SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA KROATISTIKU I SLAVISTIKU

ODSJEK ZA HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

LJUBAVNE PJESME DOBRIŠE CESARIĆA

MENTORICA: prof. Sanja Knežević

STUDENTICA: Marija Lukić

ZADAR, siječanj, 2012.

UVOD

Tema naznačena u naslovu ovog seminarskog rada plijeni svojom privlačnošću. Pisanje o
ljubavnoj poeziji Dobriše Cesarića predstavlja produžetak doživljaja te iste poezije. Na prvi
pogled jednostavna, komunikativna, uvijek iznova atraktivna I svevremena Cesarićeva lirika nas
privlači uvijek na nova čitanja I nove doživljaje. Pjesnik nam darežljivo nudi da zavirimo u riznicu
njegovih vlastitih, doživljenih emocija u kojima se I sami nerijetko prepoznajemo.

Pišući o Cesarićevim ljubavnim pjesmama u ovom seminarskom radu, tek sam zagrebala po
površini pjesnikovog bogatog stvaralaštva, imajući na umu da se bogatstvo ne ogleda u broju
ljubavnih pjesama, nego u njihovom trajanju među čitalačkom publikom.

Svaka Cesarićeva ljubavna pjesma, poput pjesama Slutnja, Mala Kavana, Ljubavno predvečerje,
Bez oproštaja, Ko slamka sam u silnom viru, Povratak, Pjeni se more, Mladić na uglu ( pjesma u
prozi ), U svjetlosti, Ljubav, Noć tajanstva, Pogled – nosi u sebi neku proživljenu bol, neku nadu,
neku sumnju ili slutnju, u nekima se ljubavi daju transcedentna svojstva. Svaka pjesma je misao
za sebe, jedan mali dragulj koji vrijedi sačuvati. Neke od ovih pjesama I pjevušimo – Noć
tajanstva, toliko su Cesarićevi stihovi postali dio nas samih, a da toga možda nismo ni svjesni.
 motto:

Ljubav su prostor I vrijeme mjereni srcem.

MARCEL PROUST

LJUBAVNE PJESME DOBRIŠE CESARIĆA

Cesarićeve ljubavne pjesme su dio njegovog lirskog dnevnika u koji je pohranio svoje skrovite
želje, one su njegova sentimentalna zbilja, često bolna, a tek ponekad obasjana srećom
trenutka. U ljubavnim stihovima, više no u drugim, pjesnik je neposredan, iskren I autentičan.I
ako igdje treba tražiti Cesarića pjesnika I čovjeka, onda ga treba tražiti u pjesmama posvećenim
ljubavi. U Cesarićevim ljubavnim pjesmama, u njegovim “čeznutljivim slutnjama” osjećamo I
sami vlastite nemire, vlastite doživljene I proživljene ljubavi. Moramo se složiti da nas je pjesnik
zauvijek privukao toplinom bliskog doživljaja, da nas svako novo čitanje trajno vraća vlastitim
bivšim ili sadašnjim ljubavima, ljubavima koje su možda kao I pjesnikova ostale na “zvjezdanom
putu vječnosti”ili su se pak pojavile , da parafraziram pjesnika – jedne večeri u plavom. Nismo li
I sami proživjeli “noći tajanstva” u kojima smo bili taknuti nečim neodređenim kao I pjesnik; je li
to bio tek dah, jesmo li sreli nečije ruke ili je netko izgovorio naše ime. Sve te male-velike
doživljaje I sami pohranjujemo u svojem sjećanju, a pjesnik nam ih tako zorno, tako neposredno
priziva u sjećanje svakim svojim stihom. Pjesnik nas uvodi svojim stihovima u jedan začarani
svijet u kojem je čudna snaga ljubavi.

Cesasrićevi ljubavni stihovi ( ali jednako I svi ostali op.a. ) oduševljavaju svojom “neobičnošću u
običnome”1. Pjesnik nas nije “opteretio” nekom novom strukturom stiha, niti je na bilo koji
način u pjesme unosio neko upadno “svoje” obilježje. A ipak, u malo kojeg su pjesnika pjesme
toliko vlastite, prožete tako snažnim obilježjem pjesničke stvaralačke individualnosti. S tim u
vezi bi se moglo govoriti o svojevrsnom paradoksu cjelokupne Cesarićeve lirike, ali to je već
tema za neki drugi seminarski rad.

