onih ideja o stva-ranju moderne hrvatske nacije koje su do punog izraaja
dole u generaciji pisaca okupljenih tridesetih godina 19. stoljea oko hrvat-skog narodnog i
knjievnog preporoda.
46
OPA LITERATURA
Edicija Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 1 (Hrvatska knjievnost srednjeg
vijeka) do knj. 22 (Tito Brezovaki), Matica hrvatska i Zora, Zagreb,
1963-1977. Mihovil Kombol, Povijest hrvatske knjievnosti do preporoda, II izdanje, Matica
hrvatska, Zagreb, 1962. Povijest hrvatske knjievnosti, Liber i Mladost, knjiga 13, Zagreb.
19741978
(knjiga 1: Usmena i puka knjievnost, napisale Maja Bokovi Stulli i
Divna Zeevi; knjiga 2: Srednjovjekovna knjievnost, napisao Eduard
Hercigonja; knjiga 3: Od renesanse do prosvjetiteljstva, napisali Marin
Franievi, Franjo velec, Rafo Bogii). Rafo Bogii, O hrvatskim starim pjesnicima,
Matica hrvatska, Zagreb, 1968. Marin Franievi, Pjesnici i stoljea, Matica hrvatska,
Zagreb, 1974. Kreimir Georgijevi, Hrvatska knjievnost u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni,
Matica
hrvatska, Zagreb, 1969. Rafo Bogii, Leut i trublja, antologija starije hrvatske poezije,
kolska knjiga,
Zagreb, 1971. Zbornik Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu, Zavod za znanost o knji-
evnosti, Filozofski fakultet i Liber, Zagreb, 1978. Zbornik Dani hvarskog kazalita, akavski
sabor, Split, knjiga 1: renesansa,
1976; knjiga 2: XVII stoljee; knjiga 3: XVIII stoljee, 1978. Zbornik Zagrebake slavistike
kole, Meunarodni slavistiki centar, br. 1,
1973, br. 2, 1974, br. 3, 1975, br. 4, 1976, Zagreb. Ivo Frange, Drevni glasi (nacrt hrvatske
knjievnosti do preporoda), Forum,
br. 3, Zagreb, 1977.
PISCI, DJELA, LITERATURA
MARIN DRI (Dubrovnik, 1508? - Venecija, 1567)
Djela: Pjesni Marina Dria, ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarima: Pjesni
Ijuvene, Venera i Adon, Novela od Stanca, Tirena, Mleci, 1551; Dundo Maroje, u almanahu
Dubrovnik, 1867; Skup, Plakir, priredio te rjenik i pogovor o Marinu Driu napisao Mihovil
Kombol, Zagreb, 1947; Marin Dri, Novela od Stanca, Dundo Maroje, predgovor: Frano
ale, kolska knjiga, Zagreb, 1962, II izd. 1964; Djela (uredio F. ale), Liber, Zagreb, 1979.
Literatura
ivko Jelii, Marin Dri Vidra, Beograd, 1958.
Marijan Matkovi, Marin Drii danas, Forum, br. 78, Zagreb,^ 1967. asopis
Dubrovnik, br. 3, Dubrovnik, 1967 (radovi raznih autora prigodom 450-godinjice smrti
Marina Dria).
KNJIEVNOST PROSVJETITELJSTVA (18. st.)
47
Miroslav Krlea, O naem dramskom repertoireu. Povodom 400-godinjice Dri-eve Tirene,
Hrvatska knjievna kritika, VI, Matica hrvatska, Zaereb 1953.
'
Franjo velec, Komiki teatar Marina Dria, Matica hrvatska, Zagreb, 1968.
Zbornik radova o Marinu Driu, Matica hrvatska, Zagreb, 1969.
IVAN GUNDULI (Dubrovnik, 1589 - Dubrovnik, 1638)
Djela: Pjesni pokorne kralja Davida, Rim, 1621; Suze sina razmetnoga, Mleci, 1622; Osman,
Dubrovnik, 1826, Dubravka, Dubrovnik, 1837; Djela,' Stari pisci hrvatski, IX, Zagreb, 1877,
III izd. 1938.
Literatura
Mihovil Kombol, Gunduli u hrvatskoj kn/ievnosti, Hrvatska revija br 12
Zagreb, 1938. Milan Ratkovi, Predgovor Osmanu, Zora, Zagreb, 1955. Franjo velec,
O Gundulievoj poeziji, Republikarbr. 11 12, Zagreb, 1954. Albert Haler, O
Gundulievim Suzama sina razmetnoga, Hrvatska revija
Zagreb, 1938. Rafo Bogii, Problem Gundulieve Dubravke, Forum, br 78 Zasreb
1975. '
HRVATSKI NARODNI I KNJIEVNI PREPOROD
(1830 -1860)
Kad je mladi zagrebaki klerik Pavao toos u kajkavskoj pjesmi Kip domovine leta 1831 u
svojoj alegorijskoj i pesimistikoj viziji dena-cionalizirane Hrvatske napisao poznate stihove:
Narod se drugi sebi raduje, / A z menum sinko moj se sramuje: / Vre i svoj jezik zabit
Horvati / Hote ter drugi narod postati on je, u biti, vrlo tono uoio znaajan aspekt stvarne
drutveno-politike situacije Hrvatske dvadesetih godina 19. stoljea: njezinu jezinu i
nacionalnu razjedi-njenost, politiku nesamostalnost, te stoljetnim utjecajem njemakog
jezika i agresivnim madarskim nacionalizmom prouzrokovanu odna-roenost Hrvata.
Sve je to bio rezultat cijelog spleta povijesno-politikih zbivanja, posebno od kraja 18.
stoljea: smru Josipa II (1790) zavren je period neprikrivene germanizacije naroda
austrijske carevine i stvorena realna mogunost za razvoj i konstituiranje moderne hrvatske
nacije u nas na osnovi narodnog preporoivanja slino nizu nacionalnih pokreta u Evropi
zaetih poslije srpanjske revolucije u Francuskoj. Na alost, bio je to istodobno i poetak sve
naglaenije madarizacije Hrvatske, kao posljedice zakljuka hrvatskog sabora iz 1790. da sve
vlastite nerijeene politike probleme s Austrijom prepusti na rjea-vanje Madarima.
52 KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.
st. (1830-1965)
Otada se madarske pretenzije na saborima 1815, 1825. i 1830, pa i kasnije, praktiki svode
na otvorene zahtjeve da se u hrvatske kole i javne ustanove uvede madarski jezik kao
slubeni.
Osim toga, Hrvatska i u 19. stoljee ulazi jo uvijek politiki razjedinjena. Ua Hrvatska
obuhvaa podruje od Zagreba do Va-radina, Dalmacija i Istra poslije sloma Napoleonove
Ilirije (1813) dolaze pod direktnu upravu Austrije, a dobar dio sredinje Hrvatske i Slavonije u
sklopu su Vojne krajine, to znai pod izravnom po-litikom administracijom Austrije.
Socijalni je sastav ue Hrvatske odreen svega dvjema drutve-nim, klasnim kategorijama:
feudalcima, posve odnaroenim, ak i bez osnovnog znanja hrvatskog jezika jer se slue
najvie njemakim, ma-darskim i francuskim jezikom, te nepismenim i neukim seljacima, i
nadalje vezanim kmetskim odnosima. Mlada gradanska klasa tek je na pomolu i javit e se
ozbiljnije i organiziranije oko tridesetih godina. | Meutim, bez obzira na pritiske i pokuaje
bilo germanizacije bilo madarizacije, i u Hrvatskoj poetkom 19. stoljea sve vie jaa
svijest o vrijednosti vlastitog narodnog jezika i osjeanja nacionalnog bia uope.
Tako je zagrebaki biskup Maksimilijan Vrhovec (1752 1827) uputio 1813. godine svom
podreenom sveenitvu brouru u kojoj trai da se pone s prikupljanjem i popisivanjem
narodnog blaga, naroito narodnih pjesama i pripovijedaka. Bili su to prvi oz-biljniji znaci
aktivnosti meu hrvatskim intelektualcima tog doba u nastojanju da hrvatskom jeziku dadu
pravo mjesto u drutvenom i politikom ivotu.
Nepune dvije godine kasnije (1815) Antun Mihanovi (1796 1861) pie brouru s
karakteristinim naslovom: Re domovini o hasno-vitosti pisanja vu domorodnem jeziku.
Glavna se misao vodilja tog teksta svodi na isticanje znaenja narodnog govora, jer svaki
narod vlastitim jezikom najbolje moe izraziti i svoje probleme.
Dodarno li tim znaajnim manifestacijama i pozivima Vrhovca i Mihanovia pokuaje
izdavanja novina na hrvatskom jeziku kao to je to uinio Juraj porer 1818. godine svojim
Oglasom za izdanje Oglasnika Ilirskog, pa zatim izdavanje razliitih kalendara, na primjer
Stoletni kalendar (1819) Tome Miklouia vidjet emo da je vrijeme do tridesetih
godina bilo zapravo priprema za jai i sve-obuhvatniji pokret u smislu nacionalnog buenja.
Narodni preporod u Hrvatskoj zapoeli su u tridesetim go-dinama prolog stoljea mladi
intelektualci, uglavnom graanskog i seljakog porijekla, a javio se kao odjek na pojavu
slinih nacional-nih pokreta u Evropi, poto su ideje francuske revolucije ostavile
HRVATSK.I NARODNI I KNJIEVNI PREPOROD (18301860)
53
dubok trag kod svih naroda koji su posredno ili neposredno doli s njom u dodir. Valja,
meutim, dodati da temeljne intencije i kon-cepcije preporodne misli treba traiti i mnogo
ranije u vlastitoj tra-diciji. Ve od Bartola Kaia (15751670), pisca prve nae gra-matike
(Institutiones linguae illyricae, 1604) i njegove ideje o stva-ralatvu na zajednikom
tokavskom knjievnom jeziku u Hrvata, preko Kai Mioieva Razgovora ugodnog naroda
Slovinskog (1756) pisanog u duhu narodne deseterake pjesme sa junoslavenskom idejom,
sve do Pavla Rittera Vitezovia, pjesnika i povjesniara, ija se misao, posebno u djelu
Croatia rediviva (1700) svodi na tezu o Slavenima kao jednom narodu pisca kojeg
moemo smatrati stvarnim preteom preporoda s njegovom idejom o jedinstvenom je-ziku i
pravopisu svi su ti stvaraoci, jo od Jurja Kriania, pripremali to to su preporoditelji,
zahvaljujui povijesnim okolno-stima u tridesetim godinama mogli poeti realizirati kao opi
pokret.
Najistaknutiji predstavnici narodnog preporoda Ljudevit Gaj, Dragutin Rakovac, Matija
Smodek, Ljudevit Farka Vukotinovi i drugi, dolazei za vrijeme svojih studija, uglavnom u
Grazu i Beu, odnosno Peti, u dodir i s predstavnicima drugih slavenskih naroda (Kolarom,
afarikom) zapoeli su se zanositi idejom sveslavenstva. Ideja osloboenja i ujedinjenja
Hrvata, odnosno Junih Slavena, tre-bala je biti samo jedna od etapa koja bi dovela do tog
konanog cilja.
Sam pokret, dakako, nije bio iskljuivo rezultat povoenja za jednom opom idejom, niti se u
svemu oslanjao na tradiciju: onu koju smo ve spomenuli iz starije literarne batine, odnosno
tradi-ciju prvih triju desetljea 19. stoljea kad su se ve sve vie po-eli javljati glasovi o
potrebi pisanja na hrvatskom jeziku. Pokret je nastao i kao direktan odgovor na konkretnu
politiku situaciju u kojoj su Madari zapoeli otvoreno provoditi madarizaciju u naoj
zemlji.
Ljudevit Gaj (18091872), kao idejni i stvarni nosilac po-kreta, vrlo je dobro znao da, eli li
uspjeti u svom naumu, mora kao prvo provesti ujedinjenje i pojednostavljenje pravopisa, jer
je s pravom smatrao da je jezik glavna i osnovna oznaka nacionalnosti. Trebalo je zato
djelovati brzo i efikasno na iroke drutvene slojeve, dati im knjigu i tisak u ruke, a onda
zapoeti i politikim radom. Zato Gaj 1830. godine pie Kratku osnovu horvatsko-
slavenskoga pra-vopisanja. Ve u samom naslovu on je odredio i znaenje hrvatskom jeziku
kako ga on shvaa: hrvatski jezik, zapravo kajkavsko narjeje, za njega je samo jedan dijalekt
opeg slavenskog jezika. Svoje je namisli Gaj izrazio u zakljuku te knjiice Dajte onda,
da vu pre-
54, KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD.
20. st. (1830-1965)
lepeh drageh domovinah umu vklanjamo se, dajte, da krasni na mate-rinski jezik od smetja i
izvarkov izistimo, koji njemu vu sili, ali v nahrupu tuneh okolnostih prilepile se jesu.
Dok je Gaj tako stvarao osnove novom pravopisu, Ivan Der-kos (18081834) samo dvije
godine kasnije (1832) pie brouru na latinskom jeziku Genius patriae . . . (Genij domovine) u
kojoj se zalae da Horvati a to ime shvaa on u irem smislu, obuhva-ajui uu
Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, pa ak i Slovence pre-uzmu kao knjievni govor jezik
kojim se govori u Dalmaciji i Slavo-niji, to konkretno znai tokavsko narjeje. Tom
nastojanju da se za knjievni jezik preuzme tokavski dijalekt pridonio je i jedini aristo-krat
meu preporoditeljima grof Janko Drakovi politikim spi-som pisanim tokavtinom
Disertacija iliti razgovor, darovan gospodi poklisarom (1832).
Na taj su nain bili otvoreni putovi buduem jedinstvenom knjievnom jeziku i pravopisu. Ne
treba, naime, zaboraviti da se u ono vrijeme samo na podruju Hrvatske govori i pie i
tokavski, i akavski, i kajkavski, i da je to uz one politike bila jedna od osnovnih
prepreka stvarnom ujedinjenju, kao prvo politike Hrvatske.
Poslije spomenutih osnovnih poteza moralo se ii dalje: bilo je prijeko potrebno da se
konano pone izdavati i list tiskan na na-rodnom jeziku, u kojem bi se praktiki poele
ostvarivati Gajeve i Derkosove zamisli.
Nakon mnogo borbe Gaj 1834. godine dobiva konano dozvolu za izdavanje novina, pa izdaje
Oglas s pozivom na suradnju obra-ajui se Svetloj i preputuvanoj gospodi vsakoga
Stalia i Reda slav-noga Naroda Slavenskoga vu juneh strankah kanoti: Horvatom, Sla-
voncom, Dalmatinom, Dubrovanom, Serbljem, Kranjcem, tajercem, Ko-ruem, Istrianom,
Bonjakom (. . ).\z Gajeva proglasa jasno pro-izlazi tendencija kako pokret treba okupiti sve
June Slavene. Budui da jezgru ine iskljuivo Hrvati s ueg podruja Hrvatske, u prvoj
godini svog izlaenja (1835) list objavljuje napise pisane jo uvijek kajkavskim narjejem, a
naziv mu je Novine Horvatske, sa sadra-jem uglavnom politikog i gospodarskog
karaktera, i s knjievno-zabavnim dijelom Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska.
Do punog preokreta dolazi godinu dana kasnije. Gaj je uvidio da s hrvatskim imenom nee u
svoj krug pridobiti suradnike i iz drugih nacionalnih podruja, pa se, u smislu svoje
junoslavenske koncepcije odluuje na ime ilirsko. On ga objanjava u svom Oglasu iz
1835. godine, kad u uvodu, usporeujui Evropu s dje-vojkom koja dri liru u ruci, ali strune
te lire nisu skladne, kae:
HRVATSKI NARODNI I KNJIEVNI PREPOROD (18301860)
55
Ova Europe lira jest Ilirija, na tri ugle med Skadrom, Varnom i Bje-lakom osnovana. Odapete
neslone strune na ovoj liri jesu: Koruka, Gorica, Istrija, Kranjska, tajerska, Horvatska,
Slavonija, Dalmacija, Dubrovnik, Bosna, Crna Gora, Hercegovina, Srbija, Bulgarija i dolnja
Ugarska (. . .) Prestanimo svaki na svoju strunu brnkati, sloimo liru u jedno soglasje (. . .)
Otvorimo staru naroda naega knjigu, u njoj su duhom slavjanskim zabiljeeni lire nae
nekdanji slatki glasovi, polag njih sloimo ponovljenim soglasjem Europe dragocjenu liru
Ili-riju (. . .) A zatim slijedi bitno: (. . .) Radi toga emo s poet-kom dojduega Ijeta 1836.
listove nae, kojih osnova inae jednaka ostaje, ne ve pod posebnim nazivom Novine
Horvatske nego pod obirnim i svim junim Slavjanom obinskim naslovom Ilirske
narodne novine izdavati. Danica ilirska (. . .) sadravat e u duhu Slavo--ilirskom razline
i mnogovrsne (. . .) stvari.
To je bio, nesumnjivo, revolucionami potez. Ne samo to je preuzeo ime ilirsko jer se u
ono vrijeme mislilo da svi Juni Slaveni potjeu izravno od ilirskog plemena Gaj je i
kajkavsko narjeje zamijenio tokavskim. Od te godine novine zaista mijenjaju ime u Ilirske
narodne novine, a Danica u Danicu Ilirsku.
Tako je Gaj uveo naziv ilirizam i pod imenom ilirskog po-kreta od 1836. godine i cijeli pokret
nastavlja svoje djelovanje, prije svega putem novina, odnosno Danice. U njoj se najee
javljaju mladi Gajevi istomiljenici i piu budnice i davorije, podiui tako duh narodnosti
motivima ili iz narodne prolosti ili plamenim pozi-vima u borbu za nacionalno opredjeljenje.
Ilirski pokret uspio je okupiti velik broj entuzijasta. Ali ve oko 1840. godine poinje dolaziti
do razmimoilaenja meu pojedinim prvacima narodnog preporoda. Gaj je u to vrijeme
previe siguran u svoj pothvat, pa sve vie naglaava politiki karakter pokreta, pot-puno
zanemarujui literarni, odnosno umjetniki karakter u irem znaenju.
Nasuprot Gaju, jedna grupa, meu njima i jedini Slovenac iz ilirskog kola Stanko Vraz, a
zatim i Dragutin Rakovac i Ljudevit Farka Vukotinovi, zastupaju miljenje da pokretu treba
dati kao prvo kulturno-knjievno znaenje.
Razlike su se naroito osjetile u trenutku kad se Vraz posve odijelio od Gaja i 1842. zapoeo
izdavati Kolo, novi asopis-alma-nah izrazito knjievnog karaktera, koji je izlazio
kontinuirano do 1853. godine.
Gajevo inzistiranje na junoslavenstvu i sveslavenstvu, njegovo politiko odreenje ilirizma,
dovelo je 1843. godine do najteeg udarca za pokret zabranjena je upotreba ilirskog imena.
To je bio na-
st. (1830-1965),
ôvjetaj kraja. Gaj sve vie gubi povjerenje onih koji su do tog vremena u njega slijepo
vjerovali. Vraz pie otre epigrame protiv njega, Rakovac i Vukotinovi se u nekim svojim
napisima ograuju od ilirizma kao politikog pokreta, a sam Gaj nakon zabrane ilirskog
imena vraa listu naziv Narodne novine i Danicu ponovno naziva Horvatskom,
Slavonskom i Dalmatinskom. Cijeli se pokret sada vraa u granice hrvatstva i na tome se
inzistira u borbi s Ma-darima i madaronima. Sam pokret naziva se odsad narodnim po-
kretom, a kad je rije o jeziku, iskljuivo se govori o hrvatskom jeziku.
Na taj je nain itav pokret u predrevolucionarnim danima 1848. godine zapravo doivio
slom, ali u tekim politikim sukobima prije uvoenja apsolutizma ipak je ostvario mnogo:
legalizirao je hrvatstvo kao nacionalnu kategoriju, ostavio je iza sebe nekoliko zna-ajnih
kulturnih institucija pa Maticu ilirsku, osnovanu 1842. u okviru zagrebake Narodne
itaonice zahvaljujui Matiji Smo-deku utemeljio katedru za ilirski jezik i knjievnost
Qer je od 1845. godine ponovno doputeno ilirsko ime, ali samo kao knjievni pojam), i
konano - na teritoriju cjelokupne Hrvatske postavljene su vrste osnove jedinstvenom jeziku
i pravopisu.
Nema nikakve dvojbe da je hrvatski narodni preporod, odnosno ilirski pokret (18361843),
kao jedna od preporodnih etapa, sve do etrdesetih godina (dok je jo bio monolitan) imao
izrazito drutveno-politiki karakter i cilj. U tom mu je smislu i lite-rarno stvaralatvo, a to su
bile uglavnom budnice i davorije, sluilo tek kad jezino i tematsko sredstvo na putu
ostvarivanja naznaenih ciljeva. To je donekle i shvatljivo: svaki u biti revolucionarni pokret
svojim krajnjim dometima podreuje sve duhovne i drutvene mani-festacije, pa prema tome i
umjetnost koja u takvim opstojnostima nuno poprima utilitaristiki, odnosno odgojno-
prosvjetiteljski karakter.
Kad govorimo o ilirskom pokretu, posebnu teinu, ali i specifini smisao- dobiva literatura
zbog toga to je veina iliraca, kao to smo vidjeli, mislila kako se moderna nacija moe
izgraditi iskljuivo rje-enjem jezinog pitanja. Iako je takva hipoteza bila u osnovi netona,
odnosno u njoj je sadran samo manji dio istine, ona je, s druge strane, na planu literature
u ono vrijeme jezine i literarne razjedi-njenosti Hrvata -- indirektno imala presudnu vanost,
za daljnji razvoj hrvatske knjievnosti. Praktiki je postavila na dnevni red te-meljno pitanje:
problem stvaranja jedinstvenoga knjievnog jezika kao bitne i nune pretpostavke za razvoj
ujedinjene nacionalne knjievnosti i kulture uope.
HRVATSKI NARODNI I KNJIEVNI PREPOROD (1830-1860)
57
Nasuprot tomu, shvaeno iskljuivo kao nacionalno pitanje, i zato stavljeno u prvi plan
politike bitke, pitanje knjievnog jezika praktiki nije rjeavalo niti je moglo rijeiti problem
nacije u dru-tveno-politikom smislu. To se, uostalom, i pokazalo pedesetih go-dina kad je
ilirizam kao politiki pokret propao, iako je, bez obzira na to, kao trajna vrijednost ostalo
rijeeno pitanje jedinstvene hrvatske knjievnosti na osnovi prihvaenog tokavskog
knjievnog jezika. Me-utim, to za veinu iliraca, posebno u prvoj fazi njihova istupanja,
zapravo, nije predstavljalo primarni smisao i zadatak cijelog pokreta.
Istinitost toga najbolje potvruje i misao Lj. Gaja kojem je jezik samo ( . . . ) najjae vezilo
sloge i najjaa potpornja narodne samo-stalnosti, a tim je mislima izravno nastavio
Mihanovieve rijei da (. . J.jezik detinstvo prebavi i domorodcev kreposti svetu osvaneju.
Sve to samo potvruje ve iznesenu tvrdnju kako je veina iliraca u svom poetnom nastupu
tridesetih godina shvatila jezik kao iskljuivu oznaku narodnosti i kao jedinstveno sredstvo
narodne borbe za po-litiko i nacionalno osamostaljenje, to jest za konstituiranje moderne
nacije, a ne kao umjetniki izraz.
Jasno je da je onda i stvaralatvo, na prvom mjestu poezija, bilo shvaeno takoer
utilitaristiki, u nacionalno-prosvjetiteljskoj funkciji, kao sredstvo prosvjeivanja, a ne kao
samostalni umjetniki fenomen s vlastitim unutranjim estetskim zakonitostima.
Meutim, onog trenutka, kad je odreena vrijednost i standard normativnog tokavskog
jezinog izraza postao opom svojinom naih stvaralaca, a pojam narodnosti dosegnut i
osmiljen moralo je doi do daljnjeg procesa razvoja i usavravanja jezinog izraza, to jest
do podizanja tog jezika na razinu umjetnike rijei.
Osnivanje i pokretanje ve spomenutog almanaha Kolo, u kojem su se pojedini pisci kao
Vraz, Vukotinovi ili Rakovac, poeli odupirati iskljuivo utilitaristikom shvaanju funkcije
knjievnosti, predstavljalo je samo logian korak dalje, koji je proizlazio. ne samo iz miljenja
da literatura ima autohtoni umjetniki karakter i da je izraz subjektivne a ne kolektivne vizije
svijeta i ivota, ve i odatle to su se istodobno javila i djela koja su potpuno opravdavala teo-
retske postavke naznaenih pisaca i nosila peat individualnih linosti svojih stvaralaca.
Ve od Stanka Vraza, jednog od najkompletnijih knjievnika --u ilirizmu, kojem su literarni
pojmovi bili najii i najjasniji, jer je najbolje poznavao romantiarsku evropsku literaturu,
pa do Ivana Kukuljevia ili Ivana Maurania sve se vie i odreenije krista-lizirala
misao, dakako, romantiarska, da je osnovni zadatak knjiev-
58 - KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.
st. (1830-1965).
nosti izobraenje naroda i odraavanje slavenskoga duha, kako je to pisao Vraz ali u
specifinim formama i po odreenim literarnim naelima.
Stanko Vraz (18101851) je prvi svestrani knjievni stvaralac u razdoblju ilirizma. Njegov
knjievni opus promatran u koordina-tama preporodnog doba znaajan je ne samo zbog
stvarne umjetnike vrijednosti, ve i zbog unoenja niza novosti u tu mladu literaturu. Vraza
se danas ve bez ikakvih ograda moe prihvatiti kao osnivaa hrvatske knjievne kritike:
njegova razmatranja o odnosu suvremenog stvaralatva i knjievne tradicije (Kritieski
pregled) prva su ozbiljnija razmiljanja o tom vanom pitanju. Isto tako i njegov poetski opus,
posebno ljubavni stihovi, potpuna su tematska novost u onom vre-menu u kojem je,
uglavnom, prevladavao duh budnica i davorija. Neposrednou izraza, svjeinom poetske
rijei i ritmikom usklae-nou te poezije (Glasovi iz dubrave eravinske, 1841, Gusle i
tambura, 1845) Vraz se uvrstio meu vrhunske pisce ilirizma i zauzeo mjesto odmah do Ivana
Maurania i Petra Preradovia.
Knjievne poglede Vraz nije nikada mijenjao. Za njega je knji-evnost uvijek bila temeljna i
jedina vrijednost u ivotu koju je on pretpostavljao politikim problemima. U ilirskom
pokretu gledao je ponajprije knjievni preporod i nikada se nije mogao pomiriti s tim da
knjievnost bude samo posrednik pri rjeavanju nekih politikih problema. Zbog takvih
pogleda on je doao u sukob s Gajem, pa se 1842. godine i odijelio od njega na taj nain to
je, vidjeli smo, zapoeo izdavati Kolo, namijenivi mu izrazito literarno znaenje.
Polazei sa stajalita autohtonosti knjievnosti, odnosno umjet-nosti u cjelini, Vraz je fiksirao
i svoj knjievni kredo, odnos prema literaturi uope: knjievnost za Vraza ima vrijednost
samo u tom sluaju ako izrasta na rodnom tlu, izvire iz jezika i drutvene si-tuacije vlastitog
naroda, i ako se ne podreuje ropski bilo kakvim utjecajima. Koncepcija slavenstva osnovni je
kriterij iz kojega valja crpsti sve inspiracije i kojem, naposljetku, treba podreivati vlastite
stavove pri ocjeni nekog djela. Pjesnik mora polaziti putem impera-tiva vlastite rijei i poriva
osobnih, intimnih preokupacija, ali mu konani cilj mora biti povezivanje mdividualnog s
opim, narodnim koncepcijama. Svoj odnos prema dnevnim problemima, politikom i
drutvenom ivotu Vraz je uglavnom interpretirao u otrim i peckavim epigramima i satirama.
Ulazei kao Slovenac u hrvatsku literaturu, naao se pred pro-blemom ne samo knjievnog
izraza, nego i vlastitog odnosa prema tradiciji dubrovake knjievnosti i narodnog
stvaralatva.
59
Dileme oko toga iz koje tradicije crpsti osnove i uope sokove vlastitoga knjievnog rada, i
to nastaviti, izrekao je u nizu lanaka, no moda je konano rjeenje najbolje sintetizirao u
pismu poznatom ekom slavisti Frantieku Celakovskome:
Ja sudim da e naa poezija tako dugo hramljati dok se nee uz umjetne pjesme dostojno
smatrati i cijeniti prirodna poezija na-rodne pjesme; duh narodnih pjesama proniknuti
umotvore izobraenoga naega ili prosvijetljenoga svijeta. Ja priznajem cijenu i klasinost
Dubrovana, udei se nad uznesenou njihovih ideja i ndd bogatstvom izraza u divnoj
tananosti versa; prevodi ih u talijansku, te e svaki Talijan kazati da je u prijevodu izvor
talijanski . . . Kao to Poljaci u najnovije vrijeme preporodie svoju poeziju stopivi
izobraeni jezik Kochanovskih s duhom narodnih pjesama (. . .) najvolio bih takoer i ja da se
novoilirska literatura porodi iz pepela Dubrovana, napojena ivom vatrom narodnjega duha.
Prihvaajui kao prvo tradiciju narodnog stvaralatva, ali ne odbacujui potpuno ni
dubrovaku batinu, Vraz ostvaruje zanimljivu i originalnu poeziju, nameui se iskrenou
lirske individualnosti.
Jednostavnost i neposrednost izraza osnovna je kvaliteta njegove poetske rijei. U vrijeme
pisanja iskljuivo rodoljubnih pjesama, on pie kanconijer ljubavne poezije, najbolju svoju
zbirku Dulabije (1840), koja se javila kao pravo otkrie i osvjeenje u hrvatskoj literaturi.
Piui stihom poljske narodne pjesme, tzv. krakovjakom (osam sti-hova u dvije strofe), Vraz
je u Dulabijama uspio idealno povezati motiv ljubavi prema voljenoj djevojci s motivom
ljubavi prema do-movini. Tako je ostvario poeziju u kojoj se neprestano izmjenjuju njegovi
osjeaji radosti i trenuci klonua sa slovenskim i hrvatskim krajolicima kao i s iskrenim
doivljajem domovine i slavenstva uope.
Dulabije su tipian primjer i izraz romantiarskog miljenja i nazora to se naroito oituje u
povezivanju tih dvaju elemenata (pejzaa i ljubavi), a to u konanoj varijanti dovodi do
osjeanja sveslavenskog, pa ak i kozmopolitskog.
U tenji da.nae to adekvatniji izraz za svoje pjesnike vizije Vraz je pronalazio razliite
forme: od klasinog soneta do romance, balade i gazele pa je* i na taj nain obogatio nau
ne ba bogatu knjievnost onog vremena.
jelokupni Vrazov knjievni rad, poetski i kritiki, dodamo li tome i putopis Put u gornje
strane (1844), nesumnjivo pokazuje da je on bio jedan od prvih stvaralaca u knjievnosti
ilirizma kojem su knjievni izraz, umjetnost uope, predstavljali snani unutranji imperativ,
potrebu da sve svoje dileme i emocionalne potrese oblikuje u ivu umjetniku riie
50 KN.riEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.
st. (18301965)
Neobino iroke kulture, dobar poznavalac evropske. posebno slavenskih knjievnosti, u
svoje je stvaralatvo unio mnogo od naj-boljih dostignua evropske romantiarske literature,
ali je istodobno znao potovati i vlastitu knjievnu tradiciju, na ijim je temeljima, bilo
dubrovakog ili narodnog stvaralatva, gradio i nastavljao osobni, originalni izraz. Kao to je
Vraz praktiki poezijom, s obzirom na njezine estetske domete i mogunosti primjene stvarnih
literarnih kri-terija na nju, pridonio kvalitetnosti hrvatske knjievnosti ilirizma, t&ko je i
Ljudevit Farka Vukotinovi (18131893) meu prvima u lanku Tri stvari knjienstva
(1843) teoretski progovorio o smislu lite-rature kao umjetnikog fenomena.
Polazei od pojma ukusa koji definira kao (. . .) svojstvo duevno, koje nas ini prikladne da
ovaj ili onaj proizvod duha za dobar ili hrav spoznajemo, on odmah i precizira: to se pak
ukusa tie, to se mi svi spisatelji trsiti imamo da se onoga najvema drimo to je narodno.
Dalje, Vukotinovi govorei o pojmu knjievne sloge, ovu odluno razluuje od pojma
politike sloge: Sloga je slobodno sudaranje raznih samostojnih sila ili ivalja u jednu svrhu,
te nastavlja: U lite-raturi nikakve druge sloge biti ne moe, nego da se sve sile duevne k
prosvjeenju naroda sjedine. Cim se bolje-sile prepiru, razliita mnijenja oituju, pro i contra
pie, tim se bolje izjasnjuju stvari i blie stupaju istini koja prosvjetljuje narod to znai da
je knjievni ivot Vukotinovi shvatio kao borbu u kojoj se u ime politike sloge ne smije
suzbijati sloboda miljenja i stvaranja.
Iako u tim mislima o problemima ukusa, knjievne sloge, i dru-gim literarnim pitanjima, ima
jo mnogo lutanja, zastranjivanja i ne-jasnoa, jer su to bili prvi koraci nae literature, mnogo
znai ve i to da se o takvim specifiinim umjetnikim, knjievnim pitanjima uope poelo
pisati.
Kapitaini tekst kojim se i u naoj knjievnoj teoriji progovorilo (za razliku od Gajevih
stavova) o jeziku kao sredstvu umjet-nikog izraavanja jest rasprava Dimitrija Demetra
Misli o ilirskom knjievnom jeziku (1843) u kojoj je on gotovo razradio jednu cijelu poetiku.
Njegova razmatranja o jeziku kao sredstvu umjet-nikog izraavanja dosiu na nekim
mjestima upravo zavidne domete za ono vrijeme, to mogu potvrditi i ove misli: Kao to se
ovjekova narav u dvije strane dijeli, to jest u utivu i duhovnu (srce i um) tako mora i
savreni knjievni jezik dvostruk biti. Jedna njegova vrst slui sreu (sreditu eutivosti), a
druga umu (izvoru znanja) za sredstvo po kojem s ostalim svijetom opi. Kada je srce
prepuno onda mu se utenja u neobinih ushienih glasovih razlijevaju, to jest u pjesmah,
61
tako jezik srca moe se i jezik pjesnitva nazvati (. . .). I dalje: Izvan savrene okretnosti,
blagozvunost je jedria od prvih potreptinah za pjesniki jezik, jer poezija je sestra muzike i
eim vie skladnoglasja sadraje, tim vie obmanjiva ovjeje uti i tim dublje dira (. . .).
Nema sumnje da ovaj Demetrov lanak oznaava jedno posve drugo gledanje na jezik od
onoga kako su jezik definirali Gaj i njegovi sljedbenici u prvoj fazi svog nastupa.
Shvaanje jezika kao izrazito literarno-umjetnikog medija, zah-tjev da se otkrije njegova
melodioznost i posebno iskoristi njegova zvu-kovna vrijednost, a samim tim i osjeanje
potrebe dobrog poznavanja jezika i njegovih nijansi kao osnovnog preduvjeta za slobodan i
su-veren razmah pjesnikove mate, te uope doivljaj knjievnosti kao vieg jezika naravi,
ime je Demeter jasno odijelio jezik umjetnosti od jezika kao svakodnevnog komunikativnog
sredstva oiti su dokaz da je u etrdesetim godinama knjievnost prestajala biti
propagandnim sredstvom u svakodnevnoj politikoj borbi. Poela se i teoretski shvaati
kao svojevrsni fenomen ljudskog duha u kojem nije bitna sama tema, samo njen smisao i
ideja, nego isto tako i nain obli-kovanja te teme, jednom rijeju transformacija tzv.
objektivne stvar-nosti u novu, umjetniku stvarnost. Vukotinovi, a osobito Demeter, svojim
su lancima otvorili problem i meu prvima pokuali sugerirati i odreena rjeenja.
Takva tendencija shvaanja literature kao umjetnikog fenomena zapoeta u teoretskim
raspravama, paralelno se poela konkretizirati i u djelima pisaca koji su i sami, pokuavajui
pronai adekvatni umjetniki izraz za svoje inspiracije, nuno poeli dolaziti u sukob s jo u
tom trenutku nerazvijenim jezinim izrazom; najbolji nam je primjer za tu tvrdnju jezini
izraz Stanka Vraza u njegovom knji-evnom opusu.
Moe se rei da je pojava Ivana Maurania (18141890) kao stvaraoca oznaila sintezu
svega onoga o emu se u vrijeme ilirizma pisalo i batine i suvremene tematike, i drutvene i
umjet-nike funkcije literature, aji i jedne vie razine umjetnikog izraza, po kojoj se
Maurani uzigao visoko iznad umjetnikog prosjeka svog vremena.
Da bismo potpuno mogli shvatiti u emu je Maurani nadvisio svoje suvremenike koji su
pisali u jezinom standardu nadahnuti uglavnom tradicijom narodne pjesme, moramo se
podsjetiti prve, ne naroito umjetniki znaajne, faze njegova stvaralatva. U razdoblju
izmeu 1835, kad se javio, i 1840. Maurani je traio vlastiti izraz, imitirajui jednostavno i
ritam, i metar, i tehniku pjesnike slike svih
62 K.NJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH OOD.
20. st. (18301965)
onih izvora koji su mu bili dostupni iz literarne tradicije. Prva objavljena pjesma Primorac
Danici (1835) izrazito je klasicistiki into-nirana; pjesma Javor, objavljena 1840, posve je
drukija. Ne samo metar i ritam, ve i pjesnika slika, kompozicija pjesme u cjelini, stalni
epiteti te deseteraki stih upozoravaju jasno i na Mauranievo dobro poznavanje narodne
pjesme; iste godine pjesnik objavljuje pjesmu Peru, u kojoj izvanredno oponaa stih
trubadurske, petrarki-stike hrvatske poezije. U ovoj prvoj fazi Maurani iskuava sve
dostupne forme tradicionalnog stvaralatva, mogli bismo rei, a ui pjesniki zanat, i tako se
temeljito priprema za zrelo literarno djelo-vanje koje e potpuno istaknuti originalnost
njegove umjetnike linosti.
Dopunom Gundulieva spjeva Osman Maurani se predstavio ve kao snana poetska
individualnost. O ozbiljnosti pristupa tom poslu najbolje govori injenica da je kao predradnju
sastavio rjenik rijei to ih je Gunduli upotrijebio u svom epu, tako da u Ma-uranievoj
dopuni nema ni jedne rijei koju nije i Gunduli napisao. Dodamo li tome da se Maurani
sasvim uspio saivjeti s Gundulie-vim tekstom, usvojiti i njegov stil, izraz i jezik shvatit
emo da je uspio ostvariti relativno jedinstvenu cjelinu tog Gundulieva spjeva. No valja
naglasiti i to da je Maurani unato uspjenoj sa-ivljenosti s Gundulievim tekstom u
svojoj dopuni realizirao i neke originalne zahvate i pokazao osobne kvalitete. To se oituje u
konciznosti izraza, u metaforici i refleksijama koje proizlaze iz njegove pjesnike
individualnosti koja e se potpuno potvrditi u pjesni-kovu najboljem ostvarenju epu
Smrt Smail-age engia (1845).
Klasino obrazovanje, poznavanje tradicionalne dubrovake poe-zije i narodnog stvaralatva,
te traenje vlastitog jezinog izraza, sve to iskuano u ranijim versifikatorskim pokuajima,
bili su samo po-trebna priprema pjesnika za ostvarenje najboljeg djela.
Kao osnovna inspiracija Smrti Smail-age engia Mauraniu je posluila konkretna
povijesna graa, odnosno stvarni povijesni do-gaaj. Bio je to sukob gatakog silnika Smail-
age i Crnogoraca koji su, 1840. godine, prijevarom uspjeli smaknuti Smail-agu i tako osvetiti
lanove porodice crnogorskog vladike, koje je nekoliko godina ranije Smail-aga pogubio u
meusobnom okraju. O ovom posljednjem do-gaaju vezanom za pogibiju Smail-age pisalo
se dosta u ono vrijeme. Maurani je sluao i autentinu priu Crnogorca koji je i sam sudje-
lovao u tom sukobu. Tim izvorima valja dodati i dva podatka koji su Mauraniu pomogli pri
ostvarivanju osnovne fabule: bila je to narodna pjesma o pogibiji Smail-age koju je sigurno i
Maurani poznavao, te ivot i atmosfera ivljenja u Bosni i Hercegovini pod
HRVATSK.I NARODNI I KNJIEVNI PREPOROD (1830-1860)
63
turskom vladavinom (zemlje u kojima sam Maurani nikada nije bio) koju je pjesnik mogao
dobrim dijelom upoznati i iz putopisa svog brata Matije Maurania Pogled u Bosnu ili kratak
put u onu krajinu uinjen po jednom domorocu, objavljenog 1842.
Po strukturi i obliku tekst Smrt Smail-age engia ostvaren je u formi epskog spjeva u pet
zasebnih pjevanja. Epski se element neprestano proimlje s profinjenom lirskom notom i
zavrava dra-matskom poantom. To je drama u kojoj pojedinac kao tipian pred-stavnik
silnitva i neobuzdanog tiranstva doivljuje konanu propast. Iz izoliranog povijesnog
dogaaja Maurani razvija opi problem poznat kod nas pod imenom istono pitanje.
U prvom pjevanju (Agovanje), kao uvodu u kontlikt, pjesnik nas upoznaje sa sredinjom
linou spjeva Smail-agom. Doivlju-jemo ga u trenutku njegove najjae snage i moi, a
u postupku prema zarobljenim Crnogorcima u prvom je planu njegova svirepost i bez-
dunost. U izvanrednoj metaforikoj sentenci pri kraju tog pjevanja pjesnik je dao pravu
karakterizaciju njegove linosti: Stoji aga, gorsko zvjere, gvozden stupac, kamen tvrdi. Takav
je on prema svima. Kao prema Crnogorcima koji stoikim mirom podnose sve muke, tako i
prema vlastitim ljudima, samim Turcima, pokuaju li ma i na as posumnjati u pravilnost
njegovih postupaka.
Drugo pjevanje (Nonik) poetak je konfliktne situacije 1 te-meljnog sukoba. Novica, sin
ubijenog Turina Duraka, inae poznati krvnik, ulja se nou prema Cetinju, sjeditu Crne
Gore i crnogorskog vladike, s jedinom namjerom da potakne Crnogorce na odmazdu, kako bi
se osvetio Smail-agi za oevu smrt.
Dva su znaajna motiva, kao osnovna najava poruke cijelog spjeva, prisutna u treem
pjevanju (eta). To je slika Crnogoraca predstavljenih, u pohodu na Smail-agin ator, kao
vrst, snaan ko-lektiv bez istaknutog pojedinca, cjelina s humanim ciljem: obraniti zemlju i
sruiti tiranstvo. Drugi je motiv vezan za pojavu starca sveenika koji e pokrstiti Turina
Novicu, a u svom e govoru eti izrei pjesnikovu neizravnu ali glasnu poruku slobodnoj
kranskoj Evropi, poruku i jo vie prijekor to skrtenih ruku gleda na sve to 'se dogaa u
toj maloi porobljenoj zemlji.
etvrto je pjevanje (Hara) najdulje i u njemu se kontlikt privodi logikom zavretku. Hara
je mozaik slika i prizora u kojima je pjesnik, kao nitko dotad, uspio snagom poetske rijei
ocrtati bru-talnost i svirepost Turaka nad porobljenim Crnogorcima. Nakon ka-leidoskopa
takvih scena ubrzo slijedi i krai: eta se nou prikrala aginom atoru, iznenadila i njega i
ostale Turke. Puano zrno usmrti Smail-agu nasilnitvo i tiranija su srueni.
KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20. st.
(1830-1965)
Zavrno pjevanje (Kob) ima izrazito simboliki karakter. Ono je, u biti, izraz osnovne ideje
spjeva slika totalne propasti nekad ne-savladive turske sile, stihije i nehumanosti.
Ve na prvi pogled oita su u spjevu znaajna pjesnikova odstu-panja od mnogih povijesnih
injenica na kojima je gradio djelo. Kao pravi veliki umjetnik Maurani je to inio svjesno,
nastojei da kao prvo istakne svoju umjetniku viziju opeg problema o kojem govori. Do
spoznaje ideje spjeva pjesnik itatelja dovodi postavljanjem pro-blema u formi otrog
kontrasta. Lik Smail-age je olienje Turaka, sa svim svojim osobnim i opim obiljejima.
Tiranin, silnik, o'vjek bez srca, ak i junak u odreenom smislu, ali i kukavica istodobno,
siguran i snaan samo onda kad je na vrhuncu svoje moi, on bespo-tedno obraunava s
crnogorskom rajom koja nema mogunosti obrane. Po svojim karakternim osobinama, i po
inima i rezoniranju on je dosljedno doveden do svog traginog zavretka. /Nasuprot tom
izrazito romantiarski predstavljenom liku (prikazan je i u svojim unutranjim dilemama),
nasuprot toj individualnosti bajronovskog tipa stoji crnogorski narod, izraen u eti kao
snana cjelina. Slika Crno-goraca potpuno je suprotna liku Smail-age i ostalih Turaka. Taj
kontrast neprestano je prisutan u spjevu, do njegova kraja. Smail-aga je brutalan, Crnogorci su
krotki i mirni. U svojoj svireposti Smail-aga ne oprata nikome, a u Crnogorcima je
neprestano naglaena ljudska, humana crta. Kontrast se javlja i u samom razvoju dogaaja.
Dok je na poetku spjeva Smail-aga na vrhuncu moi i snage, a Crnogorci potpuno podreeni
i pretvoreni u roblje, dotle se, kako se radnja odvija dalje, mo i snaga Smail-age umanjuju, a
snaga Crnogoraca raste. Na kraju je slika posve obrnuta: Crnogorci triumfiraju potpuno, a
mo Turaka sve je slabija. Mauranieva je zamisao bila mnogo dublja od nastojanja da samo
reproducira povijesni dogaaj. Zato su i razumljiva esta vrlo radikalna odstupanja od inae
dobro mu poznate grae. Da je Smrt Smail-age engia izrastala iz odreene koncepcije
vremena u kojem je i Maurani imao vanu ulogu, govori jo jedan vaan moment, naroito
naglaen u djelu. U diferenciranju i sukobljavanju dvaju svjetova turskog i crnogorskog --
iz ega se i raa osnovni sukob, Maurani suprotstavlja individualnu linost koja sadri
tipine oznake jednog svijeta kolektivnoj linosti, da je tako nazovemo, crnogorskog
naroda. Dok Smail-aga kao jedinka dominira djelom, u itavom spjevu nigdje neemo naii
na odgovara-juu individualnu linost meu Crnogorcima. Oni su predstavljeni u
kolektivnom liku ete. O emu je, zapravo, rije? To je specifina koncepcija naih iliraca.
Ako je ideal romantiara u svijetu, u Evropi prije svega, bila snana i individualna linost,
buntovna, sentimentalna
65
i veoma uzdignuta iznad svoje sredine, i u sukobu je s njom, kao Byronov Childe Harold, na
primjer, ideal naih iliraca bio je kolektiv, zajednica, a rije sloga najee je spominjana u to
doba. Upravo takav snaan, sloan kolektiv kreiran je u opisu Crnogoraca.
Snaga i veliina Mauranieva spjeva je u tome to inspiriran u evropskim razmjerima
posve neznatnim dogaajem na Balkanu, prerasta u naglaenu ideju nacionalnog osloboenja,
da bi se magijom pjesnikove rijei pretvorio u jo znaajnije odnose: u sukob kranstva i
islama, a onda i dalje kao sukob svjetla i tame, suprotnost tiran-stva i slobode, s vizijom i
humanom porukom o mogunosti unitenja zla uope.
Ne samo idejom, ve i knjievnim izrazom ovo Mauranievo djelo ima golemu vanost u
poetku novije hrvatske knjievnosti. Od samog poetka piscu je bilo jasno da je knjievno
djelo zaista umjet-nost, pa ako stvaralac doista eli svoju literarnu viziju do kraja umjetniki i
izraziti, mora bezuvjetno poi dalje od pojednostavljenoga pukog izraza i monotonog ritma
narodne poezije. Da je trebalo uiniti neto vie od onog to je dotad ostvareno, Maurani je
najbolje pokazao spomenutim spjevom. Izmjenjujui deseterac s osmercem, prilagoujui stih
i ritam onom to eli rei, sluei se esto afori-stikom formom izraavanja, sentencijom,
razliitim pjesnikim figu-rama, refleksijama i reminiscencijama koje nas ponekad podsjeaju
na biblijski govor, ponekad na retoriko-klasicistiko izraavanje, pjesnik ostvaruje djelo koje
se u mnogo emu temeljito razlikuje od tradicio-nalnog stvaralatva.
Zbog toga je i Maurani najvee ime hrvatske knjievnosti u prvoj polovici 19. stoljea.
Povezujui dvije bogate tradicije, dubro-vaku i narodnu, i dodajui tome individualnu nbtu,
on je u svom spjevu ostvario ne samo idealno jedinstvo sadraja i forme, nego je upozorio i na
jo nesluene mogunosti knjievnog izraza i putove kojima tek mora poi hrvatska
knjievnost.
Budnice i davorije, posebno u prvom desetljeu narodnog preporoda, bile su najea
knjievna vrsta kojom se pokuavalo izrei sav entuzijazam mlade generacije to je ulazila
istodobno u politiki i knjievni ivot.
Motivika budniarsko-davorijake poezije prilino je siro-mana: to su vie ili manje borbeni
pozivi iliraca Hrvatima (i Junim Slavenima) da se sjedine u vrsto nacionalno zajednitvo, da
budu sloni, jer je dolo vrijeme odlunog odupiranja svima onima koji bi htjeli zatrti
hrvatsko i slavensko ime, i tome slino.
(
st. (1830-1965)
Ve i sami naslovi budnica kao to je Horvatov sloga i sjedinjenje (Gaj), Prosto zrakom ptica
leti (Demeter), Nek se hrusti aka mala (Livadi-Gaj), i ostalo, govore o poetskoj tematici
budnica.
Gotovo svi llirci smatrah su patnotskom duznocu da ispjevaju po koju budniarsku pjesmu,
pa je to jedan od temeljnih razloga da veina njih nije imala gotovo nikakve umjetnike
vrijednosti: bitno je bilo buditi nacionalnu svijest i poticati one koji bi klonuli, a sve drugo, pa
i poetsko, bilo je manje vano. Ipak su i budnice i davorije postale vrlo popularne jer su
najveim dijelom bile uglazbljene, pa su se ti tekstovi rado i esto pjevali.
U etrdesetim godinama, nautim, kvaliteta budnica se popra-vila. Pie se manje, ali ono to
se pie ne ostaje samo u konvencio-nalnim okvirima od nekoliko fraza. Tako, na primjer,
Preradovieva Zorapuca, bit e dana ili jo poznatija pjesma Antuna Mihanovia (1796
1861) Horvatska domovina, uglazbljena i kao hrvatska himna rezultat su istinskog
doivljaja. Posebno valja istaknuti ovu po-sljednju pjesmu: u nastojanju ilirskog pokreta za
slobodarskom, nacio-nalno-rodoljubnom tematikom, i Mihanovi, u to vrijeme nacionalnog
zanosa, opisom idealizirane ljepote hrvatskog krajolika kao literarnog motiva (u smislu
renesansne dubrave) nastoji uzbuditi i probuditi ro-doljubne osjeaje italaca. Pejza
Mihanovieve Horvatske domovine postaje sinonimom pojma geografske domovine u opem
nacionalnom znaenju.
Uz ovu poeziju, u cjelini posve prosjene, pa ak i ispodpro-sjene literarne vrijednosti, samo
kulturno-povijesnog znaenja, te uz pjesniki opus Stanka Vraza koji se prvi, uz Ivana
Maurania, pred-stavio kao istinski lirski talent u ilirskom periodu, posebno je vrijedna
panje i poezija Petra Preradovia (18181872), mada se on neto kasnije od svojih
suvremenika ukljuio u tokove hrvatske preporodne knjievnosti. Imalo je to i svojih
prednosti: aktualnost budnica i da-vorija sa sadrajima u kojima se velia hrvatstvo, te
nerealne ideje i matanja o politikom povezivanju svih slavenskih naroda, ustupaju
- ba u trenutku Preradovieve pojave fta sceni hrvatske knjievnosti
- sve vie mjesto lirici iskrenih, intimnih doivljaja i stvarne poetske inspiracije. O tome
govore ne samo mnogi Vrazovi stihovi, u kojima je on progovorio neposredno i snano
poetski, ve i injenica da se u ovo vrijeme umjesto naslova pjesama sve vie pamte imena
pjesnika, to znai da poezija pojedinih stvaralaca nosi peat i neka bitna obiljeja autora.
U takvoj atmosferi ve prijeenog djetinjstva nae novije litera-ture javlja se Preradovi kao
novo znaajno ime: piesnik. koji e
HRVATSKI NARODNI I KNJIEVNl PREPOROD (1830-1860)
67
ostvariti odreenu sintezu vizije slavenstva pjesnikom rijei, ali e isto tako progovoriti i
glasom senzibilne linosti o svojim intimnim, dru-tvenim, nacionalnim i filozofskim
preokupacijama.
Preradoviev lirski opus (Prvenci, 1846, Nove pjesme, 1851) pri-lino je raznolik. U smislu
tematskih preokupacija njegova se poezija dijeli na tri kruga: na rodoljubnu, ljubavnu i
refleksivnu poeziju. Dakako, to ne znai da je svaki pojedini tematski krug nastajao posebno,
bez veze s onim ostalima, jer je Preradovi u isto vrijeme pisao pjesme s motivima iz sva tri
tematska podruja.
Njegova rodoljubna poezija, to je i shvatljivo, nastavlja najbolju tradiciju ilirske rodoljubne
poezije, ali liena isprazne patetike, s novim i svjeim akcentima i s jakim linim refleksivnim
odnosom prema toj temi. Uope je, Preradoviev stav prema ivotu, prema ljudima, osnovna
polazna toka cjelokupne njegove poezije.
Doivljaj domovine kao majke i najvee utjehe potenciran je i vlastitim ivotnim putem. Kao
austrijski vojnik, dospjevi ak do ina generala, Preradovi je u dvadeset drugoj godini drugi
put doivio svoje nacionalno roenje. Gotovo zaboravivi materinski jezik, kreui se u
krugovima koji su bili sve samo ne hrvatski, on je, zahvaljujui susretu s Ivanom
Kukuljeviem Sakcinskim, ponovno doivio Hrvatsku i ilirizam u godinama kad je emotivni
doivljaj u ovjeku zaista najjai. Odatle i njegovi iskreni stihovi puni ljubavi i enje
upueni domovini kao i njegov zanos hrvatskim jezikom (Rodu o jeziku, Jezik roda moga)
kao najveim blagom, odatle, konano, i njegovo diti-rampsko osjeanje slavenstva. Polazei
od vlastitog stava da ovjeku treba initi samo dobro, stvorio je i svjevrsnu mesijanistiku
filozofiju, odreujui slavenstvu zadau da pomiri narode i ostvari humane od-nose meu
ljudima koji e biti puni radosti i zadovoljstva. U lite-rarnoj konkretizaciji slavenske ideje,
Preradovi je posegao i za mo-tivom Marka Kraljevia i u epsko-dramskom spjevu Kraljevi
Marko pokuao oivjeti legendarni mit glorificirajui snagu i veliinu naeg naroda.
Refleksivni moment, uoljiv ve u rodoljubnoj lirici, produbit e Preradovi jo vie u
najintimnijoj poeziji. Osobna razoaranja i tra-gedije u ivotu, smrt prve ene, smrt djece,
nesporazumi s drugom enom, sve je to Preradovi slio u stihove u kojima neemo nai samo
konstatacije, opise duevnih stanja, nego i razmiljanja.
Gotovo je nemogue odijeliti tzv. ljubavnu poeziju od refleksivne. Problem ljubavi kao
nerijeeno pitanje nastavlja se izravno, na primjer, u pjesmi Ljudsko srce, koja ve ima
izrazito misaoni karakter. Sudbina, koja ga zaista nije tedjela, dovela je pjesnika do
fatalistikih gledanja, do doivljaja ivota kao nunog zla u kojem ne postoji nita drugo
/
st. (1830-1965)
do neprestane prolaznosti, dok vjean ostaje samo udes hladan, nelogian i krut (Zmija).
Ima u pjesnikovim stihovima mnogo bola, greva i suza, tekih i sumornih atmosfera, ima
neeg to nas ostavlja bespomonima i nesretnima. Sva je Preradovieva misaona poezija
zapravo poezija naj-teih trenutaka krize u njemu samome. U toj je poeziji on znao kriknuti
glasom ojaena i unitena ovjeka jae negoli ijedan pjesnik do tog vremena.
U tom dramatinom unutranjem doivljaju ivota i ljudi, u sukobima sa samim sobom i
neprestanom osjeanju rascjepa. u vla-stitoj linosti, Preradovi je povrefneno znao odlutati u
religiozno--mistine ili okultne svjetove.
Preradovi je jedan o najznaajnijih hrvatskih pjesnika prve po-lovice 19. stoljea, znajuei
prodrijeti u najdublje i najintimnije sfere sloene ljudske linosti. Samim tim on se naao u
nezavidnom po-loaju. U vremenu kad se tek formirao hrvatski knjievni jezik, valjalo je
pronai odgovarajui pjesniki izraz za te emocionalne, ljudske potrese. Na mnogim mjestima
on je govorio o tom pitanju koje ga je muilo i koje je on osjeao kao golemu zapreku u svom
stvara-lakom postupku. Bio je svjestan svoje nemoi da se izrazi, tenja da brusi i izglauje
stih oita je u njegovim pjesmama. No unato tome to nije uvijek uspijevao uskladiti izraz s
doivljajem, to je esto vie nasluivao negoli pjesniki ostvarivao neku misao ili
emocionalno stanje cjelokupnim svojim poetskim opusom Preradovi je zauzeo jedno od
vodeih mjesta u hrvatskoj knjievnosti svog doba iskrenim i duboko proivljenim motivima
koji su, svi odreda, bili sastavni dio njegove linosti i izraz osobnih suptilnih ljudskih
preokupacija.
Uz poeziju koju su od svih knjievmh vrsta preporoditelji naj-vie razvili, obuhvativi niz
razliitih poetskih formi, od ode, glose, soneta i gazele do epigrama, himne, balade i romance,
kao i epskog spjeva vaan je i razmah dramske knjievnosti.
Ve 1839. godine prikazuje se u Sisku historijska tragedija Juran i Sofija Ivana Kukuljevia
Sakcinskog (18161889) s temom
borba hrvatske vojske s Turcima pod zidinama Siska u 15. stoljeu
znaajnija po tome to je prva u novijoj hrvatskoj knjievnosti, negoli po umjetnikim
kvalitetama.
Nesumnjivo najbolje napisana drama u ilirskom razdoblju jest Teuta (1844) Dimitrija
Demetra (1811 1872), pjesnika, autora izvanrednog epa Grobniko polje, te kritiara i,
naravno, dramskog pisca. S tragedijom Teuta Demeter je, uzimajui temu iz ilirske po-vijesti,
elio pokazati sukob protagonista drame. posljedice meu-
69
sobnih zavada i mrnji, kao i sebinih interesa pojedinaca. Unato tome to obiluje patetikom
i retorikom i epskim zahvatima, ova tra-gedija nosi vie dramskih i scenskih elemenata nego i
jedna druga napisana prije ove. Demeter je napisao i libreta za obje opere Va-troslava
Lisinskog (Ljubav i zloba, 1845, Porin, 1846).
Od vanijih scenskih djela valja upozoriti i na komediju Kvas bez kruha ili tko e biti veliki
sudac (objavljeno posmrtno, 1854) Antuna Nemia (1813 1849). To je tekst u kojem
Nemi na suvremenoj temi izvrgava ruglu i istodobno kritiki prikazuje nalije graansko-
politikog ivota Hrvatske (makinacije oko izbora), ostva-rivi pri tome nekoliko
karakteristinijih i uspjelijih likova, promatra-jui ih iz pomalo humoristikog aspekta.
Osim Demetrove Teute s mjestiminim pokuajima povodenja za tipom ekspirske, a zatim i
ilerovske dramaturgije, sva su ostala nastojanja dramskog stvaralatva u razdoblju ilirske
faze ostala pro-maena. Oslanjajui se na treorazrednu njemaku pseudoromantinu
dramaturgiju (Kotzebue), odnosno uporno nastojei njegovati senti-mentalistiko-
klasicistiku herojsku tragediju hrvatski su dramski pisci pisali neinventivne i neoriginalne
tekstove bez literarne i scenske vrijednosti. Upravo zato je i Teuta, i pored svoje nedoreenosti
i slabosti, ostala prvi znaajniji pokuaj ostvarenja romantiarskoga tipa povijesne tragedije u
nas, iako s jo uvijek prisutnim klasicistikim obiljejem.
Kao ni u drami prve preporodne faze, ni u proznom se stva-ralatvu nije ostvarilo naroito
mnogo. Uspjeniji prozni tekstovi na-pisani su jedino u anru putopisa. Uz ve spomenuti
putopisni tekst Matije Maurania Put u Bosnu, koji ima i nesumnjive literarne kva-litete te
Vrazov Put u gornje strane, najznaajniji je putopis Antuna Nemia Putositnice. Piui u
duhu romantiarskih putopisa tog doba, ponajprije Sternea, Nemi i sam uz opise pejzaa
kroz koje prolazi na svom putu od Ludbrega do Venecije asocira neprestano na razli-ite
ljudske preokupacije od umjetnosti do nacionalnih problema, a rodoljublje se, normalno,
javlja kao sredinji leit-motiv.
Ostala proza uglavnom se svodi na novelistiku, a u njoj se ogledaju gotovo svi poznatiji pisci
ilirske generacije od Vukoti-novia i Kukuljevia do Demetra i Dragojle Jarnevieve. Ta
proza ima uglavnom karjakter avanturistiko-pseudohistorijske novele u kojoj je bitna to
napetija fabula. Zato su motivi otmica, spletke, trovanja, osvete i tome slino, naravno uvijek
s ljubavnom epizodom kao sre-dinjom, sastavni dio te novelistike, kojoj je funkcija bila
rodoljubno--didaktika, prosvjetiteljska kao, uostalom, i svima drugim knjievnim rodovima.
To je razlog to su teme kao junatvo, borba za nacionalno
70
KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20, st.
(1830-1965)
osloboenje od Turaka, osuda meusobne mrnje i nacionalne nesloge
najee u toj novelistici, na alost, bez uoljivije umjetnike vrijednosti.
Pedesete godine vane su u daljnjem razvoju hrvatske knjiev-nosti iz dva razJoga. Prvi je
politiki. Austrija poslije neuspjeha re-volucije 1848. godine uvodi desetgodinji apsolutizam
(18501860), to je, praktiki, i knjievnu djelatnost smanjilo na najmanju mo-gunost
djelovanja, a germanizacija ponovno smjenjuje dotadanje madarske ambicije u Hrvatskoj i
brutalno gui svaki javni pokuaj daljnjeg demonstriranja ilirske ideje. Drugi je moment
vezan za ulazak nove, mogli bismo rei, meugeneracije, a na samom ''kraju pedesetih godina
i posve nove generacije u knjievnost.
Unato tekim politikim prilikama i cenzuri, knjievna djelat-nost ipak nije ni u ovoj fazi
posve zafnrla. Poslije nestanka Danice i Kola ak je izlazio i knjievni asopis Neven
(18521858), u kojem se javljaju stara, ve poznata imena iz ilirskog kruga i nova: Adolf
Veber Tkalevi, Janko Tombor, Mirko Bogovi i drugi.
U ovo je vrijeme poetska rije prilino zamrla, osim naravno, pjesnike rijei P. Preradovia
te Mirka Bogovia (18161893), koji je ve i prije 1848. izdao tri zbirke pjesama (Ljubice,
1844, Smilje i kovilje, 1847, Domorodni glasi, 1848) a nastavio pjevati i u ovo doba ali
bez veeg uspjeha. Meutim, svojim dramama Bogovi e uspjeno ostvariti kontinuitet
dramskog stvaralatva u hrvatskoj knjievnosti. Napisao je tri povijesne drame '{Frankopan,
1856, Stjepan, posljednji kralj bosanski, 1857, Matija Gubec, 1859), sluei se stihom
narodnog deseterca pokuavajui povijesnim temema aludirati na svoje vrijeme, no osim
knjievno-historijske vrijednosti (jedino je drama Matija Gubec donekle nadivjela autora)
cijeli Bogoviev dramski opus druge vrijednosti i nema.
Zato je pojava tzv. puke igre, igrokaza s glazbom, i to je posebno vano, unoenje
svakodnevnoga jezinog, govornog standarda u jezik scene, predstavljala pravo osvjeenje.
Za pojavu takvog tipa puke igre naroito je zasluan Josip Freundereich (18271881)
glumac, redatelj, direktor zagrebakog kazalita. Najvie uspjeha postigao je kazalinom
igrom Graniari (1857), izrazito pukog ka-raktera, s mnogo sentimentalnih prizora, ali i vrlo
jednostavnim, graanskoj publici pristupanim dijalozima.
I novelistika pedesetih godina u znaku je Bogovia. On inaugurira tip hajduko-turske
pripovijetke, ali sa svim slinim obiljejima kakva ima i ilirska novela. I tu je sve podreeno
fabuli u kojoj su najei ambijenti stari hrvatski feudalni gradovi ili pa-
71
storalno idilini krajohci, u kojima se kreu velikai ili hajduci kao simboli osvetnika u ime
kranske ideje u borbi protiv Turaka, i opet s neizbjenim ljubavnim motivima. Naravno, i
funkcija novele koju uz Bogovia piu jo i Tombor, Dragojla Jarnevieva, Ivan Trnski i
drugi, ostaje nacionalno-didaktina, bez odreene motivacije unutar strukture novele kad je
rije o postupcima junaka-protagonista tih proza.
Kvalitetni skok u umjetnikom smislu novela doivljuje pri sa-mom kraju apsolutizma. Za to
su najzaslunija tri stvaraoca: Janko Jurkovi (18271889), Adolf Veber Tkalevi (1825
1889) i Ivan Perkovac (1826-1871).
Sva trojica unose u prozu nove literarne motive, pokuavajui umjesto pseudohistorijskih
sadraja donijeti suvremenu tematiku. Jur-kovi u svojim pripovijetkama prekidajui s
hajduko-turskom moti-vikom opisuje s naglaenim humoristikim akcentom drutvenu
stranu suvremenog ivota, blago igoui malograanski i poluintelektualni svijet grada, a isto
tako realistiki i bez idealiziranja analizira i ivot sela; Tkalevi meu prvima zadire u
urbanu tematiku piui pri-povijetku Zagrepkinja (1855), a zatim i Nadala Bakarka (1870)
obje s temom iz suvremenog ivota, s mnogo osjeaja za realistiki detalj; pridruuje im se i
Perkovac, izravni pretea pa i uzor enoin, dotiui u svojoj novelistici aktualne probleme
uiteljskog stalea na selu, seljaka kao i intelektualca graanskog porijekla, stavljajui te-ite
na socijalnu problematiku. Izmeu ostalog, Perkovac se meu prvima posluio i tehnikom
pisama pri karakterizaciji junaka.
Zajednika je crta svih tih stvaralaca to ulaze u suvremenu te-matiku, sve naglaenije istiui
socijalnu motivaciju i to umjesto rodoljubno-didaktike funkcije prozi namjenjuju
nacionalno-moraliza-torsku l socijalno-nacionalnu tendenciju. Uz trojicu ve spomenutih
pisaca mogli bismo spomenuti i Vilima Korajca (18391899), koji je humoristikim
obiljejima slian Nemiu i Jurkoviu.
Uz to, sa sve veim osjeajem za konkretnost, realistiki detalj i stvarni ivotni podatak, za
uoavanje karaktera individualnog junaka ti se autori prezentrraju kao stvarni pretee
pisaca realistike stilske formacije, unato svim svojim naivnostima i slabostima, otva-rajui
putove Senoi i njegovim kasnijim sljedbenicima i nastavljaima.
Obuhvatimo li stvaralatvo narodnog preporoda vremenskim razdobljem od 1830. do 1860.
godine, uoit emo da to razdoblje ima tri faze knjievnog razvoja.
Prva faza zavrava oko godine 1840, u vrijeme kad su se ve poele osjeati priline razlike u
gledanjima na smisao ilirskog po-kreta. Knjievna djelatnost u toj prvoj fazi dolazila je do
izraaja
st. (1830-1965)
iskljuivo u Danici. U njoj nema nekih vrednijih umjetnikih do-stignua, jer je djelovanje
pisca posve podreeno politikim zbivanjima i dogaajima dana. Zato u ovo vrijeme jo i ne
moemo govoriti o raznolikosti tematskih interesa, jer se sve svodi samo na jednu temu
rodoljublje. Budnice i davorije jedini su rfliterarni izraz tog vremena. Njihova vanost u
knjievnom smislu nije gotovo nikakva, ali one su omoguile oblikovanje hrvatskog jezinog
izraza, bez kojeg se ne bi mogla zamisliti druga faza tog razdoblja.
Ona poinje pojavom nekolicine poznatih pisaca koji e gotovo potpuno oblikovati svoj
knjievni profil. To su Stanko Vraz, Petar Preradovi i ponajprije Ivan Maurani.
Pojava tih pisaca pridonosi i proirenju literarne tematike: uz rodoljubnu liriku, Vra^ i
Preradovi ostvaruju ve i izrazito ljubavnu, intimnu liriku, a Mau-rani i Preradovi i
prilino naglaenu refleksivnu poeziju.
Tako su se u toku ilirskog pokreta formirala tri istaknuta lite-rarna tematska podruja:
drutveno-nacionalno, intimno i opeljudsko.
Suptilnost, neposrednost i esto iznenaujua jednostavnost Vra-zovih ulabija ili dubina
njegovih meditacija u gazelama i uope intimnoj poeziji, jezina istoa i interesantne
refleksije u Nemievim Putositnicama te motivi domovine i slavenstva u jednoj posve indi-
vidualnoj i nadasve iskrenoj Preradovievoj interpretaciji, njegova in-tima izrasla na vlastitom
ivotnom iskustvu te pokuaji da pronae i zvukovnu vrijednost hrvatskog jezika sve to
pokazuje da osim kod Maurania prave umjetnosti ima i kod drugih pisaca, unato tome to
je ove druge vrlo esto, mnogo vie nego Maurania, spu-tavao i koio nedovoljno savladan
jezini izraz.
Dvije su znaajne karakteristike knjievnosti ove druge faze iz-meu etrdesetih i pedesetih
godina: motiv rodoljublja, opih nacio-nalnih zanosa ili domovine, slavenstva, jugoslavenstva
i hrvatstva kod mnogih pisaca prestaje biti samo parolom i imperativom politike situacije ili
tek opeg izraza ideje, ve zna zazvuiti kao dubok in-timni odnos pjesnika prema toj temi,
kao vlastita jireokupacija i vizija pjesnikova. Mauraniev spjev Smrt Smail-age Cengia, na
pri-mjer, u pravom smislu rijei vrhunska je umjetnika sinteza teme stare nekoliko stoljea,
ne samo sinteza jezinog izraza u kojem su se idealno spojili elementi i starije i novije
hrvatske knjievnosti, te metrika usmene i pisane poezije, ve je i sama tema vjekovnih borbi
s Turcima prerasla okvire povijesnih dogaaja i usko nacionalnih problema, poprimivi
simboliki smisao sukoba dobra i zla uope.
73
U tom periodu mnogi su stvaraoci uspjeli prodrijeti i u naj-intimnije sfere ljudske, odnosno
vlastite linosti, pa ih u ponekim svojim tekstovima transformirati u uvjerljive poetske motive
uspjeno se sluei t.ehnikom romantiarsko-sentimentalistike poezije evropske knjievnosti
tog vremena.
Ne bi trebalo zanemariti i injenicu da su i mnogi drugi knji-evni rodovi, kao feljton,
pripovijetka ili drama, takoer u tom raz-doblju napredovali, iako su moda umjetniki neto
slabije ostvareni nego poetski tekstovi.
Nepobitno je da literarna tradicija, narodna i dubrovaka, do-biva u tim djelima nove i svjee
odzvuke, a jezik starije hrvetske knjievnosti i narodne poezije, kao nasljeena tradicija,
obogauj se individualnim naporima pjesnika da stvore vlastit literarni izraz. Takvo
umjetniko oblikovanje ne samo intimnih motiva i tema u kojima emo pronai i socijalnih
akcenata, i ve poznatih tema rodoljublja i borbe za nacionalnu slobodu variranih od
Marulia i Gundulia do Kaia Mioia daje tim motivima veu uvjerljivost i literarnu
vrijednost, dok podizanje svakodnevnog izraza na razinu umjetnikog u vrhunskim
ostvarenjima osigurava i nunu estetsku komponentu.
Pogledamo li literarne procese u treoj fazi, poslije uvoenja apsolutizma, nee nam biti teko
uoiti kako se sve literarne tenden-cije iz druge faze, tendencije umjetnikog formuliranja
rodoljubno--nacionalne teme, jednako kao i intimne poezije ili prvih zaetaka socijalne
tematike nastavljaju i produbljuju i u pedesetim godinama s istim izraajnim obiljejima.
Kad je Adolf Veber Tkalevi 1865. godine napisao osvrt Naj-noviji pojavi naeg pjesnitva,
temeljne je misli sveo na nekoliko inje-nica: upozorio je na smisao poezije kojoj je osnovna
funkcija da Ijudski rod u radosti ushiuje, u tugi tjei, u trudu jaa, u pogibeljima bodri, u
pothvatima potie (. . .) da (mu) u svakom odnoaju ivota duu blago i njeno razigrava.
Utvrdio je, nadalje, da je umjetnost jedno a stvarnost drugo, jer u umjetnosti postoje posebne
stvaralake zakonitosti izrekavi to slikovito: Madona iz koje ne viri nikakva pjesnika slika,
kukavan je portret obine djevojke, jer Stvar tako krasnu mora pjesnik predoiti samo putem
slike, inae prelazi u po-druje sama uma, pa prestaje biti pjesnikim predmetom.
Tkalevi je, piui taj lanak dvadesetak godina poslije Vuko-tinovieva i Demetrova istupa
u osnovi izrazio gotovo istu misao koju su i prva dvojica isticali, samo, naravno,
odreenije i jasnije: umjetnost treba sluiti narodu, ali isto tako mora biti ponajprije
umjetnost. Adekvatno tim tepretskim mislima od Demetra i Vu-kotinovia do Tkalevia
razvija se i najznaajnija knjievna pro-
st. (1830-1965)
dukcija. Uostalom, vei dio pisaca iz posljednjeg desetljea ilirizma aktivno stvara i u
pedesetim, pa i ezdesetim godinama Trnski, Bogovi, Veber Tkalevi, Preradovi, koji
posve razumljivo ostaju vjerni svojim preokupacijama. Nacionalno-rodoljubna tematika
poprima samo neke nove nijanse, trae se nove ^nogunosti izraza, govori se teoretski o
problemima metrike i slino, ali u osnovi ostaje sve do enoe injenica na koju je u
spomenutom lanku upozorio Tkalevi traei jo veu kvalitetu knjievnih djela: Sjajna
prolost naa neturska, domai proli i dananji ivot, narodnost, a osobito svestrana
budunost naa, to su stvari koje ve sada silno trae pjesnikog nadahnua (. . .) Tko hoe
danas poslije Gjorgjia, Vraza, Demetra, Preradovia, Trnskog, Nijemia i drugih naih
temeljaka o Ijubavi da to napie, mora dobro promotriti, hoe li ga krila ponijeti u vee jo
visine i miline. v
Sve to govon o kontinuiranom stvaralatvu od etrdesetih do polovice sedamdesetih godina,
sa dominantnom temom ljubavi prema eni i domovini u poeziji, i na takvoj umjetnikoj
razini kojoj sve do enoe vrhunski stvaraoci i uzori ostaju Vraz, Maurani i Pre-radovi.
Konano, i Veber Tkalevi, i Jurkovi, i Perkovac svojom su prozom takoer ve praktiki
najavili nove tematske i stilske pro-dore, jo prije negoli je o tome kritiki i teoretski pisao u
spome-nutom lanku Veber Tkalevi.
Najee se hrvatski narodni preporod u literarnom smislu poistovjeuje s romantizmom u
Evropi. Dodira je, dakako, bilo, kod nas su se prevodili i Goethe, i Schiller i Uhland, a neki su
pisci, kao Gaj i Preradovi, svoje njemake pjesme pisali pod njihovim izravnim utjecajem.
Ali na preporod ima specifian karakter: zahvaljujui atipinom razvoju hrvatske
knjievnosti zbog politiko-ekonomske i drutveno--kulturne situacije zemlje nekih
bitnih obiljeja romantizma u evrop-skom poimanju tog stila u ilirizmu nema, osim poneto u
djelu Ivana Maurania i jednim dijelom u knjievnom opusu Stanka Vraza te Petra
Preradovia. Romantini individualizam u nas je, na primjer, zamijenjen potrebom za
kolektivnom borbom i slogom, a pojave mo-tiva smrti, prolaznosti ili pesimizma vie su
rezultat individualnih osjeanja pojedinih pisaca nego izravno povoenje za konkretnim
uzorima u evropskoj romantici. Uostalom, u hrvatskoj se knjievnosti tog razdoblja, sve do
ezdesetih godina, u oduevljenoj atmosferi euforinog budenja nacije, mnogo ee spominje
zora negoli rto, to takoer nije karakteristino za evropski romantizam.
Sve te specifinosti proizlaze iz injenice to su hrvatski pre-porodni pisci, prihvativi
tokavtinu kao knjievni jezik, mogli na-
HRVATSKI NARODNI I KNJIEVNl PREPOROD (1830-1860)
75
staviti jedino batinu tokavske narodne pjesme ili dubrovake knji-evnosti baroka, odnosno
klasicizma. To je i bio jedan od razloga da u ovom razdoblju hrvatske knjievnosti nema
jedinstvenog ili pre-vladavajueg stila. Stvaraoci se istodobno slue posve razliitim stilskim
postupcima u traenju vlastitog stila u irokom rasponu od kla-sicistikog do
sentimentalistikog i pseudoromantinog, dakle posve suprotno evropskim procesima. Naime,
na romantizam zbog prihva-anja klasicistike dubrovake tradicije ne nastaje, slino
evropskim literarnim razvojnim procesima, kao reakcija na klasicizam, nego dolazi do
zanimljive simbioze, integracije upravo tih divergentnih sti-lova. Tek e se u enoino vrijeme
formirati odreenije i vre fiziono-mije pisaca s jasnijim stilskim obiljejima u njihovu
stvaralatvu: ro-mantiarskim, ali i sve naglaenijim realistikim, posebno pod utje-cajem
Turgenjevljeve proze. No ti e se procesi jasnije oitovati u slijedeem razdoblju hrvatske
knjievnosti.
OPA LITERATURA
Edicija Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 28. (Hrvatski narodni preporodj
do knj. 58 (Perkovac, Jurkovi, Korajac, Ciraki, Tordinac), Matica
hrvatska i Zora, Zagreb, 19631977. Slavko Jei, Ilirska antologija, Knjievni dokumenti
hrvatskog preporoda,
Zagreb, 1934. Antun Barac, Hrvatska kn/ievnost, knjiga I; Knjievnost ilirizmci, knjiga II:
Knjievnost pedesetih i ezdesetih godina, JAZU, Zagreb, 1954, 1960. Antun Barac,
Hrvatska novela do enoine smrti, RAD, knjiga 190, JAZU,
Zagreb, 1952. Povijest hrvatske knjievnosti, knj. 4 (Ilirizam i realizam), napisali Milorad
ivanevi i Ivo Frange, Liber i Mladost, Zagreb, 1975. Dubravko Jeli, Hrvatski narodni i
knjievni preporod, Skolska knjiga, Zagreb
(biblioteka Dobra knjiga), 1978.
PISCI, DJELA, LITERATURA
STANKO VRAZ (Cerovec, 1810 - Zagreb, 1851)
Djela: ulabije, Zagreb, 1840; Glasi iz dubrave eravinske', Zagreb, 1841; Gusle i
tambura, Prag, 1945.
(1830-1965)
Literatura
Branko Drechsler, Stanko 'Vraz, studija, Zagreb, 1909.
Antun Barac, Stanko Vraz, Petar Preradovi, predgovor knjizi. Djela, Zagreb,
Zora, 1954. Ivan Slamnig, Vrazovo posvajanje tradkija i manira, Umjetnost rijei, br. 3,
Zagreb, 1963.
IVAN MAURANI (Novi Vinodolski, 1814 - Zagreb, 1890)
Djela: Sabrana djela (knjiga I, Smrt Smail-age engia; knjiga II, Pjesme; knjiga III, Proza,
knjiga IV, Pisma i govori), Liber, Zagreb, 1979.
Literatura
Antun Barac, Mauranii, monografija, Matica hrvatska, Zagreb, 1945.
Milorad ivanevi, Ivan Maurani, monografija, Matica hrvatska, Novi Sad,
1964. Ivo Frange, Mauranieva umjetnost, Forum, br. 78, Zagreb, 1964. Nauno
zasedanje o Ivanu Mauraniu, Kolo (zbornik r'adova), br. 910^
Zagreb, 1965.
PETAR PRERADOVI (Grabrovica, 1818 - Fahrafeld bei Voslan 1872)
Djela: Prvenci, 1846; Nove pjesme, Zagreb, 1851.
Literatura
Branko Vodnik, ivot i djela Petra Preradovia, u knjizi Djela, knjiga I i II,
Matica hrvatska, Zagreb, 1919. Antun Barac, Stanko Vraz, Petar Preradovi, predgovor knjizi
Djela, Zagreb,
Zora, 1954. Branimir Donat, O Petru Preradovieu, u knjizi Preradovi, Pozdrav domovini,
Matica hrvatska, Zagreb, 1968. Ivo Frange, Petar Preradovi danas, Forum, br. 12,
Zagreb, 1969.
*
KNJIEVNOST PREDREALIZMA I REALIZMA
(18601892)
Iako u razdoblju od 1860. pa sve do devedesetih godina u hrvat-skoj knjievnosti stvaraju
dvije literarne generacije (prva je u knji-evnost ulazila na samom poetku ezdesetih, a druga
polovicom se-damdesetih godina) i unato pokuajima nekih pisaca drugog poko-ljenja da
negiraju prethodnu generaciju (kao to je Ante Kovai^ u poetku svog stvaralatva uao u
estoku polemiku s Augustom e-noom) postoje ipak zajednike vrste odrednice ovog
knjievnog perioda koje ga odreuju kao jedinstvenu cjelinu. Kao prvo to je, na politikom
planu, doba obiljeeno ukidanjem apsolutizma 1860, kad zapoinje tzv. ustavno doba, to
omoguuje ponovno oivljavanje i aktiviranje politikih stranaka. S druge strane zajednitvo
se ovog perioda oituje u nastojanju piaca i jedne i druge generacije da se u knjievnom
stvaralatvu poe putem realistike stilske koncepcije od traenja tematike u svom
vremenu ukljuivanjem literature u aktualne drutvene i politike probleme do ostvarivanja
tih motiva realistikim stilskim izrazom. Angaman literature u opim drutve-nim
zbivanjima bio je shvaen vrlo iroko od enoina naelnog stava da knjievnost mora biti
tendenciozna do utilitaristikih stavova nekih drugih pisaca.
Takvo shvaanje funkcije knjievnosti uvjetovalo je doista i nje-zinu potpunu saivljenost s
vremenom u kojem je nastajala i ukorije-njenost u sve aktualne drutvene probleme te idejne
koncepcije koje
st. (1830-1965)
su proizlazile iz dviju (uz Unionistiku, Madaronsku) najvanijihv politikih stranaka
Narodne stranke i Stranke prava.
Dominantnu ulogu u naem politikom ivotu sve do Nagodbe s Madarima (1868) imala je
Narodna stranka, formirana odmah poslije vraanja ustava. Ta stranka graanske inteligencije,
odnosno liberalne buroazije, u svom je ambicioznom programu najavila na-stavljanje puta
koji su zacrtali ilirci. Pod pritiskom Madara, me-utim, te zahvaljujui razliitim
makinacijama Austrije, narodnjaci vrlo brzo gube tlo pod nogama, pa najprije, poslije
nametnute Na-godbe, odstupaju od direktnog politikog djelovanja i sve se vie posveuju
prosvjeivanju naroda s poznatom parolom: prosvjetom k slobodi.
Neosporna je zasluga narodnjaka, prije svega Josipa Jurja/ Strossmayera (18151905), u
pravom smislu rijei kulturnog me-1 cene, da je u sedamdesetim godinama dolo do
utemeljenja Jugo-j slavenske akademije (1867), reorganiziranja Matice hrvatske i osni-4!
vanja zagrebakog Sveuilita (1874), te da je uope mnogo brige | bilo posveeno
pitanjima kolstva. Meutim, ve od 1873, od/ trenutka kad Ivan Maurani (prvi ban
puanin poslije revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe od 1873. do 1880) preuzima stranku
pod nazivom Samostalna narodna stranka, a zapravo ve od Nagodbe koja je Hrvatskoj dala
djelominu autonomiju, ali ju je financijski potpuno podredila madarskoj eksploataciji,
narodnjaci sve se vie udaljuju od svojih zacrtanih politikih koncepcija da bi potpuno ka-
pitulirali u vrijeme dolaska Khuena Hedervaryja (1883) na bansku stolicu u Hrvatskoj.
U biti nacionalistika, ali ne i dosljedno demokratska, ve sklona kompromisima s
feudalcima, Narodna stranka nije ni mogla razviti dublju suradnju sa irim drutvenim
slojevima i dobiti od njih podrku, to je i bio osnovni uzrok njezina neslavno zavrena puta u
vrijeme Khuenove madarizacije.
Zanimljiv je put i razvoj doivjela Stranka prava kojoj je pri-padao i najvei di.o hrvatskih
pisaca druge generacije stvaralaca ovog razdoblja. Pravatvo u prvo vrijeme nije bilo
izgraeno ni socijalno ni pdlitiki. Na elu stranke nalazili su se Ante Starevi (1823
1896) i Eugen Kvaternik. Pravai su se opredijelili za samohrvatstvo i priznavali su jedino
personalnu uniju s Madarskom i Austrijom. Oko sebe su okupljali ljude iz redova
malograanstva. Upravo potkraj enoina ivota pravatvo je u punom zamahu i zahvaljujui
svom politikom radikalizmu i borbenim programima gotovo potpuno uspijeva pridobiti za
sebe mladu generaciju.
KNJIEVNOST PREDREALIZMA I REALIZMA (18601892)
79
Meutim, pravai ipak nisu bili nikad vrsto organizirana stranka i njihovi programi bili su
vie pusta retorika i fraza negoli kon-kretno ostvarenje. Oni su u poetku, istina, okupljali oko
sebe sve to je bilo borbeno, nali su naina da kod Hrvata podignu duh otpornosti i svijest o
moralnoj moi. Uspjeli su okupiti i one dru-tvene slojeve, prije svega malograanstvo i
djelomino seljatvo, koji do tog vremena nisu mogli sudjelovati u javnom politikom ivotu.
Ali ta borbenost trajala je svega oko desetak godina, a onda je poeo lom i razdvajanje u
stranci. Osnovna je slabost pravaa bila to nikad nisu ni pomiljali na to da preuzmu vlast u
svoje ruke. Na taj su nain indirektno prouzrokovali da su na vlasti i na kormilu zemlje ostali
politiari koji uope nisu imali osjeaj za hrvatstvo.
Nikakvo udo da je na kraju dolo i do razbijanja stranke u dvije frakcije: domovinaku (koja
je priznavala Srbe i slavenstvo), te frankovaku, s Josipom Frankom, austrijskim agentom,
radikalnim pro-tivnikom Srba u Hrvatskoj, na elu.
Potrebno je ipak rei da je pravatvo imalo vrlo znaajnu ulogu: omladina okupljena oko
pravaa traila je da se i knjievnost priblii stvarnome ivotu, zahtijevala je poeziju proetu
nacionalnim duhom i prozu socijalnih tendencija.
Nova je knjievna generacija, ulazei ezdesetih godina aktivno u knjievni ivot, zapoela
suradnjom u asopisima u kojima jo djeluju povremeno i pisci starijeg, postilirskog narataja,
kao to su Adolf Veber Tkalevi, Janko Jurkovi i neki drugi. Bili su to aso-pisi
Glasonoa (1861 1865, Karlovac Be), Dragoljub (1867 1868), zatim
slavonskopoeki list Slavonac (18631865), te Knji-evnik (18641868), koji je
imao i znanstvenih aspiracija, a duhovni mu je zaetnik bio Vatroslav Jagi.
Sredinji asopis pisaca nove generacije je Vijenac koji se javio 1869. i neprekidno izlazio
sve do 1903. godine, doivjevi svoj najvei procvat od 1874. do 1881. kad mu je glavni
urednik bio August Senoa.
Neosporna je injenica da sve do osamdesetih godina najznaaj-niju ulogu u hrvatskoj
knjievnosti nazovimo^ to razdoblje u stil-skom smislu predrealizmom ima August
enoa (18381881), neobino svestran i plodan pisac, nosilac i zaetnik svih novih ten-
dencija u hrvatskoj knjievnosti od ezdesetih godina, toliko znaajan stvaralac da su i mnogi
njegovi suvremenici, posebno prozaici, ostali potpuno u njegovoj sjeni, a nerijetko se i samo
razdoblje zove Senoino doba.
80 KNJIEVNOST OD NARODNOO PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.
st. (1830-1965)
Napisavi u toku svog relativno kratkog ivota cijelu biblioteku knjiga, od poezije, feljtona i
kritike do pripovijetke, drame i romana, enoa se ne samo nametnuo svom vremenu, ve je,
to je jo zna-ajnije, kao stvaralaki uzor ostao prisutan u hrvatskoj literaturi sve do kraja
stoljea.
Nije nimalo pretjerano miljenje onih koji tvrde da je enoa stvorio hrvatsku knjievnu
italaku publiku. S izvanrednim smislom za fabuliranje i kreiranje akcione radnje, i
istodobno raznolikou i interesantnou tema, on je pokrenuo niz novih problema u hrvatskoj
knjievnosti, a zaetnik je i nekih novih literarnih anrova u nas. Dovoljno je podsjetiti se da
je enoa napisao prvi cjfeloviti povijesni roman u novijoj hrvatskoj knjievnosti Zlatarovo
zlato (1871), i da je njegovim putem krenula plejada pisaca kasnijih generacija od Kumi-ia
(Urota zrinsko-frankopanska \Kraljica Lepa) do Milutina Cihlara Nehajeva (Vuci, 1928).
Jednom od prvih svojih znaajnijih pripovijedaka Prijan Lovro (1873) enoa otvara temu koja
e postati sredinji knjievni problem hrvatske literature sve do naih dana. To je pokuaj
portretiranja junaka iju traginu ljudsku sudbinu odreuje mala, umala sredina u kojoj se
kree a koja ga ne razumije ili ne prihvaa; Lovro e se tako pojaviti kao prototip kasnijih
poznatih junaka: Borislavia K. . alskoga, Pavla Segote iz istoimenog romana i Amadeja iz
Dva svijeta Vjenceslava Novaka, te junaka pripovijedaka i romana J. Leskovara i M. C.
Nehajeva.
Senoa je pripadao generaciji koja je u nacionalnom pogledu nastavila ilirske, jugoslavenske
ideje, bio je vezan za Narodnjake, posebno za Strossmayerove politike i kulturne koncepcije,
ali je u politikom smislu, praktiki, bio usmjerio svu svoju panju na dravno--drutvene
probleme Hrvatske, tada u okviru Austro-Ugarske Mo-narhije. Bilo je to doba kad je s jedne
strane feudalno drutvo jo uvijek vrsto dralo u rukama ekonomske pozicije, ali sve vie
gubilo politike, i kad je nasuprot graanskom drutvu poela sve oitije dolaziti do izraaja
malograanska sredina, nezadovoljna svojim dru-tvenim poloajem, osjeajui se vitalno
ugroenom i od jednih i od drugih. Nikakvo, dakle, udo to je enoa, tipian graanin,
buruj, sa psihologijom svoje klase ivio u procjepu izmeu dvije neprijateijski raspoloene
sile prema graanstvu: feudalne i malograanske. Sklon kompromisima, on je najee traio
taj kompromis s feudalcima uvje-ren da su oni njegovoj graanskoj sredini ipak manje opasni
od ra-stueg malograanskog drutvenog sloja.
Posve je razumljivo da je enoin tipian graanski pogled na svijet uvjetovao ne samo
njegove ideoloke stavove, nego se, to je
KNJIEVNOST PREDREALIZMA I REALIZMA (1860-1892)
81
sasvim prirodno, reflektirao i u njegovoj knjievnoj djelatnosti. inje-nica je da je enoa, na
najsvestraniji i najbolji pjesnik graanskog drutva i graanskog morala, utjelovljenje
hrvatskog graanina-inte-lektualca druge polovice 19. stpljea.
Svoje ideoloke stavove enoa je konkretizirao i u shvaanju knjievnosti i umjetnosti uope,
pa je nekoliko puta pisao progra-matske lanke u kojima je jasno obrazloio osobno shvaanje
funkcije knjievnog djela.
Naroito je vaan njegov teoretsko-programatski lanak Naa knjievnost to ga je objavio
1865. godine u asopisu Glasonoa. To nije bio samo program, ve i prvi konkretniji
obraun s dota-danjom knjievnom tradicijom. enoin zakljuak prilino je porazan naa
je knjievnost neizvorna, diletantska i bezlina. Pisci trae mo-tive u istoj mati, trae ih u
nekakvoj egzotici, a posve zanema-ruju stvarnost. Stihotvoraca ima mnogo, a pjesnika malo.
Novelistika, po enoi, poslije Bogovia gotovo uope i ne egzistira. U isto vrijeme enoa
postavlja i konkretne zadatke knjievnosti i knjievnicima. Po njegovu miljenju literatura
mora imati popularni karakter kako bi pri-vukla to vie italake publike, ali istodobno mora
teiti i za to veim umjetnikim dometima i originalnim temama koje e biti izraz vlastitih
problema i sredine. enoa trai realizam u knjievnosti koji e imati prosvjetiteljsku funkciju,
odnosno kako to on kae: Mi hoemo da dignemo narod, da ga osvijestimo, da ga
oplemenimo, da mane pro-losti popravimo, da budimo u njem smisao za sve to je lijepo,
dobro iplemenito. A gradiva kod nas? Boe moj! Samo treba posegnuti rukom.
Kao pristaa Strossmaverovih ideja enoa je bio duboko uvjeren da knjievnost mora biti
tendenciozna u najplemenitijem smislu, pa je svoje miljenje i odnos prema drutvenim i
nacionalnim problemima iznosio u svim svojim djelima. U nekima neposredno, na primjer, u
feljtonima, posebno u Zagrebuljama (1866/67, 1877, 1879/80), upozo-ravajui s mnogo duha
i invencije na kulturne i politike probleme zagrebakog drutva, iznosei negdje svoje
miljenje posredno na-roito u nekim pripovijetkama i romanima- s povijesnom graom.
Kao dugogodinji kazalini kritiar, jedno vrijeme i lan kaza-line uprave, te umjetniki
ravnatelj Hrvatskog narodnog kazalita, enoa je kontinuirano pratio razvoj te nae ustanove.
Kazalite je za njega imalo istu svrhu koju je bio namijenio i knjievnosti uope: da bude
rasadite prosvjeivanja i odgajanja naroda. Odatle i njegova uporna borba za novu
repertoarnu politiku. Bio je odluno protiv njemakih treorazrednih komedija i drama i
inzistirao je na reali-stikoj drami ponajprije slavenskoj (ekoj, poljskoj, ruskoj), a zatim
francuskoj, te na vrhunskim dometima evropske drame uope,
'
st. (1830-1965)
tj. na izvoenju Schillera, Shakespearea te Goethea. Od naih je dram-skih pisaca zahtijevao
da piu to vie izvornih drama, naroito po-vijesne tragedije, kako bi slavna hrvatska prolost
ponovno oivjela pred kazalinom publikom koja se u njegovo vrijeme tek stvarala.
Uz urnalistike napise, posebno iz Praga (Dopisi iz Praga, 18601863), kojima je zapoeo
svoje stvaralatvo, enoa od samog poetka pie i poeziju.
Njegov pjesniki opus, od lirskih stihova do povjestica (Smrt Petra Svaia, Propast Venecije,
Prokleta klijet, Fratarska oporuka) specifine poetske forme koju je upravo on uveo u nau
knjiev-nost veim svojim dijelom podreen je drutveno-nacionalnoj ideji, kojom pjesnik
eli na poseban literarni nain djelovati na hrvatske itatelje, svoje suvremenike. Osim
manjeg broja pjesama u kojima je progovorio o samom sebi i svojim intimnim, ljubavnim
bolima, izra-zito ljrski i duboko proivljeno (Zimzelen), u ostaloj je poeziji ponaj-prije
nastojao da itatelje neemu podui, nastojei im se pribliiti snagom poetske umjetnosti
rijei i melodikom hrvatskog jezika. enoa nije pjesnik poput Maurania ili Preradovia, jer
mu stihovi imaju vie deklamatorsku i govorniku snagu, negoli stvarni unutranji inten-zitet.
Ali bez obzira na to, ta je poezija sastavni dio cjelokupnog Senoinog stvaralakog opusa i na
svoj je nain nastavak poetske tradicije ilirskog knjievnog j>erioda.
Vrhunskog umjetnika Senou valja traiti u njegovu proznom radu, u pripovijetkama, a
naroito u povijesnom romanu.
Dok nekim pripovijestima s povijesnom tematikom (Cuvaj se senjske ruke, Turopoljski top)
nastavlja tradicionalnu pripovijetku s histojijskim motivima, ali na vioj razini, u ostaloj
pripovjednoj prozi Senoa smjelo ulazi u suvremene probleme, otvarajui na taj nain neke
teme koje e postati sredinjom preokupacijom hrvatskih realista osamdesetih godina. Rije
je, na primjer, o temi raspadanja seljakih zadruga poslije ukidanja kmetstva (Barun Ivica),
zatim o polaganom propadanju plemstva (Kanarineva Ijubovca, Vladimir), o drutvenim
procesima to se javljaju na relaciji selo grad (Prosjak Luka) i slino. Posebno valja
istaknuti pripovijetku Prijan Lovro kojom je, kao to smo ve ranije spomenuli, enoa naeo
temu o problemu intelektualca neshvaenog u sredini u kojoj se kree i ivi, koja e u
hrvatskoj knjievnosti dobiti vidno mjesto i u djelima pisaca kasnijih literarnih razdoblja.
Meutim, vanost ove pripovijetke ne treba traiti samo u Senoinu izboru teme. Ona je
iznimno ostva-renje i po svojim stilskim obiljejima kao jedno od onih temeljnih djela kojima
obiljeavamo zaetke realizma u hrvatskoj knjievnosti. U uvod-nom dijelu ove po svemu
osobite pripovijesti enoa u ukomponiranom

