Drutveni napredak je uvijek bio vrlo usko povezan sa sve vedim porastom ljudskog znanja.

Kako se znanje mahom prenosilo, podruje koje se najvie razvijalo bila je znanost. Ljudi od svojih samih poetaka nastoje saznati vie o stvarnosti koja ih okruuje. Prvenstveno zbog straha od nepoznatog, ali i iz potrebe pukog preivljavanja. Stiemo razna znanja o svojoj okolini kako bismo na neki nain prognozirali budude pojave, rukovali i manipulirali sadanjima i objasnili si prole. Zbog toga razvijamo ili pronalazimo razne metode traganja za znanjem. Znanje je spoznaja neke stvari, odnosno rukovanje njome. Znanost bi u tom sluaju bila postizanje znanja odreenima metodama karakteristinima za svaku pojedinu vrstu znanosti. U ovom eseju me zanima konkretno tehnologija, koja je nastala razvojem upravo znanosti i inenjerstva. No, gdje ovdje dolazi etika same znanosti i tehnologije? Naalost, samo znanje nikada nije jamilo svoju pozitivnu primjenu. Ono se vrlo esto zlorabi da bi se nekomu ili neemu natetilo, to namjerno, to sluajno. I upravo zato se nastoje uvesti tzv. pravila ponaanja koje bismo trebali potovati, kako ne bismo znanodu i tehnologijom natetili niti sebi, niti drugima, ali kako bismo i poboljali poloaj drugih zajednica u odnosu na sebe. Meutim, suvremeni napredak jo uvijek ne garantira opstanak ljudi, kamoli zajednica koje su nam u hranidbenom lancu podreene. Zato? Jer se prilian postotak tehnologije razvio upravo zbog zaobilaenja primjene moralnih naela, i to na tetu onih koje volimo karakterizirati kao nama inferiorne (pritom ne shvadajudi koliko time tetimo i sebi). Brzi razvoj tehnologije znaajno unapreuje ljudske mogudnosti, meutim, koliko je to zapravo dobro bududi da se za neka znanstveno-tehnoloka otkrida etika potpuno zanemaruje? Postoji ozbiljna opasnost da ne samo znanja, ved i metode istraivanja istog budu usmjereni tako da nanesu tetu ljudskoj populaciji i svijetu uopde. Postoje mnoga predvianja u kojem smjeru bi tehnologija mogla idi. Jedno od zanimljivijih je to da bi, jo u ovom stoljedu, mogla biti otkrivena tehnologija kojom bi se omogudila gradnja pod morem, bududi da populacija sve vie raste i da je stambeno pitanje postalo problem. Zvui sjajno, zapravo, zvui zapanjujude. No idemo to malo analizirati. Recimo da je otkrivena tehnologija kojom bi se to omogudilo. Napravili smo podmorni grad koji naoko savreno funkcionira. Podmorno zemljite koje nam je za to trebalo smo oduzeli vrlo vjerojatno stotinama, ako ne i tisudama biljnih vrsta. Tim biljnim vrstama su se nekad hranile ivotinjske vrste koje ne da smo ugrozili, nego trenutno istrijebili bududi da smo im oduzeli jedini izvor hrane. Bududi da smo tako istrijebili nekoliko desetaka ivotinjskih vrsta, to automatski znai da imamo nekoliko desetaka ivotinjskih vrsta manje kojima demo se u bududnosti hraniti. Neke od tih istrijebljenih vrsta su moda upravo bile jedini stalni izvor hrane stanovnicima okolnog kontinentalnog podruja koji de se sada boriti sa glau. No, idemo se osvrnuti i na vodu, bududi da smo ipak sagradili podmorni grad. Na podmorni grad je grad kao i svi ostali, to znai da proizvodi otpad, to u krutom, to u tekudem, to u plinovitom stanju. Taj otpad se negdje mora ispustiti, jer ne moemo ivjeti u prljavom podmornom vakuumu, kad bi se on i mogao izvesti. Otpad ne moemo izbacivati na kopno jer je pretrpano, zato smo i sagradili podmorni grad. Gdje de otpad u tom sluaju zavriti (barem dijelom)? U vodi, tonije moru. to smo time uinili? Poetak krede slino kao i kod prethodnog paragrafa unitili smo ivotinjske vrste iji organizam nije mogao podnijeti zagaenje vode koje smo proizveli. To je jo nekoliko desetaka vrsta manje za jelo gore spomenutim stanovnicima okolnog podruja koji se sada bore s jo vedom gladi, ali i s pitkom vodom koju su stvarali iz mora pomodu desalinizacije.

Za svu tetu nede odgovarati ljudi koji su stvorili tu tehnologiju jer, logino, oni su je samo stvorili, ne rukovali njome. Drugo, za dotinu tehnologiju nede odgovarati ni oni koji su njome rukovali, jer su naprosto primili naredbe s vrha i nije na njima da preispituju etike kodekse u svojim naredbama koji se oito nisu pratili. Trede, niti prethodno spomenuti ljudi s vrha nede odgovarati jer je gotovo glupo oekivati da bi radije zatitili stanite ivotinja, nego ljudi kojima je bio potreban smjetaj. Koja je poanta ovog eseja? U tehnologiji postoje moralne odredbe pod nazivom etiki kodeks, no problemi jo uvijek nastaju zbog toga to se mahom zaobilazi i zbog toga nitko ne odgovara jer se niti sami etiari ne mogu dogovoriti kome bi pripisali krivnju zbog nedovrenog razvoja etike odgovornosti. Naoko napredujemo, ali propadamo. Unitavamo manje od sebe, ne shvadajudi da jednaku tetu inimo svima jer smo svi meusobno povezani i ivimo iskljuivo zajednikim radom i snagama. Ukoliko se etiki kodeks ne regulira u bududem razvitku etike odgovornosti, moda se etika nede imati gdje razvijati. Nemojmo to dopustiti sami sebi.

Silvija Novak, 3.JG