Sveučilište u Mostaru

Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti

Studij Razredne nastave

SEMINARSKI RAD IZ INFORMATIKE

INTERNET

Mentor: Tonćo Marušić Sudentice: Martina Madunić

Jelica Bobaš

Antonela Tomić

Siječanj, 2015. godine

SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................................. 1
2. POVIJEST INTERNETA ................................................................................................... 2
3. PRISTUP INTERNETU ........................................................................................................ 3
3.1. INTERNET ADRESA ........................................................................................................ 4
3.2. INTERNET PROTOKOLI .................................................................................................. 5
4. INTERNET SERVISI ............................................................................................................ 6
4.1. KORISNIČKO IME (User Name) ...................................................................................... 7
4.2. LOZINKA (Password) ........................................................................................................ 7
5. MJERE ZAŠTITE NA INTERNETU .................................................................................... 8
6. ZAKLJUČAK ...................................................................................................................... 11
7. LITERATURA ..................................................................................................................... 12
Internet predstavlja mrežu više desetina milijuna računala koji su međusobno povezani na
različite načine. Sva ta računala korištenjem TCP/IP protokola međusobno komuniciraju. Na
osnovu Internet adrese točno znamo kojem računalu je poruka upućena.

Internet svojim korisnicima nudi veliki broj usluga - servisa. Najčešće korišteni servisi
su: e- mail, World Wide Web (WWW), FTP, Newsgroups, Chat, servisi za pretraživanje.

Svaki korisnik na Internetu ima svoje jedinstveno korisničko ime (user name), korisničku
adresu i lozinku (password).

Da bi se Internet mogao pouzdano koristiti, neophodno je provesti određene mjere

zaštite.

1. UVOD

Internet je globalna, svjetska, mreža koja okuplja stotine milijuna korisnika širom svijeta
koji međusobno komuniciraju. Za Internet se često kaže da je mreža svih mreža. Internet se
koristi u svim sferama života, od hobija do poslovnih informacija.

Godine 1961. ministarstvo odbrane SAD, odnosno Agencija američkog ministarstva

obrane za napredna istraživanja (Advanced Research Projects Agency, ARPA) dala je
vodećim američkim sveučilištima zadatak da smisle i naprave računalni sistem, koji je trebao
povezat američka sveučilišta kao centre znanja i vladine ustanove, kao centre odlučivanja.

Tako je 1969. godine stvorena mreža ARPANET. Sistem je napravljen u obliku paukove
mreže. Više nije bilo središnjeg računala, a u slučaju prekida i uništavanja jednog dijela
mreže, podaci bi se preusmjeravali alternativnim putevima.

Godine 1989. mreža se internacionalizira i dobiva ime Internet.

1
 2. POVIJEST INTERNETA
Već od prvih dаnа pа sve do dаnаs, Internet je proslаvio mnogo „rođendаnа“, аli koji je prаvi
teško će se složiti i nаjbolji poznаvаtelji povijesti informаtike. Neki tvrde kаko je to 1961. kаd
je dr. Leonаrd Kleinrock nа sveučilištu MIT prvi put objаvio rаd o packet-swiching
tehnologiji. Neki nаvode 1969. godinu kаo godinu rođenjа Internetа jer je tаdа Ministаrstvo
obrаne SAD-а odаbrаlo Advanced Research Project Agency Network, poznаtiju kаo
ARPANET, zа istrаživаnje i rаzvoj komunikаcijа i zapovjedne mreže kojа će preživjeti
nukleаrni nаpаd. Sedаmdesete godine donijele su nekoliko veomа vаžnih otkrićа kojа su
obilježilа rаzvoj Internetа kаkvog dаnаs znаmo, а potom se dogodilo i odvаjаnje ARPANET-
а iz vojnog eksperimentа u jаvni istrаživаčki projekt. Vjerovаtno je nаjvаžniji trenutаk bio
1983. kаd je tаdаšnjа mrežа prešlа sа NCP-а (Network Control Protocol) nа TCP/IP
(Transmission Control Protocol / Internet Protocol), što je znаčilo prijelaz nа tehnologiju
kаkvа se i dаnаs koristi.
Protokoli su stаndаrdi koji omogućаvаju komunikаciju rаčunаlа putem mreže, а 1983. godine
mаnje od 1000 rаčunаrа je bilo spojeno sа ARPANET koristeći relаtivno primitivni Network
Control Protocol, koji je uprkos mnogim ogrаničenjimа, bio upotrebljiv u mаlim mrežаmа, i
nije bio dovoljno fleksibilаn zа širu upotrebu. Kаko se ARPANET eksponencijаlno
povećаvаo, vidjelo se kаko je potrebаn uopćeniji pristup komunikаcijskom protokolu kаko bi
mogli biti udovoljeni sve veći zаhtjevi i stvаrаnа sve kompliciranija mrežа rаčunаlа.
3. PRISTUP INTERNETU

Računala pristupaju Internetu na različite načine:

 Preko lokalnih računarskih mreža koje su stalno ili privremeno povezane na

Internet

 Telefonskim linijama

 Putem kablovske televizije

 Satelitskim vezama

 Radijskim vezama itd.