83
razgovoru (kao svojevrsnoj pretpripovijesti) izmeu pripovjedaa i junakinje ove novele
govori indirektno i u svom shvaanju suvremene proze. Pitanje koje Senoa razmatra svodi se
na slijedee: umjesto velikih romantino-sentimentalnih epizoda s izvanjskim dramatskim,
pomalo spektakularnim slikama, ili ve abloniziranim ljubavnim mo-tivima, on kroz taj
uvodni literarni dijalog otvara mogunost prona-laenja posve novih tematskih sadraja: to je
problem odnosa poje-dinca i drutva, ili, jo jasnije reeno, pitanje djelovanja drutva na
individualnu ljudsku linost. Pri opisivanju ovjekovih intimnih, emo-cionalnih stresova,
psihikih trauma roenih u sukobu s drutvenim moralom i drutvenim konvencijama u cjelini
pisac vidi najveu mogunost stvaralake, umjetnike kreativnosti. Umjesto dotadanjih
novelistikih tematskih preokupacija, posebno onih s hajduko-tur-skom tematikom kakva je
u tom trenutku jo uvijek egzistirala u hrvatskoj knjievnosti, pripovjeda uporno ustraje na
tematici u kojoj e moi pokazati kako bi on to rekao kao prvo ljudsku narav. Da bi
dokumentirao i potvrdio svoje uvjerenje, Senoa i pria priu o prijanu Lovri, otvarajui tim
djelm doista novo poglavlje u razvoju hrvatske pripovjedne proze.
Polazei od misli to ju je objavio 1877. godine u Vijencu, da (. . ,) svaki ovjek na ulici
nosi u sebi manju ili veu pripovijetku, katkad je ita upravo na licu (...). Senoa je u svom
stvaralatvu prihvatio osnovnu tezu poetike realizma, kako nema tako neznatnog dogaaja
koji ne bi mogao biti interesantan kao literarna tema. I naposljetku, kad u svojim Knjievnim
pismima (1879) utvrdi: (. . .) Novelistici se dakako hoe ponajprije dara, zatim ozbiljnih
studija. Valja uiti teoriju, valja uiti tude uzore, valja doprijeti narodu do dna due, valja
prouiti svijet u svim snoajima ivota, njegovo miljenje, njegovo shvaanje, njegov govor,
njegove obiaje. Novelista bez zdra-vih,totrih oiju ne vrijedi ni pare (...) nema vie
nikakve dvojbe da su njegova shvaanja i smisao knjievnog stvaralatva polazili od
realistikih stilskih koncepcija, odnosno od potrebe da se umjetniki oblikuje stvarni ivot, a
ne da se literarne fabule izmiljaju gotovo u cijelosti. U tom je smislu upravo Prijan Lovro bio
najbolji primjer novele kakvu Senoa teoretski zamilja u svojim kritikim zapisima.
Posebno je vaan enoin rad na povijesnom romanu; ne samo zato to je i u tom anru bio
prvi u novijoj hrvatskoj knji-evnosti, nego i stoga to je povijesnom romanu namijenio
posebnu ulogu.
Ve smo uoili da je enoa svoj knjievni rad svjesno podreivao ciljevima opeg drutvenog
i narodnog ivota u vrijeme intenzivnog izgraivanja moderne hrvatske nacije. Smatrao je
dunou svakog
st. (1830-1965)
pisca da umjetnikim ostvarenjem podie vjeru u vlastiti narod, otkriva njegov pravi duh i
upozorava na prave ljudske ideale u okvirima vlastite nacije.
To je i bio osnovni razlog enoina posizanja ponajvie za te-mama i motivima iz bogate
povijesti njegova naroda. Povijesni roman shvaa vrlo iroko: U historikom romanu mora
analogijom izmeu prolosti i sadanjosti narod dovesti do spoznaje samog sebe (. . .)
navodi enoa u jednom lanku u Vijencu 1874, pa nastavlja: (. . .) Zato ima sto prilika.
Pusto hvalisanje praotaca, krvava slava prolih vremena nije zadaa naeg historikog
romana. Prikazati valja sve grijehe, sve vrline nae minulosti, da se narod uzmogne uvati
grijeha, slijediti vrline. Ciceronova rije: Historia vitae magistra malo e gdje boljeg
mjesta nai no u povijesti Hrvata i Srbalja.
Definirajui ovako sveobuhvatno funkciju povijesnog romana, enoa e vrlo paljivo
odabirati i teme svojih djela. U prvom po-vijesnom romanu Zlatarovo zlato (1871) opisuje u
irokom spektru drutveno-povijesnih zbivanja sukob Zagrepana i Stjepka Gregori-janca,
feudalca i hrvatskog podbana, oko vlasnitva Medvedgrada i pripadnih sela; u Seljakoj buni
(1877) oivjet e poznate dogaaje, opet iz 16. stoljea, kad su se seljake mase digle protiv
feudalaca; u Diogeneu (1878) pokazat e odnos stranih i naih feudalaca i njihova
meusobna spletkarenja u 18. stoljeu, a radnju romana Kletva (1880) smjeta u 14. stoljee,
u vrijeme borbi za kraljevsko prije-stolje, opisujui posebno odnose Gria i Kaptola.
Od velikog broja likova koje enoa kreira u povijesnim roma-nima, potrebno je naroito
upozoriti na dvije kategorije literarnih junaka: na stvarne povijesne linosti koje pisac unosi u
svoje djelo, te na masu, narod, odnosno male ljude, pripadnike, uglavnom, gra-anskog i
malograanskog drutvenog sloja.
Za opise niza povijesnih dogaaja, kao i pojedinih povijesnih junaka koji u tim dogaajima
sudjeluju. Senoa se obilno sluio bo-gatom arhivskom graom grada Zagreba, te, izmeu
ostalih l teksto-vima Antuna Vramca, Baltazara Adama Krelia i Ivana Kukuljevia
Sakcinskog.
Na osnovi te grae i ppisa pojedinih dogadaja u njima (sa-borski govori, parnice itd.) enoa
rekonstruira i oivljuje povijesna lica, no istodobno u opise tih junaka unosi i vlastitu poetsku
viziju njihovih linosti. Opisuje ih uglavnom romantino-heroinom gestom, povienom
patetikom, jer su nosioci odreenih ideja koje pisac eli ba takvim nainom kreiranja
naglasiti, i jer je to, uostalom, bio stilski postupak karakteristian za enoino stvaranje u
cjelini kad je rije o povijesnom romanu.
*
KNJIEVNOST PREDREALIZMA I REALIZMA (1860-,re92)
85
Slino, mada u jo veoj mjeri, enoa je idealizirao i one junake koji su nosioci neizbjene
ljubavne fabule unutar svih povijesnih ro-mana, a kojima je, oito, osnovna funkcija
pridobivanje itateljske publike.
I dok glavne junake svoga povijesnog romana, kao i ve spo-menute nosioce ljubavnih
epizoda, enoa crta gotovo iskljuivo ro-mantiarskom tehnikom, naglaavajui sad
heroizam, sad sentimental-nost prvo zbog ideje djela, drugo zbog podilaenja i
pribliavanja itateljima, u opisima junaka kojima ne namjenjuje neku posebnu i vanu ulogu,
dakle junaka koji samo upotpunjuju opu sliku dviju osnovnih i paralelnih radnji, a nisu njeni
nosioci u smislu tendencije djela enoa se u osnovi slui realistikom stvaralakom
tehnikom. To su epizode u kojima on, u predahu od velikih i znaajnih po-vijesnih scena,
opisuje male ljude iz svakodnevnog, graanskog ili malograanskog ivota bez ikakvih
pretenzija osim da jednostavno prikae realnu sliku ivota tih sredina. enoin smisao za
realistiko opaanje, za detalj, tu je doao do potpunog izraaja, bez obzira da li opisuje neki
interijer ili neke karakteristine junake u tipinim ivotnim situacijama. I ne samo da je u
ovakvim epizodama pokazao najvee domete svoje umjetnosti, jer nije bio ogranien
osnovnom tendencijom, niti mu ti junaci predstavljaju nosioce ideja kojima bi do kraja
morali biti podreeni svi njihovi postupci pa bi i to pisca onemoguilo u realistikom
postupku, nego nas je iznenadio i izvanrednim smislom za blagi humor kojim je popratio te
epizode, te potrebom za unoenjem svakodnevnog govora u knjievni jezik kao jednog oblika
karakterizacije junaka.
Posebnu ulogu u svim enoinim povijesnim romanima imaju junaci iji je zadatak da u okviru
kompozicije romana zapliu i raspliu radnju. To su tipovi spletkara, intriganta.
Kao to je veina enoinih likova, posebno kad je rije o glav-nim nosiocima radnje, u smislu
trivijalne predromantiarske karakte-rizacije junaka ablonizirana, pa nose iskljuivo ili
pozitivne ili nega-tivne osobine, jer ih pisac strogo razluuje bez psiholokog nijansi-ranja, na
dobre ili zle, tako i njegovi junaci-spletkari imaju sva obiljeja negativnih junaka. U
Zlatarovom zlatu, na primjer, tipian lik intriganta je Grga okolin, a slinu funkciju ima i
Klara Qru-barova. I pri crtanju ovih junaka enoa se slui prokuanorra^lrornap-tiarskom
metodom. Ve u prvom opisu tih likova italac dobiva pot-punu sliku njihove linosti koja se
vie ne mijenja:_ od vanjskog izgleda do karakternih osobina. Ti su junaci zapravo enoi
potrebni zbog potrebne dinamike radnje njegovih romana. Oni su nosioci ti-pino trivijalnih
scena kao .to su otmice, ubojstva, trovanja. Zapliu

