1

Rudolf Steiner

Poljoprivredni tečaj

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Sve se više i više javlja u svijesti ljudi nepobitna činjenica da je danas uobičajeni
naćin obrade tla i uzgoja biljaka i životinja došao u slijepu ulicu. Kako bi se osigurali visoki
prinosi, potrebna je sve veća količina kemijskih sredstava. Zbog toga tlo postaje sve lošije,
a visoki prinosi ne znače istovremeno i dobru kakvoću proizvoda. Biljke koje se uzgajaju
uz primjenu kemijskih sredstava postaju sve neotpornije na bolesti. Cijena uzgoja
poljoprivrednih proizvoda sve više raste, a njihova količina u razvijenim zemljama Zapada
daleko nadilazi potrebe stanovništva. Ti se viškovi zbog visoke cijene proizvodnje ne mogu
nikome prodati već se ili uništavaju ili poklanjaju u obliku uzv. "humanitarne pomoći"
trećem svijetu što u biti nije ništa drugo nego samo jedan od obtika rješavanja nagomilanih
zaliha.
S druge strane taj način poljoprivrede ima još čitav niz popratnih štetnih posljedica
od kojih neke ozbiljno ugrožavaju ekološku ravnotežu sredine u kojoj živimo. Ne samo da
se smanjuje količina plodnog humusa i da dolazi do erozije tla nego se u tlo ulažu razne
kemikalije, a naročito teški metali, koji tamo ostaju godinama. Ta sredstva postupno
prodiru u dubinu i ulaze u podzemne vode čime ih često čine neupotrebljivim za piće. Pa i
sama proizvodnja pesticida i kemijskih gnojiva ima čitav niz ekološki štetnih popratnih
pojava. Osim toga, za proizvodnju tih sredstava potrebna je velika količina energije.
I sam način poljoprivredne proizvodnje u obliku monokulture i držanja velikog broja
životinja koje su stalno u zatvorenim prostorima čini i jedne i druge naročito osjetljivima na
bolest. To opet zahtijeva povećanu upotrebu pesticida kod uzgoja biljaka i antibiotika kod
uzgoja životinja. Poseban je problem neprirodna hrana stoke (koštano brašno) koja je
uzrokom pojave uzv. "kravljeg ludila" kod životinja i ljudi.
Konačno treba postaviti pitanje nije li utrošena količina energije u konvencionalnoj
proizvodnji hrane veća od one koju tako proizvedenom hranom dobivamo?
Konvencionalna poljoprivreda svjesna je slijepe ulice u kojoj se našla i održava se
nizom palijativnih mjera kao ograničavanjem poljoprivrednih površina za pojedine kulture
te visokim državnim subvencijama. Negativna strana primjene kemije u poljoprivredi
pokušava se u posljednje vrijeme ukloniti genetikom koja sa svoje strane nije jeftina i čije
su posljedice, kako na biljke tako i na Ijude, danas potpuna nepoznanica. Sve te mjere ne
mogu donijeti trajno rješenje, ne mogu popraviti kakvoću proizvoda niti mogu uzgoju
biljaka i stoke pružiti sigurnu budućnost.
Ovaj samo letimični pregled današnjeg stanja u poljoprivredi i stočarstvu jasno
ukazuje da se na tim podrućjima nešto korjenito mora mijenjati jer ćemo se inače u
budućnosti stalno susretati s novim problemima od kojih je uzv. kravlje ludilo samo jedan
od njih. Potreba da se nešto mijenja polako ulazi u svijest ljudi, kako potrošača tako i
proizvođača. Ima sve više potrošaća koji traže zdravu hranu, a na svim kontinentima
postupno raste i broj proizvođača koji takvu hranu proizvode. Što će više ljudi izbjegavati
konvencionalno proizvedenu hranu to će po zakonu ponude i potražnje nužno rasti i broj
proizvođaća koji se ne služe tim načinom proizvodnje. Nema sumnje da su tzv. "zdravi
proizvodi" skuplji, ali i kad kupujemo cipele nećemo kupiti one, makar bile jeftinije, koje će
se raspasti kod prve jače kiše nego one, makar bile skuplje, koje ćemo moći nositi
godinama.
Na rješenje svih ovih problema već je davno ukazao Rudolf Steiner koji je 1924.
održao niz predavanja u dvorcu Koberwitz (tada u Njemačkoj, a danas u Poljskoj) pred
skupinom intelektualaca i poljoprivrednika u kojima je iznio načela nove biološko-
 2
dinamičke poljoprivrede, načela koja vrijede još i danas. To je bio ujedno i prvi zokruženi
prikaz novog načina uzgoja hiljaka i stoke i svi današnji različiti pravci ekološke
poljoprivrede proizlaze manje ili više iz tih poticaja.
Rudolf Steiner (186l-1925) rođen u Donjem Kraljevcu u Međimurju, utemeljitelj
antropozofije, bio je filozof i duhovni istraživač koji je ustanovio i ustvrdio da iza svake
fizičke pojave postoji i duhovna pozadina i da je bez spoznaje te duhovne pozadine naše
znanje o čovjeku, Zemlji i svemiru samo djelomično i nepotpuno. Na temelju svojih
duhovno-znanstvenih istraživanja on je iznio novu spoznaju o razvoju čovjeka, Zemlje i
kozmosa te novu spoznaju o kršćanstvu smatrajući da objava kako je doslovno čitamo u
Svetom pismu nije završena već da se ona obnavlja ovisno o stupnju svijesti i sposobnosti
spoznavanja ljudi u pojedinim vremenima. Na temetju toga on stvara nov pristup u
pedagogiji (waldorfska škola) u kojem se svakom đaku nastoji pristupiti individualno i
poticati ne toliko količinu znanja koliko osobnu kreativnost. Dao je i osnove rješavanja
socijalnih suprotnosti u svojoj teoriji o tročlanosti, te konačno čitav niz poticaja u
umjetnosti: u drami, slikarstvu, arhitekturi, oblikovanju govora i euritmiji.
Na temelju tog svestranog duhovnog iskustva on pred kraj života drži osam
predavanja o poljoprivredi (Poljoprivredni tečaj) u kojima odgovara na pet osnovnih pitanja
koja su mu tom prilikom bila postavljena:
1. Kako spriječiti sve veći nestanak broja sorata kultiviranih biljaka i kako poboljšati
njihovu hranidbenu kakvoću?
2. Na koji način poboljšati plodnost domaćih životinja i njihovu otpornost?
3. Kako izbjeći opasnosu kemijske gnojidbe i je li moguće uvesti gnojidbu koja
oživljuje tlo?
4. Na koji se način mogu dokazati djelovanja stvaralačke životne snage,
djelotvornost homeopatskih pripravaka i kozmičkih ritmova?
5. Postoji li mogućnost socijalne obnove u poljoprivredi?
Odgovori na ta pitanja i danas su, nakon sedamdeset sedam godina, jednako
suvremeni i aktualni. Na temelju svojih osnovnih spoznaja iz područja duhovne znanosti
(Steiner nije bio poljoprivrednik) on daje poticaje za nov način proizvodnje zdrave hrane.
Iz Steinerovih predavanja jasno proizlazi da on Zemlju smatra živim organizmom na
koji djeluju snage i ritmovi iz svemira. Svako poljoprivredno imanje mora biti zaokružen i
sam sebi dostatan organizam. Prema tome, mora postojati određen uravnotežen odnos
između broja životinja na imanju i poljoprivrednih površina. Mora postojati određen
plodored i raznolikost kultura. Potpuno zabacuje monokulturu. Gnojidba ima zadaću da
oživi humus i time stvori zdravu i otpornu biljku. Štetočine koje se jave treba uklanjati
prirodnim sredstvima. Uzgoj stoke mora biti što više na otvorenom, a broj stoke mora
odgovarati veličini dobra.
Način izlaganja i izražavanja u ovoj knjizi možda će dijelu poljoprivrednika na prvi
pogled biti stran i neobičan. Naročito onima koji nisu upućeni u osnovna načela
antropozofije. Pa ipak, pažljivo, polagano i uporno iščitavanje ovog teksta pojedincu će
omogućit da stekne sposobnost stvaralačkog djelovanja u uzgoju stoke i bilja. Nema
sumnje da će mu u praktičnoj provedbi mnogo pomoći dodatni tečajevi jer će mu to
omogućiti da u pojedinosti svlada neke tehnološke procese. Kako, međutim, nema gotovih
rješenja za svaki slučaj, a svako zemljište i svaka kultura zaseban su organizam, ovaj će
mu teksu omogućiti da, pošto stekne stanovita iskustva, sam stvara rješenja za svoje
specifične potrebe.
U našoj zemlji biološko-dinamički način poljoprivrede još je u začetku. Nadamo se
da će ova knjiga nekima biti poticaj da se tim načinom uzgoja stoke i biljaka počinju
ozbiljno baviti.
Zagreb, 9. kolovoza 2001.
Prof. dr. Radovan Subotić Predsjednik Anuropozofskog društva
 3
"Marija Sofija" Zagreb

UVOD
Dornach, 20. lipnja 1924.
Upravo sam se vratio iz Koberwitza kod Breslaua, s putovanja koje je ovaj put
prvenstveno imalo određenu svrhu; ali poseban cilj bio je povezan s općenitim
anuropozofskim. Kao što znate, radi se ponajprije o tome da je nekoliko poljoprivrednika,
članova Antropozofskog društva, željelo da se za njih održi tečaj s posebnog
poljoprivrednog gledišta, o stvarima koje se odnose na poljoprivredu. Doista su izdaleka
doputovali poljoprivrednici, članovi našega društva, kako bi primili uistinu ozbiljna polazišta
koja se na osnovi antropozofskog istraživanja mogu dati za to područje čovjekova
djelovanja.
Kod takvoga praktičnog životnog područja radi se svakako i o polazištima za rad, a
ne o nekakvim teorijama. Zbog toga su se očekivala sasvim praktična polazišta.
Skup je bio zatvoren i njime su sudionici bili izuzetno zadovoljni jer su oni, uz
članove predsjedništva Goetheanuma koji su mogli sudjelovati u radu, gospodu dr.
Steiner, gospođicu Vreede i dr. Wachsmutha, bili gosti u dvorcu našega dragog prijatelja
grofa Keyserlingka.
Svakako se može reći da smo tamo primljeni u antropozofskom smislu na izuzetan
način, jer nije bila baš mala stvar na jednom mjestu - do kojeg se iz Breslaua automobilom
ipak vozi tri četvrt sata - cijelu skupinu smjestiti na predavanjima, a i bogato ugostiti.
Najzad, skupina je brojila više od stotinu sudionika koje je trebalo ugostiti svaki dan.
Društvo je u Koberwitz stizalo obično oko jedanaest sati. U Koberwitzu ljudi nisu
mogli stanovati, onamo su dolazili iz Breslaua. Potom je najprije počinjalo predavanje koje
je trajalo do jedan sat. Ubrzo potom predavanje se pretvorilo u doručak, pri čemu su gosti
mogli koristiti gotovo cijeli dvorac i sve ostalo, a što je vrlo zanimljivo. To je onda otprilike
trajalo do pola ili do tri četvrt dva. Zatim je slijedio razgovor o pitanjima u vezi s
poljoprivredom do tri sata. Dakle, to je bio udio Koberwitza u čitavom skupu. To je trajalo
deset dana.
Stoga vidite kako smo velikodušno primljeni. Moram svakako reći da grofici i grofu
Keyserlingku nije bilo lako prirediti taj tečaj, jer on je već odavno obećan, ali ja nikako
nisam mogao doći. Zato je ovdje u Dornachu na Božićnom zasjedanju bio nećak grofa
Keyserlingka kojemu je prije puta bilo rečeno: lli ćeš mi donijeti sasvim konkretno obećanje
da će se tečaj održati još sljedeće polugodište ili mi uopće ne dolazi kući. Nećak kojemu
su u životu za rukom pošle i druge neobične stvari, s tom se namjerom pojavio ovdje i
zaista je tako odlučno govorio da sam mu rekao kako će se tečaj održati čim god to bude
moguće.
I kako nije mogao biti ranije, održao se o Duhovima. To je bila lijepa svetkovina o
Duhovima, doista prava antropozofska svetkovina o Duhovima.
Nešto je posebno na tom dobru Koberwitzu i u njegovoj okolici. Dobro Koberwitz
obuhvaća trideset tisuća jutara zemtje. To je jedno od najvećih dobara. Prema tome, tamo
se može vidjeti vrlo mnogo poljoprivredne djelatnosti. A i vidjeli smo vrlo mnogo, jer sve su
nam pokazali uz iznimnu susretljivost.
Kad čovjek stigne u Koberwitz i najprije želi oprati ruke, odmah zapazi da je u
umivaoniku željezo. Naime, tlo u Koberwitzu bogato je željezom. I stvarno mislim da bi se
to tlo moglo iskoristiti ua najraznovrsniji način budući da je izuzetno bogato željezom.
Željezo uistinu susrećemo na svakom koraku. Zboga toga sam prilikom prvog
ručka, pozdravljajući osoblje kuće, rekao kako ponajprije upada u oči da je u Koberwitzu
sve od željeza: da je već nećak bio od željeza u svojim zahtjevima kad se pojavio o
Božiću: da je tlo natopljeno žejezom i da tamo vlada nešto svjesno cilja i energično, tako
 4
da nisam mogao reći drugo doli: željezna grofica i željezni grof. I u moralnom držanju
uistinu je bilo nečeg posve željeznog.
U poljoprivrednom tečaju najprije je trebalo razraditi koji su preduvjeti napretka u
različitim poljoprivrednim granama. Tu dakako postoje izuzetno zanimljive grane: ratarstvo,
stočarstvo, šumnrstvo, vrtlarstvo i tako dalje. Zatim jednu od najzanimljivijih stvari, tajne
gnojidbe, koje su stvarno istinske tajne.
Za sve to najprije su postavljena načela, veze koje u današnje doba izgledaju
izuzetno značajnima zato što se, vjerovali ili ne, upravo poljoprivreda pod utjecajem
materijalističkog nazora udaljila od razumskih načela. I vrlo malo Ijudi zna da su tijekom
posljednjih desetljeća degenerirali svi proizvodi od kojih čovjek zapravo živi te da oni i
dalje izuzetno brzo degeneriraju.
Ne samo da na prijelazu iz kaliyuge u svijetlo doba degenerira sadašnji moralni
razvoj čovječanstva već naglo degenerira i ono što je čovjek svojim postupcima učinio od
zemlje i od onoga što je neposredno iznad nje. To je danas statistički utvrđeno, o tome se,
na primjer, raspravlja u poljoprivrednim udruž.enjima i govori se da su ljudi protiv toga
nemoćni.
Danas stoga čak i materijalistički poljoprivrednik, ako ne traje tupo, nego razmištja o
stvarima s kojima se suočava svakoga dana ili barem jednom u godini, može otprilike
izračunati da će za nekoliko desetljeća proizvodi biti toliko degenerirani da više neće moći
poslužiti za ljudsku ishranu.
Dakle, pritom se doista radi o pitanju koje je u najeminentnijem smislu kozmičko-
zemaljsko pitanje. Upravo kod poljoprivrede pokazuje se da se iz duha moraju crpiti snage
koje su danas potpuno nepoznate i čije značenje nije samo u tome da se malo poboljša
poljoprivreda nego i u tome da se čovjekov život na Zemlji - ta čovjek mora živjeti od
onoga što zemlja donosi - u fizičkom smislu uopće može nastaviti.
Radi se, dakle, o iznimno bitnoj temi. I načela koja su tamo zadana kako bi
pokazala pod kojim se uvjetima razvijaju biljke najrazličitijih vrsta, životinje, načela prema
kojima se treba gnojiti, prema kojima se suzbija korov, uništavaju štetnici i nametnici,
prema kojima se suzbijaju biljne bolesti, sve su to danas na podrućju poljoprivrede goruća
pitanja.
Nakon što je raspravljeno o tim pitanjima, prešlo se na ono što je prijeko potrebno
učiniti kako bi se stvorili preduvjeti za reformu gnojidbe, reformu u suzbijanju korova i
štetočina na bilju, nametnika te u borbi protiv biljnih bolesti. I svakoga dana na tečaj i
razgovore koji su uslijediti za njim nadovezao se krug, kako ga je nazvao grof Keysertingk,
što su ga sastavili okupljeni antropozofski poljoprivrednici koji ovdje žele tijesno surađivati
s Prirodoznanstvenim odsjekom na Goetheanumu. Zato Prirodnozanstveni odsjek treba
izraditi načela prema dobivenim osnovama, počevši od geoloških svojstava tla,
mogućnosti hranidbe i gnojidbe, od svih činjinica koje dolaze u obzir: blizina šuma.
klimatski uvjeti i tako dalje. Pošto poljoprivredni stručnjaci prikupe odgovarujuće podatke,
ovdje će biti razrađena načela prema kojima se trebaju izvoditi daljnji pokusi kako bi se
doista iskušale praktične upute dane na tečaju ili ono što je također navedeno u
raspravama, tako da onda svatko može kazati, premda se danas nešto od toga još može
činiti čudnim: iskušali smo, to ide.
To je, dakle svrha toga kruga poljoprivrednika koji usko surađuju s
Prirodoznanstvenim odsjekom i gospođicom dr. Vreade, jer za to su potrebni i astronomski
podaci.
Jasno je da će u tome na najrazličitije načine sudjeIovati cijela Visoka škola, a
osobito Medicinski odsjek. Tako da će upravo prema nastojanjima koja su na tečaju
razradili naši prijatelji, osobito naši prijatelji grof Keyserlingk i gospodin Stegemann, stvar.
nadamo se, i u praksi zaživjeti bolje od onoga što su neki puduzimali pod drugim
pretpostavkama, pod ne baš primjerenim pretpostavkama.
 5
No, uvjet uspjeha sastoji se u sljedećem, i strogo se naglašavalo te stslno i
neprekidno ponavIjalo da ono što je bio sadrižaj toga tečaja isprva bude duhovna svojina
kruga poljoprivredniku, praktičnih poljoprivrednika. tamo je bilo i ljudi koji se zanimaju za
poljoprivredu, ali koji nisu mogli ući u krug, od njih je izričito zatraženo da na dobro poznat
antropozofski način sve odmah ne izbrbljaju svakome, jer stvari mogu zadobiti svoje
praktično značenje samo onda ako ono što je bio sadržaj tečaja, ostane u krugu
stručnjaka, ako to provjere poljoprivrednici. Neke stvari trebat će iskušavati četiri godine.
Tijekom tog razdobtja praktične upute koje su dane neće izići iz kruga poljoprivredne
zajednice jer nema nikakva smisla da se o stvarima samo govori, nego stvari postoje
upravo zato da uđu u životnu praksu. l pogriješio bi svatko tko bi izbrbljao stvari koje je
čuo.
To su stvari koje se ponajprije, vjerujem, odnose na plodni poljoprivredni tečaj.
U Breslauu se na duhovski ponedjeljak održala i euritmijska predstava koja je bila
izuzetno dobro posjećena i koja je izuzetno dobro primljena.
Osim toga, održane su i brojne druge priredbe. Najprije su prijepodne trajale
rasprave o poljoprivredi, otprilike od jedanaest i petnaest do tri sata popodne. To je, kao
što sam rekao, bilo vani, u Koberwitzu. Druge stvari bile su u Breslauu unutra - o onome
što se događalo između govorit ću kasnije - i svaki je dan završio jednim antropozofskim
predavanjem za članove Antropozofskog društva, koje je ponajviše razmatralo karmička
pitanja što su ovdje već tjednima predmetom razmatranja. Ona su bila sažeta u deset
predavanja. Kratak izvještaj o cijeloj stvari već sam dao u listu s priopćenjima, prilogu
"Goethcanumu" koji je upravo danas izišao. Tamo je izvještaj o cijelom breslauskom
skupu. I ovom prilikom ujedno opet mogu naglasiti: Iz onoga što je iskušano na različitm
mjestima, u Pragu, Bernu, Parizu, sada i u Breslauu, mogu reći da ono što je proizišlo iz
Božićnog zasjedanja, ona ezoterična struja koja prožima čitavo Antropozofsko društvo,
koja je novost, moglo bi se reći, ustvari ono što je nakon pravog osnutka Antropozofskog
društva sada tu, a prije nije bilo, da to srca posvuda primaju ne sa samo na uistinu
zadovoljavajući nego i na izvanredno duševan način, tako da postoji opravdana nada da
se sada, nakon što je Antropozofsko društvo Božičnim zasjedanjem steklo duhovnost,
pošto već u Dornachu svjesno spiritualno djeluje ezoterično prcdsjedništvo, da se sada
doista posvuda može primijetiti ne samo strujanje prema van nego i da srca sudionika
posve izlaze ususret tom strujanju.
Na večernjim predavanjima, na predavanjima članouvima navečer, to se vrlo, vrlo
jasno vidi. Osim toga, srdačnost s kojom su ta predavanja dočekana u Braslauu i
Koberwitzu doista se očitovala na spiritualno-organizatorski način, jer to je bilo duboko
antrotpožofsko razumijevanje, a našlo je i svoju primjenu, ostvarilo se u materiji. Moram
samo pripomenuti da je posljednje večeri, u ponedjeljak navečer, u Broslauu umjesto
predavanjem sve zaorkruženo prisnim druženjem. Mnogi članovi doputovali su uistinu
izdaleka, već dugo članovi iz njemačkih krajeva nisu doživjeli nešto takvo, članovi su
doputovali iz južne Njemaćke, iz zapadne Njemačke, naravno. i iz obližnjih krajeva, tako
da su dvorane bili prepune članova. Posljednje večeri, prigodom prisnog druženja, pošto je
u punedjeljak mnogo njih ili većina morala otputovati, bilo je još prisutno oko tristo
sedamdeset članova koje je u Braslauu večerom počastila kuća Kyserlingk.
Morate zamisliti da je u Broslau u jednu gostionicu teretnim automobilima
dopremljeno sve što je bilo neophodno za podvorbu tristo sedamdeset antroporofa koji su
te večeri, što sam primijetio obilazeći ih, imali izvanredno dobar apetit. - Da, to se događa i
prilikom promatranja slika, čovjek nikad nije toliko gladan kao kad obilazi galerije;
očigledno je da se isto događa i kod antropozofskih predavanja. To se skupilo za tih
nekoliko dana. Ali najljepše je bilo što su antropozofi imali velik apetit, bilo ih je tristo
sedamdeset, a mnogo toga još je ostalo.
 6
Tim predavanjima završavao je dan, tako da su poljoprivredni tečaj i skup članova
Antropozofskog društva zaokružili cijelu priredbu.
Između toga gospođa dr. Steiner održala je tečaj umjetničkog oblikovanja govora;
bila su dva sastanka breslauske omladinske grupe i dva razredna sata. A posljednje
nedjelje zbilo se još nešto. Nastupio je gospodin Kugelmann sa svojom glumačkom
družinom koja je na poticaj govornog tečaja što se održao prije dvije godine ovdje u
Goetheanumu razvila nov umjetnički karališni izraz, te su nam izveli "Ifigeniju". Uzimajući u
obzir sve ono što je proizišlo iz govornog tečaja, to doista mnogo obećava.
Vrijeme je bilo bogato, vrlo bogato ispunjeno, ali također je bilo moguće pružiti
nešto članovima koji dugo nisu imali prilike sudjelovati na nekoj antropozofskoj priredbi.
Između tih događanja obilazilo se imanje. Ljudi su razgledavati ono što se moglo
vidjeti na dobru, pri čemu danas u srednjoj Europi na sve to utječe ono što je tako očito u
potpunom gospodarskom slomu. Mislim na gospodarski život u cjelini. Na imanju
Koberwitz izvrsno se gospodari, poljoprivreda naravno mora napredovati, ali gospodarski
život u Njemačkoj u užasnom je stanju. I tako, u ponedjeljak, mislim oko jedanaest sati
navečer, priredbe su završile.
Potom sam u utorak stigao u Lauenstein kod Jene, gdje nekoliko naših mladih
prijatelja s gospođicom dr. Ilse Knauer osniva lječilište i odgajalište ne samo za slabije
nadarene nego i za stvarno tjelesno bolesnu djecu koju odgajaju i razvijaju onoliko koliko
je to moguće. Taj je institut, kao što sam rekao, u osnutku. Ja sam ga inaugurirao i vidio
prvu primljenu djecu. Tako smo projekt u Lauensteinu, nedaleko od Jene, takoreći postavili
na noge.
............

Zamislite samo, dragi moji prijatelji, da danas nitko ne razumije bit gnojidbe.
Sigurnu, tu se radi instiktivno prema tradiciji iz starih vremena. Ali bit same gnojidbe, to
danas nitko ne razumije. Nijedan čovjek zapravo ne zna - osim onih koji to mogu saznati iz
duhovnog - što gnoj zapravo znači za njivu i zašto je u nekim krajevima nezaobilazan i
neophodan te kako se s njime postupa. Na primjer, nitko ne zna da upravo sva mineralna
gnojiva ponajviše uzrokuju degeneraciju o kojoj sam govorio, kvarenje poljoprivrednih
proizvoda. Jer danas svatko jednostavno misli: no dobro, za rast biljaka potrebna je
određena kotičina dušika i ljudima je jednostavno potpuno svejedno kako se taj dušik
spravlja, odakle potječe. Ali nije svejedno odakle on potječe jer postoji velika razlika
između dušika i dušika, između dušika koji je u zraku povezan s kisikom, između toga
mrtvog dušika i jednoga drugog dušika. Ne možete poreći, dragi moji prijatelji, da postoji
razlika između živog čovjeka koji hoda okolo i leša, ljudskog leša. Jedan je mrtav, drugi je
živ i produševljen.
Ista je stvar, na primjer, s dušikom i drugim tvarima. Postoji mrtvi dušik. To je onaj
koji se nalazi u zraku što nas okružuje, koji je pomiješan s kisikom i koji ima ulogu u
cjelokupnom procesu našeg disanja i u procesu zajedničkog života sa zrakorn. On ne
smije biti živ jednostavno zato što bismo neprekidno bili bez svijesti kad bismo bili u živom
zraku. Zrak je mrtav, kisik je mrtav, dušik je mrtav; to su uvjeti zraka u kojem Ijudi trebaju
tako disati da mogu svjesno i razborito misliti.
Dušik koji je u zemlji, koji s gnojivom mora ući u nju, koji se stvara pod utjecajem
cijelog neba, takav dušik mora biti živ.
To su dva različita dušika: dušik koji je iznad površine zemlje i dušik koji je ispod
površine zemlje; jedan je mrtvi dušik; drugi je živi dušik.
I tako je sa svime. Tijekom materijalističkog doba potpuno je potisnuto u zaborav
ono što je neophodno za održavanje prirode. Ljudi ne znaju najvažnije stvari. Postupa se
po starome, zacijelo na temelju jako dobrog instinkta, ali on se postupno gubi. Tradicije
nestaju. Ljudi će njive gnojiti znanošću. Krumpiri, žitarice, sve će biti sve lošije.
 7
A ljudi znaju da biva sve gore, to utvrđuju statistički. Oni se najprije naroguše na
praktične mjere koje polaze od onoga što se može postići duhovnim promatranjem.
Izuzetno je značajno da se te stvari pravilno promatraju, pravilno sagledavaju. I
ovdje sam često rekao: Ako netko ima magnetsku iglu koja uvijek pokazuje u određenom
smjeru, čiji je vršak usmjeren prema magnetskom sjevernom polu, smatrali bi ga
djetinjastim kad bi tvrdio da je u magnetskoj igli razlog zbog kojeg jedan vršak uvijek
pokazuje prema sjeveru, a drugi prema jugu. Kaže se: ovdje je Zemlja, tu je magnetska
igla; zašto magnetska igla jednim vrškom pokazuje prema sjeveru, a drugim prema jugu?
Zato što je ovdje magnetski sjeverni pol, a ovdje magnetski južni pol; on usmjerava pravac
magnetske igle prema jednoj i prema drugoj strani. Kao pomoć uzima se cijela Zemlja
kako bi se objasnio pravac magnetske igle. Polazi se od magnetske igle. Onoga koji bi
uvrdio da je razlog tome u magnetskoj igli smatrali bi djetinjastim.
No tako je djetinjast onaj koji vjeruje da ono što današnja znanost nalazi u
neposrednoj blizini biljaka ili u neposrednoj okolini ovisi o onome što se gleda. Na rast
biljaka utječe cijelo nebo sa zvijezdama! To se mora znati. To napokon mora ući u glave.
Mora se rceći da je isto tako djetinjasto baviti se botanikom onako kako je danas
uobičajeno, kao što bi bilo djetinjasto kad bi se o magnetskoj igli govorilo onako kako sam
danas spomenuo.
Svaki obrazovan čovjek može usvojiti određene stvari, samo ako ima smisla za
najjednostavnije uvjete aneropozofskog života.
Izuzetno je važno ono što sam prošle godine prvi put navijestio u Penmaenmawru.
Ljudi danas čak ne znaju ni kako se hrane čovjek i životinja, a kamoli biljka. Ljudi vjeruju
kako je bit ishrane u tome da čovjek jede supstancije iz svoje okoline. Stavlja ih u usta;
one zatim dospijevaju u želudac. Od toga se jedan dio zadržava, drugi dio odlazi. Potom
se potroši onaj dio koji je zadržan. Zatim i on odlazi. Onda se ponovno zamjenjuje. Danas
čovjek ishranu zamišlja na potpuno izvanjski način. No živežnim namirnicama koje čovjek
prima kroz želudac ne izgrađuju se kosti, mišići, ostala tkiva; to izričito vrijedi samo za
čovječju glavu. I od onoga što se daljnom preradom posredno širi organima za probavu,
izgrađuje se samo tvarni materijal za glavu i za sve ono što se odlaže u živčano-osjetilnom
sustavu te u onome što tome pripada, dok se, primjerice, supstancije za sustav udova ili
za same organe izmjene tvari, koje su potrebne, recimo, za stvaranje šupljih kostiju nogu
ili ruku ili za stvaranje crijeva u kojima se obavlja izmjena tvari, za probavu, ne stvaraju od
hrane uzete kroz usta ili želudac, već se one uzimaju iz čitave okoline disanjem ili
osjetilnim organima. Taj se proces u čovjeku zbiva neprestano: ono što je primljeno
želucem struji u glavu i tamo se prerađuje, a ono pak što se prima glavom odnosno
živčano-osjetilnim sustavom iz zraka i ostale okoline struji nadolje te iz toga nastaju organi
izmjene tvari i udovi.
Prema tome, želite li saznati od čega se sastoji supstancija vašega nožnog palca,
ne morate se obazirati na živežne namirnice. Pitate li svoj mozak: Odakle dolazi
supstancija? onda se morate osvrnuti na živežne namirnice. No ako želite upoznati
supstanciju vašega nožnog palca, ukoliko ona nije osjetilna supstancija, dakle, obavijena
toplinom i tako dalje - u tom slućaju i nju hrani želudac - nego je kosturna supstancija
(Gerustesubstanz) i tako dalje, onda je ona primljena disanjem, osjetitnim organima,
djelomice čak i očima. I kao što sam to ovdje često razlagao, to u sedmogodišnjem ciklusu
ulazi u organe, tako da je čovjek s obzirom na sustav svojih udova i izmjene tvari izgrađen
od kozmičke supstancije. Samo je živčano-osjetilni sustav izgrađen od telurske, zemaljske
supstancije. Vidite, to je tako fundamentalno značajna činjenica da se o čovjekovu i
životinjskom fizičkom životu jedino može rasuđivati ako se to zna. l ništa, čak ni način da
se takvo nešto sazna, ne postoji u današnjoj znanosti. Uz današnju znanost to se uopće
ne može saznati. To uopće nije moguće, jer radeći na svoj način, današnja znanost do
nečega takvog uopće ne može doći. To je nemoguće, bezizgledno.
 8
To su stvari o kojima se svakako mora razmisliti. Zbog toga danas imamo podjelu
na teoriju i praksu. Današnja je praksa bez duha, ona je puka rutina.
Ali ono što dolazi iz duha prestaje biti nepraktično ako stvarno dolazi iz duha. Tada
u najeminentnijem smislu postaje praktično.
 9
PRVO PREDAVANJE

Koberwitz, 7, lipnja 1924.

Predgovor i uvod u tečaj
Emancipacija Ijudskog i životinjskog života od vanjskog svijeta

S dubokom zahvalnošću osvrnuo bih se na riječi koje je upravo izgovorio grof

Keyserlingk. Jer ne radi se samo o opravdanom osjećaju zahvalnosti onih koji iz
antropozofije mogu nešto preuzeti nego se takoreći stvarno radi i o zahvalnosti
antropozofske stvari koja se u današnjim teškim vremenima mora iskazati svima onima
koji zastupaju antropozofske interese, o osjećaju duboke zahvalnosti. Stoga bih se upravo
iz duha antropozofskog uvjerenja želio najsrdačnije zahvaliti za netom izgovorene riječi.
Uistinu je veliko zadovoljstvo što je ovaj poljoprivredni tečaj moguće održati upravo
ovdje u kući grofa i grofice Keyserlingk. Iz svojih ranijih posjeta znam kakvo divno ozračje
vlada ovdje u Koberwitzu, ponajprije mislim na duhovno-duševno ozračje, i kako je baš to
duhovno-duševno ozračje što ovdje vlada najljepši preduvjet za ono što se treba reći u
okviru ovog tečaja.
Dok je grof upozorio na to da bi se neki možda mogli osjećati neugodno - u ovom
stučaju riječ je o damama euritmisticama, no to bi se moglo odnositi i na druge posjetitelje
izvana - s druge strane, s obzirom na ono zbog čega smo se ustvari okupili, mora se reći:
Ne vjerujem da bismo za ovaj poIjoprivredni tečaj igdje bili smješteni bolje nego upravo na
ovom izvrsno i uzorno vođenom gospodarstvu. Za sve što se danas pojavljuje na
antropozofskom polju potrebno je da se čovjek takoreći nalazi i u neophodnoj osjećajnoj
okolini. A ovdje će za poljoprivredu to sigurno biti tako.
Zato me sve ovo navodi da se najdublje zahvalim kući grofa Keyserlingka, čemu će
se sigurno pridružiti i gospođa dr. Steiner, što ćemo upravo ovdje moći proživjeti ove
svečane, a mislim i radne dane. Pritom smatram da će, rekao bih, upravo stoga što se
nalazimo ovdje u Koberwitzu, ovih svečanih dana vladati poljoprivredni duh povezan s
antropozofskim pokretom. Upravo je grof Keyserlingk svojom riječju i djelom otpočetka
požrtvovno podupirao ova nastojanja koja su potekla od "Dolazećeg dana"' u Stutugartu, i
svojim je duhom, izraslim iz njegove čvrste sraslosti s poljoprivredom, zavladao u onome
što smo mogli učiniti za poljoprivredu. Rekao bih da su nas snage koje vladaju u dubini
našeg pokreta nekako samorazumljivo privukle ovamo u Koberwitz u trenutku kad je grof
to želio. Stoga mogu potvrditi kako vjerujem da je svatko rado došao na ovaj tečaj u
Koberwitzu. Zato mi koji smo došli ovamo izražavamo svoju duboku zahvalnost, vrlo je
rado izražavamo, što je kuća Keyserlingk bila spremna da ovih dana primi nas i naša
nastojanja.
Moja pak zahvala izvire iz dubine srca i molim kuću Keyserlingk da je osobito primi.
Znam što znači na takav način kao što osjećam da će se zbiti, primiti toliko posjetitelja te
vjerujem da stoga mogu svojoj zahvati pridodati tu nužnu nijansu i također molim da je se
tako prihvati, jer svakako mogu zamisliti poteškoće što se javljaju prilikom održavanja
takvog skupa u kući poprilieno udaljcnoj od grada. Uvjeren sam da će bez obzira na one
neizbježne neugodnosti o kojima je grof Keyserlingk govorio kao predstavnik dakako ne
vanjske, nego unutarnje politike ovdašnje organizacije predavanja, svatko od nas otići
zadovoljan s obzirom na ugošćenje i prijam.
No hoćete li tako zadovoljni otići i sa samog tečaja, to je naravno pitanje koje će
vjerojatno biti sve diskutabilnije. Unatoč tome sve ćemo ućiniti kako bismo se sljedećih
dana u svim raspravama sporazumjeli o rečenome. Jer morate uzeti u obzir da prvi put
preuzimam ovakav tečaj iz krila antropozofskih težnji, iako je na mnogim stranama dugo
postojala želja za takvim tečajem. Jedan takav tečaj zahtijeva mnogo toga, jer on će nam
sam pokazati kako su interesi poljoprivrede na svim stranama srasli s najširim okružjem
 10
ljudskog života i kako gotovo nema životnog područja koje ne pripada poljoprivredi. S bilo
koje strane, iz bilo kojeg kuta, svi interesi ljudskog života uviru u poljoprivredu. Dakako, mi
ovdje možemo dotaći samo središnje područje poljoprivrede. Doduše, to će nas kao samo
od sebe izvesti na pokoji sporedni put koji se nameće kao neophodan možda upravo zbog
ovoga što je ovdje rečeno, što valja reći baš na antropozofskom tlu. Osobito ćete mi morati
oprostiti ako će današnji uvod zahvatiti vrlo široko, pa možda neće svatko odmah uvidjeti
vezu između uvoda i onoga što posebno moramo razmotriti s obzirom na poljoprivredu. Ali
ipak, sve što treba nadograditi mora počivati na onome što će se danas reći, a naizgled je
udaljeno.
Upravo je i poljoprivreda na stanovit način pogođena, ozbiljno je pogođena
cijelokupnim ovovremenim duhovnim životom. Vidite, čitav ovovremeni duhovni život
poprimio je razorne oblike u odnosu na karakter gospodarstva, a to razorno značenje
danas mnogi ljudi gotovo i ne slute. A tome se svojlm djelovanjem željelo suprotstaviti ono
što počiva u nakanama gospodarskih poduzeća proisteklih iz našeg antropozofskog
pokreta. Ta gospodarska poduzeća osnovali su gospodarstvenici i komercijalisti; samo oni
nisu posvuda uspjeli ostvariti prvobitna htijenja, jednostavno već i zato što je u našem
društvu previše protivnih snaga da bi se pobudilo pravo razumijevanje za takav pothvat.
Čovjek je kao pojedinac pred takvim djelotvornim snagama često nemoćan i zbog toga se
čak nije počelo ni raspravljati o onom najiskonskijem u tim nastojanjima koja su proizašla
iz krila anuropozofskog pokreta. Jer o čemu se praktično radi?
Htio bih to razložiti na primjeru poljoprivrede, tako da ne govorimo općenito, nego
konkretno. Danas, primjerice, postoje svakojake knjige i predavanja o nacionatnoj
ekonomiji u kojima su poglavlja o poljoprivredi s društveno-ekonomskog stajališta.
Razmatra se kako bi se trebala ustrojiti poljoprivreda polazeći od društveno-ekonomskih
načela. Postoje spisi u kojima se iznose društveno-ekonomske zamisli kako bi se trebala
ustrojiti poljoprivreda. Sve to, održavanje društveno-ekonomskih predavanja i pisanje
takvih knjiga, očigledna je besmislica. Ali očigledne besmislice vladaju najširim krugovima.
Jer jasno je da bi svatko trebao uvidjeti kako se o poljoprivredi jedino može govoriti - i u
njenom društvenom ustrojstvu - ako je ishodište sama poljoprivreda, ako se doista zna što
je uzgoj repe, krumpira, žitarica. Bez toga se ne može ni govoriti o nacionalno-
ekonomskim načelima. Ona se moraju utvrditi polazeći od same stvari, a ne nekakvim
teoretskim razglabanjima. Ako se danas takvo nešto govori pred ljudima koji su na
sveučilištu odslušali nekoliko kolegija o nacionalnoj ekonomiji s osvrtonn na poljoprivredu,
njima to izgleda potpuno apsurdnim jer im se stvar čini čvrstom. Ati to nije lako; o
poljoprivredi može prosuđivati samo onaj čija prosudba dolazi s polja, iz šume, iz
stočarstva. Trebalo bi prestati sve naklapanje o nacionalnoj ekonomiji koje ne dolazi iz
same stvari. Sve dok se ne uvidi da je ono što se mutno govori s obzirom na nacionalnu
ekonomiju puko naklapanje, tako dugo neće se dospjeti ni do čega izglednog, ni na
poljoprivrednom ni na drugim područjima.
Uzrok vjerovanju da se o stvarima može govoriti s različitih polazišta, iako ih se
uopće ne razumije, jesu u tome što se unutar pojedinih životnih područja ljudi ne mogu
vratiti osnovama. Može se reći da se repu svakako može smatrati repom, ona izgleda tako
i tako, može je se lakše ili teže rezati, ovakve je ili onakve boje i sadrži ovakve ili onakve
sastojke. Ali repu se sada još izdaleka ne razumije, a prvenstveno se ne shvaća njen
zajednički život s njivom, s godišnjim dobom u kojem zrije i tako dalje, nego mora biti jasno
sljedeće.
Često sam koristio jednu usporedbu kako bih to razjasnio na drugim životnim
područjima. Rekao sam: Pogledamo li magnetsku iglu, otkrit ćemo da ta igla jednim svojim
krajem približno pokazuje na sjever, a drugim na jug. Razmišljamo li zašto je to tako,
nemojmo razloge tražiti u magnetskoj igli nego u čitavoj Zemlji tako što jednoj njenoj strani
pridružimo magnetski sjeverni pol, a drugoj magnetski južni pol. Ako bi netko tražio uzrok u
 11
samoj magnetskoj igli i uvrdio da je ona tako svojeglava, bila bi to besmislica. Jer položaj
magnetske igle može se razumjeti samo ako se zna u kakvom je ona odnosu prema cijeloj
Zemlji.
Sve što kod magnetske igle izgleda glupim, čovjeku u mnogim drugim stvarima
izgleda pametnim. Ako bismo repu koja raste u zemlji uzeli takvom kakva jest, u njezinirn
uskim granicama, to bi bita besmislica jer repa je tijekom rasta ovisna o nebrojenim
okolnostima koje nisu prisutne na Zemlji, nego u kozmičkoj okolini Zemlje. I tako se danas
objašnjava mnogo toga, tako se uređuje mnogo toga u praktičnom životu, kao da se radi o
usko ograničenim stvarima, a ne o djelovanjima koja dopiru iz cijelog svijeta. Zbog toga su
pojedina životna područja strašno uspjela, a uspjela bi i više da još ne postoji, rekao bih,
usprkos svekolikoj znanosti novijeg vremena, stanovit instinkt iz onih vremena kad se
radilo po instinktu, a ne znanošću, da oni ljudi kojima liječnici propisuju koliko grama mesa
trebaju jesti, koliko kupusa, kako bi se to poklapalo s pravilnom ljudskom fizionomijom -
neki ljudi uza se imaju vagu i važu sve što stavljaju na tanjur; to je u redu, o tome treba
nešto znati, ali ja uvijek pritom mislim: Pa dobro je što dotični čovjek osjeća glad ako mu
ono što je odvagano nije dovoljno, dobro je što postoji taj instinkt.
Tako je ustvari, prije no što se pojavila znanost, polazište za sve što su Ijudi trebali
činiti bio instinkt.
A ti instinkti kadšto su vrlo sigurno djelovali te se čovjek i danas može jako
iznenaditi, kad u takvim starim seljačkim kalendarima čita seljačka pravila, kako je
nevjerojatno mudro i razumljivo ono o čemu govore, jer instinktivno sigurnom čovjeku u
takvim stvarima ne treba praznovjerje. Isto kao što ima izuzetno pronicavih izreka koje se
odnose na sjetvu i berbu, tu i tamo nađu se izreke kako bi se spriječile sve moguće
ludorije: "Zakukuriče li pijetao na gnojištu, padat će kiša ili će ostati kako jest." Neophodan
humor posvuda je prisutan u instinktivnom kako bi se spriječilo praznovjerje.
Govoreći s antropozofskog stajališta, ovdje se uistinu ne radi o povratku starim
instinktima, nego o tome da se iz dubokog duhovnog uvida pronađe ono što današnji
nesigurni instinkti sve manje mogu dati. Zbog toga je nužno da se oslonimo na jako
prošireno promatranje života biljaka, životinja, ali i života same Zemlje, jako prošireno
promatranje prema kozmičkoj strani.
Sigurno je s jedne strane sasvim točno da se kiša ne može na trivijalan način
dovoditi u vezu s Mjesečevim mijenarna, ali s druge pak strane postoji i nešto što se
jednom desilo. Često sam u drugim krugovima pričao da su u Leipzigu predavala dva
profesora, od kojih jedan, Gustav Theodor Fechner, čovjek koji je prilično sigurno
rasuđivao o duhovnim stvarima, polazeći od vanjskih promatranja, nije baš samo
praznovjerno uvidio da određena kišna i nekišna razdoblja ovise o Mjesecu i i njegovu
kretanju oko Zemlje. To je za njega postala činjenica proistekla iz statističkih istraživanja.
Ali njegov kolega, poznati profesor Schteiden, sve je to osporavao iz znanstvenih
razumskih razloga u vrijeme kad se nije obaziralo na takve stvari. No obojica profesora
lajpciškog sveučilišta imali su i žene. Gustav Theodor Fechner, čovjek koji je bio sklon
humoru, rekao je: Neka odluče naše žene. U Leipzigu je tada vladao jedan običaj. Voda
koja je bila potrebna za pranje rublja nije bilo lako dostupna. Po nju je trebalo daleko ići.
Zbog toga su van stavljani bokali i kace za skupljanje kišnice. To je činila i gospođa
profesor Schteiden i gospođa profesor Fechner. Ali nije bilo dovoljno mjesta da bokale
stave istovremeno. Tada reče profesor Fechner: Ako je to potpuno svejedno, ako moj
poštovani kolega ima pravo, neka onda gospođa profesor Schteiden iznese bokale onda
kad prema mojim podacima s obzirom na Mjesečeve mijene pada manje kiše, a moja će
žena iznijeti bokal onda kad je prema mojim izračunima kišnica obilnija. Ako je sve to
besmislica, gospođa profesor Schleiden to će zacijelo rado učiniti. - Kad ono, gospođa
profesor Schleiden nije pristala na to, već se radije ravnala prema podacima profesora
Fechnera nego prema tvrdnjama svoga supruga.
 12
Tako je to. Znanost može biti točna, ali praksa se ne može osloniti na tu znanstvenu
točnost. Mi ne želimo tako govoriti, mi želimo govoriti ozbiljno. Ovo je bilo rečeno samo
zato da bi se upozorilo na to kako se treba gledati nešto šire nego što je danas
uobičajeno, ako se promatra ono što omogućuje čovjekov fizički život na Zemlji, a to je
ipak poljoprivreda.
Ne mogu znati hoće li nas posve zadovoljiti ono što se već danas može govoriti iz
antropozofije. Ali treba pokušati reći ono što se iz antropozofije može dati poljoprivredi.
Time bih uvodno započeo, ukazao na ono što je u našem zemaljskom bivanju za
poljoprivredu najvažnije. Kad danas govorimo o nečemu, imamo običaj da najveću
vrijednost pridajemo kemijsko-fizikalnim sastojcima. Ovaj put ne bismo pošli od kemijsko-
fizikalnih sastojaka, nego bismo pošli od nečega što se krije iza kemijsko-fizikalnih
sastojaka, a ipak je izuzetno važno za život biljaka na jednoj strani i životinja na drugoj
strani. Vidite, promotrimo li ljudski život, a u određenoj mjeri i životinjski život, opazit ćemo
veliku emancipaciju ljudskog i životinjskog života od vanjskog svijeta. Što se više
uzdižemo prema čovjeku, to veću emancipaciju opažamo. U ljudskom i životinjskom životu
pronalazimo pojave koja se danas isprva doimaju potpuno neovisnima o atmosferskim i
sličnim izvanzemaljskim utjecajima ili također o utjecajima koji neposredno okružuju
Zemlju. To ne izgleda samo tako, nego je s obzirom na štošta u ljudskom životu čak
iznirnno važno. Znamo naravno da se zbog određenih atmosferskih utjecaja pojačavaju
bolovi kod nekih bolesti. No već manje znamo da u čovjeku određene bolesti ili druge
životne pojave tako protjeću da se u njihovim vremenskim odnosima oslikavaju vanjska
prirodna zbivanja. Ali one se na početku i na kraju ne podudaraju s tim prirodnim
zbivanjima. Sjetimo se samo da je tijek jedne od najvažnijih pojava, ženske menstruacije,
vremenski odraz tijeka Mjesečevih mijena, no oni se na početku i na kraju ne podudaraju.
Postoje i brojne druge istančanije pojave, kako u muškom, tako u ženskom organizmu,
koje su odraz prirodnih ritmova.
Ako bismo se stvarima posvetili mnogo intimnije, onda bismo, na primjer, kad bismo
ispravno shvatili periodićnost Sunčevih pjega, mnogo bolje razumjeli štošta što se odvija u
društvenom životu. Ali ljudi se ne obaziru na to jer ono što se u Ijudskom društvenom
životu podudara s periodićnošću Sunčevih pjega ne počinje onda kad počinju Sunčeve
pjege i ne prestaje onda kad prestaju Sunčeve pjege, već se od toga emancipiralo. Ono
očituje istu periodičnost, isti ritam, ali ne i vremensku podudarnost. Ono u sebi zadržava
periodičnost i ritam, ati tu periodičnosu i taj ritam osamostaljuje, emancipira se od njih.
Svatko kome se kaže: Ljudski je život mikrokozmos, on oponaša makrokozmos, može
reći: Pa to je glupost. Ako se pak ustvrdi da kod određenih bolesti postoji sedmodnevna
vrućica, on bi mogao prigovoriti: Ako se pojave neki vanjski znaci, onda bi se morala
pojaviti i vrućica i teći paralelno s vanjskim znacima te prestati s nestankom vanjskih
znakova. - To vrućica doduše ne čini, ali ona čvrsto zadržava unutarnji ritam, premda se
vremenski početak i vremenski kraj ne poklapaju.
U kozmosu je ta emancipacija za čovječji život gotovo sasvim provedena. Za
životinjski već nešto manje, a biljni se svijet svakako još u velikoj mjeri nalazi u svekolikom
životu prirode, i izvanjskog zemaljskog. I stoga se uopće ne može razumjeti život biljaka
ako se ne uzme u obzir da je sve ono što je na Zemlji zapravo tek odsjaj onoga što se
zbiva u kozmosu. To je kod čovjeka samo prikriveno, budući da se on emancipirao. On u
sebi nosi samo unutarnji ritam. U biljnom svijetu to je još tako u najeminentnijem smislu.
Ovim uvodnim riječima želio bih ukazati na to.
Vidite, Zemlja je u nebeskom prostranstvu prvo okružena Mjesecom, a zatim i
drugim ptanetima našeg planetnog sustava. U staroj instinktivnoj znanosti, koja je Sunce
ubrajala u planete, bio je sljedeći redoslijed: Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars,
Jupiter, Saturn. Ne sučeljavajući se s astronomijom, htio bih ukazati na planetni život, na
ono što je u tom planetnom životu povezano sa zemaljskim. Pogledamo li zemaljski život u
 13
cjelini, najprije moramo u obzir uzeti činjenicu kako u tom zemaljskom životu u cjelini
najveću zamislivu ulogu ima ono što bih nazvao životom kremene supstancije u svijetu.
Kremenu supstanciju možete naći, na primjer, u našem lijepom kvarcu, u obliku prizme i
piramide. Tu kremenu supstanciju spojenu s kisikom možete pronaći u našim kristalima
kvarca; ako zanemarimo kisik koji je u kvarcu spojen s kremenom, takozvanim silicijem.
Tako imamo supstanciju koju kemija danas ubraja u elemente - kisik, dušik, vodik, sumpor
i tako dalje - taj silicij koji se spaja s kisikom, tako imamo kremen kao kemijski element. Ali
ne smijemo zaboraviti da je ono što u kvarcu živi kao silicij, na površini naše Zemlje
prošireno od dvadeset sedam do dvadeset osam posto. Sve druge supstancije nalaze se u
manjim postocima, samo kisika ima četrdeset sedam do četrdeset osam posto. Silicija ima
izuzetno puno.
No sigurno, taj silicij, ako se nađe u stijeni kao što je kvarc, pojavljuje se u takvom
obliku koji nema veliko značenje promatra li se vanjski materijalni svijet, tlo s raslinstvom -
a upravo to se zaboravlja. Jer on nije topiv u vodi. On ne propušta vodu. Dakle, izgleda da
nema mnogo veze s općim, banalnim, trivijalnim životnim okolnostima. Ako pak uzmete
poljsku preslicu, Equisetum, u njoj imate do devedeset posto kremene kiseline, ono isto
što je u kvarcu, vrlo fino raspoređene. Iz svega toga možete uvidjeti kakvo silno značenje
ima kremen, silicij. Gotovo polovina onoga što susrećemo na Zemlji sastoji se od kremena.
No čudno je što se kremen tako malo primjećuje, da je danas prilično isključen iz
stvari u kojima bi mogao djelovati izuzetno blagotvorno. U medicini proizišloj iz
antropozofije kremena supstancija bitan je sastojak mnogih lijekova. Čitav niz bolesti liječi
se uzimanjem slicijeve kiseline na usta ili kupanjem u njoj, jer gotovo na sve ono što se u
bolestima izražava u abnormalnim osjetilnim stanjima, a što ne ovisi o samim osjetilima,
nego se kroz osjetila očituje, također u unutarnjim osjetitima, što ponegdje u organima
izaziva bolove, jer na sve to začudno utjeće silicij. Silicij ima najveću zamislivu ulogu u
onome što se starinski kaže domaćinstvo prirode. Jer silicij se ne nalazi samo ondje gdje
ga mi nalazimo, u kremenu ili nekoj drugoj stijeni, silicij je izuzetno fino raspoređen u
atmosferi, zapravo se nalazi posvuda. Polovina raspoložive Zemlje ustvari je kremen, ima
ga oko četrdeset osam posto. Vidite: što čini taj kremen? Da, to se moramo hipotetički
upitati.
Pretpostavimo da je u našoj okolini samo potovina kremena. Tada bi sve biljke bile
manje-više piramidalnog oblika. Cvjetovi bi kržljavili i sve bi biljke izgledate poput kaktusa.
Žitarice bi izgledale vrlo čudno: stabljike bi se prema dolje širile, čak bi postajale mesnate,
klasovi bi kržljavili, uopće ne bi bilo punog klasja.
Eto vidite, to je na jednoj strani. Na drugoj strani nalazimo da posvuda na Zemlji
mora biti vapnene supstancije i sličnoga, vapna, kalija, natrijeve supstancije, premda ne u
tolikoj mjeri kao kremene supstancije. Ako bi pak njih bilo manje nego što ih ima, tada
bismo imali biljke s isključivo tankim stabljikama, biljke koje bi većinom imale zavijene
stabljike, imali bismo same puzavice. Cvjetovi bi se doduše otvarali, ali bili bi jalovi, ne bi
davali osobito hranjive tvari. Samo u ravnoteži, u zajedničkom djelovanju obiju ovih snaga
- izažmem li dvije supstancije - u uzajamnom djelovanju kremenastih i vapnenastih
supstancija biljni život napreduje u obliku kakav danas vidimo.
No pođimo dalje. Vidite, sve što živi u kremenom, posjeduje snage koje ne potječu
sa Zemlje, već s takozvanih planeta dalekima Suncu: Marsa, Jupitera, Saturna. Ono što
dolazi s tih planeta, posredno kroz kremen i slične tvari djeluje na život biljaka. A sa svih
onih planeta koji su bliski Zemlji: Mjesec, Merkur, Venera, posredno kroz vapno djeluju
snage na život biljaka i životinja na Zemlji. Stoga za svaku obrađenu njivu možemo reći: u
njoj djeluju kremen i vapno. U kremenu djeluju Saturn, Jupiter, Mars, u vapnu Mjesec,
Venera, Merkur.
Pogledajmo sada same biljke. U njihovu životu moramo promatrati dvije stvari. Prvo
je da čitav biljni svijet, a i svaka pojedina biljna vrsta samu sebe održava, razvija svoju
 14
reproduktivnu moć, moć razmnožavanja, da, prema tome, iz biljke može nastati njoj
jednaka i tako dalje. To je jedno. Drugo je da biljka kao biće jednog razmjerno nižeg
prirodnog carstva višim prirodnim carstvima služi kao hrana. Te dvije struje u nastanku
biljke isprva malo djeluju jedna na drugu. jer u odnosu na proces razvoja od biljke majke
do biljke kćeri, unuke i tako dalje oblikotvornim snagama prirode potpuno je svejedno
jedemo li mi biljku i tako se hranimo ili ne. U tome se očituju dva različita interesa, no ipak
u vezi prirodnih snaga stvari djeluju tako da sve ono što je u vezi s unutarnjom
reproduktivnom moći, s rastom - što pridonosi da jedna generacija biljaka slijedi drugu -
djeluje u onom što iz svemira, s Mjeseca, Venere, Merkura posredno, pomoću vapna
djeluje na Zemlju. Pogledamo li jednostavno što izlazi na vidjelo kod biljaka koje ne
jedemo, koje se jednostavno stalno obnavljaju, promatramo ih kao da nas jedino zanima
kozmičko djelovanje snaga Venere, Merkura, Mjeseca, koji sudjeluju u onome što se
reproducira u biljnom biću na Zemlji.
Ali kad biljke postanu živežnim namirnicama u najeminentnijem smislu, kad se tako
razvijaju da se u njima stvaraju hranjive supstancije za ljude i životinje, onda u tome
posredno kroz kremen sudjeluju Mars, Jupiter, Saturn. Kremeno otvara biljno biće u
svemirska prostranstva i osjetila biljnog bića otvara tako da iz čitavog svemirskog okružja
ono prima ono što stvaraju vanjski planeti Sunčeva sustava; u tome sudjeluju Mars,
Jupiter, Saturn. Nasuprot tome, iz okružja Mjeseca, Venere, Merkura prima se ono što
biljkama omogućuje razmnožavanje. To u prvi mah izgleda samo kao predmet saznanja.
Ali takve stvari koje su preuzete iz nešto udaljenijeg obzora, same od saznanja vode i k
praksi.
Vidite, budući da s Mjeseca, Venere, Merkura na Zemlju dopiru snage i te snage
djeluju u životu biljaka, moramo se upitati: Što to potiče ili manje-više sprečava? Što potiče
da Mjesec ili Saturn djeluju na život bitjaka i što to sprečava?
Pogledamo li godišnji tijek, vidjet ćemo da u njemu ima kišnih i nekišnih dana. S
obzirom na kišu, današnji fizičar proučava samo to da prilikom kiše padne više vode na
Zemlju nego kad kiše nema. A voda je njemu apstrakuna tvar koja se sastoji od vodika i
kisika, on poznaje vodu samo kao nešto što se sastoji od kisika i vodika. Razdvoji li se
voda elektrolizom, ona se podijeli na dvije tvari, od kojih se jedna ponaša ovako, druga
onako. Ali time se o vodi još nije reklo ništa obuhvatnije. Voda u sebi krije mnogo više od
onoga što se kemijski javlja kao kisik i vodik. Voda je u najeminentnijem smislu prikladna
da onim snagama koje potječu s Mjeseca pokaže putove u zemaljska područja, pa tako
ona raspoređuje Mjesečeve snage na zemaljskim područjima. Između Mjeseca i vode na
Zemlji postoji neka vrst povezanosti. Pretpostavimo, dakle, da su minuli kišni dani, nakon
tih kišnih dana slijedi pun Mjesec. Da, sa snagama koje dolaze s Mjeseca u danima puna
Mjeseca na Zemlji se zbiva nešto veličanstveno. One nadiru u sve bilje. One ne bi mogle
nadirati u nj da im nisu prethodili kišni dani. Mi ćemo, dakle, govoriti o tome ima li značenja
ako posijemo sjeme pošto je u stanovitom smislu pala kiša i potom uslijedio pun Mjesec, ili
pak se može sijati bez razmišljanja u bilo koje vrijeme. Svakako, nešto će i tada niknuti, ali
postavtja se pitanje: je ti dobro ravnati se prema kiši i punu Mjesecu kad je u pitanju
sjetva? - budući da je djelovanje puna Mjeseca kod određenih biljaka silno i jako nakon
kišnih dana, a stabo i oskudno nakon sunčanih dana. Takvih je stvari bilo u starim
seljačkim pravilima. Izgovorila bi se jedna izreka i znalo bi se što treba činiti. Izreke su
danas staro praznovjerje, a znanost o tim stvarima još ne postoji, na nju se još ne želi
prionuti.
Nadalje, oko naše Zemlje nalazimo atmosferu. Da, osim toga što je zračna,
atmosferi je ponajprije svojstveno da je ponekad toplija, ponekad hladnija. U određenim
razdobljima u njoj je nagomilano podosta topline koja se prazni u olujama kad je napetost
prevelika. Ali što se događa s toplinom? Duhovno promatranje pokazuje da je za razliku od
vode toplina snažno povezana s kremenom, ona osobito potiče na djelovanje one snage
 15
koje djeluju kroz kremen, a to su snage koje dolaze od Saturna, Jupitera, Marsa. Te snage
koje dolaze od Saturna, Jupitera, Marsa valja sasvim drugačije promatrati od Mjesečevih
snaga. Jer trebamo imati na umu: Saturnu je potrebno trideset godina da bi obišao Sunce,
Mjesecu za njegove mijene trideset ili dvadeset osam dana. Dakle, Saturn je vidljiv samo
petnaest godina. On mora potpuno drugačije biti povezan s rastom biljaka. Ali on svakako
nije samo djelatan dok sjaji na Zemlju, on je također djelatan kad njegove zrake prolaze
kroza Zemlju.
Ako se Saturn u trideset godina tako sporo giba, onda ćemo, ako to nacrtamo
(crtež), imati njegovu putanju i uvidjeti da on katkad sjaji na predio Zemlje; ali onda taj
predio kroza Zemlju i obrađuje. Koliko će jako Saturnove snage moći utjecati na život
biljaka na Zemlji, uvijek ovisi o toplinskim uvjetima u zraku. Kad je zrak hladan, one ne
mogu utjecati, kad je zrak topao, onda mogu utjecati. A u čemu se očituje to što vidimo u
životu biljaka? To ne vidimo kad nastaju jednogodišnje biljke koje niču tijekom godine i
nestaju, ostavljaju samo sjeme, već to vidimo kad nastaju trajnice, kad Saturn djeluje na
Zemlju pomoću toplinske snage. Jer te snage koje posredno toplinom ulaze u bilje, njihovo
djelovanje vidimo u kori drveta, u svemu što biljku čini trajnom.
Tome je uzrok povezanost jednogodišnjeg života biljke i njenog kratkog životnog
vijeka s planetima koji imaju kratko ophodno vrijeme. Nasuprot tome, ono što se otima iz
tog prolaznog, ono što stabla obavija lubom, korom, što ih čini trajnima povezano je s
planetnim snagama koje djeluju posredno sa snagama topline i hladnoće i imaju dugo
ophodno vrijeme, kao što je Saturnu potrebno trideset, Jupiteru dvanaest godina. Zato je
dakako važno ako se netko tko želi posaditi hrast razumije u Marsovo razdoblje. Jer hrast
koji je pravilno posađen u Marsovu razdoblju drugačije će uspijevati nego kad bi ga se
stavilo u zemlju bez razmišljanja, onda kad to nekome odgovara. Ili uzmite nasade
igličastog drveća, gdje veliku ulogu imaju Saturnove snage, bit će sasvim drugačije sadi li
se u Saturnovu uzlaznom razdoblju ili u kojem drugom razdoblju. A onaj koji se razumije u
takve stvari moći će s obzirom na ono što dobro ili slabo raste reći je li sve učinjeno uz
razumijevauje povezanosti snaga ili nije. Jer ono što baš i nije tako očito, u intimnim
životnim okolnostima itekako izlazi na vidjelo.
Pretpostavimo, na primjer, da za loženje koristimo drvo od stabata koja su
posađena bez razumijevanja svjetskih razdoblja, ono nam tada neće pružiti zdravu toplinu
kakvu bi nam pružilo drveće koje je posađeno s razumijevanjem. Upravo u intimnim
okolnostima svakodnevnog života, u kojem takve stvari igraju ulogu, upravo se u njima
očituje silno veliko značenje nečeg takvog, ali danas Ijudi žive gotovo bez razmišljanja.
Čovjek je sretan ako o takvim stvarima ne treba razmišljati. Misli da to funkcionira kao
stroj; postoje određene naprave, stroj se navije i krene. Čovjek zamišlja da prema
materijalističkom načinu u prirodi sve tako funkcionira. Ali to dovodi do stvari koje u
praktičnom životu imaju nevjerojatan učinak. Tada se pojavljuju velike zagonetke. Zašto
danas ne možemo jesti onakve krumpire kakve sam ja jeo u svojoj mladosti? To je istina,
posvuda sam ih kušao. Više se ne mogu jesti onakvi krumpiri, pa ni ondje gdje sam ih
nekad jeo. Tijekom vremena ponešto je svakako nazadovalo u svojoj unutarnjoj
hranjivosti. To je osobito vidljivo posljednjih desetljeća. Zato što se više uopće ne razumiju
intimnija djelovanja koja su djelatna u svemiru i koja se opet moraju potražiti onako kako
sam vam uvodno samo napomenuo. želio sam samo ukazati na to gdje su pitanja koja
uvelike nadmašuju današnji vidokrug. To nećemo samo nastaviti nego i produbljeno
primijeniti u praksi.
 16
Uvjeti za napredak poljoprivrede

DRUGO PREDAVANJE
Koberwitz, 10. lipnja 1924.
Snage Zemlje i svemira

Na prvim ćemo satovima iz spoznaje uvjeta za napredak poljoprivrede prikupiti ono

što je u toj spoznaji neophodno da bi se iz toga potom izvukli stvarni praktični zaključci koji
se trebaju ostvariti u neposrednoj primjeni i koji imaju značenje samo u toj neposrednoj
primjeni. Dakle, već ćete na prvim satovima pogled morati usmjeriti na to kako ustvari
nastaje ono što poljoprivreda daje i kako to živi u cjelokupnom svjetskom okružju.
Poljoprivredno gospodarstvo svoju bit ostvaruje u najboljem smislu te riječi ako se shvati
kao neka vrsu zasebne individualnosti, doista u sebi zatvorene individualnosti. I svako
gospodarsuvo zapravo bi se moralo približavati - to se ne može potpuno ostvariti - ali ono
bi se moralo približavati stanju u kojem bi bito individualnost zatvorena u sebi. To jest,
trebala bi postojati mogućnost da sve ono što je potrebno za proizvodnju bude raspoloživo
na samom gospodarstvu, a k tome se dakako mora pridodati i odgovarajući stočni fond.
Ono što se na gospodarstvo donosi izvana, gnojivo i slično, to bi se zapravo na idealno
ustrojenom gospodarstvu već trebalo smatrati lijekom za oboljelo gospodarstvo.
Zdravo poljoprivredno gospodarstvo samo bi trebalo proizvesti ono što mu je
potrebno. Vidjet ćemo zašto je to prirodno. Sve dok se stvari ne sagledaju u svojoj biti i
stvarnosti, nego samo izvanjski, materijalno, može se opravdano postaviti pitanje: Zar nije
svejedno doprema li se stajski gnoj iz susjedstva ili ga se uzima s vlastitog imanja? Kao
što sam rekao, to se na taj način ne može strogo provesti, ali ipak treba izgraditi
predodžbu o nužnoj zatvorenosti gospodarstva ako se stvari žele primjereno urediti.
Da ova upravo iznesena tvrdnja ima određeno opravdanje, uvidjet ćete s jedne
strane iz promatranja zemlje iz koje izrasta naša poljoprivreda, a s druge strane iz
promatranja onoga što izvan naše Zemlje djeluje na nju. Danas se o stvarima koje izvana
djeluju na Zemlju većinom govori podosta apstraktno. Ljudi su svjesni da Sunčeva svjetlost
i toplina i sve ono što je meteorološki povezano sa Sunčevom svjetlošću i toplinom na
određen način utječe na tvorbu tla obraslog biljem. Pođimo danas od gledišta - stvari ćemo
promatrati i s drugih gledišta - koje se najprije osvrće na to da je osnova potjoprivrede tlo.
To tlo - ovdje ću ga shematski naznačiti crtom (crtež) - obično se smatra nečim
potpuno materijalnim, u što ulazi nešto organsko samo utoliko što se stvara humus ili time
što se u njega unosi gnojivo, tako da tlo kao takvo sadrži u sebi ne samo stanovit život, da
ono samo krije u sebi nešto biljno te da je u njemu djelatno čak i nešto astralno. O tome se
danas i ne razmišlja, a kamoli da bi se priznato. A kad se krene dalje i pogleda kako je taj
unutarnji život tla, da tako kažem, u finoj dozi sasvim drugačiji ljeti nego zimi, dopire se do
područja koja su doduše za praksu od golemog značenja, ali koja se danas uopće ne
uzimaju u obzir. Ako se polazi od promatranja tla, mora se obratiti pozornost na to da je
ono neka vrst organa u organizmu koji se posvuda iskazuje u prirodnom rastu, gdje god
takav prirodni rast jest.
Tlo je pravi organ, ono je organ koji bismo, ako hoćemo, otprilike mogli usporediti s
čovjekovom dijafragmom. Najbolju predodžbu o tome o čemu se zapravo radi - to nije
sasvim jednako, ali treba samo pojasniti i to je dovoljno - stvorit ćemo ako kažemo: kod
čovjeka su iznad dijafragme određeni organi, ponajprije glava i ono što ga opskrbljuje
disanjem i cirkulacijom, a ispod dijafragme nalaze se drugi organi. Ako s toga gledišta
takoreći usporedimo tlo s čovjekovom dijafragmom, onda moramo reći: Individualnost o
kojoj se ovdje radi ima glavu ispod tla, a mi, zajedno sa svim životinjama, živimo u trbuhu
te individualnosti. Ono što je iznad zemlje, zapravo je ono što pripada utrobi - kratko
rečeno - individualnosti poljoprivrednoga gospodarstva. Na gospodarstvu hodamo ustvari
 17
u njegovu trbuhu, a biljke rastu gore u trbuh gospodarstva. Dakle, svakako se radi o
individualnosti koja stoji na glavi i koju ispravno promatramo samo ako je motrimo kao da
je postavljena na glavu, postavljena na glavu i u odnosu na čovjeka. S obzirom na
životinju, vidjet ćemo tijekom predavanja, to je nešto drugačije. No zašto govorim da
individualnost gospodarstva stoji na glavi?
To kažem zato što sve ono što je u neposrednoj blizini zemlje: zrak, vodena para,
toplina, ono u čemu se nalazimo, u čemu dišemo, odakle biljke, a i mi dobivamo vanjsku
toplinu, vanjski zrak te vanjsku vodu, doista odgovara onome što je kod čovjeka organ u
donjem dijelu tijela. Nasuprot tome, sve ono što se zbiva u utrobi Zemlje, ispod Zemljine
površine djeluje na svekoliki rast bitjaka onako kako naša glava djeluje posebice u
djetinjstvu, ali i tijekom čitavog života. Imamo neprekidno, vrlo živo uzajamno djelovanje
iznad-zemlje i ispod-zemlje, a djelovanje koje se odvija iznad zemlje ujedno je neposredno
ovisno -- smatrajte to isprva kao lokalizaciju djelovanja - o Mjesecu, Merkuru, Veneri, koji
potpomažu i modificiraju Sunčevo djelovanje, pa, prema tome, takozvani unutarnji planeti
Sunčeva sustava protežu svoje djelovanje u odnosu na sve ono što je iznad zemlje, dok
daleki planeti koji se gibaju izvan Sunčeva kruga djeluju na sve ono što je ispod zemlje i
potpomažu Sunce u onim djelatnostima koje ono vrši pod zemljom. Tako da s obzirom na
rast biljaka pod zemljom trebamo tražiti djelovanje dalekog neba, a iznad zemlje djelovanje
bližeg Zemljina okružja.
Dakle, sve ono što iz svemirskih daljina djeluje na rast biljaka ne djeluje izravno, ne
djeluje neposrednim zračenjem, nego tako da Zemlja to djelovanje najprije prima i zračeći
ga vraća prema gore.
Blagotvorno ili štetno djelovanje tla na rast biljaka jesu ustvari odozdo vraćeno
kozmičko zračenje. Ouo što neposredno djeluje u zraku i vodi koji su iznad zemlje, izravno
zračenje, tu se odlaže i otuda djeluje. S time je onda u vezi kako tlo, s obzirom na svoj
unutarnji sastav, najprije djeluje na rast biljaka. To moramo zatim proširiti i na životinje.
Pogledamo li tlo, u njemu kao djelovanje najprije imamo sve ono što ovisi o dalekim
svemirskim prostranstvima koja utječu na Zemlju. To je ono što se obično naziva pijesak i
stijene. Pijesak i stijene, ono što ne propušta vodu, ono što, kao što se kaže u
svakodnevnom životu, ne sadrži nikakve hranjive tvari, ali što za razvitak rasta nije ništa
manje važno od ostaloga što dolazi u obzir, to posve ovisi o djelovanjima najudaljenijih
kozmičkih snaga. I vidimo da posredno, pomoću pijeska koji sadrži kremen - kako god to
isprva izgledato nevjerojatno - u tlo ulazi ono što bismo mogli nazvati životno eterskim tla i
kemijsko djelatnim tla, da bi potom zračeći povratno djelovalo. O onome što sadrži
pjeskoviti dio tla ovisi kako će samo tlo unutra zaživjeti, kako tlo provodi vlastiti kemizam. I
ono što korijenje biljaka doživljava u tlu nemalo ovisi o tome u kojoj mjeri se posredno
pomoću stijena - a to stoga može biti i u određenim dubinama - prima kozmički život i
kozmički kemizam. Prilikom proučavanja rasta biljaka trebati bismo u svakoj prilici biti
svjesni geoloških osnova nad kojima se uzdižu biljke i ni u kom slučaju ne bismo smjeli
ispustiti iz vida da se biljke kod kojih je u prvom planu biće korijena ne smiju lišiti
kremenog tla, makar ono bilo i u dubinama.
Kremen je, moglo bi se reći, hvala Bogu, u kremenoj kiselini i drugim kremenim
spojevima proširen na Zemlji četrdeset sedam do četrdeset osam posto i gotovo posvuda
može se računati na njegovo djelovanje u količini koja je potrebna. Ali radi se i o tome da
ono što je na taj način pomoću kremena povezano s korijenjem, da to biljka sprovede i
prema gore. To mora strujiti prema gore, mora postojati neprekidno uzajamno djelovanje
onoga što kremen u zemlju unosi iz svemira i onoga što se odigrava gore - oprostite - u
"trbuhu" i čime se dolje mora opskrbiti "glava". Ono što se dolje prima iz svemira, mora
moći strujiti uvis. A da bi moglo strujiti uvis, za to je u tlu glina. Sva glina u tlu zapravo je
poticajno sredstvo za djelovanje svemirskih entiteta odozdo prema gore.
 18
To će nam onda, kad prijeđemo na praktične stvari, poslužiti kao pokazatelj kako
trebamo postupati s glinovitim, a kako s kremenim tlom, s obzirom na to koju biljnu vrstu
uzgajamo na glinovitom ili kremenom tlu. Ali najprije se mora znati što se tu zapravo
događa. Kako se inače opisuje glina, kako se inače treba obrađivati da bi bila plodonosna,
sve je to također vrlo važno. Ali najprije se mora znati da je ona poticatelj kozmičkog
strujanja uvis.
No ne samo da mora postojati to strujanje kozmičkih snaga uvis nego također mora
postojati to drugo nazvao bih terestričkim, zemaljskim - mora postojati i ono što je u trbuhu
na određen način podložno vanjskoj probavi, što se zimi i ljeti zbiva iznad tla, za rast
biljaka to je upravo neka vrst probave - sve što se na taj način zbiva u nekoj vrsti probave
ponovno mora biti upijeno u tlo, tako da doista postoji uzajamno djelovanje. One snage
koje se stvaraju pomoću vode, zraka, koji se nalaze iznad zemlje, kao i fine homeopatski
oblikovane supstancije, to biva uvučeno u zemlju zahvaljujući manjoj ili većoj kolićini vapna
u tlu. Količina vapna u tlu i raspršenost vapnenih supstancija u homeopatskim dozama
neposredno iznad tla, sve to postoji kako bi se opet tlu privelo neposredno terestričko.
Vidite, jednom će se te stvari, kad postanu predmetom prave znanosti, a ne samo
znanstvenog naklapanja, doimati sasvim drugačijima. O tome će se moći pružiti sasvim
egzaktni podaci. Tada će se, na primjer, znati da postoji velika, silna razlika između topline
koja je iznad tla, dakle, topline koja se nalazi u sferi Sunca, Venere, Merkura i Mjeseca, i
one topline koja vlada u samom tlu, koja je, dakte, pod utjecajem Jupitera, Saturna i
Marsa. Te dvije topline, od kojih jednu možemo označiti kao cvjetnu i lisnu toplinu biljaka,
a drugu korijensku toplinu biljaka, te dvije topline posve se razlikuju, tako da toplinu iznad
zemlje slobodno možemo nazvati mrtvom, a toplinu pod zemljom živom. Toplina ispod
zemlje u sebi svakako ima nešto, i to ponajviše zimi, od onoga što je unutarnje životno
načelo, nešto životno. Kad bismo mi ljudi morali doživjeti tu toplinu koja djeluje u zemlji, svi
bismo postali strašno glupi jer, da bismo bili razboriti, svojim tijelima moramo prinijeti mrtvu
toplinu. Ali u trenutku kad se pomoću kremena u zemlju uvlači toplina, kad se drugim
supstancijalnostima uvlači toplina u zemlju, gdje zapravo vanjska toplina prelazi u
unutarnju, toplina prelazi u određeno stanje tihe životnosti. Danas se zna da postoji razlika
između zraka koji je iznad zemlje i zraka koji je pod zemljom. Ali ne uzima se obzir da
postoji razlika između topline iznad zemlje i topline pod zemljom. Zna se da zrak pod
zemljom sadrži više ugljične kiseline (ugličnog dioksida), a zrak iznad zemlje više kisika.
Ali opet se ne zna što je tome razlog. Razlog je to što se zrak opet prožima daškom
životnosti kad biva usisan u zemlju i apsorbiran. Tako je s toplinom i zrakom. Oni primaju
dašak životnosti kad dospiju u zemlju.
Drugačije je s vodom i sa zemljanim, samim krutim. Oni u zemlji postaju još
mrtvijima nego što su vani. Oni gube nešto od svog vanjskog života, ali upravo zbog toga
postoje sposobni za izlaganje najudaljenijim kozmičkim snagama. A mineralne supstancije
moraju se emancipirati od onoga što se nalazi neposredno iznad zemlje ako žele biti
izložene najudaljenijim kozmičkim snagama. One se u naše današnje doba najlakše mogu
emancipirati od zemaljske blizine i u zemlji doći pod utjecaj najudaljenijih kozmičkih snaga,
moglo bi se reći, u vrijeme između 15. siječnja i 15. veljače, dakle, u zimskom razdoblju.
Upravo su to stvari koje će jednom biti priznate kao egzaktni podaci. I to je vrijeme u kojem
se u zemlji razvija najveća moć kristalizacije, najveća oblikotvorna moć za mineralne
supstancije. To je usred zime. Tada je nutrini Zemlje svojstveno da je u svojim mineralnim
masama najmanje ovisna o sebi i da može doći pod utjecaj kristalizacijskih snaga koje se
nalaze u svemirskim daljinama.
Predočite si sljedeće: Na izmaku siječnja mineralne supstancije u zemlji najviše
žude za kristalizacijom, i što se dublje prodire, ta je žudnja za kristalnom čistoćom u
domaćinstvu prirode veća. Za rast biljaka uglavnom je svejedno što se događa s
mineralima. Tada su biljke u zemlji uglavnom predane samima sebi, najmanje su izložene
 19
mineralnim supstancijama; nasuprol tome, u vrijeme prije i poslije toga, kad se minerali
takoreći pripremaju - pogotovo prije - da se oblikuju, kristaliziraju, tada su posebno
značajni za rast biljaka. Tada zrače snage koje su osobito značajne za rast biljaka. Tako
da možemo reći: otprilike u razdoblju između studenog i prosinca pod površinom zemlje
postoji osobita djelatnost za rast biljaka. Tu se nameće pitanje: Kako to možemo uistinu
iskoristiti za rast biljaka? Jer vidjet će se kako je posebno važno da se takve stvari
iskoriste kako bi se upravljalo rastom biljaka.
Ovdje bih odmah napomenuo: ako se radi o tlu koje samo ne može lako prenositi
gore ono što u zimsko razdoblje treba djelovati prema gore, onda je dobro tom tlu dodati
odgovarajuću dozu gline - nju ću kasnije navesti. Time se omogućuje da tlo kristalizacijsku
snagu, koja se već može vidjeti ako se jednostavno baci pogled na kristaliziran snijeg - ali
ta je kristalizacijska snaga to intenzivnija, jača, što se dublje prodire u unutrašnjost zemlje
- da ono što još nije okončano - to će biti tek u siječnju, veljači - da ono što je ispočetka u
zemlji, sada iznese na zemlju, tako da bude korisno za rast biljaka.
Vidite, tako upravo iz naizgled najzahaćenijih spoznaja proizlaze najpozitivniji znaci
koji čovjeku izvanredno pomažu, dok inače sve ostaje pri pukom iskušavanju. Svakako
nam mora biti jasno da je poljoprivredno područje, zajedno s onime što leži ispod tla,
individualnost koja svakako živi i u vremenskom tijeku te da zemlja posebno jako živi u
zimsko razdoblje, dok u ljetno razdoblje na stanovit način zamire.
Važno je da se upravo za obradu tla uvidi ono najvažnije. Vidite, to najvažnije - to
sam među antropozofima često spominjao - sastoji se u tome da se zna pod kojim
uvjetima svemir sa svojim snagama djeluje na Zemlju. Da bismo to shvatili, pođimo od
oblikovanja sjemena. Sjeme, iz kojeg se razvija embrij, obično se promatra kao izuzetno
složena molekularna tvorevina. I smatra se jako važnim da se to oblikovanje sjemena
shvati u njegovoj složenoj molekularnoj surukturi. Govori se: Molekule imaju određenu
strukturu, jednostavne molekule jednostavnu; onda postaju sve složenije sve dok se ne
dospije do iznimno složene strukture molekule bjelančevine. l tako čovjek zadivljeno i
začudeno stoji pred onime što se smatra složenom strukturorn bjelančevine u sjemenu jer
misli sljedeće:
Zamislimo, ako je ovo molekula bjelančevine, onda mora da je ona strašno složena.
Jer iz te složenosti izrasta sljedeći organizam. A taj sljedeći organizam strašno je zamršen,
tako je bio određen i u zametku, dakle, ta mikroskopska i hipermikroskopska supstancija
također mora biti strašno složene građe. To je ispočetka tako do određenog stupnja.
Izgrađivanjem zemaljske bjelančevine, i molekularna struktura zadobila je najveću
složenost. Ali iz te složenosti nikad ne bi proizišao nov organizam, nikada.
Jer organizam nikad ne izrasta iz sjemena tako da se ono što se iz biljke majke ili
životinje majke oblikovalo kao sjeme, samo nastavlja u onome što nastaje kao biljka
potomak ili životinja potomak. To nikako nije istina. Mnogo je više istina da se ono što je
dovedeno do najvišeg stupnja raspada, i da naposljetku, ono što je na području
zemaljskog dovedeno do krajnje stoženosti, postaje mali kaos.
Raspada se, moglo bi se reči, u svjetski prah, i ako se to raspadne u svjetski prah
jer je sjeme dovedeno do krajnje složenosti te tako nastaje kaos, tada na sjeme počinje
djelovati i u njemu se odražava sav okolni svemir te iz maloga kaosa gradi ono što sa svih
strana tim djelovanjem u njemu može biti izgrađeno (crtež). I u sjemenu tako imamo odraz
svemira. Zemaljski organizacijski proces oblikovanja sjemena svaki put dovodi se do
kaosa. U sjemenskom kaosu svaki se put iz cijeloga svemira oblikuje novi organizam. Stari
organizam ima samo tendenciju da dovede sjeme do onog svjetskog stanja - svojim
afinitetom prema tom svjetskom stanju - kako bi iz ispravnih smjerova djelovale snage i
kako bi iz maslačka opet nastao maslačak, a ne šimšir.
Ali u pojedinoj biljci uvijek se odražava neka svemirska konstelacija, ona se
izgrađuje iz svemira. Želimo li kozmičke snage uopće potaknuti na djelovanje unutar
 20
našeg zemaljskog, potrebno je da to zemaljsko što više natjeramo u kaos. Svugdje gdje
svemir potičemo na djelovanje moramo zemaljsko što više natjerati u kaos. Kod rasta
biljaka za to se u određenom smislu brine sama priroda. Ali, budući da se svaki novi
organizam izgrađuje iz kozmosa, svakako je značajno da u organizmu tako dugo čuvamo
to kozmičko dok se ponovno ne počne oblikovati sjeme.
Recimo da sjeme neke biljke posadimo u zemlju; u tom sjemenu sadržan je odraz i
izraz čitavog svemira iz bilo kojeg svjetskog pravca. U njemu djeluje konstelacija, time ono
zadobiva određen oblik. l u trenutku kad se posadi u zemlju, na njega počinje vrlo snažno
djelovati vanjski svijet i ono je u svakom trenutku prožeto žudnjom da se odrekne
kozmičkoga, da se razbuja, razraste u svim mogućim smjerovima, jer ono što djeluje iznad
zemlje zapravo ne želi zadržati taj oblik. Neophodno je da se nasuprot tjeranja sjemena u
kaos - sjeme moramo tjerati u kaos ako se iz njega već razvila prva naznaka biljke i ostale
klice - da se nasuprot kozmičkome, koje kao oblik biljke živi u sjemenu, u biljku unese
zemaljsko. Biljku u njenom rastu trebamo približiti zemlji. No to se jedino može postići tako
da život koji već postoji na zemlji, koji dakle još nije dospio u potpuni kaos, koji nije dopro
do oblikovanja sjemena, nego je u organizaciji biljke prekinut prije nego što se počelo
oblikovati sjeme, da život koji postoji na zemlji unesemo u biljku. I u krajevima kojima je
sreća osobito naklonjena, ljudima tu osobito koristi obilan humus. Jer čovjek ustvari teško
može umjetno nadomjestiti plodnost koju zemlja postiže prirodnim stvaranjem humusa.
Ali na čemu počiva stvaranje humusa? Ono počiva na tome što prirodni proces
prima ono što dolazi iz biljnog života. Ono što još nije dospjelo do kaosa, to na neki način
odvraća kozmičko. Ako se to iskoristi u rastu biljaka, onda zapravo u biljci zadržavamo
zemaljsko, a kozmičko djeluje samo u struji koja onda ponovno teče do oblikovanja
sjemena. Nasuprot tome, zemaljsko djeluje u razvoju cvjetova i lišća i tako dalje. U sve to
kozmičko samo zrači svoja djelovanja. To se može doista dobro pratiti.
Zamislite biljku koja raste iz korijena. Na kraju stabljike stvara se sjemeno zrnce.
Šire se listovi, cvjetovi. Vidite: U listu i cvijetu zemaljsko je ono što je oblik, što je i
ispunjenost zemaljskom tvari, tako da je razlog zbog kojeg list ili zrno odeblja, preuzima
unutarnje supstancijalnosti, u onom zemaljskom što ga dodajemo biljci, što još nije
dospjelo do kaosa. Nasuprot tome - sjeme, koje svu svoju snagu razvija kroza stabljiku, u
okomitom smjeru, ne u okružju, zračeći prožima list i cvijet biljke snagom svemira. To je
neposredno vidljivo.
Jer, pogledajte zelene listove biljke (crtež). Zeleni listovi biljke u svom obliku, u
svojoj krupnoći, u svojoj zelenoj boji nose zemaljsko. Ali oni ne bi bili zeleni da u njima ne
živi i kozmička snaga Sunca. Dođete li do obojenog cvijeta, onda u njemu ne živi samo
kozmička snaga Sunca nego i ona pripomoć koju kozmičke snage Sunca dobivaju od
dalekih planeta: Marsa, Jupitera, Saturna. Samo ako se tako promotri rast biljaka, kad se
pogleda ruža, u njezinoj će se crvenoj boji vidjeti snaga Marsa. Pogleda li se žuti
suncokret: on se ne zove baš s pravom suncokret (Sonnenblume = sunčev cvijet, op.
prev.), tako je nazvan samo zbog svojeg oblika, zbog svojeg žutila zapravo bi se trebao
zvati Jupiterov cvijet (Jupiterblume) jer snaga Jupitera, koja podupire Sunčevu snagu,
proizvodi u cvijetu bijelu i žutu boju. Naiđemo li na vodopiju, cikoriju, koja je plave boje, u
toj plavoj boji trebali bismo naslutiti Saturnovu djelatnost, koja podupire Sunčevo
djelovanje. Dakle, u crvenom cvijetu možemo vidjeti Mars, u bijelom, žutom cvijetu
možemo vidjeti Jupiter, u plavom cvijetu vidimo Saturn, a u zelenom listu pravo Sunce.
No ono što se pojavljuje u obojenosti cvijeta, to kao snaga osobito snažno djeluje u
korijenu. Jer tu u tlo ponovno iz dalekih planeta djeluje ono što oživljuje i snaži. Uistinu si
moramo reći: Iščupamo li biljku iz zemlje, dolje imamo korijen, tako je u korijenu ono
kozmičko, u cvijetu je većinom zemaljsko, samo u najistančanijim nijansama boja bilo bi
kozmičko.
 21
Ako bi pak u korijenu živjelo zemaljsko, ako bi u korijenu snažno živjelo zemaljsko,
onda bi ono izbilo kao oblik. Jer biljka poprima oblik od onoga što može nastati na
zemaljskom području. Oblik širi zemaljsko. No kad se korijen razdijeli, razgrana kao
korijen, oblikuje, u tome djeluje zemaljsko prema dolje, kao što u boji kozmičko djeluje
prema gore. Tako da upravo imamo kozmičko korijenje u korijenju koje je jedinstveno
oblikovano. Nasuprot tome, u razgranatom korijenju imamo djelovanje zemaljskog u tlu,
kao što u obojenosti imamo uzlazno djelovanje kozmičkog u cvjetove, a sunčano se nalazi
u sredini. Sunčano djeluje prvenstveno u zelenom listu i u uzajamnom odnosu između
cvijeta i korijena sa svim onim što se nalazi između. Dakle, sunčano je ustvari ono što je
kao dijafragma pridodano samom tlu, dok je kozmičko pridodano unutrašnjosti Zemlje i
uzlazno djeluje u gornjem dijelu biljke. No zemaljsko iznad tla također djeluje nadolje, a u
biljku ga uvlači vapno. Pogledajte stoga biljku kod koje vapno snažno uvlači zemaljsko do
u korijenje: to su biljke kod koje se korijenje grana na sve strane kao, primjerice, kod
jestivog bilja - ne kod repe - primjerice, kod grahorke (esparzete); tako da možemo reći
kako se mora pogledati oblik biljke ako je se želi shvatiti, mora se pogledati oblik i boja
cvijeta biljke, koliko u njoj djeluju kozmičke, a koliko zemaljske snage.
A sada pretpostavite da nam nekako pođe za rukom da u biljci zadržimo kozmičko,
čvrsto zadržimo; ono se onda neće osobito očitovati, izbiti u cvijet, već će se iživjeti u
stabljici. U čemu, prema iznesenim podacima, u biljci živi kozmičko? Ono živi u kremenom.
Pogledajte preslicu: njeno je obilježje da privlači upravo kozmičko, prožima se kremenim.
U njoj je čak osamdeset posto kremene kiseline. Ta preslica sadrži takoreći silno
prekomjernu količinu kozmičkog, ali ono se ne objavljuje u cvijetu, već do izražaja dolazi u
rastu donjeg dijela biljke. Uzmimo nešto drugo.
Pretpostavimo da ono što u biljci teži prema gore, što kroz stabltjiku želi prodrijeti
uvis želimo zadržati u korijenu. Zar ne, u naše današnje vrijeme to nije toliko neophodno
jer smo različitim okolnostima već ustalili različite biljne vrste. Prije, u davnini, to je bilo
drugačije i jednu biljku lako se moglo preobraziti u drugu. Tada je to još bilo itekako
neophodno. I danas je to neophodno jer se moraju potražiti uvjeti koji pogoduju određenoj
biljci.
Na što trebamo danas obratiti pozornost, kako trebamo promatrati biljku kod koje
želimo da kozmička snaga ne šikne posve u cvjetno i plodovito, nego da se zadrži dolje,
da se stvaranje stabljike i lista u neku ruku zadrži u oblikovanju korijena, što trebamo onda
učiniti? Takvu biljku moramo staviti u pjeskovito tlo. Jer u vapnenom tlu kozmičko se
zadržava, upravo se hvata. Krumpir, kod kojeg moramo postići da u njemu dolje
zauzdamo stvaranje cvijeta, da ga zadržimo - jer krumpir je podanak, on sam zauzdava
snagu koja stvara lišće i stabljiku, krumpir nije korijen, već zauzdana stabljika, krumpir se
stoga mora staviti u pjeskovito tlo, inače nećemo uspjeti u njemu zadržati kozmičku snagu.
Iz svega ovoga proizlazi da je za prosudbu cjelokupnog rasta bitjaka takoreći
abeceda to da se uvijek možemo upitati: što je u biljci kozmičko, a što terestričko,
zemaljsko? Kako da se u tlu s obzirom na njegova svojstva razvije sklonost da ono, da
tako kažem, zgušnjava kozmičko i tako ga više vezuje uz korijen i Iist. Kako da se
kozmičko razrijedi da bi u svojoj razrijedenosti bilo usisano do u cvijet i njegovu boju ili do
u plod i proželo ga ugodnim okusom. Jer kad imate marelice ili šljive ugodna okusa, tada
je taj ugodan okus, isto kao i boja cvjetova, kozmičko koje se uzdiglo do u sam plod. U
jabuci doista jedete Jupiter, u šljivi doista jedete Saturn. I kad bi se čovječanstvo sa svojim
današnjim spoznajama našlo pred nuždom da iz nekih, malobrojnih biljaka iz pradavnine
proizvede raznovrsne sorte voća, ono ne bi dospjelo daleko da oblici naših sorta voća već
nisu naslijeđeni i stvoreni u doba kad su ljudi iz instinktivne pramudrosti još ponešto znali o
stvaranju sorti voća iz tadašnjih primitivnih sorti. Kad bi se ljudi s današnjom pameću našli
u jednakoj situaciji i kad bi trebali ponoviti isto, s obzirom na proizvodnju voćnih sorti ne bi
postigli mnogo da te sorte već nisu postojale i da ih se nije razmnožavalo. Jer sve se
 22
postiže iskušavanjem, u taj proces ne može se prodrijeti razumom. I to je osnovni uvjet koji
se postavlja ukoliko i dalje na Zemlji uopće želimo privređivati.
Izuzetno je točno ono što je rekao naš prijatelj Stegemann, da je izvjestan pad
kakvoće proizvoda. Taj pad kakvoće, naime - svejedno hoćete li mi zamjeriti primjedbu ili
nećete - isto kao i preobrazba Ijudske duše povezan je s tijekom kaliyuge u cijelom
svemiru posljednjih desetljeća i u desetljećima koja će uslijediti. Također se nalazimo pred
preobrazbom nutrine prirode. Ono što je stiglo do nas iz starih vremena, ono što smo
stalno prenosili, bilo prirodne sklonosti, prirodom naslijeđene spoznaje i slično, bilo lijekovi
što smo ih preuzeli, gubi svoje značenje.
Ponovno moramo steći nove spoznaje kako bismo mogli prodrijeti u prirodne
međuovisnosti. Čovječanstvu ne preostaje drugo nego da ponovno uči iz međuovisnosti u
prirodi, međuovisnosti u svijetu ili da prirodu kao i ljudski život prepusti izumiranju,
degeneraciji. Kao što je u stara vremena bilo neophodno posjedovati spoznaje koje su
doista pronicale u ustrojstvo prirode, tako i danas trebamo spoznaje koje doista proniču u
ustrojstvo prirode.
Čovjek danas ponešto zna o tome kako se zrak - o tome sam već govorio - ponaša
u unutrašnjosti Zemlje, ali on gotovo ništa ne zna o tome kako se ponaša svjetlo u
unutrašnjosti Zemlje. On ne zna da ono što je upravo kozmička stijena, kremen, upija
svjetlo u Zemlju i tamo ga stavlja u djelovanje. Nausprot tome, ono što je blisko zemaljsko-
životnom, humusna tvorba, ne upija svjetlo, ne aktivira ga u Zemlji i tako izaziva djelovanje
bez svjetla. Ali to su stvari koje će se spoznati, u koje će se proniknuti.
No bilje nije sve što postoji na Zemlji, određenom zemaljskom području isto tako
pripada i životinjski svijet. Iz razloga o kojima će još biti govora, na ljude se nećemo
osvrtati. Ali životinje ne možemo ostaviti po strani jer značajno je da se najbolja, ako tako
mogu reći, kozmička kvalitativna analiza odvija u zajedničkom životu površine obrasle
biljem i životinja koje žive na tom području. To je značajno - i bio bih sretan kad bi se to
ispitalo jer bi ispitivanje to zacijelo potvrdito, u tome postoji veza: ako na gospodarstvu
imamo odgovarajući broj krava, konja i drugih životinja, sve te životinje zajedno daju
upravo onoliko gnoja koliko je gospodarstvu potrebno, koliko je potrebno kao dodatak
onome što je postalo kaos. Naime, imamo li odgovarajući broj konja, krava, svinja, onda je
i točan omjer u gnoju. To je povezano s činjenicom da životinje jedu odgovarajuću količinu
raspoloživih biljaka, da jedu bilje koje je zemlja dala. Zato tijekom organskih procesa u
njima nastaje onoliko gnoja koliko je potrebno da bi se zemlji uzvratilo. Ako smo prisiljeni
gnoj nabaviti izvana, valjalo bi ga koristiti, upotrijebiti kao lijek za oboljelo gospodarstvo - to
se ne može dokraja provesti, ali u idealnom je smislu to ispravno. Ono je zdravo jedino
ako svojim stočnim fondom samo sebi stvara gnoj. Zato je naravno neophodno da se
razradi odgovarajuća znanost o tome koliko je na određenom imanju potrebno životinja
određene vrste.
Ali do toga će se doći čim se ponovno steknu spoznaje o unutarnjim snagama koje
su tu na djelu. Jer uz ono što smo naveli o trbuhu iznad tla, o glavi iznad tla, ide i
razumijevanje životinjskog organizma. Životinjski organizam živi u sveukupnoj uzajamnosti
domaćinstva prirode. Tako da s obzirom na oblik i boju njegova tijela, a također u odnosu
na strukturu i konzistenciju njegove supstancije od naprijed prema natrag, dakle od njuške
do srca, u njemu djeluju Saturn, Jupiter, Mars, u srcu djeluje Sunce, a iza srca, prema
repu, u njemu djeluju Venera, Merkur, Mjesec (crtež). S obzirom na to, oni koji se za takvo
nešto zanimaju ubuduće bi svoje spoznaje trebali graditi na promatranju oblika.
Jer izuzetno je bitno graditi spoznaje polazeći od oblika, polazeći od promatranja
oblika. Pođite jednom u muzej i pogledajte kostur nekog sisavca, otiđite tamo s mišlju:
Sunčevo zračenje poglavito je djelatno pri oblikovanju glave, dok tako struji u njušku,
izravno strujanje Sunčeva djelovanja; i s obzirom na to - zbog razloga koje ćemo ovdje
također raspraviti - kako se životinja izlaže suncu, s obzirom na to oblikovana je glava i
 23
ono što se neposredno nadovezuje na nju. Tako na prednjoj strani životinje imamo na
djelu izravno zračenje Sunca i time oblikovanje glave.
Imajte u vidu da Sunčevo svjetlo ulazi u Zemljino okružje i na drugačiji način, tako
što se zrcali s Mjeseca. Tako da nije riječ samo o Sunčevu svjetlu, nego i o Sunčevu
svjetlu koje se zrcati s Mjeseca. To Sunčevo svjetlo koje se zrcali s Mjeseca posve je
nedjelotvorno kad obasjava glavu životinje. Tu se ne razvija nikakvo djelovanje. Te stvari
osobito vrijede za embrionalni život. Ali svjetlo koje se zrcali s Mjeseca postiže najveći
učinak kad pada na stražnji dio životinje. l pogledajte građu kostura na stražnjem dijelu,
njegov osobit odnos prema obliku glave. Razvijte u sebi osjećaj za oblik u pogledu te
suprotnosti, u pogledu načina kako se nadovezuju stegna, kako je oblikovan završetak
probavnog trakta nasuprot onome što se kao sasvim suprotni pol oblikuje počev od glave.
Tada kod prednjeg i stražnjeg dijela životinje imate suprotnost između Sunca i Mjeseca. I
krenete li dalje, vidjet ćete da Sunčevo djelovanje dopire do srca, zaustavlja se pred
srcem, da kod stvaranja glave i krvi djeluju Mars, Jupiter, Saturn, da zatim od srca nadalje
Mjesečevo djelovanje podupiru djelovanja Merkura i Venere, tako da, kad životinju tako
okrenete i uspravite da joj se glava nalazi u zemlji, a stražnji joj je dio u zraku, imate
nevidljiv položaj u kojem se nalazi poljoprivredna individuatnost.
Time imate mogućnost da iz tog oblika životinje uspostavite odnos, na primjer,
između gnoja što ga životinja stvara i onoga što je potrebno zemlji, čijim biljem se životinja
hrani. Jer morate znati da prema gore bivaju vodena, na primjer, kozmička djelovanja koja
dolaze do izražaja u biljci, koja dopiru iz unutrašnjosti Zemlje. Prema tome, ako biljka
obiluje takvim kozmičkim djelovanjima i životinja je pojede, a ona pak sa svoje strane iz
svoje organizacije na temelju takve hrane stvara gnoj, onda je taj gnoj osobito prikladan za
to tlo na kojem biljka raste.
Dakte, vidite, ako se stvari sagledaju s obzirom na njihov oblik, onda će se doći do
svega što je potrebno toj individualnosui zatvorenoj u sebe koja je poljoprivredno
gospodarstvo. A tome se mora pridodati i stočni fond.
 24
TREĆE PREDAVANJE

Koberwitz, 11. lipnja 1924.

Iskorak u djelatnost prirode: Djelovanje duha u prirodi

Snage Zemlje i svemira o kojima sam vam govorio, u poljoprivredi djeluju kroza
zemaljske tvari. I stoga će se sljedećih dana prijelaz k svim praktićnim pitanjima moći
ostvariti jedino ako se danas pobliže pozabavimo i pitanjem: Kako kroz zemaljske tvari
djeluju snage o kojima smo govorili? Stoga ćerno na neki način morati napraviti iskorak u
samu djetatnost prirode.
Jedno od najznačajnijih pitanja koje se može postaviti kad je riječ o poljoprivrednoj
proizvodnji, odnosi se na značenje i utjecaj dušika na cjelokupnu poljoprivrednu
proizvodnju. Upravo je u tom pitanju o biti djelotvornosti dušika došlo do velike pomutnje.
Takoreći posvuda gdje djeluje dušik vide se samo izdanci njegova djelovanja, ono
najpovršnije u čemu se očituje. A ne gledaju se međuovisnosti u prirodi u kojima dušik
djeluje, no to i nije moguće ako se ostane unutar jednog prirodnog područja; to je moguće
samo ako se zagleda u širinu prirodnog područja i ako se ima u vidu aktivnost dušika u
svemiru. Čak se može i reći - a to će proizići iz mojih izlaganja - dušik po sebi možda i
nema najveće značenje u životu biljaka; no spoznavanje njegova značenja ipak je prijeko
potrebno za razumijevanje života biljaka.
No dušik, time što djeluje u biću prirode, ima, da tako kažem, četvero braće čija se
djelovanja također moraju upoznati ako se žele shvatiti njegove funkcije, njegovo značenje
u domaćinstvu prirode. I to četvero braće s njime je povezano na način koji je današnjoj
izvanjskoj znanosti još tajanstven, oni su povezani u biljnim i životinjskim bjelančevinama.
Ta su braća: ugljik, kisik, vodik i sumpor.
Ako se želi spoznati potpuno značenje bjelančevine, onda, naime, kao njezine
važne sastojke ne valja navoditi samo vodik, kisik, dušik i ugljik, nego se njima mora
pridodati i sumpor, čija je djelatnost u bjelančevini silno bitna. Jer u bjelančevini je upravo
sumpor posrednik između duhovnog koje se prostire cijelim svijetom, između oblikotvorne
snage duhovnog i fizičkog. I može se dabome reći da onaj tko u materijalnom svijetu želi
slijediti tragove koje ostavlja duh, taj mora pratiti djelovanje sumpora. Iako ta djelatnost i
nije tako očita kao djelatnost drugih tvari, ona zato sigurno ima najveće značenje jer na
putu sumpora duh djeluje u fizički svijet prirode, upravo je sumpor nositelj duhovnoga.
Njegovo je staro ime sulfur koje je srodno imenu fosfor; njegovo je staro ime sulfur jer su
ljudi u stara vremena u svjetlu, u svjetlu što se širi, u solarnom svjetlu vidjeti i širenje
duhovnog. Zbog toga su tvari koje su u vezi s djelovanjem svjetla u materiju, poput
sumpora i fosfora, nositelji svjetla.
No budući da je djelatnost sumpora u domaćinstvu prirode tako suptilna,
promotrimo li i doista naučimo razumijevati ostalu braću: ugljik, vodik, dušik, kisik, upravo
tako najbolje ćemo shvatiti što su zapravo te tvari u čitavom biću svijeta. Jer kemičar
danas ne zna mnogo o tim tvarima. On zna kako one izgledaju izvana kad se nađu u
njegovu laboratoriju, ali on ustvari ništa ne zna o unutarnjem značenju tih tvari u cjelini
djelatnosti svijeta. A znanje koje danas postoji o tim tvarima zapravo nije mnogo veće od
znanja o čovjeku kojega smo u prolazu vidjeli na ulici, kojega smo možda fotografirali i
sjećamo ga se zahvaljujući fotografskom aparatu. Jer način na koji se znanost odnosi
prema tim tvarima čije se unutarnje biće mora poznavati ne razlikuje se mnogo od
okidanja fotografskim aparatom, te ono što piše u našim knjigama i ono o čemu se govori
na našim predavanjima zapravo ne sadrži mnogo više od toga.
Pođimo stoga - do primjene na biljno doći ćemo kasnije - najprije od ugljika. Vidite,
taj se ugljik u novije vrijeme spustio s vrlo visoke aristokratske pozicije - Bože, taj put
kasnije su prošta mnoga druga svjetska bića - na jako, jako plebejsku poziciju. U ugljiku se
 25
vidi ono čime se piše, grafit. Jedna određena modifikacija ugljika još se cijeni kao
aristokratska, dijamant; ali njega se više ne može jako cijeniti jer se ne može kupiti. I zato
je ono što se o ugljiku zna neznatno s obzirom na njegovo golemo značenje u svemiru. Taj
je, nazovimo ga "crni momak", ne tako davno, do prije nekoliko stoljeća zvan vrlo
plemenitim imenom, imenom "kamena mudraca".
Mnogo se naklapalo o tome što je zapravo kamen mudraca, ali iz tog naklapanja
nije proizišlo bogzna što. Jer kad su stari alkemičari i slični ljudi govorili o kamenu
mudraca, mislili su na ugljik u njegovim različitim pojavama. Oni su njegovo ime čuvali kao
veliku tajnu jer bi inače, da ga nisu čuvali, svatko naravno posjedovao kamen mudraca. Ali
to je doista bio ugljik. A zašto je to bio ugljik?
Jedno staro shvaćanje govori nam također što bi danas trebalo znati o ugljiku.
Vidite, zanemari li se usitnjeni oblik u kojem ga u prirodi, kao učinak određenih procesa
kroz koje je prošao, zatječemo kao ugljen, ako ugljik shvatimo u njegovoj živoj djelatnosti,
kako prolazi kroz čovjeka, kroz životinjsko tijelo, kako na temelju vlastitih odnosa izgrađuje
tijelo biljke, tada nam ono amorfno, bezoblično, kako se ugljik zamišlja, izgleda kao
posljednji izdanak, kao leš onoga što ugljen, ugljik u domaćinstvu prirode ustvari jest.
Naime, ugljik je nosilac svih oblikovnih procesa u prirodi. Što se god oblikuje, bilo da
je to razmjerno kratkovjeki oblik biljke, bilo da se pogleda oblik životinjskog organizma
shvaćen u vječnoj mijeni, ugljik je pritom veliki modelar koji u sebi ne nosi samo svoju
supstancijalnost nego, kad se nalazi u punoj djelatnosti, u unutarnjoj pokretljivosti, u sebi
nosi oblikotvorne svjetske slike, velike svjetske imaginacije iz kojih mora proizići sve ono
što se u prirodi oblikuje. U ugljiku vlada tajni kipar i taj kipar, dok u prirodi gradi najrazličitije
oblike koji se trebaju izgraditi, pritom se služi sumporom. Zbog toga, ukoliko na pravilan
način želimo promotriti ugljik u prirodi, moramo imati u vidu kako se duhovna djelatnost
takoreći navlažuje sumporom, kako je djelatna kao kipar i pomoću ugljika gradi čvršći oblik
biljke, a onda opet kako gradi već u nastajanju prolazni oblik čovjeka, koji je čovjek, a ne
biljka, baš zato što oblik koji upravo nastaje uvijek može odmah uništiti izlučujući ugljik koji
je u ugljičnoj kiselini vezan uz kisik. Upravo zato što ugljik čovječje tijelo previše kruto,
prečvrsto oblikuje, čini ga poput palme - svojstveno mu je da nas tako skrućuje disanje ga
odmah razgrađuje, čupa ga iz čvrstoće, povezuje ga s kisikom, šalje ga van, a mi se
oblikujemo u takvoj pokretljivosti kakva nam je kao ljudima potrebna.
Ali u biljci on je na neki način, i kod jednogodišnjih biljaka, u stanovitoj mjeri zadržan
u čvrstom obliku. Jedna stara izreka što se odnosi na čovjeka govori: "krv je sasvim osobit
sok", i mora se s pravom reći da u krvi pulsira ljudsko Ja, da se fizički očituje. Ali, točnije
govoreći, u ugljiku koji tka, vlada, koji se oblikuje i opet rastvara svoj oblik, na njegovim se
putovima, navlaženo sumporom, u krvi kreće ono duhovno u čovjeku koje nazivamo Ja, te
kao što u ugljiku živi ljudsko Ja kao stvarni čovjekov duh, tako na određen način,
posredovanjem sumpora, u ugljiku koji se oblikuje i stalno rastvara živi svjetsko Ja u
svjetskom duhu.
U ranijim epohama razvoja naše Zemlje ugljik je općenito izlučivan. Tek kasnije
pojavilo se, na primjer, i vapneno, što čovjek koristi da bi kao podlogu stvorio nešto čvršće,
kako bi sebi stvorio čvršću okosnicu. Da bi ono što živi u ugljiku bilo pokretljivo, čovjek
svojim vapnenim skeletom stvara čvrstu podlogu, životinja također, barem viša životinja.
Time čovjek svojom gipkom ugljičnom tvorbom nadilazi puku mineralnu, čvrstu vapnenu
tvorbu koja je u zemlji, a koju ugrađuje i u sebe kako bi u sebi imao čvrstu zemlju. U vapnu
u koštanoj tvorbi on u sebi ima čvrstu zemlju.
Iz toga vidite da sve živo počiva na više iti manje čvrstom ili više ili manje
fluktuirajućem ugljikovu kosturu, čijim se putovima svijetom kreće duhovno. Dopustite mi
da to samo shematski nacrtam, tako da stvar uistinu imamo pred očima. Ovako bih
nacrtao kostur koji duh bilo gdje gradi pomoću sumpora (crtež). Dakle, to je ili stalno
 26
promjenjivi ugljik koji se u vrlo finoj dozi kreće u sumporu ili manje-više skrutnuti, stvrdnuti
ugljikov kustur pomiješan s drukim supstancijma, sastojcima - kakav je i u biljkama.
Vidite: promatramo li čovjeka ili pak neko drugo živo biće - to je prilikom naših
druženja često istaknuto - to živo biće mora biti prožeto eterskim, koje je pravi nosilac
života. Prema tome, ovo što predstavlja ugljičast kostur nekog živog bića mora hiti prožeto
eterskim, pa se stoga etersko na toj kosturnoj potpori uglavnom mirno drži ili je manje-više
pokretljivo. Ali etersko se mora prostirati cijelom površinom kostura. Dakle, možemo reći:
etersko mora biti svugdje gdje je taj kostur.
No kad bi to etersko postojalo samo za sebe, bilo bi nešto što unutar našeg fizičkog
zemaljskog svijeta kao etersko ne bi moglo opstojati. Ono bi takoreći kao nekakvo Ništa
kroza sve propadalo, ne bi moglo zahvatiti onu što u fizičko-zemaljskom svijetu treba
zahvatiti kad ne bi imalo fizičkog nosioca. Za sve što postoji na Zemlji vrijedi da duhovno
uvijek mora imati fizičke nosioce. Materijalisti onda uzimaju u obrir samo fizičke nosioce i
zaboravljaju duhovno. Oni su uvijek u pravu jer najbliži nam je upravo fizički nosilac. Ali oni
ispuštaju iz vida da duhovno posvuda mora imati fizičkog nosioca. A taj fizički nosilac
duhovnog koje djeluje u eterskom - mogli bismo reći da u eterskom djeluje niže duhovno -
taj fizički nosilac koji je prožet eterskim, dakle, tako prožet da se eter na neki način
navlažuje sumporom i u fizičko uvodi ono što u to kosturno biće treba uvesti ne kao
oblikovanje, ne kao gradnju kostura, nego kao vječnu pokretljivost, životnost; to fizičko
koje iz etera pomoću sumpora unosi životna djelovanja, to je kisik. Tako da ovo što sam
skicirao zelenom bojom možete i zamisliti ako ga promatrate kao fizički aspekt, da to
predslavlja kisik i na putu kisika biće eterskog koje vrije, vibrira, tka.
Na tom putu kisika etersko se giba uz pomoć sumpora. Tek tada proces disanja
postaje svrhovit. Procesom disanja uzimamo kisik. Današnji materijalist govori samo o
onom kisiku koji ima u retorti kad izvodi elektrolizu vode. Ali u tom kisiku posvuda živi
najniže nadosjetilno, etersko, ako nije u njemu ubijeno, kao što mora biti ubijeno u zraku
koji nas okružuje. U zraku što ga udišemo u kisiku je ubijeno životno kako se ne bismo
onesvijestili udišući živi kisik. Kad bi u nas dospjela viša životnost, mi bismo se
onesvijestili. Već i obična izraslina koja izbija na mjestu gdje ne bi smjela baca nas u
nesvijest i još mnogo više od toga. I kad bismo bili okruženi živim zrakom u kojem je živi
kisik, tumarali bismo kao omamljeni. Kisik oko nas mora biti ubijen. Ali on je od rođenja
nositac života, eterskog. On i ovdje odmah postaje nosiocem života kad iziđe iz sfere
zadaća koje su mu dodijeljene zato da bi okruživao Ijude i njihova osjetila. Dospije li
disanjem u nas tamo gdje smije biti živ, tada ponovno zaživljuje. Kisik koji kola u nama nije
isti kao onaj koji nas izvana okružuje. U nama je on živi kisik, a životnim također postaje
odmah čim iz zraka koji se udiše prodre u zemlju, premda je njegov život tamo na nižem
stupnju nego što je u nama Ijudima ili životinjama. Ali tamo on postaje živim kisikom. Kisik
u zemlji nije isti kao onaj koji je iznad zemlje.
O tim stvarima teško se sporazumjeti s fizičarima, kemičarima. Jer prema
metodama koje oni koriste, kisik uvijek već mora biti izvučen iz zemaljskog, tako da pred
sobom imaju samo mrtvi kisik. To i ne može biti drugačije. No tome je prepuštena svaka
znanost koja polazi samo od fizičkog. Ona može razumjeti samo leš. Kisik je u stvarnosti
nosilac životnog etera, a taj životni eter pomoću sumpora zadobiva moć nad kisikom,
njime posredno ovladava.
Sada pak imam - na stanovit način još jedno kraj drugog - na jednoj strani ugljikov
kostur u kojem svoje djelovanje iskazuje najveće na Zemlji dostupno duhovno, čovječje Ja,
ili svjetski duh koji djeluje u biljkama i, pogledamo li proces u čovjeku, disanje, živi kisik koji
se pojavljuje u čovjeku kao nositac etera; i onda imamo kostur od ugljika koji ga podržava i
u čovjeku je pokretan. Oni moraju jedan k drugome. Kisik mora krenuli putovima koji su
označeni kosturom i mora poteći onamo gdje je ugljik, duh ugljika naznačio neku liniju ili
 27
slično, i posvuda u prirodi eterično-kisično mora pronaći put do duhovno-ugljičnog. Kako
mu to uspijeva. Tko posreduje u tome?
U tome posreduje dušik. Dušik vodi život u oblik koji je utjelovljen u ugljiku. Svugdje
gdje se pojavljuje, dušik ima zadaću da život poveže s duhovnim koje je isprva oblikovano
u ugljiku. Dušik je svugdje u životinjskom i biljnom svijetu, također u unutrašnjosti Zemtje,
most između kisika i ugljika. A duhovnost koja uz pomoć sumpora posluje u dušiku, ista je
ona duhovnost koju označavamo kao astralnu. To je astralna duhovnost u čovječjem
astralnom tijelu, to je astralna duhovnost u zemaljskom okružju, gdje u životu biljaka,
životinja i tako datje također djeluje astralno.
I tako je, govoreći duhovno, između kisika i ugljika postavljeno astralno, ali to
astralno izražava se u fizičkom time što koristi dušik da bi u fizičkom moglo djelovati.
Posvuda gdje ima dušika širi se astralno. Jer etersko-životno svuda bi strujalo poput
oblaka, uopće ne bi zamjećivalo ugljikov kostur kad on ne bi tako silno privlačio dušik.
Posvuda u ugljiku gdje su označene linije i putovi dušik vuče kisik, astralno u dušiku vuče
etersko. Dušik je veliki tegljač životnog prema duhovnom. Zbog toga je dušik u čovjeku
ono najbitnije za duševno u čovjeku koje je posrednik između pukog života i duha.
Dušik je zapravo nešto jako čudesno. Pratimo li njegov put u čovječjem organizmu,
onda je i on cijeli čovjek. Takav dušićni čovjek postoji. Kad bismo ga mogli odljuštiti, on bi
bio najljepša sablast na svijetu. Jer on potpuno odražava ono što je u čvrstom čovječjem
kosturu. S druge pak strane on odmah ponovno otječe u život. Pogledajte proces disanja.
U procesu disanja čovjek u sebe uzima kisik, to jest eterski život. Onda dolazi unutarnji
dušik koji vuče kisik posvuda gdje je ugljik, to jesu ono oblikovano, ono tkajuće, putujuće
oblikovano; on tamo doprema kisik kako bi ovaj uzeo ugljik i poslao ga van. Ali upravo
dušik posreduje u tome da iz kisika nastaje ugljična kiselina, da se izdiše ugljična kiselina.
Dušik nas svuda okružuje. Oko nas je samo mali dio kisika, to jesu nosioca života, i
veliki dio astralnog nosioca duha, dušika. Danju nam je strašno važan kisik, noću također,
kisik koji nas okružuje. Danju i noću možda manje cijenimo dušik zato što mislimo - mislim
na dušik u zraku koji udišemo - da nam je manje potreban. Ali dušik prema nama ima
duhovan odnos. Možete napraviti sljedeći pokus.
Mogli biste napraviti pokus s čovjekom koji se nalazi u određenoj prostoriji
ispunjenoj zrakom, pa iz te prostorije izvući djelić dušika, tako da zrak oko čovjeka postane
siromašniji njime nešto više nego što je obično. Kad bi se pokus mogao izvesti oprezno,
uvjeriti biste se da bi se dušik opet nadomjestio, iako ne izvana, nego bi se pokazalo da se
nadomješta iz čovjekove nutrine. Čovjek mora predati svoj dušik kako bi ponovno
uspostavio ono kvantitativno stanje na koje se navikao. Mi kao ljudi moramo uspostavljati
pravilan omjer između svojega cijelog unutarnjeg bića i dušika koji nas okružuje; uopće
nije moguće da vani bude manje dušika. On bi doduše i dalje valjao, mi ne moramo udisati
dušik, i dalje bi ga bilo dovoljno, ali za duhovni odnos koji je tu prisutan dostatna je samo
ona količina dušika koja je u zraku uobičajena.
Prema tome, vidite da dušik ima vrlo važno mjesto u duhovnom, a sada ćete, rekao
bih, moći stvoriti predodžbu o tome da je dušik neophodan i za život biljaka. Dok tako stoji
na tlu, biljka ima svoje fizičko i etersko tijelo, ona nema u sebi astralno tijelo kao životinja,
ali izvana je posvuda mora okruživati astralno. Biljka ne bi cvjetala kad je izvana ne bi
dodirivalo astralno. Ona jedino ne uzima u sebe astralno kao životinja i čovjek, ali ono je
mora izvana dodirivati.
Astralno je posvuda, i dušik, nosilac astralnog, posvuda je, on traje u zraku kao leš,
ali onda kad dospije u zemlju ponovno oživljuje. Isto kao što oživljuje kisik, oživljava i
dušik. Ne samo da dušik u zemlji oživljuje, on je nešto - na što se posebna pozornost mora
obratiti u poljoprivredi - koliko god to paradoksalno izgledalo današnjem umu, što ne samo
da postaje živim nego i osjetljivim. On uistinu postaje nosilac tajanstvene osjetljivosti koja
se izlijeva na sav zemaljski život. Upravo on osjeća ako na nekom području ima dovoljna
 28
količina vode. On to osjeća kao simpatično, a kad je premalo vode, to osjeća kao
antipatično. On osjeća kao simpatično kad su na nekom tlu prave biljke i tako dalje. l tako
dušik na sve izlijeva neku vrsu osjetljivog života.
Može se reći: O svemu što sam ispričao jučer i prošlih sati, da planeti Saturn,
Sunce, Mjesec i tako dalje imaju utjecaj na oblikovanje biljaka i njihov život; o svemu tome
ništa se ne zna. Da, vidite, što se tiče svakodnevnog života, ljudi to ne znaju. Ali dušik, koji
je posvuda, on to zna, on to dobro zna. Dušik je svjestan onoga što dolazi od zvijezda i
nastavlja djelovati u životu biljaka i životu Zemlje. On je osjetljivi posrednik, kao što je
dušik u čovjećjem živčano-osjetilnom sustavu ono što posreduje osjećaj; on je uistinu
nosilac osjećaja.
I tako možete proniknuti u fini život prirode ako posvuda obratite pozornost na dušik
koji kruži okolo poput fluktuirajućih osjećaja. Iz toga će proizići da je za život biljaka
izuzetno važno kako se postupa upravo s dušikom. To će naravno biti predmet daljnjih
razmatranja. No sada valja napomenuui još nešto drugo.
Dakle, vidite da u živom zajedničkom djelovanju onoga što iz duha poprima oblik u
ugljičnom s onime što iz astralnog u dušičnom taj kostur prožima životom i čini ga
osjetljivim, da je tu djelatan život u kisičnom.
Međutim, sve to u zemaljskom djeluje zajedno zato što se prožima s nečim drugim,
s nečim što fizički svijet povezuje sa svemirskim prostranstvima. Jer za naše zematjsko ne
bi bilo dobro da Zemlja kao čvrsto tijelo luta svemirom odvojena od ostalog svijeta. Kad bi
Zemlja to učinila, tada bi bila u stanju, u kojem bi bio čovjek koji živi na poljoprivrednom
dobru, ali želi ostati samostalan, želi izvan sebe ostaviti ono što raste na njivi. Budući da je
razuman, on to ne čini. Danas na njivama nešto nalazimo. To onda ubrzo nalazimo u
žetucu poštovane gospode. Tada se to opet na neki način vraća na njivu. Nikako ne
možemo reći da se kao Ijudi možemo izdvojiti, naprotiv, mi smo povezani s našom
okolinom, konačno, mi joj pripadarno. Isto kao što meni pripada moj mali prst, tako
naravno i cijelom čovjeku pripadaju stvari koje ga okružuju. Tu mora postojati neprekidna
izmjena tvari. Tako mora biti i između Zemlje sa svim njezinim bićima i cijelim svemirom.
Sve što na Zemlji živi u fizičkom obliku mora se vratiti u svemir, na određen se način
pročistiti i oplemeniti u svemiru.
I tako imamo sljedeće (crtež na str. 75): Najprije imamo ono što sam prije nacrtao
plavom bojom: ugljikov kostur; a ovo zeleno što vidite to je etersko biće kisika; i onda
posvuda imamo ono što se, polazeći od kisika, pomoću dušika prenosi prema različitim
linijama i uobličava kao astralno, što čini prijelaz između ugljičnog i kisičnog. Svugdje bih
mogao pokazati kako u plave linije dušik unosi ovo što je shematski naznačeno zelenim
linijama.
Ali sve ono što je u živim bićima sasvim strukturalno oblikovano u finom crtežu, to
opet mora nestati. Ne nestaje duh, nego ono što je duh ugradio u ugljik, za što sebi privlači
život iz kisika. Sve to ponovno mora nestati. Ne samo nestati na Zemlji, ono mora nestati u
svemir. To čini tvar koja je srodna fizičkomu kotiko je god to moguće i opet, srodna
duhovnom koliko je god to moguće, to čini vodik, u kojem zapravo, ako ispravno govorimo
- on je ipak ono najfinije od svega fizičkog - potpuno raspršeno fizičko nošeno sumporom
kulja u nerazaznatljivost svemira.
Moglo bi se reći: duh je u takvim tvorevinama postao fizičkim, on u tijelu živi
astralno, u svom odrazu kao duh, kao Ja. On tu na fizički način živi kao duh preobražen u
fizičko. To mu nakon stanovitog vremena nije po volji. On se želi rasplinuti. Njemu je sada,
dok se opet navlažuje sumporom, opet potrebna tvar u kojoj napušta svaku određenost,
svaku strukturu i zapućuje se u sveopću neodređenost, kaotičnost svemira, gdje više ne
postoji nikakva organizacija. A ono tvarno, koje je tako blizu duhovnom na jednoj strani i
tako blizu tvarnom na drugoj strani, to je vodik. On sve ono što je na neki način
oblikovano, oživljeno astralno opet iznosi u svemirska prostranstva, tako da ono bude
 29
takvim da ga se iz svemira ponovno može preuzeti onako kako smo to opisati. Vodik
zapravo sve rasplinjuje.
I tako vidite, imamo tih pet tvari koje ustvari najprije predstavljaju ono što djeluje i
tka u životnom i naizgled mrtvom, koje je samo privremeno mrtvo: sumpor, ugljik, vodik,
kisik, dušik - sve te tvari nalaze se u prisnom odnosu s osobito sazdanim duhovnim, dakle,
nisu ono o čemu govori naša kemija, nego nešto sasvim drugo. Naša kemija govori samo
o leševima tvari. Ona ne govori o stvarnim tvarima. Njih se treba upoznati kao osjetljive,
žive. jedino je baš u vodiku, budući da je naizgled najrjeđi i ima najmanju atomsku težinu,
ono što je najmanje duh.
Vidite - moram to dodati kako biste uočili da se takve stvari ne mogu sagledati u
magli duha što se ustvari čini kad se meditira? Istočnjak je to činio na svoj način. Mi na
srednjoeuropskom Zapadu činimo to na svoj način. Mi izvodimo meditaciju koja se tek
posredno oslanja na proces disanja, mi trajemo i živimo u koncentraciji i meditaciji. Ali sve
ono što činimo kad se predamo duševnim vježbama, ima, premda sasvim nježnu, suptilnu,
tjelesnu protutežu. Meditiranjem se uvijek, makar i sasvim suptilno, mijenja pravilan tijek
disanja, ono što je tako tijesno povezano s ljudskim životom. Dok meditiramo, mi
zadržavamo ugljičnu kiselinu uvijek nešto duže nego za vrijeme običnog, budnog procesa
svijesti. U nama uvijek ostane nešto više ugljične kiseline. Stoga ugljičnu kiselinu ne
izbacujemo stalno svom silinom kao što to činimo u običnom "bikovskom" životu. Nešto od
nje zadržavamo. Mi ne izbacujemo ugljičnu kiselinu svom silinom van gdje nas posvuda
okružuje dušik. Nešto od toga zadržavamo.
Vidite, udarite li glavom u nešto kao, na primjer, stol, bit ćete svjesni samo svojeg
bola, ali ako nježno protrljate stol, bit ćete svjesni njegove površine i tako dalje. Isto je tako
kad meditirate. Postupno urastate u doživljavanje dušika svuda oko vas. Takav je proces
meditiranja. Sve postaje spoznaja, i ono što živi u dušiku. Jer on je vrlo pametan "momak",
on poučava o onome što čine Merkur, Venera i tako dalje jer on to zna i doista osjeća. Sve
te stvari počivaju na sasvim stvarnim procesima. I tu je ono na ponešto od toga još ću se
pobliže osvrnuti gdje duhovno u unutarnjem djelovanju doista počinje uspostavljati
određen odnos prema poljoprivredi. Tu je ono što je uvijek osobito pobuđivalo zanimanje
našega dragog prijatelja Stegemanna, to zajedničko djelovanje duševno-duhovnog i onoga
što nas okružuje. Jer, vidite, ne bi bilo loše kad bi onaj koji se se bavi poljoprivredom,
meditirao. On bi time postao osjetljiv za očitovanja dušika. On bi postao sve osjetljiviji za
očitovanja dušika. I pošto bi postao osjetljiv za očitovanja dušika, čovjek bi se počeo baviti
poljoprivredom s potpuno drugačijim stilom i na drugačiji način nego kad ne bi meditirao.
Tada bi odjednom štošta znao. To bi mu sinulo. Tada bi štošta znao o tajnama koje
vladaju na dobrima i imanjima.
I vidite, ne mogu ponavljati ono što sam ovdje rekao prije sat vremena, ali ipak to
mogu na određen način ponovno karakterizirati. Uzmimo, na primjer, seljaka kojeg učenjak
ne smatra učenim; on prolazi svojom njivom. Da, učeni čovjek kaže da je seljak glup, ali to
ustvari nije istina, jednostavno zbog toga što je seljak - oprostite, ali to je tako - ustvari
meditator. Ono što izmeditira u svojim zimskim noćima, to je vrlo, vrlo mnogo. I on svakako
usvaja neku vrst duhovne spoznaje. On to jedino ne može izraziti riječima. I to je tako, ono
je odjednom tu.
Čovjek prolazi poljima i ono je najednom tu. Nešto se zna i to kasnije iskuša. Barem
sam to slalno doživljavao u svojoj mladosti kad sam živio sa seljacima, to je uistinu tako.
I zapravo treba poći od takvih stvari. Puki intelektualizam ništa ne koristi. On nas ne
dovodi do takvih dubina. Od takvih stvari treba poći. Naposljetku, život i tkanje u prirodi
tako su fini da se ne mogu shvatiti grubim razumskim pojmovima. Te je pogreške u novije
vrijeme učinila znanost. Ona takvim grubim razumskim pojmovima želi dokučiti stvari koje
su istkane svakako mnogo finije.
 30
Vidite, u bjelančevini su sjedinjene sve te tvari: sumpor, ugljik, kisik, dušik, vodik.
Stoga ćemo sada još bolje shvatiti kako se oblikuje sjeme nego što smo to prije shvaćali.
Vidite, ako se u listu, cvijetu, čašci, korijenu nekako nađu ugljik, vodik, dušik, oni su na
stanovit način svugdje povezani s drugim tvarima. Oni su ovisni o tim drugim tvarima, nisu
samostalni. Oni se osamostaljuju na dva načina: tako što vodik sve iznosi u svemirske
daljine i stvarima oduzima, odnosi svaku osobitost, sve raspršuje u sveopćem kaosu, ili
tako što vodično (Wasserstoffliche) u malu sjemensku tvorevinu nagoni bjelančevinaste
pratvari i tamo ih osamostaljuje, tako da one mogu primati utjecaj iz svemira. U maloj je
sjemenskoj tvorevini kaos, a u cijelom okružju također je kaos. A kaos u sjemenu i kaos u
najdaljem svemirskom okružju moraju djelovati jedan na drugi. Tada nastaje novi život.
A sada pogledajmo kako u prirodi dolazi do djelovanja tih takozvanih tvari koje su
zapravo nosioci duha. Vidite, i ono što, recimo, u čovjekovoj nutrini djeluje kao kisik ili pak
kao dušik ponaša se dosta pristojno: unutra žive posebnosti kisika i dušika. No obična
znanost do toga ne dopire jer se to naoko krije u unutrašnjosti prirode. Ali izdanci
ugljičastog (Kohlenstoffartige) i vodičastog (Wasserstoffartige) ne ponašaju se tako
pristojno. Uzmimo najprije ugljičasto kad u svom djelovanju prijeđe iz biljnog carstva u
životinjsko i Ijudsko carstvo, ono mora privremeno postati pokretljivo. A da bi izgradilo
čvrst oblik, ono mora prionuti uz dublje smješten kostur (Gerust), a taj duboko smješten
kostur nalazi se u našem vapnastom skeletu (Knochengerust), no on se nalazi i u kremenu
što ga stalno nosimo u sebi, tako da ugljik u čovjeku, a i životinji do određenog stupnja
prikriva svoju oblikovnu snagu. On se vije uz oblikovnu snagu vapna i kremena. Vapno mu
daje zemaljsku, a kremen kozmičku oblikovnu snagu. l tako u samom čovjeku, ali i
životinji, on nije uvijek sam mjerodavan, nego se ostanja na ono što oblikuju vapno i
kremen.
Ali vapno i kremen nalazimo i kao osnovu za rast biljaka. l zato moramo razviti
spoznaju o tome što ugljik u čitavom čovjekovu probavnom, dišnom i cirkulacijskom
procesu razvija s obzirom na koštanu i kremenu tvorbu, o tome što se unutra zbiva, što
bismo na neki način vidjeli kad bismo se mogli uvući unutra i kad bi nam cirkulacijski
proces u čovjeku mogao pokazati kako ugljikova djelatnost struji u vapneno i kremeno.
Tako trebamo gledati kad promatramo površinu zemlje koja je obrasla biljem i pod kojom
su vapno i kremen. Ali u čovjekovu nutrinu ne može se zagledati. No mora se razviti
spoznaja, mora se zadobiti uvid kako dušično preuzima kisično i prenosi ga u ugljično, ali
u takvo ugljično koje se oslanja na vapneno i kremeno. Također možemo reći: Jer kroz
ugljik samo prolazi. Također možemo reći: U zemlju se mora unijeti ono što živi u okolini,
što se oživljava kao kisično. To se mora uz pomoć dušika unijeti u dubinu zemlje da bi se
tamo oslonilo na kremeno, oblikujući se u vapnenom.
A taj proces može se divno promatrati - ako Čovjek ima osjećaja i osjetljivosli za to -
kod lepirnjača, mahunarki, u svemu onome što se u poljoprivredi može nazvati
skupljačima dušika, koji su doista primorani privlačiti dušik kako bi ga prenijeli onome što
je ispod njih. I pogledamo li te mahunarke, stobodno možemo reći: Dolje je u zemlji nešto
što je potrebito, kao što je Ijudskim plućima potrebit kisik, ali ovome je potrebit dušik; a to
je vapneno. Dolje u zemlji, vapneno u zemlji doista je, rekli bismo, ovisno o nekoj vrsti
udisanja dušika, isto kao što su Ijudska pluća ovisna o udisanju kisika. l lepirnjaće, te biljke
ustvari predstavljaju nešto slično onome što se odvija na našim epitelnim stanicama. Ono
što je udahnuto odlazi dolje. I to su u biti jedine biljke te vrste. Sve druge nisu bliske
udisanju, nego izdisanju. I tako se za naše promatranje rastvara cjelokupni organizam
biljnog svijeta; ako se osvrnemo na dušično, ako ga promatramo kao neku vrst dušičnog
disanja, rastvara se cjelokupni organizam biljnog svijeta. Jer svugdje gdje se susrećemo s
lepirnjačama na određen način uočavamo dišne putove, a tamo gdje se susrećemo s
drugim biljkama, uočavamo druge organe kod kojih je disanje mnogo prikrivenije i čija je
zadaća zapravo obavljanje drugih funkcija.
 31
Ta se zadaća sastoji u tome da čovjek uči gledati na biljno biće tako da svaku biljnu
vrstu promatra kao ugrađenu u cjelokupni organizam biljnog svijeta, kao što je pojedini
ljudski organ ugrađen u čitav ljudski organizam. Pojedinačne biljke moraju se promatrati
kao dijelovi jedne cjeline. I kad se stvar tako sagleda, tada će se uočiti veliko značenje
upravo lepirnjača. Do toga će se nesumnjivo doći, te su stvari poznate, ali je neophodno
spoznati ih polazeći od tih duhovnih osnova jer inače postoji velika opasnost da se uskoro,
kad se tradicija još više izgubi, primjenom novoga dospije na sasvim pogrešne putove.
Može se vidjeti kako lepirnjače zapravo djeluju: Sve one imaju tendenciju da
plodovito, koje kod drugih biljaka više stremi prema gore, više rađaju na području listova.
One žele dati plodove prije nego što procvjetaju. Kod svih lepirnjača postoji težnja za
davanjem ploda prije cvjetanja. Tome je uzrok što se kod tih biljaka mnogo više uza zemlju
zadržava ono što se iživljuje u dušičastom - one dušičasto prinose zemlji - kod tih biljaka
sve dušičasto iživljuje se bliže zemlji nego kod drugih biljaka, kod kojih se ono razvija
podalje od zemlje. Vidite kako su te biljke sklonije obojiti svoje listove nešto tamnije, a ne
uobičajenim zelenim. Vidite i kako je kod tih biljaka plod nekako zakržljao, kako je sjeme
tih biljaka samo zakratko klijavo i potom gubi klijavost. Naime, te su biljke organizirane
tako da osobito oblikuju ono što biljni svijet prima zimi, a ne ljeti. Stoga bih rekao: U tim
biljkama stalno postoji tendencija čekanja zime, one zapravo nastoje dočekati zimu s
onime što razvijaju. Rast se usporava ako pronađu dovoljno onoga što im je ustvari
potrebno: dovoljno dušika u zraku koji na svoj način sprovode prema dolje.
Da, vidite, to su načini na koje se može promatrati postanak i život onoga što se
zbiva u tlu i iznad njega. A kad tome pridodate i to da je vapneno ustvari čudesno
povezano s ljudskim svijetom požuda, tada vidite kako tu sve postaje organskim, živim.
Vapno, ako je još svoj element, kalcij, tada nikako nema mira, svakako se želi ispuniti,
postati vapnom, povezati kalcij s kisikom; ali ono ni tada još nije zadovoljno, žudi za svim
mogućim, želi upiti sve moguće kovinske kiseline, sve do nemineralnog bitumena. Sve želi
privući sebi; u tlu razvija pravu prirodu žudnje. Tko ima osjećaja za to primijetit će razliku u
odnosu na neku drugu tvar. Vapno nas doista posiše. Pritom se jasno osjeća da je ono što
iskazuje istinsku prirodu žudnje prošireno svuda gdje je vapneno, što ustvari sebi privlaći i
biljno. Jer sve ono što vapno želi imati, živi u biljnom. Ono mu se stalno mora otimati. Kako
mu se to otima? Pomoću izuzetno otmjenog, koje više ništa ne želi.
Postoji takvo otmjeno koje više ništa ne želi, koje počiva u sebi. To je kremeno. Ono
se u sebi smirilo. I kad ljudi vjeruju da kremeno mogu vidjeti samo u onome što ima čvrste
mineralne konture, to nije tako. Kremeno je u homeopatskoj dozi svud naokolo i ono
počiva u sebi, nema nikakvih zahtjeva. Vapno zahtijeva sve, kremeno više ništa ne
zahtijeva. Ono je poput naših osjetilnih organa koji ne opažaju sebe, već opažaju vanjski
svijet. Kremeno je općenito vanjsko osjetilo u zemaljskom, vapneno je općenita vanjska
žudnja u zemaljskom, a glina u sebi nosi oboje. Glina ima nešto više kremenog, ali
svejedno posjeduje i vapneno.
Vidite, to se mora tako sagledati kako bi se došlo do osjećajne spoznaje. Vapno bi
pak trebalo osjećati kao požudno momče jer ono želi sve prigrabiti za sebe, a kremen pak
kao otmjenog gospodina koji vapnu otima sve što je ono otelo, prenosi u atmosferu i
izgrađuje biljne oblike. On živi tako što se ukopa kao u nekoj utvrdi, kao u preslici, ili
posvuda nježno živi, premda je ponekad razasut u jako homeopatiziranim dozama, i vapnu
otima ono što mu se mora oteti. Vidite, tu se čovjek susreće s onim što postoji kao
izuzetno intimno djelovanje prirode.
Upravo ugljik oblikuje sve biljke, on oblikuje kostur. Ali tijekom razvoja Zemlje to mu
je bilo otežavano. Ugljik bi mogao oblikovati sve biljke kad bi ispod njega bila samo voda.
Tada bi sve raslo, ali pod njim je i vapno koje mu smeta, i zato se povezuje s kremenom, a
kremen i ugljik pak u zajednici s glinom oblikuju zato što se mora nadjačati otpor
vapnenog. Pa kako unutra živi jedna takva biljka?
 32
Vapneno je dolje želi uhvatiti hvataljkama, gore je kremeno nastoji učiniti sasvim
finom i vitkom i vlaknastom poput vodenih biljaka, ali između toga nalazi se ugljik, koji
naše biljke oblikuje i sve to uređuje. I isto kao što naše astralno tijelo uspostavlja red
između ja i eterskog tijela, tako i dušik, kao astralno, djeluje između. Mora se naučiti
razumijevati kako dušik unutra posluje između vapna, gline i kremena te između svega
ostatoga što vapno neprekidno nastoji privući dolje, a kremen odzračiti prema gore.
Tu se postavlja pitanje: Kako se u biljni svijet pravilno unosi dušik? Tim pitanjem
bavit ćemo se sutra i pritom prijeći na načine gnojidbe.
 33
ČETVRTO PREDAVANJE

