BUSINESS ETHICS, CSR AND SUSTAINABILITY

SYLLABUS
(ZSEM Graduate Studies MBA)

Održivost i etika
Prof. Igor Matutinović, Ph.D.

Iz uredili: Borna Jalšenjak i Kristijan Krkač. Poslovna etika, korporacijska društvena odgovornost i održivost.
Drugo popravljeno i prošireno izdanje, u pripremi.

2015
 1. Uvod

Problematika održivog razvoja i etike usko je povezna. Ona se praktično odnosi na sav živi svijet te se
proteže od sadašnjosti do nepredvidive budućnosti: od našeg odnosa prema drugim živim bićima i
očuvanja bioraznolikosti na planetu do odgovornosti koju imamo prema postojećim društvenim
dionicima i budućim generacijama koje će doći iza nas. Pred samo sedamdesetak godina ta
problematika nije se percipirala niti u znanosti niti u javnosti. Što se to u međuvremenu dogodilo?

Sažeto objašnjenje nalazi u poznatoj jednadžbi Paula Erlicha: I=P*A*T, koja kaže da ukupni učinak
nekog društvana okoliš jedank umošku veličine populacije (P), njezinog životnog standarda ili obilja
(A), te tehnologije (T) kojom se korisiti u zadovoljavanju svojih životnih potreba1. Na početku 20
stoljeća na planetu je živjelo oko jedna miljarda stanovnika, nakon drugog svjetskog rata ta se brojka
popela na dvije miljarde da bi do danas narasla na preko sedam miljardi. Do kraja ovog stoljeća
procjenjuje se da bi na zemlji moglobiti između devet i jedanaest miljardi stanovnika2. Rast
stanovništva je svugdje, a naviše u zemljama OECD-a, pratio rast per capita potrošnje, odnosno
materijalni standard života. Razdoblje svjetskog ekonomskog rasta od 1950-1998 godine
najdinamičinje je u ljudskoj povijesti: svjetski BDP porastao je šest puta sa prosječnom stopom rasta
od 3.9% pri čemu je realni per capita dohodak rastao 2.1% godišnje3.Upravo je tehnološki napredak
omogućio eksponencijalni rast stanovništva i materijalne potrošnjebez premca u ljudskoj povijesti.
Osim što su znanost i tehnologija primjenjeni u javnom zdravstvu znatno produžili životni vijek
posvuda u svijetu, tehnologija upotrebljena u iskorištavanju prirodnih resursa omogućila je brzu i
nesmiljenu destrukciju ekosustava širom svijeta. Kao što je McNeill primjetio, upotreba vatre i kasnije
sjekire za krčenje šuma ne mogu se uspoređivati u svojoj razornoj snazi sa upotrebom motorne pile i
ostale suvremene mehanizacije u šumarstvu koja je dovela do deforestacije globalnih razmjera4.
Visoki pritisak na globalni okoliš te rast antropogenih emisija stakleničkih plinova (ugljični dioksid,
metan i ostali) koji je započeo industrijskom revolucijom u devetnaestom stoljeću doveo je do
globalnih promjena i poremećaja. Empirijski nalazi ukazuju da je čovječanstvo već probilo granice
ciklusa dušika, izumiranja vrsta i klimatskih promjena, a blizu je probijanja granica acidifikacije
oceana, ciklusa fosfora, prenamjene zemljišta i globalnog korištenja svježe vode5. Kada sagledamo u
cjelosti te empirijski utvrđene činjenice te ih povežemo sa eksponencijanim rastom ljudske
populacije, postaje nedvojbeno jasno da se na globalnoj razini čovječanstvo približava gornjoj granici
prihvatnog kapaciteta planeta.

Znamo da su procesi transformacije ekoloških sustava planeta započeli još od neolitskog razdoblja
širenjem poljoprivrednih društava koja su, za razliku od lovaca i skupljača, vršila prenamjenu
prirodnih ekosustva poput šuma i močvarnih predjela u poljoprivredno zemljište i time trajno
oduzimali staništa drugim vrstama te dugotrajno mijenjali krajolik a negdje i lokalnu klimu. Pri tome
su neka društva i civilizacije, poput Sumerske ili one Maya, probile lokalne biofizičke kapacitite
okoliša i kolabirale, napuštajući pri tome gradove i vraćajući se jednostavnijem načinu života6. Za
razliku od danas, probijanje biofizčkih kapaciteta bilo je lokalno a razmjerno malobrojno stanovništvo
moglo je potražiti riješenje migracijom u bližu okolinu, smanjujući pri tome društvenu kompleksnost i
ukupnu potrošnju prirodnih resursa. Suvremena industrijska civilizacija, zasnovana na institucijama

1
Ehrlich, Paul R.; Holdren, John P. (1971). "Impact of Population Growth". Science 171 (3977): 1212–1217.
2
Lutz W., Sanderson W., and Scherbov S. 2001.The end of population growth.Nature, Vol.412, No.2, pp.543545.
3
Maddison, A. 2007. The World Economy: A Millennial Perspective/ Historical Statistics. Paris: OECD.
4
McNeill, J.R. 2000.Something New Under the Sun: An Environmental History of the Twentieth-Century World.
New York: W.W. Norton & Company.
5
Rockström, J., W. Steffen, K. Noone, et al. 2009. ‘Planetary boundaries: exploring the safe operating space for
humanity’. Ecology and Society 142: 32. [online] URL: http://www.ecologyandsociety.org/vol14/iss2/art32/
6
Ponting C. 1991. A Green History of the World: The Environment and the Collapse of Great Civilizations. New
York: Penguin Books.
kapitalizma – jedine povijesne društveno-ekononske formacije koja je uspjela potaknuti i održati
spiralu ekonomskog rasta, razvoja i tehnološkog napretka – unatoč ogromnim razlikama u stupnju
razvoja i ekonomskom blagostanju globalni je fenomen. Danas više od 50% ukupnog svjetskog
stanovništva živi u gradovima. Osim ekvatorijalnih prašuma, afričkih pustinja i sibirske tundre ne
postoji prostor na planetu koji bi, u slučaju civilizacijskog kolapsa, mogao prihvatiti migraciju
populacije iz gradova. Pored toga, suvremeno industrijsko društvo postiglo je takvu razinu
kompleksnosti i specijalizacije radnih aktivnosti da velika većina stanovništva ne bi bila u stanju
preživjeti na znatno nižoj razini civilizacijske kompleksnosti čak niti kada bi prirodni prostor i resursi
bili dostupni. Zbog toga Kenneth Boulding govori o suvremenom svijetu koristeći metaforu
„Spaceship Earth“ – nalazimo se svi zajedno, ovisni jedni o drugima, na planetu konačnih prirodnih
resursa i životnog prostora, planetu sa kojeg ne možemo drugdje potražiti niti pomoć niti utočište i
gdje nam sudbina ovisi o sposobnosti prilagođavanja ograničenjima i upravljanja zajedničkim
globalnim dobrima poput atmosfere, oceana, voda i preostalih velikih ekosustava poput kišnih
ekvatorijalnih prašuma.

2. Poruke s Uskršnjeg otoka

Teorija kolapsa male civlizacije Uskršnjeg otoka7 može poslužiti kao metafora problema s kojima se
suočava suvremeni svijet. Ta teorija do danas ostaje neoptpuna i kontroverzna8 no do konačnog
opovrgavanja ili potvrde predstavlja vrijedan „case study”.Mali, prostorno potpuno izoliran otok koji
je u trenutku nastanjivanja obilovao prirodnim resursima pogodnim za razvoj društva, dobra je
metaforanašeg planeta. Način upravljanja resursima na otoku, iracionalno ponašanje njegovih
stanovnika, te od strane donosioca odluka vrlo izgledno ignoriranje signala koji su dopirali iz okoliša,
također podsjeća na suvremena zbivanja: od istrebljenja vrsta, deforestacije tropskih šuma, izlova
ribljih fondova, pa sve do našeg odnosa prema iskorištavanju fosilnih goriva i našem doprinosu
globalnom zatopljenju.

Uskršnji otok(Rapa Nui) otkriven je 1722 godine u Južnom Pacifiku od nizozemskog istraživača Jacoba
Roggeveen-a. Otok se nalazi praktički „usred ničega“ - udaljen 3782 km zapadno od Chilea i 2253 km
od otočja Pitcairin - tako da u slučaju nevolje njegovi stanovnici nemaju od koga zatražiti pomoć niti
mogu lako potražiti drugo mjesto za život. Klima je suptropska sa godišnjim prosjekom od 22 C i
padalinama 1,015mm godišnje čime otok pruža povoljne uvjete za život.Kada je Roggeveen stupio na
otok dočekali su ga malobrojni stanovnici u jednostavnim kanuima i oko osam stotina
monumentalnih kipova – velikih kamenih glava postavljenih na jednako impozantna postolja –
postavljenih uz obalu uokolo otoka. Kamenolom se nalazio u središtu otoka te Roggeveenu, kao ni
kasnijim istraživačima, nije bilo jasno na koji način su kamene glave, Moai, i postolja, Ahu, teški i više
od deset tona mogli biti transportirani iz kamenoloma i podignuti na postolja. Naime, otok je bio u
potpunosti bez stabala a stanovnici otoka niti su raspolgali potrebnim sredstvima niti su bili u stanju
objasniti porijeklo kamenih kipova.Tek u drugoj polovici 20tog stoljeća povijest Uskršnjeg otoka

7
Diamond, J. 1995. Easter Island's End. Discover Magazine, August; Diamond, J.2005. Collapse. How Societies
Choose to Fail or Succeed. New York: Viking.
8
Caviedes, César N. andWaylen Peter R. 2011. Rapa Nui: A climatically constrained island? Rapa Nui Journal 21
Vol. 25 (1):7-22; Mulrooney, Mara A., Thegn N. Ladefoged, Christopher M. Stevenson, and Sonia Haoa 2007.
Empirical Assessment of a Pre-European Societal Collapse on Rapa Nui (Easter Island), In eds) Wallin, P. and
Martinsson-Wallin, H., The Gotland Papers: Migration, Identity, and Cultural Heritage. Gotalnd: Gotland
University Press: 141-153; Tainter, J. A., 2006.Archaeology of Overshoot and Collapse.Annual Review of
Anthropology 35:59-74.
rekonstruirana je uz pomoć paleobiologije - analize ostataka peluda u slojevima tla - te analizom
ostataka kostura životinja i ljudi te proučavanjem arheoloških ostataka. Činjenica je da je otok prije
dolaska ljudi bio pošumljen te da je bio stanište više vrsta morskih ptica. Znanstvenici su postavili i
testirali hipotezu da su stabla bila korištena za transport i postavljanje kipova te da je to bio glavni
uzrok procesa deforestacije koji je na kraju doveo do društvenog kolapsa. Teorija deforestacije radi
postavljanja kamenih glava u ritualne svrhe a u kontekstu društvenog nadmetanja stanovnika otoka
koji su bili podijeljeni u klanove, najbolje do sada objašnjava u potpunosti izmjenjen eko-sustav kojeg
su zatekli europljani početkom 18 st. Slijed ekoloških poremećaja koje je inicijalno proizvela
deforestacija otoka doveo je postupno do nepovratnih promjena u načinu života stanovnika,
posebice u njihovoj prehrani, te je u konačnici uzrokovao raspad društvenog sustava i gubitak
povijesnog pamćenja. Arheološki nalazi upućuju na međusobno ratovanje i moguće ljudožderstvo
kao posljedicu civilzacijskog kolapsa. Vrlo je vjerovatno da su promjene u ekosustavu (smanjivanje
šume, nestanak ptica itd..) bile postupne te nisu bile percipirane kao prijetnja za generaciju koja je
trenutačno donosila odluke. Ljudi su se generacijama privikavali na sve oskudniji ekosustav i, vrlo
vjerovatno, zbog društvene inercije ustrajali na tradiciji (podizanje kamenih statua) koja je bila sve
više u sukobu sa resursima otoka.

