(http://ihjj.

hr/)

INSTITUT ZA HRVATSKI JEZIK I JEZIKOSLOVLJE

(HTTP://IHJJ.HR/)
 (kontakt/)  (https://www.facebook.com/ihjj.hr/)

Bartol Kašić:
Institutiones linguae
Illyricae
Bartol Kašić (Pag, 1575. – Rim, 1650.) postaje 1590. g. pitomac
Ilirskoga kolegija, a 1595. stupa u isusovački novicijat. Godine
1598. imenovan je učiteljem gramatike u isusovačkome Rimskom
kolegiju. Za svećenika je zaređen 11. ožujka 1606., a mladu misu
služi 12. ožujka iste godine. U prvu dubrovačku misiju polazi 1609.,
a ostaje do 1612. U Dubrovniku propovijeda, poučava djecu
početcima gramatike, angažiran je tijekom korizme kao
ispovjednik. Godine 1612. papa ga šalje na misijsko putovanje u
krajeve pod turskome vlašću (Bosna, smederevski sandžakat,
Beograd, Srijem, Vukovar, Osijek). Ispovjednikom u Loretu postaje
1614. i na toj dužnosti je sve do 1618. g. U toj godini polazi na
drugo misijsko putovanje (Osijek, Valpovo, Beograd, Srijem,
Temišvar). Od 1620. do 1633. boravi u Dubrovniku. Od 1634.
nalazimo ga opet na dužnosti ispovjednika u Loretu. U Rim stiže
1635., gdje i umire 1650. g. Pokopan je u crkvi sv. Ignacija.

Djelovanje
:
 Među piscima 17. st. isusovac Bartol Kašić ima posebno mjesto
zbog plodna i raznovrsna opusa. Uz Kašićevo se ime redovito veže
asocijacija o prvome gramatičaru, što rezultira jednostranom
prosudbom o tome iznimnom djelatniku katoličke obnove.
Usporedba broja jezikoslovnih radova s brojem prijevoda, preradbi i
originalnih djela pokazuje da mu priliči ne samo titula jezikoslovca,
nego i prevoditelja i pisca. Njegova je književnost utilitarna i idejno
obojena kao književnost katoličke obnove, što potvrđuje
općeprihvaćene spoznaje o protureformatorskome stvaralaštvu
podređenom izvanknjiževnoj svrsi, a čemu doprinosi i Kašićeva
tvrdnja da piše „neka bi(h) bio momu narodu slovinskomu ovijem
pismom koristan i plodan”.

Pisac prve hrvatske gramatike Institutiones linguae Illyricae

(1604.)

Gramatiku Institutiones linguae Illyricae (Osnove ilirskoga jezika

(http://knjige.ihjj.hr/knjiga/osnove-ilirskoga-jezika-u-dvije-
knjige/1/)) napisao je Kašić 1604. kao mladi učitelj gramatike u
isusovačkome Rimskom kolegiju, a po naredbi generala reda
Klaudija Aquavive.
Tomu je zadatku izravno prethodilo osnivanje Akademije ilirskoga
jezika (1599.) te osobna preporuka pape Klementa VIII. da se
započne studij ilirskoga jezika. Izbor autora gramatike nije nimalo
neočekivan, s obzirom na to da se Kašić već istaknuo svojim
gramatičarskim znanjem. U prosincu 1599., oslobođen svih drugih
obveza, Kašić se našao pred velikom zadaćom, svjestan – kako
čitamo u predgovoru Osnova – da u tome poslu nema prethodnika
na području hrvatskoga jezika.
Od Kašića se tražilo da napiše temeljni priručnik hrvatskoga jezika
kako bi budući isusovački misionari mogli lako naučiti jezik puka
koji im je dodijeljen na duhovnu skrb.
Suočen s tim činjenicama, Kašić je pristupio pionirskomu poslu i
1604. g. tiskana je prva gramatika hrvatskoga jezika. Naziv jezika
ilirski, koji `gurira u naslovu, uobičajen u ono vrijeme, a preuzet iz
antičke tradicije, činio se Kašićevim poglavarima preciznim kada je
trebalo imenovati narode i njihov jezik na širokome
:
 južnoslavenskom prostoru, u nevjerničkim krajevima, kamo se
upućuju isusovački misionari, za koje se osniva Ilirska akademija i
piše gramatika jezika koji se isto tako mora zvati ilirski.