(1830-1965)
radnju, retardiraju je njihova je glavna uloga odravanje napetosti fabule do njenog
zavretka.
Tako ova etiri sloja enoinih junaka: povijesne linosti, zatim nosioci ljubavne fabule, mali
graanski svijet te likovi intriganata ine okosnicu fabula njegovih povijesnih romana i
svaki od njih ima odreenu funkciju. Povijesni junaci nisu samo izraz povijesnog razdoblja,
nego i nosioci osnovne pieve ideje i poruke suvremenom itaocu; oni koji imaju glavnu
ulogu u ljubavnoj fabuli slue tome da se uz javni povijesni ivot prikae i privatni ivot,
a isto tako da se animira itateljstvo; likovi spletkara u funkciji su oivljavanja i zaplitanja
radnje, kao i povezivanja fabula dok likovi graana i malograana upotpunjuju opu sliku
drutvenog ivota. Ba zato to nemaju znaajniju funkciju u ostvarivanju osnovne ideje
romana oni su i najuspjeliji, jer se u njihovu kreiranju enoa âjvie pribliava realistikoj
stilskoj koncepciji. Ne smijemo zaboravitl. i Senoin interes za suvremenu socijalnu
problematiku: Prosjakom Lukom on je, i opet meu prvima, nagovijestio vrijeme tematike s
izrazito drutve-nim problemima, koji e dakako i ire i dublje razraditi slijedea
generacija.
enoa se u svom stvaralatvu, slino kao i svi pisci njegova vremena, koristio razliitim
stilskim postupcima od predromanti-arskih do realistikih. Nastojei da to jasnije naglasi
ideju svoga djela, rekli smo da je junake karakterizirao pomalo ablonski, dijelei ih
iskljuivo na dobre i zle. Izrazito romantiarski, patetini pristup junacima koji nose pozitivne
ideje proiziao je iz onih enoinih in-tencija koje je i imao pri pisanju povijesnih romana. I
motivacija je postupaka tih junaka romantina zapravo emocionalna. Senoa je, naime,
smatrao da je ljubav osnovni pokreta ljudi u svim njiho-vim javnim i privatnim
manifestacijama.
enoin je doprinos, i izvan samoga njegovog stvaralakog ina, u naoj knjievnosti
vieznaan. S jedne strane kao urednika koji je godinama ureivao najznaajniji knjievni
asopis svog vremena Vi-jenac, a s druge strane kao odgojitelja mladih pisaca. Upravo na
stranicama Vijenca on je afirmirao niz do tada jo nepoznatih pisaca, kasnije nosilaca
hrvatske literature (Kumii, Kovai, Vojno-vi). No najvea mu je zasluga to je doista
stvorio irok krug ita-telja kojih do tada u naoj knjievnosti nije bilo.
lako je njegov knjievni opus u cjelini neujednaen u estetskom smislu, jer je esto nautrb
umjetnosti pravio ustupke svojim itaocima, voen idejama o kojima smo ve govorili,
nezaobilazna je injenica da se mnogim temama i pristupom problematici nametnuo kao
pisac,
87
iji e se utjecaj osjeati intenzivno u stvaralatvu kasnijih knjievnih generacija. sve do kraja
stoljea.
U poeziji pjesnika enoine generacije nita se znaajno novoga ne dogaa to bi govorilo o
revolucioniranju izraza i motivike. To je, i nadalje, lirika prosjene vrijednosti, uglavnom
patriotsko-ljubavnog sadraja, nerijetko sraunata samo na efekt, na tendenciju, jo uvijek,
kao i u vrijeme ilirizma, prosvjetiteljsko-moralizatorsku. Meu pjesni-cima sedamdesetih
godina ipak valja izdvojiti Andriju Palmovia (1-8471882), jedinoga iskljuivog lirika tog
perioda, i Rikarda Jorgovania (18531880) feljtonistu, pjesnika i pripovjedaa.
Slino kao i Franjo Ciraki (18471912) koji svoje Floren-tinske elegije pie klasinim
metrom, ali bez snanije individualne in-tonacije, i Palmovi pjeva pod utjecajem lektire
klasine poezije, ali i svojih suvremenika, posebno enoe i Franje Markovia. Ipak, u
pedesetak pjesama (Pjesme, 1883), pisanih u razliitim formama, od soneta i sonetnog vijenca
do ode i elegije Palmovi pokazuje i stanovitu originalnu crtu, posebno u romancama i
baladama, gdje je dosta primjetna i pjesnikova refleksivna usmjerenost.
Po iskrenosti i stvarnoj proivljenosti svojih poetskih tema naj-zanimljiviji je, nesumnjivo,
Jorgovani, predstavivi se kao izraziti lirik, s posebno iskreno doivljenom ljubavnom
poezijom. Od osamdesetak pjesama, koliko ih je napisao, nekoliko njih i danas djeluje svojom
neposrednou i ivotnou.
+ To poetsko usmjerenje s prevladavajuim rodoljubnim i ljubav-nim motivima dopunjuje i
Franjo Markovi (18451914), pje-snik lirsko-refleksivnih stihova, idilinih epskih spjevova
te drama, ali i literarni kritiar i teoretiar, na prvi estetiar. Po pogledima i sta-vovima on je
najizrazitiji hrvatski romantiar. Traei apsolutne vred-note u ivotu, Markovi tei i za
apsolutnom ljepotom u umjetnosti. Pod izravnim utjecajem njemakih filozofa i estetiara
Zimmermana i Herbarta, knjievno djelo promatra ponajprije s njegove formalne strane i
izraziti je zastupnik formalistike estetike (Razvoj i sustav obene estetike, 1902). S tog
stajalita ocjenjivao je niz naih pisaca (Maurania, Vraza, Preradovia) traei u njihovu
djelu smisao ope-ljudskih ideala i ispitujui kao prvo formu i estetska pravila po ko-jima su
pisci stvarali svoja djela.
Svoj romantiarski, humanistiki i kozmopolitski svjetonazor nastojao je Markovi primijeniti
i u vlastitom beletristikom radu, istiui etike motive i probleme, kao pitanje odnosa ljubavi
i dunosti (drama Benko Bot, 1872). S istog stajalita pristupao je i problemu slavenstva
(naroito pod utjecajem poljskih romantiara, posebno
st. (1830-1965)
Mickiewicza), ali je ipak u veini djela, bez obzira na romantine rekvizite, zapravo govorio o
aktualnim problemima svog doba i svoje sredine i tako unosio i realistike elemente u svoja
ostvarenja. U epu Kohan i Vlasta (1868) opisuje ivot baltikih polapskih Slavena u 9.
stoljeu, u vrijeme prisilne germanizacije, s jasnom aluzijom na svoje doba; u drugom epu
Dom i svijet (1865) otvoreno analizira drutveno-politiki ivot ezdesetih godina svog
stoljea i opet upo-zoravajui na opasnost germanizacije. Slina je problematika iznesena i u
tragedijama Karlo Draki (1872) i Z'vonimir (1877) u kojima se koristi povijesnom graom
ne samo za razmatranje nekih viih ljud-skih etikih vrednota, nego i za isticanje svog
antimadarskog stava.
lako u poeziji nije bilo nekog naroito vidljivog napretka, u proznom stvaralatvu sve je
oitije nastojanje stvaralaca da progo-vore o suvremenim problemima i da romantiarsko-
nacionalne zanose zamijene realistinijim prodorom u socijalnu problematiku. Ono to su
desetak godina ranije ve djelomino zapoeli Tkalevi, Perkovac i Jurkovi, a to je do
jakog izraaja dolo u enoinu djelu, nastavit e i u proznim pokuajima enoini suvremenici
kao prvi ve spo-menuti Jorgovani te Josip Eugen Tomi (1843 1906).
Novost i modernost Jorgovanieve proze je prije svega u pievu nastojanju da se upusti u
problematiku kakvu do tog vremena naa literatura nije poznavala. Umjesto avanturistiko-
pseudohistorijskih tema to su dominirale u noveli do enoe i pokuaja realistikih zahvata u
stvarnost svog vremena sa irokim analizama drutvenih i politikih odnosa koje je zapoeo
enoa, a kasnije potpuno razvili realisti (sva emo ta obiljeja dobrim dijelom nai i u
Jorgovanievoj prozi) javljaju se u nekim njegovim pripovijetkama (Stela Ra'iva, Ljubav na
odru) i gotovo avangardni pokuaji ulaenja u subjektivni svijet junaka, u analizu njihovih
duevnih sta'nja i raspoloenja.
Tomi nije toliko moderan u svojim pripovijestima i romanima kao Jorgovani, tovie,
enoin utjecaj na njegovo stvaralatvo i pre-vie je oit i poguban. Ali bez obzira na tu
injenicu, Tomiev je doprinos hrvatskoj prozi sedamdesetih godina znaajan: uz dono-enje
pomalo egzotinih tema za nau zagrebaku sredinu (Zmaj od Bosne, 1891; Emin-agina Ijuba,
1888) kojima nastavlja hajduko-tursku novelistiku, dakako s novim izraajnim sredstvima,
ali i enoine po-vijesne romane (Za kralja za dom, 1894) Tomi je napisao i prvi
drutveni roman u onakvom smislu kako su taj tip romana shva-ali realisti. Njegova je Melita
(1899) istodobno slika i panorama ope drutvene situacije s kraja 19. stoljea te analiza
odnosa plemstva koje neminovno propada i graanstva koje se sigurno uspinje. Taj roman
KNJIEVNOST PREDREALIZMA I REALIZMA (18601892)
89
je ivotopis glavnoga junaka, ak i svojevrsni pokuaj psiholoke analize: to je roman ene i
istodobno drutva u sukobu, sinteza individiialnog i opeg u uzajamnom djelovanju. Melita je
prema tome i socioloki i psiholoki motivirana, a donesena kao specifian tip vamp-ene
koja nezaustavljivo putuje u ludilo, ne mogavi obuzdati svoje nagone i upropaujui
nemilice sve oko sebe, neobino nas podsjea na sline likove u hrvatskoj knjievnosti, od
enoine Klare Grubarove i Kovaieve Laure do Krleinih enskih likova.
Tomi je zapravo jedini pisac u ovom razdoblju koji e uz Markoviev dramski opus, izmeu
Freudenreichove puke igre poet-kom ezdesetih godina te Rorauerovih i Dereninovih
dramskih po-kuaja u njihovim nasljedovanjima francuske graanske drame deve-desetih
godina napisati nekoliko komedija, pukih drama te jednu historijsku tragediju, kao i
drutvenu dramu Novi red, koja je zapravo jedina, uvjerljivou dramskih odnosa meu
junacima, preivjela svog autora.
Temeljno obiljeje knjievnosti izmeu ezdesetih i osamdesetih godina je traenje putova
prema pravoj umjetnosti, shvaanje knji-evnosti kao umjetnike discipline (bez obzira na
potrebu njezine na-cionalne i socijalne angairanosti) te utiranje putova realizmu. Domi-
nantna linost ovog perioda nesumnjivo je August enoa koji je u svom djelu ujedinio
tradicionalno s elementima novoga, realistikog izraza, i tako najbolje obiljeio prijelazni
karakter ovog razdoblja u kojem nije bilo pravog romantizma, a realistike su se koncepcije
poele tek nasluivati. .-
Smrt Augusta enoe posve se sluajno podudara s nekim pri-jelomnim dogaajima i u
literaturi i u politikom ivotu Hrvatske. Godine 1880. ban Maurani silazi s politike
pozornice, to je zna-ilo i konaan poraz Narodne stranke; dvije godine prijejoga Austrija je
okupirala Bosnu i Hercegovinu, a dvije godine nakon Senoine smrti na bansku e fotelju sjesti
Khuen Hedervarv i dvadeset godina pro-voditi otvorenu madarizaciju Hrvatske. S druge
strane, i nova je literarna generacija u tim godinama stupila definitivno i vie ili manje ve
zrelo u knjievni ivot. Neki, kao Ante Kovai, vehementno i s pomalo omalovaavajuim i
negatorskim stavom prema literarnoj i politikoj tradiciji (dakako, sa svojih ekstremnih
pravakih pozicija), a drugi s neto manjim otporom prema enoi i njegovim suvremeni-cima
i kao Kumii s vrlo uoljivim nastavljanjem enoina stvaralatva u stilskom pogledu.
Svojim je djelom Eugen Kumii (18501904) u mnogo emu povezivao tradiciju s novim.
Njegujui nacionalnu problematiku (pro-
st. (1830-1965)
blem odnosa stranaca prema naem ivlju), posebno s temama iz istarskog i primorskog
ivota (Zaueni svatovi, 1883, jedno mu je od najboljih ostvarenja iz tog kruga), sluei se
esto romantiarskom crno-bijelom tehnikom pisanja, te stvaranjem dinaminih fabula sa
sentimentalistikim epizodama, kao i u povijesnim romanima (Urota zrinsko-frankopanska,
1893, Kraljica Lepa, 1902), Kumii izravno nastavlja stvaralaku tradiciju enoine epohe.
Istodobno tzv. natura-listikim romanima i pripovijetkama (Olga i Lina, 1881, Gospoa
Sabina, 1884), mada vie motivikom i izborom tema nego izrazom, koji je i nadalje pun
romantiarskih stilskih obiljeja, najavljuje i stilske inovacije u hrvatskoj knjievnosti, do
kojih e stvarno doi tek potkraj 19. i poetkom 20. stoljea.
Koliko god je Kumiieva proza neujednaena u vrijednosnom, umjetnikom smislu
(ponajbolje su mu stranice na kojima crta pejzae rodnog kraja ili opisuje mora, te
autobiografsko djelo Pod pukom (1886), u kojem okom vjetog realistikog opaaa donosi
epizode iz svog vojnikovanja u vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine) toliko je Kumii
znaajna pojava zbog poznatog lanka programatskog karaktera O romanu, to ga je objavio
1883. u Hrvatskoj vili. U tom lanku Kumii se deklarirao kao izravni propagator
naturalizma i Zolina knjievnog opusa, a odmah je izazvao vrlo une i otre polemike u
hrvatskoj kritici. Upravo na tzv. sporu oko realizma i naturalizma koji je potrajao kroz cijelo
razdoblje realizma, dole su do punog izraaja razliitosti u gledanjima na smisao, odnosno
funk-ciju knjievnosti izmeu dviju najznaajnijih politikih grupacija narodnjake i
pravake.
Mada se naglaavalo da je rije o borbi za ili protiv realizma odnosno naturalizma, dakle o
opredjeljenju za odreenu stilsku kon-cepciju, u temelju se spor sveo vie na idejno-drutveni
aspekt shva-anja funkcije knjievnosti, a mnogo manje ili gotovo nikako na li-terarni, zbog
ega je i dolazilo do velikih nesporazuma u tim po-lemikama.
Ako se podrobnije analizira Kumiiev lanak, nee biti teko utvrditi da je on osim
deklarativnog pozivanja na Zolu i natura-lizam -- minimalno ili posve openito govorio o
tome kako bi su-vremeni pisac morao pisati, ne zalazei u detalje ni u objanjenja onog to
bismo nazvali poetikom naturalizma. Ope misli koje je iz-nosio, kao to je tvrdnja da pisac
mora imati posve zdrave oi i da sve moe biti knjievna tematika, te da se umjetnik mora
kaniti pretjeranog koritenja mate, mate kao literarne inspiracije samo su osnovne
odrednice knjievnog stvaralatva karakteristinog za reali-
91
stiku a ne samo za naturalistiku stilsku koncepciju, o emu su prije njega ve pisali i
Starevi i enoa.
Zbog ega je onda, uope, i dolo do spora izmeu pristaa naturalizma (a koji, vidjeli smo,
stvarno propagiraju realizam) i izravnih knjievno-kritikih zastupnika realizma? Kad
jedan od nepo-srednih Kumiievih protivnika kritiar Josip Pasari (18601937) napie da
(. . .) Romanopisci kao kritici modernih drutvenih prilika sravnjuju svijetle i tamne strane
ivota, trae i odabiru openito vane predmete i zanimljive socijalne probleme koji pobuuju
iv interes nao-braenih Ijudi, te kao psiholozi zarone svom otrinom duha svoga u izuavanje
ovjeje naravi i due (. . .) postaje nam savreno jasno da se takvo shvaanje knjievnosti
uope ne kosi sa Kumii-evim shvaanjima, ili slinim postavkama Janka Iblera Deside-
riusa (18621926), takoer poznatog kritiara tog doba. I Milivoj repel (18621905),
istomiljenik Pasariev koji je za naturalizma tvrdio, jednako kao i njegov kolega, da pripada
estetici rugobe, ipak i sam ne trai nita drugo, ve isto to i Ibler kad ovaj u ocjeni
Kumiieva naturalistikog romana Teodora istie: (. . .) Reali-stikome piscu moe biti
svrha gdjegod da svom pomnjom prikae jedan ne posve obian karakter, jednu strast i slino.
Nema sumnje da u tom velikom knjievnom sporu uope nije bilo rijei o razliitim ili ak
dijametralno oprenim literarnim sta-vovima prema realizmu, odnosno prema naturalizmu
kao knjievno--stilskim pravcima i njihovim poetikama, ve samo o drukijim shva-anjima
drutvene, nacionalno-socijalne funkcije knjievnosti. Po-bornici tzv. zdravog realizma u
biti nastavljai stilizirane i revi-dirane enoine literarne koncepcije po kojoj je prosvjetiteljski
i odgojni moment najbitniji dio smisla knjievnosti suprotstavljaju se radi-kalnoj
koncepciji iskljuivosti otre i nepotedne kritike injeninog drutveno-povijesnog stanja,
odnosno upozoravanja na samo nega-tivne pojave u ivotu. To raa estetiku rugobe, kakvu su
koncepciju, po miljenju Pasaria i njegovih istomiljenika zastupali pobornici na-turalizma,
odnosno verizma u knjievnosti.
Da su to zaista, kao prvo, drutveno-politiki aspekti tretiranja funkcije knjievnosti, ili da je
rije o etikoj strani stvari, naj-rjeitije govori i Pasariev odgovor na Kumiiev manifest O
romanu. U napisu Hoemo li naturalizmu u Vijencu 1883. Pasari u izravnoj polemici s
Kumiiem istie misao kako suvremeni pisac mora imati na umu da mu djelo bude na korist
narodu, da bude etiki u gra-anskom smislu pozitivno, a to e se, dakako, dogoditi samo
onda ako to bude zdrav i vedar realizam.
sl. (1830-1965)
Najpoznatiji reprezentant kritike misli u razdoblju realizma, a koji je uglavnom ostao izvan
polemika, Jaka edomil (1868 1928), (pravo mu je ime Jakov uka) piui pod utjecajem
talijan-skih kritiara i H. Tainea, prvi je pokuao i u nau kritiku unijeti evropska mjerila
vrednovanja. Traei u knjievnom djelu estetsku vrijednost, on temeljito revidira i neke ve
ustaljene sudove o naim piscima, to je naroito dolo do izraaja upravo u ocjeni
Kumiieve proze o kojoj pie negativno, dok o alskom pie kao o velikom piscu. Isto je
tako meu prvima uoio vrijednost Kovaieva romana U registraturi, te Kranjevia, kojeg
je cijenio kao pisca koji bi s pravom mogao stati uz bok evropskih pisaca.
Rezimirajui kritike napise, programe, manifeste, te posebno polemike sukobe pojedinih
kritiara realizma, nesumnjivo emo doi do zakljuka kako su u lirvatskoj kritici
osamdesetih godina nazona neka posve specifina gledanja na smisao umjetnosti, posebno
knji-evnosti. Oito da je veina hrvatskih kritiara realizma, upoznavajui se s
najznaajnijim predstavnicima evropske knjievne kritike, bila upoznata s temeljnim
obiljejima poetike realistikog stvaralatva. Meutim, polazei od zajednikog stava kako
knjievnost mora biti u drutvenoj funkciji, pogotovo kad je rije o knjievnosti malog ne-
slobodnog naroda kao to je hrvatski ti su kritiari ili zanemarivali do nedopustive granice
estetske kriterije realistike stilske poetike stavljajui ih posve u drugi plan, ili su se poeli
temeljito razlikovati u svojim shvaanjima umjetnike istine koju literatura treba itaocu
prezentirati.
Tako je i dolo do formiranja dviju ve spomenutih koncepcija: starevianske (pravake) te
enoinske (narodnjake). Dok su prvi sma-trali da itatelj mora literarno osmisliti ivot
onakvim kakav on stvarno jest, sa svim njegovim dobrim i loim stranama, pri emu je kao
prvo bio naglaen kritiki odnos prema drutvenoj realnosti, sljedbenici enoinske koncepcije
vidjeli su smis'ao literature u isticanju moralnog aspekta hrvatskog ovjeka, zahtijevajui od
pisca da prikazuje ivot onakvim kakav bi on idealno trebao s njihovih etikih graanskih
pozicija biti, a ne onakvim kakav stvarno jest.
Bez obzira na nesporazurne to su proizlazili iz nedovoljne teo-retske naobrazbe veine
literarnih kritiara, injenica je da se kritika u osamdesetim godinama osamostaljuje kao
posebna knjievna vrsta. Ona je kod nas, naravno, postojala i prije ovog razdoblja, te od Vraza
do Markovia i enoe svakako imala znaajnu ulogu u hrvat-skoj knjievnosti. Meutim, svi
se ti kritiari bave kritikom samo usput, uz svoj beletristiki rad koji im je primaran, i zbog
toga njihova kritika i nije imala znaainijeg kontinuiteta. Sada kritika
93
doista postaje samostalnom knjievnom disciplinom, a pojedinci se iskljuivo opredjeljuju za
knjievnokritiki rad, kontinuirano pratei razvoj knjievnosti naeg vremena.
Najpoznatiji kritiari hrvatskog realizma pokuavaju se u svom kritikom djelovanju sluiti
metodama zapadnoevropske i ruske knji-evnosti, pa je i to jedan od razloga to u naim
asopisima sve ee susreemo imena velikih evropskih kritiara kao Tainea, Bjelin-skog,
Georga Brandesa i drugih. Hrvatsku knjievnu kritiku u realizmu posebno karakterizira i
vidljiva tenja da se stvore odreeni sustavi gledanja i shvaanja literature s obzirom na njenu
funkciju u drutvu, i da se primarna strujanja te kritike svedu na razmatranja kakva bi zapravo
imala biti naa knjievnost u vezi s razvojem knjievnosti i aktualnim knjievnim pravcima u
svijetu. Osnovno je ipak pitanje koje svi kritiari postavljaju, bez obzira kojem nainu
stvaranja daju prednost, koliko neko knjievno djelo ili cijeli literarni opus nekog pisca
koriste hrvatskom drutvu u danom povijesnom trenutku.
Sve te polemike, kritiki osvrti na pojedina djela, manifesti i programski lanci, kao uostalom
i najvei dio proznog i poetskog stvaralatva proli su ponajprije kroz knjievne listove
osamdesetih godina.
Vijenac nadalje ostaje sredinji knjievni asopis i u ovo vri-jeme, iako vie nema one
snage i vrijednosti kakvu mu je bio dao urednik enoa. injenica je ipak da je Vijenac i
nadalje okupljao gotovo sve pisce, ne zanimajui se kojoj politikoj struji pripadaju, pa je zato
i odrao sredinje mjesto meu knjievnim asopisima. Ostali listovi to su se javljali
paralelno s Vijencem imali su izra-zitiju politiku fizionomiju i literarno su neto manje
reprezentativni.
Od tih asopisa spomenimo pravaki list Hrvatsku vilu koji je poeo izlaziti 1882. u
Suaku, a prvi mu je urednik bio August Harambai. Godine 1883. redakciju lista preuzima
Eugen Kumii. U njegovo se vrijeme javlja vei broj suradnika, a kao pjesniki uzori istiu
se Carducci, Stechetti i jo neki drugi. Od naih pisaca u njemu surauju Turi, Novak,
Draenovi, Livadi. Godine 1886. umjesto Hrvatske vile koja je prestala postojati javlja se
drugi pravaki asopis Balkan, no i on je egzistirao samo dvije godine. I u tom je listu
najvie zastupana prijevodna literatura, uglavnom Zola, a od naih poznatijih realista u njemu
suraduju Kranjevi, Ante Kovai, i neki drugi manje znaajni pisci. U tom periodu, izlazio
je i dubrovaki Slovinac (18781884), zatim zadarska Iskra (18841894, uz prekide).
pa zagrebaka Mlada Hrvatska
st. (1830-1965)
(1894), no to su ve bili mnogo skromniji asopisi po svojim knji-evnim dometima.
Da bi se potpuno mogla shvatiti ne samo teoretska kritika miljenja, nego i samo stvaralatvo
generacije hrvatskih realista iza enoe, vano je podsjetiti se da e ovaj literarni narataj u
traenju i kreiranju vlastite fizionomije, bez obzira na prisutnost i relativno poznavanje
evropske kritike misli i dijelom evropskog stvaralatva (Turgenjev je, na primjer, u
Mikatovievu prijevodu poznat ve od ezdesetih godina) na svojim leima ponijeti teret
vremena i ui u knjievni ivot duboko saivljena i totalno proeta to isto-dobno znai i
optereena drutvenom i politikom situacijom svc>g doba: nagodbenjaka Hrvatska u
vrijeme dominacije Khuena Heder-varvja posebno, jednostavno je prisilila sve napredne,
nacionalno pro-buene snage (posebno pravae) da pomou literature pokuaju osmi-sliti
svoje nacionalne i socijalne ideje i vizije. Ta e tendencija po-stati osnovnim ciljem i jednom
od najznaajnijih preokupacija hrvat-skog stvaralatva, posebno u poetnoj fazi realistikog
perioda. Kao to je Ante Starevi, ideolog pravatva i, moemo rei, po mnogim svojim
pogledima na knjievnost, stvarni zaetnik realizma, napisao u lanku Domae knjienstvo: ( .
. . ) im vema gine kod nas politiki ivot, tim se vema die knjievni. Tako valja: radimo
to, kako i koliko moemo na ovome polju koje se nikada ne mijenja, a time emo i ono polag
mogunosti obraditi koga se narav s vremenom mijenja (...) tako e, u tom istom smislu,
funkciju knjievnosti shva-titi gotovo cijeli narataj hrvatskih pisaca realizma, ak i bez
obzira na stranake pripadnosti i poglede kao i razliitosti shvaanja smisla knjievnosti.
Za razliku od preporodnog doba, kad je lirika kao knjievna vrsta suvereno vladala hrvatskom
knjievnosti, ve u enoino doba, a posebno od osamdesetih godina, poezija je potpuno
izgubila taj svoj primat, a sve se vie, nameu novela i roman.
Kao to ni sedamdesete godine nisu u poeziji dale znaajnijih rezultata, tako se i u razdoblju
realizma ne moemo pohvaliti ni prevelikim brojem pjesnika, ni naroitom kvalitetom
poezije.
Jedan od najpoznatijih pjesnika August Harambai (1861 1911), autor nekoliko zbirki
pjesama, od djejih do intimno-ljubavnih i rodoljubnih, predstavlja svojim opusom zapravo
zavretak onog tipa Iirike u kojem je iskreni i stvarni doivljaj esto bio rtvovan pro-
svjetiteljsko-rodoljubnoj tendenciji. Harambai, kao izraziti pjesnik slobodarstva (na
pravakoi liniji), po okretnosti baratanja stihom, te
95
po versifikatorskom umijeu i lakoi pisjinja, to ga je nerijetko odvodilo i u verbalizam,
izravno nastavlja enoinu poeziju. Njegov je doprinos hrvatskoj lirici u tome to je, u
ponajboljim stihovima uspio ipak pronai svjeiji i bogatiji izraz za motive kakvi su se u
naoj lirici varirali od budnica i davorija do enoe i Markovia.
Uz Harambaia, te pjesnike kao to su bili Hugo Badali (1851 1900) ili uro Arnold
(18541941), ija je vanost samo knjievno-povijesna, realizam je dao i pjesnika Silvija
Strahimira Kranjevia (18651908), koji se i motivikom, poetskim temama i gradnjom
stiha uzdigao visoko iznad inae sivog poetskog prosjeka svog doba, ostvarujui liriku na
razini evropske knjievnosti tog vremena.
Njegovo je poetsko djelo, ostvareno u nekoliko zbirki pjesama, pokazalo da je hrvatska
knjievnost dobila pjesnika koji se svojim talentom, pjesnikim nadahnuem, vidovitou i
vizijama izdigao doista iznad svih dotadanjih tokova hrvatske poezije. I ako bismo ga po tom
kvalitetnom skoku mogli s nekim usporediti, >bio bi to samo u odreenom smislu
pjesnik Ivan Maurani, naravno, spjevom Smrt Smail-age Cengia.
Kranjevi u punom smislu rijei znai temeljiti raskid s dugom tradicijom hrvatske poezije.
Kao svjetionik stoji na poetku znaaj-noga knjievnog razdoblja koje bismo mogli nazvati
poetkom mo-derne hrvatske knjievnosti, i to u onom trenutku kad je ona u svom razvojnom
procesu, zahvaljujui ponajprije ba Kranjeviu, poela hvatati zajedniki korak s ostalim
evropskim literaturama.
Nimalo ne zauuje to Kranjevi poetnim stihovima, zapravo cijelom prvom zbirkom
Bugarkinje (1885) jo plaa dug tradicionalnoj, enoinsko-harambaievskoj rodoljubnoj
poeziji. Iako se tu jo esto slui poznatim poetskim izrazom i metaforama svojih uitelja, on
ve i tematski i nainom pjesnikog ispovijedanja u mnogima od tih svojih stihova pokazuje
crte originalnog pjesnika. Tematski nov i originalni Kranjeviev pristup osjea se ponajprije
u tome to piui o poznatoj temi rodoljubnog karaktera ne ostaje iskljuivo u okvirima
vlastite zemlje i naroda, nego u tom interesnom krugu trai i poetski na-sluuje neke
opeljudske vrednote i probleme. Ne samo da rodoljublje promatra kroz prizmu socijalnog,
to je prilina novost u tadanjoj hrvatskoj poeziji, ve i svoj otpor prema tuinstvu razvija do
opih meditacija o problemu tiranstva uope.
Nasuprot tomu, smatrajui da je ovjek pokreta ivota meu prvima u hrvatsku poeziju
uvodi i lik radnika Kranjevi istodobno ve u toj prvoj zbirci otvara i vlastitu dilemu koja
e ga
st. (1830-1965)
pratiti do kraja ivota: konflikt izmeu religioznog i materijalistikog shvaanja ivota.
Sve to se u prvoj zbirci tek nasluuje, do kraja e se oitovati u vjerojatno najveem dometu
hrvatske poezije 19. stoljea zbirci Izabrane pjesme (1898): od pjesnika-rodoljuba ( Moj
do/n) i otrog kritiara vlastitog drutva Kranjevi se transformira u pjesnika o-vjeka,
ovjeanstva, pjesnika svemirskih vizija. Prijelaz prema tim kozmikim motivima ini
njegova satirika lirika (Gospodskom Kastoru i dr.) nastala kao reakcija na drutvenu situaciju
Bosne i Kallavevo vrijeme u kojoj je proivio najvei dio svoga ivota.
U svojim najboljim pjesmama Kranjevi rjeava neka bitna, egzistencijalna pitanja (Mojsije,
Posljednji Adam), ali iz jednog po-sebnog, posve osobnog gle'danja: njegov problem
proizlaefiz vlastitog shvaanja pjesnike odgovornosti. Kranjevievo je miljenje da pje-snik
mora biti mesija vlastitog naroda. Svojom vidovitou pjesnik je duan shvatiti i ono to je
obinom ovjeku nedostupno: njegova je zadaa izvesti narod iz patnji i neznanja, otkriti
svrhu i smisao ljudskog postojanja uope.
Unutar mnogoslojevitosti i sloenosti Kranjevieve poezije od samog se poetka kao este
konstante u tematsko-idejnom smislu i pjesnikovu usmjerenju javljaju naglaena buntovnost i
revolucionarna vizionarnost.
Traei vie pravde, vie kruha i slobode i vidjela (Zapad sunca), a promatrajui svijet i ivot
oko sebe kao niz apsurda protiv kojih se i pobunio, istodobno je morao rjeavati i sukob u
samom sebi izmeu idealistike, religiozne koncepcije svijeta to ju je upio u dje-tinjstvu i
zakljuno do boravka u rimskom sjemenitu i u ono vrijeme aktualnog Comteovog
pozitivizma.
U nastojanju da pronae izlaz iz sukoba dviju dijametralno oprenih ideologija i pokuavajui
umanjiti ljudsku patnju, odnosno dati joj smisao i sadraj, Kranjevi e doi do pojma rada
kao jedinog rjeenja. Radnik postaje idealom ovjeanstva, tovie nje-govim spasiocem, a
izrazito socijalne ideje posve instinktivno oruem pjesnika u borbi za rjeenje i vlastitih
problema. Od pojave pjesme Radniku pa dalje, Kranjevi e u svojoj individualnoj i so-
cijalnoj pobuni protiv svih stega (traei, prema tome, mogunost i vlastitog oslobadanja od
dogmatizma kranske religije kojom je bio optereen) pronai specifian izlaz iz takve
situacije: zadrat e u svom poetskom opusu biblijsku metaforiku i leksik, simboliki e
oovjeiti Krista (vrlo est motiv njegove poezije), da bi ga postavio ak i na barikade
francuske revolucije. Na taj nain Krist postaje poetski simbol izrazito liudske pravde i
ljubavi, i bit e, zapravo,
97
demitologiziran. To e istodobno znaiti ostvarenje svojevrsnog kom-promisa izmeu dviju
suprotnih ivotnih koncepcija, izmeu kojih je Kranjevi bio rastrzan cijelog ivota. Ali ve
samim inom demito-logiziranja Krista, Kranjevi, prirodno, ojaava do kraja svoj soci-
jalno-revolucionarni revolt, a smisao ivota poinje pronalaziti, kao to smo ve utvrdili, u
apologiji radu. Rjeavajui, dakle, osobni, intimni problem oslobaanja samog sebe kao
slobodne ljudske li-nosti, pjesnik je, u svom nasrtaju na svemir, rjeenje pronaao u totalnom
poistovjeivanju ovjeka s bogom, to u biti znai da ga je detronizirao i biblijsku legendu o
bogu zamijenio vizijom o ovjeku radniku. Tako je, zapravo, svoju unutranju pobunu
protiv okotalih moralno-drutvenih premisa graanskog drutva svog doba naposljetku
izjednaio s nacionalno-socijalnom komponentom pobune.
I to je jedan od najznaajnijih aspekata Kranjevieve poezije: nazvali je mi rodoljubnom,
socijalnom ili intimnom ona sva izvire iz jednog jedinog ishodita koje postaje osnovnom
pjesnikovom inspi-racijom i imperativom doivljajem ovjeka kao apsolutne i najvee
vrijednosti, koji u svojim ili jo bolje, unato svojim astralnim vizijama ukljuuje u sebi,
organski se proimlje, i nacionalnom i socijalnom odrednicom ivota.
U zavrnoj fazi knjievnog, poetskog stvaralatva (zbirke Trzaji, 1902, te Pjesme, 1908)
osjea se da pjesnik pomalo sustaje u svojoj nadljudskoj borbi, sumnje se u njemu sve ee
javljaju, a poetska mu rije sve vie poprima pesimistike akcente. Kao da trai neko
smirenje, predah, i u tom posljednjem periodu njegova lirskog kazi-vanja nastaje i nekoliko
izvanrednih intimnih, ljubavnih pjesama.
Kranjevi je zapravo izrazito intelektualan, misaoni pjesnik. No odmah valja dodati da
odreeni pesimizam i tragika to struje iz cjelokupne njegove poezije nisu rezultat nekakvih
odreenih filo-zofskih stavova, ve posljedica Kranjevieva osobnoga traginog do-ivljaja
ovjeka i svijeta. Opjevao je ovjeka neomeenog vremenom i prostorom, a iz klasine
naobrazbe, te religioznog optereenja iz-rastale su njegove pjesnike vizije, metafore i izraz
uope. Kao pjesnik svog naroda i borac za integralnog ovjeka on je shvatio poeziju ne kao
izraz neeg to se zatvara u pusta matanja, nego kao akciju i stvarnost, kao rije proroka.
Posljedica toga bila je i stilska pate-tinost kojom obiluje Kranjevieva poetska rije.
Kranjevi je poetskom vizionarnou, snagom pjesnikog iska-zivanja i kozmopolitskom
tematikom koja je svoj korijen ipak imala u vlastitom narodu hrvatsku poeziju pribliio
potpuno tokovima ta-danje suvremene evropske literature.
st. (1830-1965)
Pripovjedna proza, novela ili roman, u osamdesetim godi-nama doivljuju najvei procvat u
hrvatskoj knjievnosti. Polazei od ve poznatih stavova ove generacije pisaca, najveim
dijelom pravaki orijentiranih, spremnih da svojim djelom pomognu aktivno, analitiki,
rjeavanju sloenih nacionalnih i socijalnih problema raa se mno-tvo i pripovijedaka i
romana sa snanom kritikom otricom upe-renom protiv postojeega drutveno-politikog
stanja, to uvjetuje stvaranje tipa literature poznatog pod nazivom kritiki realizam.
Iako je ve sama orijentacija veine stvaralaca na izravni an-gaman njihovim knjievnim
ostvarenjima u cjelokupnim nacio-nalnim drutvenim zbivanjima nosila i latentnu opasnost od
mogueg utilita-rizma i nedopustivog zapostavljanja estetske kategorije knjievnog djela, taj
je odnos prema funkciji literature imaoî pozitivnih strana. Dolo se do spoznaje da
knjievnom temom moe biti apsolutno sve, svaka ovjekova manifestacija: od intimnih
problema do njegove drutvene uloge i da, prema tome, u umjetnosti ne postoje samo
odabrane teme. Budui da se, posebno u poetnoj fazi nastupa te, nazovimo je, kritiko-
realistike generacije kao sredinje pitanje na-metnulo rjeavanje sloenih nacionalnih i
socijalnih problema Hrvat-ske, pa pojedinac nije bio uope vaan kao individualna linost,
ve samo kao reprezentant i personifikacija politikih ideja, ili tipini nosilac obiljeja svoje
klase roman je, logino, bio najea knji-evna vrsta. Jedino romanesknom strukturom ili
veom pripovijetkom, pisci su mogli obuhvatiti sloene i ire drutvene tematske cjeline.
Zbog tendencije da iznese to vie grae i dobije sveobuhvatniju sliku odreenih dogaaja,
hrvatski pisac realistikog romana posebno vano mjesto daje fabuli, ali mu zato nedostaje
dubine i vrih za-hvata u psihologiju junaka. Drugim rijeima, problemi se uoavaju
panoramski, kaleidoskopski, a ideja djela vanija je i primarnija od sudbine pojedinca:
protasonisti radnje esto su posve podreeni sim-bolu ideje, ostajui tek njezinom
ilustracijom, bez individualnih oznaka.
Takva tematska usmjerenost, bilo na nacionalnu (u ovoj fazi sve manje), bilo na socijalnu
problematiku (sve vie), i to s vidljivim nastojanjem da se pie sa sve manjim ulogom mate,
a da se ostane to je vie mogue u okvirima realnosti i ivotnih injenica uvje-tovala je ne
samo veliku raznolikost motiva, nego i ve na prvi pogled uoljiv rcs.ionalni karakter
hrvatske knjievnosti u osamde-setim godinama. Bilo je to i posve shvatljivo. Autori su,
najee, ostajali vezani za svoje sredine iz kojih su potekli, vraali im se traei inspiracije u
dobro poznatim ambijentima i pejzaima svoje mladosti, i nekako se najsigurnije kretali u
njima u svojim literarnim
99
pokuajima pronalaenja problema koji su im se inili bitnim i adekvatnim njihovom
shvaanju smisla umjetnosti. Tako se u ovom knjievnom razdoblju uz poznata literarna
imena, odnosno njihove knjievne opuse, vrsto veu i obiljeja pojedinih regija. Hrvatsko
zagorje, na primjer, obuhvatili su svojim djelima Ante Kovai i Ksaver andor alski
dakako, svaki iz svog aspekta; Slavonija je vezana za knjievne preokupacije Josipa Kozarca,
a Istra i Hrvatsko primorje najvie su inspirirali Eugena Kumiia i Vjenceslava Novaka, dok
je Lika svoju interpretaciju doivjela u nekim tekstovima Josipa Draenovia i Jure Turia.
Zanimljiva je injenica da unato estoj zatvorenosti pojedinih pisaca u vlastite zaviajne
regije, nema veih ni znaajnijih odstu-panja meu njima u tematskim preokupacijama. Bez
obzira koju su sredinu svaki od spomenutih umjetnika literarno obraivali, uglav-nom su svi
nailazili i zapaali sline drutvene pojave i procese, pa se i njihove tematske interesne sfere
mogu uoiti kroz nekoliko kljunih problema i krugova.
Jedno od sredinjih pitanja to su zaokupljala hrvatske pisce u osamdesetim, a dobrim dijelom
i u devedesetim godinama (rije je o, piscima realistike stilske formacije produene, po
nekim autorima, i u razdoblje moderne) bilo je uoavanje i analiza odnosa Madara i Austrije
kao i Talijana prema Hrvatskoj u situacijama permanentne borbe za ouvanje nacionalnog
identiteta i tek zapoetog konstitui-ranja moderne nacije. Isto se tako nametalo i vrlo vano
pitanje naih meusobnih odnosa, posebno meu politikim strankama, o emu je uvelike i
ovisila snaga i intenzitet naeg otpora prema tu-incima koji su nas pokuavali odnaroditi na
sve mogue naine.
Moglo bi se rei da su gotovo svi stvaraoci iz narataja realista, makar ponekad i samo
usputno, u svojim tekstovima dodirivali tu nacionalnu problematiku, koja je svoje pravo
umjetniko izvorite imala u enoinoj knjievnoj batini. To se posebno odnosi, kao to smo
ve vidjeli, na dio Kumiieva knjievnog opusa (naroito u povijesnim romanima), dok je
jedno od najsnanijih djela na temu hrvatskih stranakih meusobnih odnosa nesumnjivo
ostvario Ksaver Sandor alski romanom U noi (s podnaslovom Svagdanja povijest iz
hrvatskog ivota), To je po stilskim i tematskim obiljejima jedan od najsnanijih realistikih
tekstova ovog pisca, koji je skloniji utje-caju turgenjevljevskog sentimentalizma (tipu tzv.
poetskog rea-lizma) negoli znaajnim realistikim i naturalistikim stvaraocima u evropskoj
knjievnosti tog doba, od kojih je, svakako, Zola bio naj-ee i spominjan i prevoen kod
nas.
100 KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH OOD. 20.
st. (1830-1965)
Naposljetku, ne smije se zaboraviti da je toj nacionalnoj pro-blematici najvie pridonio
svojom poezijom i August Harambai, a jednako tako i mladi Kranjevi; sporadino, ali s
vrlo naglaenom aokom i otvorenom jetkou i uljivou prema strancima, posebno
Nijemcima i njihovim domaim simpatizerima pisao je i Ante Kovai, jedan od
najradikalnijih pravaa, a za tom temom posegnuli su i Josip Kozarac, i Vjenceslav Novak,
najkompletniji realist u hrvat-skoj knjievnosti.
Jedna je tema u osamdesetim godinama poela literarno ivjeti punim intenzitetom
nametnuvi se vrlo brzo u sredite panje. Zbog razgranatih i dugoronih procesa u
drutvenim odnosima koji su na-kon ukidanja kmetstva, agrarne krize i pauperizacije seljatva
s jedne, a podizanja graanske trgovake klase, te razvijanja zelenatva i lihvar-stva s druge
strane doveli do vrlo otrih konfrontacija izmeu seoskog i gradskog ivlja u trenutku
meusob/ih migracionih pro-, cesa, problem odnosa grad-selo dobit e u eri realizma poasno
mjesto. Zaetnik spomenute teme to se nee tako brzo iscrpsti u hrvatskoj knjievnosti i opet
je August enoa. U Prosjaku Luki on je meu prvima dodirnuo sloene odnose na realciji
selo-grad koji vrlo esto uzrokuju stvaranje moralno deformiranih osoba, dok je s Pri-janom
Lovrom otvorio specifinu temu pokuaja probijanja malog ovjeka do intelektualnih razina
grada koji zazire od ovakvih pri-dolica i nastoji pod svaku cijenu onemoguiti njihov
uspon. Sve te nove pojave u hrvatskom drutvenom ivotu nisu promakle gotovo ni jednom
znaajnijem piscu tog vremena, od Ante Kovaia do Vjenceslava Novaka. Naravno, i tu je
dolazio do punog izraaja idejni stav pisca, pa su jedni bezrezervno igosali nastojanja
seoskog ivlja za usponom, drugi su nastojali samo utvrditi injenino stanje drutvenih
odnosa, dok su trei na sve te procese gledali s nepri-krivenom simpatijom. Zanimljivo je da
ipak veina pisaca u to vrijeme zauzima kritiko ili negativno stajalite prema graanstvu, dok
u se-ljaku vidi izvor zdrave snage koja, na alost, propada zbog intriga graana. U vezi s tom
problematikom znaajna je i novost iz aspekta knjievnosti pojava seoske novele do
koje dolazi ba zahvaljujui prodoru kapitala (a s njim i gradskih ljudi) na selo.
Nema sumnje da je najvei umjetniki doprinos toj problematici. dao jedan od najoriginalnijih
stvaralaca u ovom razdoblju 'Ante Kovai (18541889).
Njegovo cjelokupno knjievno djelo (Izabrane pjesme, 1908, Sabrane pripovijesti, 1910,
Feljtoni i lanci, 1952, a posebno tri ro-mana Baruniina Ijubav, 1877, Fikal, 1882, U
registraturi, 1888),
101
rezultat su posebnog, osebujnog talenta, koji je sav svoj eruptivni i sirovi temperament i sve
to je osobno doivljavao na ivotnom putu pretvarao u jedinstvenu grau svojih djela. Ne
samo da je obraunavao sa strancima i politikom tradicijom Hrvatske (s ilirizmom u Fikalu)
kao gorljivi prava, ve je ulazio i u kompleksne pro-bleme klasnih i socijalnih odnosa u
naem drutvu. Moda o toj prodornoj snazi Kovaievoj u tkivo malograanskog drutva, o
ne-smiljenoj njegovoj analitikoj otrici najbolje govori nedovreni roman Meu abarima
(1886), u kojem je reskom satirom udario po pro-vincijskom drutvu svog vremena. Crtajui
niz portreta razliitih pro-fesija suvremenoga graanskog svijeta u smijeno-tunim
situacijama, ,te je junake oblikovao u karikaturalnim slikama s naglaenom notom cinizma i
sarkastinosti.
Uz nekoliko pripovijedaka, knjievni rad Kovai je zapoeo poezijom i feljtonistikom.
Dok u feljtonistici najee pie o suvremenoj problematici za-grebakoga knjievnog i
kulturnog ivota uope, esto s ironinim' prizvukom, a zatim otro polemizira s istaknutim
hrvatskim piscima, izmeu ostalih i s Augustom enoom dakako, sa svojih ekstrem-nih
steklikih pozicija, i lirikom, samo na poneto drukiji nain, nastavlja, posebno u drugoj
fazi, u tematsko-motivskom smislu felj-tonistiku. Njegova poezija u cjelini djeluje kao
zatvoreni krug mo-tiva, koji se, svi odreda, osim prvih stihova s povijesnom graom, svode na
satiriki odnos pjesnika prema nekim aktualnim drutvenim pojavama. Ta poezija nema neku
posebnu umjetniku vrijednost esto je pretjerano patetina (naroito u prvoj fazi) kad je
Kovai jo pod jakim utjecajem poezije kakvu su pisali enoa, Markovi, pa i Jorgovani, a
kasnije opet zaguena pjesnikovim politikim aluzijama, odnosno prenaglaenom
tendencioznou i neobjektivnou.
Pravog Kovaia umjetnika valja traiti u njegovoj prozi. On je nesumnjivo jedan od
malobrojnih pisaca hrvatskog realizma koji je potpuno uronio u kompleksnu drutvenu
problematiku svog vremena. Nema ni jednoga njegovog proznog rada u kojem nije do-takao
neko bitno drutveno pitanje svog doba. Nije samo obrau-navao sa strancima ili politikom
tradicijom Hrvatske ta je pro-blematika bila samo jedan, i to gotovo usputni aspekt
njegova stva-ralatva. Mnogo je vanije to to je naroitu panju pri izboru tema posvetio
problematici klasnih i socijalnih odnosa u hrvatskom drutvu druge polovice 19. stoljea.
Za razumijevanje Kovaieva knjievnog opusa i za njegov stva-ralaki put bitne su dvije
stvari: jedno je njegova biografija (preena) od rodnog sela do grada, a drugo je ivotno
iskustvo steeno na tom
st. (1830-1965)
Naposljetku, ne smije se zaboraviti da je toj nacionalnoj pro-blematici najvie pridonio
svojom poezijom i August Harambai, a jednako tako i mladi Kranjevi; sporadino, ali s
vrlo naglaenom aokom i otvorenom jetkou i uljivou prema strancima, posebno
Nijemcima i njihovim domaim simpatizerima pisao je i Ante Kovai, jedan od
najradikalnijih pravaa, a za tom temom posegnuli su i Josip Kozarac, i Vjenceslav Novak,
najkompletniji realist u hrvat-skoj knjievnosti.
Jedna je tema u osamdesetim godinama poela literarno ivjeti punim intenzitetom
nametnuvi se vrlo brzo u sredite panje. Zbog razgranatih i dugoronih procesa u
drutvenim odnosima koji su na-kon ukidanja kmetstva, agrarne krize i pauperizacije seljatva
s jedne, a podizanja graanske trgovake klase, te razvijanja zelenatva i lihvar-stva s druge
strane doveli do vrlo otrih konfrontacija izmeu seoskog i gradskog ivlja u trenutku
meusob/ih migracionih pro-cesa, problem odnosa grad-selo dobit e u eri realizma poasno
mjesto. Zaetnik spomenute teme to se nee tako brzo iscrpsti u hrvatskoj knjievnosti i opet
je August enoa. U Prosjaku Luki on je meu prvima dodirnuo sloene odnose na realciji
selo-grad koji vrlo esto uzrokuju stvaranje moralno deformiranih osoba, dok je s Pri-janom
Lovrom otvorio specifinu temu pokuaja probijanja malog ovjeka do intelektualnih razina
grada koji zazire od ovakvih pri-dolica i nastoji pod svaku cijenu onemoguiti njihov
uspon. Sve te nove pojave u hrvatskom drutvenom ivotu nisu promakle gotovo ni jednom
znaajnijem piscu tog vremena, od Ante Kovaia do Vjenceslava Novaka. Naravno, i tu je
dolazio do punog izraaja idejni stav pisca, pa su jedni bezrezervno igosali nastojanja
seoskog ivlja za usponom, drugi su nastojali samo utvrditi injenino stanje drutvenih
odnosa, dok su trei na sve te procese gledali s nepri-krivenom simpatijom. Zanimljivo je da
ipak veina pisaca u to vrijeme zauzima kritiko ili negativno stajalite prema graanstvu, dok
u se-ljaku vidi izvor zdrave snage koja, na alost, propada zbog intriga graana. U vezi s tom
problematikom znaajna je i novost iz aspekta knjieviiosti pojava seoske novele do
koje dolazi ba zahvaljujui prodoru kapitala (a s njim i gradskih ljudi) na selo.
Nema sumnje da je najvei umjetniki doprinos toj problematici dao jedan od najoriginalnijih
stvaralaca u ovom razdoblju ?Ante Kovai (18541889).
'-----r*
Njegovo cjelokupno knjievno djelo (Izabrane pjesme, 1908, Sabrane pripovijesti, 1910,
Feljtoni i lanci, 1952, a posebno tri ro-mana Baruniina Ijubav, 1877, Fikal, 1882, U
registraturi, 1888),
101
rezultat su posebnog, osebujnog talenta, koji je sav svoj eruptivni i sirovi temperament i sve
to je osobno doivljavao na ivotnom putu pretvarao u jedinstvenu grau svojih djela. Ne
samo da je obraunavao sa strancima i politikom tradicijom Hrvatske (s ilirizmom u Fikalu)
kao gorljivi prava, ve je ulazio i u kompleksne pro-bleme klasnih i socijalnih odnosa u
naem drutvu. Moda o toj prodornoj snazi Kovaievoj u tkivo malograanskog drutva, o
ne-smiljenoj njegovoj analitikoj otrici najbolje govori nedovreni roman Meu abarima
(1886), u kojem je reskom satirom udario po pro-vincijskom drutvu svog vremena. Crtajui
niz portreta razliitih pro-fesija suvremenoga graanskog svijeta u smijeno-tunim
situacijama, \e je junake oblikovao u karikaturalnim slikama s naglaenom notom cinizma i
sarkastinosti.
Uz nekoliko pripovijedaka, knjievni rad Kovai je zapoeo poezijom i feljtonistikom.
Dok u feljtonistici najee pie o suvremenoj problematici za-grebakoga knjievnog i
kulturnog ivota uope, esto s ironinim' prizvukom, a zatim otro polemizira s istaknutim
hrvatskim piscima, izmeu ostalih i s Augustom enoom dakako, sa svojih ekstrem-nih
steklikih pozicija, i lirikom, samo na poneto drukiji nain, nastavlja, posebno u drugoj
fazi, u tematsko-motivskom smislu felj-tonistiku. Njegova poezija u cjelini djeluje kao
zatvoreni krug mo-tiva, koji se, svi odreda, osim prvih stihova s povijesnom graom, svode na
satiriki odnos pjesnika prema nekim aktualnim drutvenim pojavama. Ta poezija nema neku
posebnu umjetniku vrijednost esto je pretjerano patetina (naroito u prvoj fazi) kad je
Kovai jo pod jakim utjecajem poezije kakvu su pisali enoa, Markovi, pa i Jorgovani, a
kasnije opet zaguena pjesnikovim politikim aluzijama, odnosno prenaglaenom
tendencioznou i neobjektivnou.
Pravog Kovaia umjetnika valja traiti u njegovoj prozi. On je nesumnjivo jedan od
malobrojnih pisaca hrvatskog realizma koji je potpuno uronio u kompleksnu drutvenu
problematiku svog vremena. Nema ni jednoga njegovog proznog rada u kojem nije do-takao
neko bitno drutveno pitanje svog doba. Nije samo obrau-navao sa strancima ili politikom
tradicijom Hrvatske ta je pro-blematika bila samo jedan, i to gotovo usputni aspekt
njegova stva-ralatva. Mnogo je vanije to to je naroitu panju pri izboru tema posvetio
problematici klasnih i socijalnih odnosa u hrvatskom drutvu druge polovice 19. stoljea.
Za razumijevanje Kovaieva knjievnog opusa i za njegov stva-ralaki put bitne su dvije
stvari: jedno je njegova biograffja (preena) od rodnog sela do grada, a drugo je ivotno
iskustvo steeno na tom
st. (1830-1965)
putu. Jedno i drugo u nerazdruivoj vezi pretvara se u temeljno inspiracijsko arite njegove
literature, u ivotne sokove iz kojih se raa njegova osebujna knjievna tematika Sva sn
njepova djela proi?-lazila iz njega samoga, u svim svojim ostvarenjima on je bio makar posre-
3nTTÎthiomkrrz^^
"kog''umjetniKaruspio prodrijeti u jo neizreene tematske prostore u naoj literaturi. Jer, nije
to bio samo problem odnosa selo-grad, ve se radilo i o problemu ovjeka, njegovim
unutranjim preokupacijama i traumama kao i vanjskim reakcijama na kompleksne promjene
koje se u njemu zbivaju, prouzrokovane zbliavanjem seoskog i gradskog elementa, kad
seosko stanovnitvo poinje mijenjati ne samo svoje navike, ve i svoje naravne, karakterne
osobine. Na taj se nain u Kovaievu knjievnom djelu zbiva zanimljiv proces. Na pojedinim
stranicama svojih tekstova pripovjeda prelazi s opedrutvenog sli-kanja i zahvata u tzv.
objektivnu stvarnost na konkretnu karak-terizaciju likova, dakle na jednu vdsu razinu
stvaralatva, u kojem individualni junaci nee biti samo dekoracija odreenih ideja ili njihov
glasnogovornik, ve tipini likovi (s individualnim obiljejima), pred-stavnici drutvene
sredine, i to u jednoj specifinoj situaciji u vrijeme prijeloma drutvenih odnosa i
mijenjanja drutvene strukture, to je i uzrokovalo nove psiholoke i psihike promjene u
ljudima.
Jo odreenije, u fokus svojih opaanja Kovai hvata najee tip poluintelektualca kakav se
upravo u njegovo vrijeme poeo jasno kristalizirati. Pisac ga najece izvodi iz seoske
sredine. Promatrajui i fiksirajui put seoskog ovjeka od sela do grada, na toj relaciji o kojoj
se toliko govori kad se analizira Kovaievo djelo on se ne zadrava samo na uoavanju
vanjskih injenica, nego ponajprije analitiki, vrlo esto dobrom psiholokom motivacijom, a
zatim po-stavljanjem svojih junaka u meusobne odnose, pokazuje kako u koordinatama
gradskih odnosa, gradskog i graanskog morala taj seoski ovjek ne dopire dalje od
poluinteligenta, i to ne samo u intelektualnom smislu, nego moda jo i vie u formiranju
osobnih moralnih kvaliteta.
Kovaievo knjievno djelo puno je takvih poluinteligenata. Od ladanjskog vlastelina Pepa u
Ladanjskoj sekti, preko poluinteligenta--literata Karoline i Vilka iz romana Fikal te pjesnika
Imbrice pi-eka U registraturi, niza likova iz nedovrenog romana Meu a-barima do,
vjerojatno, najtipinijeg i umjetniki najsavrenije krei-ranog junaka kumordinara ora iz
romana U registraturi.
Sve dosad spomenute probleme Kovai je sintetizirao u posljed-njem i najboljem romanu U
registraturi u kojem je sakupio sva svoja ivotna i literarna iskustva i na irokoi platformi
odnosa na razmeu
103
sela i grada proveo svog junaka Ivicu Kimanovia, sa snanom auto-biografskom crtom,
kroz itav socijalni kompleks hrvatskog drutva ondanjeg vremena. I lik fatalne ehe u osobi
Laure, i sudbina seljaka u njegovu probijanju do gradske sredine i lik Ivice, i mnogi drugi
junaci doli su u ovom romanu u posebnoj, modernoj kompozicijskoj formi do punog
izraaja. Sa stajalita literarne plastinosti i uvjerlji-vosti moda su ipak najreljefnije ocrtani
likovi koji nisu centralni nosioci radnje, kao nezaobilazni lik kumordinara ora, Iviina
ujaka, kojeg je pisac s izvanrednim smislom za humor i ironiju znao pot-puno okarakterizirati.
U crtanju takvih likova, i uope u oblikovanju malog ovjeka, ali tipinog za svoje vrijeme i
sredinu, Kovai je nanadmaiv. Snagom svog opaakog dara mogao je u nekoliko re- **
enica oblikovati junake ocrtavanjem nekih njihovih tipinih gesta, odnosom prema drugim
ljudima, ili individualiziranim nainom go-vora, uvijek s odgovarajuim humorom i
priguenom ironijom ili ci-nizmom, pa ak i otrom satirom. Duboko saivljen, zapravo
proet ivotom sela, jednako kao i kasnije atmosferom grada Kovai je jedini hrvatski
realist koji je uspio ostvariti iroku panoramu drutvenih odnosa na toj relaciji. I ne samo to.
Nije se zadrao na povrini, nije ostajao izvan tema koje su ga kao umjetnika zaokup-ljale,
nego je, prodirui u sr problema uz crtanje izvanrednih pejzaa i atmosfera sredina znao
prodrijeti i u bit ovjeka svog doba, oka-rakterizirati ga i stvoriti ive, plastine i tipine
junake. u , F*Nedvojbeno je da roman U registraturi predstavlja jedno od " najrJoIjih djela u
hrvatToj knjievnosti 19. stoljea. injenica je, me-utim, i to da u Kovaievu proznom
opusu ima i mnogo nasljea tradicionalne literature. Mnogo romantiarski intoniranih
epizoda, ne-dovoljna motiviranost nekih scena i likova pojavit e se ne samo u pripovijetkama
nego i u svim njegovim romanima. No elimo li upo-zoriti na originalnost Kovaieve proze,
treba je, izmeu ostaloga, potraiti i u strukturi njegovih romana, posebno u njihovoj kompo-
ziciji. ]/U)H/n.
Od prvih hrvatskih novelista do enoe bili smo navikli na tip kompozicije kronolokog
karaktera, koja se razvijala ravnolinijski, bez odstupanja od normalnog vremenskog toka
dogaanja radnje. Ko-vai u tom smislu donosi novost. On razbija takvu kompoziciju, i u
njegovim romanima nailazimo na takav kompozicijski postupak u kojem se gubi vremenski
tok odvijanja radnje. Baruniina Ijubav po-inje epizodom u kojoj grofica Greftajn oekuje
svog ljubavnika, zapravo sina epizoda koja po stvarnom vremenskom slijedu dolazi negdje
na kraju pripovijetke. Uvodei nas tako izravno u radnju sa zavretkom romana. Kovai se
vraa natrag, na poetak, razvija
104 KNJIEVNOST OD NARODNOG PRF.POr6dA DO SEDAMDESETIH GOD. 20. st.
(1830-1965)
fabulu, da bi na kraju povezao radnju s onom poetnom epizodom.
Slian je piev postupak i u romanu Fikal. I tu nas autor na
samom poetku ubacuje u epizodu koja pripada kraju romana. Ko-
nano, poseban je sluaj razvijanja kompozicije u romanu U registra-
turi. Tu Kovai stvara oblik tzv. okvirne pripovijesti: radnja se
odvija u registraturi, gdje spisi registratora Ivana Kimanovia
kao njegova dua priaju ivotopis svog vlasnika. itav je, dakle,
, roman Ivice Kimanovia smjeten u okvire te registraturej Prvi dio
' j romana pisan je u prvom licu, u kojem Ivica sam pria svoje do-
J ivljaje; meutim, u drugom i treem dijelu romana mijenja se ten-
nika pisanja, prelazi se na prianje u treem licu, doivljaje Ivice
pria sveznajui pripovjeda.
Najinteresantmji je, nesumnjivo, prvi dio u kojem se opisuje Iviino djetinjstvo i njegov
dolazak u grad. Kad se i govori o tome da je ovaj Kovaiev .roman najuspjelije djelo
hrvatske proze 19. stoljea, onda se i misli na taj prvi dio, jer u drugom i treem dijelu ima
mnogo romantino-sentimentalnih epizoda koje se teko uklapaju u cjelinu romana i koje,
mjestimino, nisu nita bolje od proze ezdesetih i sedamdesetih godina.
< Upozorimo, na kraju, i na Kovaiev specifini pristup likovima êna. To su ponajvie
hipersenzibilne osobe s naroito naglaenom putenosti. Likovi takvih hipertrofiranih, pomalo
pseudoromantinih tipova ena ne slue Kovaiu samo za manifestaciju osobnoga vul-
kanskog temperamenta, ve imaju i posebnu, strogo odreenu funkciju u okviru pojedinih
romana. Kao to je enoa u svojim romanima i pripovijetkama stvoriojjp intriganta koji
povezuje radnju i akciji daje dinamiku, tako je tu ulogu Kovai u istoj mjeri povjerio eni.
Ona je zapravo simbol sudbina glavnih junaka (Elvira u Fikalu, grofica Greftajn u
Baruniinoj Ijubavi, a posebno Laura u romanu U re-gistraturi) olienie njihove sudbine i
njihov fatum, vodei ih u neminovnu i traginu propast.
Cjelokupno Kovaievo knjievno djelo nosi obiljeje neeg tekog i traginog kao neko
proricanje i slutnju vlastita zavretka. Kao gorljivi prava, nije zapravo u svojim proznim
tekstovima stvorio ni jedan pozitivni lik osim lika vlastite majke. ak i oni junaci koji u
njegovima djelima zastupaju ideje pravatva, kao Podgorski u Fikalu, okarakterizirani su na
kraju negativno.
Susret s gradom, s graaninom svog vremena, Kovai je do-ivio kao teki slom osobnih
ivotnih iluzija, i od tog oka nije se uspio oporaviti do kraja ivota. Duboko saivljen,
zapravo proet svime onime o emu je pisao, nije ostajao povran, ve je uspijevao ui u bit
ovjeka svog vremena oblikujui ga kao autentinu linost.
Ji
105
Specifinim temperamentom, osebujnom literarnom zahukta-v lou, on je svim problemima
prilazio vehementno, sav se podavao materiji koju je obraivao, pa je odatle proizila i sva
njegova teh-nika opisa, karakterizacija, tehnika dijaloga, posebno njegov bujni, kovanicama i
neologizmima natopljeni jezik, kao i uspjeno inter-poliranje kajkavskih elemenata u
tokavski knjievni standard to je samo pridonosilo obogaivanju njegova i tako sonog
knjievnog izraza. Kompozicijski razlomljen, neujednaen, u svojim se proznim tekstovima
kretao u irokom rasponu od briljantno pisanih stranica do posve loih, neuvjerljivih i
romantino-sladunjavih scena. Sve je to, meutim, vodilo dekanonizaciji dotadanjeg tipa
proze, jer Ko-vai nije u svojim tekstovima nigdje shematian ni abloniziran. Njegov opus
nije velik, ali unato tome, neke njegove stranice, prije svega one u kojima je olikavao svoje
zagorsko selo doista pri-padaju vrhunskoj hrvatskoj prozi 19. stoljea.
Trei kompleksni krug problema hrvatskih realista vezan je za propadanje plemstva
takoer vrlo primjetan drutveni proces osamdesetih godina.
Mnogi su se pisci okuali na toj nimalo lakojtematici, neki samo usput, a neki, kao Vjenceslav
Novak i Ksaver andor alski, napisali su o toj temi najbolje knjievne stranice.
Prvi poeci knjievne djelatnosti Vjenceslava Novaka(1859 1905), kao i svih poetnika, u
znaku su veeg ili manjeg utjecaja ve formiranih pisaca iz literarne tradicije. I Novakovo je
djelo u poetku pod prilino jakim utjeeajem enoinih i Tomievih pripo-vijesti i romana. U
kasnijem radu, proirujui tematske interese Novak pokazuje i sve vie smisla za aktualnu
drutvenu problema-tiku. Donosei iroke i panoramske slike drutvenog ivota i prilika kod
nas zbog ega su ga i prozvali hrvatskim Balzacom on je, uz temu o propadanju
plemstva, meu prvima u hrvatsku knjievnost uveo proletarijat i naroito je mnogo pisao o
malom ovjeku uope: o drvodjelcima, andarima, financima, kuharicama, gazdarieama, a-
cima i studentima a sve te likove do Novakove pojave u hrvatskoj literaturi osim,
donekle, kod enoe uglavnom nismo sretali.
Meutim, bez obzira na raznolikost tema, od podgorskih motiva sa specifinim svijetom
prosjaka koji imaju posve drukije etike po-glede negoli ljudi drugih naih krajeva, preko
gradskih motiva s i-novnicima i birokracijom, intelektualcima i poluinteligencijom, sve do
periferijskih ambijenata podruma i tavana i slike posebnog morala iz potkrovlja, morala
proletarijata to se tek poeo formirati Novak