Uvjerljivost standardnog objašnjenja kolapsa civilizacije na Uskršnjem otoku nalazi svoje uporište
upravo u suvremenom svijetu. Naime, postavlja se pitanje koliko je razumno današnje društveno
inzistiranje na ekonomskom rastu i ustrajanju u potrošačkim navikama koje su daleko nadišle
egzistencijalne potrebe i prerasle u određenu vrstu rituala – „shoppinga“, kada znamo da se takvi
obrasci ponašanjanalaze u sve većem sukobu sa zdravljem ekosustava te dovode u opasnost
stabilnost planetarne klime. Da donošenje odluka u suvremenim društvima može biti itekako
iracionalno i neodgovorno vidi se iz činjenice da se, iako je neupitno da izgaranje fosilnih goriva
povećava rizik od promjene klime sa nesagledivim i nepovratnim posljedicama u budućnosti,ustrajno
više novaca ulaže u razvoj nekonvencionalne nafte i plina nego li u obnovljive izvore energije9.Da li je
takovo ponašanje samo nerazumno ili je i neetično pošto zanemaruje posljedice sadašnjih odluka
koje će morati snositi buduće generacije?

Stanovnici Rapa Nui-a sigurno su morali primjetiti postupni nestanak šume i ptica kojima je šuma
služila kao stanište a njima kao jedan od rijetkih izvora proteina u prehrani. Danas, na globalnoj razini
promatramo kako se sve više krči amazonska prašuma radi uzgoja industrijskih kultura poput soje ili
palme. Pri tome se smanjuje apsorpciona sposobnost planeta da pohranjuje emisije CO2 koje emitira
industrijska civlizacija te nestaju brojne biološke vrste koje su dio funkcionalne mreže složenog
amazonskog ekosustava. Stopa izumiranja vrsta na globalnoj razini dosegla je geološke razmjere te se
govori o šestoj velikoj ekstinkciji vrsta koju je ovaj put izazvao čovjek10. Osim što se sadašnjim brzim
procesom izumiranja vrsta gubi za ljude potencijalno vrijedan genetski materijal koji se može
iskoristiti u faramaceutici i drugdje, njihov gubitak narušava zdravlje i funkcionalnost ekosistema što
opet ima negativne posljedice za opostojnost ljudskih društava i civliizacije11. Ovdje se pojavljuju
barem dva etička problema: tko preuzima odgovornost za štete koje će snositi buduće genreacije
prisljene živjeti u svijetu sa smanjenom bioraznolikošću i adekvatno narušenim uslugama
ekosustava? U kojem etičkom sustavu ljudska vrsta može preuzeti odgovornost za uništavanje drugih
bioloških vrsta s kojima je ko-evoluirala u posljednih dva miliona godina?

9
Klare, Michael 2013.The Third Carbon Age – Drop the Fantasy of a Coming Era of Renewable Energy. Naked
capitalism, http://www.nakedcapitalism.com/2013/08/michael-klare-the-third-carbon-age-drop-the-fantasy-
of-a-coming-era-of-renewable-energy.html
10
Leakey, R., and Levin, R. 1995. The Sixth Extinction. Doubleday, New York.
11
Hooper, D.U., et al. 2012. A global synthesis reveals biodiversity loss as a major driver of ecosystem change.
2010. Nature 486, 105–108; Cardinale, B.J., et al. 2012. Biodiversity loss and its impact on humanity. Nature
486, 59–67.
Kao što vidite, hipotetička paradigma kolapsa male civilizacije Rapa Nui-a potiče nas da sagledamo
suvremene probleme odnosa Zapadne civlizacije i okoliša kroz prizmu propitivanja racionalnosti u
donošenju odluka na društvenoj razini, etičnosti sadašnje spram budućih generacija, i naše
odgovornosti i etičnosti prema drugim biološkim vrstama. I sve to u kontekstu mogućeg ekološkog i
društvenog kolapsa na planetu ograničenih resursa sa kojeg ne možemo nikuda pobjeći.

3. Izazov klimatskih promjena

Problematika klimatskih promjena izuzetno je složena i predstavlja sigurno najveći izazov suvremenoj
civilizaciji. Složenost brojnih bioloških i fizikalnih procesa koji interagiraju sa antropogenim utjecajima
onemogućuje egzaktno predviđanje brzine procesa globalnog zagrijavanja i njegovih posljedica –
rezultati kompjutorskih simulacija klimatskih modela ne mogu dati jednoznačan odgovor već pružaju
predviđanja u određenom rasponu vrijednosti ključnih varijabli. Unatoč tome, predviđanja
Međunarodnog panela za klimatske promjene (IPCC) u 26 godina njegova rada daju konzistente i
nedvosmislene rezultate: prvi izvještaj iz 1990 godine i peti izvještaj iz 2013 godine u potpunosti su
suglasni što se tiče učinka udvostručavanja emisija CO2u odnosu na predindustrijko razdoblje na
porast prosječne temperature planeta: raspon je ostao između 1.5-4.5oC12. Kada se usporede sa
empirijskim mjerenjima točni su i trendovi porasta koncentracije stakleničkih plinova, globalnog
zatopljenja i porasta razine mora dobiveni simulacijama modela. Dobivena razina točnosti daleko je
veća od predviđanja kretanja ekonomskih varijabli na nacionalnoj ili globalnoj razini s pomoću
ekonometrijskih modela13. Klimatolozi su već u prvom izvještaju 1992 godine ustvrdili da je naše
znanje o antropogenim uzrocima klimatskih promjena doseglo tako visoku razinu pouzdanosti da se
preostale nepoznanice i neizvijesnosti procjena (probabilistički raspon vrijednosti) ne mogu više
uzimati kao razlog oklijevanja u poduzimanju preventivnih mjera od strane vlada14. Nedavno
objavljeni,peti izvještaj potvrđuje ranije nalaze i daje još ozbiljnija upozorenja kako o mogućim
posljedicama tako i nužnosti akcija koje treba poduzeti u pogledu smanjenja emisija CO2, ublažavanja
posljedica i prilagođavanja promjenama koje se više ne mogu izbjeći. Izvještaj posebno naglašava
osam glavnih klimatskih rizika15:

1. Smrt ili štete od obalnih poplava

2. Štete ili ekonomski gubici od riječnih poplava
3. Ekstremne vremenske pojave remete funkcioniranje elektro-energetskog sustava
4. Ekstremne vrućine, koje osobito pogađaju siromašne slojeve
5. Nesigurnost opskrbe hranom zbog zatopljenja, suša ili poplava
6. Manjak vode koji uzrokuje poljoprivredne ili ekonomske gubitke
7. Gubitak morskih ekosustava bitnih za ribarske i druge zajednice
8. Gubitak kopnenih vodenih ekosustava

Analiza znanstvenih publikacija ukazuje da se 97% klimatologa slaže sa dosadašnim nalazima IPCC-a
te ključne uloge antropogenih emisija u procesu globalnog zatopljenja16.Unatoč tim konzistentnim i
sveobuhvatnim nalazima koji upozoravaju da se nalazimo na pragu ulaska u ekstremno rizično
područje u kojem nema povratka unatrag, do sada je učinjeno vrlo malo da se ti negativni trendovi

12
IPCC 2013. Working Group I Contribution to the IPCC Fifth Assessment Report Climate Change 2013: The
Physical Science Basis: Summary for Policymakers. IPCC WGI AR5, 27 September 2013.
13
Carpenter, G. 2014. Model behaviour: Comparing climate science with economic forecasts. New Economics
Foundation. www.neweconomics.org.
14
Enquete Commission 1992. Climate Change – a Threat to Global Development. Bonn: Economica Verlag.
15
Kintisch, E. 2014. In New Report, IPCC Gets More Specific About Warming Risks. Science,Vol 344: 21.
16
Anderegga, William R. L. W. , Prall, Harold, J. and Schneider, S.H. 2010. Expert credibility in climate change.
PNAS | July 6, 2010 | vol. 107 | no. 27 | 12107–12109.
zaustave te da globalno zatopljenje barem ne pređe granicu od 2 oC koja se sada čini gotovo izvjesna.
Od Kyota, 1997 godine, kada je potpisan famozni Protokol o klimatskim promjenama do danas
održano je još 17 sastanka na vrhu na kojima nije postignut učinkovit i sveobavezujući dogovor o
akcijama koje treba poduzeti da bi smanjile emisije CO217. U čemu se sastoji problem političke
nespremnosti na ozbiljno i konzistentno djelovanje? U okviru kojeg etičkog sustava vrijednosti se
građani, političari i poduzetnici kockaju sa prijetnjom nepovratnih klimatskih promjena? Odgovor na
ta pitanja nije nimalo jednostavan no moguće je postaviti određene hipoteze koje vode njegovom
razumijevanju.

3.1. Loša adaptacija na spore procese

Prije svega, činjenica je da smo kao vrsta evoluirali u stabilnom okruženju afričke savane. Brza
reakcija na iznenadnu opasnost poput one od raznih predatora, bila je ključna za naš opstanak
djelovala je na izgradnju psiholoških mehanizama koje koristimo i danas kada se način našeg života i
djelovanja u prirodi radikalno promijenio. Adaptacija na procese koji se sporo mijenjaju nije imala
selektivnu važnost pošto je ljudski život bio relativno kratak i samo je uspješno suočavanje sa
neposrednom opasnošću omogućavalo reprodukciju i prenošenje gena na iduću generaciju18.Čini se
da da nam u psihološkom smislu nedostaje adekvatan "alarmni sustav" koji brzo i odlučno može
reagirati na opasnosti koje nisu neposredne, te koje, poput globalnog zatopljena, ne predstavljaju
izravnu opasnost za trenutne donosioce odluka.

Ta razlika u brzni i učinkovitosti reakcije na neposredne i dugoročne stimulanse vidljiva je na primjeru

financijske krize i globalne recesije koja je započela 2008 godine. U usporedbi sa sporošću donošenja
odluka kada su u pitanju klimatske promjene, reakcije vlada na pad industrijske proizvodnje,
zaposlenostii financijsku nestabilnost bile su u većini zemalja svijeta brze i koordinirane. Financijski
stimulansi u iznosima koji se mjere tisućama miljardi dolara dali su snažan poticaj većini zapadnih
ekonomija koje su relativno brzo izašle iz recesije. Slična je bila i reakcija međunarodne zajednice
sredinom sedamdesetih godina na opasnost koja se pojavila zbog stanjivanja ozonskog omotača
uzrokovanog emisijama freona i drugih halogneiranih ugljikovodika, plinova koji su masovno korišteni
u rasladnim uređajima. Naime, stanjeni ozonski omotač u stratosferi propušta više sunčevog UV
zračenja koje je na staničnoj razini, oštećenjem DNK, može uzrokovati rak kože. S obzirom da su
moguće posljedice povećanog UV zračenja mogle pogoditi generaciju donosioca odluka u društvu,
realtivno brzo su na međunarodnoj razini poduzete potrebne institucionalne mjere u okviru
Montrealskog protokola19 koji uveo postupnu zabranu korištenja freona i prelazak na alternativne
plinove. Danas se smatra da je proces stanjenja ozonskog omotača zaustavljen te da bi krajem ovog
stoljeća moglo doći do njegove potpune regeneracije iako je taj ishod neizvjestan zbog nedovoljno
poznatih interakcija između klimatskih promjena i stanjenja ozonskog omotača20. Da je isti pristup
primjenjen u kontekstu klimatskih promjena sada bi vjerovatno bili u daleko povoljnijoj situaciji.