Način pristupa Internetu ne utječe na međusobnu komunikaciju povezanih računala. Za

korisnika računala koji pristupa drugim računalima je nebitno kojoj račujnalnoj platformi
pristupa. (Platforma je različita vrsta računala koja koristi određeni tip procesora i
operativnog sistema). Zato se Internet nazina međuplatformskom mrežom (cross- platform
network). Ova karakteristika Interneta, da se na isti način može pristupati različitim
računalskim platformama i modelima se zove interoperabilnost. Ovo je jedan od ključnih
faktora uspjeha i popularnosti Interneta.

Da bi se korisnik priključio na Internet, neophodno je da poseduje: računalo, modem i

pristup telefonskoj liniji. Što se tiče softverske podrške, svi moderni operativni sistemi imaju
podršku za pristup i komunikaciju putem Interneta. Zatim, za pristup Internetu potrebno je
imati vezu do nekog računala koji ima uspostavljenu vezu ka Internet mreži. Ovu uslugu
osigurava veliki broj firmi u svijetu, koje se nazivaju davateljii Internet usluga ili Internet
provideri (Internet service provider - ISP). Neki od Internet providera kod nas su PTT,
Eunet, InfoSky, i mnogi drugi.
3.1. INTERNET ADRESA

Da bi se točno znalo kome je od milijun računala poruka upućena, svako računalo na

Internet mreži mora imati jedinstvenu adresu. Ta adresa se naziva IP adresa i predstavlja
identifikator računala na Internet mreži. IP adresa se sastoji iz dva dijela. Prvi dio identificira
mrežu, a drugi deo identificira računalo (čvor) u mreži.

Format IP adrese je 32 - bitna numerička adresa predstavljena sa četiri broja koji se

nazivaju okteti i razdvojeni su točkama. Svaki broj može imati vrijdnost od 0 do 225.
Međutim, zbog svoje složenosti IP adresa nije pogodna za pamćenje, s obzirom da je svakom
korisniku često potreban pristup velikom broju računala širom svijeta. Zbog toga je IP adresi
dodijeljena jedna ili više simboličkih adresa, koje su korisnicima lakše za pamćenje. Za
simboličku adresu koristi se pojam ime domena (domain name).

Formiranje imena domena podliježe određenim pravilima i mora biti jedinstveno. U

okviru punog imena jednog domena, razlikuje se domen najviše razine i poddomen. Postoji
ograničen broj oznaka za domen najviše razine i to:

 Oznaka države, npr. yu, hr, ch...

 Edu - obrazovne institucije

 Org - neprofitabilne organizacije

 Mil - vojni domeni

 Com - komercijalne organizacije

 Net - mrežne organizacije

 Gov - vladine ustanove i agencije

3.2. INTERNET PROTOKOLI

Internet protokoli su standardi kojima se definira skup pravila za komunikaciju između

različitih računala. Postoji preko 100 protokola kojima se definiraju različite karakteristike
Interneta. Taj skup protokola se naziva TCP/IP, prema dva osnovna protokola:

IP (Internet Protocol)

IP protokol je osnovni Internet protokol, kojim se definira način dodjele Internet adresa.
Time se postiže da svako računalo koje je povezano na Internet ima jedinstvenu adresu i može
se lako identificirati u cijeloj Internet mreži. Osnovna funkcija ovog protokola je da proslijedi
podatke od izvora do odredišta na osnovu poznate IP adrese. IP protokol ne zahtijeva direktnu
online vezu u trenutku slanja podataka, već računalo koji šalje podatke pokušava sve dok ne
proslijedi poruku.

TCP (Transmission Control Protocol)

TCP protokol definira način na koji dva računala, međusobno povezana putem Interneta,
razmjenjuju upravljanje i potvrđivanje prijema poruka. Osnovna funkcija mu je da omogući
točan prijenos podataka između dva računala.
4. INTERNET SERVISI

Internet je postao moćan zahvaljujući tome što korisnicima nudi veliki broj usluga. Te
usluge nazivamo servisi. Najčešće korišteni Internet servisi su:

 E - mail (elektronska pošta) - osigurava slanje poruke drugom korisniku ili

grupi korisnika. Poruka je obično tekstualna. Mada postoje mogućnosti slanja binarnih
datoteka. Za razliku od većine ostalih servisa, e- mail se može koristiti čak i kada ne
postoji stalna veza sa Internetom.