st. (1830-1965)
se ipak najradije vraao omiljenoj temi koju je i umjetniki naj-uspjenije svladavao svom
rodnom gradu Senju.
Raspon rnotiva na 'tu temu vrlo je irok. Od uoavanja eko-nomskog propadanja Senja i
senjskih patricija, dakle situacija u ko-jima se jedni oblici drutvenog iv'ota zamjenjuju
drugima, do razlii-tih portreta podgorskih prosjaka ili socijalnoetikih problema vezanih za
ivot ljudi te sredine: problema krae, nezakonite djece, profe-sionalnog prosjaenja i tome
slino.
Medu svim mnogobrojnim senjskim motivima prvo mjesto, bez sumnje, pripada romanu
Posljednji Stipanii (1899), svojevrsnoj sin-tezi cjelokupnog Novakova zahvata u
problematiku Senja i njegove blie okolice. Radnju romana pisac smjeta u prvu polovicu 19.
sto-ljea. Pieva je preokupacija vrlo kompleksna. lako je u sreditu panje sama obitelj
Stipani, otac, mati, sin i ki, u sklopu fabule tog romana dotaknuto je niz problema koji su
indirektno izvan po-vijesti te obitelji. To su, prije svega, mozaine slike drutveno-poli-tikih
zbivanja vezane za odjeke ilirskog pokreta u Senju i ekonomske procese osiromaivanja
senjske privrede i trgovine. Ipak, porodica Stipani zauzima sredinje mjesto u romanu.
Pisac je pomou likova te obitelji uspio prikazati sve sloene odnose i sudbine ljudi u sud-
bonosnim, traginim i prijelomnim godinama promjena drutvenih struktura koje su se u
Senju naroito osjetile kad je Rijeka postala glavna luka, a jedrenjaci poeli ustupati mjesto
parobrodima. Stari je Stipani olienje senjskog patricijskog drutva koje neminovno nestaje
paralelno s propadanjem senjske pomorske trgovine. Traje svoje posljednje dane intenzivno
proivljavajui nekad slavnu i bo-gatu prolost i tvrdoglavo se ne miri s vremenom nego
uporno i do kraja zadrava vanjski sjaj, koji je nekada bio realni odraz stvarnog stanja, a sad
je samo obmana. Sudbina tog lika je u mnogo emu slina sudbini Efendi- Mite iz Neiste
krvi Bore Stankovia, ili Voj-novievim dubrovakim gosparima. U takvoj atmosferi i s
literarnog stajalita najinteresantniji i najuspjeliji su enski likovi romana. Val-purga, ena
Stipanieva, a naroito njezina ki Lucija, najuvjerljiviji su i najsnaniji likovi to ih je
Novak uope stvorio. Lucija je zapravo projekcija psiholoko-emocionalnih stresova djevojke
odgojene u iz-razito patrijarhalnom smislu, liene nekih osnovnih ljudskih dimenzija, koja u
sukobu sa stvarnou doivljava psihiki ok. Koncentrirajui lirski i najbolji dio romana oko
lika Lucije, Novak u vrlo saetom obliku opisuje sve objektivne uzroke koji e tu djevojku
dovesti do osobne tragedije: bila je to ishodina toka najboljih stranica u ovom romanu u
kojima je do punog izraaja dola Novakova sposobnost ulaenja u sloenu psihu osjetljive
Lucije, u minuciozne opise sloma
KNJIEVNOST PREDREALIZMA 1 REALIZMA (1860-1892)
107
njezine prve ljubavi, obeaenja i osobnih trauma koje su nuno morale zavriti smru.
Takvih uspjelih likova ima nekoliko. Ve smo spomenuli Valpurgu, a moramo dodati i vrlo
plastian lik Cineara Marka, tipinog krca.
Drugi je krug Novakovih tematskih interesa vezan za gradsku problematiku. Autor je
zaokupljen likovima inovnika, birokratskog aparata uope, tipovima gradskih intelektualaca i
jo vie poluinte-lektualaca, te acima i studentima koji ivot provode u tekim ma-terijalnim
nedaama. Novak je iao i dalje od toga, pa je pokuavao prodirati i u pojedinane ljudske
sudbine, posebno u sudbine takvih junaka koji su izgubili orijentaciju u ivotu, napustili jednu
drutvenu sredinu, a u drugoj e nisu uspjeli snai (Tito Dori, 1906), ili je opet traio neke
ope probleme, kao pitanje odnosa malograanske sredine prema umjetniku (Dva svijeta,
1901). Naposljetku u cijelom nizu pripovijedaka i romana opisao je i ivot proletarijata
(Zapreke, 1905, Iz velegradskog podzemlja, 1905).
U Novaka je uope bio naglaen socijalni osjeaj, i zato je tako esto traio drutvene teme u
kojima je mogao prikazati tragiku ljudske bijede i neimatine, pri emu je uvijek dolazio do
izraaja piev osjeaj nemoi i rezignacije. Problem osobne sree, kao osnovna Novakova
opsesija, nazoan je u svim njegovim tekstovima, ali on ostaje na kraju i dalje problem bez
nasluivanja konkretnih rjeenja, jer ni jedan njegov lik ne pronalazi pravi izlaz zbog ega
gotovo svi i tragino zavravaju.
Sloena problematika Novakova djela bila je esto jaa i dublja od njegovih stvarnih literarnih
mogunosti. Odatle proizlaze i sva obiljeja njegova knjievnog opusa: to se prije svega
odnosi na kom-pozicijsku necjelovitost njegove proze. Nakon nekoliko izvrsno kom-
poniranih stranica ili psiholokih analiza, snaga se umjetnika esto nae na feljtonistikoj
razini, da bi kasnije ponovno progovorio pravi umjetnik.
Takva se necjelovitost tekstova oituje u onim djelima gdje Novak posebno istie neku tezu.
Zbog teze on ponekad stvara izra-zito ravnolinijsku fabulu, gotovo ablonu, u kojoj emo
teko naii na neke snanije, umjetnike akcente. Osim toga, u toj je prozi esto dominantan
sladunjavo-sentimentalni lirizam, patetino opisi-vanje emotivnog ivota, to ne samo da
razvodnjuje radnju nego zvui neuvjerljivo i nedoivljeno. Uope, u svim svojim tekstovima
Novak neprestano inzistira na emocionalnoj gradaciji i poanti. Najbolje se to oituje u
prozama u kojima pisac zadire duboko u pore gradske sredine i inzistira na izrazito socijalnoj
problematici (Iz velegradskog podzemlja, U glib).
st. (1830-1965)
S knjievno-povijesnog stajalita, Novak se od regionalista iz prve faze svog stvaralatva
razvio u pisca koji je najobuhvatnije meu svim hrvatskim realistimaliterarno osmiljavao
cjelokupni hrvat-ski drutveni ivot. Najuspjeniji su mu tekstovi napisani u jednom dahu, u
kojima se nije morao lomiti zbog teza i uvjeravanja, jer mu je filozofija bila neizgraena i u
osnovi kontradiktorna. Zapravo je u njegovu cjelokupnom stvaralatvu srce uvijek
prevladavalo nad razumom, pa odatle i svi nesporazumi koji se mogu uoiti. Knji-evno mu je
djelo opseno, ali ne uvijek ujednaeno. Grau to ju je pronalazio u ivotu, oko sebe, esto
nije znao adekvatno transpo-nirati u umjetniko djelo. No, unato svemu tome, po nekim je
anto-logijskim stranicama pripovijedaka i romana zauzeo vrhunsko mjesto meu piscima
hrvatskog realizma.
Propadanju plemstva, i to onog specitinog zagorskog pleme-nitakog drutvenog sloja, iz
posebnog stajalita posvetio je dobar dio svog proznog opusa i Ksaver andor alski (1854
1935).
Iako njegovo djelo moemo podijeliti na nekoliko tematskih krugova, istiui posebno ve
spomenutu tematiku zagorskih motiva iz ivota plemenitakog svijeta, zatim krug povijesnih
romana i pri-povijedaka sa irom drutvenom problematikom, te nekoliko romana i
pripovijesti s izrazito psiholokom motivacijom i mistikim akcen-tima -- injenica je da se
motivi iz prvog tematskog kruga sa sre-dinjom- zbirkom pripovijedaka Pod starim
krovovima vrlo esto ponavljaju ili su bar posredno prisutni i u veini ostalih njegovih
djela.
To samo govori kako je Hrvatsko zagorje, njegov rodni kraj, bio i do kraja ostao osnovnom
pievom .opsesijom, izvoritem go-tovo svih njegovih literarnih tema i motiva. Dalski je
vbio pisac u ijem su se djelu uvijek ispreplitala i meusobno dopunjavala racio-nalna,
realistika shvaanja stvarnosti i njegova pomalo sentimentalno--romantina narav. Taj spoj
romantinog i realistinog, njihovo me-usobno proimanje, bitni je dojam koji ostavlja i vei
dio njegove proze.
Piui o zagorskim plemenitaima i specifinom ivotu zagorskih kurija, alski je taj svijet i
ambijente doivljavao u jednom kon-kretnom i dramatinom trenutku na izrazito lirski nain:
nije to bilo samo pitanje odumiranja starih varmeija, nego i mnogo vie od toga bio je to
trenutak kada su se u cijelom naem drutvenom ivotu poele dogaati krupne promjene koje
su morale uzdrmati jedan davno usklaeni i miran nain ivota, i kad se nemir poeo
109
uvlaiti u cijelu plemiku i plemenitaku drutvenu klasu koja je naglo poela slabiti,
nestajati, doivljavajui vlastitu tragediju.
To je uoavanje jednog neizbjenog procesa u drutvenom raz-voju - - koje je pisac morao
razumski vidjeti i biti svjestan da se rue njegove iluzije o jednom neponovljivom svijetu to
ga je u mla-dosti upio u sebe. Ono se i nametnulo kao osnovni pokreta njegovih elja i
potrebe da bar umjetnikom rijei zaustavi jedno vrijeme, da u posljednjem trenutku jo spasi
od zaborava autentinost neeg to se pred njegovim oima brutalno ruilo.
Iako i sam plemenita i unato naglaenoj prisutnosti sjete za prolim, alski je kao stvaralac
ipak smogao snage da umjetniki izrazi pravu istinu. Najbolji je primjer pripovijetka'
Perillustris ac generosus Cintek, jedna od antologijskih novela hrvatskog realizma u kojoj je
pisac izvanredno prikazao deformacije to se javljaju u psihi ovjeka ije se drutvo
neminovno rui.
Kao stvarna vrijednost gledano s literarnog aspekta u alskije-vim zagorskim motivima, a
posebno u zbirci Pod starim krovovima, ostaje ponajprije plastinost i ivotnost ocrtanih
portreta, danih naj-ee u anegdotskim epizodama njihova ivota bez obzira na
pretpripovijest ili obino tragini kraj pojedinih junaka. I danas osta-jemo oduevljeni prije
svega njegovim portretima, skicama, a manje sudbinama. Spomenuti portreti, izvanredni
krajolici, ugoaji, jednom rijeju sve ono to je alski mogao ocrtati, gdje nije morao rjea-
vati nikakve probleme ima trajnu umjetniku vrijednost. Sluei se humorom, ponekad i
karikaturom, pa ak i satirom, alski je upravo takvim postupkom pri obradi svojih junaka
omoguio sam sebi odreenu distancu prijeko potrebnu da-realno ponekad moda i protiv
svoje volje oslika jednu specifinu hrvatsku stvarnost, i to na najbolji mogui nain
dobro odmjerenim i adekvatnim odnosom lirizma i realizma, impresije i analitinosti.
Nita manje nisu interesantne i pripovijetke u kojima autor donosi niz isjeaka, slika i
dogaaja, cijeli mozaik opeg drutvenog i politikog ivota Hrvatske sedamdesetih godina.
Openito gledajui taj iroki tematski krug u kojem se autor smjelo upustio u analizu razliitih
i kompleksnih pitanja cjelokupnog hrvatskog drutva svog vremena, potrebno je naroito
istaknuti i-njenicu da je alski prvi na pisac koji je tako sveobuhvatno uao u tu ni
jednostavnu ni laku problematiku.
Dodamo li svemu tome pieve pokuaje da se ogleda i u posve modernim temama od
Janka Borislavia, introvertiranoga hrvat-skog intelektualca openhauerovskog tipa, do
mistinih tema kao to je, na primjer, pripovijetka Notturno moemo rei da njegovo djelo
1 10 KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.
st. (1830-1965)
u hrvatskoj knjievnosti realizma ima golemu vanost. Nastalo je kao rezultat dviju, u osnovi,
suprotnih inspiracija: jedne, nazovimo je racionalno-didaktine, a druge emocionalno-
sentimentalne. U prvom sluaju pisac je uao u polemiku s drutvenim problemima svog
vremena, donosei sa svog stajalita neke meritorne sudove, vrednu-jui i ocjenjujui situaciju
onako kako je to njemu odgovaralo. Tu je, polazei sa svojih klasnih pozicija dolazio esto u
suprotnost sa stvarnou ivota koju je ocjenjivao, jer umjesto da prati tokove tog ivota, on
mu je nametao svoje ablone i poglede, nuno stvarajui falsifikate. Zbog naglaene
tendencioznosti junaci mu esto gube indi-vidualne ljudske osobine i postaju samo
deklarativni tumai pripovje-daevih teza. Meutim, polazei od emocionalne inspiracije
pisac ne tei ni za kakvim vrednovanjem, ve samo uoava i biljei. U toj prozi alski se
predstavio kao realist koji u svoje opservacije unosi prilinu sentimentalno-romantinu patinu,
ali istodobno zna ostvariti i karakteristine tipine trenutke ivota. Piui na taj nain, alski
u tom krugu svojih pripovijedaka sa zagorskim krajolicima i por-tretima plemenitaa postie
najvee umjetnike domete, jer je u osnovi ostao neposredan i vjeran ivotu. Ima neobino
razvijen afinitet za kreiranje vizualnog doivljaja detalja j^snaan, upravo impresionistiki
osjeaj za boje i stvaranje ugoaja uope. alski nije imao uvijek snage ni dovoljno
umjenosti za dublju psiholoku analizu (iako je neprestano naglaavao da eli promatrati
hrvatsku duu), ali je taj nedostatak obilno nadoknaivao deskriptivnim zahvatima u
tematsku grau u emu je bio stvaralaki suveren.
injenica je da upravo s alskim zapoinje nova etapa u hrvat-skoj knjievnosti, kad se
klasina realistika tematika osamdesetih godina ve pomalo poela zatvarati u krug kojem je
preostalo jo samo ponavljanje. alski je prvi kod nas nekim temama zapoeo prodor u
Evropu, a jo prije Vojnovia, gledano u naim relacijama, pisao o propadanju hrvatskog
plemstva kako se dotad jo nije pisalo. Prvi je znaajniji sintetiar drutva svog vremena,
kroniar jednog prilino kompliciranog doba, a ostvarujui tematski krug zagorskih motiva
predstavio se i kao jedan od prvih vjesnika impresionizma u hrvatskoj knjievnosti.
Osim motiva o propadanju plemstva, zatim problematike dru-tvenih odnosa na relaciji grad
selo i nacionalno-rodoljubne te-matike, povremeno se u hrvatskoj knjievnosti realizma
mogu nai odjeci i novih politikih, ponajprije ideolokih strujanja. Tragovi so-cijalizma, na
primjer, na koje nailazimo u Hrvatskoj ve u sedam-desetim godinama, nali su svoj izraz i u
knjievnosti. Ve 1885.
111
godine Kranjevi pie poznatu pjesmu Radniku. O toj temi pisao je i August Harambai, a
pojavu radnikih pokreta i pobuna, traj-kova, te sliku gradskog proletarijata uspjeno je
obraivao i Vjen-ceslav Novak.
Iz dosadanjeg pregleda lako se moe zakljuiti da su hrvatski realisti dodirivali pa i ire
razmatrali, posebno u osamdesetim go-dinama, gotovo sve znaajne i kljune probleme
tadanjeg hrvatskog drutvenog i politikog ivota: od odnosa meu vlastitim politikim
strankama, kao i na openacionalnom planu odnosa stranaca, Nije-maca, Madara i Talijana
prema nama i obratno, pa sve do pokuaja uoavanja sloenih procesa koji su vodili
korjenitim strukturalnim promjenama u hrvatskom drutvu potkraj stoljea. Ako je ijedno
razdoblje hrvatske knjievnosti bilo drutveno angairano, onda je to nesumnjivo bilo
razdoblje realizma, naroito u poetnoj fazi. Pisci toga doba ne samo da su uoavali injenice
i registrirali ih, nego su u veini sluajeva pokuavali i sugerirati rjeenja mnogih kom-
pleksnih pitanja pred kojima su se nali u svojoj knjievnoj tema-tici. Bila je to literatura s
tendencijom, ija se vrijednost neko vri-jeme mjerila prema nainu kako se problem
obraivao (ali u smislu teze, a ne izraza),- i to je esto bilo vanije od umjetnikog dometa
djela i njegove estetske vrijednosti.
Meutim, u'hrvatskoj se knjievnosti negdje od 1890. godine poinje osjeati jasan zaokret sa
irokih drutvenih tematskih preoku-pacija stvaralaca prema suavanju motiva: sve se vie
zapostavlja iroko fabuliranje, od velikih mozaik-slika prelazi se na manje teme, ali zato s
jaim prodorom u dubinu. Roman kao glavna knjievna vrsta osamdesetih godina sve se vie
povlai pred pripovjednom pro-zom, a dominaciju preuzima novela sa psiholokom
motivacijom, po-kuajima da se umjetniki registriraju senzibiliteti glavnih junaka, nji-hovi
unutranji sukobi i osobne preokupacije, ukratko, drutvenu problematiku zamjenjuje sve vie
analiza individualnih karaktera u razvoju.
Zanimljiva je injenica da tu promjenu u literaturu ne donose, kao to bi se moda moglo
oekivati, pisci mlaeg narataja koji e doskora postati korifeji moderne kao Begovi,
Domjani ili Mato, javivi se ve 1892. godine, nego to prvi ine najpoznatiji predstavnici
generacije kritTldR'TeaTista----^
Najavom psiholoke priftervijetke ili romana svakako moemo smatrati veFvecrr'prtpovijetku
Jmko Borislavi Ksavera andora al-skoga, objavljenu 1887. godine, da bi se u razdoblju od
svega ne-koliko godina javili i Josip Kozarac s Donom Innes (1890), Mirom Kodolievom
(1895) i Opravom (1899) izrazito psiholokim pripo-
1 12 K.NJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.
st. (1830-1965)
vijestima, i to nakon Mrtvih kapitala i Meu svjetlom i tminom, tekstovima u kojima autor
rjeava ekonomsku problematiku svoje Slavonije, te Janko Leskovar, koji e novelama Misao
na vjenost (1891) i Katastrofa (1892) definitivno potvrditi afirmaciju novih mo-dernistikih
literarnih postupaka, zapravo jo prije znaajnije pojave mlade modernistike generacije.
Za razliku od osamdesetih godina u kojima dominira kritiki realizam, ovo bismo razdoblje
(kao drugu fazu realistikog perioda) mogli nazvati poetskim ili psiholokim realizmom, jer
su upravo lirski i psiholoki aspekt u hrvatskoj knjievnosti najizraeniji na prijelazu iz
osamdesetih u devedesete godine. Dakako, i u ovo vrijeme se do kraja stoljea, i paralelno s
modernistikim strujanjima, egzistira i dalje proza tipa kritikog realizma kao izravni
nastavak tradicije osamdesetih godina. Ona se prirodno javlja i razvija i u tom razdoblju, ali
sada produbljenije, literarno obogaena za dimenziju unutranjeg ivotnog sadraja
knjievnih likova.
Ve spomenuti Josip Kozarac (18581906) tipini je primjer pisca u razdoblju realizma koji
u svom djelu ujedinjuje i prvu i drugu fazu ovog literarnog perioda.
U prvim pripovijestima i romanima naglaava socijalnu proble-matiku, pa se raspon tema o
kojima govori kree od rjeavanja nekih izrazito ekonomskih pitanja (Mrtvi kapitali), preko
oslikavanja ljudi koji se otuuju od vlastitog stalea i sredine kojoj pripadaju (Tri dana kod
sina), do promatranja slavonskog sela u koje prodor ka-pitala unosi i nove oblike ivota:
razbijanje patrijarhalnog ivljenja, pauperizaciju seljaka, nemoral (Tena).
Kozarac je jedan od prvih naih pisaca koji je umio literarno oivjeti enske likove, dati im
obiljeje individualnih linosti. U svo-jim pokuajima psiholokih pripovijesti iz druge faze
(Oprava, Mira Kodolieva) ostvario je i tople, lirske i uvjerljive portrete enskih li-kova koji
ive punoom vlastitog ivota.
U cjelini, hrvatski su pisci osamdesetih godina odlazei u irinu, i obraujui ope, ali sloene
drutveno-politike teme na horizontalnoj razmi, esto zaboravljali da treba ii i u vertikalu.
Zato je i ra-zumljivo da su, s druge strane, ostajui strogo u okvirima regional-nog, pisali
uz neke teme koje su bile naelno zajednike i o problemima koji ili nisu bili zanimljivi, ili
su pak bili nerazumljivi u drugim sredinama. Problem Mrtvih kapitala, na primjer, bio je ti-
pian problem Slavonije, ali ne i Primorja i Dalmacije. Isto su tako Novakovi Podgorci morali
biti nerazumljivi Slavoncima. Drukija je, medutim, vanost pisaca koji su uspijevali prodirati
i u dubinu. Ko-
113
vai je, na pnmjer, takoder regionalist, ali opisujui svoje Zagorce. on istodobno prikazuje i
ope, i zajednike, i posebne crte svih hrvatskih seljaka, pa time razbija regionalne okvire, a
da i ne govorimo o tome kako je problemima vezanim uz traginost ovjekova ivljenja i
prikazivanju njegove nemoi pred sudbinom dodirnuo ve neke opeljudske teme uope.
Realizam se javio u nas, uzmemo li u obzir i enou, nekako u vrijeme francuskog
naturalizma, kao i pojave paralelnih stilova u drugim zemljama, prije svega verizma.
Unato tome to ve u enoino doba poinje u naoj knjiev-nosti ozbiljna preorijentacija na
prijevodnu literaturu realista, kao prvo ruskih i francuskih, kojih su puni nai asopisi
posebno Turgenjeva i Zole i unato prilinom utjecaju tih stvaralaca, naroito Tur-genjeva,
na nae realiste, injenica je da je hrvatski realizam, usprkos svemu, ostao proizvod specifino
hrvatskih prilika.
enoin realizam predstavlja smjesu neke vrste realistikih po-gleda, historizma i
romantiarskog patosa, svega onoga to je enoa mogao sagraditi na osnovi nae i literarne i
drutvene tradicije i svog vremena i prije toga ilirskog romantiarskog zanosa. Nadalje,
potrebno je naglasiti da knjievnost cijeloga hrvatskog realizma nije zasnovana ni na kakvim
konkretnim filozofskim koncepcijama, kao to je to bio sluaj u drugim velikim literaturama.
Specifinost se hrvatskog realizma ogleda u tome to su se gotovo svi teoretiari i kritiari tog
razdoblja ponajprije brinuli o tome hoe li i koliko e odreeni pravac u knjievnosti koristiti
hrvatskom narodnom ivotu, to je i osnovni uzrok naglaene drutvene angairanosti
hrvatske literature realizma. ak i kad su pojedini pisci ili teoretiari nastojali prenositi razne
ideje iz drugih zemalja, najee su to inili loe i praktiki ostvarivali drukije nego to su
teoretski postavljali. Klasian primjer je Kumiiev sluaj. Proboravivi neko vrijeme u
Parizu, u doba najvee Zoline popularnosti, i sam je nastojao nakon povratka prihvatiti
naturalistiku poetiku. Meutim, vezan za nae tlo i nae probleme, i pored svih svojih
naturalistikih programa, Kumii u svom djelu ostaje ipak vie romantiar negoli naturalist.
U cjelokupnom razvojnom toku hrvatske knjievnosti realizma oiti su pokuaji jednog dijela
pisaca da krenu smjelo ukorak sa stra-nim idejama i u to vrijeme u Evropi aktualnim
knjievnim doga-ajima; dakako, neki s vie, neki s manje uspjeha. Meu piscima koji su
poli tim putem valja prije svega spomenuti Kumiia, a na-roito Ksavera andora alskoga.
U drugu skupinu mogli bismo svrstati pisce koji su opet uzore traili u starijim hrvatskim
stvarao-cima, u tradicionalnoj knjievnosti, ili su jednostavno pisali organski.
m
KNJIZEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20. st.
(1830-1965)
To se ponajprije odnosi na knjievno djelo Vjenceslava Novaka, pa Ante Kovaia i Josipa
Kozarca.
Kad je rije o umjetnikoj vrijednosti literarnih ostvarenja u ovom razdoblju, kao i tehnike
pisanja uope, kod velikog broja pisaca uoljiva je shematinost pri razradi knjievne
tematike. Mnogi se autori, na primjer, slue iskljuivo naracijom, a isto tako i slinim
strukturiranjem pripovijedaka i romana. Sjetimo se samo likova intri-ganata kojima je jedina
funkcija da pokreu radnju i daju joj ivost, ili pak naglaenog kontrastiranja pri obradi
likova, s naglaenom crno-bijelom tehnikom pisanja. Budui da je veini stvaralaca bila bitna
teza, odnosno ideja djela, u ovom periodu hrvatske knjiev-nosti zanemarivalo se njegovanje
izraza i stila uope, to je nesumnjivo najslabija strana hrvatske knjievnosti realizma.
Unato svim zamjerkama koje moemo uputiti naim piscima ovog razdoblja, neosporno je da
je ono dalo i nekoliko znaajnih pisaca, kao to su Ante Kovai i Silvije Strahimir
Kranjevi, a isto tako i pojedinanih djela antologijskog karaktera i nekih drugih realista.
OPA LITERATURA
Edicija Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 39 (August enoa) do knj. 62
(Kritika u doba realizma). Matica hrvatska i Zora, aereb. 19631977. Antun Barac, Ulazak
sela u noviju hrvatsku knjievnost, u knjizi: Knjievnost
i narod, Matica hrvatska, Zagreb, 1941. Stanko Lasi, Roman enoina doba, RAD, knj. 341,
JAZU, Zagreb, 1965. Milan Marjanovi, Iza enoe, Zadar, 1906. Antun Barac, Selo u djelima
hrvatskih realista, u knjizi: Knjievnost i narod,
Matica hrvatska, Zagreb, 1941. Ivo Frange, Realizam kod Hrvata, Rad (Radniki
univerzitet, Knjievnost,
Ilkolo), Beograd, 1960. Milorad ivanevi, Prilozi prouavanju hrvatske knjievnosti XIX
stoljea, RAD,
knj. 355, JAZU, Zagreb, 1969. Ivo Frange, enoina batina u djelima hrvatskih realista,
Croatica, sv. 1,
Zagreb. 1970. Povijest hrvatske knjievnosti, knj. 4 (Ilirizam i realizam), napisali
Milorad
ivanevi i Ivo Frange, Liber i Mladost, Zagreb, 1975.
115
PISCI, DJELA, LITERATURA - AUGUST ENOA (Zagreb, 1838 - Zagreb, 1881)
Djela: Ljubica, drama, Zagreb, 1866; Zlatarovo zlato, Zagreb, 1872; uvaj se senjske ruke,
Zagreb, 1876; Seljaka buna, Zagreb, 1878; Diogenes, Zagreb, 1878; Prosjak Luka, Zagreb,
1879; Kletva, Zagreb, 1882; Iza-brane pjesme, priredio F. Markovi, Zagreb, 1882; Sabrana
djela u XII svezaka, priredio Slavko Jei, Znanje, Zagreb, 1964; Djela Augusta enoe u XIII
svezaka, priredio Dubravko Jeli, Globus, Zagreb, 1978.
Literatura
Antun Barac, August enoa, studija, Narodna knjinica, Zagreb, 1926.
Petar egedin, ovjek u rijei (O enoinu stilu i izrazu), RAD, knj. 308,
JAZU, Zagreb, 1955. Dubravko Jeli, August enoa njim samim, Vuk Karadi, Beograd,
1966. Ivo Frange, enoina batina u hrvatskom realizmu, Croatica, sv. 1, Zagreb,
1970. Ljerka Matutinovi, August enoa i njegovo djelo, u knjizi: August enoa,
Seljaka buna, biblioteka Dobra knjiga, kolska knjiga, Zagreb, 1974. Milorad Zivanevi,
Literatura o enoi, Godinjak Filozofskog fakulteta u
Novom Sadu, knj. XVII/1, Novi Sad, 1974. Tode olak, August enoa, u knjizi, Portreti,
Sloboda, Beograd, 1967.
EUGEN KUMII (Berse, Istra, 1850 - Zagreb, 1904)
Djela: Olga i Lina, 1881; Zaudeni svatovi. 1883: Gospoa Sabina, 1884;
Sirota, 1885; Podpukom, 1886; Preko mora, 1889; Urota zrinsko-fran-
kopanska, .1893; Kraljica Lepa, 1902. i drugo.
Literatura
Antun Barac, Eugenij Kumii, predgovor izdanju Djela, Zora, Zagreb, 1950. Vlatko Pavleti,
Raskorak teorije i prakse Eugenija Kumiia, u knjizi: Kako
su stvarali knjievnici, kolska knjiga, Zagreb, 1956. Antun Barac, Knjievnost Istre i
Hrvatskog primorja, Matica hrvatska, Zagreb,
1968.
ANTE KOVAI (Celine 1854 Vrape, 1889)
Djela: Baruniina Ijubav, 1877; Fikal, 1882; U registraturi, 1888; Izabrane pjesme,
1908; Sabrane pripovijesti, 1910; Feljtoni i ianci, 1952.
Literatura
Milan Ratkovi, Ante .Kovc'/.predgovor izdanju Djela, Zora, Zagreb, 1950.
Ivo Frange, Buenje Ivice Kimanovia, u knjizi: Stilistike studije. Naprijed,
Zagreb, 1959. Aleksandar Flaker, Osebujnosl hrvatskog knjievnopovijesnogprocesa XIX
stoljea
(u svjetlu Kovaevia romana U registraturi, Radovi Zavoda za sla-
vensku filologiju, br. 10, Zagreb, 1968.
st. (1830-1965)
*~KSAVER ANDOR ALSKI (Gredice. Hrvatsko zagorje, 1854 - Gredice, 1935) Djela:
Pod starim krovovima, 1886; U noi, 1887; Tri pripovijesti bez naslova, 1887; Bijedne prie,
1888; Iz varmedinskih dana, 1891; Janko Borislavi, 1887; Na rodenoj grudi, 1890;
Radmilovi, 1894; Za materinsku rije, 1906. i drugo.
Literatura
Ivan Nevisti, alski, monografija, Vijenac, Zagreb, 1928.
Emil tampar, Ksaver andor Gjalski, predgovor Djelima, Zora, Zagreb, 1952.
Aleksandar Flaker, Hrvatska novela i Turgenjev, Radovi Zavoda za slavensku
filologiju, I, Zagreb, 1956. (Miroslav Krlea), alski, Enciklopedija Jugoslavije III, Zagreb,
1958. Petar egedin, Ksaver andor Gjalski, Forum, br. 78, Zagreb, 1962. Miroslav
icel, Pod starim krovovima Ksavera andora Gjalskoga, u knjizi:
Stvaraoei i razdoblja, Matica hrvatska, Zagreb, 1971.
JOSIP KOZARAC (Vinkovci, 1858 - Vinkovci, 1906)
Djela: Slavonska uma, 1888; Mrtvi kapitali, 1889; Meu svjetlom i tminom, 1891; Donna
Ines, 1890; Mira Kodolieeva, 1895; Oprava, 1899. i drugo.
Literatura
Emil tampar, Josip Kozarae, predgovor za Djela, Zora, Zagreb, 1950.
Kreimir Georgijevi, Josip Kozarae, Knjievne studije i ogledi, Matica srpska,
Novi Sad, 1952. Aleksandar Flaker, Hrvatska novela i Turgenjev, Radovi Zavoda za
slavensku
filologiju, I, Zagreb, 1956.
SILVIJE STRAHIMIR KRANJEVI (Senj, 1865 - Sarajevo, 1908)
Djela: Bugarkinje, 1885; Izabrane pjesme, 1898; Trzaji, 1902; Pjesme, 1908; Sabrana djela,
knjiga IIII (Pjesme, proza, prepjevi, pisma), JAZU, Zagreb, 1958/1967.
Literatura
Miroslav Krlea, O Kranjevieevoj liriei, Hrvatska revija, br. 3, Zagreb, 1931.
Antun Barac, Poglavlje o Kranjeviu, u knjizi: Velieina malenih, Nakladni
zavod Hrvatske, Zagreb, 1947. Marijan Matkovi, Kranjeevie i hrvatska kritika,
Republika, br. 11 12,
^Zagreb, 1948. Emil Stampar, Silvije Strahimir Kranjevie, Republika, br. 23,
Zaareb,
1955. Ilija Kecmanovi, Silvije Strahimir Kranjevie, monografija, Narodna prosvjeta,
Sarajevo, 1958.' Sime Vueti, Kranjeevie, u kniizi: Izmeu dogme i apsurda, Matica
hrvatska,
Zaareb. 1960.
--
K.NJIEVNOST PREDREALIZMA I REALIZMA (1860-1892)
117
VJENCESLAV NOVAK (Senj, 1859 - Zagreb, 1905)
Djela: Podgorske pripovijesti, 1889; Pavao egota, 1888; Posljednji Stipaniei, 1899;
Nezasitnost i bijeda, 1894; U glib, 1901; Dva svijeta, 1901; Zapreke, 1905; Tito Doreie-,
1906.
Literatura
Antun Barac, Vjenceslav Novak, Republika, br. 11 12, Zagreb, 1951.
Vlatko Pavleti, Izmedu dilentatizma i umjetnosti, u knjizi: Kako su stvarali
knjievniei, kolska knjiga, Zagreb, 1956. Ivo Frange, Vjenceslav Novak danas, Rijeka
revija, br. 34, Rijeka, 1962.
MODERNA
(1892-1916)
Kao odjek srednjoevropskih umjetnikih kretanja, a posebno beke secesije odnosno moderne
(od koje i preuzima terminoloku oznaku), moderna je u Hrvatskoj bila shvaena na isti nain
kao i u ostalim evropskim literaturama. Bez obzira na razliite nazive kojima su se nova
knjievna strujanja oznaavala i defmirala, kao to su deka-dansa, simbolizam, impresionizam
te neoromantizam, bitna je novost nasuprot tradicionalnim shvaanjima umjetnosti bila u
spoznaji da se knjievnost ne moe svoditi samo na nacionalnu ili socijalnu funkciju u smislu
iskljuivog drutvenog angamana, ve joj treba priznati i vlastiti autonomni karakter. Jasnije
reeno, poeo se naglaavati estetski smisao literarnog djela kao specifinog obi-ljeja
umjetnosti rijei, a s tim u vezi i potreba za razvijanjem novih stilskih postupaka u traenjima
i izricanjima ljepota, ljudkih osje-anja na prvom mjestu. Umjesto tradicionalnog opisivanja
ovjeka kao samo dmtveno determiniranog bia koje moe potpuno ovladati vlastitim
ivotnim putovima i biti jedinim pokretaem zbivanja, u prvi se plan nameu motivi
tajnovitih, ljudskom umu nedostupnih i posve individualnih unutranjih ovjekovih psihikih
senzibiliteta koji racionalno nespoznatljivi ravnaju njime i usmjeruju putove njegove
sudbine.
Takva nova stilska i tematska traenja, uoljiva u sve veem broju ostvarenja hrvatskih pisaca
poetkom devedesetih godina (po-
MODERNA (1892-1916)
119
sebno mistiki motivi u pripovijetkama alskoga, te Leskovarova proza) osnovnim su
razlogom to poetak razdoblja moderne odre-ujemo 1892. godinom, kad i Antun Gustav
Mato objavljuje svoju prvu pripovijetku Mo savjesti, bizarnu po temi, a groteskno-sim-
boliku po stilskim obiljejima: oito je da su procesi raspadanja ralistike stilske formacije i
nazonost modernistikih stilskih obiljeja u tom trenutku ve potpuno evidentni i prava su
realnost tadanjega literarnog trenutka.
Shvaena kao stilsko razdoblje moderna je vrlo heterogen pe-riod, u kojem egzistira paralelno
nekoliko razliitih stilskih kompleksa, pa stoga moemo govoriti o svojevrsnom stilskom
pluralizmu kao tipinoj karakteristici te epohe: dok se veina pjesnika u svojim poetskim
tekstovima izraava impresionistikim stilskim izrazom, a pridruuju im se i neki crtiari,
istodobno na prijelazu stoljea do punog izraaja dolaze i obiljeja zrelog realizma, posebno
uoljiva kod Vjenceslava Novaka, koji kao tipini i najcjelovitiji realist po-najbolja svoja
djela (Posljednji Stipanii i Tito Dori) objavljuje 1899, odnosno 1906. godine. Uz uoljivo
prisutne elemente ekspre-sionistikih stilova (kod nekih tekstova Matoa i Frana Galovia te u
cjelokupnom opusu Janka Polia Kamova), u dramskom stva-ralatvu, od Tucieva Povratka
(1898), preko nekih tekstova Frana Hria do Ogrizovieve Hasanaginice (1909) i Kosorova
Poara strasti (1910) snano su naglaena i naturalistika stilska obiljeja kao odjeci
njemakog naturalizma (Gerhart Hauptmann) ili opet Tolsto-jeve drame Mo tmine koja se u
ono vrijeme dosta prikazivala na naim pozornicama.
No bez obzira na injenicu to u ovom razdoblju djeluje neko-liko knjievnih generacija koje
se slue i raznovrsnim stilskim po-stupcima, mogue je ipak ustvrditi kako su odreeni
esteticistiki stilovi u rasponu od impresionizma prema ekspresionizmu dakle oni koji se
javljaju kao direktni otpor prijanjim stilskim formacijama ili literarnim kolama
dominantniji od tradicionalnih stilova i daju temeljno obiljeje ovom knjievnom razdoblju
sve do kraja 1916. go-dine, kad e pojavom novih pisaca (Donadinija, Antuna Branka imia,
Krlee) prevladati i nova shvaanja smisla umjetnikog ina.
Cjelokupno beletristiko i kritiarsko stvaralatvo knjievno-stil-skog razdoblja moderne u
svojim se procesima vidljivo razvija u dvije relativno cjelovite faze, odnosno dva kruga,
kojima bismo 1903. go-dinu mogli naznaiti kao graninu.
Prva od tih dviju faza karakteristina je po tome to se unutar nje odvija i zavrava pokret
hrvatske moderne (od 1897. do 1903),
(1830-1965)
te po naroito istaknutom programsko-manifestacijskom kn-tiarskom djelovanju prve
generacije modernista.
Posebnost naega modernistikog puta izraena je, izmeu osta-loga, i upravo spomenutim
pokretom hrvatske moderne koji, iako nije imao literarno obiljeje, ipak je bio od presudnog
znaenja za daljnji razvoj hrvatskoga kulturnog pa prema tome i umjetnikog ivota u cjelini.
Indirektno, on je uvjetovan injenicom odlaska mnogih naih studenata na daljnje studije u
Prag i Be (odatle i naziv praka i beka grupa modernista), poto im je bio onemoguen
daljnji studij na Zagrebakom sveuilitu zbog poznatih demonstracija 1895. godine. Te su
godine u povodu dolaska cara Franje Josipa I u Zagreb na otvorenje nove zgrade Hrvatskog
narodnog kazalita, studenti na Jelaievu trgu (danas Trg Republike) spalili madarsku
zastavu, de-monstrirajui na taj nain protiv Khuenovih pokuaja madarizacije Hrvatske. U
novim sredinama, posebno u Pragu, ti su mladi doli u izravni dodir s tada vrlo aktualnim
politikim idejama socijalnog realizma, to ih je propovijedao Toma Masarvk, nastojei se i
sami koristiti njegovim pogledima u vlastitom politikom i kulturnom djelovanju.
Pokret je imao izrazito generacijski karakter, a javio se kao izravna reakcija na oitu
stagnaciju cjelokupnoga hrvatskog drutva na svim podrujima. Dolazei iz redova
srednjokolaca i posebno studentske omladine koja je bila vrlo dobro organizirana u raznim
studentskim drutvima, pokret se istina deklarirao ponajprije kao kulturni, ali je akcent
ipak bio na irem planu djelovanja: eko-nomskom, socijalnom, a kao prvo na politikom.
Pokret poinje i koncentrira se u Pragu, posebno pojavom asopisa Hrvatska misao 1897.
godine, pa je i uope rad prake grupe u smislu naznaenog sadraja pokreta mnogo vaniji
i presudniji i od bekog, pa i tzv. zagrebako-karlovakog kruga mladih koji su, unato
generacijskoj povezanosti s prakom grupom i nekim zajednikim polaznim stavo-vima u
shvaanju drutvene stvarnosti Hrvatske, ponajprije imale obiljeje literarne borbe s pozicija
artizma s tradicionalistikim shva-anjima smisla i funkcije knjievnosti, umjetnosti uope.
To posebno vrijedi za beku grupu, koja je dola u izravni dodir sa secesijom i specifinim
hermanbarovskim razumijevanjem simbolizma i de-kadanse.
lako pokret nije imao umjelniki, knjievni karakter, svojim je koncepcijama u cjelini i te
kako snano, iako indirektno, djelovao i na knjievnu usmjerenost tog vremena, bez obzira to
su se mnoge indikacije modernog osjetile u naem stvaralatvu i prije samog po-etka pokreta
hrvatske moderne.
MODERNA .(18921916)
121
Isto tako kao to je bitni i najvaniji rezultat pokreta u tome da su se uzroci odreenih stanja
stagnacije u hrvatskom drutvu po-eli traiti u njemu samome, a ne negdje vani, i susreti
naih mladih s evropskim nekim, ne samo politikim, nego i kulturnim pokretima i
procesima, orijentacijom, na primjer, tzv. prake grupe na slavenske knjievnosti (ponajprije
na Tolstoja, Dostojevskog, Andrejeva), te skandinavske (Ibsena, Strindberga) otvarali su i
neka temeljna pitanja knjievnosti: preorijentacija kulturne svijesti naih mladih u evropske
moderne okvire, bez sumnje je djelovala i na spoznavanje da i hrvatska knjievnost pripada
evropskoj knjievnoj obitelji prije svega srednjoevropskoj preko koje je i primala osnovne
poticaje (beka grupa), ali isto tako i francuskoj kao, u to vrijeme, vo-deoj evropskoj
literaturi na prijelazu stoljea, koja nam je takoer prodirala vie ili manje posredstvom beke
secesije, ali i direktnim utjecajem Matoa, na primjer te mnogobrojnim prijevodima,
posebno Baudelairea i Verlainea.
Ovakva evropeizacija ili internacionalizacija knjievnosti teme-ljito je mijenjala i doskoranja
shvaanja njezine patriotsko-socijalne, vrlo esto utilitarne i didaktike funkcije: ak i oni koji
su i nadalje literaturi namjenjivali odrenu zadau, odnosno drutvenu funkciju, sada su je
svodili na kult naroda i njegove due, to je ukljuivalo mnogo vie od prijanjeg mita
nacije neobino znaajnu i za umjet-nost posebno vanu psiholoku komponentu.
Nadalje, jedno od osnovnih naela pokreta o slobodnoj ljudskoj linosti i razvijanju
individualizma te uope o potrebi duhovnog pre-poroda u literaturi nalo je odjek u
shvaanju da je umjetnost kao izraz ljudske linosti jednako tako vana odrednica naroda kao
i drutveni ivot, to otvara mogunosti razliitim pristupima stvara-latvu, bez ikakvih
propisa, programa ili kola, to je opet, sve zajedno, vodilo spoznaji opeljudskih vrednota, a
ne samo usko regionalnih ili iskljuivo nacionalnih.
Druga je karakteristika prve faze moderne, kao to smo ve spomenuli, u prevlasti kritike
rijei, posebno programske usmjere-nosti kritike, koja se dominantno nametnula gotovo do
kraja stoljea. Nova literarna generacija kao da je htjela ponajprije formulirati neke osnovne
postulate vlastite poetike, pa tek onda krenuti u sam stva-ralaki in.
Znaajniji kritiari iz prve modernistike faze (Milivoj Deman Ivanov, Branimir Livadi i
drugi) u svojim su programskim lancima naeli ozbiljno pitanja doivljaja umjetnosti kao
estetskog fenomena. No, ne ba uvijek do kraja jasni i dosljedni, bez odreenijeg filo-zofskog
sustava i teoretske literarne podloge, ponekad ak i u kon-
st. (1830-1965)
tradikcijama, oni su, povodei se za aktualnim mislima razliitih struja u evropskim
knjievnostima (od Masarvkova koncepta socijalnog rea-lizma do Hermanna Bahra iz
njegove impresionistike faze te fran-cuskih kritiara) ostali u svojim traenjima negdje na
pola puta. Pri-hvaajui misao da umjetnost treba biti specifini izraz ljudskog duha,
naglaavajui kako joj je osnovni zadatak teiti za dostizanjem neke vie, apstraktne ljepote,
ipak su uvijek povezivali tu umjetnost s ovje-kom drutveno-povijesno uvjetovanim,
primarno u smislu njegove na-rodnosti (posebno predstavnici prake grupe). Dakle,
usprkos svim negativnim i esto vrlo otrim ocjenama prolog, rije je o pokuaju spajanja
tradicionalnih i modernih shvaanja umjetnosti s temeljnim zahtjevom da individualnom
talentu valja osigurati potpunu slobodu razvoja.
Gledajui u cjelini obje faze kritike moderne, potrebno je rei i to: mada su na prvi pogled
obiljeja impresionistike kritike naj-ee prisutna u tom razdoblju (Mato), teko bi bilo rei
da je taj pristup ujedno i karakteristian za cijelu epohu. Najvei se broj kri-tiara ipak u
svojim analizama i prikazima slui svojevrsnom eklek-tikom metodom (Milan Marjanovi,
Milutin Cihlar Nehajev) u kojoj su sadrani tek elementi niza kritikih pristupa i metoda
aktualnih i modernih u to vrijeme u evropskim literaturama, a nosioci kojih su bili tako
znaajni kritiari kao to su Bjelinski, Taine, Saint-Beuve, Brandes ili Croce. Sami bez dublje
literarno-teoretske naobrazbe, hrvatski kritiari moderne su odjednom, naglo, doli u doticaj s
tim velikim imenima evropske knjievnosti, pa je i posve razumljivo da se u tom bljetavilu
raznih imena (i divergentnih metoda) i nisu mogli uvijek ba najbolje snai, ostajui na
povrini i na ostvarivi vlastitu vrstu koncepciju. Naposljetku ne treba zaboraviti da su i
stvarne drutvene i politike prilike u Hrvatskoj silile i pjesnike i kri-tiare da i pored svojih
proklamacija o potpunoj slobodi umjetnikog stvaralatva, o potovanju individualnosti, i
tome slino ipak ostanu vrsto vezani za probleme svoje zemlje i svog naroda. Tradicija je,
nadalje bila i odvie jaka a da bi se odjednom sasvim prekinula pupana veza s njom, i
konano, da je generacija kritiara odgojena na Masarykovim idejama (Milan Marjanovi) tek
modificirala neke osnovne postavke poetike realizma pa je sve to uvjetovalo da je u praksi
Taine sa svojim sociolokim pristupom knjievnosti ime se nametnuo kao ideolog
realizma ostao i u ovom razdoblju hrvatske knjievnosti jednim od najvie spominjanih
kritiarskih uzora. Meutim, dio naih kritiara vrlo je esto primjenjivao tainovske
socioloke metode, ali u kombinaciji s nekim posve modernim estet-skim pristupima
knjievnom djelu (Croce) to je neminovno vodilo
MODERNA (18921916)
123
do nesporazuma i metodolokih nedosljednosti u konkretnim kritikim prikazuna djela i
pisaca.
Cinjenicu da je prva faza moderne ponajprije ispunjena teoret-skim razraunavanjem nove
generacije s tradicionalistikim shvaa-njima umjetnosti, pokuajima oslobaanja od svih
kola ili pravaca, te istodobnim traenjima i upoznavanjem s aktualnim dogaajima na
evropskoj literarnoj sceni ne iskljuuje, naravno, i drugu injenicu, to jest poetak zbivanja
zanimljivih dogaaja i na beletristikom planu i u ovom krugu, iako ne tako znaajnih kao u
drugoj fazi. Uz upoznavanje nae kulturne javnosti s najistaknutijim predstavni-cima
evropske, kao prvo francuske kritike (ne zaboravimo da 1895. u Vijencu izlazi prijevod
Filozofije umjetnosti Hypolita Tainea, a 1896. u Prosvjeti Preporod idealizma Ferdinanda
Brunetierea, dakle dva kapitalna rada kojima je u Francuskoj zacrtan put modernom
shvaanju umjetnosti) jaa i prijevodna beletristika, pa se sve vie u asopisima kao i u
samostalnim knjigama pojavljuju prijevodi djelav Tolstoja, Dostojevskog, Ibsena, pa
Baudelairea, Verlainea, Bourgeta, Prevosta, Maeterlincka i drugih, a sve to otvara putove
spoznavanju moderne umjetnosti u nas.
Kao to smo spomenuli beletristiko je stvaralatvo u mo-dernoj svoj puni zamah ostvarilo u
drugoj fazi toga razdoblja, po prilici od 1903. godine, kada su i objavljena zaista najvrednija
lirska i prozna te dramska djela. Godine 1907. Vidri objavljuje jedinu, ali izvanrednu zbirku
Pjesme, dvije godine kasnije 1909 samostal-nom e se pjesnikom zbirkom s
istovjetnim naslovom javiti i Dragutin Domjani; iste godine koju moemo smatrati
jednom od najplod-nijih po objavljivanju novih i znaajnih djela modernista izlazi iz tiska i
trea zbirka pripovijedaka A. G. Matoa Umorne prie, Nehajev objavljuje roman Bijeg
(najbolji roman hrvatske moderne), a Dinko Simunovi prvu i najbolju zbirku pripovijedaka
Mrkodol.
Dodamo li da gotovo sva najvrednija djela koja nastaju u prvih petnaestak godina 20. stoljea
modernisti od 1906. objavljuju u aso-pisu Savremenik, te godine novopokrenutom i
gotovo jedinom knji-evnom listu (asopis ivot izlazio je 1900. i 1901, a Vijenac 1903.
prestaje postojati nakon punih trideset i pet godina kontinuira-nog izlaenja), a da se
istodobno do 1916. novim zbirkama javljaju sada ve potpuno afirmirani pjesnici Milan
Begovi (Vrelo, 1912), Vladimir Nazor {Lirika, 1910, Nove pjesme, 1913), zatim prozom
Branimir Livadi (Novele, 1910, Legenda o Amisu i Amilu, 1913), Andrija Milinovi
crticama i pripovijetkama, imunovi novim proz-nim tekstovima (Tuinac, 1911, erdan,
1914) i konano da u razdobliu od 1906. do 1914. nastaje cjelokupni Matoev poetski
st. (1830-1965)
opus (objavljen u knjizi, na alost, tek posthumno, 1923) bit e nam sasvim jasno da je
tipino modernistiko stvaralatvo (s impresio-nistikim, secesionistikim, odnosno
simbolikim i neoromantiarskim stilskim obiljejima) svoju punu afirmaciju steklo ba u
ovoj drugoj fazi, od 1903. pa do kraja razdoblja moderne.
To posebno vrijedi za liriku koja od pojave dviju znaajnih novih poetskih zbirki
Slavenskih legendi Vladimira Nazora te Knjige Boccadoro Milana Begovia objavljenih
1900, pa nadalje postaje sredinjom knjievnom vrstom, a svojim izrazom i stilom, kao i
poet-skom motivikom najizravnijim nosiocem secesionistikih obiljeja u hrvatskoj
knjievnosti moderne.
Umjesto tradicionalnog tipa poezije kakav je prevladavao od ilirizma do Kranjevieve
pojave u osamdesetim godinama, nova su se poetska traenja razvijala u pokuajima
oslobaanja lirskog izraza od angairano-utilitaristike funkcije (ponajprije nacionalne)
poezije kakvu je ona, uglavnom, imala u ranijim razdobljima od Vraza do Harambaia. Sada
se teite poinje stavljati na formu, (oblik soneta najei je u poeziji moderne), na ritam,
muzikalnost stiha i boju kao prvo, te izbor poetske rijei. Pjesnik je samo onaj tko posjeduje
superiornu mo rijei i izraza, pisao je Mato u to vrijeme, i tim je rijeima najbolje
okarakterizirao modernistiko shvaanje poezije, kojoj je krajnji cilj bio dostizanje nekog
apstraktnog ali idealnog sklada i neke vie ljepote. Tenja za idealnim odnosom zvunosti,
melodinosti stiha, te boje i mirisa, tj. tenja za ostvarajem sine-stezije, uvjetovala je i to da je
pejza postao jednom od najeih poetskih tema u to doba. U pejzau je modernistiki
pjesnik odzrca-ljivao vlastita raspoloenja, vrlo esto poistovjeujui sebe samog s tim
pejzaem. Tako e, na primjer, Mihovil Nikoli (18781951) u dvije najpoznatije zbirke
pjesama (Pjesme, 1898, Nove pjesme, 1905) krajolikom izraziti svoj osjeaj usamljenosti u
ivotu, ostvariti dis-kretne ljubavne teme i jednostavno kreirati ugoajne pejzae. Slino e se
u svojoj tokavskoj poeziji izraziti i Dragutin Domjani (18751933). To je zapravo
doivljaj pjesnika kao osobe koja se u svojim emocionalnim intenzitetima izraenim
poetskom rijeju kree od osjeaja zamorenosti ivotom, klonulosti i umora do nedohvatne
enje za neim lijepim i jo nedoivljenim.
Svojevrsni aristokratizam due, kako se to tada znalo govoriti, izbija i iz poezije Milana
Begovia (18761948). U dvije spome-nute zbirke stihova Begovi e izraziti hedonistiki
stav prema ivotu, protkan elementima renesansne raskonosti, esto naglaenim ero-tizmom,
ili pak crtanjem arkadinih ambijenata i idila.
MODERNA (1892-1916)
125
Usprkos razliitom izrazu, zajedniko obiljeje svih tih pjesnika je traenje poetskih motiva u
njima samima, u njihovim unu-tranjim proivljavanjima, u odslikavanju vlastitih
raspoloenja, bilo slikom pejzaa, bilo simbolikim i metaforikim izrazom.
Kao tipini i najcjelovitiji secesionistiki pjesnik predstavio se na poetku stoljea Vladimir
Vidri (18751909), istina, svega 'ednom nevelikom zbirkom pjesama (Pjesme, 1907) ali
kao liriar raskonog individualnog talenta i vrhunski umjetnik stiha.
Njegova poezija ivi sama za sebe kao apsolutna autonomna cjelina u kojoj autor posredno
uope gotovo i ne postoji kao suodnos pjesnik djelo. Lirika je to koja se namee kao
izravni, vlastiti identitet pjesnikov, izvan svih kategorija vremena i prostora; ona je
opeljudska, univerzalna, inspirirana vjenou odnosa ovjeka i pri-rode, situacijama u
kojima se taj ovjek i priroda neprestano do-gaaju kao esencijalni osjeaj ili tajnovita slutnja.
Vidrieva je poezija vrijedna po tome to je nuno doivljujemo u nekoliko slojeva, pri emu
je poetska tema bilo da je to pejza ili klasini (grko-rimski) odnosno slavenski motiv
samo sredstvo, to znai tek onaj vanjski, povrinski sloj koji nas uvodi u puni i pravi
doivljaj pjesme. Rije je, dakle, o temi' koja je to samo prividno. Stvarna tema izrasta tek iz
konteksta cijele pjesme kao organski ne-razdvojive cjeline i uvijek kao novi i neponovljivi
doivljaj.
Govorei o tom prvom sloju, o poetskom sadraju pojedinih Vidrievih pjesama, recimo
odmah da je on, bez iznimke, uvijek pri-marno vizualni, slikarski.
Zato se pejza i javlja kao jedan od najeih motiva u Vidri-evoj poeziji, a pjesnik ga, to je
opet pjesnikov specifini doivljaj prirode (kao u pjesmi Silen, ili Kipovi, pa Dva pejzaa),
donosi gotovo redovito u otrom kontrastu svjetlo sjena. Bijelo i crno, tamno i svjetlo, kao
izraz jedinstvenosti (a ne suprotnosti) konstanta je Vi-drieve slike pejzaa.
Nasuprot tomu, mogli bismo govoriti i o specifinoj stvaralakoj tehnici kojom pjesnik
postie maksimalnu dramatinost doivljaja. Iz-dvajajui temu iz, najee, tamnog otoenja
u svijetli krug (Roblje, Dva levita, Gonzaga), on je stvarno ogoljuje do spoznatljivosti isklju-
ivo nje same, bez ieg drugog, ali u prenesenom znaenju, u jednom novom doivljaju, jer je
tim iskljuenjem iz vremena i prostora dobila i novu, viu dimenziju ljudskog smisla.
Odjedanput poinjemo osjeati kako sve te teme, zvale se ne znam kako, gube svoju
vrijednost svakodnevnosti i banalnosti, a otvaraju neke dublje prostore slika postaje
vizijom, a injenica da u toj poeziji nema usporedbi i meta-
st. (1830-1965)
fora, nove se emocionalne spoznaje javljaju kao izravne asocijacije na te slike koje same u
sebi nose snagu i mogunost aktiviranja tih asocijacija.
U bilo kojoj Vidrievoj pjesmi pnsutno je neko naglaeno osjeanje: bilo da je rije o
doivljaju neposredne radosti zaronjene u ivot do dna, izraene najee mitolokim
motivom ( Pompejanska sliica, Perun), ili o udnji za ivotom to naoigled prolazi (Coena),
odnosno nekoj nedefiniranoj slutnji neostvarene ljubavne enje (Po-mona, Dva levita, Na
Nilu). Svaka je pjesma cjelina za sebe, svaka je jedna velika metafora koja izraava neko
bitno ljudsko emocio-nalno stanje. Zbog toga i nije toliko vano to se pjesnik pri ostva-
rivanju dojma slui ponekad, bar na prvi pogled, banalnim atributima i slikama, to u svom
izrazu zna podsjetiti na izraz narodne poezije smisao Vidrieve lirike, rekli smo ve, ne
treba traiti u pojedino-stima, nego u cjelovitosti dojma, mogli bismo rei, u onome to se ita
meu recima.
Trailo se u Vidriu odjeke Mauranieve umjetnosti, pa metrike narodne poezije,
usporeivalo ga se s Goetheom, Mallarmeom i Heineom. Meutim, Vidria je vrlo teko
komparativno prouavati ba zato, to je on toliko izvoran pjesnik i istodobno toliko jedno-
stavan i koncizan u izrazu, u zbitosti stiha i njegovoj muzikalnosti (Goran Kovai ga je
nazvao Mozartom hrvatske lirike) da je zapravo u svom lirskom govorenju sintetizirao tolike
stilove (od pseudokla-sinih do romantiarskih i simbolistikih) i poetske forme, da bismo,
naposljetku, mogli traiti uzore u itavoj plejadi drugih pjesnika, ali samo onda kad bismo
svaki njegov stih ili izraz promatrali odvojeno, pojedinano. Meutim, Vidri je poetsko
iznenaenje tek kad se nje-gova pjesma doivi kao nerazdvojiva cjelina: samo u tom sluaju i
stalni epiteti (preuzeti iz narodne poezije) imaju posve drugi karakter u njegovoj lirici, jer
ponovimo to sve ono to se u Vidrievoj poeziji moe analizirati kao izraz, metar, poetska
tema ili motiv, tek je pomagalo za doivljaj onog bitnog u toj poeziji to se ne da izravno
izrei. Zato nas i ne smetaju neke stalne kulise u Vidrievoj lirici kao balkoni, mjeseina,
stepenice, i drugo. Oni su, najee, prisutni kao okvir, a ono bitno to se odigrava obino je
pod na-glaenim osvjetljenjem, zbog ega se u toj poeziji i izmjenjuju ne-prestano tamni i
svijetli kontrasti. Mjesto dogaanja, atmosfere, si-tuacije i tipino secesionistiki dekor koji
samo varira stube, stu-povi, trijemovi sve je to u veini Vidrievih pjesama slino.
Nasuprot tomu mag, poudni starac, levit ili klerik, svejedno, pan, uena ena i nasluivanje
neeg to nije izgovoreno, to je vidljiva prisutnost stalnih poetskih elemenata u Vidrievim
stihovima. No
MODERNA (1892-1916)
127
unato tome, zavrni dojam uvijek je razliit. Javlja se kao pitanje smisla ovjekova
postojanja, njegova trajanja unutar tajne koja se opim imenom zove priroda: beutna,
nerazrjeiva kao smisao, neodgonetljiva, i zato uvijek aktualna kao traenje rjeenja (Mrtvac).
Veliina je Vidrieve poezije u njenoj snazi ostvarivanja odre-enih raspoloenja alegorijom.
Izvanrednim umijeem iskoritavanja jezinog medija, svojim stihom Vidri uspijeva izraziti
neposrednog ovjeka u njegovim najdubljim emocionalnim, senzibilnim potresima i pokazati
ga kao izvanvremensku i izvanprostornu pojavu u njego-vim dramatinim sukobima izmeu
neba kao doivljaja vjenosti i zemlje kao osjeanja prolaznosti.
U ovom knjievnom razdoblju biljeimo i znaajnu pojavu razvoja dijalektalne poezije (na
kajkavskom i akavskom dijalektu), s najuspjelijim reprezentantima Dragutinom
Domjaniem, Franom Ga-loviem i Vladimirom Nazorom. Pojavu dijalektalne poezije moglo
bi se objasniti prije svega svojevrsnom nesavrenou standardnog to-kavskog knjievnog
jezika, sve veom kliiranou pjesnikog izraza moderne, te tematskom vraanju pjesnika
predjelima zaviaja, pri emu se ritmika euforika struktura dijalekata nametala pjesnicima,
kao snani stvaralaki izazov.
Poslije prve i jedine tokavske zbirke Dragutin Domjani potpuno prelazi na kajkavski
poetski izraz i objavljuje tri zbirke pjesama: Kipci i popevke, 1917, V suncu i senci, 1927, Po
dragome kraju, 1933. Jednako kao tokavsku tako i ovu kajkavsku poeziju Domjani
doivljuje kao spas od prolaznosti, koja ostaje glavnim motivom njegovih poetskih
preokupacija i dubokih unutranjih ne-mira. Kronino patei od pomisli na nunost
nestajanja, on se utjee svojoj mati: motivi feudalnih markizica, vizualnost bijelih poljuna-
nih staza kojima se kreu njegove junakinje u krinolinama. kao i porculanske figurice to. ih
povremeno oivljuje u svojoj imaginaciji sve je to samo pokuaj da se zaustavi tvrdoglavi
tok vremena. A osim toga, Domjaniev je ideal skladnost ivota. Taj suptilni hiper-senzibilni
ovjek u traenju takvog sklada kao najvie ljudske vred-note, u stvarnosti ivota nailazi
neprestano na razoaranja. Zato se i vraa u prolost, jer samo tamo moe konstruirati taj
sklad ostvariti ga za samoga sebe, za vlastito umirenje, za predah od ivota.
Tenja za doivljajem sklada dovela je pjesnika do motiva kroz koji je dao najvrednija i
najbolja poetska ostvarenja - do teme pejzaa.
Priroda, ugoaji jutra ili veeri, slikoviti krajobrazi, nametnuli su se instinktivno pjesniku kao
naiidealniji oblik realno mogueg sklada
128 KNJIZEVNOST OD'NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.
st. (1830-1965)
u ivotu, i zato su ti motivi logino morali postati omiljelom temom njegove kajkavske
poezije, jedina stvarna ivotna inspiracija koju je bar donekle mogao uskladiti sa svojim
imaginarnim svijetom i vizijama to ih je nosio u sebi. Prirodno je, dakle, da je te motive
najbolje pjesniki oivljavao u izravnom dodiru s onim to mu je bilo naj-blie, tj. s pejzaem
rodnog kraja i jezikom te sredine. Samo pot-punim usklaivanjem vlastite linosti sa
zaviajem i jezikom tog za-viaja mogao se Domjani osloboditi poetske konstrukcije, bez a-
blona, bez nategnute poetske dekoracije. Mijeanje osobnih raspolo-enja s ugoajima
konkretnog pejzaa, a sve to povezano elemen-tarnim oblicima jezika te sredine uvjetovalo je
da je u ugodajno--pejzanim motivima doao do punog izraaja pjesnikov smisao za boju,
zvuk, melodioznost, ritam, osjeaj za impresiju, to je, napo-sljetku, upravo tim motivima
dalo snagu pune umjetnike uvjerljivosti.
Fran Galovi (18871914) ostavio nam je nedovreni ciklus kajkavskih stihova Z mojih
bregov, predstavivi se ne samo kao ori-ginalan, snaan pjesnik, ve i kao stvaralac koji je
pokazao kako se i kajkavskim jezinim medijem mogu poetski kreirati i najdublji emocionalni
intenziteti ovjekovi.
Komponirajui svoj poetski ciklus kao etiri godinja doba (Pra-malet, leto, jesen, zima),
vraajui se iskonskim izvorima ivota, to jest poistovjeujui se s rodnim krajem
(Podravinom), Galovi se iskazuje kao autohtoni pjesnik, ija poezija progovara samo
njegovim glasom, njegovim osjeanjima i traumama. Elegina u svojoj osnovi, sva u nekom
zloslutnom osjeanju straha, tjeskobe i smrti, to je lirika u kojoj pjesnik u dilemi izmeu
doivljaja ivota i smrti, ali u biti u spoznaji jednog odlaska zapravo neprestano pjeva o
povratku. Smirenje (makar i privremeno) Galovi pronalazi u vjerovanju da smrt nije nita
drugo do ponovno stapanje s prirodom, s vlastitim pejza-em. Doivljaj ljepote rodnog
pejzaa, vjetra, sunca i oblaka, kleti i vinograda, u biti je spoznaja da neumitnost odlaenja
nije odlaenje u transcendentalno, u nita, u metafiziko, nego je to povratak u tu toliko blisku
i prisutnu, a opet tako zagonetnu prirodu jedno-stavno pretapanje u vjetar, sunce i
vinograde. Dok je Domjaniev pejza (osim najboljih njegovih stihova) veim dijelom samo
dekora-cija, idilino-arkadijska slika s mnogo boja, zapravo obina kulisa, Galoviev je
krajolik sastavni dio njegova bia, on sam, pjesnik. Taj je pejza integralni dio ovjeka-
pjesnika i njegova neprestana vraanja tim pejzaima, toj zemlji, upravo su ono to je naslutio
A. G. Mato kad je pisao o neodoljivom zovu iskonske, prastare pjesme to jei iz dubina
zernlje i nekom magnetskom snagom privlai ovjeka. Meu-tim, prelijevajui sam sebe u taj
pejza, Galovi i njemu daje obiljeje
MODERNA (1892-1916)
129
dramatinog, gotovo traginog spoznavanja prolaznosti, kao to se i priroeni pjesnikov
pesimizam i zle slutnje oituju u tim pejzaima kao doivljaj nekih udnih, nerazrjeivih tajni
prirode, njezinih nearti-kuliranih zvukova, koji i opet ostavljaju dojam sjete i osobne ugro-
enosti.
Umjetniku vrijednost i sugestivnu snagu Galovieve poezije valja traiti u posebnom ritmu
kojim odzvanjaju njegovi stihovi, a naroito u tome to se uspio osloboditi svih metrikih
shema. Pje-sniki mu jezik djeluje potpuno prirodno, prilagoen je doivljaju, nesputan bilo
kakvim pravilima graenja stiha, s mnog muzikalnosti i onomatopejske snage. Kajkavskom
poezijom Galovi se potvrdio kao snaan, originalan stvaralac, pjesnik: od plastinosti slike
kao impresije, do ekspresije stihova iz kojih zrai tragina ljudska sudbina s filozofijom
naglaenog pesimizma i osjeajem tegobe usamljenitva kao i intenzivnim predosjeajem
smrti sve je to Galovi uspio ostvariti u gotovo idealnoj spezi osjeanja, razmiljanja i
prikladnog poetskog izraza u nevelikom ali dragocjenom za hrvatsku dijalektalnu poeziju
nedovrenom ciklusu kajkavskih stihova.
Kao to uvoenje tokavtine u svojstvo knjievnog jezika nije posve zatrlo prisutnost
kajkavtine, makar samo i djelominu, i u toku 19. stoljea, tako ni akavtina nije ostala
sasvim izopena. Od Ivana Maurania i nekih njegovih akavskih pokuaja do Frana
Maurania u knjizi Od zore do mraka, akavtina je takoer ostala bar povremeno
prisutna u hrvatskoj literaturi. Kao to je po-etkom 20. stoljea ponovno oivjela kajkavska
rije kao dijalektalni knjievni izraz, i to ne samo djelomini, ili tek sastavni dio tokav-skog
knjievnogjezika, nego kao cjelovita umjetnina, tako i akavtina poinje dobivati svoje
mjesto u hrvatskoj knjievnosti zahvaljujui Vladimiru Nazoru. Svoje je akavske pjesme
(osim Bana Dragonje koji je napisan u motovunskoj akavtini), stvarajui ih za vrijeme
boravka u Kastvu, i napisao kastavskim akavskim narjejem.
U punom smislu rijei pjesnik, Nazor je znao akavtinom izra-ziti i najdublje osjeaje kao
to je tuga majke nad grobom mrtvog djeteta, izraena toplim lirskim, kratkim stihovima (Seh
du dan), slino kao to je umio oporim, dugim stihom i pomalo umrtvljenim ritmom izraziti
dubinu boli galeota prikovanog u mletakoj galiji za veslo, daleko od domovine (Galeotova
pescm).
Veui se akvskom rijei za motiv ovjeka koji je vrsto utkan u zemlju, u ivot realnosti,
svakodnevice, Nazorova akavska poezija nema nikakvih elemenata modernizma. On posee
za nacionalnom i socijalnom tematikom izraenom konkretnim svijetom istarskog puka
st. (1830-1965)
ili istarskih ambijenata oivljujui poetski ljepotu jednog i drugog
ali bez suvine patetike, te mitoloke i legendne forme i sadraja
kojima se sluio u svojoj tokavskoj poeziji. Prikazujui drutveni i emotivni ivot malog
ovjeka bez pretenzija da bude bilo kakav prorok, Nazor akavskim stihovima izraava svoju
punu lirsku i ljudsku intimu, onog najbitnijeg sebe u dui sjetnog, pomalo pe-simistiki
obojenog.
Dok u prvom desetljeu, posebno u lirici, dominiraju kao to smo vidjeli djela s
karakteristinim obiljejima impresionistikog stila, s odgovarajuom poetskom motivikom
(Domjani, Nikoli, Begovi), od 1910. nadalje (a to je u drutvenom i politikom ivotu
vrijeme sazrijevanja i nastupanja napredne nacionalistike omladine te sve jaeg
predosjeanja kataklizme prvoga svjetskog rata) opet se namee, no ovaj put u posve novom
vidu, specifina rodoljubna, nacionalna tematika. Za razliku od tradicionalne, vrlo esto
deklarativne i deko-rativne, pomalo budniarske patriotske lirike s osnovnom poetskom
temom variranja ljubavi prema eni i domovini, ili opet izrazito stranaki obojene poezije, kao
to je bila Harambaieva sada e nacionalna lirika poprimiti legendni i mitoloki karakter
(Nazor u Slavenskim legendama), to e joj dati produbljeniji i iri smisao. Vie nee biti
izravno u slubi politike ili danog povijesnog trenutka, ve e svojom simbolikom i
metaforikom izraavati kompleksniju viziju i smisao naroda (a ne nacije u nekakvom
geografskom ili dravnopravnom smislu) u irem i dubljem znaenju te rijei viziju snage,
neunitivosti i postojanosti narodne energije kao to su to u svojim djelima izrazili, svaki
na svoj nain, uz ve spomenutog Nazora i Ivo Vojnovi u dramama s motivima iz narodne
poezije, ili Ivan Metrovi poznatim skulpturama vidovdanskog ciklusa.
U posljednjih nekoliko godina pred rat optimistiko-aktivistiki odnos literature prema
drutvenim zbivanjima kakav se mogao uoiti ve u Nazorovoj poeziji, nastavlja i literarni put
jednog dijela one generacije koja se okupila oko pokreta tzv. napredne jugoslavenske
omladine, a kojoj je politiki cilj bio razbijanje Austro-Ugarske Mo-narhije i formiranje
zajednike drave Hrvata, Srba i Slovenaca. Glavni ideolog i pokreta te grupacije bio je
Vladimir erina (1891 1932), pjesnik, ali ponajprije kritiar, odnosno urednik aso-pisa
Val (1911) i Vihor (1914) u kojima je iznosio svoje politike i literarne poglede,
suprotstavljajui se pesimistikoj i pasivnoj poeziji modernista (posebno spominjui Nikolia
i Domjania) i traei od knjievnosti da se oslobodi sladunjavosti i bjeanja od stvarnosti
ivota.
MODERNA (1892-1916)
131
Dio te nove generacije, to je u literaturu uglavnom ulazio pot-kraj prvog desetljea 20.
stoljea, izraava posve nova gledanja na smisao umjetnosti. Za razliku od veeg broj pisaca
starijega moder-nistikog narataja koji je u literaturu stupio tijekom devedesetih go-dina i
zapoeo stvarati pod utjecajem secesionistike umjetnosti (min-hensko-bekog kruga) s
neoromantiarskim obiljejem i malograan-skom idejnom koncepcijom, ili pak pisaca koji
su u simbolizmu bodlerovskog i verlenovskog tipa, s poetikom muzike rijei i boje, vrstom
formom (prije svega sonetom poznatim ve kod parnasovaca) i tenjom za dostizanjem neke
apstraktne ljepote, traili svoje uzors-- ovi su se mlai pisci iskreno i s gorinom pobunili
protiv pri-vidnog, u biti lanog sklada kakav je kao svoju viziju (iluziju) svijeta kreiralo
secesionistiko stvaralatvo. Bila je to pobuna protiv malo-graanske estetike ljepote i
petrificiranoga malograanskog dvolinog morala uope, i istodobno protiv svih kanona,
propisa i poetika, sumnjivih autoriteta tradicije u cjelini. Ti su pisci, kao vjesnici onog to
tek nadolazi u literaturi, poeli inzistirati na uoavanju i opisivanju kaotine slike svijeta i
ivota, ili su pokuavali prodrijeti duboko u ovjekovu linost, nastojei doprijeti do
najtananijih njego-vih neprotumaivih i tajnovitih psihoemocionalnih manifestacija, ne-
vidljivih obinom oku, realno neloginih u tradicionalnom smislu. Sve se vie javljaju
pokuaji prodora u najdublje sfere ljudske intime koja se dogaa negdje na granici sna i jave,
realnog i irealnog, sve-dane samo na detalj i fragmente nekog neloginog mozaika razbijenih
ivotnih oblika, tipinih za izraz jedne raspadnute slike svijeta.
Takvo avangardno shvaanje literature koje se manifestira kao totalno negiranje
tradicionalizma, i tei za ostvarivanjem principa asocijativne motivacije djela, unoenjem
novih sintaktikih odnosa, si-multanou misli i osjeaja te pokuajem oslikavanja jedne
potpuno iskrivljene slike svijeta vienog i doivljenog samo u fragmentima mogue je
pronai ve i u nekim Matoevim tekstovima (u pjesmi Mora), a zatim i u Galovievim
pripovijestima Zaarano ogledalo i Ispovijed, u kojima autor fabule pripovijedaka svodi
iskljuivo na analizu psihiki poremeenog glavnog junaka, u ijoj se svijesti odra-ava posve
nerealni, u biti" groteskni svijet.
Najcjelovitiji avangardist u ovom razdoblju sigurno je Janko Poli Kamov (18861910),
pjesnik, pripovjeda, dramatiar, pole-miar.
Moglo bi se rei da je i za italaku publiku i kritiku njegova prva zbirka pjesama Psovka
predstavljala pravi ok. Bila je.to, najblae reeno, opa sablazan za licemjerno graansko
drutvo kojem je
st. (1830-1965)
Kamov nesmiljeno bacio rukavicu u lice. Sve to god je izreeno u toj zbirci pjesama, slinb
kao i u slijedeoj Itipana hartija a obje su tiskane 1907. godine u totalnoj je suprotnosti
sa svim pravilima stiha, ritma i poetske motivike tipine za simbolistiku, odnosno se-
cesionistiko-impresionistiku poeziju.
Umjesto poezije sklada i ljepote, to je poezija pobune, krik ovjeka koji je traio potpunu i
neogranienu, niim sputanu slobodu duha i linosti uope. Sluei se vrlo esto biblijskom
terminologijom (slino kao Kranjevi i Galovi), udario je po svetim dogmama tog istog
drutva, propovijedajui upravo obrnute postulate od onih kakve je iznosila Biblija. Tek kao
primjer moe se navesti Kamovljeva Pjesma nad pjesmama kao pandan istoimenoj
biblijskoj pjesmi, ali s potpuno obrnutim sadrajem. Kamovljeva je pjesma apologija slo-bodi
strasti, bludu, nezakonitoj ljubavi, hvalospjev preljubu. Slino je i s motivom Mojsija ili Joba.
Posvud izraz bunta, kaotinosti, nereda, mahnitosti koja granii s apsurdom. Stvarajui i
formalno i sadrajno svojevrsnu antipoeziju, i izriui svoj negativni odnos prema postojeoj
drutvenoj situaciji urlikom, negacijom svega tradicionalnog Kamov je, prirodno, taj svoj
temeljni stav prenio i u prozu i u dramsko stvaralatvo.
Modernost njegove proze oituje se u posve novim strukturalnim i kompozicijskim
zahvatima. Osnovu njegovih pripovijedaka ine di-gresije, komentari, ubacivanje novih
radnji, simultanost dogaanja. Najea pripovjedaka tehnika kojom se slui jest unutranji
mono- \ log ili autorov komentar u obliku napomene. Najvei dio njegovih junaka opsjednut
je psihozom straha kao temeljnim obiljejem svoje psihike strukture, a zajednika im je
karakteristika totalna indivi-dualna sukobljenost s drutvenom sredinom u kojoj se kreu.
Poremeena vizija svijeta, ponekad dovedena do groteske, svoje-vrsni fatalizam,
egocentrizam, inzistiranje na psiholokoj analizi in-stinkta i intelekta ovjekova sve to ve
uoeno u prozi prisutno je i u dramskim pokuajima J. P. Kamova. Dok jo u prvim dra-mama
(Tragedija mozgova, Na rodenoj grudi) izriitije govori o svom buntu protiv drutvenih
normi, u ostalim dramama, kao to su Samo-stanske drame, a zatim i u drami Mamino srce, u
kojoj se kao jedinom Kamovljevom tekstu osjea oputanje njegove nervne napetosti i
mirenje (fatalistiko) sa ivotom s obzirom kako kom-ponira te drame, on ostvaruje
svojevrsni antiteatar.
Janko Poli Kamov je na svoj nain pisac-prokletnik. Nepre-stano u nekakvoj unutranjoj
vruici, s apokaliptikom vizijom ivota i svijeta, bez ikakve perspektive i nasluivanja
budunosti, grevito se uhvatio ukotac sa svima oko sebe: drutvom, njegovim moralom,
MODERNA (1892-1916)
133
literarnom tradicijom. Postao je psova i buntovnik a sve je to do punog izraaja dolo i u
njegovu djelu.
" Uzovaj razvojni tok hrvatske poezije koji je svojom avangard-nou otvarao putove
kasnijoj linci, uglavnom ekspresionistikog karaktera, na kraju razdoblja moderne, sve do
kraja 1916. prilino su zastupljeni novi, mladi pjesnici koji u Vidriu i Matou gledaju svoje
uzore, nastavljajui izravno njihovo stvaralatvo.
Pripadnici tog poetskog usmjerenja deklariraju se uoi prvoga svjetskog rata lirskim
zbornikom Hrvaiska mlada lirika (1914), a meu njima su zastupljena imena i takvih pjesnika
koji e kasnije poi drugim putem. Dovoljno je spomenuti Tina Ujevia, dok od onih koji do
kraja svog poetskog puta ostaju vjerni matoevskoj poetici u tenji za izrazom najsuptilnijih
osjeanja ljudske due, opisima pejzaa i pasatistikih motiva te gajenju kulta forme i jezine
istoe spo-menimo Ljubu Wiesnera (18851951), Zvonka Milkovia (18881978) te
Karla Hauslera (18871941).
U cjelini, lirika u ovoj antologiji, s obzirom na najvei dio pri-loga, nije donijela mnogo
novoga u usporedbi s onim to je ve prije ostvarila prva generacija modernista. tovie, ona
je oito po-kazala da se blii kraj jednoj poetskoj stilskoj formaciji koja je do-minirala
hrvatskom poezijom na prijelazu stoljea.
Knjievnici koji su ostali dosljedni u nastojanju da i dalje razvi-jaju literarni artizam, izdaju
1917. godine almanah Gri, a prije toga surauju u asopisima Grabancija (1910) te
Stekli (1911). Gri-ani su iznijeli i svoj program koji se, prema njihovu miljenju, razli-
kuje od onog to ga je svojedobno istakla moderna: (.. . .) Ako je gesta mladih od neko
bila reakcija protiv nacionalistikih mana, tirada i stezanja umjetnike slobode, te poee
naglaavati prava umjeinika kao ovjeka (. . .), kae se u tom programu (. . .) gesta je
mladih od danas, kako su ve okrteni, reakcija protiv takvog shvaanja op-enitih i
slobodnih imperativa umjetnosti koja zanemaruje najblie Ijepote pejzaa, due narodne,
sudbine naroda prole i budue (. . .) to jasno govori da je Gri zapravo logini i izravni
nastavak Hrvatske mlade lirike. Kult ljepote i kult forme i jezika ostaju osnovni kredo
Griana, pejza je i ovdje dominantan, a uz njega i kult onoga to nam ostaje iz starine, a to je
i razumljivo kad znamo da su veina suradnika u Griu isti oni pjesnici koji su ispunili i
stranice Hrvatske mlade lirike. Od modernista prve generacije Griani se razli-kuju samo u
tome to su umjesto kozmopolitskih tema razvijali re-gionalnu, provincijsku liriku. Upravo je
paradoksalno da se ovakav literarni regionalizam javlja u jeku prvoga svjetskog rata, pa je ra-
zumljivo da su neki od tih pisaca vrlo brzo nestali iz literature.
st. (1830-1965)
Razlozi su jasni. Ono to je inspiriralo hrvatske moderniste bilo je jo neto novo i nije
odvodilo, bar u poetku, u formalizam. Naj-bolja su potvrda za to ba Mato i Vidri. No svi
oni koji su ih pokuali slijepo slijediti nuno su kult forme svodili na neto iz-vanjsko,
neodredeno, i nisu, konano, uspjeli formirati svoje lirske individualnosti. Pejzaem, bitnim
elementom lirike Griana, pokuali su pjesnici opravdati svoj literarni postulat, govorei da na
taj nain propagiraju domoljublje. No dok Kranjeviev i Matoev pejza izra-avaju zaista
sliku Hrvatske (i to u njezinu mnogoslojevitom i realnom totalitetu), dotle pejza kod ovih
Matoevih nasljedovatelja, postajui sam sebi svrhom, nikako nije mogao predstavljati ak ni
deskriptivnu sliku domovine. I zato se ta poezija postupno poela pretvarati u izrazito
romantiarska snatrenja, neuvjerljiva i lana, izraavana ve preivjelom formom i izrazom.
Ve iz dosad uoenih literarnih proCea u toku moderne vidljivo je, da uz Vidria,
najkompletnijega secesionistikog pjesnika, u ovom stilskom razdoblju dominantnu ulogu
imaju dva pisca kojima je poezija samo dio njihova cjelokupnog literarnog opusa. To su
Antun Gustav Mato i Vladimir Nazor.
Antun Gustav Mato (18731914) zauzima posebno mjesto u knjievnosti hrvatske
moderne, ne samo osebujnim shvaanjima lite-rature i umjetnosti uope, kriterijima od kojih
je polazio pri ocjenji-vanju knjievnih djela, ve prije svega i svojim bogatim beletristikim
opusom. U kritikama, esejima i lancima (Ogledi, 1905, Vidici i putovi, 1907, Nai Ijudi i
krajevi, 1910) polazio je sa stajalita da je umjet-nost sinonim za lijepo, pa je s tim u vezi i
jedna od osnovnih njegovih misli kako knjievno djelo ini umjetninom jedino pjesnikov stil
u najirem znaenju te rijei. Odatle i injenica da je Mato na najdosljedniji primjenjitelj
estetskog kriterija u kritici. Osnovna je ka-rakteristika Matoeve kritike da je
impresionistika, to znai da u njegovu kritiarskom djelovanju nije postojao odreeni
sistem, iako je drao da je osnovna zadaa kritike prouavanje stila. Smatrajui i kritiku
umjetnou, rezultatom dojma, on je, piui o brojnim hrvat-skim i srpskim
stvaraocima(Kranjeviu, Vidriu, Domjaniu, Sremcu, Panduroviu, Veselinoviu) ponekad
znao davati posve razliite ocjene jednom piscu. Kritiki uzori bili su mu Saint-Beuve i
Lemaitre, a od naih je kritiara posebno cijenio Bogdana Popovia, Ljubomira Nedia i M.
C. Nehajeva. Iako se, uglavnom, pridravao evropskih kritikih mjerila, naroito u poetku,
uvijek je imao na umu i nacio-nalni i tradicionalni moment. Iz takvih kriterija i stavova koje je
~ Mato iznosio i teoretski i praktiki ih primjenjivao u svojoj kritici,
I
<
MODERNA (1892-1916)
135
izrastalo je njegovo knjievno djclo, bogato i neobino raznovrsno, djelo u kojem je primarna
tenja za ovladavanjem/ ljepotom kao vrhunskim dometom u umjetnosti uvijek bila naroito
naglaavana. Toj osnovnoj misli i cilju bio je podreen svaki njegov knjievni rad, ponajprije,
dakako, pripovjedaki i lirski.
Cjelokupnu Matoevu pripovjedaku prozu (Iverje, 1899, Novo iverje, 1900, Umorne prie,
1909) moe se promatrati iz dva aspekta. Prvi je njegov doivljaj svijeta i ivota, a drugi
literarni postupci kojima je umjetniki kreirao svoje literarne opsesije. Kad polazi od realnosti
ivota, obino stvara anegdotu, u formi slinu feljtonu, a junaci su mu gotovo uvijek
karikaturalni (Pereci, friki pereci, Nekad bilo sad se spominjalo). U onim pripovijestima
gdje rjeava svoje intimne preokupacije na relaciji od ljubavi do smrti slui se teh-nikom
simbola, a izraz mu je naglaeno lirski (Cvijet sa raskra, Balkon itd.).
Nasuprot tom impresionistikom i poetskom zahvatu u tematiku
pri emu emo naii i na slabije stranice u drugom noveli-stikom krugu Mato esto
naputa realnu motivaciju i teme ogra-niene na konkretnu sredinu i ljude, i svojoj prozi daje
kozmopo-litski karakter u izrazito simbolikom znaenju, ostvarujui. moderne
konstruktivistike strukture proze (Mo savjesti, Mi, Iglasto eljade, Camao).
Prema tome u polaznoj je toki, u kompozicijsko-fabulativnom zahvatu kao i u motivaciji
znaajnija razlika izmeu oba kruga ove proze, no u konanim pievim intencijama, krajnje
vrijednosti jed-noga i drugoga kruga imaju niz zajednikih znaajki, jer proizlaze iz istog
Matoeva doivljaja svijeta i ivota.
Kreiranjem takvih fabulativnih konstrukcija u kojima u fokusu ostaje samo psihoanaliza,
esto i bez najosnovnije logike i s nevjero-jatnim zavrecima, a ostvarena tehnikom simbola,
neprestanim izmje-njivanjem realija, halucinacija i podsvjesnih reakcija, ime se gotovo
frojdovski ulo u ralanjivanje labilnih, nervno rastrojenih intelek-tualaca, ili su se htjele
samo simbolizirati neke ope konstante ljud-skog ivota i tenja za ljepotom u smislu
ostvaraja idealnog sklada
Mato ovladava i novim mogunostima literarnog izraza i izdie se, u nekim fragmentima
svoje proze, na razinu evropske literature svog vremena.
Posebno je zanimljiva i na svoj nain karakteristina za shva-anje Matoeva knjievnog djela
tema 'pejzaa koja se javlja kao jedan od najeih motiva u njegovu koriiplekhom
literarnom opusu. Krajolik je dominantan i u poeziji, i prozi jednako u pripovijet-kama,
kao i u putopisnim zabiljekama i feljtonima.
st. (1830-1965)
Mato je prvi pisac u hrvatskoj knjievnosti koji pejza obra-uje kao samostalnu literarnu
temu. Njegov pejza jasno ukljuuje svog stvaraoca: ne samo po lirskoj intonaciji, po izrazu
koji nosi osobnu notu i jednomu posebnom fokusu iz kojee autor promatra taj pejza, nego
naroito po tome to Matou svaki pejza obilno razvija asocijacije za razmiljanja i
razmatranja posve razliitih problema. Ta izrazito im-presionistika crta gdje pejza dobiva
odreenu funkciju da kao povod emocionalnom uzbuenju razvije do maksimuma sposobnost
iskriavih asocijacija tipina je za Matoeve krajolike gotovo u svim njegovim proznim
tekstovima. Posebno se to oitovalo u njegovim mnogobroj-nim putopisima gdje pejza
esto nije samo jedan od prisutnih motiva, nego je i iskljuivo tema pojedinih putopisnih
crtica.
Svom pejzau Mato odreuje smisao, udahnjuje mu svoj ivot, humanizira ga. Mogli bismo
rei i obratno: pejza je djelovao na stvaraoca, uznemirio ga, pokrenuo je ne samo njegova
emotivna stanja, nego i asocijacije pomou kojih pisac naglaava i izraava svoja
raspoloenja. Ponajprije lirik, bez obzira pie li prozu ili poeziju, u prozi esto vei i
istananiji lirik nego u poeziji, Mato je u pejzau naao izvornu i temeljnu inspiraciju svom
cjelokupnom knjievnom stvaralatvu.
Dok je pripovijetke, putopise, kritike osvrte, feljtone i lanke prozu uope, pisao i
objavljivao usporedo od samog poetka svog knjievnog djelovanja, poezijom se Mato
kontinuirano poeo javljati u asopisima dosta kasnije, tek oko 1906. godine, i do kraja ivota
napisao je samo oko osamdesetak pjesama.
Nema sumnje da je Baudelaire bio velik uitelj Matoa pjesnika, od kojeg je ovaj preuzeo i
niz formalnih elemenata, i o kojem ,je, ne jednom, oduevljeno pisao. Osjeaj i potrebu za
strogo odreenim oblikom, konkretno formu soneta koju je Mato doveo do savrenstva,
smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opi sklad muzike rijei, boje i mirisa, dakle
osjeaj za sinesteziju, neobino profinjen ritam, te izmjenu govorne i pijevne intonacije, to su
one vanjske, vidljive odlike Matoeve poezije, uoljive ve na prvi pogled, koje su se kao
stvarna novost javile u naoj lirici onog vremena.
Posve je prirodno da su razliite sredine u kojima se Mato kretao morale utjecati i na njegove
lirske preokupacije. Zato nam se i ini da postoji naoko imaginarna granica naravno, samo
u uvjet-nom smislu u Matoevoj poetskoj rijei izmeu one poezije to je -nastajala u toku
prve tri godine dok je jo boravio izvan domovine negdje do polovice 1908. godine i
poezije koja se raala u izravnom i konanom susretu s Hrvatskom i Zagrebom.
MODERNA (1892-1916)
yyj
g
U prvoj fazi to je najveim dijelom poezija koja se po svojoj motivici izravno nadovezuje na
motive iz pripovjedakog opusa u kojima je Mato rjeavao neka opeljudska i istodobno
neka vlastita pitanja i dileme i doticao se problema tajne ivota, ostvarivanja idealne
Ljubavi i Ljepote kao najviih potencija ljudskog bitka.
Tema Balkona ili pripovijesti Cvijet sa raskra i jo nekih drugih, u kojima se cvijet javlja
kao simbol harmonije i idealne ljubavi, kao najdirektniji posrednik izmeu pjesnika i njegova
nasluivanja miste-rija ljepote nastavlja se vrlo esto u prvim Matoevim lirskim
pokuajima sve do zakljuno 1908. Ljubav i cvijet moda dvije najee spominjane rijei i
njihovo variranje, zapravo meusobno pretapanje i pretvaranje iste apstrakcije pojma ljubavi
u konkretan pjesniki simbol javlja se kao dominantni motiv u poetku Ma-toeva
pjesnikog govorenja.
Kao pojam i simbol, kao pjesniki rekvizit, cvijet asocira i do-nosi slutnju neeg neiskazivog
za im Mato tei u svojoj poeziji. Sva njegova ljubavna poezija, netjelesna i nematerijalna,
duboko produhovljena, poetski se manifestira kao idealna sinteza cvijeta, due i ene
podignute na pijedestal neunitivog i trajnog, to sve zajedno i donosi slutnju viega ivota
(Utjeha kose).
Povratak u domovinu dovodi Matoa do neposrednog susreta s hrvatskom stvarnou, to e i
modificirati njegove rodoljubne teme iz prve faze (Mora): one vie nee biti panoramski
zahvati u cjelo-kupnost naega povijesnog i drutvenog ivota (koji je u Matoa u poetku
esto zavravao izletima u ope probleme svijeta i ovjeka, u kozmopolitizam), nego e se
usmjeriti vie na trenutne i konkretne pjesnikove reakcije na stvarne dogaaje unutar
hrvatskih relacija (Stara pjesma, 1909, Iseljenik).
Kao uenik parnasovaca i simbolista, Mato je, dakako, esto inzistirao u svojoj poeziji i na
nekim vanjskim poetskim efektima: na zvunosti stiha, posebno se koristei onomatopejom
(Nottumo), zatim igrom rijei, lepravom i ugodnom uhu, efektnom, to ga je ponekad
odvodilo i u isti artizam. U mnogim njegovim pjesmama moglo bi se pronai i obinog
pomodarstva, no najbolji njegovi sti-hovi, bilo oni u kojima dominiraju pejza ili ugoaj, ili
pak stihovi , s naglaenim nacionalnim ili socijalnim osjeajem kao nerazdvojnim
sastavnim dijelom Matoeve linosti, te intimnim preokupacijama, sin-tetizirani elementi
subjektivnoga i objektivnog, daju tom njegovom artizmu individualnu osobnu oznaku i ine
ga mnogo vie autohto-nim nego pomodarskim pjesnikom. Osim toga i esti njegov impre-
sionizam ima svoju konstantnu boju koja izraava i atmosferu i raspo-loenje bilo pejza
koji je uvijek siv, taman i dan u jesenskim
st. (1830-1965)
ugoajima, bilo domoljubna ili intimna poezija, puna crnih boja i smrti, pokazuju