3.2. Iracionalnost u interpretaciji problema i rangiranju prioriteta

17
U trenutku pisanja ovog teksta postignuta je platforma za operativni dogovor o smanjenju emisija za sve
zemlje svijeta koji bi se trebao finalizirati u Parizu krajem 2015 godine a stupiti na snagu 2020.
18
Ornstein, R. I Ehrlich, P. 1989. New World, New Mind: Moving Towards Conscious Evolution. Cambridge:
Malor Books.
19
Montrealski protokol je sporazum koji je donesen 1987. godine u kanadskom gradu Montreal, u kojem zemlje
potpisnice obvezuju na smanjenje uporabe freona za 50%. Montreal
ski protokol pooštren je dvjema revizijama, 1990. u Londonu i 1992. u Kopenhagenu, kojima je zatraženo da se
do 2000. iz uporabe potpuno izbace freoni, haloni i drugi halogenirani ugljikovodici. Do danas je 150 zemalja
potpisalo Montrealski protokol među njima i Hrvatska. Izvor:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Montrealski_protokol
20
Allen, J. 2004. Tango in the Atmosphere: Ozone and Climate Change. Research Features, NASA,
http://www.giss.nasa.gov/research/features/200402_tango/ (Pristupljeno 25.12.2014.).
Ispitivanja javnog mnijenja provedena u EU 27, SAD i Hrvatskoj pokazuju da ljudi doživljavaju
probleme okoliša na gotovo istovjetan način koji, kada se dublje promotri, upućuje na mogućnost da
je posrijedi kolektivno odbijanje da se problemi društva i okoliša sagledaju u njihovoj suštini.
Pogledajmo to na primjeru istraživanja koje je provedeno u Hrvatskoj. Postavljno je slijedeće
pitanje21: "Pogledajte sljedeći popis. Molimo Vas da od njih odaberete pet glavnih pitanja/problema
zaštite okoliša za koje ste zabrinuti?"

Slika 1. Glavna pitanja zaštite okoliša koja brinu ispitanike

Odgovore prikazane na slici 1. možemo uz pomoć semiotičke analize interpretirati na slijedeći

način22. Zagađenje vode i zraka nalazi se na vrhu ljestvice zabrinutosti i u suštini predstavlja
zabrinutost za ljudsko zdravlje - brigu za nas same a ne za zdravlje okoliša i drugih vrsta: naime, poput
utjecaja kemikalija iz proizvoda i onečišćenja u poljoprivredi (6 i 7 mjesto) zagađeni zrak i voda
predstavljaju izravno ugrožavanje našeg zdravlja, kvalitete života i moguće samog života. Na sličan
način, zabrinutost za katastrofe i klimatske promjene odražava brigu prije svega za našu vlastitu
sigurnost. Zabrinutost za korištenje genetski modificiranih organizama i rastući otpad opet je
antropocentrična: iz medija znamo da postoji raširen strah od mogućeg utjecaja GMO na ljudsko
zdravlje; također i otpad, iako ugrožava prirodu, predstavlja primarno opasnost za ljudsko zdravlje.
Sjetimo se samo brojnih problemakoje izazivaju deponije komunalnog otpada u blizini nastambi ili
opasnosti od zagađivanja izvora pitke vode kod divljih deponija. Iscrpljenje prirodnih resursa je
zabrinjavajuće iz vrlo očitog razloga - o njima ovisi naša egzistencija –zato ih i nazivamo tehničkim
imenom "resursi"! Ono što ovdje stvarno zabrinjava jest činjenica, da iako je iscrpljenje prirodnih
resursa u izravnoj vezi sa opstankom suvremene civilizacije, samo jedna petina populacije doživljava
to kao problem!

21
GfK Croatia, 2012. Glavnapitanjazaštiteokolišakoja brinu ispitanike . Nac. rep. uzorak, N=1000.
22
Metodologija i analiza rezultata istraživanja u EU 27 prikzazne su u Matutinović, I. 2012. The prospects of
transition to sustainability from the perspective of environmental values and behaviors in the EU 27 and
globally. International Journal of Sustainable Development & World Ecology, Vol. 19/6: 526–535.
Stvarna i jedina izvorna zabrinutost za prirodni okoliš pojavljuje se tek na 11-tom mjestu kod
spominjanja gubitka bioraznolikosti i to kod svega 14% ispitanika.Drugim riječima, 86% odrasle
populacije uopće ne mari za druge biološke vrste niti povezuje njihov opstanak sa funkcionalnošću
ekosustava o kojima ovisi opstanak ljudskih društava.Znakovito je da samo 11% ispitanika vidi naše
navike u potrošnji kao problem zaštite okoliša iako se u konačnici sve ekonomske aktivnosti
poduzimaju kako bi zadovoljile naše potrošačke potrebe i navike. Većina ukupnog otpada kojeg
društvo genereira odnosi se upravo na komunalni otpad – odnosno proizlazi iz potrošnje
kućanstava.Taj rezultat, koji je istovjetan u EU 27 i SAD-u,upućuje na zaključak da suvremena
industrijalizirana društva sa visokom per capita potrošnjom pred stvarnim problemima guraju glavu u
pijesak. Ili, drugim riječima, na društvnoj razini ne interpretiramo probleme koje naše aktivnosti
stvaraju u okolišu na adekvatan i racionalan način.

U kontekstu problematike klimatskih promjena to se vidi iz činjenice da je jedan od glavih kamena

spoticanja poduzimanja brzih i svobuhvatnih mjera novac koji bi se trebao godišnje investirati u
prevencije u i ublažavanje, a koji se kreće oko 1% BDP-a23. Zamislimo se na trenutak pred tom
dvojbom: ulagati kroz neki niz godina 1% BDP-a ili riskirati nepovratne i moguće katastrofične
posljedice čije učinke možemo osjećati kroz stotine godina u budućnosti? Naime, novac nije
ograničeni resurs u onom smislu u kojem su to prirodna dobra i energija. Ubrzo nakon izbijanja
ekonomske krize odlukom vlade SAD-a, Federalne rezerve stvorile su „ab nihilo“, elektronskim putem
novac na računima saveznih banaka u iznosu od nekoliko tisuća miljardi dolara sa ciljem da se u što
kraćem roku spasi posrnuli financijski sektor i ekonomiju vrati na putanju rasta. Znači, za rješavanje
kratkoročnih i neposrednih problema u ekonomiji postoji politička volja i novac se brzo može stvoriti
u količinama koje se smaraju nužnima.
Za postizanje dogovora o sprečavanju prelaska globalne klime u temperaturno područje visokog
rizika sa gotovo nesagledivim posljedicama, nisu, međutim, bila dovoljna niti dva desetljeća, pri čemu
se situacija, usljed izostanka djelovanja, neprestano pogoršavala: od 1990 godine, koja se uzima kao
referentna za ciljeve emisija CO2 iz Kyoto protokola, globalne emisije iz fosilnih goriva povećane su za
52% - sa 22.7 na 34.5 Gt24.

Ovdje se u punoj mjeri postavlja etičko pitanja odgovornosti preme budućim generacijama. Tko će u
budućnosti moći shvatiti da se nije djelovalo na vrijeme ili dovoljno odlučno zato što su manjkala
proračunska sredstva dok su istovremenu bili na raspolaganju ljudi, znanje, tehnologija, i svi potrebni
materijalni i energetski resursi da se problem riješi na vrijeme?
Ili, uzmimo upozorenje Međunarodna agencije za energetiku (IEA) koje kaže da je svijet na putu
porasta prosječne temperature od najmanje 4°C, te da ako želimo ostati unutar cilja od rasta za 2°C,
dvije trećine rezervi fosilnih goriva mora ostati u zemlji25.

Tko će u budućnosti moći prihvatiti objašnjenje da smo tokom 21-og stoljeća ipak odlučili sagorjeti
daleko više od dopuštene količine fosilnih goriva pošto smo se društveno opredijelili da ekonomski
rast i očuvanje naših potrošačkih navika imaju prednost pred stabilnošću klime?

Slična pitanja mogu se postaviti i za sve druge dimenzije odnosa prirodnog okoliša i suvremenih
društava koje će najviše pogoditi buduće generacije: od gubitka bioraznolikosti, degradacije
ekosustava i krajolika pa sve dougrožavanja dostupnosti pitke vode.

23
Stern, N. 2006.Stern Review: The Economics of Climate Change.
http://mudancasclimaticas.cptec.inpe.br/~rmclima/pdfs/destaques/sternreview_report_complete.pdf (Pristup
16.12.2014.)
24
PBL Netherlands Environmental Assessment Agency2013.Trends in global CO2 emissions:2013 Report.The
Hague.
25
International Energy Agency (IEA) 2013a. WEO 2012 Executive Summary. Paris: OECD/IEA
 4. Održivost kao dio poslovne strategije

Kako se poslovni segment društva odnosi prema problemu održivosti suvremene civilizacije i njenim
komponentama, poput globalnog zatopljenja, gubitka bioraznolikosti i slično?
Najjednostvanije je pretpostaviti da su stavovi prema tim pitanjima vrlo slični onima koje smo
pronašli u općoj populaciji. Naime, radi se o istim ljudima koji se sada pojavljuju u različitim
društvenim ulogama ili kao različiti društveni dionici –u ovom slučaju predstavnici businessa – od
poduzetnika do članova uprava velikih multinacionalnih kompanija.

Istraživanje koje je provela konzultantska kuća McKinsey 2010 godine na globalnom uzorku 1,946
izvršnih direktora iz širokog spektra industrija pokazalo je da glavni razlog bavljenja pitanjima
održivosti održavanje ili poboljšanje korporativne reputacije te upravljanje brandovima26. Iz toga se
ne bi moglo zaključiti da je poslovni sektor iskreno zainteresiran da doprinese rješavanju problema na
relaciji ekonomija – okoliš.

S druge strane, glavni izvršni direktori dijela vodećih multinacionalnih komapnija okupljenih oko
World Business Council onSustainable Development (WBCSD ) i World Economic Forum, poslali
su2008 godine otvoreno pismo ministrima zemalja članica grupe G8 u kojem izjavljuju27:

„Klimatske promjene ozbiljan su društveni i ekonomski izazov. Prihvaćamo znanstveno opravdanje za

hitno djelovanje kao što je to predstavljeno u IV izvještaju IPCC-a. Sternov Izvještaj nam kaže da će
odgađanje akcije samo učiniti buduće djelovanje skupljim. Iako preostajuneke neizvjesnosti,
primjenom načela upravljanje rizikom a u skladu sa dostupnim informacijama, zaključujemo da je
razuman pristup za sve vođe kompanija i vlada poduzeti akcijuodmah.“

U toj poruci su također istaknuli slijedeće bitne odrednice:

(1) potrebna je brza i fundamentalna strategija da se postigne nisko-ugljična svjetska
ekonomija;
(2) naša predanost rješavanju globalnih klimatskih promjena odražava ipriliku da se izazovi
iskoriste za tehnološke inovacije i stvaranje vrijednosti za dioničare;
(3) business ne može u potpunosti iskoristiti te nove mogućnosti u vakumu međunarodne
politike: nužno je snažno vodstvo od svih vlada, a osobito onih iz najvećih ekonomija. Pri
tome izuzetno važno da se postave jasni i predvidljivi pozitivni i negativni poticaji.

Drugim riječima, vodeći poslovni ljudi izjavili suda su se spremni prilagoditi u svojem poslovanju
zahtjevima koji vode smanjenju emisija CO2 ali uz uvjet da vlade postave jasne i dugoročne uvjete i
ciljeve. Pošto u međuvremenu nije na globalnoj razini postignut obavezujući dogovor o smanjenju
emisija CO2, sve je uglavnom ostalo na dobroj volji i pojedinačnim doprinosima i inicijativama,
uglavnom u okviru članica WBCSD.