 World Wide Web (WWW) je najpopularniji servis na Internetu, kojim se

dokumenti na mreži povezuju u obliku hiper - veza. Osnova dokumenta je tekst u
kojem se mogu nalaziti drugi multimedijalni sadržaji. Iz prikazanog dokumenta se
jednostavnim klikom miša može pristupiti drugim dokumentima na istom ili drugim
serverima mreže.

 FTP - omogućuje prijenos datoteka među računalima u mreži. Da bismo

pristupili datotekama na udaljenom računalu, moramo imati korisničko ime i
odgovarajuću lozinku.

 Newsgroups - su javne diskusijske grupe ili konferencije. Poruka poslana na

grupu je dostupna svim zainteresiranim korisnicima mreže. Postoji sistem kojim se
poruka automatski prosljeđuje do svih servera u mreži.

 Chat - omogućava interaktivni razgovor velikog broja korisnika Interneta.

Ovakav razgovor je organiziran po kanalima, koji se kreiraju dinamički i imaju
odgovarajuća imena.

 Servisi za pretraživanje - omogućavaju pronalaženje odgovarajućih

dokumenata na javnim servisima. Bez njih bi „surfanje“ Internetom bilo znatno
sporije.

Kako svako računalo na Internetu ima svoju adresu, tako i Internet servisi imaju
svoje adrese. Ove adrese se nazivaju URL (Uniform Resource Locator) i otprilike
izgledaju ovako:

http://www.google.rs

http://www.family.com/Categories/Parenting

http://set.rs
4.1. KORISNIČKO IME (User Name)

Računalo koje je vezano za Internet koristi jedan ili više korisnika. Svaki korisnik od njih
ima svoje jedinstveno korisničko ime (user name) na tom računalu, koje služi kao „osobna
karta“, za identifikaciju prilikom pristupa i kao početni dio e- mail adrese. Svaki korisnik na
Internetu ima i korisničku adresu. Adresa korisnika se sastoji iz:

 Korisničkog imena

 Znaka @ („et“)

 Adrese računara

4.2. LOZINKA (Password)

Da bi se spriječilo da na osnovu korisničkog imena neko drugi koristi naš nalog kod
providera, koristi se šifra – propusnica - password. Prilikom davanja korisničkog imena,
dajemo i lozinku. Ona predstavlja niz slova i brojeva. I ime i lozinka se mogu ukrasti preko
nesigurnih veza na koje dospijevamo kretajući se po Intrernetu.
5. MJERE ZAŠTITE NA INTERNETU

Elektronske poruke nisu potpuno zaštićene od neovlaštenog čitanja, pa se lako može

dogoditi da neko neovlašteno pročita poruku, promjeni njen sadržaj, ili na neki drugi način
zloupotrijebi. Da bi se Internet mogao pouzdano koristiti u poslovne svrhe, u cilju zaštite je
neophodno osigurati

 Zaštitu tajnosti informacija (sprečavanje otkrivanja njihovog sadržaja)

 Integritet informacija (sprečavanje neovlaštene izmjene informacija)

 Autentičnost informacija (Provjera identiteta pošiljatelja)

Osiguravanjem sigurnosti podataka se bavi kriptografija. Kriptografija je nauka koja se

bavi metodama očuvanja tajnosti informacija. Osnovni elementi kriptografije su:

 Šifriranje -.postupak transformacije čitljivog teksta u kodirani oblik koji je

nečitljiv.

 Dešifriranje - postupak vraćanja šifriranog teksta u prvobitni oblik.

 Ključ - početna vrijednost algoritma kojim se vrši šifriranje

Za pouzdan prijenos elektronske pošte se koriste dva sistema šifriranja:

1. Šifriranje tajnim ključem

2. Šifriranje javnim ključem

Šifriranje tajnim ključem (simetrično šifriranje) - je šifarski sistem kod koga je ključ
za šifriranje identičan ključu za dešifriranje. To znači da i pošiljatelj i primatelj poruke koriste
isti tajni ključ. Problem ovog načina šifriranja je sigurnost tajnosti ključa, jer ako bi neko
saznao vrijednost ključa mogao čitati i modificirati kodirane poruke.