U to vrijeme na hrvatskim prostorima funkcionira i naziv hrvatski,

vezan za redakciju staroslavenskoga i za narodni jezik, kao i naziv
slovinski, također istoznačno s hrvatskim. Kašić je hrvatski jezik u
gramatici prikazao s pomoću klasične strukture, što je bio jedino
moguć i opravdan izbor. Lišen hrvatskih uzora, Kašić se oslanjao
na gramatička znanja koja su isusovački đaci usvojili tijekom
školovanja – a to je latinski gramatički model. Kašićevi su
neposredni uzori i izvori njegovih rješenja bili Emanuel Alvarez,
Aldo Manucije i Donat.
Kašić u svojoj gramatici najprije razmatra pitanje gra`je i suodnos
fonem – ,grafem, nastojeći ukloniti iz hrvatske latinice nesustavna
i višeznačna rješenja. Kašićeva gra`jska reforma obilježena je
načelom da se jedan znak (jedno slovo ili slovni niz) uvijek jednako
čita, da ima uvijek istu fonemsku vrijednost, neuvjetovanu
pozicijom.

Središnji dio gramatike posvećen je opisu deklinacija i konjugacija,

a na kraju se pojavljuje 12 sintaktičkih pravila, uglavnom povezanih
s problemom sročnosti. Sasvim je jasno da Kašić ne opisuje
nijedan konkretni govor, već odslikava štokavsko-čakavski prosjek
kakav živi u književnome stvaralaštvu. To istodobno znači da Kašić
opisuje zabilježeno stanje, a ne „preslikava” jedan određeni,
izabrani dijalekt. U tom je slučaju Kašićeva izjava o „najboljem
govorenju” predstavljenom u gramatici samo verbalno prihvaćanje
programa katoličke obnove da se za lingua communis mora
odabrati najbolje, najraširenije i najrazumljivije narječje. Kašić ne
opisuje u gramatici određeno narječje, kojemu bi se mogle
atribuirati oznake najbolji, najrašireniji, najrazumljiviji – to je
preslika pisane prakse, a ona je uvijek naddijalektna i u formiranju i
u funkcioniranju. Kašićeva je gramatika, kako je to uobičajeno u
ukupnoj europskoj gramatičarskoj tradiciji, trebala biti gramatika
književnoga jezika, što znači da je trebala biti utemeljena na
književnome jeziku.
:
 S obzirom na to da je Kašićevo doba obilježeno tronarječnom
književnošću, od kojih kajkavska komponenta stoji izvan Kašićeva
interesa, svoju je gramatiku napisao na jeziku čakavsko-štokavske
književnosti. Kad sve to znamo, možemo korigirati stajališta
pojedinih istraživača po kojima je Kašić u gramatici prihvatio
štokavski i potpuno napustio svoju rodnu čakavicu. Kašić je
jednostavno u opisu hrvatskoga, ilirskoga, jezika pošao od jezika
kakvoga je nalazio u knjigama, od pisane prakse, o kojoj nas i sam
izvješćuje, ne prekidajući kontinuitet koji postoji u onodobnome
književnom jeziku.

Ako mu je namjera bila da normira osim što opisuje, onda je

normirao jedan tip književnoga jezika koji se približava
štokavskomu, ali još uvijek nije potpuno i isključivo štokavski.
Poslije će štokavski prevladati u njegovu izrazu, ali opet ne koji
konkretni, mjesni govor, nego štokavski književni izraz kakav je
živio u dubrovačkoj i bosanskoj književnosti. Predgovor Ritualu
rimskom (1640.), simpatično naslovljen Blagomu i milomu štiocu,
svojevrstan je manifest Kašićeve jezične i gra`jske reforme, odraz
njegovih teorijskih znanja i jezikoslovnih promišljanja, pa ga
možemo smatrati ranim, ako ne i prvim, teorijskim tekstom
hrvatskoga jezikoslovlja. U svakome slučaju, izvrsna je dopuna
svemu što Kašić u gramatici nije izrekao ili dorekao. U tome
predgovoru Kašić, uvjetno rečeno, de`nira pojam bosanski jezik, a
iz te de`nicije zaključujemo da se iza toga naziva krije štokavsko
narječje.

Književna djela

Budući da Kašić u svome opusu ima prijevode, preradbe i

originalna djela, najprimjerenije ga je smatrati piscem djela
nabožne tematike, prevoditeljem glavnih crkvenih knjiga i
priređivačem različitih recentnih europskih nabožnih štiva. Po
brojnosti preradbama pripada prvo mjesto među Kašićevim
djelima. U vrijeme katoličke obnove i u bosanskih franjevaca i u
nabožnih pisaca drugih redova uobičajila se praksa kompiliranja i
:
 prerađivanja djela vodećih europskih teologa i vjerskih pisaca
uopće. Kašić za svoje preradbe obično kaže da su nastale tako što
je on neko djelo „priobratio i istomačio” (Život sv. Ignacija), „skupio
i složio u malo razgovora” (Zrcalo nauka krstjanskoga od ispovisti i
od pričesten'ja), ili da je njegov tekst „od njega ukratko skupljen i
priprosto izgovoren” (Život Bl. Djevice Marije), da je nešto „pokupio
ukratko iz libarca” (Način od meditacioni). Nerijetko se navode i
imena autora predložaka, koji su uglavnom onodobni ili nešto
stariji vodeći teolozi ili nabožni pisci: Orazio Torsellini (Istorija
Loretana), Roberto Bellarmino (Nauk krstjanski), Ignacije Loyola
(Način od meditacioni), Laurenzius Surius O' Carth, Pedro de
Ribadeneira (Perivoj od djevstva, Život Gospodina našega Isukrsta,
Život sv. Ignacija), a uz pojedina djela dolazi spomen i više autora,
najčešće su to: sv. Toma Akvinski, sv. Augustin, kardinal Caesar
Baronius, Matthäus Rader i dr.