Ipak, pod pritiskom događaja, stavovi poslovnog sektora prema klimatskim promjenama postali su, u
međuvremenu vrlo eksplicitni. Nakon uragana Sandy, koji je 2012 godine između ostalog poharao i
državu New York, prouzročivši brojne ljudske žrtve i štetu od oko 50 miljardi US$, vodeći poslovni

26
McKinsey Global Survey How companies manage sustainability,
2010.http://www.mckinsey.com/insights/sustainability/how_companies_manage_sustainability_mckinsey_glo
bal_survey_results (pristup 16.12.2014).
27
WBCSDand WEF 2008.CEO Climate Policy Recommendations to G8 Leaders, July 2008. World Economic
Forum. http://www.weforum.org/pdf/environment/ceo_climate_recommendations_statement.pdf (pristup
16.12.2014).
tjednik Bloomberg Businessweek na svoj naslovnoj stranici od 12 Novembra poslao je nedvosmislenu
poruku: to je globalno zatopljenje budalo!

Slika2. Stav poslovne elite o klimatskim promjenama

Poruka odaslana na naslovnoj stranici jednog od vodećih poslovnih tjednika i opinion maker-a krupnog
međunarodnog businessa jasno odražava što poslovna elita misli o klimatskim skepticima u SAD i drugdje u
svijetu te o ozbiljnosti klimatskih promjena i njihovoj štetnosti za business i društvo u cjelini.

Na Bloombergovom internetskom portalu pojavila se i posebna stranica posvećena održivosti -

http://www.bloomberg.com/sustainability/ koja između ostalog imai stalnu rubriku o klimatskim
promjenama koja vrlo objektivno prati razne teme: od najnovijih znanstvenih saznanja do poslovnih
pothvata u toj domeni. Od vremena osnivanja elitne poslovne asocijacije WBCSD prilikom Earth
Summitt-a u Rio de Janeiru 1992 godine do Bloombergove stranice o održivosti prošlo je gotovo
dvadeset godina. Kroz to vrijeme su se stavovi znatnog dijela svjetskog poslovnog sektora usuglasili
oko potreba i interesa za konkretnom akcijom i to ne samo u domeni klimatskih promjena koje, iako
predstavljaju najveći izazov suvremenoj civilizaciji, dio su šireg konteksta problematike odnosa
ekonomije i okoliša.

4.1. Održivost - od filozofije i etike do poslovne akcije

Održivost se ne odnosi samo na odnos ljudskih društava i prirodnog okoliša u kojem djeluju. Načela
održivog društva koje je 1991 godineusvojila Međunarodana trgovniska komora ukazuju da je stvarni
cilj razvojapoboljšanje kvalitete ljudskog života unutar prihvatnog kapaciteta podržavajućih
ekosustava28. Da se ekonomski razvoj i kvaliteta ljudskog življenja ne nalaze samo u realtivno uskoj
materijalnoj sferi istaknuo je i ekološki ekonomist Kenneth Boluding29:

28
International Chambre of Commerce 1991. The Principles of Sustainable Society. WICEM II, Conference
reports and background papers, pp.8-17.
29
Boulding, K.E. 1966. The Economics of the Coming Spaceship Earth.InJ. Henry, ed. Environmental Quality in a
Growing Economy. Baltimore: John Hopkins, pp.3-14.
 “Bitna mjera uspjeha ekonomije nije uopće proizvodnja i potrošnja, već priroda, doseg, kvaliteta i
kompleksnost ukupne zalihe kapitala, uključujući tu i stanje ljudskih tijela i umova.” (Boluding 1966,
pp.9-10)

Primjetimo ovdje odmak od dominantnog fokusa na osobnu potrošnju i ekonomski rast koji supostali
svrha samima sebi. Već je niz godina poznato da osobni osjećaj sreće ne prati rast materijalnog
bogatstva u suvremenim društvima – negdje oko vrijednosti per capita BDP-a od 14.000US$ oni se
jasno razdvajaju – dok p.c. BDP najstavlja rasti postotak stanovištva koje izjavljuje da je vrlo sretno
stagnira30. U tom smislu kvaliteta života i razvoj ljudskog društva odvajau se od rasta osobne
materijalne potrošnje što traži i promjenu prevadavajuće paradigme potrošačkog društva.

Nova etika održivosti, prema Načelima održivog društva, oslanja se, između ostalog, na slijedeće
vrijednosti i uvjerenja:

 Svako ljudsko biće, dio je zajednice života koja se sastoji od svih živih bića.Ta
zajednica povezuje sva ljudska društva, sadašnju i buduće generacije, čovječanstvo i
ostalu prirodu.
 Svaka životna forma zahtijeva poštovanje neovisno od njezine vrijednosti za ljude.
Ljudski razvoj ne smije ugrožavati intergritet prirode i opstanak drugih vrsta.
 Svatko bi trebao preuzeti odgovornost za svoj učinka na prirodu. Ljudi bi trebali
čuvati ekološke procese i bioraznolikost te koristiti resurse štedljivo i efikasno, pazeći
da korištenje obnovljivih resursa bude održivo.
 Raspodjela koristi i troškova korištenja resursa između različitih zajednica, interesnih
skupina, između siromašnih i bogatih regija te između sadašnje i budućih generacija
treba biti pravedna. Svaka generacija treba ostaviti budućoj svijet koji je najmanje
isto tako različit i produktivan kao onaj kojeg je naslijedila. Razvoj jednog društva ili
generacije ne bi smio ograničiti mogućnosti drugih društava ili generacija.
 Zaštita ljudskih prava i prava ostalog dijela prirode jest svjetska odgovornost koja
transcendira sve kuturološke, ideološke i geografske granice. Ta odgovornost je
ujedno individualna i kolektivna.

Na tim načelima trebala bi počivati poslovna etika i etika održive osobne potrošnje gdje se potonja
definira kao: upotreba roba i usluga koja odgovara osnovnim potrebama i donosi bolju kvalietu
života, uz istovremeno smanjenje upotrebe proizvodnih resursa, toksičnih materijala i emsija iz
otpada i zagađivača tijekom životnog ciklusa, tako da se ne ugroze potrebe budućih naraštaja31.

Može se reći da je sveobuhvatne temelje etike održivog poslovanja (sustainable business) postavio
još1993 godine Paul Hawken32 koji tvrdi da je održivi business onaj koji:

 Zamijenjuje nacionalno i internacionalno proizvedene proizvode proizvodima koji su stvoreni

na lokalnoj i regionalnoj razini.
 Preuzima odgovornost za njihove učinke u prirodi.
 Ne treba egzotične izvore kapitala da bi rastao i razvijao se.
 Angažira se u proizvodnim procesima koji su humani, vrijedni, dostojanstveni i donose
intrizično zadovoljstvo.

30
Dietz, R. and O'Neill, D. 2013. Enough Is Enough: Building a Sustainable Economy in a World of Finite
Resources. San Francisco: Berrett-Koehler Publishers.
31
Carter, N. 2001. The Politics of the Environment. Cambridege. Cambridge University Press. Hrvatsko izdanje
„Strategije zaštite okoliša“, Zagreb: Barbat, 2004.
32
Hawken, P. 1993. The Ecology of Commerce. New York:Harper Collins.
  Stvara proizvode koji su trajni i pružaju dugoročnu korisnost te čije konačno odlaganje neće
biti štetno za buduće generacije.
 Kroz edukaciju pretvara potrošače u klijente.

Proaktivno djelovanje poslovnog u smjeru održivog razvoja dobilo je inače svoj prvi poticaj i „politički
program“ u knjizi Novim smijerom“ Stephana Schimdheiny-a33, a svoj institucionali oblik kroz
osnivanje „World Business Council on Sustainable Development“ 1992 godine. U Schimdheiny-evoj
knjizi se ističe stav Shironoku Morohasia, tada predsjednika Mitsubishi Corporation, za kojeg se
može reći da predstavlja polazište kasnije ideje o Društveno Odgovornom Poslovanju (DOP):
„Smatramo da poduzeće ne može opstati ako njegovo ekološko djelovanje ne zaslužuje povjerenje i
poštovanje društva (str. 10)“.

Na svim tim temeljima počivaju i četiri poslovna pokretača dobrog okolišnog i društvenog
upravljanja34:

 Očuvanje legitimnosti djelovanja ispunjavanjem društvenih zahtjeva.

 Smanjenje troškova i odgovornosti od šteta putem čišćih, učinkovitijih i za zajednicu
prijateljskijih proizvodnih procesa.
 Jačanje lojalnosti kupaca i tržišne pozicije upravljanjem cjelokupnim životnim
ciklusomproizvoda.
 Ubrzavanje rasta prihoda na novim tržištima za okolišno i društveno poželjne proizvode i
usluge.

U međuvremenu je kod velikog broja uspješnih kompanija održivo i društveno odgovorno poslovanje
prepoznato kao jedan od ključnih temelja stjecanja dugoročne konkurentske prednosti na tržištu te je
utkano u sve pore poslovanja i strateškog djelovanja. Istraživanje kojeg su proveli Esty i Winston,
sugerira da poduzeća koja svoju poslovnu strategiju sagledavaju kroz okolišnu prizmu općenito su
više inovativna i poduzetna od njihovih konkurenata, vide poslovne prilike i prijetnje ranije od ostalih,
bolje su pripremljeni za nepredvidive tržišne okolnosti, te kroz prilagođavanje svojih proizvoda i
usluga potiču rast prodaje i povećavaju lojalnost klijenata35.

Takvo shvaćanje uloge brige za okoliš u skladu je sa očekivanjima potrošača širom svijeta. Prema
istraživanju koje je 2013 godine proveo GfK u 25 zemalja svijeta na reprezentativnom uzorku od
preko 30.000 potrošača pokazuje da je ekološka odgovornost poduzeća pozicionirana na visokom,
drugom mjestu36.

33
Schmidheiny S. 1992. Changing Course. Cambrideg: MIT Press. Hrvatsko izdanje, Novim smjerom: Globalni
poslovni pristup razvoju i okolišu. Društvo za unaprđenje kvalitete življenja, Zagreb, 1995.
34
Day, R. and Arnold, M. 1999. The Business Case for Sustainable Development. Sustainable Business.com and
Global Environment & Technology Foundation.
35
Esty, D. and Winston, A. 2006. Green to Gold: How Smart Companies Use Environmental Strategy to Innovate,
Create Value, and Build Competitive Advantage. New Jersey: John Wiley & Sons.
36
GfK 2913. GfK Green Gauge Global 2013 Annual Perspective. Roper Report Worldwide.
Slika 3. Postotak globalnih potrošačakoji navode slijedeće obveze tvrtke

5. Sistemski pogled na održivost

Uprkos svim pozitivnim nastojanjima elitnih krugova poslovnog sektora, tehnološkom napretku u
proizvodnim procesima te brojnim institucionalnim mjerama u domeni očuvanja okoliša,
bioraznolikosti, i smanjenja emisija stakleničkih plinova, negativni trendovi u svim ključnim
područjima održivosti nastavili su se i u drugom desetljeću trećeg milenija. Ta činjenica upućuje na
zaključak da su izazovi s kojima se susreću suvremena industrijalizirana društva daleko složeniji nego
što to izgleda iz perspektive klasične ekonomske i upravljačke znanosti. U ovom odjeljku pozabaviti
ćemo se sa nekim osnovama teorije kompleksnih sistema i vidjeti kako nam njihova primjena može
pomoći u razumijevanju problema održivosti. Prije svega, trebali bi dobiti uvid u strukturu
kompleksnosti te neke osnovne alate koji pomažu u identifikaciji ključnih pokretača promjena.

Počnimo od toga da su svi problemi suvremenog svijeta koji se analizraju u kontekstu održivog
razvoja međusobno povezani na kompleksan način. To otežava otkrivanje i razumijevanje uzročno-
posljedničnih veza čiji učinci mogu biti neizravni ili sa znatnim vremenskim odmakom između
događaja. Svijest o komplesnosti ne implicira, međutim, odustajanje od djelovanja već veliki oprez pri
donošenju odluka. Kompleksnost također traži da se svaki problem sagleda sa više opisnih domena –
društvene, ekonomske i ekološke. S obzirom da je nemoguće točno a često niti približno predvidjeti
ponašanje kompleksnih sustava, odluke se nužno donose uz znatnu dozu neizvjesnosti (napr. učinci
klimatskih promjena i odabir mjera koje se trebaju poduzeti danas) koja implicira političko
dogovaranje oko poželjnih budućnosti i razina rizika koje je neko društvo spremno preuzeti.