nedvosmisleno da Matoeva lirika nije iskljuivo im-presionistika: ona se neprestano javlja
u najboljim njegovim sti-hovima kao izraz unutranjeg raspoloenja jedne nadasve
suptilne, pesimistiki obojene pjesnike linosti, pa je u odreenom smislu solilokvijska i
ekspresivna.
Nfttoevo knjievno djelo u cjelini pokazuje dvije temeljne zna-ajke. Njegov literarni opus
okrunio je na neki nain sve one tenje i elje koje je povremeno i parcijalno u svojim
programima i tek u ponekim tekstovima iznosila mlada generacija koja je u nas zapoela
pokret moderne. Iako nije pripadao samom pokretu niti je aktivno u njemu sudjelovao (u
Zagreb se, kao to znamo, vratio 1908. godine), svojim je djelom ostvario neke osnovne
intencije mladih ne samo to je pronalazio i sluio se modernim izrazom, otkrio nove
izraajne mogunosti naegajezika i poao putem koji nas je povezivao s evrop-skom
literaturom, nego je osjetio i bio svjestan da je forma, dotad zanemarivana u naoj literaturi,
jednako vaan inilac i element knji-evnog djela kao i sadraj.
Druga je injenica, nita manje vana, da je Mato pokazao kako zapravo nema dobre
literature bez povezanosti s tradicijom. Krvno vezan za svoju zemlju i njezine probleme koji
su i njega titili, nije se izgubio u istom artizmu, niti je ikada pokuao bjeati od ivota i
stvarnosti. Bio je, jednom rijeju, toliko velik stvaralac da mu je bilo jasno kako dobro
knjievno djelo moe biti samo ono koje je nastalo kao nuan imperativ samog pisca, a ne kao
plod pomo-darstva.
Upravo zato to je cijelo svoje djelovanje podredio samo jed-nom zahtjevu traenju i
otkrivanju ljepote, rjeavanju vlastitih in-timnih preokupacija teko je kod njega i
odvojeno promatrati pojedine knjievne vrste i rodove. Kao umjetnik impresionist u osnovi,
on je smatrao da su svi knjievni rodovi u jednakoj mjeri umjetnost, stvaralatvo u punom
smislu rijei, iza kojeg stoji individualna linost pisca. Za njega nije postojala razlika izmeu
poezije, pripovjedne proze i kritike. Sve je to bila umjetnost iz koje na prvom mjestu probija
linost stvaraoca u traenju rjeenja vlastitih problema. I zato, ako je poezija sama po sebi
najblia i najneposrednija ispovijed umjet-nika, za Matoa je to isto bila i proza i kritika.
Autobiografski mo-ment je kod njega jednako tako prisutan u svima trima knjievnim
vrstama.
Po metodama kojim se sluio, od realistikih do modernih, Ma-to je istodobno, kao to je
ivio na razmeu dvaju stoljea, peve-zivao i umjetnike tendencije to su se sukobile na tom
razmem
MODERNA (1892-1916)
139
tradicija i smionost traenja novog ime se Mato nametnuo kao uzor mnogim naim
stvaraocima prve polovice 20. stoljea stopili su se u jednu cjelinu Matoeva opusa.
*
Uz Matoa jedno od najznaajnijih mjesta u knjievnosti mo-derne, pa i dalje, zauzima i
Vladimir Nazor (18761949), pro-duktivnou i raznolikou knjievnih ostvarenja jedan od
najplodnijih hrvatskih pisaca uope. U knjievnosti se javio stihovima ve po-etkom
devedesetih godina prolog stoljea i od onda intenzivno li-terarno djeluje sve do polovice 20.
stoljea. Za to je vrijeme napisao i objavio niz pjesama, epova, pripovijedaka, romana,
dnevnika, pria i pjesama za djecu, eseja, lanaka i putopisa. U prvom i najproduk-tivnijem
razdoblju do prvoga svjetskog rata izdao je nekoliko zbirki pjesama {Slavenske legende,
1900, ivana, ep, 1902, Lirika, 1910, Hrvatski kraljevi, 1912, Nove pjesme, 1913. i drugo), te
nekoliko proz-nih tekstova (Krvavi dani, roman, 1908, Veli Joe, 1908, Istarske prie, 1913).
Prva mu je faza, dakle, preteno lirska. U vrijeme kad su modernistika strujanja u nas najjaa
i kad specifini subjektivni pesimizam vlada cijelom tom literaturom, javlja se Nazor
poezijom punom simbola, legendi i mitologije, te ditirampskim hvalospjevima prirodi, zemlji
i ovjeku (Cvrak, Maslina i drugo), radujui se po-bjedi svjetla nad tamom i dobra nad zlim
uvijek s vedrom opti-mistikom notom. Osnovna karakteristika te poezije bezgranino
doivljavanje ivota, prtavost svijetlih boja i glasova, potpuno pre-danje ivotnim radostima
bila je u dijametralnoj suprotnosti s li-rikom kakva je u to vrijeme prevladavala u hrvatskoj
poeziji. Stvarnu osnovu za takav doivljaj ivota treba traiti, izmeu ostaloga, i u Nazorovu
djetinjstvu kad je itao i oduevljavao se poezijom talijan-skih pjesnika, te Homera i Vergilija,
od kojih mu i smisao za klasini metar i zatvoreni stih. Barokna metaforinost, plastinost
pj'esnike vizije i esta upotreba onomatopeje osnovna su izraajna snaga Na-zora pjesnika u
tom periodu.
Ve prva znaajnija njegova zbirka pjesama Slavenske legende znaila je neto posve novo u
trenutku tadanje hrvatske knjievnosti. Optimizam, vjerovanje u snagu, u vlastitu mo,
stihovi u kojima se mijeaju heksametar i pentametar s naom bugarticom zaista su
predstavljali osvjeenje i pravu suprotnost ugoajima kakvi su u to doba prevladavali u
hrvatskoj poeziji. Slike i vizije poganskih bogova, slavenska mitologija pomijeana s
elegantnim, ali i tekim stopama antikih pjesnika, melodioznou kakvu je mogue nai kod
talijanskih romantiara - sve se to ispremijealo u toj zbirci i naposljetku pro-govorilo o
pjesnikovim traenjima vlastitog poetskog puta.
st. (1830-1965)
Nasuprot poeziji svojih suvremenika Vidria, Domjania, Bego-via ili Nikolia zatvorenoj u
svjetove sanja, matanja, uope apstrak-cije i gotovo nevidljivih niti po kojima ispredaju svoja
tmurna i sen-timentalna raspoloenja Nazor svojom zbirkom otvara iroke, bez-granine
vidike, puta stvaralackoj mati da se do kraja raspiamsa u simbolikoj 1 alegonjskoj viziji
neiscrpne vitalnosti^ energije naeg ovjlka u njegovoj mnogostoljetnoj borbi za
samoodranje.
Uzimajui motive iz staroslavenske mitologije koja je kao po-etna inspiracija posluila
pjesniku da u ovoj zbirci propjeva o starim slavenskim bogovima Perunu, Dabogu, Zori,
Momiru, Grozdani, o vilama Sunanici, Rusalki ili Vesni, o legendarnim slavenskim juna-
cima Dunaju Ivanoviu, Ilji Muromcu, banu Dragonji, Kraljeviu Marku, Nazor je zapravo
samo naao odgovarajuu podlogu na kojoj je mogao izgraditi svoje refleksije, izraziti svoju
ivotnu filozofiju. Gotovo trideset godina poslije objavljivanja Slavenskih legendi, Nazor je
napomenuo kako je tom poezijom htio (. . .) izraziti radost, divljenja ovjeka pred
tajanstvenim udom koje nas sa sviju strana krui, a od jutra do mraka, bd jednog godinjeg
doba do drugog, od ro-denja do smrti.
Prihvaajui legendu kao svijet svojih vizija, kao temu, a mit kao formu Nazor u Slavenskim
legendama kao i neto kasnije u epu ivana formulira jasno svoj ivotni stav, vlastiti, rekli
bismo, lirski doivljaj svijeta. Postavljajui neprestano konflikt u obliku antiteze svjetlo
mrak, odnosno Dobro Zlo, on stvara istodobno je-dinstvenu sintezu izmeu bogova,
prirode i ovjeka, odreujui o-vjeku bitnu i sudbinsku ulogu i znaenje u svijetu.
Upravo to naglaeno isticanje bezgranine snage u ovjeku, nje-gove borbenosti i neprestane
tenje prema Dobru, osnova je na kojoj i iz koje izrasta i ona ua, kako su je neki nazvali
nacionalna problematika tog razdoblja njegova stvaralatva. U alegorijsko-simbo-likoj
pripovijesti s tematikom iz istarskog ivota Veli Joe, i u ale-gorijsko-epskom spjevu Medvjed
Brundo, jednako kao i u zbirkama pjesama Hrvatski kraljevi i Nove pjesme Nazor se
predstavio kao izraziti nacionalno-romantiarski rec i kao takav' postao je svoje-vrsnim
uzorom i mladim piscima nacionalno jugoslavenski orijentira-nim, na elu s Vladimirom
erinom koji je Nazora prozvao pjesnikom nas sutranjih. Iako je teio za odbacivanjem
velikih rijei i fraza kakvima je obilovala naa patriotska lirika od ilirizma pa sve do kraja
devetnaestog stoljea, ostao je ipak u tim svojim aktivno-bor-benim nacionalnim, hrvatskim,
jugoslavenskim koncepcijama u sfe-rama nerealnog sagledavanja stvarnosti koja je nadolazila
svretkom
MODERNA (1892-1916)
141
rata, u romantiarskim intoniranim zanosima i iluzijama bez stvarne' osnove.
Upravo ta spoznaja da mu se rue iluzije dovodi ga do in-timno-refleksivne faze, u kojoj se on
polako uvlai u sebe i trai nove motive i teme. Poetak toga moemo traiti ve u dvije
zbirke pjesama Intima, 1915 i Pjesni Ijuvene, 1915, u kojima se motivi bez-graninih
dimenzija, iroki i neomeeni zahvati u prostore prirode suzuju'na male, sitne ispovijesti
pjesnika, u razmiljanja i meditacije, na spoznaje da srea nije ipak u iluzijama, nego u
stvarnosti ivota. I jedna i druga zbirka tematski ostvaruju sliku pjesnikovih mlade-nakih
sanja, one se, suene na sitni mikrokozmiki svijet, na analizu sama sebe, manifestiraju kao
tiho povlaenje pjesnika u svoj najintim-niji svijet. Na ove se zbirke nadovezuju i dvije knjige
pripovijedaka: Prie iz djetinjstva (1924) i S ostrva, iz grada i sa planine (1927). I u jednoj i u
drugoj zbirci Nazor na vrlo prisan nain toplo i iskreno biljei uspomene iz djetinjstva. Tu je
iznio ponajprije sebe, vlastite preokupacije, duevne sukobe i borbe u vrijeme puberteta. Prvi
do-ivljaj ljubavi, Ijubavnog zanosa, otkrie neega novog u sadraju ivota te
najistananije ovjekove osjeaje Nazor je uspio u tim pripovijestima dati gotovo lirski.
Knjiga pjesama Pjesme o etiri arhandela (1927) vrhunac je krize u Nazorovu ivotu uope, i
svojim tamnim, mistikim motivima, pot-punim bjeanjem od ivota i ljudi, oznaavaju teku
i munu stanicu na pjesnikovu ivotnom putu, bolnu epizodu prije ponovnog i ko-nanog
vraanja ljudima i drutvu.
Taj Nazorov povratak ovjeku, ovaj put izrazito socijalnim te-mama, najjae e se oitovati
prije poetka drugoga svjetskog rata, i ostat e osnovnim obiljejem njegova stvaralatva sve
do kraja ivota. Tada nastaje njegov najopseniji roman Pastir Loda (1938/1939), te
Zagrebake novele (1942) s opisima zagrebakog predgraa, malog ovjeka s periferije,
propalih i odbaenih Ijudi. Nastojei da ostane to realniji i uvjerljiviji, Nazor u tim
pripovijestima sebi oduzima najjae umjetniko oruje snagu fantazije pa esto ostaje u
okvirima urnalistikog stila.
Ubrzo 1942 Nazor prelazi na osloboeni teritorij zajedno s Ivanom Goranom
Kovaiem. U toku rata i poslije osloboenja ostvaruje i posljednje zbirke: Pjesme partizanke
(1944), dnevnik S par-tizanima (1945) te Legende o drugu Titu (1946).
Njegov odlazak na osloboeni dio zemlje i stvaralatvo na temu narodnooslobodilake borbe
logian su nastavak poetne faze njegova stvaralatva kad je svoj knjievni put i zapoeo
bezgraninom vjerom u pobjedu dobra nad zlim. To se vraanje osjea i u samim motivima.
142 KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD.
20. st. (1830-1965)
Prva njegova zbirka, na primjer, Slavenske tegende puna simbola i po-malo apstrakcije u
posljednjoj fazi metamorfozira se opet u legende, ali ovaj put konkretne Legende o drugu
Titu. Isto tako, jedna od najljepih njegovih pjesama nastalih u toku prvoga svjetskog rata <
ikara, i opet u obliku simbola izraava duboku vjeru u snagu i ot-pornost naeg naroda.
Simbolika ikara iz prve faze sada poprima konkretne oblike: motiv vjere u snagu i
otpornost, u prevladavanje svih zapreka u ivotu, snanom poetskom rijei iskazan je i u
pjesmi Na Vuevu. Baroknu metaforinost i plastinost romantiarske pje-snike vizije iz
prve faze Nazor je saeo u zrelosti svog ivota u konkretnu i snanu poetsku rije. Dok u
prvim ostvarenjima prevla-davaju legendno-mitoloki elementi, a pojedine fabule nose vie
sim-boliko i alegorijsko obiljeje, dok predratne novele opet mjestimino djeluju i previe
suho, dokumentarno, bejz one karakteristine igre mate iz prvih djela ovdje, na kraju sveg
literarnog puta, Nazor stvara uspjenu sintezu jednog i drugog: iz stvarnih, konkretnih do-
gaaja narodnooslobodilake epopeje i realnih povijesnih likova esto stvara legendu koja,
naravno, sada ima realno ishodite, pa djeluje stvarnije i umjetniki snanije.
Stvarajui kroz nekoliko literarnih epoha od moderne do suvremene hrvatske knjievnosti
Nazor je imao prilike upoznati se i s razliitim literarnim stilovima i pogledima na
knjievnost, ali je karakteristino da nikada, ni u jednom rhomentu nije podlegao nekoj
odreenoj literarnoj struji, niti se ukljuivao u bilo koji krijievni po-kret. Od prvih djela pa
do posljednjeg stiha to ga je napisao pred smrt on je uvijek kao neki usamljenik iao
vlastitim putovima, ne obazirui se mnogo na ono to se oko njega u naem literarriom svijetu
dogaa, a najmanje teei za tim da se podredi momentanoj pomodarskoj maniri. Promatrano
u cjelini njegovo knjievno djelo izraz je stvarne linosti pieve koji je, i prozom i lirikom,
neprestano rjeavao svoje vlastite probleme, raiavao sam sa sobom niz pitanja koja su ga
pratila kroz ivot, uvijek u neprestanoj borbi i pronala-enju putova koji e najbolje izraziti i
pokazati vrijednost i veliinu ovjeka uope.
Nasuprot novim traenjima u lirskom izrazu, u veem dijelu proznog stvaralatva moderne
moglo bi se rei da i pokraj nekih svjeih tendencija u tematici i stilu (kod najpoznatijih
pisaca) i nema jaih, vidljivijih zaokreta u odnosu prema tradicionalnom proznom
stvaralatvu, barem ne do prije samog kraja moderne.
Osim dva krajnja pola raznorodnih literarnih tokova ovog pe-rioda uporno kontinuiranje
tradicionalne proze s romantiarsko-
ODERNA (1892-1916)
143
-realistikim stilskim obiljejima, te s povijesnom ili drutvenom te-atikom s jedne, a pojavu
novih, modernih tendencija s avangardnim, kspresionistikim karakteristikama s druge strane
(ali, ako to re-osmo, tek na kraju razdoblja) sredinju liniju proze hrvatske moderne treba
promatrati na relaciji od Matoa kao izuzetne umjet-nike linosti do Nehajeva, sa centralnom
sponom izmeu njih proznim opusom Dinka imunovia.
Uvod u prozu s novim tendencijama oznaio je nevelikim ali znaajnim pripovjedakim
djelom Janko Leskovar (1861 1949). S desetak kraih pripovijedaka (Pripovijesti, 1917) te
s dva vea prozna rada (Propali dvori, 1896, Sjena Ijubavi, 1898) on se, i novim temat-skim
preokupacijama i drukijim strukturiranjem te proze javlja kao jedan od prvih izrazitijih
negatora klasino strukturirane realistike proze, u kojoj su akcija i dogaanje imali primarnu
vanost.
Ve prvom pripovijetkom Misao na vjenost (1891) Leskovar je pokazao svoje osnovno
gledite: izrazito unutranjom, psiholokom motivacijom on opisuje svog junaka u njegovu
emotivnom sukobu, pri emu fabula ostaje samo sporedni detalj drugorazredne vanosti i
zbog toga je neobino jednostavna, jer se u pripovijesti iznose samo osjeaji junaka kao
rezultat odreenih dogaaja. Glavni su mu junaci uglav-nom tipini predstavnici onakvih
karaktera kakve poznajemo i iz Tur-genjevljeve proze. To su rastrzani, bezvoljni i-promaeni
ljudi, zapravo intelektualci okrenuti pogledima iskljuivo u prolost, u uspomene iz
proivljenog ivota, koje su se kao tragini i neminovni udes nadvile nad junacima
pretvarajui ih u potpuno pasivne promatrae ivota, samo njegove suputnike, nesposobne da
se aktivno ukljue u stvarnost u kojoj se kreu. Leskovar je dodirivao i neka druga, ira
pitanja. Uoavao je propadanje intelektualaca u umalim malograanskim provincijskim
sredinama, primjeivao i ocrtavao sudbine zagorskih plemia i njihovu neminovnu
kapitulaciju pred prodorom kapitalizma. Naposljetku, Leskovar je uoavao i pojave
socijalistikih ideja u svom vremenu, jednako kao i darvinizma, no o tome je pisao samo
usput, smatrajui pojavu i jednog i drugog tek pomodarstvom. Preuzima-jui povremeno
ulogu drutvenog kritiara, a razmatrajui istodobno i neka moralno-filozofska pitanja koja su
muila hrvatskog intelek-tualca potkraj stoljea, Leskovar povezuje nau knjievnost realizma
s modernim tendencijama u hrvatskoj literaturi koje e jae doi do izraaja na prijelazu
stoljea.
Prva faza novelistike u razdoblju moderne zavrava se oko 1900, dakle istodobno kad
kulminiraju i teoretski glas i programske proklamacije mladih. To je vrijeme jo relativno
naglaenog ekstre-mizma naih secesionista, kad oni, gotovo. iskljuivo u anru crtice,
st. (1830-1965)
ispunjavaju stranice svojih asopisa od Mladosti (BeZagreb) 1898, do Hrvatskog
salona (1898) i ivota (19001901). Crti-arstvo tog vremena najveim je dijelom
obiljeeno motivima iste apstrakcije, simbolikom, lutanjima po bespuima Ijudske due,
nastoja-njima da se otkriju tajne najdubljih ljudskih osjeaja (Milivoj Deman Ivanov,
Branimir Livadi, Andrija Milinovi). Ljubav kao apstraktna fikcija te erotsko iivljavanje
sredinji su problemi najpoznatijih crti-ara iz ovog prvog razdoblja hrvatske moderne.
Mada u biti nova, nesvakidanja i neuobiajena tematika u nas, esto s bizarnim motivima i s
mnogo psiholokog lirizma to je sve pridonosilo osvjeavanju literature crtiarstvo
ipak nije uspjelo ostvariti znaajnije umjetnike domete niti je uhvatilo jaeg korijena u irim
italakim krugovima. Apstraktna, vie plod iste mate i izvjetaenosti, konstrukcije, nego
stvarnih doivljaja, ona je trebala biti praktina primjena teoretskih postavki i parola o slobodi
umjetnikog stvaralatva koje su tako grlajto propagirali mladi. Ali bez dodira sa
stvarnou i problemima s kojima se sukobljavao na ovjek na prijelazu stoljea, ta je
knjievna produkcija morala ustupiti mjesto novim traenjima, kao prvo tematski
prilagoenim naim uvje-tima ivota. Ti procesi poeli su se opaati ve u prvim godinama
ovog stoljea kad crtica sve vie ustupa mjesto noveli, pa i romanu, a transcendentalno-
kozmopolitski sadraji esto se zamjenjuju kon-kretnim i realnijim objekcijama, bilo da je
rije o analizi ljudske psihe (ali u okvirima nae sredine i vremena) ili opet o novelama neto
jaih fabula u kojima psiholoka analiza likova izrasta na osnovi realistikih, pa ak i
naturalistikih postupaka.
To je naposljetku bio i normalan put u razvoju nae proze, zapravo jedino mogu, jer kako
god shvaali pojam umjetnike slo-bode, koliko god bili individualisti, hrvatski su pisci,
usprkos svemu, bili vezani uz rodno tlo, to je moralo doi do izraaja i u njihovu radu.
Uostalom, stvarno doivljavanje ovjeka u vremenu i prostoru u svim njegovim
manifestacijama, od unutranjih preokupacija do reagiranja na konkretni ivot oko sebe samo
je po sebi ve bila dovoljna garancija da e ta proza, osloboena prevelike konstrukcije, biti i
za italaku publiku, komunikativnija, a kod veine pisaca i umjetniki kvalitetnija. To, to su
mladi uspjeli izboriti slobodu stva-ranja i osloboditi literaturu pretjerane uniformiranosti,
recepta u smislu strukture prozne forme ili drutvene tematske angairanosti s
prenaglaenom porukom i tendencijom bilo je vrlo mnogo, jer je znailo ozbiljan prodor u
nove mogunosti i izraza i motiva i uvjeto-valo odreenu nivelizaciju hrvatske knjievnosti s
evropskom. Ekstrem-nosti i loa literatura i tako su sami od sebe otpadali; pokuavaju se
MODERNA (1892-1916)
145
pronai svjeije tehnike pisanja i nastoji se osloboditi od starih klieja. Duh Zapada doivljuje
neosporno svoju modifikaciju na naem tlu, a istodobno se hrvatska beletristika oslobaa ve
preivjelih balasta uskog, hermetikog regionalizma, mada u odreenom smislu zadrava
svoju nacionalnu notu u najirem znaenju te rijei. Oita je, naime, injenica da mnogi
prozaici moderne, u njenoj drugoj fazi, prenose svoje tematske interese opet u regionalne
okvire, pa tako uz ime Antuna Gustava Matoa (uz jedan dio njegove proze) i Franje Hor-vata
Kia nedvojbeno veemo pojam Zagreba i njegove okolice ili Hrvatskog zagorja, uz ime
imunovia Dalmatinsku zagoru, a uz Ivana Kozarca, Zivka Bertia i Jozu Ivakia Slavoniju.
Meutim, to zatvaranje pisaca u regionalne okvire nije vie, kao prije, svedeno na
folkloristiko crtanje krajolika radi njega samog, ili na rjeavanje nekih opih drutvenih i
nacionalnih problema jednog takvog regionalnog ambijenta u kojem se onda likovi kreu
samo kao potrebni rekviziti za opravdanost postojanja tih krajolika, ili tek kao nosioci
drutvenih ideja koje zaokupljaju pisca, ve upravo suprotno: sredina, ambijent, pejza ostaju
iskljuivo okviri, unutar kojih u centru pieve panje stoji ovjek sa svojim kompleksnim
psihikim i biolokim preoku-pacijama.
Zahvaljujui takvom postupku, fabula gubi svoju dotadanju vanost, a umjesto deskripcije
dogadaja prevladavaju opisi stanja. Nadalje, umjesto psiholokog lirizma, krajnjeg
subjektivizma i ar-tistikog iivljavanja karakteristinog za prvu fazu, javlja se neto to
bismo uvjetno u stilskom smislu mogli definirati kao svojevrsni neoromantizam s odreenom
primjesom simbolike (kao u prozi Dinka imunovia) ili pak kao specifini na naturalistiki
stilski kompleks koji se ostvaruje na biolokom uoavanju i analizi Ijudske
inosti (to je posebno vidljivo u pripovijestima Ivana Kozarca i
"osipa Kosora).
Ve smo spomenuli da je Dinko imunovi (18731933) najbolji i najcjelovitiji novelist u
razdoblju moderne. Tematski vezan za Dalmatinsku zagoru, imunovi se vraa onom
podruju koje je u knjievnosti ve obraivao Matavulj, pa su i kritiari najee traili
paralele izmedu ta dva pisca. Meutim, ve od prve pripovijetke Mrkodol jedne turobne
subjektivne vizije gotovo simbolikog ka-raktera, pa sve do zapisa u kojima dominiraju
enski likovi, moglo se osjetiti da iza te samo naoko regionalno-folkloristike seoske proze
stoji neto mnogo dublje i snanije. lako vanjska struktura njegovih novela (Mrkodol, 1909,
erdan, 1914, Alkar, 1922, Sa Krke i Cetine, 1930), te romana i autobiografskih zapisa
(Tudinac, 1911, Mladi dani.
st. (1830-1965)
1919, Porodica Vini, 1923, i drugo), kao i osnovna fabula govore o objektivizaciji
konkretne sredine, iza te tek formalne objektivizacije stoji strogo odreeni subjektivan odnos
pisca kojem su naposljetku
podreeni svi ostali elementi pripovijetke, od fabule do kompozi-cijske strukture. Ljubav i
smrt te vjene ljudske teme osnovni su polovi oko kojih se kree radijus pieva
pripovijedanja. Time je pisac svojim likovima nametnuo nunost doivljavanja, emocionalnih
preokupacija, zabacivi opis dogaaja da bi .dao prednost analizi stanja: sve to se dogaa
podreeno je promatranju tih doivljajnih, osjeajnih stanja, drugim rijeima samo je
uzronik tim stanjima. Zato r izraziti slikarski motivi, boje svijetlih ili tamnih tonova slue
ozna-avanju'raspoloenja, unutranjih stanja pojedinih likova, a i pejzai to ih tako esto
susreemo na stranicama Simunovieve proze u istoj su funkciji (oslikavanja ljudskih psiha).
Koordinacijom racionalnog i emq_tivnog kroz fabule vrsto ugraene u konkretne ambijente
imuno-vi postie snanu poetsku realizaciju subjektivnih stanja svojih junaka. Svi njegovi
likovi nose u sebi neku traginu, dramatsku crtu i svi, una-to svojim'individualnim naravnim
osobkiama, imaju neto zajedniko, imunovievsko: fatalno osjeanje slabosti i nemoi u
borbi sa ivotom i prirodom, nemoi kojoj oni nisu izravni krivci, i iz tog sukoba s ne-
milosrdnom i beutnom prirodom ili drutvom proistjeu i njihovi unutranji sukobi, tuge i
tjeskobe, te podvojenost vlastite linosti na psihiku i fiziku. Takav je i njegov Salko iz
Alkara, takva je i Rudica, takva je i Muljika, najpoetskiji tekst svojom tragikom kao i svo-
jom uzvienosti stvoren u razdoblju moderne. Temeljna imunovi-eva preokupacija je
ona iz Alkara: nedostinost tenje da bude slian robusnom i tvrdom Raici i psjeanje
slabosti i prevelike njenosti koju nosi u sebi Salko. Moda je upravo karakteristino da
imunovi sve svoje dileme, unutranje sukobe i u samom sebi nerijeene probleme gleda u
svojoj novelistici kroz prizmu enskih likova, dajui tako svojoj prozi autobiografski karakter.
Sve to govori o stvarnoj modernosti imunovieve proze. Ne samo da je ona naglaeno
prisutna s obzirom na motivaciju sna
u prvoj pripovijesti Mrkodol, ona je vie ili manje prisutna i u svim ostalim proznim
tekstovima. Simunovievi junaci u mnogoem pod-sjeaju na sline pasivne u ivotu i
duboko introvertirane junake Leskovarovih novela. Ni Leskovarovi ni imunovievi likovi ne
upra-vljaju svojim sudbinama, ve njima vlada sudbina, neto neprotu-maivo i logikim
spoznajama nedostupno. Traenje i otkrivanje tog neto u linosti tipino je za modernu
prozu. imunovi je to inio na poseban nain: registrirajui umjetniki specifino nacionalno
(ak i regionalno) u svojoj prozi, istodobno je problematiku dizao na razinu
MODERNA (1892-1916)
147
univerzalnog, opeljudskog, lutajui po bespuima ljudske due svojih junaka, vrlo slinih
njegovoj psihi.
U nekim tekstovima imunovi je pokuao ostvariti i ire teme drutvenog karaktera, kao u
romanu Porodica Vini, u kojem na sukobu sela i grada jasno naglaava svoju opredijeljenost
za patrijar-halno, dok je u romanu Tuinac, koji se nadovezuje na njegova djela
autobiografskog karaktera, elio pokazati kako ovjek, otrgnut iz sre-dine kojoj pripada, gubi
orijentaciju i ne snalazi se u ivotu.
Meu prozaistima hrvatske moderne imunovi je' uz Mato.a i Nehajeva sredinje ime. Dok
Mato u svojoj prozi povezuje proble-matiku domaeg kraja s kozmopolitskim motivima, a u
Nehajevlje-vim pripovijetkama otkrivamo odreenu filozofiju suvremenog intelek-tualca
njegova vremena, imunovi na posve originalan nain (kome je osnovna inspiracija osjeaj
tuinstva) razrauje svoje teme i analizira ljudske senzibilnosti na nain vrlo blizak po nekim
temeljnim usmje-renjima Matoevu shvaanju smisla umjetnosti, ali posve originalan u svom
izrazu, u kojem se mijeaju elementi realistikog i impresioni-stikog stila s izrazom bliskim
narodnom stvaralatvu.
Ako je polazna toka veine pisaca bila u nastojanju da se po-najprije uoe i literarno oblikuju
osnovni senzibiliteti ovjekova unu-tranjeg bia, onda se ne moramo uditi injenici da se
ljubav i smrt javljaju kao najei motivi u prozi, jer se na njima najjasnije i oituju
emocionalni ljudski stresovi. Motiv erotike provlai se kao nit vodilja kroz svu prozu nae
moderne i kree se od lirskih, poet-skih preljeva i apstraktnih doivljaja do bioloke
nastranosti i pato-lokih ekscesa.
U vezi s tom injenicom i lik se modernog ovjeka, kako ga knjievni stvaraoci doivljuju,
manifestira na prilino istovjetan nain. Zajednika je crta veine literarnih junaka,
predstavnika modernog intelektualca, labilnost, naglaena senzitivnost i gubljenje osnovne i-
votne orijentacije. U okviru takvih preokupacija najznaajnija je, bez sumnje, novelistika
Milutina Cihlara Nehajeva (skupljena u zbirci Veliki grad, 1919) kao i njegov roman Bijeg
(1909). SVi Neha-jevljevi junaci u biti su slabii, nervno rastrojeni, bez imalo snage da se
pokrenu i stvore neto konstruktivno, skloni tek matanju i medi-taciji. Problem je oito
postavljen kao sukob pojedinca s drutvom: patrijarhalna je sredina jo uvijek prejaka, a da bi
je ti pojedinci, i sami pomalo izgubljeni i zbunjeni svime onime to su u velikom svijetu
vidjeli, mogli bitno mijenjati. Tema enoina Prijana Lovre u kojoj pojedinac, bez vrste,
vlastite ivotne koncepcije, zavrava
st. (1830-1965)
tragino u sukobu s beutnom konzervativnom sredinom u prozi je moderne naila na vrlo
plodno tlo.
Na kraju spomenimo i zanimljiv proznj opus Frana Galovia, koji poinje novelistikom s
realistiki tretiranom temom sela, ali se nedvojbeno avangardno namee s posljednje dvije
novele (Ispovijed, Ogledalo) koje svojom fantastinom i simbolikom odrednicom i mo-
tivacijom asocijacije nagovijetaju razdoblje ekspresionistikih stilova.
Vie realistikom nego modernom stilskom postupku blizak je svojim knjievnim opusom
Viktor Car Emin (18701961). Kao pripovjeda, romanopisac i dramski stvaralac Viktor Car
Emin te-matski nastavlja Kumiievo prozno stvaralatvo iz kruga istarskih i primorskih
motiva. Zapoinje s novelama u kojima opisuje svoje djetinjstvo, da bi zatim u romanesknoj
trilogiji (Pusto ognjite, Usahlo vrelo, Izaplime) predoio sliku Istre na prijelazu iz 19. u 20.
stoljee, s nizom likova pomoraca, isluenih kapetana i mornara. U vezi sa svojim aktivnim
patriotskim angamanom u vrijeme kad je Istra bila porobljena, napisao je podosta proze sa
slikom Istre i istarskih Hrvata u vrijeme talijanske okupacije, a 1946. objavio je i veliku
romansiranu kroniku Danuncijada, u kojoj opisuje dogaaje iz dvadesetih godina naeg
stoljea u Rijeci.
Dok za poeziju moemo rei da je doista krenula naglo novim, modernim putem, a isto tako i
proza poinje iako manje radikalno i sporije, traiti svjeije stilske postupke i posebno nove
motive vezane ponajprije za smisao ovjekova ocjeanja i -doivljavanja ivota, i dramsko se
stvaralatvo, iako se razvija po nekim svojim speci-finim zakonitostima, ne razlikuje ipak
bitno od umjetnikih procesa i u ostalim knjievnim anrovima. Kretanje od inzistiranja na
totalno zakanjelim stilovima (prema evropskim pojavama i zbivanjima u dra-maturgiji na
prijelazu stoljea) kao to je uporno nastavljanje romantiarsko-klasicistike herojske
tragedije kakvu poznajemo jo iz Demetrovih, Bogovievih i Markovievih drama pisanih
ponajvie po uzoru na Schillera pa sve do Maeterlinkovskih simbolistikih vizija
naglaeno prisutnih u Galovievim scenskim pokuajima temeljna je karakteristika
dramske knjievnosti tog doba. Rije je oito, o velikoj raznolikosti i isprepletenosti posve
divergentnih stil-skih dramaturkih postupaka: od ve spomenute klasicistike i pseudo-
romantiarske tragedije uglavnom s povijesnim sadrajima te opona-anjem ekspirske
kraljevske tematike (Stjepan Mileti, Ante Tresi Pavii), preko realistike drutvene
drame (ili komedije) po ugledanju na Sardoua, Feuilleta i Augiera, do naturalistike (Tuci,
Fran Hri, Josip Kosor), odnosno simbolistike dramaturgije, posebno prisutne u
MODERNA (1892-1916)
149
pisaca iz mlae i najmlae modernistike generacije (Milan Ogrizovi, Janko Poli Kamov,
Fran Galovi).
Meutim, umjetniki dometi na tom podruju ni izdaleka nisu bili adekvatni broju napisanih
drama ili komedija. Jedan je od razloga posve sigurnd pomanjkanje literarno snanijih
dramskih djela u vlasti-toj tradiciji, posebno onoj iz 19. stoljea, a zatim i u prenaglaenom,
previdljivom utjecaju strane dramske produkcije i uope evropske li-terarne usmjerenosti. Sve
je to rezultiralo injenicom da kao zna-ajnije dramske vrijednosti u kojima se ogleda i
moderniji pristup dramskoj tehnici, i originalnost izraa i tematike, dramske strukture u
cjelini, ostaju uglavnom dvije drame Iva Vojnovia (Ekvinocij i Dubrovaka trilogija),
Povratak Srana Tucia i Kosorova drama Poar strasti obje ove posljednje s jakim
naturalistikim i simbo-listikim akcentima. Timbismo tekstovima mogli dodati jo i
Hasanagi-nicu Milana Ogrizovia i neke tekstove mladog Milana Begovia.
Smisao za dramsku radnju i izraziti dijalog pokazao je Ivo Vojnovi (18571929) ve svojim
proznim tekstovima (pripovijetke Geranium i Ksanta, te zbirkom novela Perom i olovkom,
1884) u kojima ima i izrazito lirskih elemenata. Uostalom, Vojnovi i zapoinje kao lirski
pjesnik, a njegovi iskreno proivljeni Lapadski soneti zna-ajni su doprinos lirici moderne.
Smisao za dramko naroito e doi do izraaja u njegovoj drugoj stvaralakoj fazi koja je
lskljuivo dr'amska, i moe se grupirati u tri skupine. Jednu ine najbolje drame kojih se
radnja, bez izuzetka, dogaa u Dubrovniku (Ekvinocij, Du-brovaka trilogija, Makarate
ispod kuplja), drugi krug ine drame kozmopolitskog, pomalo eksperimentalnog karaktera
(Psyhe, Gospoda sasuncokretom), a trei drame nacionalno-politikih koncepcija, pisane
prema motivima narodne pjesme (Smrt majke Jugovia, Lazarovo vaskrsenje). Dok je u ova
zadnja dva tematska kruga ostao na po-vrini lane patetike, neprirodnog kozmopolitizma i
konvencionalnog voenja radnje, najvei svoj domet Vojnovi je postigao dramama iz
dubrovakog ivota. Poevi od Ekvinocija, koji ima sve odlike prave drame, s likovima koji
ive na pozornici zaista punim ivotom i go-vore istim i autentinim jezikom puka,
svakodnevnim dubrovakim govorom, preko Dubrovake trilogije, ibsenovski zacrtane drame
jednog drutva na umoru, s izvanrednom atmosferom specifine dubrovake sredine i
situacije na prijelazu stoljea do Makarata ispod kuplja, fine lirske i subjektivne vizije jednog
davnog sjeanja, Vojnovi se nametnuo kao stvarni zaetnik moderne hrvatske drame.
Izvanredni umjetnik scenske rijei, prolazei u svom cjelokupnom dramskom opusu od
kozmopolitskih, preko nacionalnih do lokalno-dubrovakih
st. (1830-1965)
ugoaja, Vojnovi je, naroito u dramama inspiriranim Dubrovnikom, prvi u naoj literaturi
praktiki ukinuo granicu izmeu lirskog, proznog i dramskog izraza; u prozi s estim lirskim i
dramskim digresijama, u drami s izvrsnim didaskalijama kao malim proznim remek-djelima.
Najvea je zasluga Vojnovieva to je u nau literaturu unio novi stilski izraz i to je hrvatsku
dramu lzdigao na visinu evropskog dramskog stvaralatva.
Sve ostalo (osim ve spomenutih Tucia i Kosora, te Ogrizovia) uglavnom je prosjena
dramska literatura, ili ve preivjela (kad je rije o povijesnoj tragediji), ili previe optereena
utjecajem suvremene evropske dramaturgije i njezinih najznaajnijih predstavnika (kao prvo
Tolstoja, pa Ibsena, i drugih), ili opet ostaje samo u nasluivanjima modernog, na prvom
mjestu po uzoru na Maeterlincka, kao kod Galovia ili Janka Polia Kamova.
Ali bez obzira na nevelike domete domae, izvorne dramaturgije i na malen broj zaista dobrih
drama, u razdoblju moderne formirao se u punom smislu rijei moderni teatar, i to
zahvaljujui prije svega entuzijastikom radu i organizacijskjm sposobnostima Stjepana
Miletia (18681908), kazalinog pisca i redatelja, autora memoara Hrvatsko glumite
(1904), te dramaturga Hrvatskog narodnog kazalita od 1894. do 1898: godine. Mileti je,
izmeu ostaloga, izvedbom Zajeve opere Nikola ubi Zrinski obnovio rad Opere,
osamostalio balet kao posebnu kazalinu granu, a 1896. osnovao je i Hrvatsku dramatsku
kolu prvu glumaku kolu na Balkanu. Osim toga, iz korijena je obnovio dramski
repertoar najaktualnijim evropskim dra-matiarima: Shakespeareom, Gogoljem, Tolstojem,
ehovom, Ibse-nom, a od klasinih pisaca Sofoklom, Corneilleom i drugima. Po-novno je
oivio na sceni najznaajniju dramsku tradiciju donosei Dria, Gundulia, Palmotia, te
Demetra i Freundereicha. To je i razlog da je vrijeme scenskog oivljavanja naeg kazalita s
plejadom izvrsnih glumaca (Andrija Fijan,, Ljerka ram, Nina Vavra i drugi) u vrijeme
moderne i dobilo naziv Miletieva era.
Ovdje je mjesto da spomenemo i knjievni opus Ivane Brli Maurani (18741938),
najistaknutijeg stvaraoca za djecu, hrvat-skog Andersena, kako su je nazvali mnogi kritiari.
Svojim je pri-povijetkama i romanima znala izvanredno prodrijeti u psihu djeteta i ostvariti
svijet bajki, raznolik i aren, blizak djeci. Najbolja joj je zbirka nesumnjivo' Prie iz davnine
(1916), u kojoj je dinaminom radnjom, punom fantastinih elemenata, ulazei u svijet
slavenske mi-
MODERNA (1892-1916)
151
tologije i narodne bajke, uvijek pronalazila i nenametljivu, odgova-rajuu etiku poruku.
Promatrajui u cjelosti razvojne procese u knjievnosti razdoblja oderne, njezina idejna i
stilska obiljeja, vano je ustvrditi kako enja za modernim, isticanje individualizma,
naglaavanje misterija >due i'Slino, nije ni u kojem sluaju kod nas bio rezultat samo
mporta s evropskog (prije.svega francuskog, ali preteno posredstvom. rednjoevropskih
literatura) trita. ve je realna podloga za takvo tanje duha postojala, dakako, specitina u
odnosu prema evropskom, u nas. Shvaanja i stvaralatvo hrvatskih modernista sa svim ka-
rakteristinim obiljejima kakva pronalazimo u djelima evropskih mo-dernista: njegovanje
senzibilnosti, osjeaj za nijansu, udubljivanje u ovjekov unutranji ivot, svjesno
odbacivanje nacionalnih tradicija, te prije svega naglaena nota pesimizma u jednom dijelu
nove generacije sve to nije bio u nas rezultat reakcije na razvoj prirodnih znanosti,
odnosno razoaranje u njima, kao to je to, uglavnom, bio sluaj na Zapadu. Nije to moglo
biti ve iz razloga to je sukob vulgarno--materijalistikoe i idealistikog pogleda na svijet na
filozofskom i znanstvenom planu, u jeku opeg klonua graanskog drutva i sve breg rasta
kapitalizma sa velikim suprotnostima u njemu samom, proao pokraj nas gotovo neopazice i
nije se naroito ni osjetio. U to doba mi jo nemamo izgraeno kapitalistiko drutvo. Dio
feuda-laca i dalje uporno zadrava politiki utjecaj i svoje privilegije, dok Austrija, a naroito
Madarska spreavaju bri razvoj nae industrije, iskoritavajui do maksimuma prirodna i
rudna bogatstva, dovodei tako Hrvatsku u katastrofalnu ekonomsku situaciju.
Nasuprot tomu, zaokupljeni smo i pitanjima izrazito nacionalnog karaktera tekim
stranakim sukobima koji nisu vodili niem do-brom, grevitim nastojanjima da se odupremo
germanizaciji i mada-rizaciji naroito u vrijeme banovanja Khuena Hedervarvja od 1883.
do 1903. godine to je, jedno s drugim, potisnulo sve ostale probleme naega drutva, kao
prvo socijalne i klasno-drutvene, u drugi plan.
U takvoj situaciji ekonomski do kraja obespravljeni, u politikom ivotu potpuno gubimo
smisao za stvarnost (kao pravai) ili smo pak skloni neprestanim kompromisima, a uvijek na
nau tetu, dok je seljatvo premalo revolucionarno, a radnitvo preslabo da bi se moglo
znaajnije politiki organizirati.
Posve je razumljivo da je u takvoj atmosferi i u redovima naih graanskih intelektualaca
dolo do opeg klonua, pesimizma i osjeaja bezizlaznosti. Na takvoj osnovici - kod nas
proiziloj na danim drutveno-ekonomskim odnosima takvo se stanje duha sasvim po-
st. (1830-1965)
dudaralo sa situacijom kakva je u to vrijeme vladala u filozofiji Zapada, samo s tom razlikom
to je kod njih to bila direktna reakcija na pozitivizam, a kod nas na drutveno-politike
okolnosti. Tu valja traiti razloge zato su se nai ljudi, odnosno jedan dio mlade gene-racije,
tako poveli za modernistikim pokretima u Evropi, te prihvatili i pesimizam i misticizam.
Ope klonue upravo je najbolje odgovaralo ondanjm duhu 1 prilikama i u naoj sredini te
nalo pogodno tlo za daljnji razvoj naravno u specifinim naim uvjetima.
Bez obzira na neobino bogat, raznovrsni i mnogoslojevit lite-rarni ivot razdoblja hrvatske
moderne, sa irokim spektrom razliitih shvaanja smisla umjetnosti, od konzervativno-
tradicionalnih do ek-stremno-avangardnih, te mnotvom stilskih inovacija,' ne moe se ipak
zanijekati da se, istodobno, u tom periodu u hrvatskoj umjetnosti kao cjelovitom
kompleksu tei vie no ikada prema sintezi svih ovjekovih manifestacija u njegovoj
duhovnoj sferi, na kulturnom planu u irem smislu te rijei uope: to je nastojanje
nazono ne samo u estim zajednikim istupima umjetnika raznih usmjerenosti, najee
likovnih i knjievnih stvaralaca, ve je ono naroito uoljivo i u samoj knjievnosti, poeziji,
prozi, pa ak i u kritici, gdje se sve vie uz traenje snanog literarnog izraza i naglaenoga
individualizi-ranog stila pisci koriste i izraajnim sredstvima i drugih umjetnosti, bojom i
zvukom, primjerice, kao ravnopravnim, sastavnim dijelom umjetnosti rijei. Uostalom
sinestezija je jedna od najeih stilskih metaforikih pojava i u lirici i prozi moderne.
Pri pokuaju promatranja sveukupnih umjetnikih, pa prema tome i knjievnih procesa i
tokova u Hrvatskoj u razdoblju rrioderne mogli bismo ustvrditi kako je unato naglaenom
sukobu izmeu generacija (pa i unutar jedne modernistike generacije) kao i u srazu razliitih
shvaanja umjetnosti (to je samo pripomoglo bujnosti stva-ralakog ivota) izrastala ipak
jedna opa, zajednika misao o do-ivljaju umjetnosti kao specifine i autohtone
manifestacije ljudskog duha koja posjeduje posebne unutranje zakonitosti i ovjeka pre-
zentira ne samo ili iskljuivo kao drutveno, nego i kao duhovno, individualno bie s
posebnim smislom za doivljaj sklada i ljepote, posebno u prvoj fazi, a zatim i sa sve eom
najavom ekspresio-nistikih traenja i vizija u drugoj fazi moderne.
I bez obzira to se mladi moda nisu uvijek najbolje snalazili pri primanju stranih,
evropskih utjecaja ili poticaja, jer nisu imali vrih vlastitih kriterija ni dovoljno potrebnog
kritikog odnosa, ili to ponekad nisu uspijevali zadrati niti kontinuiteta nacionalne lite-rarne
tradicije, pa su esto ostajali izvan organskog razvoja hrvatske knjievnosti temeljna je
vrijednost stvaralatva naih modernista u
MODERNA (1892-1916)
153
nastojanju da se, putem svih grana umjetnosti, ostvari opa kulturna renesansa, iz koje e
poniknuti moderan hrvatski ovjek. Bila je to prirodna tenja da se u trenutku povezivanja
hrvatske nacionalne knjievnosti s opim tokovima, ponajprije srednjoevropskih literatura,
pronae mogunost idealnog povezivanja narodnog i opeg, ovjeko-vog individualnog i
kolektivnog osjeanja. Iz takve tenje za uskla-ivanjem nacionalnog i kozmopolitskog,
odnosno individualnog i dru-tvenog, proizlazila je s jedne strane potreba i nunost traenja
novih, dotad jo nespoznatih mogunosti knjievnog izraza, kao i novih stil-skih postupaka
uope, s istodobnim proirivanjem i produbljivanjem i tematsko-motivskih krugova, a s druge
je strane to uvjetovalo i re-lativnu atipinost razvoja hrvatske knjievnosti pi-ema ostalim
evrop-skim literaturama.
Unato svim lutanjima, traganjima pa i povremenim stranputi-cama, injenica je, da je
hrvatska knjievnost upravo u razdoblju moderne uspjela raskorak izmeu literarnih procesa u
evropskim knii-evnostima i onih u nas svesti na najmanju mjeru: bio je to stvarni poetak
uklapanja i hrvatske nacionalne literature u ope, zajednike procese i tokove ostalih
evropskih knjievnosti.
OPA LITERATURA
Edicija Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 63 (Viktor Car Emin) do knj. 83
(Poli Kamov, erina), Matica hrvatska i Zora, Zagreb, 19631977. Milan Marjanovi,
Hrvatska moderna, I i II, JAZU, Zagreb, 1951. Vlatko Pavleti, Hrvatska moderna, Svjetlost,
Sarajevo, 1961. Nikola Ivaniin, Hrvatska moderna na Jadranu, Zadarska revija, br. 3,
Zadar,
1968. Stanko Kora, Dvadeset godina hrvatskog romana (18901914), RAD, knj. 333,
JAZU, Zagreb, 1963. Vida Flaker, asopisi hrvatskoga modernistikog pokreta (Znanstvena
biblioteka
HFD 4) HFD, Liber, Zagreb, 1977. Povijest hrvatske kn/ievnosti, knj. 5 (Kn/ievnost
moderne), napisao Miroslav
icel, Liber i Mladost, Zagreb. 1978.
st. (1830-1965)
PISCI, DJELA, LITERATURA > JANKO LESKOVAR (Valentinovo, Pregrada, 1861
Valentinovo, 1949)
Djela: Propali dvori, 1896; Sjene Ijubavi, 1898; Djela, u knjizi: Jure Turi, Janko Leskovar,
Josip Draenovi (Djela hrvatskih pisaca), Zora, Zagreb, 1953.
Literatura
Ivo Frange, Janko Leskovar, u knjizi: Jure Turi, Janko Leskovar, Josip Dra-
enovi, Zora. Zagreb, 1953. Aleksandar ljivari, Pripovijesii Janka Leskovara, Radovi
slavenskog insti-
tuta, br. 3, Zagreb, 1959. Aleksandar Flaker, Turgenjevljevi sljedbenici u hrvatsko; noveli, u
knjizi: Knji-
evne poredbe, Naprijed, Zagreb, 1968. Mirko Cerovac: Janko Leskovar, RAD, knj. 355,
JAZU, Zagreb, 1969.
ANTUN GUSTAV MATO (Tovarnik, Srijem, 1873 - Zagreb, 1914) Djela: Iverje, 1899;
Novo iverje, 1900; Umorne prie, 1909; Ogledi, 1905; Vidici i putovi, 1907; Nai
Ijudi i krajevi, 1910; Pjesme, 1923, i dr. Sabrana djela, IXX, JAZU, Liber'i Mladost,
Zagreb, 1973.
Literatura
Antun Barac, Uz Matoevu prozu, u knjizi: Veliina malenih, Nakladni zavod
Hrvatske, Zagreb, 1947. Jure Katelan, Lirika A. G. Matoa, RAD, knj. 310, JAZU, Zagreb,
1957. Midhat Begi, Djelo A. G. Matoa, Izraz, br. 3, Sarajevo, 1962. Miroslav Sicel,
Mato, Panorama, Zasreb. 1966.
Marijan Matkovi, Antun Gustav Mato, Forum, br. 12. Zagreb. 1967. Krunoslav
Pranji, Jezik i stil Matoeve pripovjedake proze, RAD, knj. 361.
JAZU, Zagreb, 1971. Ivo Frange, Antun Gustav Mato, u knjizi: Mato, Vidri, Krlea,
Liber,
Zagreb, 1974.
- VLADIMIR VIDRI (Zagreb, 1875 - Vrape, 1909) Djela: Pjesme, 1907; Sabrane p/esme,
JAZU, Zagreb, 1969. Literatura
Antun Barac, Vidri. Monograf'ija, Matica hrvatska, Zagreb, 1940. Antun oljan, Vtadimir
Vidri, Kolo, br. 4, Zagreb, 1969. Ivo Frange, Vladimir Vidri, u knjizi: Mato, Vidri,
Krlea, Liber, Zagreb, 1974.
VLADIMIR NAZOR (Postire, Bra, 1876 Zagreb, 1949)
Djela: Slavenske legende, 1900; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904; Veli Joe,
1908; Lirika, 1910; Novepjesme, 1913; Intima, 1915; Pjesni Ijuvene, 1915;
Medvjed Brundo, 1916; Prie iz djetinjstva, 1924; Prie s ostrva, iz grada
i sa planine, 1927; Zagrebake novele, 1940; Pjesme partizanke, 1944;
MODERNA (1892-1916)
155
S partizanima, 1945, i drugo. Sabrana djela, IXXI, Zora, Nakladni zavod Matice hrvatske.
Liber, 1977.
Literatura
Antun Barac, Skica za studiju, Vladimir Nazor, Zagreb, 1918.
Vice Zaninovi, Predgovor Izbor iz djela, Sarajevo, 1960.
Nikola Ivaniin, KnjievnO djelo Vladimira Nazora danas godine 1965, Mo-
gunosti, br. 2, Split, 1965. Igor Zidi. Glasovi u lirskome Nazoru, u knjizi: Vladimir
Nazor, Sveti lug,
Matica hrvatska, Zagreb, 1975. ime Vueti, Vladimir Nazor. (ovjek i pisac), Mladost,
Zagreb, 1976. Nedjeljko Mihanovi, Pjesniko djelo Vladimira Nazora, kolska knjiga,
Zagreb,
1976.
DINKO IMUNOVI (Knin, 1873 - Zagreb, 1933)
Djela: Mrkodol, 1909; Tuinac, 1911; erdan, 1914; Mladi dani, 1919; Mladost,
1921; Alkar, 1922; i drugo, Djela, III, Zora (Djela hrvatskih pisaca),
Zagreb, 1952.
Literatura
Marin Franievi,. Proza Dinka imunovia, predgovor knjizi: Odabrane pripo-
vijetke, Beograd, 1947. Vice Zaninovi, Dinko imunovi, predgovor knjizi: Djela, I, Zora,
Zagreb,
1952. Midhat Begi, Umjetnik novele Dinko imunovi, Izraz, br. 1 i br. 3, Sarajevo,
1961.
KNJIEVNOST PRVE POLOVICE DVADESETOG STOLJEA
(1916-1950)
Omeeno na irem, povijesnom planu, dogaajima izmeu prvog i zavretka drugoga
svjetskog rata, ovo se razdoblje moe u svojim knjievnim, stilskim i tematskim tokovima,
promatrati u dvije rela-tivno zaokruene cjeline. Prva bi se mogla definirati kao period na-
glaenih ekspresionistikih stilova koji uvjetno traje do tridesetih godina. Druga faza odlikuje
se vraanjem realistikim stilskim tendencijama, ali s novom literarnom autentinou, te u
temat-skom smislu posebno izraenom socijalnom angairanou veine stvaralaca. Unutar
toga drugog kruga koji za veinu pisaca to se u literaturi pojavljuju na samom poetku
tridesetih godina i stvara-laki intenzivno djeluju sve do pedesetih, a veina i ezdesetih
godina posebno je interesantna i u Evropi jedinstvena sa stilskog i tematsko-motivskog
stajalita faza ratne knjievnosti ili knjievnosti u ratu (1941 1945), poznatija kao
razdoblje knjievnosti na-rodnooslobodilake borbe. Upravo knjievnici koji se javie u
desetljeu prije drugoga svjetskog rata, zapravo neto prije poetka nae revolucije (i sami u
njoj najveim dijelom sudjeluju) punom su socijalnom angairanou i naprednim stavovima
ugraenim u vlastiti stvaralaki in ve u toku tridesetih godina najavili kasniji logiki na-
stavak svog stvaralatva, u vrijeme rata kao i poslije njega na temu NOB-a, odnosno
revolucije.
KNJIEVNOST PRVE POLOVICE 20. st. (1916-1950)
157
To znai da knjievnost NOB-a, unato svojoj specifinosti, nije pojava ni neobina ni
iznenadna. U punom smislu rijei ona pred-stavlja samo organski nastavak ve prije zapoetih
literarnih procesa dakako, s posve novom tematikom koju su donijeli rat i revolucija, ali na
takvoj idejnoj osnovici koja je ve bila uoljivo prisutna u knjievnoj tradiciji, u djelima
napredno lijevo orijentiranih pisaca, i to od dvadesetih godina naovamo.
Naravno, generaciji knjievnika nazonih u knjievnosti od tri-desetih godina, a koja nastavlja
pisati i na temu revolucije, narodno-oslobodilakog rata uope, samo se jo pridruio u
etrdesetim go-dinama s istom literarnom i ivotnom preokupacijom neto mlai narataj,
knjievno stasajui u toku rata, obogaujui svojim prilogom i poslije rata bogatu literaturu o
NOB-u.
Prema tome, moe se ustvrditi kako u razdoblju od zavretka moderne pa do pedesetih godina
u hrvatskoj knjievnosti djeluju tri generacije: prva, koja znaajnija djela poinje ostvarivati
oko 1()17 godine kao Antun Branko imi, Miroslav Krlea, Tin Ujevi, August Cesarec,
Slavko Kolar, Gustav Krklec sve pisci koji, osim A. B. imia, aktivno stvaraju jo i
poslije drugoga svjetskog rata (osim Cesafca koji je 1941. ubijen); drugu generaciju, narataj
iz tridesetih godina, predvodi pjesnik Dobria Cesari, a onda slijede ne-to mlai Dragutin
Tadijanovi, Ivan Goran Kovai (koji je takoer poginuo u ratu), Marin Franievic, kao 1
prozaici Novak Simi, Ivan Donevi, Vjekoslav Kaleb i drugi. Njima se pridruuju Petar
ege-din, Vladan Desnica, Ranko Marinkovi, Marijan Matkovi, javljajui se, meutim, s
malim zakanjenjem u odnosu prema ostalim suvre-menicima; trea je generacija zapravo
meugeneracija, a do punog je izraaja dola odmah poslije rata. To su Jure Katelan, Vesna
Parun, Jure Franievi Ploar, Mirko Boi i ostali.
Nakon zamiranja bogate literature modernistiko-secesionisti-kog penoda, kao i prirodnog
zatija u knjievnosti uope. posebno u prve dvije, tn godine rata, potkraj 1916. godine,
pojavljuju se znaci novih pojava u stvaralatvu.
Tada Ulderiko Donadini (18941923), pisac nekoliko dram-skih tekstova (Bezdan, 1919,
Igraka oluje, 1921), pomalo bizarnih pripovijedaka i romana (Lude prie, 1915, Sablasti,
1917, Kroz ibe, 1921. i drugo) pod oitim utjecajem Poea i Przybyszewskog, te kri-tiar
(Kamena s ramena, 1917) izdaje asopis Kokot u kojem je, uglavnom, i jedini suradnik.
Pod snanim utjecajem talijanskog fu-turizma te srednjoevropskog ekspresionizma, ponajprije
austro-nje-makog, Donadini, mada bez osobno oformljenih stavova, pokuava
158 KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORDA' 0O SEDAMDESETIH GOD. 20.
st. (1830-1965)
vehementno pisanim lancima osvjeiti umalu atmosferu svog vre-mena, pozivajui na bunt,
otpor, kaos, na prevladaj/anje i ruenje svih dotadanjih kanona, etikih, religijskih,
drutvenih. U biti ekscentrik, JJonadmi se na svom putu od izrazitog individualiste, preko
dina-mikog buntovnika, do nacionalnog romantiara, meu prvima u svo-joj generaciji
(poslije nagovjetaja u djelima Janka Polia Kamova i Galovia) suprotstavlja poetici idealne
ljepote i sklada kakvu su pro-povijedali modernisti.
Kao program ruenja, anarhizma svoje vrste, revo^ta i pobune protiv tradicije, ukalupljenosti
ivota, kao elementaran, nôbuzdan izraz ovjekove psihe i sagledavanja ivota iz sebe samog
ekspre-siomzam su shvatili i prihvatili jo neki, kasnije vrlo znaajni pisci, koji upravo u
tim godinama ulaze u knjievnost.
Mladi Miroslav Krlea, na primjer, u svom prvom dramskom ciklusu poznatom pod
zajednikim imenom Legende, a koji ine drame Maskerata, Legenda, Kristofor Kolumbo,
Michelangelo Buona-rotti, Adam i Eva te Kraljevo rjeava neka egzistencijalna Jjudska
pitanja, kao to je problem proturjenosti u linosti ovjeka, njegov'e ljudske rascijepljenosti,
iza ega se, meutim, kod izuzetnih linosti krije neprestana i intenzivna borba za pravo i
puno ljudsko dosto-janstvo. Dakako, to vizionarstvo, osjeanje opeg kaosa u svijetu, koje i
raa, potencira proturjenosti u ovjeku, ali ga u isto vrijeme i tjera u bitku za prevladavanjem
takvoga kaotinog stanja sve je to u Krleinu sluaju motivirano konkretnom drutvenom i
nacio-nalnom situacijom u prvom svjetskom ratu.
Masovnost scena, dinaminost prizora, graenje drame na kvan-titeti (Kraljevo), na izrazito
vizualnom efektu, te na razbijanju pro-storne i vremenske kategorije sve su to elementi
simboliko--ekspresionistikih stilskih karakteristika oito prisutrii ne samo u Le-gendama,
nego i u nekim poetskim tekstovima mladog Krlee.
I Gustav Krklec (18991977) u prvoj poetskoj fazi (Lirika, 1919, Sre'urna cesta, 1921) daje
svojoj lirici jaki ekspresionistiki akcent, slino kao to i poezija (Stihovi, 1919) i prva zbirka
pripo-vijedaka (Za novim putem, 1926) Augusta Cesarca nose jasna obi-ljeja
ekspresionistike stilske formacije.
Dok je kod svih spomenutih pisaca ekspresionistiki eksperiroent predstavljao krau ili dulju
fazu na njihovu stvaralakom putu, naj-izrazitiji i najcjelovitiji kreator ekspresionistike
knjievne umjetnosti u hrvatskoj knjievnosti nesumnjivo je Antun Branko imi (1898
1925), pjesnik i kritiar, pokreta i urednik asopisa Vijavica
KN.IIEVNOST PRVE POLOVICE 20. st. (1916-1950)
159
1917), Juri (1919) i Knjievnik (19241925); njegov je zreli iterarni opus u cjelini
obiljeen ekspresionistikim karakteristikama.
Slino svim poetnicima, zapoeo je mladenaki furioznim, ra-dikalnim obaranjem
cjelokupne literarne tradicije. Suprotno Matou koji je umjetnost shvaao kao svojevrsnu igru
duha, A. B. Simi knjievnost doivljava vrlo ozbiljno: za njega je ona smisao, sastavni dio
ivota, jer predstavlja najintenzivniji doivljaj svijeta ostvaren. snagom pieve umjenosti
ovladavanja rijeju. imi umjetnost shvaa 'kao realizaciju neeg tipino ljudskog, kao
posebni, unutranji do-ivljaj ovjeka, svijeta kao takvog, ali svijeta lienog svega to je iz-
miljeno, nestvarno ili banalno. O'n, jednostavno, trai bit, to znai dublji i vii smisao ivota
i ovjekova postojanja.
Nasuprot tomu imi rije u smislu knjievnog izraza shvaa kao svojevrsni simbol s
mogunou razliitih znaenja i zato je uvjeren da umjetnika vrijednost knjievnog djela
ovisi o tome koliko je knjievnik, stvaralac u stanju pronai ba onu pravu i jedinu,
nezamjenljivu rije-simbol pomou koje e se itaocu otvoriti dubine misterija ivota.
U cjelokupnoj svojoj poeziji, posebno u zbirci Preobraenja (1920) imi neprestano pjeva
sebe, vlastite sukobe s gradom i tijelom, traei u svojim stihovima istodobno utjehu i tjeei
druge. Njegov doivljaj ivota i svijeta, bitni pjesnikov konflikt zapoinje i zavrava na
spoznaji nestajanja vlastitog tijela i narastanja duha. Iz tog sukoba tijela i duha nastaju
primarne pjesnike inspiracije i vizije Simieve. Ljubav i smrt, postat e dominantni motivi
ove lirike, jer se u njima i pomou njih oituju poetak i svretak ivota. t in (, U imievoj
poeziji ljubav ima razliite intenzitete: od onih u iojima tijelo doivljuje svoj puni trijumf, u
kojima se iscrpljuje do dna, pa sve do stihova gdje enja i udnja, ljubavne elje poprimaju
gotovo neke mistine, produhovljene, apstraktne forme. Upravo u takvim stihovimapjesnik je
uspio ostvariti svoju najjau ekspresiju gotovo posve neprevedivu na bilo kakva racionalna i
egzaktna tuma-enja i osmiljavanja: ostaje samo dojam, snaga pjesnike slike ili simbola
rijei, doivljaj u kojem imponira jednostavnost kojom je ostvarena sloenost pjesnikog
doivljaja. k hj'4'^' Kao to je ljubav sinonim za ivot predstavljala jednu opsesiju
pjesnikovu, smrt je postala drugom njegovom preokupacijom. imi je doivljuje normalno,
kao prirodni fenomen ne nalazei u smrti nikakve mistike, nita nadnaravnog ili
prekogrobnog. Kao to postoji ivot, tako jednostavno postoji i smrt. Ona je neto sasvim
ljudsko, materijalno. Za tjelesnog je ovjeka smrt nitavilo, a o tome pjesnik ne razmilja
on moe samo konstatirati injenicu: Svemir
st. (1830-1965)
pjesniku moe biti tema, ali ne problem koji mu treba njeiti. Ja pjevam o smrti, ali ne
rjeavam problem smrti kae on na jednom mjestu u svojim intimnim zapisima. Sve to je
izvan ovjeka nije u njegovoj moi da o tome govori. Ovaj svijet, materijalan i tjelesan, to je
svijet u kojem samo pjesnik moe traiti svoje probleme. Tom ma-terijalnom, stvarnom,
demitologiziranom i demistificiranom svijetu pjesnik e se potpuno okrenuti, nastojei ga
pjesniki osnjjsliti.
Takvi e ivotni stavovi dovesti Simia u posljednjoj fazi stva-ralatva do Ciklusa o
siromasima, do izrazito socijalnih tema, u kojima e progovoriti o bijednima i siromanima,
jer je u njima pro-naao ljude srodne samome sebi: dubinu neeg to se ne da do kraja
opjevati i ba zato privlai pjesnika.
Kao to je neobino saetim izrazom u temama ljubavi i smrti pokuao naslutiti neke osnovne
ljudske tajne, prodrijeti u dubinu, u kako on kae - beskrajno unutra ljudskog bia, a u
nemogunosti da do kraja dokui sr, poburiio se protiv svega sputanog i nedo- ' reenog u
ovjeku tako je isto taj svoj bunt, zapravo nemoni revolt pred neumitnou prolaenja,
koje je on shvatio kao nepravdu u najviem smislu, prenio i u svoje teme o tijelu, prije svega o
vla-stitom tijelu, kao i na ovaj ciklus o siromasima ime je duboko zaao u drutvenu
problematiku svog vremena.
Nestajanje tijela siromaha, osjeanje tog tijela kao tereta imi je doivio kao specifinu
ljudsku i socijalnu nepravdu, slino kao to je i njegova tragina spoznaja da mu tijelo
polagano nestaje a duh ostaje zdrav rodila osjeanjem svojevrsne nepravde. Tako se smisao
subjektivnog i objektivnog svijeta u imievoj poeziji spojio u jedin-stvenu^ cjelinu
doivljaja koji ima zajedniko izvorite.
Simi je revolucionirao hrvatsku poeziju uvoenjem nevezanog, slobodnag stiha. Njemu se,
kao izvornom' pjesniku jasno nametnulo jedino mogue rjeenje u poeziji: eli li pjesnik
zaista poetski izrei svoja emocionalna stanja, mora biti slobodan od svih spona koje bi ga
mogle sputavati u izricanju poetske vizije. Zato se on i suprotstavlja iskljuivosti pravilnog
stiha, rimi, mehanikom ritmu, smatrajui da su oni suprotni i neadekvatni ekspresivnom
izrazu.
Dakako, imi nije potpuno iskljuivao mogunost upotrebe i vezanog stiha, rime ili tipino
impresionistike poetske upotrebe boje (i sam se esto sluio utom i modrom bojom), ali je
to doputao onda kad je to bilo posve adekvatno stvarnom doivljaju, i nije imalo samo
vizualnu funkciju.
Iako je imieva poezija u osnovi podreena realnom ivotu i ne uputa se u razmatranja
neega to je izvan konkretnog ovjeka, i mada je njezino izvorite u surovom rodnom
pjesnikovom hercego-
161
vakom pejzau i gradskom ambijentu (motivi o kojima su pjevali i drugi pjesnici), Simi je u
hrvatskoj poeziji progovorio posve novim glasom, pronalazei u samoj rijei toliko
simbolikog i unutranjeg sadraja koliko ni jedan pjesnik do njega. Jer, rije je zapravo o
tome da je Simi iz konkretnog stvarao i otkrivao posve nove. ne-stvarne, ali mnogo sloemje
i dublje ovjekove svjetove odstva-rivao je stvari kako bi to on sam rekao.
Ekspresionistika je faza u hrvatskoj knjievnosti bila relativno kratkog vijeka, ali je
nesumnjivo dala vrlo^znaajnih ostvarenja. Osim toga, kroz stvaralatvo Antuna Branka
imia, mladog Krlee, pa zatim Cesarca i Gustava Krkleca, posebno, poslije
impresionistikog literarnog periodaj obogatio se i stil i izraz hrvatske knjievnosti. I Antun
Branko imi, i Miroslav Krlea svojim su literarnim opu-som, a prije svega magnetskom
privlanou svoga umjetnikog izraza, neobino snano i dugo djelovali na itav niz pisaca
mlaih generacija koje su se u literaturi javljale nakon tridesetih godina.
Istodobno dok se ekspresionizam kao avangardni stil i vienje svijeta-koje trai radikalno
mijenjanje, oslobaanje ovjeka od lane i idealizirane graanske ve okamenjene konvencije
drutvenog ivota nametnuo kao dominantan i umjetniki objektivno najjai pisci ostalih
usmjerenja, od zakanjelih nastavljaa impresionistike poezije do graanskih nacionalnih
pseudoromantiara, literarno mnogo ane-miniji, javljaju se u nekoliko asopisa programski
nedefiniranih. Rije je, prije svega, o nastavku nekadanjeg Vijenca (19231928), a
donekle i o asopisu Kritika (19201922) iako su u njemu objavlji-vali tekstove i pisci
kao to su Ivo Vojnovi, Vladimir Nazor ili Tin Ujevi, to je nesumnjivo pridonosilo kvaliteti
lista. Centralni knjievni asopis oko kojeg su se okupljali gotovo svi pisci bez obzira na dob i
literarnu opredijeljenost bio je ponovno obnovljeni Savremenik (19261929), oivljavan
kasnije jo nekoliko puta sve do drugoga svjetskog rata.
Na razvoj hrvatske knjievnosti od dvadesetih godina (kad ekspresionistike tendencije
poinju pomalo jenjavati) posebno su .utje-cali drutveni i politiki procesi tog vremena.
Nakon prvog oduevljenja zbog konanog pada Austrije i jedva doekanog ujedinjenja u
dravu Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine vrlo brzo dolazi i do opeg razoaranja. Od
prvog trenutka poka-zalo se da vladajua graanska klasa nee moi rijeiti temeljno na-
cionalno i socijalno pitanje svih naroda okupljenih u novonastaloj Jugoslaviji, a
hegemonistike velikosrpske tendencije beogradskih vla-
st. (1830-1965)
dajuih kapitalistikih krugova s dinastijom Karaorevia na elu u kratkom su vremenu
sruile iluzije naih nacionalnih romantiara o idealnoj i ravnopravnoj jugoslavenskoj
zajednici.
Sve je to ubrzalo jaanje revolucionarne socijalne svijesti u irim drutvenim, narodnim
slojevima, posebno u sve organiziranijoj rad-nikoj klasi iz ijih se redova, kao i iz redova
mnogih intelektualaca, regrutiraju aktivni lanovi netom osnovane Komunistike partije, za-
*" stupajui marksistiko-lenjinistike teze i opredjeljujui se za revolu-cionarni rad u nimalo
lagamm uvjetima ivota u okviru buroaskog drutvenog i politikog koncepta stare
Jugoslavije.
Tendencije socijalnih i revolucionarnih nastojanja na liniji Ko-munistike partije vrlo se brzo
poinju osjeati i u umjetnosti, po-sebno u knjievnosti, ve od samog poetka dvadesetih
godina. Tome je ponajprije pridonio Miroslav Krlea sa svoja dva asopisa Pla-men, 1919,
te Knjievna republika, 1923 1927. U programskim i kritikim napisima o tradiciji, o
tadanjem trenutku knjievnosti koje je najveim dijelom pisao sam Krlea, a jedan od
najbliih suradnika bio mu je i August Cesarec, pokazali su, neskriveno svoju odlunu lijevu,
naprednu orijentaciju.
Ne samo zbog izuzetnoga literarnog talenta Miroslava Krlee, nego prije svega zbog njegovih
opredjeljenja i stavova, radikalnog obrauna (Hrvatska knjievna la, Plamen) s dobrim
dijelom nae literarne prolosti, a ponajprije s romantiarsko-nacionalnim iluzio-nizmom te
sentimentalistikim postmodernizmom, kao i zbog zahtjeva da literatura mora biti drutveno
angairana i tendenciozna, ali uvijek na potrebnoj umjetnikoj razini, ovi su asopisi esto
zabranjivani ili nemilosrdno cenzurirani znaili doista otvaranje novih mogu-nosti u naoj
literatun, perspektiva koje nee biti ni lano romanti-arske, ni ekstremno artistike.
Kad su se oko 1926. godine definitivno stiali artistiki i ekspe-rimentatorski, posebno
ekspresionistiki, dadaistiki i drugi pokuaji pojedinih stvaralaca okupljenih oko nekoliko
kratkotrajnih asopisa (Zenit, 1921 1926, povremeno, te Vedrina, 1923), a Krleini
a-sopisi silom prilika prestali izlaziti, inilo se da e putovi nae knji-evnosti krenuti u
pravcu umjereno artistikih traenja bez znaajnije drutvene angairanosti. U tom su smislu
svoj rad nastavili pisci koji su se javili jo u doba moderne, ili pak neki od onih koji su u lite-
raturu uli prije samog rata (Ljubo Wiesner, Nikola Poli, Ante Cettineo i drugi). Taj,
nazovimo ga tako, umjetniki neutralizam doao je do izraaja ne samo u ve spomenutim
asopisinia Vijenac i Savremenik, nego i u nekoliko drugih, meu kojima je najzna-
ajniji Hrvatska revija (19281945), asopis sline fizionomije bez
163
odreenog programa i s tenjom okupljanja pisaca svih usmjerenja. Ali takvu politiku
prihvaanja svih pisaca, bez obzira na njihove drutvene i estetske stavove veina asopisa
provodi samo u prvim godinama svog izlaenja, otprilike do 1933. godine, kada poinje jako
polariziranje i opredjeljivanje.
Osnovno je obiljeje jednog dijela hrvatskih pisaca koji piu izmedu 1926. i 1933. godine, a
nosioci su tipino graanske, kod pojedinaca i vrlo snano katoliki obojene ideologije, da
stvaraju djela s donekle obogaenim artistikim izrazom, ali i u drutvenom smislu . s
perifernim temama, gubei se ponajvie u vlastitoj kontemplativnosti ili pokuajima
psiholokih analiza ovjeka izvan vremena i prostora. Takvim pasivnim odnosom prema
ivotu i literaturi oni odraavaju svojevrstan stav drutvenopolitike neopredjeljenosti (samo
na prvi pogled), a u biti su izraz tipine psihologije hrvatskog graanstva koje je u ono
vrijeme uglavnom u opoziciji, ali i blagonaklono raspo-loeno prema reimskoj diktaturi.
Tridesete su godine nesumnjivo pokazale da je Krlein put to ga je zapoeo sa svojim
asopisima bio doista jedini ispravan. Naime, uvoenjem estojanuarske diktature Aleksandra
Karaorevia stva-raju se, posve razumljivo, novi odnosi u naem drutvu. Znaajna
ekonomska kriza u svijetu i kod nas, sve naglaenije jaanje klero-faizma i monarhofaizma,
potpuna zabrana Komunistike partije, te, nasuprot tomu, pojava opozicione graanske
Hrvatske seljake stranke to je sve zajedno unosilo kaos samo je potvrivalo Krleine i
Cesareve postavke o potrebi uvrivanja i irenja socijalistikih ideja u knjievnosti,
naravno, u smislu dijalektiko-materijalistikog shvaanja estetskog i umjetnikog fenomena
uope.
Svojevrsna obezglavljenost i nedoraslost graanskih politiara politikoj i drutvenoj situaciji
u poetku stvaranja stare Jugoslavije, a zatim i sve otvorenije skretanje na desniarske,
nacional-ovinistike pozicije koje e u svojoj zavrnoj klerofaistikoj formi otvoriti put u
direktni bratoubilaki rat samo je pogodovalo sve snanijem zbijanju naprednih i potenih
ljudi oko od 1929. godine ilegalne Komunistike partije, bilo kao aktivnih boraca
ilegalaca, bilo kao otvorenih pristaa Partije. Jaanje socijalistike, maiksistike i lenji-
nistike misli l ldeologije oitovalo se vrlo brzo ne samo u Krleinom knjievnom
stvaralatvu. Kao otpor graanskoj literaturi potkraj dva-desetih godina koja je sve oitije
gubila vezu sa stvarnou, 1928. godine javlja se organizirani pokret socijalne literature s
potpuno odreenim programom. To je zahtjev za kreiranjem tematski izrazito socijalne
literature koja nee biti ni kompromisna, ni eklektika, ni introvertirana, ve jasno usmjerena
prema rjeavanju osnovnih dru-
st. (1830-1965)
tvenih problema. I po svojim intencijama ona se u prvi mah mogla shvatiti i kao logiki
nastavak na ve prije proklamirane Krleine stavove i programe u asopisima Plamen i
Knjievna republika. Na alost, vie teoretiziranjem i polemiziranjem nego stvarnim
literarnim ostvarenjima, ta je grupa zapoela na elu sa Stevanorn. Galogaom (18931944),
bivim impresionistom i ekspresionistomr a na kraju posve lijevo orijentiranim piscem, u
asopisu Kritika (1928) razvijati teze o zadacima i funkciji literature uope. Postavili su
zahtjev da se knjievno stvaralatvo mora potpuno angairati u rjeavanju sloenih aktualnih
drutvenih i politikih problema, na-ravno, s izrazito marksistikog stajalita. Tim
koncepcijama Stevana Galogae i drugih njegovih istomiljenika iz Kritike pridruili su se
uskoro i jo neki asopisi: izmeu ostalih i Knjievnik (1928 1939) koji je u prvim
godinama svog izlaenja bio jo dosta liberalan, a zatim i novi asopisi Literatura
(1931 1933), Kultura (1933) i Izraz (19391941).
U tim je godinama dolo i do vrlo znaajne literarne mani-festacije nekolicine pisaca iz cijele
Jugoslavije, koji su u Kikindi 1929. godine izdali almanah najmlaih jugoslavenskih
socijalnih liriara: u redakciji Jovana Popovia i Novaka Simia taj je almanah s ka-
rakteristinim naslovom Knjiga drugova predstavljao revolucionarni pothvat u godini
uvoenja diktature, a imena pisaca (uz ve spome-nute urednike) kao to su Dobria Cesari.
Vlado Vlaisavljevi, Vla-dimir Kovai, Sreko Kosovel, Tone Selikar, Mile Klopi, i drugi
bili su dovoljna garancija i stvarnoj umjetnikoj vrijednosti tog poet-skog zbornika.
Meutim, koncepcije o funkciji i smislu knjievnosti kakve je propagirala grupa pisaca,
predstavnika socijalne literature i okup-Ijena oko prije spomenutih aopisa to su se
dalje razvijale i raz-raivale sve su vie poele dobivati jednostrani i utilitaristiki ka-
rakter, a samo shvaanje umjetnosti pomalo se vulgariziralo i previe .pojednostavljivalo, pa
se esto, ili sve vie, nisu uzimali u obzir nikakvi estetski principi kao mjerila vrijednosti
knjievnih djela.
To je, ali samo donekle, bilo i razumljivo, jer je u to isto vrijeme, oko 1932. godine poela kao
ideoloko-politika antiteza so-cijalnoj misli i tendencijama s.ve jae dolaziti do izraaja
krajnje reak-cionarna, ultranacionalistika i klerikalno obojena struja desniara sve sklonija
faistikoj ideologiji, literarno se deklarirajui ponajvie u a-sopisima kao to su klerikalna
Hrvatska smotra (19331945), ili naroito u posljednjim godinama prije rata
Hrvatska pro-svjeta (19141940). I ve prije spomenuta Hrvatska revija po
165
prilici od godine 1934, naputa pozicije neutralizma i kompromisa i kree na desniarske
nacionalistike pozicije.
Tako su se oko 1933 godine ve vflo jasno iskristalizirale dvije emeljne drutvene tciidencije
koje su, prirodno, usmjeravale literarnu rodukciju il: se u njoj odraavale. Bile su to s jedne
strane socijalna, s drupc ultranacionalistika, klerofaistika koncepcija.
U takvoj konstelaciji duhova i ideologija na teoretskom literar-nom planu dolazi do sukoba na
ljevici. Miroslav Krlea, August Cesarec i jo neki pisci koji su u poetku suraivali i u
asopisima zastupnika tzv. socijalne literature, kao i u listovima koji su do nekih godina jo
vodili odreenu liberalnu neopredijeljenu politiku (kao Hrvatska revija) istupaju iz njih i
vie u njima ne surauju. Razlog je bio jasan. Jedni su krenuli u sasvim desne, klerofaistike
vode, a drugi su, u trenutku posve utilitaristikog deklariranja, doli u raskorak s temeljnim
Krleinim koncepcijama shvaanja umjetnosti.
Sukob se rasplamsao u trenutku kad je Miroslav Krlea objavio predgovor grafikoj mapi
Krste Hegeduia pod naslovom Podravski motivi (1933). Tu je Krlea, aludirajui indirektno
na sve oitiji zamah utilitarizma u pokretu socijalne literature kasnije poznatom i pod
nazivom novi realizam, nastojao u slobodnim varijacijama opisati vlastita shvacanja pojma
umjetnosti i ljepote.
Otro napadan od nekih lijevih teoretiara (posebno u Kul-turi i Izrazu) zbog
specifinih pogleda na knjievnost, Krlea je odvano i dosljedno u svojim novopokrenutim
asopisima Danas (1934. u zajednici s Milanom Bogdanoviem, u Beogradu) te Peat
(19391940) tumaio svoje stavove i logino u kontinuitetu od Pla-mena do Peata
razvijao svoje poglede. Otvoreno j.e i jasno u svo-jim programatskim ili polemikim lancima
objanjavao da je za njega pojam ljepote, odnosno pojam umjetnosti u osnovi idealan spoj,
sin-teza dviju odrednica: s jedne strane drutvene uvjetovanosti i s druge a to je naroito
naglaavao prema protivnicima ivotnog emoj cionalnog intenziteta i subjektivne
sposobnosti pisca koji tu ljepotu u umjetnikom djelu ostvaruje. Neprestano zastupajui
miljenje da umjetnost mora sluiti ideji afirmacije lijeve tendencije, on je drukije shvaao
pojam tendencije u umjetnosti od svojih protivnika koji su tendenciju definirali jednostrano i
totalno pojednostavljeno naglaava-jui i istiui samo drutvenu komponentu, a potpuno
apstrahirajui sloenost unutranjih ovjekovih emocija i senzibiliteta.
Tako je Krlea formulirao svoju poetiku, neprestano nagla-avajui da za umjetniko
stvaranje nije dostatno samo htijenje, ve je potreban i stvaralaki talent.'
166 KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD.
20. ,st. (1830-1965)
Knjievno stvaralatvo generacije tridesetih godina pokazalo je uskoro da je u tim sukobima
Krlea pdnio stvarnu pobjedu, jer je ta pretposljednja, a zatim i posljednja generacija pisaca
to se popela javljati pred sam rat u svom stvaralatvu gotovo u cjelini krenula ne samo
Krleinim misaonim i idejnim putovima, nego u mnogo emu i njegovim stvaralakim
stopama, povodei se i traei u njemu uzore na razini i etike i estetske kategorije.
Gradei svoja djelc( na iskustvima starijih drugova kao prvo Krlee i Cesarca ta je
skupina pisaca, osim onih koji su i dalje ustrajali na artistiko-individualnim pokuajima,-ili
su pripadali grupi katolikih pisaca smjelo zadirala u socijalnu problematiku svog vremena
1 pri tome se, najee, zadravala u regionalnim okvirima rodnog kraja, uzimajui u njemu
grau za svoja djela, proimajui nerijetko socijalnu tematiku folklornom obojenou.
U borbi za ostvarenje umjetnikog izraza u knjievnim su se djelima mnogih pisaca zadrali
odjeci i impresionistikog i ekspre-sionistikih stilova (ak i nadrealizma u poeziji) bilo u
metaforici, bilo u jezgrovitom izrazu pa zbog toga u hrvatskoj knjievnosti tog doba i
dolazi, dosta sretnim spajanjem ekspresionistike forme 1 realistikog sadraja, do
zanimljivog stvaranja svojevrsnog sinteti-kog realizma kao glavnog stilskog obiljeja u
posljednjem deset-ljeu priie druaoaa svietskoa rata.
Upravo u tom periodu nastaju i najznaajnija ostvarenja Miro-slava Krlee (18931981),
pjesnika, pripovjedaa, dramskog pisca, kritiara i esejista, koji se ne samo irinom tematike i
brojnou djela, vec ponajpnje dubinom stvaralakog temperamenta i originalnou izraza
uzdigao iznad svih literarnih prosjeka svog vremena, namet-nuvi se kao luonoa i svom
dobu i kasnijim generacijama, sve do naih dana.
Poslije prvoga legendno-mitskog i simbolikog dramskog ciklusa (Legende), Krlea e u
razdoblju od zavretka rata pa do tridesetih godi'na biti literarno vrlo plodan. To je vrijeme
kad nastaju paraleno niegova poezija (koju je poeo objavljivati ve od 1916. godine
Podnevna simfonija, Pan i Tri simfonije), zatim drugi, a krajem dvadesetih godina i trei
dramski ciklus, pa ratna nove-listika i pripovijetke s gradskom tematikom, kao 1 niz
esejistikih i polemikih zapisa.
Piui poetkom dvadesetih godina tri drame {Galicija, kasnije joj je promijenjen naslov u V
logoru, Golgota i Vujak) Krlea trai nove mogunosti scenskog izraza, pribliavajui se
sve vie tipu realistiko-psiholoke drame, iako i u ovim dramama, posebno
i
[ 67
u Golgoti, jo uvijek ima dosta simbolike i ekspresionistikih obilieia. Tema svih tnju drama
je rat, ali u svakoj od njih doivljen iz posebnog vidnog ugla: u Golgoti je to vizija oktobarske
revolucije, U logoru slika ovjekove dehumanizacije, u Vujaku raspad hrvatske provincije s
analizom malog, s razlogom razoaranog intelektualca te sredine.
Kao i sve tri drame i poezija tog vremena {Pjesme I, II, 1918, Pjesme III, 1919) sva je u
atmosferi nokturalnih, neljudskih manife-stacija ivota u ratnom vrtlogu. Puna kljunih rijei
kao to su no, smrt, krv, ta je lirika izravni izraz pjesnikova duevnog stanja u tim
apokaliptikim danima. Ta poeziia, meutim, nakon oktobarske re-volucije, odie
optimistikom vizijom o pobjedi zdrave ljudske misli nad,kaosom i glupou (Plameni
vjetar, Veliki petak).
Naposljetku, rat je dominantna tema i Krleine novelistike zbirke Hrvatski bog Mars (1922)
jedne od umjetniki najsnanijih antiratnih knjiga u evropskoj knjievnosti. Samo sa sebi
svojstvenom snagom. zapaanja Krlea u tim novelama, stavljajui pod lupu svog analitikog
zahvata hrvatskog seljaka i intelektualca u uniformi austro-ugarskog vojnika, prodire duboko
u psihol(5giju tih linosti, otkri-vajui ne samo tragedije pojedinaca, ili cijelih skupina koje
ginu, a da zapravo ne znaju zato, ni za koga, nego pokazujui istodobno i apsurdnost
ljudskog meusobnog klanja uope. U vrijeme pisanja ratne novelistike Krlea e sa izrazito
realistikim stilskim postupcima ui i u krug malograanskoga zagrebakog ivota {Novele,
1924). Mozaikom slikom hrvatskog poluintelektualca, idejno neodreenog, filozofski
nedefiniranog i zbunjenog, autor tim pripovijetkama zapravo otvara temeljnu problematiku
hrvatskog intelektualca uope koja e postati njegovom osnovnom literarnom
preokupacijom u slijedeoj fai knjievnoe rada, posebno u romanima od Povratka
Filipa
Latinovicza do Zastava.
Ciklus drama o Glembajevima {Gospoda Glembajevi, 1928, U agoniji, 1928, Leda, 1931)
zajedno s proznim fragmentima nove-listikog oblika o nekim junacima ove dramske trilogije
najsnanije je Krleino dramsko ostvarenje.
Obuhvaajui u tom dramskom kompleksu genealoku strukturu jedne patricijske
donjogradske zagrebake obitelji, posebno njene po-sljednje izdanke, od najave propasti tik
prije prvoga svjetskog .rata do konanog sloma potkraj dvadesetih godina, opisujui je
uzmemo li u obzir i prozne fragmente u njenom usponu i padu, vrsto fiksiranu u
drutveno-moralnom i povijesnom kontekstu, Kriea do-sadanja svoja dramska traenja
usmjerena najee u kvantitativnom pravcu zamjeniuje kvalitativnim produbliivaniem
problema. Pod utje-
168 KNJIEVNOST OD' NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD.
20. st. (1830-1965)
cajem skandinavske dramaturgije, ponajprije Strindberga i Ibsena, on nastoji ostvariti duboku
dramsku psiholoku analizu na tematici svoje glembajevske problematike.
'
Upravo zbog toga ciklus o Glembajevima ne smijemo shvatiti iskljuivo kao drutvenu
dramu. Ba obratno, samo na podlozi, od-nosno u sklopu drutvene "sredine koja je u trilogiji
prezentirana, .te-ite je stavljeno na dramatiku psihikih proivljavanja pojedinih ju-naka.
Ma koliko, na prvi pogled, izgledalo da se sukob dogaa na drutvenom planu u meusobnim
odnosima pojedinih protagonista, temeljni dramski konflikt stvarno se zbiva u svakom liku
posebno, to nepobitno govori da Glembajevi nisu rjrimarno drutvena, nego psiholoka
drama.
Poetkom tridesetih godina objavit e Krlea jo jednu zbirku pjesama (Knjiga pjesama,
1931, kasnije proirena pod naslovom Pjesme u tmini, 1938). Bit e to posve drukije
intonirana knjiga nego to je bila zbirka Lirika iz 1919, koja je jo odisala prilinom pjesni-
kovom ivotnom rezignacijom. U ovim stihovima odjeknut e pjesni-kov duboki revolt na
socijalnu bijedu, pobuna protiv nepravde, ali i fino lirsko suosjeanje s malim, bespravnim
ovjekom gradske pe-riferije.
Zavretak znaajnijeg poetskog govorenja u Krleinu opusu predstavlja jedno od njegovih
najuspjelijih umjetnikih ostvarenja Ba-lade Petrice Kerempuha (1936). Djelo je zapravo
pjesnikova vizija hrvatske povijesti promatrane u nizu seljakih buna i otpora, dakle sa
socijalno-klasne razine. Tmurna je to slika ivota hrvatskog kmeta koji, pritegnut stoljeima
domaim i stranim gospodarom, vegetira i odrava se na ivotU zahvaljujui samo svojoj
kerempuhovskoj otpor-noj snazi, crnom humoru i ironiji, kao jedinim obranama. Istodobno, u
svojoj vertikali Bdae,su uope dubok autorov prodor u cjelokupnu hrvatsku povijest.
Posebnu dra toj zbirci daje jezik kojim se Krlea sluio u njenu ostvaraju. U oshovi to je
kajkavski jezik stvoren na irokoj relaciji od pukih 'kajkavskih pjesmarica iz 16. stoljea,
preko Belostenca i Habdelia, do komediografskog opusa Titua Brezovakog, dakako, u
znaajnoj Krleinoj stilizaciji i umjetnikoj interpretaciji. Na taj je nain Krlea spojio u
idealnu cjelinu sadraj, odnosno temu i poetski izraz kojim je tu temu oblikovao.
Moglo bi se rei da se Krlein knjievni rad u etvrtom de-setljeu naeg stoljea odvija u
znaku romana. Uz prvo objavljeno djelo Povratak Filipa Latinovicza (1932) koje se u svim
svojim elemen-tima nametnulo kao arhetip modernom hrvatskom romanu to e nastajati od
etrdesetih godina nadalje do. rat'a e Krlea napisati
KNJIEVNOST ERVE POLOVICE 20. st. (1916-1950)
169
jo i roman Na rubu pameti (1938) sa satiriko-lirskim pristupom suvremenoj hrvatskoj
drutvenoj stvarnosti, te Banket u Blitvi (I dio 1938, II dio 1939, dopunjen i treim dijelom,
1963) 's grotesknom vizijom meuratne evropske politike stvarnosti i potpunom osudom
totalitarnih reima. Dodajmo jo da e Krlea punih tridesetak godina poslije ovih romana
svom literarnom opusu dodati i svojevrsnu sin-tezu svoga cjelokupnog umjetnikog djela
roman Zastave (1967. i dalje). Oblikom koji je i kronika, i ljetopis, i drutveno-povijesni
roman, Krlea obuhvaa vrijeme od 1913. do 1922. godine otprilike, dakle do doba poslije
sloma Austrije. U romanu je oslikano pro-padanje jedne drutveno-politike strukture, unutar
koje je povijesno kroz nekoliko stoljea vegetirala Hrvatska i formirali se odreeni ljudski
karakteri, ali posebno u liku glavnog junaka Kamila Eme-rikog i kreirala perspektiva
budunosti Hrvatske sagledavana kroz napredne politike ideje. Konflikt je. dakle, u odnosu
razliitih ideolo-gija, u sukobu politikih ideia. konzervativne i napredne. a osnovna pieva
umjetnika tendencija jest pokazati, uz temeljna drutveno--povijesna kretanja, kako politika
zapravo formira karakter. U ro-manu je Krlea primijenio sva stilska sredstva to ih znamo iz
cjelo-kupnog njegova opusa od autentinog dijaloga i unutranjih mono-loga, preko
minucioznih opisa ih autorskih komentara do odredenog tipa sintetikog realistikog stilskog
postupka s posebnim krleijan-skim obiljejima: bogatom, dugakom reenicom,
nabrajanjima, stil-skim pauzama te posebno izraenim proznim ritmom.
Ipak, nema dvojbe, Povratak Filipa Latinovicza u svim svojim aspektima ne samo da je
najcjelovitiji nego l prvi moderni hrvatski roman: po strukturi vrlo sloen i kompleksan,