Popis Kašićevih preradaba: Način od meditacioni i molitve koja se

čini pametju našom (1613.), Istorija Loretana od svete kuće
Bogorodičine (1617.), Život sv. Ignacija (1623.), Perivoj od djevstva
(1628.), Zrcalo nauka krstjanskoga (1631.), Nauk krstjanski kratak
(1633.), Život sv. Frančeska Saverija (1637.), Život Gospodina
našega Isukrsta, Život pričiste Bogorodice vazda Divice Marije
(1638.).

Jezik Kašićevih djela

Važnost prijevoda nije samo u vrsti i teološkome statusu predloška

nego i u tipu jezika kojim je Kašić prijevod ostvario. U tome smislu
treba istaknuti Ritual rimski (1640.), koji je svojom vremenskom i
prostornom proširenošću imao posebnu ulogu u
standardizacijskim procesima. Iako se za stabilizaciju
standardnoga jezika najvažnijim smatra prijevod Biblije, Kašićeva
Biblija nije mogla imati izrazitiju ulogu jer je ostala u rukopisu, pa je
Ritual imao onu funkciju koju u drugim jezicima ima prijevod
Svetoga pisma – utjecao je na jezično ujednačavanje i normiranje.
Ritual rimski primjer je do koje je mjere Kašić izgradio svoj
:
 književni jezik i kako je trebao izgledati onaj „općeni tip jezika”, za
koji Kašić vjeruje da je najbolji. To je djelo B. Kašića tiskano u 2
500 primjeraka i doživjelo je niz ponovljenih izdanja. Prema
dostupnim podatcima, rabljen je, s izuzetkom nekih krajeva na
sjeverozapadu Hrvatske, na kompletnome hrvatskom i
bosanskohercegovačkom području, što znači da je kao knjiga koja
se čita u svim prilikama ljudskoga života i svakodnevno mogao
utjecati na oblikovanje govornih i pisanih navika. Ritual je bio neke
vrste model prestižnoga jezika i u tome svjetlu primarno treba
sagledavati ulogu Kašićeva djelovanja i jezika koji je promicao.

Kašić je preveo i poznato Kempenčevo djelo Nasljeduj Krista, s

naslovom Tome od Kempisa pismo od nasledovan'ja Gospodina
našega Jezusa (1641.), izgrađenim i dotjeranim jezikom. Kašić je
prevoditelj i lekcionara: Pistule istomačene iz misala novog
rimskog u jezik dubrovački (1641.). Najčešće je prevodio ad
litteram, pa je ovisnost o originalu najizrazitija u Bibliji, zatim u
Ritualu i Lekcionaru, dok je Kempenca prevodio nešto slobodnije
zbog dodavanja i prilagođavanja „bogoljubnoj i propagandnoj
svrsi”.
Originalnim djelom smatra se spjev Venefrida (1627.), premda ima
indicija da je riječ o prepjevu. Prepjevi prvih 50 psalama Pjesni
duhovne od pohvala Božjijeh (1617.) i himni iz brevijara, naslovljeni
također Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (rkp. 1634.), primjeri
su Kašićeva stihotvornoga umijeća.

PRAVOPIS GRAMATIKA SAVJETNIK

pravopis.hr gramatika.hr jezicni-savjetnik.hr
:
 HRVATSKI RIZNICA
riznica.ihjj.hr NAZIVLJE
U ŠKOLI nazivlje.hr
hrvatski.hr

FRAZEMI VALENCIJE KOLOKACIJE

frazemi.ihjj.hr valencije.ihjj.hr ihjj.hr/kolokacije/

O INSTITUTU

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje središnja je nacionalna znanstvena ustanova za

istraživanje hrvatskoga jezika i općega jezikoslovlja.

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje od 1996. godine ustrojen je kao samostalna znanstvena
ustanova, u čijem se okrilju provode dugoročni projekti strateški važni za hrvatsku `lologiju.

POVEZNICE

Ministarstvo znanosti i obrazovanja (http://mzo.hr/)

Ministarstvo kulture (http://min-kulture.hr/)
Hrvatska zaklada za znanost (http://www.hrzz.hr/)
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (http://www.hazu.hr/)
Matica hrvatska (http://www.matica.hr/)
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu (http://nsk.hr/)
Staroslavenski institut (http://stin.hr/)
Hrvatski institut za povijest (http://www.isp.hr/)

© 2023 Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

: