POVIJEST JEZIKA

HRVATSKI JEZIK DO KRAJA 15. STOLJEA

Staroslavenski jezik jezik je prvih pisanih slavenskih spomenika. Ovaj su jezik u 9. st. Konstantin i Metod
zabiljeili u svojim prijevodima Biblije koji su nainjeni za misionarske pohode medu Slavenima.
Kasnije je staroslavenski jezik doivio mnoge redakcija u slavenskim zemljama i utjecao na formiranje
nacionalnih knjievnih jezika. Tako su i Hrvati naslijedili staroslavensku knjievnu batinu i onda su je dalje
razvijali. Jezik prvih hrvatskih glagoljskih spomenika u osnovi je staroslavenski, ali ve od poetka gube se neke
tipine osobine staroslavenskog jezika. Tako se, primjerice, nazalni glasovi e, o i y zamjenjuju glasovima e, u i i.
Osim toga, sve se vie zamjenjuju i neki drugi stari glasovi, oblici i rijeci osobinama narodnoga (hrvatskog)
jezika te se tako stvara norma hrvatske redakcije staroslavenskog jezika.
Kratki pregled
VII. st. latinski jezik i latinica
IX. st. - staroslavenski jezik i glagoljica hrvatska redakcija
XII. st. - bosanica ili bosanica jug Hrvatske, Bosna i Hercegovina: Povaljska listina, Poljiki statut, Libro od
mnozijeh razloga
XV. st. latinica kao nacionalno pismo
BAANSKA PLOA, oko 1100. prijelazni tip glagoljice (s oble na uglatu)
VINODOLSKI ZAKON, 1288. - najstariji hrvatski zakonski spomenik
LJETOPIS POPA DUKLJANINA latinski jezik - preveden u XIV. st.
POLJIKI STATUT, 1444. - hrvatska irilica akavsko podrijetlo
LUCIDAR - tip srednjovjekovne enciklopedije
ZAPIS POPA MARTINCA, 1493. biljeka u brevijaru
HRVATSKI JEZIK OD 16. DO KRAJA 18. STOLJEA
esnaesto stoljee
Za Hrvatsku su to izrazito nepovoljne politike prilike jer je razbijena na nekoliko dijelova kojima vladaju
razliiti gospodari: veliki dio hrvatske obale u rukama je Mleana, Turci su 43
zauzeli neka podruja (Slavonija), a banska Hrvatska nalazi se u sastavu Habsburke Monarhije. Jedino je
Dubrovnik slobodan.
Ovo je zlatno razdoblje dalmatinske knjievnosti (renesansa). Dominiraju djela na akavskom narjeju, a
najpoznatiji su autori Marko Maruli (Judita), Hanibal Luci (Robinja), Petar Hektorovi (Ribanje i ribarsko
prigovaranje), Brne Karnaruti (Vazetje Sigeta grada), Petar Zorani (Planine) i dr. U ovom razdoblju i
dubrovaka knjievnost doivljava procvat razvija se bogata knjievnost na tokavskom narjeju, a pisci u
svoja djela unose i akavske elemente. Vidljivo je to posebice u djelima hrvatskih petrarkista (Zbornik Nike
Ranjine, 1507., u kojem su zapisane pjesme Dore Dria i ika Menetica i dr.) te u djelima najveega
hrvatskog renesansnog komediografa Marina Dria (Novela od Stanca, Skup, Dundo Maroje).
Knjievnost na kajkavskom narjeju postojala je i ranije (sredita su Varadin i Zagreb), a najznaajniji je
prijevod latinskoga djela Ivana Pergoia Decretum tripartitum (1574.) te Antun Vramec s djelima Kronika
kratka (1578.) i Postila (1586.)
Krajem 16. stoljea nastaje prvi hrvatski rjenik. To je rjenik koji je sastavio Faust Vrani: Dictionarium
quinque nobilissimarum Europae linguarum Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae. Objavljen
je u Veneciji 1595.g.
Sedamnaesto stoljee
Odmah na poetku stoljea objavljena je prva hrvatska gramatika. Bartol Kai pisac je prve hrvatske gramatike
Institutionem linguae illyricae libri duo (Dvije knjige temelja *ilirskoga jezika). Gramatika je objavljena u Rimu
1604.g.
Zbog tekih politikih prilika zamire bogata knjievna djelatnost prethodnog razdoblja na akavskome narjeju,
a cvate barokna dubrovaka knjievnost u djelima Ivana Gundulia, Ivana Bunia Vuia, Junija Palmotica i
drugih autora.
Kajkavski pisci nastavljaju tradiciju pisaca 16. stoljea. Najznaajniji je Juraj Habdeli koji je sastavio prvi
kajkavski rjenik, Dikcionar (Graz, 1670.) te Zrcalo Marijansko (1662.), prirunik namijenjen vjerskome odgoju.
Na posjedima Zrinskih i Frankopana (od Vinodola do Pokuplja s Ozljem kao kulturnim sreditem) jo u 15. i
16.st. razvila se bogata kulturna djelatnost koju su poticali i sami vladari. U 17. stoljeu ovo podruje postaje
centar ozaljskoga knjievno-jezinog kruga, a najvaniji su predstavnici Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan,
Ana Katarina Zrinska i Ivan Belostenec. Osnova je trodijalektalna.