Ljubav pjesniku uvećava ljepote svijeta, kozmosa:

Od naše ljubavi I sreće

Gle, zvijezde su večeras veće.

Pjesnik doživljuje ljubav kao besmrtno žarište u čovjeku, kao “vatreni zaborav svega drugog”.
Ako zavirimo u MALU KAVANU već u prvoj strofi naići ćemo na leksemski trokut: kavana, sunce,

1
Jelčić,Dubravko: Neobično u običnome u Zbornik radova o Dobriši Cesariću, Mladost, 1992. Zagreb
stol. Ova tri jednostavna elementa dovoljna su pjesniku za stvaranje atmosfere ambijenta u
kojem se našlo dvoje mladih, da bi nas u iduća dva stiha iznenadio pitanjem:

Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,

Drago, jedino moje?!

Prvi stih, kao što vidimo, uvjerava nas u snagu jedne ljubavi, a drugi završava kadencama
nježnog šapata iz kojeg nas zablješti blaženstvo zaljubljenog čovjeka.

Pjesnik, inače ne izbjegava konkretan susret s dragom osobom, ne izbjegava tjelesni dodir jer
mu je ljubavni osjećaj toliko moćan da se ne boji da će izgubiti iluziju:

I da ću tog jutra, što će se vječno

U riznici srca da zlati

Naić na ruku toplu I spremnu

Da stisak mi dršćući vrati.

Cesarić je I u MALOJ KAVANI okrenut običnim riječima. On ne osjeća potrebu da se upusti u

traganje za novim izrazima. Skicozno nabačene riječi stvaraju ritam koji se pamti I možda je
rješenje zagonetke upravo u ritmu. U jednostavnom tkanju MALE KAVANE čitatelji ponovno
osjećaju zadovoljstvo jer “jedino jasnoća može da uzbudi čitaoca”2. I opet, na pitanje o
jednostavnosti vlastitog izraza pjesnik nam daje još jednostavniji odgovor: “Čemu ići
zaobilaznim putem ako se može ići pravcem!”3

Za Cesarića biti zaljubljen znači biti podignut u jednu višu javu, znači biti sposoban da se shvati
svijetli osmijeh neba, tajanstveni govor drveća I trava. ( LJUBAVNO PREDVEČERJE )

Pjesma BEZ OPROŠTAJA intimni je zapis o ljubavnom jadu u kojemu se bolno sukobljuju realnost
I snovi. S izvjesnom rezignacijom pitamo se tko od nas nije doživio nešto slično:

Ne, ja se nisam oprostio s njom

Kad nestade na svoju stranu.

Sam slušah svojih nada lom

U jednom zabačenom restoranu.

2
Pound, Ezra: Kako da čitamo? MS, Novi Sad, 1974.
3
Adamović, D: Išao sam svojim putem, „Politika“, Beograd, 1. VII 1973., str.19
Evo, još jedna bol u nizu drugih s tom razlikom da se ta riječ u ovoj pjesmi izrijekom ne
spominje. Pjesnik otvoreno pokazuje svoju ranu: svi neka vide I kao da mazohistički uživa u
očaju u koji ga je strovalila ona o kojoj pjeva:

Da l mišljaše da u tom gradu

Ostavlja dušu njome bonu?

Da l iskahu me njene oči

Pogledom čežnje po peronu?

