Sveučilište u Zagrebu

Učiteljski fakultet
Preddiplomski sveučilišni studij
Rani i predškolski odgoj i obrazovanje
Kolegij: Prirodoslovlje
Prof. dr. sc. Nada Vijtiuk

EKOLOGIJA
Esej

Samobor, siječanj 2021.

 Riječ ekologija prvi puta se spomenula u 19. stoljeću, kao izraz za „znanost koja se bavi
proučavanjem odnosa između živih bića i okoliša“ (Prirodoslovlje, str. 199), a prvi je tu riječ
iskoristio njemački biolog Ernst Haeckel. Riječ ekologija dolazi od grčke riječi oikos što znači
dom ili stanište, te logos što označava znanost ili učenje. Moglo bi se jednostavno reći da je
ekologija znanost o okolišu, tj. proučavanje kako živa bića utječu na okoliš u kojem žive.

Tek negdje 1970-ih godina prošlog stoljeća ekologija se počela primjenjivati kao
znanost koja pomaže ljudima shvatiti značaj okoliša te podizati svijest o promijenjenim
uvjetima na Zemlji. Počelo je osvješćivanje ljudi u pogledu zaštite našeg planeta ali i ugroženih
biljnih i životinjskih vrsta. Na kraju, promjene u okolišu su počele utjecati i na ljudsko zdravlje.
No, sve do nedavno mnogi ljudi uopće nisu razmišljali na način da Zemlja, i opstanak živih
bića zaista je ugrožen, te da treba brinuti o budućim generacijama u smislu kakve će posljedice
oni snositi zbog današnjeg načina života.

Očuvanje okoliša, odnosno Zemlje i svih živih bića na njoj, uključujući i čovjeka je
jedno od gorućih pitanja i problematike današnjeg doba. Kako je moguće da uz toliki tehnološki
napredak i znanje koje ljudi posjeduju, ne samo o planetu Zemlji, već i o Svemiru, još uvijek
ne činimo dovoljno za zaštitu našeg planeta i često većina nije svjesna koliko je zapravo naš
planet jedinstven i da ga treba cijeniti? Mnogi će se složiti da je u pitanju profit, svjetske
velesile i njihovo nadmetanje u industriji, gospodarstvu, oružanju, raspolaganju naftom i
drugim resursima.

No, ipak, čini se da idemo u pozitivnom smjeru. Jedno od uspješnih ostvarenja ka

boljem, čišćem planetu je definitivno sklapanje Pariškog sporazuma. Pariški sporazum o
klimatskim promjenama potpisan je u Parizu 2015. godine. Stupio je na snagu 4. listopada
2016. nakon što je ratificiran od strane Europske unije. Potpisale su ga 194 države članice
UNFCCC-a, a ratificiralo ga je 118 država. Jedan od glavnih ciljeva pariškog sporazuma je
ograničiti globalno zatopljenje, osigurati opskrbu hranom, te pomoći državama da se uspješnije
bore s klimatskim promjenama. Također jedan od ciljeva je i razviti nove, takozvane zelene
tehnologije, koje će spriječiti zagađenje atmosfere, te pomaganje slabijim, manje ekonomski
razvijenim zemljama članicama u cilju smanjena emisija. Republika Hrvatska sporazum je
potpisala 22. travnja 2016. godine.

Bivši predsjednik Donald Trump izašao je iz Pariškog sporazuma, zbog revitaliziranja

industrije ugljena, usprkos tome što su Sjedinjene američke države, uz udio od 17,89% u
ukupnim emisijama, najveći zagađivač, tj. uz Kinu (20,09%) imaju najveću emisiju

2
stakleničkih plinova. No, na sreću sadašnji predsjednik Joe Biden opet je vratio SAD na popis
članica Pariškog sporazuma, što je svakako pozitivno jer vraća nadu u smanjenje štetnih
utjecaja na globalno zatopljenje.