Šifriranje javnim ključem (asimetrično šifriranje) riješava problem tajnosti ključa. U

ovom sistemu svaki dio u komunikaciji koristi dva ključa. Javni ključ se može slobodno
distribuirati, a tajni ključ je dostupan samo njegovom vlasniku. To znači da se može bilo
kome poslati šifrirana poruka, ali samo primatelj svojim tajnim ključem može da dešifrira
poruku.

Treći uslov, autentičnost informacija, treba da primatelj bude siguran da mu je poruku

poslao baš pošiljatelj koji je naveden. Za provjeru identiteta pošiljatelja se koristi digitalni
certifikat (digital certificate).
 Digitalnim certifikatom se potvrđuje:

- Autentičnost sadržaja, što potvrđuje da poruka nije mijenjana na putu od

pošiljatelja do primatelja

- Identitet poruke

U MS Outlook-u, digitalni certifikat je implementiran kao digital ID i sastoji se od

javnog ključa (public key), privatnog ključa (private key) i digitalnog potpisa (digital
signature).

Digitalni potpis se kreira na osnovu sadržaja same poruke. Pošiljatelj najprije, primjenom
određenih kriptografskih algoritama sadržaja, od svoje poruke neke dužine, kreira sadržaj
poruke. Zatim ga šifrira svojim tajnim ključem primjenom algoritma digitalnog potpisa i time
dobiva digitalni potpis. Potom se primatelju šalje zajedno elektronski dokument i digitalni
potpis.

Po prijemu elektronskog dokumenta i digitalnog potpisa, primatelj prvo dešifrira

digitalni potpis javnim ključem koji je dobio od pošiljatelja. Time se šifrirani sadržaj poruke.
Primatelj onda istim postupkom kao i pošiljatelj kreira sadržaj poruke na osnovu primljene
poruke. Ako su ta dva sadržaja poruke identični, primatelj može biti siguran da je poruku
zaista poslao pošiljatelj koji je naveden i da je poruka stigla nepromijenjena.

Da bi se utvrdio stvarni identitet osoba koje komuniciraju preko Interneta, koriste se

digitalni certifikati, koji su, u stvari digitalna osobna karta. Izdavanje digitalnih certifikata
vrše posebne firme (CA Certification Authority), koje imaju ulogu da provjere i utvrde nečiji
identitet i nakon toga mu izdaju digitalni certifikat , kojim se potvrđuje da određeni javni
ključ zaista pripada toj osobi.

Digitalni certifikat servera mora da sadrži sljedeće:

 Naziv organizacije

 Dodatne podatke za identifikaciju

 Javni ključ

 Datum do koga vrijedi javni ključ

  Naziv CA firme koja izdaje digitalni certifikat

 Jedinstveni serijski broj

Od ovih podataka se formira certifikat koji se na kraju šifrira koristeći tajni ključ CA. Za
proveru valjanosti digitalno potpisanih poruka, Outlook Express zahtjeva informaciju za
određeni digitalni ID, od odgovarajuće CA firme, koja šalje natrag informaciju o statusu
digitalnog certifikata.
6. ZAKLJUČAK

Internet se razvija i raste veoma brzo. Ono sto je očigledno je da Internet uzima
vodstvo nad ostalim masovnim medijima, kao sto su novine, TV, radio i telefoni. Internet
postaje osnovni izvor informacija za sve veći broj ljudi, koji sve više zapostavljaju medije kao
sto su novine ili televizija. Ipak, tradicionalni mediji neće nestati, ali je sigurno da Internet
mijenja gotovo sve što radimo, uključujući komunikacije, učenje, poslovanje, dobivanje
raznih vrsta informacija, traženje posla, kupovinu, čak i zaljubljivanje. Od prvih dana
stvaranja interneta on služi za razmjenu poruka između korisnika, međutim, to se u ovo novije
vrijeme dosta promijenilo i sada su otvoreni novi putevi korisnicima interneta kao sto su
učenje na daljinu, gledanje TV kanala preko interneta, a najviše zbog posjećivanja društvenih
mreža. Neka istraživanja koja smo mogli zapaziti kažu da je veliki broj ljudi kupio sebi neka
„slaba racunala“ jer im je dovoljno da posete Facebook ili Twiter.
7. LITERATURA

[1] Milošević, D. i Brković, M. „Računalstvo i informatika“, Tehnički fakultet 2003. 152-160

[2] Sretenović, S., Peković, P. i Ristanović, D. „Internet“, PC PRESS 1996. 17-43

[3] Stanković, N. „Internet priručnik“, Microcom Čačak 2002. 9-19

[4] http://hr.wikipedia.org/wiki/Internet