Završni stihovi:

Moguće zape koji svijetli tren

Na svome letu u njezinoj duši,

Al I taj spomen past će kao list

Minulog ljeta, što se suši.

otkrivaju fatalističku prirodu pjesnikovu koja se miri s tjeskobom koja neminovno prati sve
brodolome srca.
POVRATAK (interpretacija)

Da bi se stvorilo umjetiničko djelo, potrebno je dolaziti u sukob s vlastitim idejama, sa

stvarnošću I idejama drugih ( umjetnik nikad nije u suglasju s vremenom!) iz čega se javljaju
afektivne istine, koje narušavaju ne samo stereotipne misaone tijekove već I norme lingvističke
stilistike. I upravo to razbijanje normi veoma često omogućuje stvaranje originalne umjetnosti.
Sve navedeno, pak, ne bi se moglo primijeniti I na Cesarićevu liriku jer je očito da njegova lirika
ne izrasta iz nekih vidljivih kolizija. Njeni izvori su, barem tako izgleda, smirena meditacija iz koje
teče lirika koja je, u stvari, svojevrsna složena smirenost, svojevrsni oksimoron.

Interpretirajući ovu Cesarićevu pjesmu trebali bismo stalno imati na umu naoko kontradiktornu
sintagmu - misaona emocija I isticati je kao relevantnu značajku.

Iako pjesma teče dobro poznatim tijekovima, ne teži za šokantnim, ipak stojimo osupnuti
Cesarićevim metafizičkim viđenjem ponovnog susreta. Već prvi stih ostavlja dojam da je pjesma
misaono obojena I da je to početak misaonih spekulacija u stihovima. Međutim, u strofama koje
slijede, vidljivo je da su misaone niti isprepletene s emocionalnim, te ćemo stoga reći da nam u
ovoj dobro poznatoj pjesmi refleksivna emocija, metafizički intonirana, govori o mogućnosti
povratka poslije jedne puste vječnosti¸ u stare lance, makar “bez imalo svijesti” za sve ono što
se nekad, u bivšem životu doživjelo. Oni koji su se nekad voljeli neće toga biti svjesni. Sjećanje
će biti izbrisano I sve će prekriti zaborav. Ova ideja, premda veoma tragična, izvlači pjesmu iz
banalnosti. Naime, od najstarijih književnosti pa sve do naših dana, upravo je ta nada u ponovni
susret u transcedentnom dominantna, a naš Cesarić ne samo da je skeptičan, on izrijekom kaže
da ćemo se tek “pogledat ko stranci”. Cesarić nam, dakle, daje novo viđenje starog motiva.
Upravo skepsa, ta vječita pratilja neumornog čovječjeg duha, prisutna je u početnoj I završnoj
strofi pjesme. Taj poetsko-misaoni lajtmotiv, pomalo sokratovski stiliziran ( “Znam da ništa ne
znam” ), u stvari je tužna konstatacija ograničenosti ljudske spoznaje.

Pjesnik je uznemiren veličinom pitanja na koje nema određenog odgovora I zato započinje prvi
stih jednom, skoro prozaičnom rečenicom: “Ko zna, ah, niko, niko ništa ne zna…,” a pjesnikovu
stalnu skepsu ilustriraju riječi: možda, ko zna, krhko je znanje itd.

S obzirom da se stih Možda je pao tak istine u me nalazi ispred stiha A možda su sanje - dalo
bi se zaključiti da pred ovom filozofsko-poetskom alternativom pjesnik naginje prvom stihu
kojemu I daje prioritet u redoslijedu stihova. Između ova dva stiha pjesnik je razapet kao
između istine I sanjarije I to je dominantan osjećaj koji nas prati do završne strofe. Od šest
strofa od kojih je prva ujedno I posljednja, ima dosta ponavljanja, što može ilustrirati ne samo
banalnost ideja nego I banalnost života. Na starim, dobro poznatim idejama, starim koliko I
svijet, pjesnik uspijeva da običnim, svakodnevnim prozaizmima podigne atraktivno zdanje čija
arhitektura sa svojih šest arkada ( šest strofa ) ostaje kao trajni monument.