Jedan od problema je i deforestacija ili krčenje šume, što uzrokuje narušavanje biološke
ravnoteže te nepovoljnog utjecaja na okoliš. Deforestacija utječe na pojavu ekstremnih vrućina
i suša, pa tako možemo svjedočiti sve većem broju požara, kao na primjer u Australiji i
Americi, te olujnom nevremenu i obilnim kišama, koje pak uzrokuju poplave u mnogim
zemljama od Indije, Kine, Tajlanda, Indonezije, Nepala, Bangladeša. U oba slučaja mnogi
divlji, životinjski i biljni svijet ugiba i ostaje bez svog staništa, ali i ljudi ostaju bez svojih
domova. Najviše se krče tropske prašume koje obiluju najraznolikijim vrstama životinja i
biljaka. Svake minute se prosječno posječe oko 2400 stabala, i to je vrlo zabrinjavajuće.
Deforestacija je velika prijetnja globalnom zatopljenju, ali također ima i veliki utjecaj na
ljudsko zdravlje, jer ljudi zadiru u šumu i sve više su izloženiji divljini i doticaju s mnogim
divljim životinjama od kojih se mogu zaraziti teškim bolestima. No, i kod ove problematike
ima pozitivnih reakcija. Japanski botaničar Akira Miyawaki, utemeljitelj je i provoditelj ideje
pošumljavanja, koja se naziva „Miyawaki metoda“, osobito u zemljama koje su pogođene
klimatskim promjenama i deforestacijom. Njegova ideja je da se na površini teniskog igrališta
zasadi 600 autohtonih stabala, koji uz pažljivu sadnju i njegu, u roku od 3 godine mogu izrasti
u gustu šumu. Svoje ideje je proveo u djelo na Tajlandu, tropskim prašumama Amazone,
Japanu i Kini (posadio je šumu uz Kineski zid). Po uzoru na Miyawakija i koristeći „Miyawaki
metodu“ u Indiji je 2011. godine pod nazivom „Afforestt“ pokrenut projekt pošumljavanja, tj.
stvaranja prirodnih, divljih, autentičnih šuma. Vrlo su uspješno primijenili Miyawakijevu
metodu sadnje šuma, ne samo na prostoru Indije već i u Singapuru, Iranu, Libanonu, Nikaragvi
pa čak i Nizozemskoj, te do danas posadili preko 450 tisuća stabala. Njihova je misao vodilja
da svatko može posaditi šumu i na taj način dati svoj mali doprinos spasu naše planete Zemlje.
Smatram da je to hvalevrijedan projekt i da bi se mnogi u Europi, pa i u Hrvatskoj mogli
inspirirati ovom idejom iz Indije, jer prije svega mislim da je najbolje i najdjelotvornije
djelovati lokalno, malim koracima te što više podizati svijest o važnosti šuma za naš ekosustav.
Kada već govorim o pokretima i ljudima koji se bore za klimatske promjene, imam potrebu
spomenuti i mladu aktivisticu Gretu Thunberg iz Danske, koja je postala poznata kada je
„štrajkala za klimu“, odnosno nije htjela ići u školu te je tražila švedsku vladu da poduzmu
mjere koje će smanjiti emisiju ugljičnog dioksida u Švedskoj. Osim toga, Greta je odlučila i
sama pridonijeti smanjenju emisije ugljičnog dioksida, i odlučila ne letjeti avionom, te je

3
takvim svojim stavom u Švedskoj doprinijela podizanju svijesti ljudi o tom problemu te je tako
i nastala pojava „sram zbog letenja“. Također, bitno je spomenuti i Greenpeace koji svojim
radom pridonose ne samo zaštiti i opstanku ugroženih životinja, već i borbi za klimatske
promjene.

Prošle godine pogledala sam dokumentarac Davida Attenborougha: A Life on Our

Planet (2020.), koji je svojevrsna ostavština njegovog velikog životnog djela i iskustva u
proučavanju životinjskog i biljnog svijeta, te velikog utjecaja čovjeka na divljinu. Između
ostalog govori i o klimatskim promjenama, te daje svoje savjete kako pomoći spasu našeg
planeta i nadu da još uvijek nije kasno. Zapamtila sam rečenicu u kojoj je rekao da mi ljudi
moramo naučiti kako živjeti u skladu s prirodom, a ne protiv nje, i mislim da bi to trebao biti
jedini cilj. Opet se vratiti u suživot s prirodom i više cijeniti sve što nam ona pruža. Zbog toga
mi se jako svidio kraj dokumentarca koji gledatelju daje nadu da može biti bolje. Priroda će se
uvijek pobrinuti za sebe i život će pronaći način da opstane. Najbolji primjer toga je Černobil,
grad koji je napušten 1986. godine i gdje ljudi od tada ne žive, a ipak danas tridesetak godina
kasnije, unatoč radijaciji, to je mjesto bujanja divlje prirode i šume koju nastanjuju razne divlje
životinje poput sivog vuka, jelena, divljih konja, lisica, dabrova i različitih vrsta ptica.

4
Literatura:

Knjige:

1. Delić, A., Vijtiuk, N. (2004.) Prirodoslovlje, Zagreb, Školska knjiga

Mrežna stranica:

1. Afforestt na adresi http://www.afforestt.com (30.01.2021.)

2. Greenpeace na adresi http://greenpeace.org (30.01.2021.)

3. Wikipedia na adresi http://wikipedia.org (30.01.2021.)