Problem održivosti konceptualizira se dakle kroz dinamičku interakciju triju komplesnih sistema:
društvenog, ekonomskog i ekološkog. To je transdisciplinarno područje istraživanja koje objedinjuje
teoriju sistema, ekologiju, razne prirodne znanosti poput hidrologije i klimatologije, ekonomiju,
antropologiju, sociologiju te eksperimentalnu i socijalnu psihologiju a predstavlja glavno područje
istraživanja ekološke ekonomije. Naime, radikalna nestabilinost svakog od triju komplesnih sistema
narušava stabilnost i funkcionalnu opstojnost ostalih sistema. Zbog toga se odgovor na pitanje kao
postići održivosti ne nalazi samo ekološkoj domeni već zadire u način stvaranja drušvenog proizvoda,
njegovu raspodjelu te modalitete postizanja političkog konsenzusa oko tema od dugoročnog
društvenog interesa.

5.1. Sistemski odnos ekonomije i okoliša

Na slici 4 predstavljen je ključni prikaz odnosa između ekonomskog sustava i okoliša. Iz njega je
vidljiva ovisnost ekonomije o prirodnom okolišu iz kojeg uzima resurse i energiju te koristi
sposobnost ekosustva da absorbira otpad i emisija koji nastaju proizvodnim i potrošačkim
aktivnostima. Pošto je planet Zemlja materijalno konačan sustav a lokalni ekosustavi posjeduju
ograničenu sposobnost da pružaju biofizičke usluge te apsorbiraju otpad i emisije koji dolazi iz
ekonomskog sustava, prikaz nam jasno poručuje da je beskonačni materijalni rast ekonomije kao
podsustava logički nemoguć.

Slika 4. Ekonomija je otvoreni pod-sustav eko-sustava

ENERGIJA
SUNCA GLOBALNI EKO-SUSTAV

Otpad
RESURSI Toplina Termodinamički
EKONOMSKI aspekt
ENERGIJA SUSTAV Emisije

Biofizički uvjeti i
usluge

Funkcionalni aspekt

Iako se ovakav prikaz intuitivno doima logičnim i jednostavnim, klasična ekonomska znanost ga je
izgubila iz vida a donosioci političkih odluka i donedavno najveći dio poslovnog sektora su ga u
potpunosti ignorirali. O tom nerazumijevanju govori i sintagma „sustainable growth” koja se vrlo
često koristi u promišljanju održivog razvoja u akademskim, poslovnim i političkim krugovima. Naime,
iako je biofizički nemoguće da neki podsustav (globalna ekonomija) raste neograničeno u okviru
konačnog metasustava (globani ekosustav), sintagma „održivi rast” podrazumijeva da je na neki način
moguće doskočiti ograničenjima planeta, koristeći ljudsku domišljatost, tehnologiju i tržiše. Pri tome
se često misli na oblik ekonomskog rasta zasnovanog na sektoru usluga i informacijskim
tehnologijama – takozvana „nova ekonomija”. Pošto do sada nije niti u jednoj ekonomiji empirijski
utvrđeno da je moguće ostvariti bilo kakv oblik ekonomskog rasta (mjerenog BDP-om) uz
istovremeno stagniranje potrošnje materijala i energije, sintagma „održivog rasta” nema niti
teorijsko niti empirijsko utemeljenje.

Iz gledišta Drugog zakona termodinamike potpuno je jasno da svako povećanje organizacije u nekom
sistemu, što uključuje i stvaranje informacija, zahtjeva potrošnju određene količine energije uz
istovremeno povećanje nereda (entropje) u njegovu okruženju. Iz toga vrlo logično slijedi da je
nemoguće razdvojiti ekonomski rast od rasta potrošnje energije, emisija i otpada koji završava u
okolišu. Iako su se, mjereno u odnosu na veličinu BDP-a, sve tri varijable smanjivale u posljednih
stotinu godina jasno je ne samo da postoje fizikalne granice povećanja efikasnosti već i da uz
maksimalno postignutu učinkovitost proizvodnje svako njeno daljnje povećanje nosi sa sobom
određeni rast potrošnje energije i materijalnih resursa. U prilog tome govori i nedavna analiza na 220
zemalja unutar razdoblja od 24 godine koja je pokazala da u prosjeku porast per capita BDP-a od 1%
zahtijeva rast u p.c. potrošnji energije 0,76%37.

Granice rasta, međutim. nisu samo materijalne već možda prije svega ekološke u smislu ograničenog
kapaciteta šuma, oceana, rijeka i ostalih ekosusava da prihvate i funkcionalno apsorbiraju emisije i
otpad koji dolazi iz ekonomskog sustava. Narušavanjem funkcionalne opstojnosti ekosustava bilo
prenamjenom zemljišta ili zagađivanjem gube se brojne usluge koje su neophodne za normalno i
održivo djelovanje ljudskih društava.

Slika 5. Pregled usluga ekosustava

Prema Reid, Walter V., et al.2005. Millennium Ecosystem Assessment: Ecosystems and Human Well-being.
Washington DC: World Resource Institute.

37
Brown J. H, Burnside W. R, Davidson A. D, DeLong J. P, Dunn W. C, et al. 2011. Energetic limits to economic
growth. BioScience 61: 19–26. doi: http://dx.doi.org/10.1525/bio.2011.61.1.7
Uzmimo ovdje kao eklatantan primjer biofizičkih usluga ograničenu sposbnost šuma i oceana da
apsorbiraju sav ugljični dioksid kojeg industrijalizirana društva emitiraju unatrag posljednjih
dvijestotinjak godina što ima za posljedicu proces globlnog zatopljenja.

Iako sigurno znamo jest da je rast ekonomskog sustava ograničen biofizičkim i materijalnim
mogućnostima ekosustava, teško je, međutim, odrediti na kojoj veličini protoka materijala i energije
može ekonomski sustav funkcionirati održivo u odnosu na ekosustav. Taj problem se danas uglavnom
razmatra na globalnoj razini ali ne postoji niti približan konsenzus znanstvenika o tome na kojoj razini
potrošnje bi se ti protoci trebali stabilizirati. Ono što se sigurno zna to je da svi stanovnici planeta ne
mogu živjeti prosječnim životnim standardom neke bogate zemlje poput SAD-a38.

5.2. Kompleksni adaptivni sistemi

Sada ćemo razmotriti posebnu klasu sistema daleko od ravnoteže – takozvanih kompleksnih
adaptivnih sistema (complex adaptive systems) kao metodološku osnovu za sagledavanje
samoorganizacije, nepredvidivosti i neizvjesnostiu ekološkim i ekonomskim sustavima. Sistemska
znanost razlikuje kompleksne sustave kao one koji posjeduju veliki broj raznolikih, međusobno
povezanih dijelova te iskazuju emergentna svojstva na makro razini39. Različiti otvoreni složeni
sustavi poput ekonomija, eko-sustava, imunološkog sustava, nervnog sustava i kompjutorskih mreža
posjeduju zajednička obilježja koja se mogu opisati kao jedinstvena klasa nazvana kompleksni
adaptivni sistem (u daljnjem tekstu KAS).

Prema Hollandu, svi KAS posjeduju sedam osnovnih obilježja40:

Svojstva Mehanizmi
Agregiranje Oznake
Nelinearnost Interni modeli
Tokovi Građevni blokovi
Raznolikost

Svojstva i mehanizmi KAS-a mogu se opisati na slijedeći način41. Ekonomija je sastavljena od mnoštva
agenata koji čine građevne blokove sustava na različitim hijerarhijskim razinama, napr.: ljudi → odjeli
→ poduzeća → industrijski sektori → nacionalna ekonomija → svjetska ekonomija. Ti raznoliki
sudionici povezani su tokovima u razmjeni roba, usluga, informacija i novca. Zbog njihove
raznolikosti, nelinarne prirode interakcija i pozitivnih povratnih veza ekonomski agenti često
izražavaju nepredvidivo ponašanje, koje se na makro razini manifestira kao emergencija: poslovni
ciklusi, burzovni krahovi, prevladavanje pojedinih tehnologija nad njihovim alternativama, stvaranje
industrijskih klastera itd.. Raznolikost se prepoznaje u šarolikosti tipova i veličina poduzeća, njihovim
bezbrojnim proizvodima te u mnoštvu tržišnih niša. Otvaranje neke nove tržišne niše – na primjer
uvođenje kućnog videorekordera za snimanje i reprodukciju TV filmova – otvorilo je mogućnosti
drugim poduzećima u proizvodnji video-filmova i iznajmljivanju putem videoteka. Na taj način sustav
stalno otvara nove mogućnosti u proizvodnji i potrošnji, koje pak, s druge strane, unose nestabilnost i
nepredvidivost u ponašanju i evoluciji ekonomije. Ovdje treba napomenuti da opisana dinamika
kompetitivnih interakcija koje stimuliraju inovativni proces ujedno stvara i uvjete za postojani
ekonomski rast i veću sposobnost industrije da iskorištava prirodne resurse i energiju.

38
Vidi, na primjer, Daly,H. 1996. Beyond Growth. Boston: Beakon Press.
39
Flood R.L. and Carson E.R. 1993. Dealing with Complexity: An Introduction to the Theory and Application of
System Science, 2nd Edition. New York: Plenum Press, p.23-28.
40
Holland J.H. 1995. Hidden Order: How Adaptation Builds Complexity. Reading, MA: Addison Wesley.
41
Matutinović, I. 2002. Organizational patterns of economies: an ecological perspective. Ecological Economics
Vol. 40/3 pp. 421-440.
Ekonomski agenti koriste se oznakama u svojim komunikacijama sa okolinom klasificirajući različite
sudionike kao potrošače, klijente, dobavljače, loše platiše i sl, čime pojednostavljuju i ubrzavaju
međusobne interakcije. Oni izgrađuju interne modele svijeta, društva i poslovnog okruženja koje
dograđuju i mijenjaju kroz proces učenja. Interni modeli služe predviđanju reakcija okoline na
određene akcije koje poduzima pojedini agent ili, općenito, predviđanja bliže budućnosti u
kompleksnoj i nestabilnoj okolini. Interni ili mentalni modeli mogu se, naprimjer, prepoznati u
menadžerskim i marketinškim paradigmama, ekonomskim modelima koji se upotrebljavaju u
vođenju ekonomske politike, sve do razvojnih modela koji se primjenjuju na globalnu ekonomiju
putem institucija poput Svjetske banke ili MMF-a. Te paradigme određuju i odnos poduzeća prema
okolišu te prema društvenoj zajednici u kojoj djeluju.

Dok su interni modeli svih drugih vrsta genetski fiksirani i stoga relativno kruti, Homo sapiens može
mijenjati svoj interni model okruženja aktivno i relativno brzo, u ovisnosti o svjetonazoru koji
prevladava u društvu, institucijama koje mu stoje na raspolaganju te tehnolgijama pomoću kojih
istražuje stvarnost. Proces kulturnog odabiranja, međutim, može dugotrajno podržati neke društvene
svjetonazore i prakse koje su ekološki neprihvatljive što nije slučaj kod prirodnog odabiranja genetski
utemeljenih internih modela gdje je povratna informacija iz okoliša neposredna i relativno brza.
Ukoliko izostane pravovremena prilagodba društva, ekološki štetne prakse mogu dovesti do trajnog
narušavanja funkcionalnosti eko sustava i naknadnog, prisilnog, redefiniranja svjetonazora i
institucija u novim, zaoštrenim, uvjetima preživljavanja42.Upravo u tom kontekstu se pojavljuje
problematika održivosti koja nastoji, razumijevanjem interakcija između društva i okoliša te koristeći
se raznim politikama, izbjeći situaciju u kojoj se ekosustavi i klima narušavaju do te mjere da putem
negativne povratne djeluju destruktivno na suvremenu civlizaciju.

Aktivnosti unutar KAS-a odvijaju se bez unaprijed određenog plana ili centralog vođenja, putem
principa samoorganizacije – suvremenog vida „nevidljive ruke“ Adama Smitha. Na razini ekonomskog
sustava samoorganizacija se ogledava u samoj ekonomskoj strukturi koja nastaje i mijenja se kroz
međusobnu konkurenciju i kooperaciju mnogih agenata - od poduzetnika i potrošača do društvenih i
državnih institucija – sa primarnim ciljem zadovoljenja društvenih potreba i osiguranja materijalne
opstojnosti društva.

Ono što nas u kontekstu održivosti posebno zanima su slijedeća dinamička svojstava KAS-a:

• Dinamiku im obilježavaju pragovi i točke bifurkacije.

• Posjeduju višestruka stabilna stanja.
• Posjeduju kritične točke djelovanja
• Promjene mogu biti nepovratne.
• Njihovo ponašanje je u osnovi nepredvidivo.

Naime, kao što ćemo uskoro vidjeti na slučaju Viktorijinog jezera, navedena svojstva impliciraju
znatnu dozu rizika i nepredvidivosti u ljudskom poigravanju sa prirodnim sustavima. Općenito
govoreći, svaki kompleksni sistem povremeno prolazi kroz točke bifurkacije ili račvanja (grananja
jedne putanje na dvije ili više alernativnih putanja). Izbor putanje u točki bifurkacije nije u načelu
jednako vjerojatan zbog povijesno akumuliranih događaja koji čine svaki pojedini sustav
„individualnim”. U samoj točki bifurkacije nije moguće predvidjeti budući razvoj zbog slučajnih
događaja koji obiluju u razdoblju povećane nestabilnosti sistema, pri čemu ga neka slučajnost može
gurnuti na najmanje vjerojatnu putanju. Bifurkacije mogu nastati endogeno – iz samih unutrašnjih
interakcija elemenata sustava, na primjer prevladavanjem neke tehnološke inovacije nad njezinim
alternativama ili egzogeno, zbog, na primjer, promjene globalnih klimatskih uvjeta ili prelaska

42
Matutinović, I. 2007. Worldviews, institutions and sustainability: An introduction to a coevolutionary
perspective. International Journal of Sustainable Development & World Ecology Vol. 14:92-102.
takozvanog Hubertovog vrhunca u eksploataciji konvencionalne nafte. S obzirom da znamo da se
koncentracija CO2 u atmosferi približava kritičnim vrijednostima (između 450-550 ppm) suvremena
društva već se tehnički nalaze u točki bifurkacije pošto će sadašnje odluke o ublažavanju i adaptaciji
utjecati na kojoj razini će se koncentracija CO2 konačno stablizirati, što će pak odrediti nove uvjete
opstanka industrijske civilizacije i otvoriti nove, nepredvidive točke bifurkacije.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da niti uz detaljno poznavanje početnih uvjeta nije moguće
predvidjeti budućnost KAS-a zbog brojnih, nepoznatih točaka bifurkacije koje se nalaze u budućnosti.

Kompleksni sustavi zahvaljujući svojim karakteristikama proizvode stalno novine (inovativnost,

evolucija) ali time, kao što je već istaknuto, uzrokuju i neizvjesnost za promatrača. Čini se da je
nemoguće sačuvati inovativnost uz odsustvo stalne promjene i neizvjesnosti. Pojave naglih, velikih
promjena su ipak razmjerno rijetke u dinamičkom ponašanju sustava. Modeliranje zahtjeva
transdisciplinarni pristup i paralelne opise domene - u našem slučaju govorimo o društvenoj,
ekonomskoj i ekološkoj domeni. Promatranje sustava kroz samo jednu opisnu domenu ili svođenje
različitih opisnih domena na istovjetnu jedinicu mjere (napr. diskontirana novčana vrijednost) vrlo
lako vodi do pogrešnih zaključaka i politika.

Na kraju, spomenimo da za promatrača kompleksnost proizlazi iz višestruke povezanosti među

pojavama (dijelovima sistema), iz nelinearnih povratnih veza te zbog različitih dinamika na pojedinim
hijerarhijskim razinama.

5.3. Slučaj Viktorijinog jezera

Jedan od klasičnih primjera koji oslikavaju kompleksnost, neizvjesnost i nepredvidivost je uvođenje

Nilskog grgeča u ekosustav Viktorijinog jezera43. Viktorijino jezero s površinom od 68.800 km2
najveće je jezero u Africi na čijim obalama živi stanovništvo tri države: Ugande, Tanzanije i Kenije. U
jezeru je oduvijek obitavalo stotine ribljih vrsta čiji je izlov za stanovništvo priobalja tradicionalno
predstavljao osnovi izvor proteina. Među tim brojnim ribljim vrstama isticala se Tilapia koja bila
lagana za ulov i sušenje na obali jezera kako bi se očuvala za dužu upotrebu u prehrani. 1960 godine
engleski sportski ribolovci uvode u jezero u rekreativne svrhe novu vrstu - Nilskog grgeča – predatora
koji odmah napada Tilapiu. Tilapia se potom sklanja u dubinske predjele jezera a Nilski grgeč napada
druge riblje vrste koje se pretežno hrane algama i puževima. Gregeč je kao nova, invazivna, vrsta vrlo
uspješan i brzo se razmnožava što vodi do smanjnja populacije ili nestanka prvo onih vrsta koje se
hrane algama i time sprečavaju eutrofikaciju (smanjenje količine kisika) u gornjim slojevima jezera.
Alge bujaju i uništavaju dubinski habitat Tilapie koja je sada prislijena vratiti se u više razine jezera i
suočiti se ponovo sa grgečom. U međuvremenu, grgeč desetkuje vrste koje inače kontroliraju
populaciju puževa, nosioce nametnika što ugrožavaju Tilapiu. Pod pritiskom grgeča i rastuće
populacije nametnika Tilapia na kraju gubi bitku za opstanak i izumire. Stanovnici jezera gube time
svoj tradicionalni izvor proteina i okreću se lovu na sada najbrojniju vrstu u jezeru – Nilskog grgeča. S
obziorm da je masa grgeča daleko veća od Tialpijine (vidi sliku 6) uhvaćenu ribu više nije moguće
sušiti na suncu i time je konzervirati za dulju upotrebu. Kako bi doskočili tom problemu, stanovnici
jezera sjeku šumu u priobalju i suše grgeča na dimu.

Na kraju, kao posljedica uvođenja nove riblje vrste u jezero u rekreativne svrhe, dolazi postupno do
deforestacije i erozije tla na obali jezera kao krajnjeg ishoda kompleksnog lanca odnosa i povezanosti
u ekosistemu jezera i načinu života ljudskih zajednica na njegovim obalama.

43
Hazen, R. And Trefil, J. 1993. Science Matters. London: Cassel Book.
Slika 6. Nilski grgeč i Tilapia

To je odličan primjer neželjenih posljedica u intervenciji u kompleksne sisteme te upozorenje o

nepredvidivim štetama koje iz toga mogu proizaći. Iz njega se može izvući pouka i za ljudsko
djelovanje u daleko kompleksnijim i sveobuhvatnijim uvjetima nego što je to bilo Viktorijino jezero:
primjerice emisija staklničkih plinova u atmosferu koja povlači za sobom dugli lanac fizikalnih i
ekoloških učinaka čiji su međusobni kauzalni odnosi zamagljeni vremenskim odmacima, nelineranim
reakcijama i isprepletenošću brojnih varijabli.

Na osnovu tog i mnogih drugih saznanja da intervencije u kompleksne sisteme mogu proizvesti
neželjene posljedice postavljeno je načelo predostrožnosti koje traži javnu ili korporativnu akciju na
smanjivanju rizika prije nego što je dostupan potpuni dokaz o mogućoj šteti ako se ista smatra
ozbiljnom ili nepovratnom44.

5.4. Održivost iz perspektive teorije hijerarhija

Jedan od ključnih pristupa koje koristimo u modeliranju kompleksnih sistema sastoji se u

prepoznavanju različitih razina na kojima djeluju agenti i procesi u nekom sistemu. Sistem je skup
različitih, međusobno povezanih, dijelova koji čine funkcionalnu cjelinu odvojenu od okoline a
otvoren je protoku energije, materije i informacija. Kompleksni sistemi su uvijek holarhije (holon=
cjelina) pošto se sastoje od velikog broja komponenata koje su i same orgnizirane kao sistemi u
smislu gornje definicije. Za promatrača kompleksnost sistema, izražena kao neizvjesnost o njegovom
mogućem budućem stanju, multiplicira se kroz holarhiju. Naime, poznavanje fizikalnih svojstava i
dinamike komponenti na nižoj hijerarhijskoj razini ne može poslužiti za predviđanje svojstava i
dinamike na idućoj hijerarhijskoj razini nekog sistema te u tom smislu razumijevamo i pojam
„emergencije“.

44
European Environment Agency, 2001.Late lessons from early warnings: the precautionary principle 1896-
2000. Copenhagen: EEA.
Slika 7. Hijerahijska struktura kompleksnih sistema

Na primjer, iz poznatih svojstva pojedinih neurona te elektrokemijskih procesa koji se nalaze u osnovi
njihove interakcije, ne možemo predvidjeti svijest i razmišljanje kao kolektivnu odliku kore mozga. Na
sličan način, iz poznavanja čovjeka kao kognitivne jedinke te iz saznanja kako pojedinac komunicira sa
drugim pripadnicima svoje vrste ne možemo predvidjeti strukturalna svojstva ekonomije, pojavu
ekonomskog rasta ili tehnološkog napretka. Društvo se pojavljuje pak kao podsistem prirodnog
okoliša sa kojim izmjenjuje materijale, energiju i informacije te u tom procesu uzrokuje mnoge
uzročno-posljedične veze čiji učinici mogu biti skriveni promatraču ili imati znatan vremenski odmak.

5.4.1. Analitička trijada

Jedna od metodologija koja nam pomaže da sažmemo tu kompleksnost na operativan broj varijabli a
da pri tome ne izgubimo dimenziju realnosti jest teorija hijerarhija. Svaki sustav da se opisati pomoću
tri hijerarhijske razine: početnih i rubnih uvjeta odnosno ograničenja koji djeluju na neki promatrani
proces u fokusu našeg interesa45.

Slika 8. Osnovna analitička triada

Uzmimo, na primjer, da nam je u fenomen fokusu promatranja ekonomski proces proizvodnje i

potrošnje. U taj procesu, na razini početnih uvjeta pojavljuju se poduzeća i kućanstva koja raspolažu

45
Salthe, S. N. 1985. Evolving Hierarchical Systems. New York: Columbia University Press.
određenom tehnologijom i resursima. Način na koji će se, međutim, organizirati njihova interakcija
ovisi o institucionalnom okviru46 koji se nalazi na višoj hijerarhijskoj razini društveno-ekonomskog
sustava te ograničava i usmjerava brojne modalitete ekonomskog procesa, odnosno, pruža rubne
uvjete njegova odvijanja. Sa istim početnim uvjetima ali uz različite institucionalne uvjete
privređivanja možemo dobiti na fokusnoj razini različitu dinamiku ekonomskog procesa: od stagancije
ili čak materijalnog nazadovanja do ekonomskog rasta i razvoja.

Uzmimo, na primjer, reforme koje je Kina pod vodstvom Dengxiaopinga počela provoditi 80-tih
godina prošlog stoljeća postupnim uvođenjem kapitalističkih institucija nakon što su spoznali da su se
iste povijesno pokazale najdjelotvornijima u poticanju postojanog ekonomskog rasta i razvoja.
Transformacija centralnog planiranja u tržišnu ekonomiju krenula je od zatečenih početnih uvjeta u
vidu ljudskog i materijalnog kapitala te se pod kapitalistički institucionalnim okvirom vrlo brzo razvila
od siromašne i tehnološki zaostale zemlje u jednu od vodećih svjetskih ekonomskih sila. Razvojni
proces djelovao je povratno na početne uvjete na način da se kvaliteta ljudskog kapitala, materijalne
infrastrukture i tehnološke sposobnosti neprestano povećavala tako da se pod djelovanjem institucija
razvio autokatalitički proces – pozitivna povratna veza između ekonomskog rasta i razvoja te
unapređenja faktora proizvodnje.

5.4.2. Promjene rubnih uvjeta

Iako kapitalističke institucije potiču tehnološki razvoj i postojani ekonomski rast, on je ograničen na
najvišoj hijerarhijskoj razini konačnim prirodnim resursima i energijom. Ta granica rasta može se
donekle “pomicati” tehnološkim napretkom ali se u konačnici ne može izbjeći. Problem održivosti
može se sada formulirati kao potraga za promjenom institucionalih rubnih uvjeta sa ciljem da se
proizvodni i potrošački procesi dovedu u sklad sa biofizičkim rubnim uvjetima planeta. Neuspjeh u toj
potrazi vodi u konačnici do perturbacije biofizičkih rubnih uvjeta, odnosno do privremene ili trajne
promjene ključnih parametara koji djeluju na ljudski podsustav (vidi sliku 4).

Uzmimo kao primjer privremene promjene biofizičkih rubnih uvjeta prenamjenu tropske prašume
deforestacijom u poljoprivredno zemljište. Deforestacija vodi odmah do gubitka bioraznolikosti, a
kasnije do degradacije tla zbog intezivne obrade i ispiranja kišom, što ga, u konačnici, čini
neproduktivnim za uzgoj poljoprivrednih kultura. Promjena ključnih parametra u izmijenjenom
ekosustavu odnosi se na sposobnost retencije vode, koncentraciju hraniva u tlu, biološku regulaciju
nametnika, usluge oprašivanja putem insekata itd.. Smanjena produktivnost tla, veći izgledi poplava,
te aktivnosti nametnika negativno djeljuju na poljoprivrednu proizvodnju a time i na dohodak i
životni standard lokalnog stanovništva. U prošlosti se tako degradirani ekosustav napuštao kako bi se
mogao regenerirati - tradicionalna praksa takozvanog „posijeci i spali“ načina obrade zemljišta koje
se nakon iscprpljivanja ostavljalo na ugaru i po dvadeset godina. Danas se nastoji produljiti
produktivnost tla intenzivnim korištenjem mineralnih gnojiva i kemijskih zaštitnih sredstava te
otvaranjem novih prostora za kultivaciju što uzrokuje postojano nestajanje kišne prašume.

Primjer trajne promjene ključnih parametara jest prelazak određene kritične granice koncentracije
CO2 u atmosferi nakon čega, uslijed kompleksnih uzročno-posljedničnih veza između atmosfere,
oceana, oceanskih struja, kopna i polarnih kapa, dolazi do dugotrajne promjene klime na planetu sa
mogućim katastrofalnim učincima na ljudska društva, pogotovo u priobalnim područjima. Vremenska
skala tih promjena je takva da se iz ljudske perspektive može govoriti o novim rubnim uvjetima
odnosno o prelasku u novi, drugačiji režim klime. Zbog toga danas klimatolozi upozoravaju da je
potrebno odmah poduzeti mjere ublažavanja i mjere adaptacije, pošto su se klimatski uvjeti već
počeli mijenjati.

46
Institucije su pravila, rutine i norme koje ograničavaju/usmjeravaju ponašanje društvenih subjekata.
 5.4.3. Interakcije preko više hijerarhijskih razina

Važno je napomenuti da se interakcije odvijaju pretežno između međusobno bliskih razina te da se

dinamika promjena usporava kako se penjemo kroz hijerarhiju. Pri tome sporije mijenjući proces
uvijek kontrolira brže mijenjaući proces na razini ispod sebe dok svaki utjecaj sa niže razine na višu
razinu predstavlja perturbaciju. Iako se utjecaji odvijaju uglavnom na međusobno bliskim razinama,
mogući su i utjecaji (perturbacije) preko više hijerarhijskih razina što za promatrača dodatno
povećava kompleksnost sistema.

Razumijevanje kompleksnosti interakcija preko više hijerarhijskih razina može se predočiti slijedećim
modelom uzroka i poslijedica na primjeru stanjenja ozonskog omotača. Slika 9 nam govori slijedeće:
sa razine društva/ekonomije u atmosferu se emitiraju CFC plinovi (freoni) koji u stratosferi, kemijskim
reakcijama, dovode do procesa stanjenja ozonskog omotača (perturbacija preko više razina). Ta
promjena, sa najviše hijerarhijske razine zatim djeluje izravno na molekularnu razinu gdje oštećuje
DNK što se na razini organizma očituje kao karcinom kože.

Slika 9. Utjecaj preko više razina – primjer stanjenja ozonskog omotača

S obzirom da su se moguće posljedice povećanog UV zračenja mogle ostvariti na generaciju

donosioca odluka u društvu, realtivno brzo su na međunarodnoj razini poduzete potrebne
institucionalne mjere (Montrealski protokol) usmjerene na postupnu zabranu korištenja freona i
prelaska na alternativne plinove.

Primjetimo ovdje dvije stvari. Na sličan način kao i kod uvođenja Nilskog grgeča u ekosustav
Viktorijinog jezera, kada su se freoni počeli prvi puta primjenjivati u proizvodnji rashladnih uređaja
nitko nije mogao predvidjeti njihov krajnji učinak u vidu povećane vjerojatnosti da se dobije rak kože
nekoliko desetljeća kasnije. To je očekivana konzekvenca kompleksnosti sustava u kojem djelujemo.
Vidimo također da se suvremena društva odnose daleko ležernije prema prijetnji klimatskih
promjena, čiji se učinci ne daju tako precizno utvrditi a njihove posljedice ne ugrožavaju neposredno
sadašnju generaciju donosioca odluka, nego prema „ozonskim rupama“ koje su identificirane sada i
ovdje te sa vrlo neposrednim štetnim učincima na ljude.
Možemo ovdje postaviti pitanja u kojoj mjeri je u tim različitim pristupima prisutno odustvo etičnosti
prema budućim generacijama a u kojoj mjeri doza iracionalnog ponašanja u nošenju sa novim
vrstama rizika? Koliko novih rizika stvaramo u ovom trenutku na svjetskoj razini, kojih sada nismo
svjesni a čije ćemo učinke primijetiti tek nakon više destljeća?

Imajmo pri tome na umu da se rizici ne stvaraju samo u sferi tehnologije i proizvodnje već i u sferi
politike, kako nacionalne tako i međunarodne te da neki politički izbori koji se danas ne doimaju
značajnima, u budućnosti mogu imati dalekosežne posljedice (na primjer cjelokupan proces
političkog dogovranja u vezi s klimatskim promjenama i konkretno, ishod dogovora na predstojećem
Summitu u Parizu krajem 2015 godine).

6. Svjetonazor: prostor i ograničenje institucionalnih promjena

Više autora je istaklo važnost kulturne dimenzije u društvenoj tranziciji prema održivosti. Schafer,
primjerice, navodi da je mogući kolaps globalnog ekosustava kulturološki, a ne ekonomski ili ekološki
problem, te da rješenje zahtijeva "temeljnu preobrazbu kulturnih vrijednosti, stavova, postupaka i
politika koje utječu na način kako se ljudi odnose jedni prema drugima te prema svijetu oko njih".
Prema Shiu, usklađivanje ekoloških i ekonomskih prioriteta u suvremenom svijetu usko je vezano uz
transformaciju vrijednosti i institucija47.

Uvedimo stoga u našu analizu novi rubni uvjet koji djeluje u društveno-ekonomskoj domeni.
Dominantni svjetonazor jest skup vjerovanja, vrijednosti te dijelova objektivnog saznanja koji su
široko prihvaćeni u društvu (napr. Darwinova terorija evolucije, kozmološka paradigma velikog praska
i bekonačnosti svemira, genetska osnova prenošenja nasljednih osobina iz generacije u generaaciju i
sl.) 48. Svjetonzaor je sporo-mijenjajuća varijabla koja predstavlja rubni uvjet društvenog ponašanja
pošto se na njemu temelje institucije koje uređuju međusobne odnose u svim domenama aktivnosti
neke društvene zajednice: od obiteljskih, političkih, ekonomskih odnosa, pa sve do odnosa prema
drugim živim vrstama. Svjetonazor također utječe na društvenu prihvatljivost i širenje tehnologija:
uzmimo, na primjer,zabranu tiskarskog stroja u Otomanskom carstvu u 16-tom stoljeću gdje se
kalligrafija smatrala nečim svetim a upotreba tehnologije tiska kažnjavala se smrću49.

Ako sada objedinimo saznanja o ekonomiji kao otvorenog pod-sustava okoliša (vidi sliku 3) sa
utjecajem dominantnog svjetonazora na ekonomske procese dobivamo integralnu sistemsku
povezanost iz koje zaključujemo da je način interakcije nekog društva sa prirodnim okolišem u
konačnici određen dominantnim svjetoznazorom pri čemu se tehnologija i institucije pojavljuju kao
operativni aspekti ekonomskog djelovanja u okolišu (slika10).

Model na slici 10 implicira da način organiziranja ekonomskih procesa pod utjecajem određenog
svjetonazora ne može biti dugo u sukobu sa svojim prirodnim makro okruženjem te da rubni uvjeti
okoliša u konačnici „odabiru“ takav svjetonazor čije operacionalizacija u sferi materijalnih i
energetskih tokova ne narušava njegovu opstojnost50.

47
Schafer PD. 1994. Cultures and economies: Irresistible forces encounter immovable objects. Futures,
26(8):830-845; Shi T. 2004. Ecological Economics as Policy Science: Rhetoric or Commitment Towards an
Improved Decision-Making Process on Sustainability. Ecological Economics,48:23-36.
48
Matutinović, I. 2007. An Institutional Approach to Sustainability: a Historical Interplay of Worldviews,
Institutions and Technology. Journal of Economic Issues, Vol XLI, No.4, 1109-1137.
49
Ferguson, N. 2011. Civlization: The West and the Rest. London, Allen Lane-Penguin Books.
50
Matutinović, I. 2007. Worldviews, institutions and sustainability: An introduction to a
coevolutionary perspective. International Journal of Sustainable Development & World Ecology Vol. 14:92-102.
Da li će društvo prilagoditi svoj način djelovanja rubnim uvjetima na vrijeme ili nakon njihova
probijanja, nakon čega je izvjestan društveno-ekonmski kolaps i reorganizacija, ostaje otvorenim
pitanjem. Kako primjećuje Suzan Petrilli, potrebno je da čovjek što prije, uzimajući u obzir rizike za
život koji su se kumulirali u ovoj povijesnoj situaciji, „postane od racionalne, razumnom životinjom51.

Slika 10.Sistemski položaj dominatnog društvenog svjetonazora

Može se ustvrditi da će društvo i njegove političke strukture uvesti samo one instiutucionalne
promjene koje se ne kose s njegovim sustavom vrijednosti i vjerovanja - njegovom vizijom svijeta. Ili
kao što je primijetio Victor52, “Promjene u javnoj politici neće se dogoditi bez dramatičnih promjena
u razmišljanju ljudi i društvenim vrijednostima“. Promjena dominantnog svjetonazora kao ključna
poluga institucionalnih i tehnoloških pomaka prepoznata je i od strane drugih istraživača koji se bave
pitanjem održivosti53. Promjena svjetonazora može biti parcijalna ili sveobuhvatna, ovisno o tome
kakve promjene i novine su nužne u društvenoj tranziciji prema održivosti i ekonomiji postojanog
stanja. Pošto je svjetonazor sam po sebi sporo mijenjajuća varijabla, procjenjuje se da bi kod
uspješne prilagodbe promjena trebala biti djelomična i postepena, pod uvjetom da ista započne
pravovremeno. Ukoliko bi kapitalistička društva pak probila sve biofizičke granice planeta i dovela se
do kolapsa, tada bi vrlo vjerojatno došlo i do radikalne promjene dominantnog svjetonazora. Iskustva
20-tog stoljeća nas upozoravaju da treba izbjegavati situacije u kojima društva postaju do te mjere

51
Petrill, S. 2012. Un Mondo di Segni. Bari: Guseppe Laterza, p.32.
52
Victor, Pteter A. 2008. Managing Without Growth – Slower by Design, not Disaster.Cheltenham: Edward Elgar,
p.193.
53
Beddoe R, Costanza R, Farley J, Garza E, Kent J, Kubiszewskia I, Martinez L, McCowen T, Murphy K, Myers N,
et al. 2009. Overcoming systemic roadblocks to sustainability: the evolutionary redesign of worldviews,
institutions, and technologies. PNAS. 106(8):2483–2489; Meadows, D. 1999. Leverage points: places to
intervene ina system. The sustainability institute
http://www.sustainabilityinstitute.org/pubs/Leverage_Points.pdf.;Assadourian E. 2010. The rise and fall of
consumer cultures. In:Starke L, Mastny L, editors. 2010 State of the world: transformingcultures. A worldwatch
institute report on progresstoward a sustainable society. New York (NY): W.W. Norton& Company; Hards S.
2011. Social practice and the evolution of personalenvironmental values.Environ Values. 20(1):23–42.
nestabilna da omogućuju radikalnim političkim skupinama prekonoćno rušenje starog svjetonazora i
eksperimentiranje sa novim uvjerenjima i vrijednostima koje se tada nameću silom.

Utjecaj svjetonazora na ponašanje i odluke koje svakodnevno donosimo u svim domenama života -
od odnosa prema pripadnicima drugih kultura do odluka u potrošnji - može se prikazati
hijerarhijskom relacijom

{dominantni svjetonazor {osobne vrijednostii uvjerenja {stavovi {namjere {ponašanje}}}}}

koju tumačimo na slijedeći način krećući sa od lijeve prema desnoj strani54: iz psihologije je poznato
da svakom ponašanju prethodi namjera a ista se temelji na našim stavovima o fenomenu koji je
predmet odluke ili djelovanja; stavovi su pak izgrađeni na širem spektru osobnih uvjerenja i
vrijednosti koje su najčešće podskup dominatnog svjetonazora društva kojeg je pojedinac preuzeo
tokom svog života kroz obitelj, obrazovanje i interakcije sa drugim članovima zajednice. Naravno,
ovdje ne govorimo o uvjetovanosti ponašanja svjetonazorom u nekom strogo determinističkom
smislu već o sklonosti djelovanja odnosno većoj ili manjoj vjerojatnosti nekog izbora.

7. Put ka promjenama i rješenjima

Povežimosada dosadašnja saznanja i pogledajmo problematiku klimatskih promjena kroz prizmu triju
opisnih domena koje čine temelj održivosti koristeći se pri tome osnovnom analitičkom trijadom
(slika 11).

Na početku izrazimo svaku od zavisnih varijabli u fokusu promatranja kao funkciju nezavisnih varijabli
unutar svake njene opisne domene:

Obrasci proizvodnje i potrošnje= f(resursi, populacija, tehnologija, institucije kapitalizma, svjetonazor)

Kritična koncentracija CO2= f(stopa rasta CO2, absorpcioni kapacitet šuma i oceana)
Materijalno blagostanje društva = f(resursi i ekološki uvjeti, klimatski uvjeti, populacija & tehnologija)

Krenimo od ekonomske domene za koju znamo da je generator lanca promjena koji vode u klimatsku
nestabilinost i promatrajmo sve na globalnoj razini. Institucije kapitalizma uvjetuju specifične, vrlo
dinamične obrazsce proizvodnje i potrošnje koje obilježava s jedne strane postojani materijalni rast
ekonomije a s druge konzumerizam. Oni predstavljaju lice i naličje iste medalje. S obzirom da je
ukupna ekonomska aktivnost u najvećoj mjeri (oko 80%) podržana izgaranjem fosilinih goriva, u
ekološkoj domeni kumuliraju se emisije CO2 koje apsorpcioni kapacitet šuma i oceana nije u stanju u
cjelosti neutralizirati. Društvo je usađeno u eko sustav čije se funkcioniranje u materijalnoj domeni
nalazi pod utjecajem klime: od rasporeda padalina i suša do, posredno, kvalitete tla i produktivnosti
poljoprivrednih kultura. Klima također djeluje na društvo izravno putem vremenskih nepogoda
velikog intenziteta i podizanja razine mora.

Ako suvremena društva žele očuvati postojeće materijalno blagostanje tada moraju držati kritičnu
koncentraciju CO2 u atmosferi ispod 450ppm55 a da bi u tome uspjela trebaju mijenjati obrasce
proizvodnje i potrošnje. Oni se mogu mijenjati putem institucija, tehnologije i u manjoj mjeri
smanjenjem populacije. Institucije se pojavljuju kao operativni rubni uvjet (nezavisna varijabla sa

54
Matutinović, I. 2012. The prospects of transition to sustainability from the perspective of environmental
values and behaviors in the EU 27 and globally.International Journal of Sustainable Development & World
Ecology, Vol. 19/6: 526–535.
55
Eengleska kratica za "čestica po milijunu".
najsveobuhvatnijim djelovanjem) no njihova promjena uvjetovana je promjenom svjetonazora i to
barem u ekonomskoj domeni koja ionako dominira našom Zapadnjačkom kulturom.

Slika 11. Klimatske promjene: perspektiva triju opisnih domena

Perspektiva Ekonomska Ekološka Društvena

Svjetonazor Klimatski uvjeti

Absorpcioni
Institucije kapitalizma kapacitet Usluge ekosustava
Rubni uvjeti & prirodni resursi
& tehnologija šuma i oceana

Proces u fokusu Obrasci proizvodnje i Kritična koncentracija Materijalno

potrošnje* CO2 u atmosferi blagostanje

Početni uvjeti Populacija & Stopa rasta

Populacija & tehnologija
prirodni antropogenih emisija
resursi CO2

*Industrija, poljoprivreda, transport, energetika, osobna potrošnja

Iz modela se vidi da ukoliko klimatske promjene, mijenjanjem funkcionalnosti ekosustva i izravno

putem šteta u infrastrukturi i proizvodnji hrane ugroze znatno i dugotrajno materijalno blagostanje
društva, za očekivati je da će se to negativno iskustvo direktno odraziti na preispitivanje dominantnog
sustava vrijednosti i vjerovanja, odnosno dovesti ga u krizu. Čekanje, međutim, da se klimatski uvjeti
pogoršaju do te mjere da dominantni svjetonazor dođe kao cjelina u pitanje vrlo je riskantno pošto
tada može biti prekasno za učinkovite ublažavajuće mjere.

Iako je izbor varijabli i njihovih odnosa preko tri opisne domene samo jedan od mogućih i vrlo
pojednostavljen prikaz problematike klimatskih promjena on nam ipak daje mogućnost da postavimo
hipotetsko rješenje problema. Naime potrebna je samo djelomična promjena u dominantnom
svjetonazoru u smislu odmaka od materijalističkog pogleda na svijet u kojem je ekonomski rast
primarni cilj i smisao sveg djelovanja. Ona bi omogućila bi promjenu institucionalnog okvira koji
regulira ekonomske aktivnosti društva. Spomenimo ovdje samo dva međusobno povezana primjera
takvih promjena: ekološku reformu poreznog sustava (ecological tax reform) i prodaju usluga umjesto
prodaje proizvoda čija bi primjena imala pozitivan utjecaj na sve aspekte okolišnih i klimatskih
problema.

Prva se odnosi na preraspodjelu poreznog opetrećenje sa rada na materijale i polutante čime se

postiže transparentnost ekoloških i društvenih troškova proizvodnje. U proizvodnom procesu rad
postaje jeftiniji proizvodni resurs a materijali i energija poskupljuju u odnosu na današnje stanje. Viša
cijena energenata i porezno opterećenje polutanata, poput stakleničkih plinova, potaknuli bi razvoj
nisko-ugljičnih tehnologija u energetskom sektoru i utjecali bi na promjenu potrošačkih navika i
preferencija u prijevozu.

Druga promjena znači da proizvođači, potaknuti nižom cijenom rada i višom cijenom materijala i
energije, umjesto da prodaju proizvode (napr. fotokopirni uređaj, automobil) pružaju usluge (broj
fotokopija, broj pređenih kilometara itd..). Drugačiji odnos troškova proizvodnje stimulira
proizvođače da dizajniraju proizvode na način da budu što dugotrajniji te da time postižu
konkurentsku prednost na tržištu. Također se podrazumijeva da preuzimaju zbrinjavanje proizvoda
na kraju njegova radnog vijeka. To predstavlja upravo suprotan pristup od planiranog zastarijevanja
proizvoda (planned obsolescence) koji danas dominira proizvodnim strategijama u svim kategorijama
trajnih potrošnih dobara.

Ako svemu tome pridodamo i nužno preusmjeravanje poticaja iz naftne industrije prema drugim
izvorima energije te tehnologijama koje štede energiju imali bi izravan i učinkovit utjecaj na
ublažavanje klimatskih promjena.

Ova dvije institucionalne promjene, koje može potaknuti jedino država, iako mijenjaju značajno
postojeće navike i pravila, ne traže promjenu postojećeg društveno-ekonomskog uređenja -
kapitalizma. Preraspodjela poreznog opetrećenje sa rada na materijale i polutante za državu bi u
prijelaznom razdoblju zahtijevala prilagodbu poreznih prihoda i rashoda. Također bi bila nužna i
adekvatna procjena vrijednosti materijalne komponente koju pruža sektor usluga a koji danas čini
dominantan dio BDP-a. Preokretanje postojeće strategije proizvodnje i marketinga bi u konačnici
dovelo do ukupno manje potrebnih proizvodnih kapaciteta te do preraspodjele dijela radne snage sa
proizvodnje na održavanje.

Slika 12. Skica sistemske povezanosti novog svjetonazora i prakse održivosti

Na slici 12 prikazana je moguća sistemska povezanost između svjetonazora koji bi odgovarao

zahtjevima održivog društva, skupa osobnih vrijednosti i vjerovanja koji proističu iz takovog
svjetonazora te stavovi i ponašanje u osobnoj potrošnji, poslovnom sektoru i politici koje bi očekivali
kada bi te vrijednosti i vjerovanja bili široko rasprostranjeni u populaciji.
Da li je i u kojem vremenu moguće ostvariti takav svjetonazor ostaje otvoreno pitanje. Mogući
odgovor može se naći u misli Johna Robnisona da je „održivost u konačnici pitanje ljudskog ponašanja
i pregovaranja oko poželjnih budućnosti, u uvjetima duboke možebitnosti i neizvijenosti“56.

Možemo na kraju ustvrditi da su problemi održivosti i njihova rješenja u velikoj mjeri ovisni o tome
kako gledamo na svijet u kojem živimo – od odgovornosti koju osjećamo prema budućim naraštajima
do brige za očuvanjem egzistencije drugih bioloških vrsta s kojima smo ko-evoluirali kroz dugu
povijest zemlje. U konačnici, to su duboka etička pitanja koja traže od svakog pojedinca da im pristupi
na ozbiljna način i odredivši se prema njima preuzme odgovornost za svoje odluke i postupke, kao
građanin, poslovni čovjek i potrošač.

56
Robinson, J. 2004. Squaring the circle? Some thoughts on the idea of sustainable development.Ecological
Economics, 48, 369-384