Pitamo se: odakle tolika popularnost pjesme POVRATAK kad znamo da ideja nije nova. Odgovor
se, u stvari, nalazi u originalnoj zamisli: dvoje zaljubljenih, nakon nekoliko eona, pri ponovnom
susretu neće se prepoznati. Nesumnjivo je da ova smiona hipoteza izvlači pjesnika iz obruča
banalnosti stvarajući u čitaocu naročito raspoloženje. Ta nova ideja je vrhunac pjesme jer
upravo na tom mjestu malo zastanemo I, zamislimo se I zapitamo: “Je li moguće?” Pjesma
POVRATAK još jednom pokazuje da ništa ne može biti tako banalno, a opet toliko originalno
kao ljubav. I upravo ove ekstremne točke, banalnost I originalnost, između kojih narasta vjera u
novi doživljaj, pri svojem sudaru izbijaju iskru što svojim svjetlom osvjetljava prozaične
ovozemaljske pute. Ljudska narav, intimno nikad neće dopustiti da zgasne ova iskra, koju su
ljudi nekad, ne bez razloga, nazvali božanskom I stoga se ne miri s prolaznošću najjačeg
ljudskog osjećanja, ne miri se s onim poovskim: “Never more”.

Možemo ponoviti da je ideja vječna, bliska čovjeku, a pjesnik je, u ovom slučaju čovjek koji vidi
nevidljivo, dosiže nedokučivo, živi u smrti I poslije smrti. I kad smo već stigli do najtragičnijeg
ljuidskog problema – smrti, zanimljivo je zamijetiti da se u pjesmi POVRATAK ni jednom ne
spominje riječ smrt, premda bi se po logici stvari kao posljednja postaja života mogla
spomenuti. U pjesmi je, dakle, riječ samo o životu koji neprekidno kipi I hlapi, te je stoga sasvim
prirodno da pjesnik u svom optimizmu vjeruje kako u alkemiji postojanja postoji mogućnost
povratka.

U prvom stihu: “Ko zna, ah, niko, niko ništa ne zna…” nalazi se I pitanje I odgovor. U drugom
segment stiha, koji je, u stvari, odgovor na retoričko pitanje, nalazi se reduplikacija odrične
zamjenice koja treba potencirati spoznaju o nemoći čovjeka pred vječnim pitanjima. Treba
zapaziti da je to potenciranje naglašeno s četiri odrične riječi: niko, niko, ništa, ne zna – iz čega
se rađa drugi stih kao definitivna misaona poanta: krhko je znanje.

S obzirom da je Cesarićeva metaforika veoma skromna, treba se okrenuti analizi nekih stilskih
osobitosti kao npr. jezičnom paradoksu: “Neka ista usta”. U ovoj prividno kakofoničnoj sintagmi
( neka iSTA uSTA ) upravo jezični nonsens osvježava nas neobičnošću kazivanja. Pjesnik nas
iznenađuje I neobičnom upotrebom “običnog” glagola NAĆI: “…u poljupcu naći neka ista usta”.
Nova semantička dimenzija glagola NAĆI povlači semantičke modikfikacije I ostalih. Tako
POLJUBAC najednom postaje neobičan prostor, neka dvorana ili šuma, u kojemu će se NAĆI (
susresti ) zaljubljena USTA ( bića ).

U jezično-stilska obilježja pjesme možemo ubrojiti I ponavljanja; prva I posljednja strofa, riječ
MOŽDA koja se ponavlja četiri puta. Mogli bismo reći da je riječ MOŽDA skeptični pratilac
pjesnikov, pratilac koji ugrožava vjeru I zasjenjuje istinu.

Interpretacija stilski neobičnog stiha: “Još bi nam mogla desiti se ljubav” ulazi u područje
morfonostilistike, gdje neuobičajena sintagma “desiti se ljubav” označava posebnu ulogu
povratnog glagola, čime se postiže ekspresivnost stiha motiviranog možda pesimističkim
doživljajem ljubavi ( desiti se mogu, uglavnom, nezgode! ), premda postoji mogućnost i vedrijeg
tumačenja: bezličnim refleksivnim glagolom “desiti se” pjesnik nas želi približiti ljubavi kao
značajnom doživljaju ili pustolovini. Ako bismo išli do kraja, mogli bismo otkriti I ironiju
pomiješanu s nevjericom u ljepotu koju bi trebalo doživljavati. Stoga se pjesnik koleba, jer ne
zna želi li doživjeti već doživljenu ljubav ili ne, iz čega bi se dalo zaključiti da se u ovom stihu,
zahvaljujući smionoj upotrebi povratnog glagola “desiti se”, ljubav treba tumačiti kao zebnju, a
ne kao užitak. Kao ilustracija za ovu tvrdnju mogu poslužiti I stihovi iz još jedne Cesarićeve
pjesme KO SLAMKA SAM U SILNOM VIRU, a koji glase:

Tajanstvo ljubavi ko žudi,

Toga taj bezdan I proguta.