bez'klasine, standardne kompozicije i razgranate fabule, vieslojevit u svojoj sadrajnoj i mi-
saonoj strukturi. Roman je to o jednom povratku, o vraanju glavnog junaka Filipa nakon
dugogodinjeg izbivanja u zaviaj, ali istodobno i povratak u vlastito djetinjstvo, vezano za
unutranje ralanjivanje osobne linosti, uz retrospektivu prijeenog puta u ivotu, pokuaj
da se osmisle odredeni emocionalni, gotovo podsvjesm senzibiliteti i da se dobije odgovor na
cijeli niz intimnih, egzistencijalnih pitanja koja mue glavnoga junaka. To je, zapravo,
prustovska tema.
Cijeli roman i njegovu problematiku valja promatrati u cjelo-kupnom kontekstu Krleina
djela i nekih njegovih kljunih zaokuplje-nosti, od kojih je jedna sigurno problem hrvatskog
intelektualca koji se, vidjeli smo, esto javlja u Krleinu stvaralatvu.
Pristupajui minucioznom analizom razradi Filipova lika, Krlea ga promatra kao
hipersenzibilnu umjetniku linost optereenu nizom osobnih kompleksa: od- pitanja tko mu
je otac l kakva mu je majka,
1'70 KNJI2EVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDRSETIH GOD. 20.
st. (18301965;
te neizbrisivih trauma iz djetmjstva, do osjeaja iskonjenjenosti,( i-votne nesigurnosti i
besperspektivnosti, naposljetku, osjeanja totalne osobne dekomponiranosti s potpuno
razbijenom slikom svijeta. Moti-virajui ga bioloki i psiholoki, Krlea kreira Filipa kao
specifinoga hrvatskog intelektualca slinog onom svijetu kojem pripadaju i la-novi
glembajevske porodice, motivira njegove postupke i socijalno--etiki, posebno u drugom
dijelu romana, gdje ga dovodi u meu-sobne odnose s nekim drugim junacima. U toj je
socijalnoj, mo-ralnoj 1 psiholokoj komponenti i specitinost lika Filipa, u kome su istodobno
sadrana obiijeja i univerzalnog senzibilnog evropskog in-telektualca, kao i tipino naega,
hrvatkog intelektualca.
Modernost romana ne ogleda se samo u izboru teme. Ona je i u literarnim postupcima kojima
je tema ostvarena. Poevi od samog Filipa koji kao slikar sve oko sebe doivljava na
slikarski nain, pri emu se autor slui raznim tehnikama: od opisa i komentara do slobodnog
neupravnog govora, tehnike toka svijesti ili polemikog dijaloga i unutranjeg monologa
sve do modernog proznog izraza, do mijeanja lirskih, dramskih i esejistikih elemenata i
simultanosti dogaanja.
Uz neprekinuti slijed esejistikih napisa vrlo irokog dija-
pazona od tema s drutveno-politikom problematikom (knjige:
Evropa danas, 1935, Deset krvavih godina, 1937) do literarnih op-
servacija, Jikovnih 1 muzikih zapisa te knnzevno-kritikih pamtleta i
polemika (Moj obraun s njima, IVS2. itd.), kao i putopisa (Izlet u
Rusiju, 1926) i dnevnika (Davni dani, 1956) piui sve do naih
dana, Krlea e svoj monumentalni dramski opus zapoet Legendama,
nastavljen dramama s ratnom tematikom te glembajevskim ciklusom
i opet etrdesetak godina kasnije simboliki zatvoriti jo jednom
legendom. To je drarna Aretej ili Legenda o svetoj Ancilli (1963) koja
ima vie esejistiki nego scenski karakter, a oblikuje osnovnu liniju
autorovu kao mislioca na itavom njegovom literarnom putu od samog
poetka: njegov vehementni protest protiv nazadnjatva i svega to
na bilo koji nain koi napredak ovjeanstva i slobodu ovjekove
misli uope.
Bogata poetskim motivima i temama, raznolika u izrazu i indi-vidualnim pjesnikim
preokupacijama, hrvatska poezija ovog raz-doblja iza moderne nesvodiva je na bilo
kakve shematske po-djele i periode. Ona, uglavnom, predstavlja organski kontinuitet pje-
snike tradicionalne misli i osjeanja, ali se istodobno javlja i kao rzraz posve novih
individualnih traenja svakog pjesnika posebno, osobnih preokupacija i njihovih trauma
izraslih i inspiriranih dobrim dijelom i hrvatskom drutvenom stvarnosti.
M-
171 .
Ipak, i pored nemogunosti svoenja poezije ovog razdoblja pod zajedniki nazivnik to
samo govori o njenoj mnogoznanosti i raznolikosti mogue je nazrijeti neke zajednike
ishodine toke: poezija poslije moderne u osnovi polazi od nadahnute poetske vizije dvojice
pjesnikih velikana s kraja stoljea Silvija Strahimira Kranj-evia i Antuna Gustava
Matoa.
Kranjevi svojim simbolikim svemirskim vizijama, aktivnim i buntovnikim pokliem za
totalnom slobodom ovjeka, a Mato arti-stikom izglaenou, profinjenim osjeajem za
zvuk i boiu, te muziku rijei ostavljaju trajne tragove u poeziji koja slijedi iza- njih.
Nacionalno i kozmopolitsko, nae i evropsko u isto vrijeme, na spe-cifian se nain produuje
u galeriji pjesnika od samog poetka ekspresionizma do naih dana.
Kranjevieva humana poruka ovjeka, njegov ditiramb slobodi i poziv za raskidanjem svih
stega naili su na plodno tlo u vrijeme sudbonosnih dana prvoga svjetskog rata, u trenutku
raspadanja Austro-Ugarske Monarhije i sve veem osjeanju jaza izmeu zla i dobra, pameti i
kaosa, u nastajanju sve vee socijalne diferencijacije. Poetska linija hrvatskog ekspresionizma
od Antuna Branka Simia do Miroslava Krlee, vidjeli smo, nametnula se kao jedino dobro
rjeenje l adekvatni lzraz situacije nasuprot nacionalnom pseudoromantizmu iz prvih poratnih
godina.
Upravo zbog svoje posebno duboke, u sri egzistencijalne lirske motivike ostvarene na, na
alost, kratkom literarnom i ivotnom putu do 1925. godine Antun Branko imi pridruio
se Kranjeviu i Matou kao pjesnicima koji su ostavili najjai trag u poeziji pjesnika
tridesetih godina: i Kranjevi, i Mato, i A. B. Simi, cijeloj su toj generaciji pjesnika,
izravno ili neizravno, ostali svojevrsnim uzorima ili u najmanju ruku putokazima, na ijoj se
poetskoj tradiciji na-stavljaju nova i originalna pjesnika traenja hrvatskih liriara od tri-
desetih godina pa nadalje.
Neto stariji od tog pjesnikog narataja, ali cjelokupnim svojim poetskim opusom ugraen
ba u to razdoblje izmeu tridesetih i pe-desetih godina, Ajigustin (TJjij_Jl4LXLS. (1891
1955) nametnuo se kao vodea i najsnanija poetska linost.
Pojavio se stihovima prvi put u poznatoj antologiji Hrvatska mlada lirika (1914) jo pod
vidljivim utjecajem impresionistike, po-sebno Matoeve poezije. Ubrzo, meutim, Tin
pronalazi vlastiti put, pa objavljujui 1920. godine prvu samostalnu zbirku pjesama Lelek
sebra (1920) on se i originalnim izrazom i dubinom analitikog pri-stupa vlastitoj
osobnosti namee odmah svom vremenu kao jedin-
st. (1830-1965)
stvena pjesnika linost. Kao svojevrsni lajtmotiv cijelom se zbirkom provlai tema
usamljenosti koju pjesnik kao prokletstvo nosi kroz svoj ivot. Takva duboko proivljena
osjeajna stanja Tin e izraziti i adekvatnom lirskom formom: osebujni lamentacijski oblik
(Svaki-danja jadikovka) slian stiliziranoj narodnoj naricaljki originalni je doprinos Tinov
hrvatskom stihu u ovoj fazi. Zaokupljen samim sobom, svojom izoliranou od ovjeka, Tin
e sve vie produbljivati svoje motive, i snagom poetske mate ui u ponore vlastitog bia, u
ko-jima e odjednom otkriti ljepotu ljubavi prema nepostojeoj, imagi-narnoj eni: mistini
doivtjaj najsnanijih ovjekovih senzibilnih in-tenziteta. Rezultat tog stanja pjesnikov je
ciklus pjesama, njegovih po-najboljih stihova uope, objavljenih u zbirci Kolajna (1926)
mada 1 u toj zbirci ima pjesama koje nisu iskliuivo vezane za temu ene. Pjevajui toj
nekonkretnoj eni, Tin kao to se zapravo vraa dominantnoj temi trubadurske poezije
te motive, pisane formom klasinog stiha, ugrauje u ugoaje u kojima se nasluuju odjeci
trubadurske, provansalske poezije renesansnog doba, dakako, u stili-ziranom.i
moderniziranom obliku. /
U slijedeoj poetskoj fazi, poetkom tridesetih godina, Tin se uspijeva osloboditi svog
pesimistikog raspoloenja i izvui iz dota-danje dobrovoljne izolacije. To je razdoblje u
kojem se okree prirodi (Visoki jablani), traei u njoj ne samo izlaz iz svoje usamlienosti.
ve i mogunosti prodora u visinu, u simbolike svemirske prostore (Auto na korzu, 1932,
Ojadeno zvono, 1933). Usamljenost prestaje biti optereenje za pjesnika, nesavladiva bol, ona
-sr ako postoji po-prima novi vid, pretvara se u prkos ivotu, bijedi, boli uope, u he-
roizam onoga tko je osjea, jer se time die lznad samog ivota i iznad ljudske slabosti,
pobjeuje ivot, odnosno ne da da je on pobijedi. Unutranja pjesnikova tragika vie nije
nemo koja trai saaljenje, ve obrnuto, vraa vjeru u sama sebe. To je razdoblje pjesnikova
povratka ne samo ivotu ve i ovieku. Stihovi mu postaiu radosni poklici svijetu i svjetlu,
ivotnoj radosti i ljudskom radu (in spu-tanih ruku).
Pjesnikovo zavrno razdoblje (edan kamen na studencu, 1955) oito pokazuje njegovo
postepeno smirivanje, upokojenje ovjeka u biti punog strasti i revolta, njegovo pomirenje sa
svijetom i ljudima, pomalo rezignirano prihvaanje ivota sa svim njegovim dobrim i loim
osobinama.
Iako je pisao i kritike i eseje (Ljudi za vratima gostionice, 1938, Skalpel kaosa, 1938), Tin je
ostao do kraja pjesnik: s naglaenim refleksivno-filozofskim poetskim elementima, u svojim
ljudskim trzajima on direktno nastavlja Kranjevievu poeziju, predstavljajui
1 73
se kao izraziti intelektualistiki pjesnik. Pronalazei posve originalna rjeenia za izricanje
intimnih sukoba sa samim sobom i svijetom oko sebe, Tin Ujevi je neponovljivom magijom
rijei kojom je oblikovao svoj pjesniki svijet esto u grevitim traenjima i introvertiranim
zahvatima, zavravajui na granici irealnog, uspio ostvariti skladnu sintezu starog i novog u
izrazu, piui vezanim stihom i vjeto ostva-renom rimom.
Poetkom treeg desetljea koje donosi nova imena u hrvatskoj knjievnosti, nova utoliko to
se javljaju prvim zbirkama osjetila se tendencija traenja jo nedosegnutih ritmikih i
izraajnih mogu-nosti u lirici. Ova generacija, meutim, oblikuje svoje lirske fiziono-mije
prilino ujednaeno, i one, u biti, nisu jako divergentne ni razline. Gotovo da, osim Dobrie
Cesaria i Dragutina Tadijanovia, te otprije Gustava Krkleca, i nema izrazitijih individualnih
lirskih pojava koje bi se posebno lzdvajale originalnou svojih tema, pa i izraza, ve se
poetski motivi, uz socijalnu tematiku, najee motivi usamljenosti ili pasivnih sanjarija i
enji za bijegom od ivot'a osim malobrojnih izuzetaka u mnogo eemu sarho variraju i
po-navljaju.
Tim vie su se originalnou svoje poezije nametnuli svom vre-menu Cesari i Tadijanovi.
Dobria Cesari (19021980) javio se stihovima poetkom dvadesetih godina i objavio je
nekoliko zbirki poezije (Lirika, 1931, Spasena svjetla, 1938, Pjesme, 1951, Izabrane pjesme,
1960 i drugo). Lirika mu se odlikuje izvanrednom jednostavnou i muzikalnou stiha te
primarnim doivljajem svijeta kao slike. Najvie zaokupljen temom ovjeka u gradu, on
poetskom vizijom obinih, svakodnevnih ivotnih pojava die svoje intimne doivljaje na
razinu opeljudskih simbola, razmatrajui na poseban refleksivno-lirski nain sudbinu i dublji
smisao ovjekova ivota. Temeljna su izvorita i inspiracije Ce-sarieve poezije u osjeaju
boli i doivljaju svjetlosti kao kontra-punktnih pokretaa ljudskih ivotnih manifestacija. Bilo
da se izraava impresionistiki, kao u nekim slavonskim pejzaima, bilo da biljei svoje
tamne slutnje i doivljaje prolaznosti ljepote (Oblak, Voka poslije kie), Cesari sve svoje
poetske teme zatvara u idealni krug neprestanih povrataka kao osnovni izraz vlastitoga
ivotnog svjeto-nazora. Zabrinut za ovjekovu udbinu to je osnovni motiv njegove
poezije, Cesari je napisao niz izvanredno snanih socijalnih pjesama (Vagonai, Mrtvanica
najbjednijih, Balada iz predgraa), iznosei na specifian poetski nain osobni protest protiv
socijalne nepravde svog vremena. Sluei se vrlo jednostavnim pojmovnim i metaforikim in-
174 K.NJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.
st. (1830-1965)
strumentarijem, Cesari iznenauje iscizeliranom arhitektonikom svog vezanog stiha i
prirodnom ritmikom besprijekornou.
Pjesniki svijet Dragutina Tadijanovia (1905) najue je ve-zan uz pjesnikovu linost: to je
svojevrsna autobiografija u stihovima. Poevi od pjesama u kojima se ogleda njegovo
djetinjstvo puno nekih naivnih djeakih doivljaja kao i jedva prisutnih erotskih senzibiliteta
doivljenih u pejzau rodnog Rastuja (Lirika, 1931, Sunce nad ora-nicom, 1933, Pepeo srca,
1936, Dani djetinjstva, 1937) sve do grad-skih motiva koji postaju dominantom njegove
poezije Tadijanovi biljei gotovo seizmografski otkucaje svog srca, svoja osjeajna reagi-
ranja na jedan poseban poetski nain koji djeluje gotovo kao stih u prozi ili kao naglaeno
ritmizirana prozna reenica. Od konfliktne situacije u samom sebi, rodene na doivljaju
sukoba selo grad u njemu (Tuga zemlje, 1942) Tadijanovi e u godinama poslije drugoga
svjetskog rata ostvariti novim stihovima zrelu sintezu svog lirskog kazivanja, smiren, dubok,
filozofski odreen, upozoravajui nostal-gino na injenicu ljudske prolaznosti (Blagdan
etve, 1956, Prsten, 1965).
Tadijanovi je pjesnik koji misao i izraz oslobaa svega to nije najnunije. Ne pjevajui nego
govorei svoju poeziju oslobodio ju je dekorativnih elemenata, i u slobodnom, nevezanom
stihu ostvario izvanrednu unutranju arhitekturu pjesme, adekvatan i naglaen ritam i muziku
stihova. Posebnost njegova stiha zapravo i lei u dubokom, rustikalnom, a ujedno i vrlo
plastinom i muzikalnom zahvatu u te-matsku materiju u posve prirodnom i sugestivno
neposrednom dodiru s itaocem. Kao da iz te poezije izbijaju tonovi neke pra-iskonske
narodne melodije povezani s neobino rafiniranim osjeajem i za proilnjenost nijanse,
stvarajui posebnu simbiozu grubog i stihij-skog s osjeajnim i nipersenzibilnim. Takvim je
izraajnim sredstvima Tadijanovi, s jedne strane, i biografski determiniranim temama, s
druge, od samog poetka stvaralatva uspio odmah formirati izrazitu i originalnu pjesniku
fizionomiju.
Uz ovu dvojicu iznadprosjenih pjesnika, veina ostalih liriara, njihovih suvremenika iz iste
generacije, zaokupljena je regionalnim motivima, uglavnom pejzaima rodnog kraja,
kreiranim stihovima koji zatvorenou svoje forme, skladnom rimom i zvunou njei pod-
sjeaju na impresionistjku poeziju s poetka stoljea. Naravno, lirika nekih pjesnika kao to
su Frano Alfirevi (19031956), Luka Perkovi(19001948), Vlado Vlaisavljevi(1901-
1943) Vjeko-slav Majer (19001975) i drugi, bremenita je i dubljim, drutve-nim i osobnim,
preokupacijama, kao to je, na primjer, proivlja-
175
vanje psihikih 'trauma na ivotnoj -relaciji koju su proli od sela do grada. 1 ada vraanje
stihom rodnom kraju obino zavrava blagim smirivanjem i spokojstvom s naglaenim
nostalginim crtama, a zao-kupljenost gradskom sredinom raa najee nemire i
nespokojstva. Neki se pjesnici opet izdvajaju iskljuivom zaokupljenou samim sobom,
vlastitom usamljenou, zavravajui kao uro Sudeta (19031926) u religijskim
kontemplacijama i pomirenju sa sudbinom, ili piui poeziju kao Nikola op (19041982),
koji stvari i ivot oko sebe metamorfozira u mistine oblike i atmosfere.
U ovom se vremenu javljaju i neki pjesnici koji e punu poetsku zrelost ostvariti poslije rata,
ali su kao Drago Ivanievi (19071981) ili Sime Vueti (1909) ve prvim zbirkama
stihova u kojima ima podosta odjeka nadrealistike poezije, pokazali neo-spornu umjetniku
snagu.
Teko prilagoavanje ovjeka sela na grad, a istodobno i su-morne drutvene i politike
prilike uoi drugoea svjetskog rata, radaju l sve nagiaeniju poeziju izrazito socijalno
intoniranu. I Ivo Ko-zaranin (1911 1941), na svoj nain, buntovno raspoloen prema
ivotu koji ga sve vie tjera u introvertiranost i otuenost, a posebno Grgur Karlovan (1913
1942), te jedan od najveih talenata meu-ratne knjievnosti Ivan Goran Kovai (1913
1943) stihovima e izraavati bunt i pobunu protiv neovjenosti svog doba, podsjea-jui
tako na smionost poetske rijei kakvu smo upoznali ve u lirici Antuna Branka imia, ali i
predosjeaj strave pred skorom ratnom kataklizmom.
esto vraanje pjesnika rodnom kraju reaktivira u drugoj polo-vici tridesetih godina ponovno
dijalektalnu, akavsku i kajkavsku, poeziju. Ivan Goran Kovai, pa Pere Ljubi (1901
1952), Drago Gervais (19041957), Marin Franievi (1911), Mate Balota (18981962),
Nikola Pavi (18981976) propjevat e jezi-kom svojih predaka, identificirat e se s malim
ovjekom svoje sredine i uoiti teinu ivota, tegobe tog bezimenog ovjeka. To e biti glasni
ocijalni protest, poetski izreen na specifian nain: jezikom sredine 'z koje pjesnici i crpu
svoje motive.
Slini procesi u razvojnoj liniji hrvatske knjievnosti do drugoga vjetskog rata kakve
uoavamo u poetskom stvaralatvu mogu se azrijeti, naravno, sa specifinim anrovskim
obiljejima, i u proznom zrazu.
U prvom desetljeu ovog perioda, sve do prije samog rata, jeluje nekoliko, uvjetno reeno,
literarnih grupacija, svaka sa svojim hvaanjima smisla literature. To je ponajprije
utilitaristika grupa
st. (1830-1965)
pisaca. koja se bila okupila oko pokreta socijalne literature i koja je umjetnost potpuno
podreivala politikom trenutku zbog ega je, mada ideoloki na istim pozicijama, pozicijama
Partije, i dola u sukob s Krleom. Nasuprot tim knjievnicima iva je i literarna rije pro-
zaika nosilaca tipino graanske, kod pojedinaca i vrlo snano katoliki obojene
ideologije. Svojim stvaralatvom oni uporno na-stavljaju ve odavna naputene pozicije
modernistikih, esteticistikih programa i piu blijedu neoriginalnu literaturu, ponavljaju se u
izrazu i temama koje su jo modernisti na poetku stoljea bolje i uspjenije od njih
umjetniki ostvarivali. Izmeu ta dva, po literarnoj vrijednosti, najdonja literarna sloja i opusa
Miroslava Krlee, koji se opet uzdigao visoko iznad svih ostalih strujanja u hrvatskoj je
literaturi tride-setih godina prisutna, i istodobno brojano najjae zastupljena, gru-pacija
pisaca koja pie socijalno angairanu literaturu, ali talenti-rano, pnhvaajuci od tradicije
najbolje, unosei u ve poznate strukture mnoge i znaajne inovacije, ostvarujui sintezu
tradicionalnog i novog na izrazito realistikoj osnovici, i to je najvanije sa jasnom
spoznajom da je literatura kao prvo umjetnost, pa prema tome mora posjedovati i neke
specifine unutranje. zakonitosti u stvaralakom procesu bez kojih nema prave umjetnosti.
Jednom rijei, bez obzira 'na socijalnu angairanost (ali bez utilitaristikih namjera) ti
stvaraoci literaturu doivljuju ponajprije kao mogunost totalnog izraavanja i subjektivno-
osjeajnog i drutvenog ovjekova bia. To istodobno znai da najvei broj pisaca ove
cjelokupne literarne generacije polazi putovima to ih je teoretski i praktino ostvarivao
Krlea i upravo ti stvaraoci daju i osnovni ton knjievnom stvaralatvu od tridesetih do
pedesetih, odnosno ezdesetih'godina.
August Cesarec (18931941), jedan od najbliih Krleinih suboraca i istomiljenika,
politikih i literarnih, zapoeo je knjievno stvaralatvo zbirkom pjesama (Stihovi, 1919), jo
s prilino vidljivim ekspresionistikim obiljejima. Ta e obiljeja ostati prisutna i u prvoj
zbirci novela Za novim putem (1926), u kojoj se kao dominantna tema javljaju neka temeljna
etika, ljudska pitanja, zapravo problem formi-ranja glavnih junaka u cjelovite revolucionarne
linosti. Roman Bje-gunci (1933) samo je zavrna sinteza takvih dilema u kojima autor na
autobiografskoj podlozi minuciozno- analizira psihika stanja i traume svojih protagonista
koji nakon tekih sukoba u sebi i sa svojom okolinom pronalaze jedino pravo rjeenje
opredjeljenje za re-voluciju.
Obiljeja i psiholokog i drutvenog romana, moderno koncipi-ranog, ima Careva kraljevina
(1925) autorov pokuaj da pomou
KNJIEVNOST PRVE POLOVICE 20. st. (19161950)
177
galerije razliitih likova i karaktera, koji su se svi nali na okupu u zatvorskoj eliji, utvrdi
stvarnu sliku hrvatskog drutva u danima ne-posredno prije prvoga svjetskog rata. 1 dok je u
Larevoj kraljevint jo teite na psihologiji junaka, djelo Zlatni mladi (1928) primjer je
izrazito kritiko-realistikog tipa romana u kojem je problematika ponajprije odreena irom
socijalnom motivacijom. Slikajui u njemu poratnu malograansku i graansku sredinu,
Cesarec se uputa u slojevite drutvene zahvate, ali i pokuaje jae psiholoke analize junaka
determiniranih socijalnim odnosima, to posebno vrijedi za glavnog junaka Pankraca kao
olienje negativne linosti, koji nije nita drugo nego plod nezdravog. i pokvarenog drutva
onog vremena, koje je i formiralo takve negativne karaktere.
Nakon kratkotrajnog zaleta u prolost, pokuavajui Ezopovim jezikom na tematici starih
legendi (Izraelov povratak i druge legende, 1938) upozoriti na gorue politike i drutvene
pojave svog vremena, Cesarec 1939. godine objavljuje jo jednu zbirku novela pod istoime-
nim naslovom (Novele). Ostajui dosljedan realistikoj stilskoj .kon-s cepciji, on u tim
novelama zadire gotovo naturalistiki u ivot zagre-bake periferije i njenog proletarijata, na
umjetnikoj razini optu-ujui, vladajue kapitalistiko drutvo (Hobotnica). U pojedinim
novelama (Tonkina jedina Ijubav, Brodolom obitelji Roman) Cesarec je pokazao i mnogo
smisla za psiholoko nijansiranje u portreti-ranju junaka.
Uz esejistiki, te urnalistiko-publicistiki rad koji predstavlja vrlo vanu djelatnost
Cesareva stvaralatva, njegova je proza, pisana snanim, elementarnim stilom, i osjeajem za
izbor bitnog, oznaila vaan i nezaobilazan doprinos ne samo naprednoj misli, nego i so-
cijalno usmjerenoj literaturi, koji bez obzira na tendenciju nije nikad specifinost
umjetnikog izraaja podreivala svakodnevnom utilitaristikom trenutku.
Kada je rije o tematici proznog stvaralatva ovog perioda, prije rata, prevladava interes za
socijalnu problematiku iz suvremenog ivota koju prozaisti pronalaze uglavnom u
konkretnim, najee seoskim i provincijalnim, ambijentima. Izuzetak je, dakako, Krlea koji
e.romanom Povratak Filipa Latinovicza otvoriti posve novu stranicu moderno strukturirane
proze s gradskom tematikom i pro-blemima suvremenog intelektualca. Spomenimo i
novelistiku Milana Begovia (Kvartet), koji u svoju prozu unosi mnogo lirskih i psiho-loki
uvjerljivih nijansi u slikanju ovjekovih erotskih, senzitivnih mamfestacija. Sasvim je
razumljivo da je, kad je rije o veini ostalih pisaca koji se uputaju u spomenute teme sa
seoskom ili provincij-
st. (1830-1965)
skom probiematikom i njena realizacija zahtijevala i realistiku metodu interpretacije, to
pretpostavlja fabularni tip pripovijetke ili romana, a zatim i karakterizaciju junaka govorom
sredine kojoj pri-padaju: unoenjem dijalekatskih elemenata u knjievni jezik te uope
stilizacijom govora pojedinih likova ime se slue svi spomenuti pisci zapoinje i
jezino-stilsko obogaivanje klasi^no-realistikog tipa proze.
Na tim opim svojstvima i zavrava jedinstvenost ove skupine pisaca. Njihov zajedniki
okvirni realistiki pristup problematici i naglaena socijalna angairanost dobivaju kod
svakog pisca posebno i u pojedinacnim ostvarenjima razliite forme i nijanse, obogauju se
novim stilsko-jezinim i strukturalnim vrednotama modernizira se klasini oblik realistike
prie, proza dobiva nove jezino-izraajne kvalitete.
Meu prozaicima ovog vremena koji su znali na nekonven-cionalan i originalan nain ui u
opu tematiku sela ili pokrajinskog gradia, jedno od najvidnijih mjesta zauzima Slavko
Kolar (1891 1963). Iako pripada starijoj generaciji pisaca prvom se zbirkom Nasmijane
pripovijesti javio ve 1917. godine najboljim novelama predstavio se poetkom tridesetih
godina. Godine 1932. objavljuje zbirku Ili jesmo ili nismo, a 1936. Mi smo za
pravicu, da bi aktivno stvarao i dalje sve do ezdesetih godina. Originalnost njegova
knjievnog postupka treba ponajprije traiti u ne ba tako estoj u nas humoristikoj
intonaciji od koje polazi u traenju i li-terarnom ostvarivanju svojih motiva. 'Nastojei da
pronae odgova-rajue skladne odnose izmeu povrinskog humoristikog efekta, hu-mora
situacije i stvarnih probIema<to niu na iroj drutvenoj osnovi, Kolar je uoavao duboku i
nerazdvojnu vezu izmeu dvaju suprotnih polova u ovjeku: kominog i traginog, izmeu
kojih kao svoje-vrsna veza stoji i naglaeni lirski moment. Analizirajui ivot hrvat-skoga
malograanskog drutva i izbjegavi skliski put do obine ka-rikature, autor nepotedno
obraunava s malim karijeristima, lakta-ima i politikim nazdraviarima. Nasuprot tomu,
uspijevajui pro-drijeti duboko u psihologiju naeg seljaka, Kolar oblikuje uvjerljive seoske
ambijente, u kojima se kreu plastino ocrtani i zaokrueni likovi seoskih junaka sa svojim
najintimnijim, ljudskim preokupaci-jama. To je i osnovni razlog to unato nizu kominih (bar
na prvi pogled) situacija u koje Kolar dovodi svoje junake, oni istodobno sadre i traginu
ljudsku dimenziju koja proizlazi i iz socijalnih i ekonomskih odnoa na selu, kao i iz
zaostalosti i primitivnosti, to vrlo esto zavrava osobnim tragedijama.
1 79
Kad'je ve rije o humoru kao stilskom obiljeju, dodajmo da i u prozi knjievnika
Vjekoslava Maiera (19001975). literarnom motivikom vezanog za urbanu sredinu (Zagreb),
ima slinih stilskih karakteristika kakvima se odlikuje i Kolarova proza: pristupajui na
poseban nain svojim temama (romani: Hepic u vremenu i prosiotu, ,19351938, ivot pua,
1938, Dnevnik Oenaekd, 1938: i drugo) u kojima crta male ljude, dobroudne skitnice, pa
radnike i uope sva-kodnevne prizore iz zagrebakoga graanskog i malograanskog i-vota,
Majer s neusiljenim humorom i tehnikom naivnog pripovije-danja, sluei se psihom djeteta
ili ivotinjom kao registratorom i komentatorom dogaaja, minuciozno biljei psihologiju
bezimenog ju-naka grada tridesetih godina. Ne uputajui se u komplicirane psiho-loke
portrete ndVog, urbaniziranog ovjeka i zazirui od civilizacije, Majer na sitnim detaljima
svakodnevnog ivota uoava usamljenost, nemir i opsesioniranost malog ovjeka slutnjama
ratnih strahota to se nezadrivo pribliavaju.
U prozi nekih pisaca ovog doba uz iskljuivo kritiko-soci-jalnu komponentu, kakva je,
recimo, prisutna u prozi Ivana Don-evia (19091982) ili u djelima Hasana Kikia (1905
1942) nazona je te posebno istaknuta i lirska odrednica. To je uoljivo, na primjer, u ranoj
prozi Ivana Gorana Kovaia u zbirci no-vela Dani gnjeva, 1936, gdje se lirski moment javlja
kao svojevrsni kontrapunkt grubosti ivota i socijalne nepravde (u ndveli Mrak na svijetlim
stazama), te kod Novaka Simia (19061981) pisca vrlo suptilnih novela iz bosanskog ivota
{Nepoznata Bosna, 1936, Suton Talihana, 1937) -. u kojima se neprestano isprepliu
egzotika krajo-lika i fina lirska sjeanja na djetinjstvo.
Lirsko kao stilsku dominantu nosi u svojoj prozi i Ivo Ko-
zaranin, a protkana je njome i cijela novelistika Luke Perkovia
(19001948), koji, kao i njegovi suvremenici, motive tekih socijal-
ih stanja to ih pronalazi na svom ivotnom putu pokuava ublaiti
oetskim odnosom prema traginim sudbinama vlastitih literarnih
unaka.
Pri kraju tridesetih godina, uoi drugoga svjetskog rata u prozi hrvatske knjievnosti poinju
se uoavati i neki dotad gotovo nedo-taknuti procesi: iako i nadalje .prisutna, socijalna e
problematika kod nekih knjievnika ostajati sve vie u funkciji dekora, okvira, unutar kojega
e doi do novih literarnih traenja i tematskih inovacija. irina i teina drutvene tematike
nai e se pomalo u drugom planu, a prodor u psihologiju junaka ili uope u unutranji ivot
glavnih likova, u emocionalne senzibilitete njihove, u pitanje ovjeka kao in-dividualne
linosti u njegovu stalnom potvrdivanju ne samo kao dru-
st. (1830-1965)
tvenog, ve i kao intelektualno-emocionalnog bia, sve e se vie nametati kao bitno nova
tema. Bit e to pribliavanje onim literarnim preokupacijama, kakve je ve nekim svojim
novelama te romanom Povratak Filipa Latinovicza nagovijestio u hrvatskoj literaturi jedino
Miroslav Krlea.
Meu piscima koji su samo na prvi pogled ostali u domeni iroke socijalne problematike, a u
biti poeli ulaziti u etiko-intimne, odnosno egzistencijalne sfere ljudske linosti bio je
Vjekoslav Kaleb (1905), izbivi ve s prve dvije zbirke novela (Na kamenju, 1940, Izvan
stvari, 1942) u sam vrh hrvatske beletristike. Veui se tematski za sredinu Dalmatinske
zagore i njene ljude, Kaleba, uz uoavanje socijalne neimatine, na prvom mjestu zaokupljaju
ivoti njegovih ju-naka u jednom novom osvjetljenju: minucioznim crtanjem vidljivih pojava,
vahjskih ovjekovih reakcija, ali u biti statikih, autor ostva-ruje unutranju dinamiku i
dramatiku pojedinanih sudbina svojih likova. To, dakako, zahtijeva i drukiju strukturu
novele, razliitu od modela tradicionalne realistike pripovijetke. Gotovo svaka Kalebova
novela iz ove prve faze zapoinje, istina, kao dogaanje, ali re-dovito zavrava kao
osjeanje ili ugoaj. Njena socijalno-reali-stika odrednica, vremenski prostorno fiksirana,
pretvara se u posve moderni, konstruktivistiki tip proze, u kojem se kao osnovna tema javlja
pitanje sudbine ovjeka pojedinca u drutvu: jedan izvan-redni spoj socijalne i egzistencijalne
tematike.
Upravo u vrijeme kad je model intelektualistike proze poeo osvajati vano mjesto unutar
literarnih pojava u hrvatskoj prozi o emu govore i neki poetniki radovi Petra egedina,
Vladana Desnice te Ranka Marinkovia, pisaca koji e tek poslije rata doi do punog
umjetnikog izraaja olazi do faistike okupacije Ju-goslavije, ali i poetka
narodnooslobodilake borbe i revoiucije.
Razumljivo je da u takvim ratnim opstojnostima i uvjetima, kad je, u toku itavog rata sve do
osloboenja naa zemlja doivljavala teke materijalne i ljudske tragedije i gubitke, a
istodobno rastao na-rodni ustanak pod vodstvom Komunistike partije Jugoslavije i druga Tita
nije moglo biti govora o znaajnijem razvitku umjetnosti uope, pa ni knjievnosti. Ipak, i
pored tekih situacija 1 gotovo neljudskih ivotnih uvjeta i na okupiranom i osloboenom
teritoriju stva-ralatvo nije ni u jednom trenutku potpuno zamrlo: ono je, u speci-finim
oblicima i atipinim razvojnim procesima, ivjelo kontinuirano od samog poetka rata
nadalje.
Prirodna je stvar da vrijeme rata nije moglo pogodovati sloenijim i veim knjievnim
vrstama, kao romanu, na pnmjer. Zato je poezija
181
u toku narodnooslobodilake borbe preuzela ulogu najee knjievne vrste, jer su poetskom
formom knjievnici-borci mogli najadekvatnije izraavati svoja trenutna raspoloenja,
osjeanja, dojmove. Najdalji domet u anrovskom smislu u ratu dosie i oblik poeme, pa
zatim kratke dramske jednoinke ili aktovke, te crtice, kronike i dnevnika. Tek poslije
osloboenja uz spomenute knjievne vrste javit e se i vea pnpovijetka te roman kao 1
sloeniji obhk drame.
Jedna od atipinih, ali neobino interesantnih pojava u knjiev-nom stvaralatvu iz
narodnooslobodilake borbe jest obnavljanje, oi-vljavanje narodne poezije. U formi
tradicionalnih narodnih pje-sama, desetercu i osmercu, ponovno se javlja taj tip poezije, ovaj
put tematski najvie vezan uz legendarni lik druga Tita te ostale narodne heroje, ili uz opise
vanijih dogaaja kao to su presudne bitke u toku narodnooslobodilakog rata i slino.
Poetska je rije s motivima borbe, rata, revolucije, partizanskog herojstva i ivota uope bila
stvarana ve od samog poetka ustanka, iako prvi tiskani dokument, zbirku partizanskih
pjesama dobivamo neto kasnije, ve u jeku najintenzivnijih ratnih okraja. Na oslobo-enom
teritoriju Hrvatske izlazi 1943. godine knjiga pjesama Jure Franievia Ploara pod nazivom
Preko rovova. Dok ta zbirica stihova oznaava vaan datum kao knjiki prvenac hrvatske
literature na temu narodnooslobodilake borbe, mnogi su pjesnici uz Juru Fra-nievia
Ploara zapoeli pisati poeziju koja je imala karakter kon-kretne pobune, otpora neprijatelju i
revolucionarnih vizija jo prije. Marin Franievie ve 1941. napisati poemu od petna*est
pjesama Govorenje Mikule Trudnega na rodnom hvarskom dijalektu (objavljena je 1945), i
svog Mikulu pridruiti puntaru Matiji Ivaniu, takoer Hvaraninu puaninu iz 16. stoljea,
u njihovim stoljetnim naporima da osvoje punu socijalnu pravdu i slobodu, i oslobode se svih
veriga, od klasnih do nacionalnih. Marin Franievi e od svojih ratnih sti-hova sastaviti
takoer zbirku pod naslovom Zvijezda nad planinom (1945), a odmah nakon zavretka rata
izai e knjiga poezije i nekih gotovo posve novih imena u hrvatskoj knjievnosti: Ivo ae
(19031947) i zbirka 5a vrela slobode (1945) te ivko Jelii (1920) takoer s pjesmama
Bijeli kum (1945) pridruuju se ve pozna-tim knjievnim imenima svojim poetskim
vienjima i doivljajima
ovjeka u narodnooslobodilakoj borbi i revoluciji.
** Sloenost i irina, sveobuhvatnost i dubina dogaaja i doivljaja u ratu, posebno u
redovima oslobodilaca zemlje koji su poeli ostva-rivati ciljeve revolucije, zahtijevalo je i
druge oblike literarnog izraa-vanja, ne samo lirski stih.
st. (18301965)
Najprikladnija forma u uvjetima ratnog ivota, kao i u prvim go-dinamaposlije rata, bilaje
poema, jer je formom moglaobuhvatiti vee dogaaje 1 vie grae, a opet strukturom nije
toliko sloena kao vea pripovijetka ili roman, koji zahtijevaju mnogo dulji proces raanja.
Bez obzira kad su bile objavljivane, gotovo sve poeme ili dulje epske pjesme nastajale su,
odnosno u najmanju ruku bile su zami-ljene ili skicirane, ve u toku samoga rata. Tako je
bilo i s poemom Oi u pet pjevanja Vladimira Popovia (1910), slino i sa Jeli-ievom
poemom Koliba u inju, objavljenom 1950. godine. Sve te poeme, kao i poslijeratna poema
No Ota olca nose kao poruku krik ovjeka za slobodom, apoteozu humanosti, viziju jedne
svjetlije budunosti. U njima se neprekidno smjenjuju gotovo naturalistike slike i prizori
ratne apokalipse kroz koju prolaze borci i narod, sa snovima i nepokolebljivom vjerom u
konanu pobjedu narodne re-volucije.
Posebno mjesto u partizanskoj poeziji pripada trojici pjesnika: Juri Katelanu, Ivanu Goranu
Kovaiu i Vladimiru Na-zoru. Prvoj dvojici jer su svojim stihovima dosegli umjetniki
vrhun-ske domete u okviru cjelokupne jugoslavenske literature stvorene u
narodnooslobodilakoj borbi, a Nazoru, ne samo zbog literarne vrijed-nosti njegova
partizanskog opusa, ve zato to je on tip pjesnika takve vitalnosti, kakvoj je slian primjer
vjerojatno teko nai u bilo kojoj knjievnosti.
Sve ono to je Nazor doivljavao u punom intenzitetu svog stvaralakog poleta na samom
poetku stoljea: osjeaj neunitivosti snage, vjeru u nemogunosti istrebljenja bez obzira na
silu neprija-telja (ikara), stalno potvrivanje svijesti o vlastitom identitetu sve je to on,
ostvarujui u ono doba oblikom simbola, u toku na-rodnooslobodilake borbe pronalazio u
svakodnevnoj stvarnosti gra-enja i raanja nae narodne revolucije na tekom putu od
osloba-anja zemlje iz faistike okupacije do realnog spoznavanja vlastite snage i moi. I
Pjesme partizanke, 1944, i dnevnik S partizanima, 1945, kao i Legende o drugu Titu, 1946, ne
samo da govore o Na-zorovim visokim umjetnikim dometima u njegovim kasnim godinama,
nego su istodobno i vrhunski literarni doprinos hrvatskoj i knjievnosti jugoslavenskih naroda
i narodnosti raanoj na osloboenom teritoriju i u toku narodnooslobodilakog rata.
Ve je prvom poetskom zbirkom (Crveni konj, 1940), izdanom pred rat, Jure Katelan (1919)
najavio svoju snanu lirsku indi-vidualnost inspiriranu u samom poetku nadrealistikim
pjesnikim
NJIEVNOST PRVE POLOVICE 20. st. (1916-1950)
1 83
zorima Carcia Lorcom kao prvo ali isto tako nedvojbeno i asno naglasio i svoju
bezrezervnu opredijeljenost za ovjenost, hu-
anizam u najirem znaenju rijei, za ideje to su ih tada propagirali apredni, lijevo usmjereni
intelektualci. Zato i njegov put na oslobo-eni teritorij i organsko srastanje s revolucijom nije
predstavljalo ikakvo iznenaenje, nego samo logiki slijed vlastite opredijeljenosti o prije
rata. Uz manje lirske stihove, pune bola i stravinog osje-Lanja krvave ratne apokalipse,
jednog jo uvijek nadrealistiki do-ivljenog komara ratne stvarnosti i strahota, Katelan je u
toku rata stvario jedan od ponajboljih, duboko doivljenih umjetnikih doku-
enata o ljudskoj tragediji i traginosti ivota koji nestaje u smrti poemu Tifusari
pronalazei snage da ak i u takvim okolno-tima u kojima je smrt neminovna, i u njoj, unato
svemu, vidi mo-ua izvorita daljnjeg otpora i novih prkosa ovjeka partizarta u
uprotstavljanju nepravdi i nehumanosti. Katelan kreira poemu u ojoj u vizionarnom smislu
pobjeuje vjera u ivot usprkos bezizlaz-im situacijama. Snanim slikama, asocijacijama,
zvunou stiha i ijele strofe, te ritmom poeme koji je totalno sraten s njenim sa-rajem
slikom partizana u hodu, gdje shrvani tifusom umiru u nijegu Katelanovo djelo ima
antologijsku umjetniku vrijednost,
sam pisac nametnuo se uz Gorana i njegovu Jamu kao naj-eprezentativniji pjesnik meu
hrvatskim stvaraocima u narodnooslo-odilakoj borbi.
U trenutku kad se, zajedno s Vladimirom Nazorom, naao na osloboenom teritoriju 1942.
godine Wan__GoLan Kovai (1913 1943) bio je u naponu stvaralake zrelosti s ve
znaajnim knjievnim opusom. Javio se, kao gotovo svi mladi pisci koji su tek ulazili u
knjievnost, stihovima u zbirci Lirika, jo 1932, s jo dvo-jicom pjesnika: Josipom Hitrecom i
Vladimirom Juriem. Napisao je, osim toga, i zbirku poezije na gorskokotarskoj kajkavtini
Ognji i roe, tiskanu posmrtno, 1945. godine.
U cijelom svom pjesnikom opusu impresivnom je poetskom slikom umjetniki snano
ovjekovjeio pejza rodnog kraja, lirskom temom prodirao je duboko u socijalnu sr ovjeka
te iste gorsko-kotarske sredine pridruivi se tako plejadi pjesnika nadahnutih so-cijalnom
tematikom, a u intimnim samoispovijestima doivljavao je sugestivno slutnju vlastite smrti.
I zbirka novela Dani gnjeva (1936) odie puntarstvom i snanom kritikom notom u tematici
u kojoj je obuhvatio ivot malih ljudi: uitelja, drvosjea, seljaka, lugara, maltretiranih i
ubijanih ne samo bijedom i neimatinom, nego i rukom andara i poreznika. Posebnost
184 KNJIEVNOST OD NARODNOO PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.
sl. (1830-1965)
ove gorke Goranove proze zapravo i nije u tematskom izboru: slina je tematika inspirirala i
mnoge druge Goranove suvremenike prozaiste. Meutim, njegova je proza, zanimljiva i
originalna po svojoj strukturi i izrazu. Od klasinog pojma tradicionalne realistike
pripovijetke Goran zadrava opu formulu fabule i temu. No istodobno je vrlo uoljiva
njegova tendencija za maksimalnim saimanjem radnje, ap-strahiranjem grae, lirskim
dieresijama i simbolikom, te posebno krei-ranjem potpuno individualnih likova. Umjesto
naracije i detalja slike, usporedbe, kontrasti. Jednom rijeju okvirna realistika tema sa
socijalnom problematikom ostvarena naglaenim Iirskim sredstvima, proza u kojoj se
neprijeporno osjea poetak defabularizacije vrstih proznih struktura i teite stavlja na riie.
izraz, koji je Goran sam vrlo esto stvarao kroz oblik kovanica, neologizama i slino.
Jo u uvjetima okupacije, prije prelaska na osloboeni teritorij, Goran je napisao nekoliko
potresnih pjesama o zloinstvima faista (pjesma Leevi putuju), ali svoj najvei umjetniki,
istodobno i ljudski, duboko humani domet ostvario je u poemi Jama, bez sumnje naj-
znaajnijem knjievnom ostvarenju nastalom u toku narodnooslobo-dilake borbe. Sav uas
ratnih krvarenja,- nadovjeanske muke to ih je proivljavao kako onaj bezimeni ovjek
rtva faistikih koljaa, tako i istaknuti borac za ostvarenje svjetlih ideala revolucije, Goran
je saeo u ovoj poemi u jedan gr, u duboki doivljaj traginosti povijesnog trenutka u
kojem su nai narodi podnijeli nevidene rtve za svoju slobodu, opisavi gotovo na
danteovski nain umjetniki snano epopeju jedne borbe koja se razvijala od krvi, muka i
smrti do nasluivanja novog, ljepeg ivota. Krv je moje svjetlo i moja tama prvi je stih
ove poeme u kojem su saete temeljne tematske rijei cijelog ovog spjeva, sve d@ desetog
pjevanja koje djeluje kao slutnja novog svjetla: bolje budunosti koja e izniknuti na ovoj krvi
i tami i pretvoriti se u punu pobjedu.
Svoj doivljaj ratnih strahota Goran je izrazio u obliku poeme od deset pjevanja, koja su
skladno i simetrino rasporeena. Svako pjevanje zatvara niz slika, situacija, stanja i
proivljavanja. Pjevanja su podijeljena u strofe (sestine i katrene), a ovakav tip strofa omo-
guuje pjesniku da doivljaj predoi u razvijenijem tipu poetske slike. Kroz cijelu poemu
proveden je monoloki oblik kazivanja. U njoj nije prisutno samo stvarno vrijeme u kojem se
dogaaji zbivaju. Sar danjost se ispreplee s prolou, a u zavrnom pjevanju otvara se
pogled u budunost. Ti razliiti vremenski planovi poeme pomau piscu da dublje suprotstavi
pojam ivota i smrti. Cijela poema uje-dinjuje u sebi lirski tragizam, epsku plastinost i
potresnu drama-tinost. Vrijednost je ovog Goranovog djela dvostruka: s jedne strane
185
ona je snano umjetniko ostvarenje i svjedoanstvo jednog nesvaki-danjeg vremena u
kojem su heroizam i vjera ljudi u bolju budunost nadvladavali sve zapreke, a s druge je
strane humana poruka izra-ena na takav poetski nain kakav se u literaturi rijetko susree.
Prozno stvaralatvo nastalo u toku rata nije, gledano u cje-lim, doseglo ni umjetniku razinu
adekvatnu najboljim lirskim ili ep-skim tvorevinama iz tog vremena, niti je u kvantitativnom
smislu predstavljalo znaajniji doprinos razvoju proznih struktura. Ratni uvjeti ivota,
nemogunost stvaranja u bar relativno mirnim atmosfe-rama nuno potrebnim za kreiranje
takvih anrova kao to su pri-povijetka ili roman uzrokom su da jednostavno nekih knjievnih
vrsta nema (roman, na primjer) ili pak ostala proza kraeg daha, od crtice do krae
pripovijetke ima nerijetko karakter reportae, esto na granici urnalistikog i publicistikog
izraza. Zato je forma kro-nike ili dnevnika u takvim opstojnostima ivota jo najbolje uspije-
vala. Unato tome, neki pisci kao Ivan Donevi (pripovijetka Pismo majci u Zagorje, kao i
knjiga novela Bezimeni, 1945) ili Joa Horvat (pripovijest Zapisi o smrti Petra Arbutine i
prije toga zbirka Za pobjedu, 1945) uspjeli su napisati i nekoliko zapaenih, literarno svjeih i
proivljenih proza koje su i svojim lirskim i psiholoki uvjer-ljivim, a u Horvatovu sluaju i
originalno humoristikim epizodama nadivjele sam trenutak vremena u kojem su nastajale.
Slino je i s ratnom prozom Vjekoslava Kaleba nastalom
do osloboenja zemlje. Iako u cjelini nije na razini njegove predratne
novelistike kojom je zablistao od samog poetka, i neke epizode iz
tih novela s ratnom tematikom (zbirka novela Brigada, objavljena
1947. godine) posebno u sekvencama s opisima mora, krajolika, pa
i u portretiranju nekih junaka, znaju podsjetiti svjeinom izraza i sna-
gom zapaanja i na ponajbolje tekstove iz doratnog njegova' razdoblja.
Lako je objasniti injenicu da je velik dio ratne proze Ostajao
granicama deskripcije bez analitikih psiholokih zanvata i u ravno-
inijskim fabulama s naglaenom dinamikom vanjskih dogadaja, ne-
rijetko na razini crno-bijele tehnike pisanja ak i kod pisaca koji
su u predratnom vremenu pisali i bolje, umjetniki vrednije tekstove.
Ponajprije, svi su se pisci, i oni to su ve prije rata oformili svoj
iterarni profil, kao i mladi koji su se javili u toku samoga rata,
ali pred posve novom i neobino sloenom temom: narodnooslo-
odilaki rat, revolucija, ruenje starih gradanskih estetskih i moralnih
rednota i oblika miljenja, te najava korjenito novih drutvenih od-
osa, sama inienica ratnih strahota, neposredno osjeanje smrti, ali
1 86 KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.
st. (1830-1965)
i svijetle vizije jedne posve nove buducnosti sve je to rezultiralo snanim emocionalnim
potresima u ljudima, piscima borcima i ote-avalo mirniji, sveobuhvatniji pristup toj
mnogoslojevitoj problematici potreban za umjetniku kreaciju. Zato se esto ostajalo na
povrini, samo na slici vanjskih zbivanja, a manje, ili gotovo nikako na minu-cioznoj
psiholokoj literarnoj ralambi. Osim toga, kad je rije o ve zrelim i posve formiranim
piscima, ne treba zanemariti injenicu da su se mnogi od njih, prije rata vezani duboko i
iskljuivo za svoju regionalnu sredinu u kojoj su iskljuivo i crpli pripovjedne motive,
odjedanput, u bujici rata, nali na posve drugim teritorijima i u posve drugim sredinama, i
sreli se s drugim tipom ljudi, gdje im se nije bilo lako snalaziti, tim vie to su esto te sredine
i mijenjali; to je bila oteavajua okolnost za stvaralatvo koje je ba zbog takvih i-njenica
pokazivalo atipine karakteristike u razvoju nekih pisaca.
Konano, sam in revolucije zahtijevao je nedvosmisleno opre-djeljenje, esto i previe
pojednostavljeno, a s tim u vezi i vrlo jasne literarne poruke, pa niie bila rijetkost da
umietnost bude rtvovana potrebi politikog trenutka, da bude utilitarna. Samo su veliki.
najvei talenti, sljedbenici Krleine poetike, kao Goran, Katelan, i jo neki drugi pisci, mogli
i uspjeli uskladiti u svojim djelima specifine za-kone umjetnosti i potrebu za direktnom
tendencijom i drutvenom porukom. Svi drugi, manje talentirani pisci, nuno su ponekad
upadali u ablone, u shematine opise junaka s iskljuivo pozitivnim ili nega-tivnim
osobinama bez potrebne psiholoke dimenzije, to je umanjivalo literarnu vrijednost njihovih
ostvarenja. Tim se vie i izdvajaju pojedi-nana djela pisaca koji su u toku
narodnooslobodilake borbe, bez obzira na uvjete stvaranja, nastavljali tradiciju najboljih
stihova ili proze iz predratnog razdoblja, pokazujui nedvosmisleno kako kod pravih
stvaralaca ni u ratu muze ne ute, ali i to da je knjievnost narodnooslobodilake hprbe
izrastala i nastajala kao organski na-stavak napredne meuratne knjievnosti.
U toku narodnooslobodilakog rata javila se i dramska jedno-inka, aktovka, koja je takoer,
u tematskom smislu, obraivala dogaaje vezane za neposredna ratna zbivanja. Mnogi su se
pisci ogle-dali u toj dramskoj vrsti (Mirko Boi, na primjer, kao jedan od najtalentiranijih),
pri emu njihove pretenzije nisu ile za nekim traj-nijim umjetnikim dometima: bila je to
vie prigoda da se oblikom scenske rijei, sa jednostavnim zapletima, istakne odreena etika
ili idejna poruka, prikae herojstvo partizana, ili nehumanost faista i tome slino. Mada su
relativno brojne aktovke ostale u okvirima samo knjievno-povijesnog odnosno kulturnog
znaenja, bez trajnije estetske vrijednosti, valja se podsjetiti i na tajanr stvaralatva, tim
187
vie to drama, osim impozantnog Krleinog opusa, zatim nekih drama Milana Begovia (Bez
treeega), Josipa Kulundia ili Kalmana Mesaria, svojevrsnog nastavljaa pukoga teatra, i u
meuratnom razdoblju nije bila ni naroito brojna ni literarno-scenski znaajna.
Na kraju ratnog razdoblja, u oujku 1945. godine, pojavio se u ibeniku i prvi (ali i jedini)
broj knjievne revije pod naslovom Knjievnik, u koiem su se pjesnikim odnosno proznim
radovima javili, izmeu ostalih, i Vladimir Nazor, Vjekoslav Kaleb. Marin Fra-nievi,
Nikola Pavi i drugi. Bila je to istodobno i zavrna mani-festacija hrvatske knjievnosti u ratu
pred konanim osloboenjem cijele zemlje.
Odmah poslije osloboenja poinje izlaziti asopis Republika koji kontinuirano izlazi do
naih dana i oko koiega se okupliaiu svi stvaraoci koii su bili literarno aktivni i u
narodnooslobodilakoj borbi, a pridruuju im se i pisci koji su utnjom proivjeli rat na
okupi-ranom podruju.
Iako je u prvih nekoliko poslijeratnih godina kritika dosta na-glaeno nastojala na utilitarnosti
i prosvjetiteljskoj ulozi knjievnog stvaralatva, s odreenim dogmatskim koncepcijama,
inzistirajui, po sovjetskom uzoru, na metodi tzv. socijalistikog realizma to je
pretpostavljalo totalnu idealizaciju junaka, nosilaca naprednih ideja, i poiednostavljenje
konflikta do neuvjerljivosti veina je pisaca svoiim tekstovima u ovo mirnodopsko vrijeme
pokazala da se prava umjet-nost ne moe svesti ni u kakve kalupe. Drugim rijeima, Krleina
je koncepcija knjievnosti neprestano dobivala punu potvrdu u djelima najistaknutijih
hrvatskih stvaralaca koji su u prvom poratnom de-setljeu potpuno umjetniki dozreli. Kad je
rije o poeziji, to se prije svega odnosi na Juru Katelana i Vesnu Parun.
Zapravo ve formirani pjesnik do kraja rata, Katelan odmah poslije oslobodenja nastavlja 1
razvija svoju poetsku nje u irokom tematsko-motivskom dijapazonu, od snano
proivljenih, originalnih i nekonvencionalnih te svake fraze lienih stihova u domovini, do in-
timne poezije koja raste do prodora u bit ljudskog, egzistencijalnog (Pijetao na krovu, 1950,
Biti ili ne, 1955. i drugo). Jo uvijek u zamjetljivim nadrealistikim strukturama, njegova se
poezija sve vie oplouje i elementima narodnog melosa i ritma, a u izraajnom smislu, i po
svojim intelektualistikim akcentima, kao i po asocijativno-meta-forikom izrazu svedenom
na najnuniju slikovitost podsjea i na Ti-nov lirski izriaj. Katelanova poezija znai
istodobno i novost, obo-gaivanje poetskog izraa hrvatske knjievnosti, ali i nastavljanje naj-
st. (1830-1965)
znaajnije i avangardne poetske tradicije iz meuratnoga literarnog razdoblja.
Za razliku od Katelana, pjesnikinja Vesna Parun (1922) pie poeziju s iznenaujue
bremenitom metafonkTmiTlnagTal^nim simbo-likim obiljejima i muzikim efektima
kojima se posebno odlikuju njezini bogati, barokni stihovi: u izraajnom smislu, po svojim
for-malnim karakteristikama, njezina je poezija blia impresionistikoj, nego
ekspresionistikoj lirici. Odmah poslije rata, u vrijeme kada se jo uvijek nastavlja poetsko
govorenje o narodnooslobodilakoj borbi, ili se patetinim stihovima doivljuje konana
pobjeda revolucije, od-nosno entuzijastiki poetak obnove zemlje, to je ponekad tu poeziju,
ne uvijek dovoljno proivljeno, zaustavljalo na razini estradnog i de-klarativnog, Vesna Parun
iznenauje lirikom koja odjekuje raskonom radou ivota i ditirambom misteriju ljubavi.
Tema materinstva i enstva, problem odnosa mukarca i ene, doivljaj putenosti i pot-puno
poistovjeivanje ovjeka s prirodom (Zore i vihori, 1947), to su njene osnovne opsesije
kojima se, prije- svega poetskom motivikom, i izdvaja od veine ostalih pjesnika pedesetih
godina.
Uz Katelana i Vesnu Parun, od starijih liriara poznatih ve iz predratnog razdoblja, posebno
na liniji nadrealistikog izraza, iz-dvajaju se u ovo vrijeme novim poetskim traenjima Drago
Ivani-evi i ime Vueti.
Po meditativnom momentu koji u svojoj poeziji vjeto spaja s akcionim motivima iz
narodnooslobodilake borbe (San boraca u zoru, 1948) poznat je Grigor Vitez (1911 1966).
Govorei o knjievnom opusu ovog pisca, posebno valja istaknuti njegovu poeziju za djecu.
Poslije Ivane Brli-Maurani, pa zatim Mate Lovraka (18991973), pisca poznate proze za
djecu u meuratnom razdoblju (D/eca velikog sela, Druba Pere Kvrice, Vlak u snijegu, i
drugo) Vitez se afir-mira kao zaetnik moderne hrvatske djeje poezije, nameui se ori-
ginalnou svoje metafore i komunikativnou poetske slike i uglav-nom impresionistikog
izraza (Kad bi drvee hodalo, Izbor pjesama, 1960, i drugo). Tu e poetsku liniju, naravno,
svaki na svoj nain, u suvremenoj hrvatskoj knjievnosti za djecu nastaviti mnogi mlai
pjesnici, meu kojima je sigurno najatraktivniji i najsmjeliji po tra-enju novih tema i izraza
Zvonimir Balog (1932).
Pjesnici u ovom poslijeratnom dobu, kako mlai tako i stariji, uporno trae nove putove i u
izrazu i u poetskoj motivici. No dok se nova motivika nametala, moglo bi se rei, sama od
sebe, zahva-ljujui kao prvo novim drutvenim odnosima uspostavljenim revolu-
10?
cijom, kod manjeg broja, ali zato umjetniki vrhunskih pjesnika sve se naglaenije osjea i
tenja prema izrazu pojmovnog karaktera, a manje slikovnogili opisnog: umjesto metafora,
simbola ili aso-cijativnih slika mnogo veu vanost dobiva rije kao pojam koji nema samo
komunikativni smisao, ve i dimenziju vie: vanost mnogoznanosti, dubine misli, prodora u
podsvijest ovjeka u traenju vlastitoga egzistencijalnog bitka. Poezija Antuna Branka imia
opet e se, potkraj podesetih godina, a posebno s nailaenjem nove knji-evne generacije
okupljene oko omladinskog asopisa Izvor (1948 1951), a zatim Krugovi, od 1952.
dalje, nametnuti kao uzor.
U usporedbi s knjievnou nastajalom u toku rata, u prvim mirnodopskim godinama
tematika narodnooslobodilake borbe javlja se i dalje, no sada sve ee u anru vee
pripovijetke ili ak i romana. Oito je sazrijevalo vrijeme da se sad ve ipak sa stanovite
di-stance kompleksnije uoe dogaaji iz narodne revolucije, koji 'e prirodno
zahtijevati i vee, sloenije literarne forme.
Tri su se znaajnija pisca do kraja pedesetih godina osmjelila rogovoriti o temi tek proteklog
rata u anru romana. Bili su to osip Barkovi, Vjekoslav Kaleb, Vladan Desnica.
Najmlai meu njima Josip Barkovi (1918), koji se prozom rvi put javio u toku rata, moda
je vie od ostalih, ve izgraenih pisaca, nerijetko zapadao u maniru crno-bijele tehnike
pisanja, pod-reujui temu svojih pripovijedaka i rornana temeljnoj ideji revolucije, osnovnoj
tezi, zaboravljajui na ljudsku individualnost, na psihologiju junaka. Sve je to bio razlog da
mu je proza iz prve stvaralake faze, upravo negdje do kraja pedesetih godina, bila obiljeena
svojevrsnom deklarativnou, to je Barkovi u svom daljnjem stvaralatvu prevla-dao,
unosei u svoje teme izrazito analitiko-filoloke postupke.
Koliko je ratna tematika uope bilo kao kompleksna cjelina narodnooslobodilake borbe,
bilo kao nokturalna situacija na okupira-nom podruju sama po sebi, po svom sadraju bila
izazovna, ali istodobno po svojoj sloenosti i teko ostvarljiva u formi romana, najbolje
svjedoi i primjer Vjekoslava Kaleba. Godine 1950. obja-vio je roman Poniene ulice koji u
odnosu prema njegovoj novelistici iz prijeratnog doba pokazuje osjetan pad umjetnike
vrijednosti. Moda zato to je prvenstveno najjai u kraoj proznoj formi, noveli, a po-najvie
zato tb se hvata ukotac s jednom za njega posve novom tematikom urbaniziranom
sredinom, a to je u tom trenutku bilo jo tee i pokuajem psiholoke analize intelektualca
u vrtlogu okupacije Kaleb tu nije uspio dosei samog sebe iz prve stvara-lake faze.
Sloenost liudske sudbine, intelektualna introvertiranost te nesnalaenje glavnog iunaka
(esta tema hrvatske proze uope od
st. (1830-1965)
enoe nadalje) u situacijama koje ga zapljuskuju u grevitom konfliktu izmeu egoistine
obrane vlastfte linosti sa svijeu graanskog in-telektualca i vie ideje napredne ljeviarske
misli sve je to u romanu nasluceno, ali je ostalo bez dovoljne psiholoke analize. Unutar
samog tkiva dolo je, zapravo, do nerazmjera izmeu finih (ve otprije znanih) Kalebovih
zapaanja realistikih (ili naturalistikih) detalja u opisima ambijenata, pa i dogaaja u
oslikavanju okupatorskih zvjerstava i oblikovanja samog glavnog junaka u njegovim
unutranjim rtrza-njima i reagiranjima na te situacije.
Literarno najuspjeliji roman u ovom penodu, roman koji te-matski dodiruje vrijeme rata,
nesumnjivo je Zimsko Ijetovanje (1950) Vladana Desnice (1905-1967). ~~~
:--------
Fabula romana je vrlo jednostavna. U toku rata grupa zadar-skih graana bjei nakon tekog
bombardiranja iz grada i odlazi u oblinje selo Smiljevce. Tu se sklanjaju kod domaih seljaka
i poinje ustaljen, monotoni ivot u kojem je svaki novi dan jednak onom prethodnom bez
znaajnijih dogaaja i bez nekog posebnog sadraja.
Autor na taj nain ostvaruje panoramu dogaaja u kojoj se kree nekolicina vanijih junaka,
graana i seljaka (meu njima je najin-teresantniji lik seljaka Iana), povezanih meusobnom
sudbinom ie-kivanja kraja rata. To je slika jednog zaostalog ambijenta u kojem susreemo
ljude uskih vidika, koji zapravo vrlo rijetko ili uope ne dolaze u meusobne konflikte, ve
svi ive nekako odijeljeno, iako su zajedno zatvoreni u zadani ambijent zadarskog zalea:
ive, rekli bismo, paralelno. Takvim je postupkom pisac sam sebi omoguio da analitikim,
zahvatima ocrta psihe pojedinih likova, da ih cjelovito por-tretira, jednostavno da ih definira u
okvirima specifine sredine i situacije u vrijeme rata. Ipak, unato individualnim, ponekad
sasVim posebnim osobinama junaka, oni imaju i neto zajedniko, ope. Oni iz gradskih
sredina nose jednu prazninu ivota, nesnalaljivost i nemo da usmjere dogaaje onako kako
bi sami htjeli, preputeni stihiji i hirovima ivota. Seoski junaci pak posjeduju priroenu
umjenost obrane gole ivotne egzistencije koja se manifestira na razne naine:
nepovjerljivou, lukavou, egoizmom, bezosjeajnou i realistikim poimanjem ivotnih
dogaaja, tj. usklaivanjem vlastitih linosti, sa-mih sebe, sa ivotom kakav jest i kakav im je
dan.
Ugraeni u vrste drutvene ambijente, ti se junaci kreu u okvirima realistiki komponirane
fabule, no upravo zato to Desnica inzistira na dogaajima, odnosno stanjima u ljudima, a ne
na Ijudima u dogaajima, gotovo nigdje ne dolazi do ire i dublje konfrontacije pojedinih
likova ali je zato osnovna teina uvijek na samim likovima
NJIEVNOST PRVE POLOVICE 20. st. (19161950)
191
i na pokuaju osvjetljavanja njihova individualnog odnosa prema ivotu uope.
Uz kontinuiranje meuratne i ratne proze, ponajvie s temati-kom sela ili provincije, odnosno
narodnooslobodilake borbe, i opet najvie promatrane kroz aspekt sela, dakako, s traenjem
novih stii-skih izriaja, u prvih nekoliko poratnih godina romanima Djeca boja (1946) i
Osam/jenici (1947) Petar egedin (1909) izravno e nastaviti jo jednu vanu liniju
tradicionalnog stvaralatva, modernu prije svega po tematskoj preokupaciji, po pokuajima
prodora u dubinu ljudskog senzibiliteta i psihikih trauma junaka. Zatvaranjem fabula u
analize unutranjih slika i svjetova kao rezultata emocionalnih reakcija junaka na vanjske
podraaje, egedin otvara prostore svojevrsnom tipu inte-lektualnoesejistikog ili monoloko-
asocijativnog romana. Rije je, zapravo, o strukturi u kojoj se isprepliu narativna tehnika
pripovijedanja, realistiki okviri ambijenta s modernom asocijativnom monolokom tehnikom
u pristupu junacima. traenjem mogunosti da se literarno kreira unutranji svijet junaka, i to
uglavnom junaka koji nisu ni prosjeni ni tipini, ve svaki na svoj nain nose nagla-eno
iskrivljene slike svijeta u sebi, optereeni bilo vanjskim, drutve-nim uzrocima, bilo
unutranjom deformacijom vlastite psihe.
Djeca boja je roman u kojem autor bitnu temu psiholoko analitiko osmiljavanje totalno
traumirane linosti glavnog junaka Petra Stakana, optereenog religijskim strahom
postavlja u sebi blizak konkretni ambijent mediteranske otoke sredine, u rnovo, na otoku
Koruli. Vezan vrsto za taj rodni pejza, egedin iz njega izvodi i karaktere, ili jo bolje,
psihologiju svojih junaka. Roman nema fabule u tradicionalistikom smislu: postoji, istina,
realistiki okvir, ali sve bitno to se dogaa, dogaa se u samim junacima.
Roman Osamljenici vezan je uz gradski ambijent (tu je negdje i zaetak nae suvremene
urbane proze) i za razliku od Djece boje, gdje pod sitnozor svog pera Segedin stavlja
malog, primitivnog ovjeka, ovdje se susreemo s intelektualcima. Umjesto seljaia Sta-
kana, tu je stari profesor Arturo, umjesto nedouenog aka Antunice mladi pisac Sreko,
umjesto psihiki labilnog uitelja Arturov sin, medicinar Silvije. Naravno da e promjena
ambijenta kao i struk-tura linosti junaka uvjetovati i druga, da tako kaemo, istraivanja
pieva. Dok u romanu Djeca boja pisac svoje junake promatra kao dio prirode, pa makar i u
deformiranom obliku, kao prvenstveno emocionalne ivotne usmjerenosti, ovdje je sve
usredotoeno na in-telektualna, racionalna razglabanja vlastitih linosti. Problem egzisten-
cije, krajnje bitnosti postojanja, smisla ivotne opstojnosti kao tema
192 KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20. st.
(1830-1965)
nazoni su u oba romana: samo, za razliku od Djece boje u Osamljenicima to je
ralanjivanje misli glavnih junaka, to je isklju-iva slika njihovih nastojanja da ostvare svoje
linosti, 1 upravo u tim naporima oni grijee: ne pronalazei konstruktivno rjeenje, ne uspije-
vajui ostvariti nikakvu koncepciju, oni se hermetiki zatvaraju u vla-stite Iane svjetove,
usamljuju se, potpuno otuuju i vre, da tako kaemo, svoje duevno samoubojstvo. Tu
modernu suvremenu temu prati i odgovarajuci lzraz: nema vanjske akcije, dogaaja, postoji
tek svijest junaka, monolozi, asocijacije, procesi miljenja na rubu svijesti i podsvijesti.
I dramsko e se stvaralatvo u tim prvim poratnim godinama javiti kao znaajni i specifini
anr u kojem e pisci pokuati izraziti dileme svog vremena i suvremenog ovjeka u tom
vremenu. Najistak-nutije ime na podruju dramske umjetnosti u tom je trenutku Mirko Boi
(1919) koji dramama Most, 1947, Povlaenje, 1949, te Skretnica, 1951, pie za pozornicu
najbolja djela s tematikom iz narodnooslo-bodilake borbe, da bi daljnjim dramskim
tekstovima (Ljuljaka u tunoj vrbi, 1957, Svilene papue, 1958, Pravednik, 1960) sve dublje
zadirao u kompleksne strukture moderne scenske rijei, istraujui ponajprije etiko-
psiholoku komponentu suvremenog ovjeka.
Prvo desetljee poslijeratne hrvatske knjievnosti moglo bi se prije svega okarakterizirati kao
razdoblje u kojem do kraja sazrijevaju stvaraoci koji su se kao nova knjievna generacija
javili poetkom tridesetih godina. Istodobno svoju literarnu prisutnost najavljuju i mlai pisci,
predstavnici novog literarnog narataja koji e opet punu knjievnu zrelost ispoljiti u toku
ezdesetih godina. Nizom dogaaja i pojava na literarnom i drutveno-politikom planu
poetak pede-setih godina nesumnjivo predstavlja vanu prekretnicu u knjievnom i
umjetnikom stvaralatvu u cjelini, pa se moe i uzeti, bez obzira na naglaeno nastavljanje
odreenih tradicija, kao poetak novoga knjievnog razdoblja u kojem e se javiti i jo
literarno neobraene tematske preokupacije kao i pokuaji traenja novih izraza i formalnih
literarnih rjeenja uope.
193
OPA LITERATURA
Edicija Pet stol/ea hrvatske knjievnosti, knj. 84 (Benei, Galovi, Vrbanie,
Milkovi) do knj. 116 (Hasan Kikij, Matica hrvatska i Zora, Zagreb,
1963-1977. ime Vueti. Hrvatska knjievnost 19141941, Lykos, Zagreb, 1960. Ante
Frani, O aulohtonim izvorima ekspresionizma u hrvatskoj knjievnosti,
Zadarska revija, br. 1, Zadar, 1969. Ekspresionizam i hrvatska knjievnost, posebno izdanje
asopisa Kritika, sv. 3,
Zagreb, 1969. Hrvatska novela izmedu dva rata, priredio Miroslav icel, kolska knjiaa,
Zaareb,
1959. Hrvatski pjesnici izmedu dva rata, priredio Nikola Milievi, kolska knjiea,
Zagreb, 1959. Stanko Kora, Hrvatski roman izmedu dva rata, Republika, br. 6. Zagreb,
1968. Petar Lasta, Izmeu oktobra i jugoslavenske revolucije (kritika izmeu dva rata),
Kolo, br. 5, Zagreb, 1965. Ivo Frange, Trag ri/ei u nevremenu, Forum, br. 56,
Zaareb, 1967. Stanko Lasi, Sukob na knjievnoj l/evici 19281952, Liber, Zagreb.
1970.
PISCL DJELA, LITERATURA
ANTUN BRANKO IMI (Drinovci, Hercegovina, 1898 Zagreb. 1925) Djela:
Preobraenja, 1920; Sabrana djela, I III, Znanje, Zagreb, 1960. Literatura
Marko JRisti, Sonata u sivom,KAD, knj. 308, JAZU, Zagreb, 1955. Viktor mega, O lirici
A. B. imia, Umjetnost rijei, br. 3, Zagreb, 1958. Zlatko Posavec, Dvije vari/aci/e
(itajui A. B. imiaJ, Kolo, br. 12, Zagreb,
1969. Jure Katelan, Pribliavan/e (proleaomena za liriku A. B. imia), biblioteka Razlog,
knj. 38, Zagreb, 1970.
MIROSLAV KRLEA (Zagreb, 1893 - Zagreb, 1981)
Djela: Lirika, 1919: Hrvatski bog Mars, 1922; Novele, 1923; Izlet u Rusiju, 1926; Gospoda
G/emba/evi, 1928, Knjiga lirike, 1932; Mojobraun s n'/ima, 1932; Povratak Filipa
Latinovicza, 1932; Evropa danas, 1935; Banket u Blitvi, 1938; Na rubu pameti, 1938; Balade
Petrice Kerempuha, 1936; Aretej, 1963; Zastave, 1967, i drugo. Sabrana djela, 128, Zora
1953-1972.
st. (1830-1965)
Literatura
Marijan Matkovi, Marginalije uz Krleino dramsko stvaranje, Hrvatsko kolo,
br. 2-3, Zagreb, 1949. ime Vueti, Krleino knjievno djelo, Svjetlost. Sarajevo, 1958.
Zbomik Miroslav Krlea, JAZLi, Zagreb, 1963. Krlein zbomik, Naprijed, Zagreb, 1964.
Stanko Lasi, Struktura Krleinih Zastava, Liber, Zagreb, 1974. Ivo Frange, Mato,
Vidrie, Krlea, Libcr, Zagreb, 1974. Zbomik Miroslav Krlea 1973, JAZU, Zagreb, 1975.
Mladen Enaelsfeld, Interpretaeija Krleina romana Povratak Filipa Latinovicza,
Liber, Zagreb, 1975. Predrag Matvejevi, Razgovor s Miroslavom Krleom, Naprijed,
Zagreb, 1969. Branimir Donat, O pjesniekom teatru Miroslava Krlee, Mladost, Zagreb,
1970.
AUGUST CESAREC (Zagreb, 1893 Zagreb, 1941)
Djela: Stihovi, 1919; Za novim pulein, 1926; Careva kraljevina, 1925; Zlatni mladi, 1928;
Bjegunci, 1933; Novele. 1939, i drugo.
Literatura
Vice Zaninovi, Roman Augusta Cesarca Bjegunci, RAD, knj. 342, JAZU,
i yt>4. Marijan Matkovi, Tri drame Augusta Cesarca. Forum, br. 4, Zagreb, 1965.
Miroslav icel, Rana novelistika Augusta Cesarca, Hrvatsko koio, br. 5,
Zagreb, 1965. Marin Franievi, August Cesarec u kn/ievnosli i revoluciji, RAD, knj. 342,
JAZU, Zagreb, 1965. Vice Zaninovi, Roman Augusta Cesarca Bjegunci, RAD, knj. 342,
JAZU,
Zagreb, 1965. Ivo Frange, Cesareva Careva kraljevina, Forum, br. 4, Zagreb.
1965. ;.Emil tampar, Maska legende u Cesarevoj novelistici, Slavistina revija,
Ljubljana, 1967.
* AUGUSTIN (TIN) UJEVI (Vrgorac, 1891 - Zagreb, 1955)
Djela: Lelek sebra, 1920; Kolajna, 1926; Auto na korzu, 1932; Ojadcno zvono, 1933; edan
kamen na studencu, 1955; Ljudi za vratima gostionice, 1938; Skalpel kaosa, 1938; Sabrana
djela, IXVII, Znanje, Zaereb, 1963 1967.
Literatura
Velibor Gligori, Mato Dis Ujevi, Beograd, 1929. Ivo Hergei, O pjesmama Tina
Ujevia, u knjizi: Strani i domai, Matica
hrvatska, Zagreb, 1935. Stanko Lasi, 77;/ Uievi: Svakidanja jadikovka, Zadarska
revija, br. 1,
Zadar, 1957. Vlatko Pavleti, Tin Ujevi, u knjizi: Hrvatski knjievni kritiari, kolska
knjig'a,
Zaereb, 1958.
KNJ-IEVNOST PRVE POLOVICE 20. st. (1916-1950)
195
Velibor Gligori, Poezija Auguslina Ujevia. u knjizi: Ogledi i studije, Prosveta,
Beograd, 1959. Ante Starna, Ujevi, biblioteke Kolo 11, Zagreb, 1971. Vlatko Pavleti:
Ujevi u raju svoga pakla, (monografija), Liber, Zaereb,
1978.
| DOBRIA CESARI (Slavonska Poega, 1902 - Zagreb, 1980) Djela: Lirika, 1931;
Spasena svijetla, 1938; Pjesme, 1951; Knjiga prepjeva, 1951; Osvijet/jeni put, 1953;
Slap (izabrane pjesme), Matica hrvatska, Zagreb, biblioteka Arion, Zagreb, 1970.
Literatura ime Vueti, Poezija Dobrie Cesaria, Hrvatsko kolo, br. 12, Zaareb,
1951. Zdenko kreb, Dobria Cesari, Oblak, Umjetnost rijei, br. 2, Zagreb, 1958. PvJarin
Franievi, Obasjani Irenuci Dobrie Cesaria, Knjievnost juer i danas,
Zagreb, 1959. Julije Derossi, Cesari, Panorama, Zagreb, 1966. Jure Katelan, Svjetla iz
daljine, Kritika, br. 9, Zagreb, 1969.
DRAGUTIN TADIJANOVI (Rastuje, 1905)
Djela: Lirika, 1931; Sunce nad oranicama, 1933; Pepeo srca, 1936; Dani
djetinjstva, 1937; Tuga zemlje, 1942; Blagdan etve, 1956; Prsten, 1965.
i drugo, Sabrane pjesme, Mladost, Zagreb, 1975.
Literatura Ivan Gofan Kovai, Poezija Dragutina Tadijanovia, Hrvatska revija, br. 9,
Zagreb, 1936. Slobodan Novak, Malo alosna i malo nasmijana poezija Dragutina
Tadijanovia,
Republika, br. 9, Zagreb, 1953. Vlatko Pavleti, Pjesme su fragmenti dnevnjka, u knjizi:
Kako su stvarali knji-
evnici, kolska knjiga, Zagreb, 1956. Jure Katelan, Vizija harmonije. O pjesnikom
djelu Dragutina Tadijanovia,
Kolo, br. 10, Zagreb, 1969. Ljerka Matutinovi, Pjesnika rijee Dragutina Tadijanoviea
(knjievne interpre-
. tacije), kolska knjiga, Zagreb, 1970. Antun oljan; Stilizirana spontanost uz novo izdanje
Prstena Dragutina Tadi-
janovia, Kolo. br. 11, Zagreb,. 1970.
* IVAN GORAN KOVAI (Lukovdol, 1913 - na Drini, 1943)
Djela: Dani gnjeva, 1936; Sveli psova, 1946; Lirika, 1932 (s Juriem i Hitrecom);
Ognji i roe, 1945; Jama, 1944, i drugo.
Literatura
Antun Barac, Mrak na svijetlim stazama, Republika, br. 12, Zagreb, 1945. Jure Katelan,
Goranovo knjievno djelo, Repubhka, br. 3, Zagreb, 1951.
196 KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPRODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.
st. (1830-1965)
Vlatko Pavleti, Goran njim samim, biblioteka Mikrokozma, knj. 5, Beograd,
1963. Sime Vueti, Ivan Goran Kovai, Republika, br. 11, Zagreb, 1963. Zdenko Lei,
Polja svijetla i tamna (monografija o knjievnom djelu), Svjetlost,
Sarajevo, 1971.
POSLIJERATNA KNJIEVNOST
(1950-1965)
Dva su meusobno ovisna znaajna dogaaja jedan na politikom, drugi na literarnom
planu na samom poetku pedesetih godina imala presudnu ulogu u daljnjem razvitku
hrvatske knjievnosti.
Rezolucija Informbiroa 1948. godine i vizionarski Titov povijesni in odupiranja bilo kakvim
nametnutim i diktiranim politikim rjee-njima sa strane, u tom je trenutku oznailo novi
zamah i intenzivi--ranje nae revolucije, na osnovi vlastitih iskustava, s uoavanjem i
respektiranjem specifinih osobitosti njezina razvoja uvjetovanog i specifinim povijesnim
razvitkom jugoslavenskih naroda u cjelini. Sve je to bila nezaobilazna pretpostavka za
pronalaenje najboljih rjeenja vlastitog puta u socijalizam i socijalistiko samoupravljanje,
to je opet moralo direktno odjeknuti i u umjetnikom stvaralatvu.
Oslobaajui se povoenja za bilo kakvim teorijama i poetikama, od danovljevih do
Fadjejevihjconcepcija metodesocijalistikog Iga^ ^tizma kao najglasnijih, koje su se, u biti,
svodile na pojednostavljeno uTttitaritiko poimanje smisla knjievnosti, na dogmatsku i
pragmatistiku njezinu funkciju, hrvatska je knjievnost pola pu-tem definiranja i tumaenja
literature upravo na onim principima na kojima je Miroslav Krlea jo od dvadesetih godina
vodio dosljedno bitku za drukiie shvaanje umjetnosti od poimanja kakvo je bilo nazono u
nas jo i u prvim poslijeratnim godinama. Krlea je ve
198 KNJIEVN.OSf OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.
st. (1830-1965)
1945. godine, u prvom broju asopisa Republika, piui esej Knji-evnost danas, nastavljao
svoja razmijjanja i stavove otprije i dovoljno jasno ustvrdio kako je smisao umjetnikog ina
mnogo sloeniji od shvaanja kakva su zastupali njegovi proti.vnici iz vremena sukoba na
knjievnoj ljevici, traei samo jasnu idejnu poruku i praktino tumacenje tekovina
reVolucije, Dosljedan svojim prijanjim stavovima, Krlea i ovdje naglaava kako pravi
stvaralac mora ponajprije pro-matrati i analizirati individualnu ljudsku linost unutar koje se
prela-maju sudbonosni historijski dogaaji, kao to je i vrijeme nae re-volucije, pa tek onda,
iz tih individualnih sudbina junaka kao te-meljnih jedinki revolucije izvui tendenciju, koja
nee strati izvan djela, nego e organski izrastati iz njega.
SJinom tumaenju fenomena umjetnosti pridruio se Krlei i Petar egedin 1949. godine na
Drugom kongresu knjievnika Jugo-slavije referatom O naoj kritici.
U tom je napisu egedin, polazei od marksistike teorije, od-nosno od nekih Marxovih
razmiljanja, postavio tezu da se u umjet-nosti, ako to ona doista eli biti, mora potvrivati
cjelokupno ovje-kovo bie. U suprotntim se nee dobiti prava, realna i uvjerljiva slika
ovjekova, jer izvan dometa literarne analize ostaje njegov unutranji emocionalni ivot i
svijet. Time je egedin praktiki upozorio na opasnost golog pragmaticizma kao pozicije s
koje se umjetnika problematika kao i vrednovanje knjievnog djela svodi iskljuivo na
razmatranje tzv. sadraja vanjskih dogaaja, a ostaje zaobiena ovje-kova unutranja
dimenzija, njegovo tzv. esto ulo,
U svom dugogodinjem sukobu i polemikama i s graanskim esteticistikim teorijama, ali i s
lijevim utilitarizmom Krlea je ko-nano pobijedio 1952. godine, kad je u referatu proitanom
na kon-gresu knjievnika Jugoslavije u Ljubljani saeo sva svoja dotadanja iskustva i
shvaanja smisla umjetnosti, posebno u uvjetima izgradnje novoga socijalistikog drutva.'
Suprotstavljajui se nedvosmisleno graanskim koncepcijama umjetnosti, jednako kao i
staljinistikom vulgarizatorskom shvaanju metode socijalistikog realizma, Krlea se jasno
opredjeljuje za stva-ranje vlastite socijalistike knjievnosti. Pri tome e ponoviti svoju ve
poznatu tezu iz vremena sukoba na ljevici: prava umjetnost, bez obzira na idejni, politiki
stav i formaciju pisca ne moe izrastati samo iz htijenja da se pie (pa makar ono bilo ne
znam kako napredno), nego je ono ovisno i o tome koliko autor umije stvarati.
Jednostavnije reeno, opredjeljujui se za lijevu tendenciju u umjet-nosti (ali bez
podreivanja eistoj politikoj tendenciji u dosljednoj fana-tikoj i jednostranoj formi politike
partijnosti) i protiv zapadnoevrop-
POSLIJERATNA KNJIEVNOST (1950-1965)
199
skog dekadentnog esteticizma Krlea naroito naglaava kako (. . .) ohTdanas umjethlkom,
pjesnikom socijalistike, revolucionarne politike tendencije misija je iznad svega teka i
sama po sebi komplikovana. Stvar je to prije svega linih sklonosti i dara, a zatim elemenata
ve davno poznatih: znanja, vjetine i ukusa.
Krlea, dakle, dosljedan od samog poetka u svojim tezama o umjetnosti i ovdje posebno
istie individualni talent kao temeljnu pretpostavku za ostvarenje dobroga umjetnikog djela.
Samo u sluaju kad se u jednoj linosti nau u idealnom odnosu talent (odnosno ukus,
osjeaj za estetsko) i potpuno srastanje sa suvremenim revo-lucionarnim drutveno-politikim
trenutkom javit e se i znaajno, cjelovito i snano umjetniko ostvarenje.
Odatle i logian zakljuak na kraju ovog neobino vanog Krle-inog programskog istupa:
Onoga trenutka kada se budu javili kod nas umjetnici koji e svojim darom, svojim znanjem i
svojim ukusom umjeti da (te) objektivne motive nae lijeve stvamosti subjektivno
odraze rodit e se naa vlastita umjetnost*-
Nema sumnje da Krlea cijelim svojim djelovanjem, a posebno ovim istupom na
ljubljanskom kongresu jugoslavenskih pisaca, kao i egedin referatom o problemima kritike
tri godine ranije, otvaraju u ovim pedesetim godinama nove vidike i perspektive naem
stvarala-tvu. Istupajui odluno protiv svih dogmatskih rjeenja u umjetnosti, protiv
recepata, ali istodobno polazei sa vrstih marksistikih, hi-storijsko-materijalistikih
pozicija, upozoravajui kako je individualna linost neobino vana komponenta pri graenju
i osvarivanju ne samo drutvenih, politikih ideja, nego i umjetnikih dometa oni pokazuju
konkretno (i svojim beletristikim udjelom) nove, jo nedo-segnute, ali ve nasluivane i
tematske i izraajne mogunosti u dalj-njim tokovima hrvatske knjievnosti,,
Tom prijelomnom trenutku odnosa prema i tradicionalnoj gra-anskoj estetici, kao i
vulgarizatorskim utilitaristiko-pragmaticistikim koncepcijama umjetnosti, u traenju
vlastitog puta u stvaralatvu, to ga je u pedesetim godinama definitivno zacrtala generacija
naprednih, lijevo orijentiranih pisaca, nadahnuta Krleinim teorijama i stavovima u
sluajnoj vremenskoj' koincidenciji pridruuje se (ali s poneto drukijim koncepcijama)
pojava nove knjievne generacije. Rije je o piscima rodenim uglavnom izmeu 1922. i 1932.
godine koji su prva zrelija poetska i pripovjedaka djela objavili usvom asopisu Krugovi
(19521958), dobivi, kao generacija, po tom asopisu i zajedniko ime krugovai.
Iz njihovih napisa, manifestacijskih i programskih lanaka te kri-tikih osvrta, vidljivo je bilo
od samog poetka da im je osnovni
200 KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETiH GOD. 20.
st. (1830-1965)
stav i deviza bila: potpuna sloboda stvaralatva. Za razliku od prethodne generacije koja je
takoer zastupala potrebu stvaralake slobode, ali je pri tome i vrlo jasno naglaavala svoje
marksistiko polazite kao ivotnu filozofsku koncepciju i posebno isticala neop-hodnost
stvaranja vlastite knjievnosti osloboene knjievnih pomod-nih uzora, pronalazei literarne
uzore u vlastitoj tradiciji (prije svega Krlei) krugovaka je generacija poela s
otkrivanjem tadanjeg literarnog trenutka izvan vlastite tradicije i bez definiranog filozofskog
polazita, Otvaranje mladih prema Evropi, kao i prema Americi, bilo je u tom trenutku
potpuno. S jedne strane Garcia Lorca, Neruda (nadrealizam), zatim Sartre, Camus
(egzistencijalizam), Anouilh, pa Moravia ili Quasimodo a s druge Angloamerikanci: Joyce,
T. S. Eliot, Ezra Pound, Faulkner, Hemingway, Steinbeck, Mailer i drugi <* pisci su koji se
najvie itaju i vrlo esto susreu u prijevodima na stranicama naih knjievnih asopisa, dok
je njihov utjecaj na novu generaciju oit. Dodamo li tome i prijevode poezije Baudelairea,
Valeryja, Colleridgea, E. A. Poea, Jesenjina vidjet emo da je to bilo vrijeme kad su mladi
pisci kao spuva upijali sve to im se nudilo. Bili su to trenuci u kojima su se doista otvarali
iroki obzori koji su, zbog razliitosti i' sadraja, i stilova i idejnih polazita ponekad mogli i
negativno, ili u najmanju ruku zbunjujue djelovati, ali su jednako tako omoguavali mladom
narataju da se i sam usmjeruje i opredjeljuje u umjetnikom smislu pri traenju novih,
vlastitih izraajnih ostvarenja kao i tematskih sadraja,
Pedesete kao i ezdesete godine otkrivaju ne iskljuivo kritiko--teoretski, nego i
stvaralaki kroz djelovanje najmanje dviju gene-racija (kao i jednog meupokoljenja koje
je u knjievnost ulazilo, uglavnom, u toku, odnosno potkraj rata) ne samo potencijalne mo-
gunosti daljnjeg obogaivanja hrvatske knjievnosti, nego i razliite koncepcije shvaanja
literature. Dok starija generacija vie ili manje nastoji nastaviti neke procese zapoete negdje
prije samoga poetka rata, diui ih na viu razinu umjetnikog govorenja i ne prekidajui
bez obzira na nove teme pupanu vezu sa tradicijom nacio-nalne literature mlaa, nova
generacija, posebno neki njezini pred-stavnici, vie se orijentiraju na pojave u svjetskoj
knjievnosti traei u njoj modele vlastitom stvaralatvu, zanemarujui uz to i vlastitu
drutveno-nacionalnu komponentu i specifinu psihologiju suvremenog hrvatskog ovjeka
formiranog u zadanim okvirima vremena i prostora u kojima se mukotrpno raala naa
revolucija: sve to na raun minucioznog istraivanja sudbine ovjeka kao iskljuivo
egzistenci-jalnog bia, uglavnom izvan konkretnog drutvenog i nacionalnog konteksta.
201
Nesumnjiva je injenica da pisci koji su se afirmirali ili poeli stvarati svoju literarnu
fizionomiju prije samog poetka rata, u raz-doblju pedesetih i prve polovice ezdesetih
godina, kreiraju svoja naj-bolja djela i apsolutno dominiraju tim petnaestogodinjim
razdobljem hrvatske knjievnosti. To je posebno uoljivo u domeni proze, neto manje u
poeziji i drami. I jo neto. Pedesete godine mogli bismo slobodno nazvati razdobljem
procvata romana/
Vea pripovijetka te kao to napomenusmo roman u ovom e periodu kompleksnije,
dublje i zrelije obuhvatiti socijalnu tema-tiku (posebno na selu) naglaeno nazonu ve prije
rata u hrvatskoj knjievnosti, a zatim i ratnu tematiku koja e zapravo tek sada, izmeu
pedesetih i sedamdesetih godina, dati svom znaenju adekvat-niji i snaniji umjetniki izraz#
Temu narodnooslobodilake borbe literarno ostvarivanu u toku rata i prvim poslijeratnim
godinama, umjetniki najbolje izraenu u poetskoj formi, sad e mnogi stvaraoci poeti
uobliavati u veim formama i uspjenije nego ranije: to se prije svega odnosi na Vjeko-slava
Kaleba koji ne samo da je kraim romanima Divota praine (1954) i Bijeli kamen (1955)
dosegao razinu svojih umjetniki najvred-nijih tekstova iz predratnog razdoblja, nego oba ta
ostvarenja pred-stavljaju nesumnjivo i vrhunske literarne domete hrvatskog romana s ratnom
temom, odnosno temom iz narodnooslobodilake borbe.
Vraajui se u ambijente Dalmacije, odnosno Dalmatinske za-gore, Kaleb kao da se osjetio
sigurnijim u svom stvaralakom po-stupku, osloboen zamki koje su ga okruivale pri
opisima gradske sredine. To je i jedan od temeljnih razloga da su oba romana ne samo
potvrdila nesumnjive i znaajne Kalebove vrijednosti iz njegove prijeratne novelistike, nego
su nagovijestila i stvarno kvalitetno nov pristup literarnom kreiranju tematike rata i
narodnooslobodilake borbe u hrvatskoj knjievnosti,
Umjesto panoramskih opisa dogaaja ili iroko razgranatih di-naminih fabula, Kaleb se u
ovim malim romanima vraa poznatoj svojoj tehnici sitnog cizeliranja, zapaanja
karakteristinih detalja te pnje svega problemu ovjeka i njegove egzistencije: u
Bijelont kamenu trai simbole ljepote koji bi bili uzdignuti iznad ivota svag-danjice u
ratnom meteu, a istodobno u svojevrsnom kontrapunktu uoava odnos konstruktivnog i
ruilakog kao dvaju bitnih elemenata ljudskog ivota^ u Divoti praine, vodei radnju bez
ikakvih retarda-cija naprijed, amtor u probijanju dvojice glavnih junaka, Djeaka i Golog,
kroz divljinu kamenjara u naporima da pronau put do svoje izgubljene brigade, ostvaruje ne
samo sliku konkretne stvarnosti kojom
202 'KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.

