UNIVERZITET DONJA GORICA

FAKULTET ZA PREHRAMBENU TEHNOLOGIJU, BEZBJEDNOST

HRANE I EKOLOGIJU

Predmet: Diplomski rad

ESEJ

,,EKOLOŠKA ISTORIJA SVIJETA“ – KLAJV

PONTING

Student:

Andrea Milačić

Broj indeksa: 17/023

Podgorica, avgust 2020.

 Da li je industrijska revolucija donijela dobro u svijetu?! Da li su poslije industrijske
revolucije ljudi izgubili odnos sa prirodom?! Najznačajnije pitanje, da li su sve više vidljive
posljedice prekomjerne potrošnje energije i resursa?! Ova i mnoga druga pitanja uspjela je da
mi odgovori knjiga „Ekološka istorija svijeta“, koju sam sa zadovoljstvom čitala. Otvorila mi
je nove horizonte posmatranja, promijenila moje životne navike, a što je najvažnije – ponovo
me povezala sa prirodom i ukazala na njen značaj. Prije industrijske revolucije, ljudi su se
uglavnom bavili poljoprivredom. Imali su određena doba godine kada su imali više ili manje
posla, odnosno više ili manje vremena su provodili u prirodi. Svakako, i kada su manje
vremena provodili u prirodi, to je mnogo duže nego što mi provodimo danas. Industrijska
revolucija je sve promijenila – čovjekove navike, želje, i primarni odnos sa prirodom i
ophođenje prema njoj. U prošlosti, ljudi su poštovali sve što se nalazi u prirodi i što ih
okružuje. Očuvali su rijeke bez otpada, livade su bile lijepe i zelene, a izduvnih gasova u
atmosferu skoro da nije ni bilo. Koliko god da je industrijska revolucija doprinijela
čovječanstvu u smislu da je omogućila veće zapošljenje stanovništva, i omogućila bolju
ekonomsku situaciju, generalno, dovela je do velikog zagađenja atmosfere, i proizvodnje
velikih količina otpada. Osim toga, koristi mnoge resurse kada su u pitanju resursi vode,
energije, i slično. Industrija je uticala na globalno zagrijavanje, gdje temperature na Zemlji
samo više rastu i ugrožavaju životna staništa vrsta.

Kada govorim o globalnom zagađenju, prvenstveno mislim na efekat staklene bašte,

koji je sve više prisutan i o njemu se mnogo govori, a jako malo zna i ne preduzimaju se
konkretne akcije kako da se smanji. Temperature na Zemlji rastu, a u narednih 50-100 godina,
smatra se da će se još više povećati. To ugrožava život i normalno funkcionisanje, kako
kopnenih, tako i vodenih organizama. Korali koji se nalaze na dnu okeana su sve više
ugroženi zbog posljedica globalnog zagrijavanja, a tako i polarni medvjedi, koji su pred
nestankom. Osim toga, zbog velike zagađenosti Zemlje, nekontrolisane upotrebe sredstava,
kao što su pesticidi, pčelama takođe prijeti zagađenje, a one predstavljaju jedne od bića koje
su najvažnije za proizvodnju hrane. Da nema pčela, ne bi postojale ni osnovne kulture koje su
značajne za prehranu svjetskog stanovništva, odnosno ječma, kukuruza, itd. Okeani su,
takođe, najvažniji činioci koji utiču na hlađenje Zemlje, odnosno očuvanje njene konstantne
temperature. Međutim, okeani se sve više zagrijevaju, pa samim tim ne čine pogodno životno
stanište za organizme koji se ne mogu prilagoditi novonastalim promjenama. Stanovništvo još
uvijek nije svjesno toga da, koliko god da misle da ne zavisi nešto od njih, itekako svaka stvar
prvo počinje od nas samih, a sve što uradimo protiv prirode, nama će se vratiti kao bumerang.
 Stvoriti novi odnos sa prirodom je jako važno u podizanju svijesti o ekologiji i zaštiti
životne sredine. Sve one civilizacije koje su ostale u skladu sa prirodom, koje su poštovale
prirodu, i vodile računa o resursima, opstale su. Mi smo, kao ljudska civilizacija, moderna
civilizacija, koja danas živi, ranije mnogo više brinuli o prirodi, i nijesmo živjeli u svijetu gdje
ćemo ispuniti svoje potrebe tako što ćemo naštetiti prirodi. Poslije industrijske revolucije,
globalizacije, digitalizacije, i svih inovacija XIX, XX i XXI vijeka, čovjek je promijenio
vrijednosti, okrenuo se isključivo sebi i svojim potrebama. Umjesto da resursa bude što više,
njih je sve manje, kako se neracionalno troše. Čovjek je sve više povučen u sebe i u virtuelni
svijet, ne živi u realnom svijetu, gdje udiše čisti vazduh, koji nije zagađen policikličnim
aromatičnim ugljovodonicima, na primjer, koji nastaju nepotpunim sagorijevanjem goriva iz
automobila, industrijskih postrojenja i dr. Živjeti u realnom svijetu, znači živjeti u skladu sa
prirodom i u prirodi provoditi što više vremena. Samim tim, kada je čovjeku priroda dom,
onda on taj dom održava čistim, urednim, i želi da ga takvog prenese i na buduće generacije.
Kada je čovjek udaljen od prirode, onda neiscrpno koristi resurse, sve ono što priroda daje – a
za šta ne traži ništa zauzvrat. Priroda se umorila, i sada nudi najgora rješenja koja su za
sadašnju ljudsku populaciju. Velike količine poplava, kiša, otapanje lednika, velike pandemije
bolesti, sve je povezano sa klimatskim promjenama i lošim odnosom u prirodi. Važno je da se
shvati da je čovjek jedino biće koje može promijeniti stanje u prirodi, samo je na njemu da
izabere da li će to stanje biti promijenjeno na gore ili na bolje.