Reduplikacije,morfološke I sintaktičke, otkrivamo I u drugim strofama: “što vječito kipi, što

vječito hlapi; stvaraju se opet, sastaju se opet; I kad prođe vječnost, jedna vječnost pusta; no
vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće itd. Iz ovih primjera vidimo da su ponavljanja uočljiva
karakteristika ove lirske pjesme, značajke koje nam svojom ekspresivnom ritmizacijom I
ponavljanjem sugeriraju da se na ovom svijetu ponavljaju ne samo riječi već I životi.

Na kraju nam ostaje razjasniti pitanje: u čemu je atraktivnost ove Cesarićeve pjesme čija
popularnost raste s godinama? Možda rješenje leži u jednostavnoj istini: pjesnik je ušao u svijet
nedorečenih želja svojih čitalaca koje od iskona muče iste misli I ista osjećanja. On im je
ponudio svoju verziju povratka, prilično pesimističnu, I ona im se svidjela. Poruka pjesme
djelomično je sadržana I u naslovu: čeka nas, dakle, povratak.

Glavni doživljaj je susret s neočekivanom I neobičnom pjesnikovom idejom, s tragičnom idejom:

kad se drugi put vidimo, nećemo se prepoznati! Ideja koja nas između stihova pokušava uvjeriti
da nije baš tako besmisleno vjerovati u bizarno I nemoguće.
ZAKLJUČAK

Kao što napisah u Uvodu, pišući o ljubavnim pjesmama Dobriše Cesarića, ovom prilikom tek sam
napisala prvu stranicu. Samo sam zavirila u književnu radionicu našeg pjesnika u kojoj naiđoh na
stihove prepune emocija danih u svojoj najčistijoj formi, bez baroknih uresa I suvišnih
konstrukcija. Pjesnik nam je velikodušno ponudio najdublje titraje svoje duše I prepustio ih
nama, budućim čitateljima, da im, čitajući ih, udahnjujemo neke nove titraje, neke nove
doživljaje. Koliko god se Cesarićeva poezija činila jednostavnom ( kvalifikat koji se već izlizao od
silne upotrebe op.a.) teško je o njoj pisati jer je riječ o pjesniku koji upravo pišući poeziju “živi
svojim suštinskim životom”4. Kako pisati o pjesniku koji kaže: “Samo sam srce, samo toplo
srce…! Upravo ta toplina isijava iz Cesarićevih ljubavih ( I ne samo ljubavnih ) stihova, na njima
se grijemo I danas, promrzli u ovom dehumaniziranom svijetu gdje su i osmijesi postali rijetkost.
Cesarićevi stihovi su trajno pribježište svim onim tankoćutnim I sentimentalnim dušama koje sa
napajaju upravo na ovakvim vrelima.

I za kraj, možda o Cesarićevoj poeziji ne bi trebalo pisati nego bi je jednostavno trebalo čitati.
Uvijek iznova.

4
Olujić, Grozdana: Pisci o sebi, Svetlosti i senke Dobriše Cesarića, Beograd, 1959.
LITERATURA:

1. Brešić, Vinko: Dobriša Cesarić, Zavod za znanost o književnosti,Zagreb,1984.

2. Adamović, D: Išao sam svojim putem, u Dobriša Cesarić, Brešić, Vinko, Zagreb, 1984.
3. Pound Ezra: Kako da čitamo? MS, Novi Sad, 1974.
4. Cesarić, Dobriša: Izabrane pjesme, Zagreb, 1969. Pogovor: Jure Kaštelan
5. Zbornik radova o Dobriši Cesariću,Zagreb,1992.