st. (I830-M965)
se kreu njegovi partizani, ve fahuJu. pretvara u simbol Ijudskog , linearnog kretanja prema
naprijed: to je putanja, bolje reeno linija o3TTorREe7_priro3ner divlje i beutne borbe za
samoodranje u izrazito fiziolokom smislu do tenje za jednim viim duhovnim idea-lom
koji daje snagu za prevladavanje svih prepreka^
Tim dvama romanima Kaleb je meu prvima u daljnjem kon-tinuiranju tematike
narodnooslobodilake borbe dao svjeu dimenziju tom stvaralatvu: ono se viestrano
obogauje novim literarnim, umjet-nikim osvjetljenjima. Prije svega pisci u ovom razdoblju
veliku temu radanja jugoslavenske revolucije kroz rat obrauju mnogo slojevitije i 'ubije,
oslbbaajui se pcJmaTo "pojednostavljenog kroniarsko-dnev-nikog zapisivanja dogaaja.
to je najbitnije, ta proza sada ima na-glaenu tendenciju ne samo drutveno-idejne poruke,
nego i aspekta analitikog prodora u individualnu junakovu linost s istaknutim etikim
usmjerenjem otkrivanja smisla ovjekove osobne (a ne samo drutvene) sudbine u vihoru
rata*
Psiholoka analiza, pribliavanje ovjekovom unutranjem svi-jetu novi su momenti koji se
sve vie nameu piscima u tretmanu problematike narodnooslobodilake borbe. Time se,
nara'Vno, ta proza poinje oslobaati diletantizma,neizbjene dekorativnosti i deklarativ-
nosti, a prebacivanje interesa s vanjskih objekcija na izrazito etika pitanja i psihologiju
likova uvjetovalo je i potrebu modernijeg izraza i suvremenijeg strukturiranja
romanesknog anra.
Pojava romana Aneli lijepo pjevaju (1953) i Nebo nema obala (1956) Vojina Jelia (1921)
izrazit su primjer narastanja tematike narodnooslobodilake borbe, rata uope, ali i
problematike sela na jednu viu, moderniju stvaralaku razinu. Dok su mu pripovijetke
koje prethode spomenutim romanima jo uvijek pretjerano zasiene folklornim elementom,
doimljui se kao izravni nastavak proze tipa bajke te podsjeajui na prianje narodnih
pjevaa, u romanima se Jeli uspijeva polako osloboditi tog u biti balasta, i postaje
moderniji, prije svega u izrazu: iako se, na primjer, itav roman Nebo nema obala osniva na
tematici narodnooslobodilake borbe, fa-bula vie nije epski razvuena, iroka. Koristei se
suvremenom tehni-kom, pisac trai dogaaje u samim likovima, njihovim proivljava-njima,
a opisujui njihova duevna stanja, slui se tehnikom toka svijesti pri emu se gotovo potpuno
gubi kategorijav vremena. To su sjeanja i meditacije raznih lica, sjeanja koja su ujedno i
motivacija njihova opredjeljivanja za narodnooslobodilaki rat. U vezi s takvim postupkom
sve se jae istie lirski moment, poetiriost, asocijativnost i metaforinost, kao tipian izraz
moderne proze,
POSLIJERATNA KNJIEVNOST (19501965)
203
Ako bismo i o jednom piscu mogli rei da je sav svoj umjet-niki potencijal podredio
problematici ovjeka u ratu, ili jo tonije u narodnooslobodilakom ratu i revoluciji,
odnosno, kao to jedan kritiar ree, problematici rata u ovjeku onda je to Jure Fra-
nievi Ploar (1918) sa svojih sedam romana. Poslije prva dva, jo potpuno pisana klasino
realistikim izraajnim sredstvima, Ploar u ostalim romanima (Zvoni na nebo, 1961, Lanac,
1967, Mir, 1971, Vir, 1974, Batina, 1976), nastavljajui istu problematiku, sve vie prodire i
u neka bitna, sudbinska ovjekova pitanja, koja bi se mogla svesti na problem odnosa ovjek
pojedinac prema kolektivu, sa so-lucijom da je jedino rjeenje budunosti i opstojanja u
cjelini, u . kolektivu kao sprezi moralno jakih pojedinaca. Stvarajui lik Grie, junaka koji se
pojavljuje ak u nekoliko romana, Ploar oblikuje izvanredno plastiiru linost, jedinstvenog
tipinog junaka koji u sebi simbolizira mnogoslojevitost, ali i jednostavnost, realnost i matu
na-rodnog elementa i duha. Ostajui do kraja dosljedan realistikim stilskim postupcima,
Ploar ih istodobno obogauje suvremenim kon-cepcijama i shvaanjima ivota ovjeka u
nevremenu dananjice, od-nosno ratnih zbivanj^
Put se, dakle, tematike rata i narodnooslobodilake borbe razvi-jao u jasnoj gradaciji
umjetnike vrijednosti i istodobno suavanju motivskih okvira, ali i u proirivanju aspekata
pristupa tematici. Za^. poevi od kroniarske, urnalistike, publicistike i memoarske proze
~jai>nb MgMeilum lezom, oiia jFvTvte" popTimala"vTijednosti psiho- --^kgTra^^lda.
brzalTstia~"5Hproblematikom etickm""rjeserTj^"(kad"k6T^ -"""Kaleba ili Ploara i Boia) i
razbijanjem realistikih fabula i grubih okvira na asocijativnu, lirskim akcentima natopljenu
prozu punu metaforinosti. Ne treba, na kraju, zaboraviti i na posebni humo-ristiki aspekt
koji u tragiku tih ratnih poremeaja unosi i jednu toplu, ljudsku crtu: sjetimo se romana Joe
Horvata Maak pod ljemom (1962), te Boievih romana: Collonelo (1975) i
Bomba (1976), koji nasuprot Horvatovoj humanistinosti, unosi i dosta na-glaenu crtu
ironije,
Poznato je da svaka generacija i svako vrijeme na svoj nain rjeavaju pojedinu problematiku,
pa je zato prirodno da su i suvremeni hrvatski prozaici na specifian i relativno nov nain
pristupili i temi sela, iako ona ima duboku tradidju jo u prijeratnom stvaralatvu hrvatskih
pisaca^
Karakteristino je, i moda ne sluajno, da gotovo svi stvaraoci vezani literarnim interesom za
tu temu najveim dijelom potjeu iz jedne sredine koja je uope dala najvitalnije knjievnike
poslije rata: Petar egedin, Vjekoslav Kaleb, Augustin Stipevi, Vladan Desnica,
st. (1830-1965)
Jure Franievi Ploar sve su to pisci koji su se regrutirali iz dalmatinskih krajeva, s otoka
i srednje i dijelom june Dalmacije, ili pak, kao Mirko Boi i Vojin Jeli iz Dalmatinske
zagore. Svi oni, zaokupljeni problemom sela svoje rodne sredine, nastavljaju da-kako,
samo tematski u najirem znaenju te rijei tradiciju Ma-tavulja i Simunovica. Svi oni,
slino kao i Ivanka Vufi Laszowska *(T9VJ6j s lOMiilH}ine*&-anjara (1949), teka
socijalna stanja u svo-jim regijama najee tumae politikim prilikama prijeratne Jugo-
slavije, to se naroito osjea i kod Jure Franievia Ploara kad u prva dva romana Gluha
zvona (1956) te Raspukline (1957) fik-sira dogaaje na malom srednjedalmatinskom otoku,
gdje borba za ivot i vjeno prisutna glad te postupci vlasti tjeraju ljude u emi-graciju ili ih
pak formiraju u pozitivni, napredni element koji e do punog izraaja doi poetkom
narodnog ustanka*
I Augustin Stipevi (1912), slino kao i Ploar, ostaje do-sljedan klasinoj realistikoj
strukturi, vrstoj fabuli slikanju dru-tvenih zbivanja, odnosima meu malim ljudima u
okolici Zadra odmah poslije prvoga svjetskog rata rije je o romanima Glad na ledini
(1956) te Cesta nema granica (1960), dok Laszowska u spome-nutom romanu Vranjara, iako
obrauje egzotinu temu o slavonskim Ciganima, ipak ne ostaje u okvirima bizarnog, ve tu
temu uklapa u kompleksne probleme izrazito naih socijalnih pitanja poslijeratnog doba.
Razlika o kojoj bismo mogli govoriti izmeu poslijeratne prije svega romansijerske
proze na temu sela i one prijeratne, moda je samo u tome to je u ovoj, stvaranoj nakon rata,
jae i odreenije naglaena snaga revolucionarnih elemenata u predratnom dobu i nasuprot
tome otrije ocrtana malograanska i graanska sredina u svom negativnom politikom
aspektu. Na taj je nain selo u djelima spomenutih suvremenih pisaca uoeno ponajprije u
svom politikom, drutvenom aspektu u irim okvirima socijalnih previranja uoi drugoga
svjetskog rata, pa i ranije. Kada je rije o izrazu, strukturi proze uope, a posebno romana, on
*- uglavnom ostaje u okvirima ve poznatog iako je bilo pokuaja da se i psihologiji
junaka prie na moderniji nain^
Jedan je pisac, medutim, uz Desnicu, u ovom poslijeratnom periodu na temu sela ostvario
djelo koje ima u svemu osebujan, moderan karakter i razlikuje se od tradicionalnog modela
romana i dubinom shvaanja sela u njegovoj kompleksnosti i snagom stvar-noga umjetnikog
doivljaja. Rije je o romanima Mirka Boia
205
Kurlani (1952) i Neisplakani (1955). Oba teksta na prvi pogled, u svom prvom sloju, djeluju
kao klasinorealistika struktura, kao objekcija jedne drutvene sredine. tovie, s jedne
strane tretman dalmatinsko-zagorskog sela pri.i.e_jataJ_s druge prilino jako naglaen
ToTlcIoristiki moment djeluju kao neki spoj, simbioza svega onoga to je dotad pisano na
temu sela u hrvatskoj knjievnosti. Puna narodnih izraza i neologizama, a vezana za sliku
zaostaloga zagorskog sela, ta je proza slina i imunovievoj i Kalebovoj ali samo
povrnom itaocu_
Jer kod Boia, usprkos impresivnim opisima i izvrsnoj objek-tivizaciji jedne drutvene
sredine fabula, dogaaji ipak nisu bitni. Svaki detalj, niz ivotnih podataka pokretaka su
snaga ovih romana, no ti detalji ipak nisu tako povezani da bi predstavljali vrstu kom-
pozicijsku cjelinu, pa prema tome se i ti snani detalji ne pretvaraju u snagu dogaanja, nego
su izraz stanja,
Iako su Kurlani knjiga o jednom zaostalom selu, uoljiva je injenica da nema sredinjeg
junaka. Svi oni koji tu sudjeluju, svi ti Kurlani i gornji i donji, te Perke i Andrije, Filipi i
Anelije, samo su zato prisutni da bi nam posluili za promatr,anje svako-dnevne drame
ovjeka uope. I ne samo to. Ti su ljudi sastavni dio prirode, oni su priroda sama. I kao to
priroda zna biti nemilosrdna i elementarna, kao to je iskonska i surova, uvijek u nekim
krajno-stima i ti su ljudi takvi. Takvi su kao pojedinci, takvi su kad se pretvore u masu, u
gomilu, u bujicu koja rui sve pred sobom. Uvijek iz njih izbija samo iskonsko i stihijsko. I
tako odjednom selo, njegova zaostalost i primitivnost, njegov krajolik, strana zima i strano
ljeto, goli kamen i pusta kua sve to oivljuje, odzrcaljuje se u tim ljudima i njihovim
sudbinama.
Boi iz posebnog gledita pristupa svojoj temi. Selo otkriva u ivim biima. Priroda i pejza
personificirani su u njima. U tome je osnovna, bitna individualna snaga Boia kao
pripovjedaa. To je posebna vizija sela gdje odnos mukarca i ene, problem seksa, ljubav i
mrnja nisu nita drugo nego manifestacija prirode u njenom elementarnom obliku^
,,
I u strukturiranju romana Boi je nov. Na svoju specifinu romansijersku metodu u ova dva
romana, koji u biti imaju naglaeni realistiki fabulativni okvir, on je na metaforian nain
upozorio ve na samom poetku Kurlana rijeima: No morat emo se potruditi i inae da iz
ovih okienih pria izvuemo ivotnu nit. ha kao to u procvjetaloj kronji sagledavamo plod
(. . .), to ne znai nita drugo nego da se autor odluio nekim, u biti ve poznatim
tradicionalnim metodama i oblicima (fabula, opis, zaplet, i tome slino) ali samo
206 K.NJTEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMESETIH GOD.
20. st. (1830-1965)
kao nunim pomagalima prodrijeti do sri stvari, do bitnosti koja ga zanima, po emu je i
ostvario sebe kao individualnog i origi-nalnog umjetnika: a ta bitnost, odnosno novost, dakle
originalnost, bit e s jedne strane ivotni stav, zapravo koncepcija ivota kakvu nam on nudi i
pomou koje ostvaruje sudbine svojih junaka, a s druge strane ta e se originalnost otkriti u
izrazu literarne umjetnosti, a to je jezik i stil. U te dvije komponente treba traiti i smisao
Boieva djela uope, pa prema tome i romana Kurlani i Neis-plakani*
Ako uz jezik i stil u Boievim romanima itaoev interes pn-vlai a to je temeljna
pretpostavka jedan odredeni ivotni stav autora koji se, dakako, manifestira u akcijama i
reakcijama njegovih junaka, kroz kompletnu strukturu romana, onda zaista nema nikakve
sumnje da je ovdje rije ponajprije o intelektualnom i analitikom, dakle u punom smislu
rijei modernom literarnom po-stupku. Ne smije nas, naime, zavarati injenica to Boi
svoju prozu strukturira tradicionalno realistiki u kompozicijsko-fabulativnom smi-slu. Ne
smije nas obmanuti ni to to je i tema, u osnovi, tradicionalna i ve mnogo puta varirana u
hrvatskoj literaturi. Rije je jedno-stavno o tome da bez obzira na sve to smo dosad
konstatirali, doivljaj tih dvaju Boievih romana posebno Kurlana -- nije u sagledavanju
nekih opih ili konkretnih drutvenih aspekata_jednpg '^TOTeTra-rh"iTo'kTj3ariorarne_^
je i to i te kako
'pTTsutrToj, ve se njihdTTmisa"o uzdie iznad tih situacija u doivljaj sudbine ovjeka kao
takvog. Dakle, problem egzistencije, pitanje smisla postojanja uope: nacionalno prerasta u
kozmopolitsko. Upravo na predloku vlastitoga ivotnog iskustva, promatrajui analitiki me-
tamorfoze ovjeka, Boi jednu konkretnu, objektivnu stvarnost od koje kao ivotnog
iskustva polazi, pretvara u posve novu, iznenadnu viziju, novu intelektualno-spoznajnu
stvarnost, otvarajui kao osnovno pitanje i problem, pitanje ljudskog bivstvovanja kao smisla
ivota, analizirajui ga simrJolTckT krPz dvije JjTTdlE'TalTpeTTSlektivriFTiTa^ '
nifestacije: karneval i procesiju, epizode, koje se javljaju kao dvije bitne fabmativne jezgre
ovog romana, '
Osnovni dojam to nam ga pruaju Boievi romani zapravo je jslika drame ovjeka koja traje
heprestano, a jtyjdxiy1aua....:.ieL..teIkijr)..., ./Jjrimitivizmom Ijudi. U borbi za ouvanjem
vlastitog ivota, ivi se, zapravo vmf^n^, porioTrtvp, rjepovjftrljivn - ak i prema
najbliima. Na prvi pogled, rekao bi ovjek, to su ljudi totalno nekomunika-tivni, otueni.
Tim vie iskau one lirske sekvence u kojima se pojedini iunaci (Perka, Iglica) izdiu iz to'g
opeg sivila bogatstvom i inten-
207
zitetom svoga unutranjeg ivota koji zna samo na trenutak bljesnuti iz ljuture kojom su ti
Ijudi izvana obavijeni.
Sve te probleme vezane uz izvanredno psiholoki razraene sud-bine glavnih junaka iz prva
dva romana, Boi razvija i u treem romanu Tijela i duhovi (1980), zatvarajui njime svoju
romansijersku trilogiju. Postavljajui ve znane nam likove u nove okolnosti, u vrtlog rata i
revolucije, Boi je ostvario istodobno i iedan od po-najboljih romana na temu NOB-a u
naim knjievnostima uope.
Nema sumnje da je Boi na taj nain i tematici sela u naoj knjievnosti dao doprinos koji je
izdie lznad one to joj je tradicio-nalno prethodila, da je podigao umjetniku vrijednost te
proze na razinu zaista suvremene, moderno pisane knjievnosti, a da istodobno svojim
temeljima stoji vrsto na naem tlu, ukorijenjena u nj, du-boko i, snano.
Paralelno s razvojem proze sa seoskom tematikom u hrvatskoj se knjievnosti nastavlja-i
tradicija proze s motivima iz provincij-skoga malograanskog ivota. Ta provincija sa svim
svojim speci-finostima u nainu ivljenja, s uskim zatvorenim vidokruzima ljudi, s
nijejavinom.polujnid.^ bila je zahvalna tema
^TiTrvatskoj knjievnosti ve od dvadesetih got'na. Zahvaljujui tome i suvremeni pisci koji
su osjeali afinitet prema toj problematici, nastavljaju otprije zapoeto u tradicionalnom
stvaralatvu, pokazujui evidentno svojim djelom kako postoje vrste, neraskidive veze u
kon-tinuitetu hrvatske literature od tridesetih pa sve do ezdesetih, sedam-desetih godina.
Potvrdu toj tezi daju mnogi pisci iz ovog poslijeratnog razdoblja, meu ostalima i Vladan
Desnica (uoljivo je to 1 u njegovu romanu Zimsko Ijetovanje), pa Ivan Donevi, Ranko
Marinkovi i drugi.4
Ivan Donevi (19091982) gotovo cijeli svoj prozni opus po-sveuje toj problematici, a
najbolji mu je tekst nesumnjivo roman Miro-tvorci (1956) u kojem je saeo sve svoje
pripovjedake ddlike. Opi-sujui u romanu tipinu malograansku provincijsku sredinu prije
poetka drugoga svjetskog rata, Donevi u svoj pripovjedaki fokus hvata cijelu galeriju
tipinih likova jedne takve abarske sredine: trgovce na malo, gostioniare, krojae,
postolareT^rTeiê^nu^pTovin-cijsku inteligenciju apotekare i umare, te andare. Osim
dvaju sredinjih junaka koji zaokruuju i omeuju fabulu, sva t'a procesija likova to defilira
pred nama djeluje kao niz izvrsnih portreta, ali ponekad bez dovoljne meusobne povezanosti.
Piui roman pa-noramu Donevi ostaje vjeran tradicionalno-realistikom modelu romana pa
realizira vie roman tipova, nego roman karaktera, od-
st. (1830-1965)
nosno atmosfere, nastavljajui izravno svoju stvaralaku liniju zapo-etu prije rata^
Posve moderno temi maloeraana pristupa Ranko Marinko-vi (1913), iako u prvoj fazi svoga
proznog opusa (Proze, 1948, i neke druge pripovijetke) jo uglavnom ostaje u okvirima
realistike stvaralake metode stavljajui pod svoju analitiku pripovjedaku lupu ljude,
oriinale svog rodnog otoka Visa1 stare djevojke, fratre, opa-tice, umirovljenike, brijae.
Razliito od Donevia ili nekih drugih suvreroenika.Jylajinkovi ne stvara panoramu
dogaaja i portreta, jfScJJ} zaustavlja vrijem'e' svoj interesni motivski dijapazon suava na
rii'ini-mum, a zatim uoeneTTkOTe'^karai^rer'a hFTIpove)--temeljito ana-lizira. Posebnu
dra toj prozi daje nesumnjivo i posebno pievo polazite od kojeg kree u svojim
analizama: svojevrsna ironijA-^ koiom saobraa sa svijetom i svoiim izabranim junacima, te
nago-
^vjestaj proze koja ce.lek.shjediti, proze nabite lntelektualizmom, a
"tTizrazu obogacene simbolikim elementima,
Od znaajnfjih djela to su se pojavila u prvom desetljeu po-slije rata sve negdje do
ezdesetih godina vano miesto pripada i romanu Novaka Simia (19061981) Braa i
kumiri, objavljenom 1955.godine.Poznatjoiztridesetihgodinakaovrsninovelist, zaokupljen
tematikom iz bosanske provincije, Simi je ve l u nekim pnpovije-stima iz predratnog
razdoblja pokuao literarno oblikovati i neke probleme iz urbanih sredina. Znaajan ve i zato
to autor gotovo u cijelosti tematiku trai u gradskom ambijentu, ovaj roman pred-stavlja u
odreenom smislu sintezu njegova novelistikog rada vezanog uz likove brae Tomaevi,
^Jiorojevievske buroaske obitelji ovisne, o svjetskim kapitalistikim odnosima i kretanjima.
Mada u okvirima ffadicionalne realistike proze kakva se kod nas razvila jo u prije-ratno
vrijeme, Simiev roman ipak rese i neke nove kvalitete, jer je napisan analitiko-sintetikim
postupkom, s mnogo unutranje dina-mike, tehnikom unutranjeg monologa, i istaknutom
analizom likova koji se u ovakvoj poslovnoj atmosferi pretvaraju u robove svoje vla-stite
profesije, u "bezosjeajne autofnate i mehanizme'bez srca. Urba- *
îliTail7"TgTis"fu7F7iiervoza7rtil uokviruje tu tematiku, isprekidan jedino ponekad finim
lirskim epizodama. U trenutku pojave ovog Simieva romana tematika grada je u nas jo
uvijek vie-manje u zaetku , i tim je vea njegova vanost. No isto tako u njemu se oituju
i neke slabosti uvjetovane prelaenjem sa seosko-provincijalne na izra-zito urbanu prozu: u
ponekad preforsiranom traenju novog izraza, prilagoenog toj tematici, kao J_^rLyitjm_
naporima za oslobaaniem od folkloristikih i regiafi^fTstikih natruha
209
Bez obzira na motivske i tematske intencije pisaca u prvih petnaestak poslijeratnih godina,
mogli bismo veim dijelom prozno stvaralatvo tog vremena staviti pod zajedniki
nazivnik kao literaturu u osnovi izgraenu realistiko-naturalistikim stilskim po-stupcima, u
sklopu vrstih fabulativnih cjelina#
Proza je to u kojoj su hrvatski pisci snano uronjeni u real-nost vremena i dogaaja, opisujui
svijet kojim su okrueni, svijet sela ili provincije, odnosno grada. U tom sklopu tema, naroito
pedesetih godina, ostvarena je i problematika narodnooslobodilake borbe, zahvaljujui
nekolicini pisaca. na zavidnoj umjetnikoj razini. Istiui drutvenu poruku ova proza, vidjeli
smo, ima sva obi-ljeja klasino-realistikog pripovijedanja i tradicionalnog modela proze jer
je najveim dijelom kreirana soLiJLlno-psiholokom moti-
j/acijom.
Medufim, ve i u ovim okvirima neki tekstovi, kao to su Ka-lebovi, egedinovi, Desniini ili
Marinkovievi, upozoravaju i na druga usmjerenja i moguenosti razvoja proze, na modernije
tretmane: rije je o djelima u kojima se ve naziru j elementi moderno strukturi-
jrane JJroze, kakva se u evropskim razmjerima razvila na liniji od modernog "psiholokog
romana do romana toka svijesti ili asocija-
^vn^Trp^nroTmTra-eseja^'
S tim u vezi, u kontekstu razvoja hrvatske poslijeratne proze, oko polovice pedesetih godina
pa sve do polovice ezdesetih, neki stvaraoci iz ve spomenute generacije koja je u literaturu
ula tride-setih godina, kao i pisci, nazovimo ih tako, meugeneracije, objavljuju prozu koja
osim tradicionalnih strukturalnih obiljeja, donosi i nova, posve moderna rjeenja. To su
godine obiljeene vrlo uoljivim pri-jelazima s tipa realistike, fabulativne proze na
asocijativno--intelektualistiki model pripovijetke ili romana. Zaetke te proze mogue je
nazrijeti ve u nekim romanima i pripovijetkama Petra egedina, a potpuno ih je, meu
prvima, svojom prozom izrazio Ranko Marinkovi^
Nakon ve spomenute proze iz prve faze s jo tradicionalnim karakteristikama, Marinkovi je
iznenadio novou novelistike zbirke Ruke (1953). Simboliko-realistikim kreativnim
postupcima autor otvara neke nove tematske obzore. Naglaeno intelektualistikom kritikom
opservacijom on kroz naoko jednostavne, obine fabule zadire duboko u problem îukgbû
ovjeku i drutvu naglaavajui suprotnosti: konvencipnalnonekonvencionalno. Ukonfliktu
sa svako-clnevnicom, uskoom miljenja i umalostT~rrTaliK sredma, pisac se sarkastiko-
ironinim stavom prema takvim ivotnim situacijama za-
st. (1830-1965)
pravo brani od mogunosti vlastitog upadanja u klopku ivotne kon-vencionalnosti,
Novela Zagrljaj iz te zbirke antologijski je primjer moderno pisane proze u kojoj se na temi, 1
oget kontrapunktno postavljenoj
nasilje i glupost, ukalupljenost (andar) nasuprot slobodi misli i stvaralatva (pisac)
neprestano izmjenjuje tehnika realistikih opisa s tehnikom opisa punih simbolikih znaenja.
Problem suvremenog intelektualca i istodobno prijelaz na tema-tiku ljudi u urbanoj sredini,
to postaje dominantom u ezdesetim godinama, i samo po sebi ve iziskuje i nove, modernije
literarne postupke, kod Marinkovia e posebno doi do izraaja u romanu Kiklop (1966),
U jednoj od pripovijcdaka to su nastale prije tog romana, a predstavlja'di'FekTftiHlTO^^
junak, samozvani
khiieviiik, govori: Oikrivam svoju* naismjeniju stranu.i upravo ono" cegcl s'e~ siidtm!
Svaki ovjek ima neto u svom ivotu ega se stidi i to, dakako, krije . . . A ja naprotiv:
Evo, gledajte, i smijte se . . . U tim je rijeima sadran na neki nain i Marinkoviev
svjetonazor i polazna toka u njegovu stvaralatvu koje smo ve spomenuli;_on_ se krvavo
ruga, ironizira sve oko sebe to mu se ini da je glupo, pa ako i'e'potrcbno i samog'ce sebe
staviti pod tu Iupu. Sve je to razlog da e se u kreiranju svoje umietnosti posluiti ili
odnosom ironiziranja, ili sarkazmom, a ako je potrebno i groteskom i uvijek jsâaplaenom.-
jdi.stancorn prema prob.le.mii^Juiiimê-..hvataujLi.tac.. Meutim, u osnovi svega toga
lei zapravo Marinkovieva ivotna opsesija, osjeanje straha i smrti, koje ga kao dvije
konstantc ne-"~ prestano "prate u ivotu 1, dakako,*~stvaranju. I upravo iz tihjrauma
naznaenih ve u novelistici izrastao ie i roman Kiklon koii na os*e~ bujan nain saima u
svom romansijerskom tkivu sva bitna obiljeja njegove prethodne proze: sve dileme, sumnje,
sav autorov u bitUrjie-. simistiki odnos prsma sviielukao sinteza bit e nazoni u ovom
romanu*
Modernost tog romana oituje se u dvojakom smislu: on temom nastavlja linij'u hrvatskog
romana to ju je zapoeo Miroslav Krlea jos u trideseum godinama Povratkom Filipa
Latinovicza, a nastavio Vladan Desnica Proljeima Ivana Galeba, a njegovi stilski postupci
spomenuti ve u vezi s novelistikom -- daju obiljeja modernog tom romanu,
Radnja Kiklopa smjetena je u grad,- i'to u Zagreb. Centralni je junak Melkior, intelektualac,
novinar i knjievnik, dakle umjetnik, kao to su i Filip Latinovicz i Ivan Galeb. Tema ie djela
izrazito
211
zagrebake sredine uoi drugoga svjetskog rata* Slika ope atmosfere tog vremena,
izbezumljenosti i izgubljenosti jedne cijele generacije. Otuenie. problem
egzistenciialnosti...s.uyxemeriiQ.g...Q.yi&k.a,,jnogli bismo ""'rei, osnovna je tema tog
romana. Marinkovi, za razliku od znat-nog dijela svoje pripovjedake proze u kojoj stvara
realis_tike fabule, u Kiklopu suava fabulu, produbljujui je, prodinic1'~TTintimnrfl7nii'-"
**tra*sriji~~sViiet SVOg' g'ravno"g junaka, na kojemzasniva cjelokupnost i "'""btrrrot Leiue
Ovo^^jj^SJer-ve to se u njemu na prvi pogled dogaa, najveim se dijelom dogaa kroz
unutranje vizije i svjetove glavnog junaka Melkiora. Sve je ostalo vie ili manje dekor ili
samo motivacija za daljnja unutranja, emocionalna i psihika reagiranja centralnog junaka. I
zato je i ovdje, vie nego igdje, do izraaja dola ve poznata Marinkovieva sposobnost
umjetnikog oblikovanja literarnih tema. I nenadmaivi smisao za nijansiranje psihikih stanja
i osjeaj za realistiki detalj, kao i za simbol, metaforu, ili pak virtuozna sposobnost
interpretiranja teme u razliitim pripovjedakim tehnikama. A iznad svega ironija, sarkazam,
groteska
Taj glavni junak koji neprestano ivi u opsesiji straha od smrti i rata, svoj'pm se sudbinom
javlja kao negacija negacije: u nehuma-nom sf'ijetu njegov tragini udes budi revolt. Jer, kao
to i jedna od njegovih najpoznatijih novela Zagrljaj zavrava pesimistiki ocea-nom mraka i
beskrajne noi, i Melkior, u osjeanju potpunog ljud-skog otuenja, jedne ope i totalne
dehumanizacije svijeta simbo-liki zavrava svoj ivot n^zoopolisiLjinjten i psihiki
ubijen kiklo-pom rata koji rui svaku ljudslcu vi^dnotu"
""Umjetnika uvjerljivost Ranka MannkdviSa ne lei samo u pro-nalaenju motiva i
specifinih tema, kao to je i ova u romanu Kiklop, ona nije samo u tome to Marinkovi
neprestano trai bit i najdublji smisao ljudskog postojanja, to prodire u sr ovjekove
egzistenije, vve mu je snaga priie svega u sposobnosti pronalaenia adekvatnog i snanog
literarnog izraza za kreiranje tih situacija i stanja koja opisuje, to je potpuno ostvareno u
romanu Kiklop*
U traenju i produbljivanju modernog tipa proze koja svojim tematskim i strukturalnim
obiljejima nastavlja model evropskog ro-mana ili novele od Jovcea i Prousta do Kafke i
drugih zastup-nika asocijativno-intelektualistikog modela proze i tehnike toka svije-sti od
ove je generacije pisaca najdaje svojim knjievnim opusom dospio~"Vladan Desnica
(19051967),
Kao to je roman Zimsko Ijetovanje svojevrsna sinteza onog kruga pripovijedaka u kojima
Desnica razrauje ire fabulativne teme . na relaciji selo -- grad uokvirene ambijentom
Dalmatinske zagore,
st. (1830-1965)
tako je posljednji njegov roman Proljea Ivana Galeba (1957),sinlL.z.a..,s autorovih
piexJqip.acija.koie nalazijaia.tt-nHgeYeT-t3ttpev4ed^teff?rea--^ iz drugoga stvaralakog
kmga (Fratar sa zelenom bradom):
Po strukturi itematskoj preokupaciji Proljea Ivana Galeba u punom smislu rijei
predstavljaju uzorak modernoga asocijativno--monolokog romana u suvremenoj hrvatskoj
knjievnosti. To je isto-dobno i roman-esej, i roman asocijacija, u kojem se kompo-zicijski
neprestano izmjenjuju sjeanja glavnog junaka-muziara (on lei u bolnikom krevetu) na
vlastito djetinjstvo s njegovim intelek-tualnim, lirskim meditacijamao ivojtu J...jsmrti
juppe.
itav roman mogfiBlmo okarakterizirati kao'Junakov irealni dnevnik, kao.kontinuirani tok
podsvijesti glavnog junaka u kojem se potpuno gubi klasini pojam kategorije vremena, a
"umjesto toga neprestano se izmjenjuju slike sjeahja ria dj'eTTnjsIvo i pokuaji da se svaka
trenutna pojava koja se nametne panii glavne i jedine li-nosti Ivana Galeba, odmah
prokomentira i logiki formulira. (...)' Eto, zapaamo pojave koje se nameu naem oku i
naoj panji, spon-tano, sasvim automatski, i razmiljamo o njima. A neto nas goni da
zapaeno i promiljeno odmah sebi formuliramo najpreciznijim rijeima. Pored onoga ja koje
pati, smjesta nikne ono ja koje tu patnju okrutno zapaa i hladno zarezuje tako rezonira
Ivan Galeb, i u smislu ovih rijei sadrana je sva osobna preokupacija i literarna metoda
pieva vezana i za ovaj roman*
Desniina osnovna polazna toka po kojoj se formirala njegova linost, odredio karakter,
smisao i shvaanje ivota jest nieeov pri-marni doivljaj djetinjstva: (. . .) Uope sve, ama ba
sve, iznosimo iz djetinjstva! U starosti se svakim danom sve vie o tome uvjeravamo. Sve
osnovne Ijudske stvari izvlaimo iz djetinjstva. A naroito svu nau priju senzibilnog.
Desniin doivljaj djetinjstva doivljaj je neeg tmurnog, tunog i turobnog, to je sjeanje na
tavane koji nisu nita drugo nego staretinamice smrti, Smrt je zato najsenzibilniji i najjai
doivljaj koji Desnica nosi iz djetinjstva u ivot, i zbog toga sve njegove teme i odiu pomalo
spoznajom o traginosti tjudske sudbine i postojanja#
U osnovi je to poetski, lirski doivljaj ovjeka koji se razvija u rasponu od izrazito
emocionalnih dodira sa ivotom do racionalno filozofskih i esejistikih uopavanja. Polazei
od dva kljuna momenta, emotivnog doivljaja ivota do njegova racionalno-logikog
osmilja-vanja, Desnica na isti nain kreira i svoju literarnu tematiku: u osnovi svega lei
poetski moment na koji se nadovezuje izvjetavanje o i-votnim podacima, a zatim psiholoka
analiza, meditiranja i zakljui-vanja. Zato Desnica ne konstruira fabulu u klasinom smislu
riiei.
213
ne stvara ldealne pripovjedake cjeline pretvarajui realnu stvarnost u neku novu literarnu
ve se u njegovu romanu ivot kree pred itaocem u svojoj prvobitnoj formi, surov i sirov
kakav jeSjfii stvar-nosti u svim svojim detaljima, ali onako kako ga doivljuje pripovjeda u
trenutnim zapaanjima koja mu predstavljaju samo osnovu za vla-stite solilokvije i
razmiljanja, ispovijedi i analize. Odatle i Desniina verzija smisla knjievnog djela: Da ja
piem knjige, u tim se knjigama ne bi dogaalo ama ba nita. Priao bih i priao to mi god
na milu pamet padne, povjeravao itaocu, iz retka u redak, sve to mi prode milju i duom (. .
.) * 'to sve govori da smo doista ovim Desni-inim djelom dobili znaajan moderno
strukturiran roman u kojem se kao bitna tema namee problem ovjekove egzistencije naeg
doba i njegova senzibilnog reagiranja na pojave oko njega i u njemu samom.
Na toj liniji literarnog eksperimentiranja, i u tretmanu strukture i u pronalaenju novih
jezino-stilskih lskaza, u irokoj lepezi pristupa i nainu ostvarivanja takoer novih
tema, od unoenja eseji-stikih elemenata do traenja bizarnih situacija i naglaenih sarka-
stino-ironinih polazita u analizi suvremenog intelektualca u sve uestalijim urbanim
sredinama na liniji koja poinje egedinovim pokuajima a nastavlja se prozom Desnice i
Marjnkovia, kreu se i neki drugi pisci, interesantni po svojim, ponajprije, jezino-stilskim
traenjima ili pokuajima da se ^nglifiki di[rmk^Hd^-4-H:>sttuj_grad-skog ovjek;ii kojega,
zapravo, civilizacija uurbane urbanizacije de-formira-,.
To se posebno odnosi na dvojicu pisaca meugeneracije neto starijeg ivka Jeliia
(1920), te jednog od najznaajnijih prethod-nika ili zaetnika tzv. krugovake generacije
Slobodana iNovaka (1924).
Nakon prvih poetskih ostvarenja Jelii prelazi gotovo potpuno na vee prozne cjeline
romane. Modernost njegove proze oituje se posebno u veoj pripovijesti Kap stida (1957)
i romanu Mlaka koa (1960) u cizeljerskom analitikom postupku pri portretiranju
suvremenoga graanskog intelektualca kojem se u njegovoj dekadenciji cjelovita
slil^'sv1j^â^p^da~na"?afh^^ povearie ""'efalie.
TDakako, taj pristup problematici uvjetovao je i kompozicijsku razlom-ljenost djela,
teitipinu karakteristiku modernog romana -f zapo-stavljanje vremenske i prostorne
kategorije, kao i posve olabavljenu fabulu. U kasnijim romanima Ljetnih vecerT (1966) i
Saava luna (1973) Jelii -se, promatrajui svoje junake u vremenu rata, vraa vrim
realistikim strukturama i naglaenijoj fabuli.
\ '''''*. '