Sve civilizacije koje su sada prošlost na Zemlji, nestale su jer nijesu imale dovoljno
resursa za preživljavanje, odnosno nijesu se prilagodile promjenama koje su nastale i koje su
oni sami izazvali. Mnoga ostrva, kao što je Uskršnje ostrvo, spomenuto u knjizi, neiscrpno su
koristili resurse iz prirode, kako bi donijeli neke inovacije. Taj loš odnos sa prirodom,
odnosno svi zahtjevi koje su oni postavili pred zaštitom životne sredine, uticali su na to da se
kroz hiljadu godina izgube ljudi koji su ikada živjeli tamo, kao i cijela istorija postojanja
ostrva. Da li je to što su željeli postati bolji od ostalih bila kao „kletva“ koju im je priroda
poslala?! Nije. Da su željeli da budu bolji, prvo bi izgradili racionalan odnos sa prirodom,
napravili plan koji će svakako uključivati zaštitu životne sredine, a tek kasnije početi da prave
i planove kako da doprinesu novim inovacijama. Smatram da svako ko donosi inovacije, mora
imati na umu da prvo razmisli o tome koliko je resursa potrebno, da li je u tom trenutku
stvarno ta inovacija potrebna, i da li je vrijedno da se utroše resursi kako bi se ostvario
zamišljeni cilj. Put do cilja nije lak, podrazumijeva mnoga odricanja i žrtve, ali na svakom
putu do cilja moramo biti svjesni da li će to ugroziti balans u prirodi, koji je već poljuljan.
 Ono što sam shvatila kao važnu poruku knjige „Ekološka istorija svijeta“ jeste da –
Ukoliko nastavimo da trošimo resurse kao i do sada, i našoj civilizaciji prijeti nestanak sa
Zemlje. Priroda je tu da nas podržava, da nam daje osnovne komponente koje su nam
potrebne za život. Moramo razmisliti na koji način joj vraćamo. Zar ne smatrate
nepoštovanjem prirode da odlažemo otpad na ulicama, da siječemo drveće, da trošimo velike
količine vode, hrane, i mnogih drugih resursa?! Ja da. Prirodna bogatstva Planete Zemlje su
itekako organičena. Iako postoje obnovljivi i neobnovljivi resursi, jedno je sigurno, a to je da
su svi potrošni, i da jednog dana možemo ostati bez njih. Kada se pitamo kako neko
stanovništvo živi bez dostupnosti pojaće vode, onda se možemo i zapitati kako bismo se mi
ponašali da tome svjedočimo u svakodnevnom životu. Dovoljna motivacija treba da nam bude
da živimo na predivnom kontinentu, gdje su svi resursi manje-više dostupni. Takođe,
dostupno nam je sve što poželimo. Međutim, važno je da svoje želje racionalizujemo, i da
budemo ekonomični, kada je svaki resurs u pitanju. Ukoliko mi trošimo previše, dolazi do
disbalansa, jer, naravno, nekome određeni resursi nijesu dostupni. Vrijeme je da pokažemo da
smo odgovorni stanovnici Planete, da radimo na njenom očuvanju, i da budemo ponosni sami
na sebe kako smo svoje postojanje učinili manjim teretom za Zemlju.

Životinje će se uvijek snaći u prirodi. Neke od njih će biti predatori, neke će biti
ugrožene vrste. Ali njihovo postojanje priroda ne osjeća, zato što su one instiktima povezane
sa prirodom. Samim tim, priroda uvijek radi u njihovu korist, jer je priroda njihov dom i tu se
osjećaju sigurno. Zašto i nama priroda ne bi bila dom?! Zašto da ponovo ne izgradimo taj
odnos koji je postojao između Homo sapiensa i prirode, hiljadama godina unazad?! Zbog
ubrzanog načina života, i trke za novcem, često zanemarujemo ono što jedino vrijedi u našem
životu, a to je unutrašnji mir i motivacija – koju itekako možemo pronaći u prirodi. Kada se
posvetimo upoznavanju prirode, i kada radimo na zaštiti životne sredine, osjećamo se kao
osoba koja vrijedi i koja je na Zemlji sa određenim zadatkom. Taj zadatak jeste da svoje
postojanje učinimo što lakšim za prirodu i za njene resurse. Par milijardi ljudi na Zemlji želi
za sebe samo najbolje, da sve ima, i da ni u čemu ne iskusi oskudijevanje. Zbog toga što
nijesmo racionalni sa resursima, polovina stanovništva ima i previše resursa i crpi svakog
dana ono što im je potrebno, ali i ono što nije, dok druga polovina ne nalazi načine kako da
obezbijedi osnovne resurse za život. Svijest ljudi se mora promijeniti, a ukoliko želimo da
mijenjamo svijest ljudi, prvo počinjemo od sebe. Svaki ljudski život zavisi od sunčeve
energije i kruženja materije u prirodi, pa tako samim tim i naš život zavisi od toga šta nam
priroda daje, pa se moramo posvetiti načinu zahvalnosti prema prirodi.