Osamnaesto stoljee
Pod europskim utjecajem razvijaju se prosvjetiteljske ideje. Nakon povoljnijih politikih prilika (odlazak Turaka
i sl.) dolazi do obnove kulturnog ivota, a djela su uglavnom pounog karaktera. Istie se racionalizam i ukazuje
na praznovjerje, neukost i sl. Kako bi se pribliili neukom itatelju, autori se sve vie slue oblicima narodne
knjievnosti. Dalmatinski pisci Filip Grabovac i Andrija Kai-Mioi svojim prosvjetiteljskim djelima
afirmiraju tokavsku ikavicu. Slavonski pisci od samih poetaka biraju tokavsku (posavsku) ikavicu jer im se
ini najslinijom dalmatinskoj i bosanskoj tokavici. Najistaknutiji su slavonski pisci 18. stoljea Matija Petar
Katancic, Matija Antun Reljkovi Antun Kanili i dr. Kajkavski pisci nastavljaju tradiciju bogate kajkavske
knjievnosti. Titu Brezovaki, najpoznatiji kajkavski komediograf, pie prosvjetiteljske komedije na
kajkavskom narjeju, ali su sauvane i njegove pjesme na tokavskom narjeju. Ovakva djelatnost kajkavskih
pisaca priprema klimu za djelovanje Ljudevita Gaja u 19. stoljeu.
HRVATSKI JEZIK U 19. STOLJEU
1830. Ljudevit Gaj (Krapina,1809.- Zagreb, 1872.) objavljuje Kratku osnovu horvatsko-slavenskog
pravopisanja.
Gajeva reforma
Gaj je u Kratkoj osnovi predloio kajkavcima reformu latininog pisma. Uzor mu je bio Pavao Riter Vitezovi
koji je jo poetkom 18. stoljea predlagao slina rjeenja za palatale (sa znacima iznad slova). Njegovo naelo
bilo je jedno slovo = jedan fonem.
Predlae drukije pisanje palatala iznad svakog slova postavlja dijakritiki znak za palatalnost tildu: c, z, s, d,
g, l, n
g = d u tuicama i vlastitim imenima : Guro, angel (uro, anel)
U Kratkoj osnovi nije bilo znaka:
z a jer ga u kajkavskom narjeju nema
z a d jer ga u kajkavskom narjeju nema
z a ije/je jer kajkavsko narjeje nema dvoglasnika.
1835. Ljudevit Gaj pokree Novine horvatske s knjievnim prilogom Danica horvatzka, slavonszka y
dalmatinzka (u poetku je to stari pravopis i kajkavtina)
Gaj pie lanak Pravopisz u kojem donekle odstupa od rjeenja u Kratkoj osnovi.
Gajeva reforma
Palatalima c, z, s mijenja tildu u kvaicu > , ,
Umjesto jednoslova l, n, d, g predlae dvoslove lj, nj, dj, gj (zarez na j umjesto toke)
Od 1838. j se mijenja u j.
uvodi iz poljskoga jezika
Uvodi rogato e (e) na mjestu nekadanjeg jata ele ujediniti jekavce, ikavce i ekavce
samoglasno r > pie se i izgovaraju s popratnim glasom: perst/parst.
1847. zakljueno da se u hrvatski javni ivot kao slubeni jezik uvede hrvatski jezik.
Filoloke kole
Zagrebaka filoloka kola
Zagrebaka filoloka kola nastavlja ilirsku koncepciju knjievnoga jezika i cilj joj je dovriti proces
standardizacije. Najvei procvat doivljava kada joj na elo dolaze Adolf Veber Tkalevi (gramatike) i
Bogoslav ulek (rjenici).
1859. Antun Maurani: Slovnica Hervatska
1859. Adolfo Veber Tkalevi: Skladnja ilirskoga jezika
1871. Adolfo Veber Tkalevi: Slovnica hervatska
1860. B. ulek: Nemako-hrvatski renik
1874./1875. B. ulek: Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenoga nazivlja
Oslanjaju se na (i)jekavsku tokavtinu, ali vode rauna i o kajkavcima i akavcima ne eli se odrei jezine
povijesti na tri dijalekta.
Oni su protiv fonolokog pravopisa piu etimolokim pravopisom (morfonolokim).
Umjesto rogatoga e za refleks jata piu je ili ie: rjenik, diete.
Zalau se za *stare padene nastavke:
Zbog pisanja -ah u genitivu mnoine njihovi ih protivnici pogrdno zovu ahavcima.
Opirui se uporabi njemakih termina, Bogoslav ulek nastoji utemeljiti hrvatsko znanstveno nazivlje. On
trai domae rijeci, a ako ih nema, preuzima ih iz slavenskih jezika (eki, ruski) i prilagoava hrvatskome
jeziku.

Zadarska filoloka kola

Glavni je predstavnik Ante Kuzmani. Kasnije se okupljaju oko lista Zora dalmatinska (prvi broj izlazi 1844.) u
Zadru.
S
porno je pitanje pisma i pitanje tokavskoga govora (ilirci su skloniji ijekavici nego ikavici). Kuzmani trai
da se u buduem jedinstvenom jeziku sauva ikavski izgovor u tokavskom narjeju te prihvaanje onakvog
pisma kakvo ima tradiciju u ovim hrvatskim krajevima (Dalmacija, Slavonija).
Nakon revolucionarne 1848. Ante Kuzmani ipak prihvaa Gajevu reformu pisma, ali se i dalje zalae za
tokavsku ikavicu. Svoj stav argumentira velikim djelima: Razgovorom ugodnim naroda slovinskoga Andrije
Kaia Mioia te prvim cjelovitim prijevodom Biblije (M. P. Katani).
Rijeka filoloka kola
Glavni je predstavnik i utemeljitelj Fran Kurelac. Kao profesor utjecao je na svoje uenike koji odlaze na studij u
Be i ire ideje Rijeke filoloke kole.
Zagovornik je starijih oblika u zajednikom jeziku, onih oblika koji su zajedniki veini slavenskih jezika.
1862. Ivan Maurani propisuje Gajev slovopis u hrvatskoj nastavi. To je vana pobjeda Zagrebake filoloke
kole.
kola hrvatskih vukovaca
Glavni su predstavnici Tomo Mareti, Ivan Broz i Franjo Ivekovi. Oni se zalau za fonoloko naelo u
pravopisu pii kao to govori. Primjerice, umjesto dvoslova dj, gj, lj, nj uvode znakove , g, l, n da bi se znalo
to se ita kao jedan glas (roen), a to kao nesliven glas (djevojka).
Zagreb, 1882. Ivan Broz: Hrvatski pravopis
Taj je pravopis nastao po nalogu vlasti u vrijeme vladavine bana Khuena Hedervaryja i obvezan je u kolstvu.
Izraen je prema fonolokom naelu.
Zagreb, 1899. Tomo Mareti: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnoga jezika
1901. I. Broz, F. Ivekovi: Rjenik hrvatskoga jezika (1-2) grau je prikupio Ivan Broz. Preuzeo ju je iz
djela koja je priredio Vuk Karadi, uro Danii te iz narodne knjievnosti. U njemu nema djela hrvatskih
knjievnika druge polovice 19. stoljea. Poslije njegove smrti gradu je obradio i rjenik izdao Franjo Ivekovi.
HRVATSKI JEZIK U XX. STOLJEU
a) 1901. - 1918.
- hrvatski vukovci - fonoloki pravopis, gramatika i rjecnik (BROZ, MARETI, IVEKOVI, BORANI)
- hrvatski puristi - jezini savjetnici(V. ROI i N. ANDRI)
b) 1918. - 1941.
- srpski jezini unitarizam - jedan jezik (srpskohrvatskoslovenaki)
- prvi razlikovni rjenik hrvatskog i srpskog - GUBERINA i KRSTI
- prvi slikovni rjenik - ANDRI i VELIKANOVI, 1940.
- prvi svezak Hrvatske enciklopedije - Mate UJEVI, 1941.
c) 10. travnja 1941. - 1945.
Dravni ured za jezik u NDH - purizam
(krugoval=radio, munjovoz=tramvaj, hrvatka=kravata)
- morfoloki pravopis "KORIENSKO PISANJE", 1942.
- gramatika "HRVATSKA SLOVNICA", 1943. (Bla JURII)
d) 1945. 1990.
1954. NOVOSADSKI DOGOVOR - ideja jezinog ujedinjenja
17. oujka 1967. "DEKLARACIJA O NAZIVU I POLOAJU HRVATSKOG JEZIKA" (proglaeno hrvat.
nacionalizmom)
1971. "hrvatsko proljee" - fonoloki pravopis ("londonac")
BABI - FINKA - MOGU : "HRVATSKI PRAVOPIS" (zabrana tiska)
Hrvatsko filoloko drutvo - asopis "Jezik", 1952.
- povjesniari jezika - Ljudevit JONKE i Zlatko VINCE
Enciklopedija Leksikografskog zavoda "Miroslav Krlea"
e) 1990. - danas
Vladimir BRODNJAK: "RAZLIKOVNI RJENIK SRPSKOG I HRVATSKOG JEZIKA"
Vladimir ANI: "RJECNIK HRVATSKOG JEZIKA", 1991.
- prvi priruni jednojezini rjenik hrvatskoga jezika

PREGLED RJENIKA OD 16. DO 20. STOLJEA

Do 15. stoljea nastaju nesamostalni popisi leksema:
- glosari- nastaju od 9. stoljea i
- aneksni rjecnici- popisi rijeci koje su autori dodavali djelima.
16. stoljee- prvi hrvatski rjenik
Faust Vrani: Dictionar
Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum: latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae
(Rjecnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemakoga, dalmatskoga i maarskoga),
Mleci, 1595.
- dalmatski jezik akavska ikavica s malo tokavskih elemenata
17. stoljee
Jakov Mikalja: Blago jezika slovinskoga (trojezini hrvatsko-talijansko-latinski rjenik), Loreto-Ancona, 1649.1651.
- latinski rjenik; isusovac Mikalja pie dubrovakom tokavtinom
Juraj Habdeli: Dikcionar (Dikcionar ili reci slovenske z vekega vkup zebrane u red postavljene i diackemi
zlahkotene), Graz, 1670.
- prvo djelo kajkavske leksikografije; hrvatskolatinski rjenik namijenjen uenicima isusovake gimnazije
18. stoljee
Ardellio Della Bella: Talijansko-latinsko-ilirski rjenik ( Dizionario italiano, latino, illyrico), Mleci, 1728.
- prvi koji uz natuknice donosi primjere iz knjievnosti
Ivan Belostenec: Gazophylacium seu latino-illyricum onomatum aerarium (Gazofilacij ili blago latinsko-ilirskih
imena) (nastao u 2. pol. 17. st.; objavljen u Zagrebu 1740.)
- jezik ozaljskog kruga - akavski, kajkavski i tokavski leksemi
Franjo Sunik, Andrija Jambrei: Latinski rjenik , Zagreb, 1742.
- namjera je nadomjestiti Habdeliev rjenik; preteito kajkavski leksik
19. stoljee
Prije preporoda
Joakim Stulli: Hrvatsko-talijansko-latinski rjenik, Budimpeta, Dubrovnik, po. 19. st.
- najopsenije djelo starije hrvatske leksikografije;
- jezik: tokavska jekavica; utjee na preporodnu knjievnost
Preporod
Ivan Maurani, Jakov Uarevi: Njemako-ilirski slovar, Zagreb 1842.
- prvi hrvatski rjenik izraen po suvremenim kriterijima
Bogoslav ulek: Njemako-hrvatski rjenik, Zagreb, 1860.
Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenog nazivlja, Zagreb, 1874./1875.
- obogaivanje jezika novotvorenicama i posuenicama;
- na prvi terminoloki rjenik
Dragutin Pari: Hrvatsko-talijanski i talijansko-hrvatski rjenik
- djeluje u junoj Hrvatskoj na nain slian ulekovom
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika (Akademijin rjenik) Izdava: JAZU (danas HAZU)
Zagreb, 1880. (u poetku su uzimani samo tokavski leksemi, a kasnije postupno ulaze i akavski i kajkavski)
- prvi hrvatski jednojezini rjenik (dovren je tek 1976.)
- po opsegu najvee djelo hrvatske leksikografije
20. stoljee
Ivan Broz, Franjo Ivekovi: Rjenik hrvatskoga jezika (1901.)
- prvi dovreni jednojezini rjenik (nedostatak mu je to je gotovo sva grada na primjerima iz usmene
knjievnosti)
Nikola Andri, Iso Velikanovi: ta je ta (1938.) - prvi suvremeni slikovni rjenik
Petar Guberina, Kruno Krsti: Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga knjievnog jezika (1940.)
- prvi razlikovni rjenik
Vladimir Ani: Rjenik hrvatskoga jezika (1991.)
Vladimir Brodnjak: Razlikovni rjenik srpskog i hrvatskog jezika (1991.)