st. (1830-1965)
Sve elemente modernog to smo uoih ve kod Krlee, ili ne-sumnjivo osjetili kod
Marinkovia, od eotovo. mazohistikog rala-..
^ njivariJ3_vlastjle_o.s,Ql?nosti do ironino-sarkastinog odnosa prema i-, votu ili traginog
vraanja u djetinjstvo mogue je pronai i vT " j&Tu JBdnog-od hajvrnijili prozaista
ezdesetiH godina Slobodana Novaka (1924): u veim pripovijestima, Izgubljeni zaviaj
(1955), Tvrdi grad (1961) te posebno u romanu Mirisi, zlato iTamjan (1968)7 Zaokupljen,
naoko, bizarnom fabulom, autor e, pstajui u koordi-natama vremena iz kojeg je izrastao, u
krugu svog" izgubljenog za-viaja, uoiti u svom romanu neminovnost ivotnih poraza
glavnog junaka, ali unato svemu nee zavriti bijegom iz ivota, ostat e i pored
svih razoaranja i vjerovanja u svoju krivnju na popritu kao nesmiljeni kritiar svog
vremena, krvno vezan uz su-
vremenost._____ " ........
i U "roffiand"Mirisi, zlato i tamjan izmjenjuju se svakodnevne
scene iz realnog ivota sa simbolikom bremenitom izvankategorijalnim spoznajama. To je
minuciozna analiza generacijske sudbine, junaka kojem je podreeno sve u romanu, u
upornom traenju odgovora o temeljnim egzistencijalnim pitanjima
potaknutijrj^razofo^zmeu ideala i danih okolnosti ivota. Smisao i traginost poruke ovog
romana, odnosno junaka svog doba najbolje, moda, ilustrira sentenciozna
_misao protagonista koju izgovara svojoj eni: Mi smo bifi svojiveliki preci; sad smo svoje
degenerirano potomstvo,4" ~~jpi------
Prirodno je da takvu sloenu suvremenu temu Novak ostvaruje i modernim izraajnim
sredstvima. On ne oblikuje moderan klasian tip fabulativne proze, ali se ne uputa ni u
totalnu konstrukciju, ve jednostavno ivot izravno prenosi u tekst formom ivog i neposred-
nog dijaloga, koji najee prelazi u simbolsko znaenje, pa tako uz kreiranje stanja i sudbina,
autor istodobno dotie i bitna egzistenci-jalna pitanja. Posebno snaan u zapaanju detalja,
asocijacijama, s naglaeno lirski intoniranim reenicama, Novak ostvaruje svoju etiku
poruku, mijeajui i isprepliui u svom stvaralakom postupku real-nost, meditaciju i
kontemplaciju.
Najsnaniji u proznom staralatvu u ovom razdoblju do ezde-setih, odnosno polovice
sedamdesetih godina, hrvatski pisci ostvarili su najmanje u domeni dramskog stvaralatva. Uz
dramski opus ve spomenutog Mirka Boia, te jo iz prijeratnih dana poznatog Miroslava
Feldmana (1899-1976), najistaknutiji je i najzreliji dramski pisac nesumnjivo Marijan
Matkovi (1915), autor dram-skog ciklusa Jgra oko smrti (1955), zatim trilogije / bogovi pate
(Prometej, Heraklo, Ahilova batina), 1962. i drugo
215
Bez obzira pie li o malograanskom svijetu naeg doba ili na klasinim motivima varira neke
opeljudske teme, Matkovi svojim koncepcijama i intelektualistikim pristupom temi
nastavlja organski Krleino stvaralatvo. No isto se tako u njegovim dramskim teksto-vima
mogu naslutiti i odjeci suvremene evropske dramaturgije, po-sebno Giraudoxa i Anouilha.
Kao karakteristinu crtu Matkovievih dramskih inspiracija mogli bismo istaknuti autorovu
tenju da mito-lokim fabulama ili ^temama iz nacionalne prolosti ostvari suvrg- __ menu
intelektualnu aluziju na deformacije jj^da.naJiieirj-_Jsyiietu., ,.te ' dernitologiaijom
povijesnih ili mitolokih likova upozori.na aktualne .
" pfobleme suvremenog drutva.
*..........Dogaaj ]e~TTeumnjivo predstavljala i pojava drame Glorija
(1961) Ranka Marinkovia. To je, zapravo, intelektualistika drama na temu
suvremenog ovjeka: pobuna pisca protiv rjeprirodnog. otuenja ovjekova od normalnog,.
slobodnog i punog ivpta. Drama _
^je simbolika; glavni junak, djevojka lagoda, zatvara tragini krug svog ivota vezana uz
dvije sredine koje, svaka na.svoj nain, de^ formiraju i onemoguuju slobodu
njene^Jinijjti^;^- crkva i cirku< ^
^ô^vojlm dramskim^likamaTlJon^Jprije izvanrednim dijalozima, Glorija predstavlja jedan
od vrhunskih dometa hrvatske dramatur-gije uope*
U toku knjievnih procesa unutar hrvatske poslijeratne knjiev-nosti o kojima smo dosad
pisali, potkraj pedesetih godina ve su poeli dobivati punu literarnu fizionomiju i
najpoznatiji pisci prije spomenute krugovake generacije, koji u toku ezdesetih godina ob-
javljuju ponajbolje tekstove i postaju glavni nosioci novih tendencija u suvremenoj
knjievnosti. Kao i, vie-manje, svaka nova generacija, i ova se uz neizbjene programske
literarne deklaracije javila na sa-mom poeMu"'piê2ti"5^êTiTo^rrrr^Tû e u toku druge
polovic^ pedesetih i u ezdesetim godinama uz jo uvijek pjesniki aktivnu stariju^goetsku
generaciju, od Cesaria do Tadijanovia, zatim Ivani-evia (kojTlT^'oiTrpeTTOTrrrTJTTM
Ma-
rina Franievia i Vuetia. te. naravno. mlade Katelana i Vesnu Lamn, kao i drugih pjesnika
starije generacije j^.krugovalki^ _ pjesnici poeti zauzimati vano. zapravo vodce
mje'sto"ii razvojnim proHmTa~Suvremene hrvatske poezije.
Bitna je karakteristika ovog lirskog narataja da on nije jedin-stven u svojim poetskim
traenjima u smislu potivanja odreene poetike, odnosno prihvaanja bilo kakvih poetskih
pravila. Svi pjesnici neprestano su u traganju za novim temama, a posebno za novim izrazom:
kao prvo nastoje_ kreirati. indivjdualne_pjesnike do- -
>
st. (1830-1965)
ivljaje. i trae svoje originalne oblike izraavanja, Zajedniko toj ge-neraciji samo je svjesno
odupiranje nekim tradicionalnim poetskim formama, kao i pjesnikim uzorima, posebno iz
vlastite nacionalne knjievnosti iako je...iadirektna nazonost Antuna Branka. imia kao i
Tina yjevi.a^..p"rilino evidentna u njihovoj poeziji. Nasuprot tomu nisu rijetki pokuaji
povoenja za nekim poetskim veliinama izvan tokova nacionalne knjievnosti: od Garcia
Lorce pa sve do najnovijih pjesnikih pojava u svjetskoj poeziji
Moglo bi se rei da se cjelokupna suvremena hrvatska lirika razvija na nekoliko razina, od
izraavanja vlastitog povijesnog tre-nutka (djetinjstvo u ratu), odnosno prostorne omeenosti
(zavi-ajna poezija), preko pokuaja filozofskog osmiljavanja egzisten-cijalnog bia
ovjekovog uope, sve do hermetizacije poezije u isklju-ivost jezinog eksperimenta, to je
poneke pjesnike odvodilo i do gotovo potpune nekomunikativnosti.
Tradicionalnom tipu lirike najblii je prvi poetski sloj vezan za pejzanu poeziju, dakako,
interpretiranu na vioj izraajnoj i dubljoj misaonoj razini, te motivici sjeanja na ratom
uzdrmano doba dje-tinjstva i mladosti#
Zaetke takvoj poetskoi tematici, naroito ovoj posljednjoj. va-riranoj od eleginih i
meditativnih ugoaja do tekih opsesija i psi-hikih optereenja koja je rat ostavio na toj
generaciji, moemo tra-iti ve u nekim stihovima Jure Katelana, a posebno Vesne Parun.
Ta motivika, kao specifina poetska rekonstrukcija traumirane mladosti, s relativno
jednostavnim narativnim izrazom i metaforikom slinom onoj pjesnika iz meuratnog
razdoblja, jednostavno poezija nostalgije ili strave, predstavlja i poetnu fazu stvaralatva
mnogih pjesnika krugovake generacije, koji e se takvom poezijom poja-viti u iiteraturi, da
bi tek kasnije u zrelijoj fazi svog pjesnikovanja, potraili nove teme, produbljenije i
kompleksnije uli u niz vrlo slo-enih, egzistencijalnih pitanja to mue suvremenog ovjeka.
Uglav-nom opisna, ali u svojoj dramatskoj saetosti impresivna, ta poezija posebno se snano
umjetniki potvrdila u pjesnikom opusu tragino poginulogpjesnika Josipa Pupaia(1928
1970), koji svoje poetske vizije zapoinje od emocionalnog rekonstruiranja vlastitoga ratnog
dje-tinjstva i mladosti, nastavljajui, kao moderni emocionalist poetsku tra-diciju, da bi u
daljnjem toku stvaralatva bivao sve vie zaokupljen urba-nom tematikom, a emocije
podredio intelektualnoj kontemplativnosti ostvarujui originalne poetske strukture i specifine
ritmike cjeline kojih odjeci seu sve do tradicije renesansne hrvatske poezije.
217
Gotovo paralelno s tim temama, pjesnici se rado nadahnjuju i inspiriraju pejzanim motivima,
najee, naravno, iz svog zaviai-nog kruga, i upravo u toi motivici i naiuoljivije dolazi do
izraaja nastavljanje hrvatske poetske tradicije iz meuratnog razdoblja. Pri tome valja
naglasiti da u poetskim opusima, na primjer, Nikole Milievia(1922), Miroslava Slavka
Maera(1929) i drugih, taj pejza ne ostaje samo u granicama impresionistikog dekora ili
even-tualno zakanjeloga secesionistikog motiva, nego se namee ili kao samostalna poetska
tema kakvu je u hrvatsku knjievnost uveo ve najznaajniji na simbolist Antun Gustav
Mato, ili kao okvir u koji pjesnici transponiraju vlastita osjeanja svijeta ili asocijacije o
ovjeku uope u naem suvremenom ivotu.
Naelno bi se moglo ustvrditi da potpuno sazrijevanje ove knji-evne generacije pjesnika
donosi i vrlo uoljive kvalitetne promjene u literarnoj poetskoj tehnici, dakako na prvom
mjestu u traenju novih izraajnih sredstava. S pronalaenjem svjeih izraaja, novih
suodnosa rijei, esto povezanih i s naglaenim eksperimentiranjem jezikom (poezija Ivana
Slamniga, na primjer) dolazi i do obogaivanja i proirivanja motivskih interesa pojedinih
pjesnika.
Neiscrpne poetske teme ljubav i smrt kao bitnost ljud-skog ivota i kao nikad do kraja
sagledan misterij pa upravo zato i poetski interesantan i neiscrpan sve se ee javljaju
u lir-skim preokupacijama suvremenih pjesnika. Znaio je to zapravo i prijelaz od
emocionalnog, ak i pomalo impresionistikog doivljaja ivota na intelektualna razmatranja i
uopavanja putem specifine poetske rijei ovaj puta vie pojmovne nego slikovne
nekih bitnih konstanti ljudskog ivota.
Te su teme zaokupljale mnoge pjesnike, koji su svoje emotivne, ljubavne doivljaje poeli
zatvarati u moderni misaoni izraz, dajui tako toj samo naoko narativnoj i tek donekle
metaforinoj poeziji smisao simbolikog i vieznanog.
Od ovakvih tema, zapravo poetskih motiva za koje se zna otkad poezija postoji, nije bilo
daleko, upravo u okviru krajnjih emocional-nih ovjekovih toaka ljubavi i smrti, doi do
konkretnih egzisten-cijalnih problema inspiriranih stvarnim trenutkom vremena u kojem
danas ivimo: rastrgani, nervno napeti, sve udaljeniji od prirodnog naLina ivota u vijeku sve
naglaenije tehnizacije i .kompjutorizacije, ali i otuenja ovjekova.
Traume prolosti potpuno ustupaju mjesto traumama sadanjo-sti. Bauk eventualne slijedee
ratne kataklizme, osjeaj totalne nesigUr-nosti ovjeka u suvremenom svijetu civilizacije,
strepnja pred vrtogla-vim tehnikim dostignuima koja prijete opim unitenjem i opom
st. (1830-1965)
dehumanizacijom dananjeg ovjeka to su problemi i pitanja, sumnje, upitnici i dileme,
pred kojima se naao ovjek, i te situacije i stanja postaju osnovna opsesija mnogoga
suvremenog intelektualca te senzibilnog i misaono usmjerenog pjesnika naeg vremena.
Totalna angairanost i zaokupljenost tim problemima urodila je kod suvremenih hrvatskih
pjesnika razliitim poetskim reakcijama i literarnim postupcima.
Klonue, tiha rezignacija, svojevrsna deziluzija ivota dosta je naglaena kod jednog dijela
ove knjievne generacije. Bit e to neka podsvjesna strepnja, strah pred neizvjesnou, protiv
ega e se ti pjesnici boriti eventualno jedino s jedva primjetljivom ironijom.
Zajedniko je obiljeje mnogih pjesnika u naglaenom traenju novih poetskih konstrukcija
koje bi mogle adekvatno izraziti njihova stvarna raspoloenja, pri emu je esto dolazilo i do
pomodnosti, nategnutih i iskonstruiranih poetskih struktura, ali i do otkrivanja novih jezinih
vrednosta, kojima je nerijetko korijen u nadrealistikoj poeziji, kao u pjesnitvu Zvonimira
Goloba.
Meu pjesnicima koji su nain metaforike poezije zamijenili poetskim meditacijama,
kondenziranom misaonom reenicom i filo-zofskim pristupom problemima ili svakidanjice
ili egzistencijalnosti ovjekove uope, nesumnjivo su, kao pretee nove poetske generacije,
najinteresantniji Milivoj Slaviek i, naroito, Slavko Mihali.
Kao pjesnik primarno refleksivnog reagiranja na ivot. Milivoj Slaviek(1929)u svojoj
poetskoj avanturi ne trai samo odreeni, pod bilo koju cijenu, moderni lzraz: on pnje svega
nastoji ostvariti jasnu, razumljivu poetsku i humanu poruku. Konfrontirajui ovjeka po-
jedinca s drutvom, uoavajui neprestane konflikte izmeu ta dva fenomena, Slaviek kao
izraziti humanist u ostvarenju svoje poetske vizije tei neprestano za pomirenjem ovjeka sa
svijetom, za punim oovjeenjem svijeta, pa su zato i motivi Ijubavi, u irem znaenju te
rijei, njegova esta poetska tema. Polazei od autentinog ivota, od sitnih, malih,
svakodnevnih ivotnih detalja kojima je protkana ovjekova sudbina, Slaviek na tim
motivima izgrauje svoje uni-verzalne, opeljudske poruke, predstavljajui se tako kao
izraziti pjesnik ljudske egzistencije. Tu osnovnu ivotnu filozofiju Slaviek poetski ostvaruje i
adekvatnim pjesnikim izrazom. Svoju poeziju, pria, naoko jednostavno, ali stilom i
nainom koji je pun slojevitih asocijacija, slika i znaenja.
Neosporno najsnanija poetska linost krugovake pjesnike ge-neracije je Slavko Mihali
(1928). Jedan je od najizrazitijih hrvatskih
219
predstavnika suvremene moderne intelektualne poezije, koji u totalitetu vlastite poezije
ostaruje osobnu integralnu ljudsku stvarnost, svoje postojanje. Uporno i dosljedno razraujui
svoje lirske vizije i sno-vienja, Mihali ostvaruje vrste hermetike poetske strukture
uvijek iznenaujuom i novom poetskom rijei, metaforom, afori-stikom i nedekorativnim
izrazom intelektualno potpuno superioran vlastitim osjeanjima. Polazei od ovjeka kao
iskljuivosti postojanja, od njegove usamljenosti, taj izrazito analitiki pjesnik tipini je pred-
stavnik svog vremena, pa i dobrog dijela svoje generacije, pjesnik koji ponajprije analizira
ovjekova stanja tjeskobe, straha i ne-moi. Pretvarajui vlastitu matu u stvarnost njegove se
vizije ostva-ruju kao pjesnikova konkretnost, pa tako u vlastitoj poeziji pronalazi zbiljski
smisao egzistencije. Takve poetske sadraje Mihali izraava i adekvatnim modemim
izrazom, punim slojevite simbolike i ritmom koji ima sva obiljeja govornog jezika, dok mu
naglaeni pojmovni aparat slui kao temeljna osnova poetskog izraavanja.
Putem intelektualnog produbljivanja vizije svijeta poetskim go-vorom krenula je i slijedea,
razlogovska generacija (ime je dobila po svom asopisu Razlog) krajem ezdesetih godina,
kao i naj-mlaa koja se tek afirmira unosei u stihove naglaenu filozofsku notu kao
temeljno usmjerenje svoje poezije.
Bitno obiljeje suvremene hrvatske poezije jest intenzivno na-stavljanje s traganjima i
eksperimentiranjem u jeziku, te ponitava-njem vrstih anrovskih odreenja, a naroito
zadanih poetskih formi, te esto pisanje oblikom svojevrsne pjesnike proze.
Ukratko, suvremena poezija nije jedinstvena ni u stilu ni u te-matici. Razvija se u irokom
rasponu od gotovo totalno hermetizi-ranih stihova i pokuaja da se sve kae samo izvanjskom
formom rije je o tzv. vizualnoj i grafikoj lirici preko doivljaja poezije kao
iskljuivog izraza filozofsko-egzistencijalnih koncepcija pjesnikog subjekta, sve do
ponovnog vraanja poznatim poetskim strukturama i motivici primarnih ovjekovih emocija,
odnosno do-ivljavanju svakodnevnog ivota. Spomenimo. konano, i injenicu da se u
suvremenoj hrvatskoj poeziji na sve snanijoj umjetnikoj razini reafirmira i dijalektalno
pjesnitvo akavsko i kajkavsko.
Najvea je odlika ove poezije u odnosu prema tradicionalnoj, to iznalaenjem novih
mogunosti jezinoga poetskog izraza esto uspjeno i adekvatno pjesniki oblikuje nae
suvremene traume i bitna ivotna pitanja koja nas zaokupljaju.
Dok s jedne strane u toj poeziji sve vie osjeamo govorni, komunikativni jezik, ali na jednoj
vioj poetskoj razini, pa otkrivamo i elemente svakodnevnog, tzv. atrovakog govora, dok
simboliku
st. (1830-1965)
i metaforu tradicionalne poezije zamjenjuju elementi urnalistikog i anegdotskog izraza, s
druge strane pojaana sugestivnost izraza pre-vladava tradicionalnu poetsku narativnost. Rije
u mnogih pjesnika gubi svoje primarno znaenje, kao to i simboli i slike gube dotad
standardne asocijativne vrijednosti i postaju potpuno individualizirani. U svakom novom
kontekstu odreena rije poprima posve novo zna-enje, a kompleksnost tih rijei, njihov zbir
i meusobni odnos do-bivaju snagu sugestije ostavljajui itaocu da iz toga sam stvara nove
vrednote, da se do maksimuma sam aktivira i doivi pjesmu.
Metaforinost, koja je u poetku bila jo relativno stalni rekvizit poetskog izraavanja,
naroito kod Vesne Parun, u novijoj poeziji gotovo iezava pred novim jezinim strukturama
misaonog i vizual-nog karaktera kao rezultat individualne pjesnikove vizije i napora za
daljnjim ovladavanjem umjetnosti rijei.
I proza, to je i posve razumljivo, u suvremenoj hrvatskoj knjievnosti ima sline razvojne
tokove kao i poezija, dakako, unutar specifinosti svog anra. Uostalom, znaajan broj
pjesnika, posebno krugovakog narataja, jednako tako uspjeno pie prozu, pa i kritiku, kao i
poeziju, ne opredjeljujui se iskljuivo samo za jednu knji-evnu vrstu.
Slino kao i u poeziji, i prozni stvaraoci ezdesetih i sedam-desetih godina ne predstavljaju
jedinstvenu grupaciju koja bi se mogla odrediti zajednikim estetskim imenom. Velika je
raznolikost tema-tike i stilskih oznaka: od nastavljanja najbolje prozne tradicije, s te-matikom
djetinjstva kao izvorom asocijacija i jo vrstom psiholoko--socijalnom motivacijom i
fabularnom strukturom (kao kod ede Price), do pokuaja avangardnog razbijanja postojeih
proznih formi l normi, i ukljuivanja u tokove suvremenih proznih traenja u svjet-skoj
knjievnosti (Antun oljan, Ivan Slamnig i drugi).
Ali uza sve individualne karakteristike u stvaralatvu pojedinih prozaika, u suvremenoj
hrvatskoj prozi ipak postoje i neka" zajednika obiljeja. Nije to samo sve naglaenija i sve
ea zaokupljenost pisaca tematikom grada i psihologijom suvremenog ovjeka u toj
urbaniziranoj sredini (jedan od najistaknutijih stvaralaca na tu temu ranojepreminuli Krsto
poljar(19301977), nego i, moglo bi serei, generacijski otpor (kad je rije o krugovaima)
odreenim i zadanim drutvenim i etikim normama, kao i estetskim naelima.
Danas ve poznati kao pisci tipa proze pod nazivom proza u trapericama (jeans-proza)
poticaj i motivacija potjeu ponaj-prije od amerikog pisca Jerome Davida Salingera, ali i
istononje-rhakog knjievnika Urlicha Plenzdorfa njezini sljedbenici lzdvajaju
221
linost svog literarnog junaka iz konkretnih drutvenih okvira i kon-struiraju ili imaginarne,
izmiljene ili svakodnevne ambijente i unutar njih promatraju i intelektualno osmiljavaju te
svoje protagoniste kao samostalne, nezavisne, individualne egzistencije liene drutvenih i
etikih obaveza i normi.
Polazei od spoznaje neke svoje stvarnosti koju, u osnovi, ne mogu osmisliti u njenom
razvojnom procesu i otkriti zakonitosti njezina kretanja naprijed, tim piscima ne preostaje
drugo, ve ili puka registracija injeninog, bez konteksta povijesne komponente, ili kon-
strukcija svojega svijeta. Polazno je odredite zapravo revolt: protiv civilizacije u cjelini,
ustajalih drutvenih struktura, uope svih vrijed-nosti banalizirane svakidanjice, jednom
rijeju, frontalno negiranje postojeeg, ali i bez konstruktivne vizije drukijeg i novog.
Ta temeljna tematsko-motivska opredijeljenost raa i novu stva-ralaku tehniku: roman, na
primjer, kao struktura razbija se na manje jedinice, postaje zapravo sklopom novela koje u
cjelinu po-vezuje samo linost glavnog junaka redovito mladog intelektualca bez ivotne
koncepcije i ideoloke opredijeljenosti. Novi se procesi dogaaju i s jezikom. Standardni
knjievni jezik ustupa nerijetko mjesto svakidanjem govoru, svojevrsnoj stilizaciji slanga
takoer kao oblik manifestacije otpora petrificiranom jeziku tradicionalne knji-evnosti, kao i
abloni publicistiko-urnalistike proze.
Najizrazitiji predstavnik takvog modela proze nesumnjivo je Antun oljan (1932). U kratkom
romanu Izdajice kao i u prozi Kratki izlet (1965) on nastoji literarno izraziti svoju generaciju
u njezinoj tenji za bijegom od ukalupljenosti, od drutveno-konvencionalne od-govornosti u
traenju neke imaginame slobode. Meutim, u nastojanju da se izbjegnu sve zadane strukture
pod bilo koju ciienu. olianov junak. ovisan jedino o klapi, dospijeva, u biti, u tragini
orsakak vlastite bezizlaznosti, odnosno potpune otuenosti. Opravdanje za takav doivljaj
ivota bez perspektive i osmiljenog cilja piev junak pronalazi u injenici spoznaje kako taj
mladi intelekt u otporu prema postojeem bjei od svega: (. . .) A bjegunac ne gleda kamo e
stii, ve od ega e pobjei, veli taj tragini junak, jer (. . .) I to to izvana izgleda kao
besciljno lutanje po sluajnim ispresi/ecanim putanjama, ustvari Je Jedini mogui izlaz,
logino izbjegavanje vjenih progonitelja (. . .).
Modelu takve suvremehe proze kakvu nam nudi Soljan pripada i roman Ivana Slamniga Bolja
polovica hrabrosti (1972), a u odree-nom smislu i roman Alojza Majetia angi ofj" gotoff
(1970).
222 K.NJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH OOD. 20.
st. (1830-1965)
Ivan Slamnig (1930) ve 1 u novelistici, a lsto tako 1 u svom ro-manu, iskazuje dosta
naglaen ironino-sarkastian stav prema ivotu, neto slino kao to smo doivjeli ve kod
Marinkovia. Rije je o stavu obrane, pasivizacije, nemoi da se suprotstavi bilo emu:
razuman uzmak bolja polovica hrabrosti kako kae na kraju svog romana. A taj se
roman, upravo zato to pisac nema dovoljno snage za aktivno suprotstavljanje ivotu
umjesto promatranja ovjekova kre-tanja unutar cjelokupnosti drutveno-psiholoke njegove
determinira-nosti svodi na novu izolaciju: eksperimentiranje jezikom, istrai-vanje jezika u
jeziku kao primarnog smisla. Cilj romana nije poruka (ponajmanje socijalna, etika ili
psiholoka), ve jezinostilska igra, avantura rijei. Zato Slamnig barata u romanu s dva
jezina sloja koja meusobno suprotstavlja, ali i istodobno povezuje. Rije je o stan-dardnom
(tradicionalnom) knjievnom jeziku i svakodnevnom stilizi-ranom urbanom govoru dignutofh
na razinu literarnosti sa, u osnovi, banalnom fabulom koja, s obzirom na smisao romana, nije
bitna ni vana.
Majetiev (1938) roman angi offgotojf, kao i oljanov roman Luka (1974) pokazuju, ini se,
tendenciju oslobaanja junaka od nje-gove totalne drutvene izoliranosti, tendenciju vraanja
socijalnoj de-terminaciji. angi, glavni junak Majetieva romana, odreen je vrstim
okvirima huliganske sredine i upravo kao takav dolazi u sukob s postojeim drutveno-
etikim normama, dok pripadnost modelu proze u trapericama potvruje i naglaenim
urbaniziranim jezikom junaka, odnosno posebno istaknutim atrovakim govorom. Slinu
drutvenu determiniranost junaka otkrivamo i u proznim tekstovima Zvoni-mira Majdaka
(Kui, stari moj, 1970. i drugo). I on ostaje u okvi-rima huliganske sredine (ali ne pretjerano
nasrtljive ili drutveno opasne), vodei svoje junake kroz tipine ambijente kafia ili kina, do
situacija u kojima prevladavaju erotsko-seksualne scene i opet, dakako, s naglaenom
karakterizacijom likova atrovakim govorom. Svi su oni vraeni u konkretne sredine
postojeih socijalnih struktura sukobljeni s njima, ali ne direktno, frontalno kao oljanovi
filozofi--intelektualci u svom traenju egzistencijalnog bitka, ve kao obini, mali i
temperamentni mladi ljudi- koji ive svoj svakodnevni ivot, ne razmiljajui mnogo o njemu,
nego kao relativno simpatini i neopasni suputnici drutva negdje sa strane, pored onog
vanog to se zbiva, neoptereeni misaonim sustavima jednostavno traju svoje dane:
ive, vole se ili mrze.
Antun oljan, meutim, i u najnovijem romanu Luka ne na-puta, istina, svoj tip
mtelektualnog junaka, ali to ovaj put nisu vie
POSLI.IERATNA KNJIEVNOST (1950-1965)
223
oni njegovi prijanji revoltirani mladi izdajnici koji negiraju sve i kojima autor konstruira
izmiljenu neku postojbinu, odnosno kako to on sam objanjava: (. . .) po uzoru na stare pisce
nainio sam im Arkadiju kako bi (. . .) mogao analizirati njihovo ponaanje, shvatiti apsurde
njihova strahovanja i veselja, razumjeti njihovu borbu i nadu (....)-- nego je to sad ve
relativno zreo ovjek koji svoja kon-fliktna stanja i uzroke iz kojih oni izrastaju, crpi
iskljuivo iz stvar-noga ivota svog vremena i vrstih ablona realnih drutvenih struk-tura
unutar kojih ivi, a nikako iz izmiljene svoje Arkadije. Pro-blem je ovaj put u sukobu
slobodne (makar prividno) ljudske li-nosti s nadiruim baukom tehnike civilizacije koja rui
stare, tra-dicionalne vrednote (prije svega kulturne) i istodobno usamljuje i" obezvreuje
ovjeka kao humano bie.
Slian problem gdje se otuenost javlja ne kao posljedica filozofskih premisa ili apstraktnih
razmatranja o egzistencijalnoj ovje-kovoj opstojnosti, ve kao rezultat nagle urbanizacije,
industrijalizacije u kojoj beton i elik i tehnologija uope deformiraju psihu ljudske linosti i,
u biti, sputavaju ovjekovu slobodu prisutari je i u ro-manu Vojislava Kuzmanovia (1930
1976) Godina noeva (1976), u kojem je, slino kao kod oljana a to je karakteristino
za ovaj model suvremene proze glavni junak i opet intelektualac tehnike usmjerenosti.
I u jednom i u drugom sluaju, i posljednji oljanov i ovaj Kuzmanoviev roman, a i onaj tip
proze koji je karakteristian za na primjer Majdakovo stvaralatvo, kao da najavljuju
nova usmjerenja suvremene hrvatske proze, jedno vraanje ovjeku kao drutvenom biu:
umjesto potpuno izdvojenih individualnosti iz tota-liteta drutvenih procesa, promatranih tek
kroz pripovjedaevu kon-strukciju u okvirima nekog izmiljenog arkadijskog svijeta
dolazi do primjetnog vraanja tipu drutvenog romana ili pripovijetke, na-ravno, s novjm
stilskim i strukturalnim vrijednostima, u kojima so-cijalno-psiholoka motivacija junaka
ponovo dobiva na svojoj vano-sti. To je i razlog da glavni junaci kao izraz vremena i drutva
u kojem ive (ali ne samo u smislu uskih nacionalnih okvira) nose sva obiljeja modernoga
suvremenog ovjeka dananjeg svijeta: na-glaene neurotske smetnje koje vode do
deformacija njihove psihe, to je sve posljedica odreenih svjetskih civilizacijsko-drutvenih
pro-cesa i njihovih naglih promjena unutar kojih ti junaci postaju tra-gine linosti, do kraja
otuene i usamljene, unato svojoj fizikoj prisutnosti u tom drutvu. Bitna je odlika ovog
tipa dananje hrvatske
st. (1830-1965)
proze u trenutku njena konstituiranja da se ipak pomalo izvlai iz svoje, u jednom trenutku
gotovo potpune hermetike zatvorenosti i konstrukcije, i u svojoj kompozicijskoj strukturi
vraa, na modernijoj razini, realistikim kreativnim oblicima, a samim tim i ostvarenju
pojaane komunikativnosti izmeu djela i itaoca, to ni u kom slu-aju ne umanjuje
umjetniku vrijednost djela, dakako, ako se ne radi o namjernom pojednostavljivanju fabule i
oitoj namjeri da se stvori tip lagane, puke pripovjedake proze jer i takvih pojava ima.
Svim tim procesima u razvoju suvremene hrvatske proze pri-druuju se i pisci najmlae
literarne generacije (u knjievnosti se afirmira poetkom sedamdesetih godina), dobivi ve i
zajedniki na-zivnik borhesovci, prema poznatom suvremenom argentinskom knjievniku.
Jorgeu Luisu Borgesu, velikom majstoru jezinog izraza i jednom u svijetu najpoznatijih
dananjih pisaca pripovijedaka s fantastinim sadrajima. Najmlai narataj hrvatskih pisaca
svojim se usmjerenjima ili prema obliku kriminalistikog romana i proze uope, ili
zabavnoavanturistikom anru, odnosno fantastici samo pridruuje raznolikosti proznog
stvaralatva u nas danas, stva-ralatvu koje se kree od urbane i ruralne tematike iz
suvremenog ivota, preko daljnjih produbljivanja i literarnog osmiljavanja histo-rijskog
perioda nae revolucije, do ekstremnih eksperimenata u jeziku, ili promatranja ovjeka kao
egzistencijalne jedinke neomeene kate-gorijama vremena i prostora, sve do traenja
inspiracija u svako-dnevnom ivotu i uzleta do fantastinih motiva. U svoj toj razno-likosti
jedno je ipak zajedniko u tom suvremenom hrvatskom stva-ralatvu: otpor tradiciji,
nepovjerenje prema vrijednostima prolosti, tenja za punim nekonformizmom u naiirem
znaenju te riiei.
Tu panoramu suvremenih proznih tokova u hrvatskoj knjiev-nosti ne bismo mogli potpuno
obuhvatiti, kad se ne bismo vratili piscu o kojem je ve bilo rijei u ovom pregledu. To je
Miroslav Krlea i ve spomenuto njegovo djelo Zastave.
Iako se Zastave na prvi pogled kao tip romana rijeke sa svojom istaknutom drutvenom
analitikom funkcijom nastaiui od 1967. na dalje ne uklapa u model suvremene
hrvatske moderne proze, i prije bi ga se moglo smjestiti negdje u tridesete godine u doba
dominacije drutvenog romana vremena i prostora to Krleino djelo, istodobno, u mnogo
emu nosi i obiljeja suvremenog, odnosno modernog romana. U njemu je Krlea kao
svojevrsnoj sintezi svog impozantnog pripovjedako-romansijerskog opusa, ostvario duboki
analitiki zahvat u sloenu cjelokupnost drutvenog, politikog i ideo-lokog kretanja u
hrvatskim relacijama od zadnjeg desetljea 19. sto-ljea do tridesetih godina 20. stoljea. No
bitno je naglasiti da je
POSLUERATNA KNJIEVNOST (1950-1965)
225
akcent u toj mnogosloievitoj tematskoj cjelini na analizi individualne intelektualne razine
hrvatskog ovjeka, a manje na socijalnoj, pa ak i psiholokoj odrednici hrvatskog drutva
kao kolektivne cjeline u naznaenom vremenu: odatle i cijele epizode imaju izrazito
esejistiko--filozofski karakter, to je karakteristino za model suvremenog, mo-dernog
romana. Sve to samo od sebe govori kako se ba Krlea sa cijelom galerijom svojih
intelektualnih' likova koji, kao to ve rekosmo, u Zastavama dobivaju samo svoj sintetiki
saetak, javlja u odreenom smislu kao tvorac arhetipskog junaka koji e, dakako, u novim
opstojnostima suvremenog ivota dobiti i nova obiljeja, u irokoj lepezi od likova zbunjenog
i neurotinog intelektualca prije rata (Marinkovi) preko mladog inteligenta bez ideoloke
formira-nosti (proza u trapericama), te junaka specifinog tipa iz huliganske sredine, do
likova koji sve vie poinju dobivati karakteristike teh-niki obrazovanog intelektualca,
stavljenog u emocionalno-psiholoki procjep izmeu blagodati tehnike civilizacije i sve
veeg vlastitog osjeanja otudenosti.
Moda ba po toj zaokupljenosti modernim intelektualnim ju-nakom, i unato tome to stvara
romanesknu strukturu tipa srednjo-evropskog drutvenog romana vremena i prostora (roman
obitelji) i govori o intelektualcima prve polovice dvadesetog stoljea Krlea se svojim
Zastavama pridruuje i tematskoj raznolikosti, ali i jednom loginom nastavljanju vlastite
tradicije, kao i strukturalno-stilskim ino-vacijama kakve su nazone u traenjima u
suvremenoj hrvatskoj prozi, njenim lutanjima i jezino-tematskim avanturama to u biti
i prua osnovnu dra cjelokupnom stvaralatvu u poslijeratnoj, po-sebno suvremenoj
hrvatskoj knjievnosti sve do naih dana.
OPA LITERATURA
Edicija Pet stoljea hrvaiske knjievnosti, knj. 117 (Vladan Desnica) do knj. 146 (Pero Budak,
Fadil Hadi), Matica hrvatska i Zora, Zagreb, 19631977.
Nedjeljko Mihanovi, O ratnoj generaciji hrvatskih pjesnika, Kolo, br. 8, 9, Zagreb, 1963.
Miroslav Vaupoti, Hrvatska suvremena knjievnost (drama i dramski pisci kritika,
esejistika), Revija, br. 5, Osijek, 1965.
Dalibor Cvitan, Poslijeratni hrvatski kritiari, Kolo, br. 10, Zagreb, 1964.
Gajo Pele, Poetika suvremenog jugoslavenskog romana, Naprijed, Zagreb, 1966.
Branimir Donat. Posliieratni hrvatski roman, Forum, br. 2, 3, Zagreb, 1968.
st. (1830-1965)
Tomislav Ladan, Uvjetne odrednice poratne hrvatske knjievnosti, Kritika, br. 3,
Zagreb, 1968. Hrvatska poezija poratna (tematski broj), Kritika, br. 4, Zagreb, 1969. O
hrvatskoj poratnoj prozi (tematski broj), Kritika, br. 15, Zagreb, 1970. Hrvatska um/etnost
19451970 (tematski broj), Kolo, br. 12, Zagreb, 1970. Nikola Ivaniin, O hrvatskoj
knjievnosti NOB-e, Mogunosti, br. 11 12,
Split, 1978.
PISCI, DJELA, LITERATURA VJEKOSLAV KALEB (Tijesno, kod ibenika, 1905)
Djela: Na kamenju, 1940; Izvan stvari, 1942; Brigada, 1947; Poniene ulice, 1950; Bijeli
kame'n, 1954; Divota praine, 1954. i dmgo.
Literatura Ivan Goran Kovai, Siva knjiga o sunanoj zeml/'i, u knjizi: Ese/i i ocjene,
Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946. ivko Jelii, Skamenjene Ijepote jedne proze, u
knjizi: Lica i autori, Kultura,
Zagreb, 1953. ' Vlatko Pavleti, Analiza i konstrukcija (pristup Kalebovim novelama), Repu-
blika, br. 23, Zagreb, 1962. Emil tampar, Knjievni put prozaika Vjekoslava Kaleba,
Slavistina revija,
Ljubljana, 1968.
1
PETAR EGEDIN (rnovo, Korula, 1909)
Djela: D/eca boja, 1946; Osamljenici, 1947; Na putu, 1953; Mrtvo more, 1953; Eseji, 1955. i
drugo.
Literatura
Ervin inko, Dvije knjige Petra egedina, Republika, br. 6, Zagreb, 1947. Petar Dadi,
Strah i usamljenost u prozi Petra egedina. Nova misao,
br. 9, Beograd, 1953. Branimir Donat, Meditativna proza, Delo, br. 3, Beograd, 1964.
Nikola Disopra, Dvije knjige proza Petra egedina, Mogunosti, br. 1, Split,
1970.
~ VLADAN DESNICA (Zadar, 1905 - Zagreb, 1967)
Djela: Zimsko Ijetovanje, 1950; Olupine na suncu, 1953; Tu, odmah pored nas, 1956; Proljea
Ivana Galeba, 1957; Fratar sa zelenom bradom (izbor pri-povijedaka), 1959. i drugo.
Literatura
ivko Jelii, Dvije knjige Vladana Desnice, u knjizi: Lica i autori, 1953. Drako Redep,
Vladan Desnica (o knjizi Fratar sa zelenom bradom), Letopis Matice srpske. br. 23, Novi
Sad, 1960.
227
Dubravko Jeli, Pripovjeclaka umjetnost Vladana Desnice. Izraz, br. 12, Sa-
rajevo, 1965. Vlatko Pavleti, Vladan Desnica izmeu realizma i strukturalizma,
Kolo,
br. 8-9, Zagreb, 1968.
RANKO MARINKOVI (Vis, 1913)
Djela: Proze, 1948; Ruke, 1953; G/ori/a, 1955; Kiklop, 1966. i drugo.
Literatura
Ivan Goran Kovai, Ranko Mahnkovi, satirik i analitik, Ese/'i i oc/'ene,
Zagreb, Nakladni zavod Hrvatske, 1946. Vlatko Pavleti, U znaku crne mrlje, Sudbina
automata, Zagreb, 1955. Dalibor Cvitan, Stremljenje k simbolinom, Knjievnik, br. 11,
Zagreb, 1960. Slavko Leovac, Kiklop Ranka Marinkoviea, Izraz, br. 3, Sarajevo, 1966.
Drako Redep, Ranko Marinkovi kao romansijer, Letopis Matice srpske, br. 3,
Novi Sad, 1966.
MIRKO BOI (Sinj, 1919)
Djela: Pov/aen/e, 1949; Skretnica, 1951; Kurlani, 1952; Neisplakani, 1955;
Novele, 1953; Svilene papue, 1958; Colonnello, 1975; Tijela i duhovi,
1980, i drugo.
Literatura
Vlatko Pavleti, Odlomak bi/'ede i kontinuitet primitivizma, Sudbina automata,
Zagreb, 1955. Nada Barac, Dva romana Mirka Boia, Krugovi, br. 1, Zagreb, 1956.
Vatroslav Kaleni, Nekoliko problema uz jezik dva/'u romana Mirka Boia,
Knjievnik, br. 8, Zagreb, 1960. Dalibor Cvitan, Urbaniziranje tematike i stila,
Knjievnik, br. 9, Zagreb,
1960. ime Vueti, Knjievnik Mirko Boi, Forum, br. 12, Zagreb, 1979.
JURE KATELAN (Zakuac, kod Omia, 1919)
Djeia: Crveni konj, 1940; Pijetao na krovu, 1950; Biti ili ne, 1955; Malo kamena i
puno snova, 1957. i drugo.
Literatura
Antun oljan, Pogled na poeziju Jure Katelana, Krugovi, br. 8, Zagreb,
Boo Milai, Jure Katelan, Suze i zvijezde, NIP, Zagreb, 1956.
Nikola Milievi, Poezija Jure Katelana, Forum, br. 12, Zagreb, 1966.
Zdenka Gudelj-Velaga, Lirika Jure Katelana, Rijeka revija, br. 89, Rijeka,
st. (1830-1965) ,
OPA LITERATURA
Dragutin Prohaska, Pregled savremene hrvatsko-srpske knjievnosti, Matica
hrvatska, Zagreb, 1921. Enciklopedija Jugoslavije, knjiga 4, Leksikografski zavod SFRJ,
Zagreb, 1959.
(vidi: Hrvatska knjievnost) Knjievni godinjak (pisci jugoslavenskih naroda), uredili: Krsto
poljar i Miro-
slav Vaupoti, Lykos, Zagreb, 1961. Sto godina hrvatske knjievnosti, IVI, Minerva,
Zagreb, 19331935. Marijan Matkovi, Hrvatska drama XIX stoljea, Hrvatsko kolo, br. 2
3,
Zagreb, 1949. Branko Heimovi, Hrvatska djamska knjievnost izmeu dva rata,
RAD,
br. 353, JAZU, 1968. Antun Barac, Hrvatska kritika, JAZU, Zagreb, 1938. Antun Barac,
Hrvatska knjievnost (knjiga I, Knjievnost ilirizma, knjiga II,
Knjievnost pedesetih i ezdesetih godina), JAZU, Zagreb, 1954, 1960. Hrvatska knjievna
kritika, IX, Matica hrvatska, Zagreb, 19501960. Miroslav icel, Pregled novije hrvatske
knjiievnosti, Matica hrvatska, Zagreb,
1966. II izdanje 1971, III izdanje (Liber, Zagreb), 1979. Miroslav Vaupoti, Hrvatska
suvremena knjievnost, lnternational PEN, Zagreb,
1966. Zbornik Zagrebake slavistike kole, Meunarodni slavistiki centar agreb,
br. 1, 1973, br. 2, 1974, br. 3, 1975, br. 4, 1976. Miroslav icel, Programi i manifesti, Liber,
Zagreb, 1972. Panorama hrvatske knjievnosti XX stoljea, Stvarnost, Zagreb, 1965. Zbornik,
Hrvatska knjievnost prema evropskim knjievnostima, Liber, Zagreb,
1970. Zbornik, Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu, Zavod za znanost o
knjievnosti Filozofskog fakulteta i Liber, Zagreb, 1978. Zbornik Dani hvarskog kazalita,
knjiga 4, akavski sabor, Split, 1979. Nikola Batui, Povijest hrvatskog kazalita, kolska
knjiga, Zagreb, 1978.
Povijest hrvatske knjievnosti, knjiga 4 (Ilirizam i realizam), napisali Milorad ivanevi i
Ivo Frange, knjiga 5. (Knjievnost moderne), napisao Miroslav icel, Liber i Mladost,
Zagreb, 1975, 1978.
Milan Crnkovi, Djeja knjievnost, kolska knjiga, Zagreb, 1967, VI izdanje 1980.
Milan Cmkovi, Hrvatska djeja knjievnost do kraja 19. stoljea, kolska knjiga, Zagreb,
1978.
Ivo Zakr, Djeji roman u hrvatskoj knjievnosti, kolska knjiga, Zagreb, 1978.
Ivo Zalar,. Suvremena hrvatska djeja poezija. kolska knjiga, Zagreb, 1979.
229
Joa Skok, Sunana livada djetinjstva, antologijska itanka hrvatskog djejeg pje-snitva,
Naa djeca, Zagreb, 1979.
Zvonimir Dikli i Ivo Zalar, itanka iz djeje knjievnosti s prikazom najzna-ajnijih vrsta,
kolska knjiga, Zagreb, 1980.

Miroslav Šicel Hrvatska Književnost

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Miroslav Šicel Hrvatska Književnost

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

MIROSLAV ICEL HRVATSKA KNJIEVNOST

SKEDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST (11. do 15. st.)

KNJIEVNOST PREDREALIZMA I REALIZMA (1860-1892)

KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20. st.

106 KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.

202 'KNJIEVNOST OD NARODNOG PREPORODA DO SEDAMDESETIH GOD. 20.

You might also like