Koberwitz, 12. lipnja 1924.

Snage i supstancije koje ulaze u duhovno: Pitanje gnojidbe

Vidjeli ste da se kod pronalaženja duhovnoznanstvenih metoda za poljoprivredu

također radi o tome da se na neki način uoči priroda u cjelini i djelovanje duha u prirodi, u
njegovoj sveobuhvatnosti, dok materijalistički obojena znanost sve više ulazi u male
krugove, u sitnice. Premda u nečem takvom kao što je poljoprivreda nemamo odmah
posla s najsitnijim, s mikroskopski sitnim - čime se tako često bave druge prirodne
znanosti - ipak imamo posla s onime što djeluje u malim krugovima i što proizlazi iz
djelovanja malih krugova. Ali svijet u kojem živi čovjek i druga živa bića svakako nije nešto
o čemu se može suditi polazeći od malih krugova. Postupati s onime što dolazi u obzir, na
primjer, upravo u poljoprivredi onako kako danas postupa obična znanost bilo bi isto kao
kad bi se cijelo čovjekovo biće htjelo spoznati iz njegova malog prsta ili vrška uha i kad bi
se na osnovi toga htjelo izgraditi ono što dolazi u obzir kao cjelina. Tome moramo - a to je
danas nužno u najvećoj mogućoj mjeri - suprotstaviti pravu znanost koja uzima u obzir
velike međuovisnosti u svijetu.
Koliko se znanost, kako se ona danas shvaća ili kako se shvaćala prije nekoliko
godina, mora sama ispraviti vidi se iz znanstvenih gluposti koje su donedavno vladale u
pogledu ljudske ishrane.
Stvari su bile potpuno znanstvene, bile su i znanstveno dokazane, i tim dokazima -
ako se čovjek usredotočio samo na ono što je uzeto u obzir nije se moglo ništa prigovoriti.
Bilo je znanstveno dokazano da čovjeku srednje tjetesne težine od sedamdeset do
sedamdeset pet kilograma, da takvom čovjeku kao hrana treba otprilike sto dvadeset
grama bjelančevina. Dakle, kao što sam rekao, to je bilo znanstveno dokazano. Danas
više nijedan čovjek znanstvenih shvaćanja ne misli tako. Jer znanost se sama ispravila.
Danas svaki čovjek zna kako sto dvadeset grama bjelančevina u hrani ne samo da nije
neophodno nego je upravo štetno i da čovjek zapravo ostaje najzdraviji ako uzme samo
pedeset grama na dan. Tako se znanost sama ispravila. Danas se zna kako je stvarno
istina da bjelančevine, ako se uzme prekomjerna količina, u crijevima stvaraju nusprodukte
koji imaju otrovno djelovanje. I ako se proučavaju ne samo čovjekova neposredna životna
razdoblja u kojima on uzima bjelančevine nego cijeli njegov život, uvidjet će se da je u
starosti posljedica tih otrovnih djelovanja viška bjelančevina arterioskleroza. Tako su
znanstvena istraživanja koja se, na primjer, odnose na čovjeka često u zabludi zato što u
obzir uzimaju samo trenutak. Ali Ijudski život, ako je normalan, ipak traje dulje od deset
godina, a štetna djelovanja tako priželjkivanih naizgled povoljnih uzroka često na vidjelo
izlaze vrlo kasno.
Manja je mogućnost da duhovna znanost počini takvu pogrešku. Sigurno se neću
upuštati u jeftinu kritiku kakvoj se vrlo često pribjegava zbog toga što običnu znanost treba
ispravljati onako kako sam to upravo spomenuo. Shvattjivo je da to ne može biti drugačije i
da je neophodno. Ali s druge strane isto je tako jeftino napadati duhovnu znanost kad ona
želi zahvatiti u praktični život zato što je primorana uzeti u obzir veće životne uzajamnosti i
zato što joj u oči upadaju one snage i supstancije koje sežu u duhovno, a ne samo grube
materijalne snage i supstancije. To posve vrijedi i za poljoprivredu, a osobito vrijedi kad je
u poljoprivredi riječ o pitanju gnojidbe.
Već način na koji, rekao bih, znanstvenici danas često govore kad se radi o
gnojidbi, već to govori kako se ustvari malo shvaća što zapravo znači gnojidba u
domaćinstvu prirode. Danas se vrlo često čuje fraza: Gnojivo sadrži hranjive tvari za biljku.
No dobro, tih nekoliko prethodnih rečenica rekao sam zato da bih vam pokazao kako se u
pogledu hrane upravo u najnovije vrijeme, u neposrednoj sadašnjosti znanost mora
 34
ispraviti. Ona se mora ispraviti jer polazi od sasvim pogrešnog shvaćanja kad je riječ o
ishrani nekog bića.
Vidite, vjerovalo se, naime, da je u ishrani najvažnije - nemojte mi zamjeriti što
govorim tako prostodušno - ono što se svakodnevno jede. Dakako, važno je ono što se
svakodnevno jede. Ali najveći dio onoga što se svakodnevno jede uopće ne postoji zato
da bi se u tijelo unijelo kao supstanciju i da bi se u njega pohranilo. Najveći dio je tu zato
da tijelu preda snage koje u sebi sadrži, da u tijelu pobudi živost. I najveći dio onoga što se
na taj način uzima zapravo se ponovno izlučuje, tako da se ne radi poglavito o količinskom
ustrojavanju u izmjeni tvari, već se radi o tome možemo li živežnim namirnicama ispravno
unijeti u sebe životnost snaga. Jer tu životnost trebamo, na primjer, kad hodamo ili kad
radimo, uopće kad pokrećemo ruke.
Nasuprot tome, ono što tijelo na taj način treba kako bi u sebi pohranilo supstancije,
kako bi se takoreći supstancijama obogatilo - onim supstancijama koje se opet odbacuju
kad se svakih sedam-osam godina obnavlja tjetesna supstancija - to se najvećim dijelom
uzima putem osjetilnih organa, kroz kožu, disanjem. Tako da ono supstancijalno što tijelo
zapravo mora unijeti u sebe, pohraniti, to uzima u iznimno malim dozama, neprestano, i
zgušnjava tek u organizmu. Ono to prima iz zraka, skrutnjuje i toliko zgušnjava da se
najzad mora odrezati u vidu nokata, kože i tako dalje. Sasvim je pogrešno postaviti
formulu: primljena hrana, prolaz kroz tijelo, ljuštenje nokata i kože i slično, već se treba
formulirati: disanje, najfinije unošenje putem osjetilnih organa, čak i očima, prolaz kroz
organizam, izbacivanje. Dok je ono što primamo želucem doista važno zbog toga što ima
unutarnju pokretljivosl poput goriva, zato što u tijelo unosi snage za volju koja djeluje u
njemu.
Vidite: čovjek pada u očaj kad se ovome što je istina, što jednostavno proizlazi iz
duhovnog istraživanja, suprotstavi današnja znanost koja zastupa potpuno suprotna
shvaćanja. Čovjek pada u očaj zato što uviđa kako je vrlo teško složiti se s današnjom
znanošću u najvažnijim pitanjima. A do slaganja mora doći jer današnja bi nas znanost
svakako odvela u slijepu ulicu upravo u pogledu praktičnog života. A ona na svojim
putovima jednostavno ne može razumjeti određene stvari koje su joj gotovo pred nosom.
Uopće ne govorim o pokusima. Ono što znanost o njima uvrdi u pravilu je istina. Pokusi
mogu biti vrlo korisni; loše je kako se zatim teoretizira. Iz toga nažalost proistječu praktične
upute za različita životna područja. Kad se sve to sagleda, uviđa se kako je teško doći do
suglasja. Ali s druge strane mora doći do suglasja na najpraktićnijim životnim područjima
među koja spada i poljoprivreda.
Vidite, na najrazličitijim područjima poljoprivrednog života doista treba imati uvid u
način djelovanja tvari, snaga i način djelovanja duhovnog ako se želi pravilno postupati sa
stvarima. Tako dugo dok dijete ne zna čemu služi češalj, ono ga grize, koristi ga na
neprikladan, nemoguć način. A na isto takav neprikladan i nemoguć način koriste se stvari
ako se ne poznaje njihova bit, kako se zapravo ponašaju stvari o kojima se radi.
Promotrimo drvo da bismo stvorili predodžbu o tome. Vidite, drvo se razlikuje od
obične jednogodišnje biljke koja ostaje samo trava. Ono se obavija korom, lubom i tako
dalje. Pa u čemu je zapravo bit toga drveta u odnosu na jednogodišnju biljku? Usporedimo
takvo drvo s nagrnutim humkom koji je izuzetno bogat humusom, koji sadrži golemu
količinu manje ili više raspadnutih biljaka, a možda i raspadnutih životinjskih tvari (crtež).
Pretpostavimo da u tom humku bogatom humusom napravimo udubljenje (lijevo)
stično krateru, a da je ovo drvo (desno). Izvana je manje ili više tvrdo, a unutra raste ono
ono što dovodi do oblikovanja drveta. Učinit će vam se čudnim što uspoređujem to dvoje.
Ali oni su srodniji nego što mislite, jer ono zemljano koje je onako kao što sam opisao
prožeto humusnim supstancijama koje se raspadaju, to zemljano u sebi nosi etersko-
životno. O tome se radi. Imamo li takvo zemljano koje nam svojim osobitim svojstvima
kazuje da u sebi nosi etersko-životno, ono je zapravo na putu da postane ovoj biljke. Ali
 35
ono takvim ne ostaje, ne uspijeva postati ovoj biljke koji se uvlači u koru, u lub stabla.
Vidite da mu u prirodi to ne uspijeva. Umjesto da se oblikuje takav humak i da u njega uđe
humus koji zahvaljujući osobitim svojstvima što proistječu od etersko životnog djeluje u tlu,
humak jednostavno u jednom višem razvojnom obliku obavija biljku.
Ako se, naime, na nekom mjestu na Zemlji površina, gornji sloj zemlje odijeli od
njene unutrašnjosti, tada će sve ono što se uzdiglo iznad uobičajene površine na
određenom području imati osobitu sklonost prema živom, imat će osobitu sklonost k
prožimanju s etersko-životnim. Stoga će vam biti lakše običnu zemlju, anorgansku,
mineralnu zemlju oplemeniti humusnom supstancijom ili uopće otpadnom supstancijom u
stanju raspadanja ako podignete humak i onda ga prožmete tim supstancijama. Tada će
zemljano samo težiti da unutra oživi, da bude srodno biljci. Isti se proces odvija kod rasta
drveta. Zemlja se ispupči, obavije biljku, okruži drvo etersko-životnim. Zašto?
Vidite, sve ovo govorim zato da bih u vama pobudio predodžbu da postoji prisna
srodnost između onoga što se nalazi unutar kontura biljke i tla koje okružuje biljku. Uopće
nije istina da život prestaje s konturom, s okružjem biljke. Život kao takav nastavlja se
osobito od korijenja biljke u zemlju i kod mnogih biljaka uopće nema oštre granice između
života u samoj biljci i života u okružju u kojem ona živi. Prvenstveno moramo to nositi u
sebi, to se mora temeljito razumjeti kako bi se uistinu mogla shvatiti bit pognojene zemlje
ili bilo kojeg drugog slično obrađenog tla.
Treba znati da se gnojidba mora sastojati u oživljavanju zemlje kako biljka ne bi
dospjela u mrtvu zemlju, te bi joj time bilo otežano da svojom životnošću stvori ono što je
neophodno za oblikovanje ploda. Ona lakše uspijeva stvorili ono šlo je potrebno za
oblikovanje ploda ako je već uronjena u život. Zapravo sve bilje u sebi pomalo nosi to
nametničko, na živoj zemlji ustvari se razvija kao nametnik. I to mora biti tako. Budući da u
mnogim krajevima svijeta ne možemo računati na to da će priroda sama zemlji priskrbiti
dovoljno organskog otpada, da će zemlja uistinu biti dovoljno oživljena, u nekim krajevima
bilju moramo priteći u pomoć gnojidbom. Najmanje na područjima gdje je takozvana
crnica. Jer tamo se priroda sama dovoljno pobrinuta kako bi zemtja bila dovoljno živa,
barem na nekim područjima.
Vidite da se doista mora znati o čemu se radi. No mora se znati i nešto drugo, mora
se umjeti to je teška riječ - uspostaviti neku vrst osobnog odnosa prema svemu što je u
vezi s poljoprivredom, ponajprije osobni odnos prema gnojivu i pogotovo prema radu s
njim. To izgleda kao neugodna zadaća; ali bez toga osobnog odnosa ne može se ništa
postići. Zašto? Vidite, to će vam odmah biti jasno ako se uzmognete posvetiti biću nečega
živućeg. Ako se posvetite tom biću, živuće uvijek ima unutarnju i vanjsku stranu. Unutarnja
strana nalazi se unutar neke kože, vanjska strana nalazi se izvan kože. Sada pogledajte
unutarnju stranu.
I život se u biti sastoji u tome da se zadrži ono što inače ispušta, širi miris, da stvari
kuje mirišu ne zrače previše van, nego da se stvari koje mirišu zadrže u unutrašnjosti.
Organizam mora prema van živjeti tako da kroz svoj omotač od kože ispusti što je moguće
manje onoga što u njemu stvara život koji izaziva mirise, tako da bi se moglo reći da je
organsko bići to zdravije što više miriše u unutrašnjosti, a što manje izvana (crtež).
Unutarnja strana nema samo struje snage koje izlaze prema van u smjeru strelice
(crtež) nego unutarnji život organskog bića ima i struje snage koje od kože ulaze unutra,
koje se potiskuju natrag. Tako je organsko biće izvana okruženo svim mogućim strujama
snage. Postoji nešto u čemu se na vrlo egzaktan, ali u neku ruku osoban način očituje
kako organsko biće mora uspostaviti odnos između svoje nutrine i vanjštine. Sva ona
djelovanja snaga koja se odvijaju u unutrašnjosti organskog bića i zapravo u unutrašnjosti
organizma, dakle unutar kontura što ih čini njegova koža, što potiče i održava život, sve to
mora - oprostite ponovno zbog oštrog izraza - mirisati u sebi, moglo bi se također reći -
smrdjeti.
 36
Jer organizam je, pogotovo biljni organizam, predodređen da ne ispušta miris, nego
da ga prima. I sagleda li ono unapredujuće livade ugodnog mirisa koja je puna biljaka
ugodnog mirisa, čovjek počinje obraćati pozornost na ono što u životu jedno drugom pruža
podršku. Miomiris koji se tamo širi drugačiji je od običnog životnog mirisa, ugodan je iz
razloga koje ćemo još navesti, i on na biljku djeluje izvana. Sve te stvari moramo pred
sobom imati žive i prema njima razviti osobni odnos; onda se nalazimo u stvarnoj prirodi.
Sada će se raditi o tome da se uvidi kako se gnojidba i sve slično mora sastojati u
tome da se tlu podari određen stupanj životnosti, ali ne samo da mu se podari jedan
određen stupanj životnosti nego da mu se također pruži prilika da se u njemu, što sam
jučer posebno napomenuo, također omogući širenje dušika tako da se na određene silnice
- kako sam vam jučer nacrtao - ponese život upravo uz njegovu pomoć. Dakle, prilikom
gnojidbe u zemlju moramo unijeti onoliko dušika da životno bude poneseno upravo prema
strukturama u koje se u zemlju, pod biljke, tamo gdje je podloga biljkama, mora ponijeti. To
je zadaća. No ta zadaća mora se obaviti egzaktno i primjereno.
Dakle, vidite, već je dovoljno jasan znak da, ako kao gnojivo upotrijebite mineralno,
čisto mineralno, nikad ustvari nećete dospjeti do zemljanog, nego u krajnjem slučaju do
vodenog u zemlji. Mineralnim gnojivom možete potaknuti djelovanje u vodenom u zemlji,
ali nećete uspjeti oživjeti samo zemljano. Stoga će vam se biljke koje se nalaze pod
utjecajem nekog mineralnog gnojiva očitovati takvim rastom iz kojeg je vidljivo da je on
potpomognut potaknutom vodenošću, a ne oživljenom zemnošću.
Želimo li stvari doista proučavati, najbolje bi bilo da najprije potražimo
najnezahtjevnije gnojivo, kompost, koji se ponekad čak i prezire. To je takvo sredstvo za
oživljavanje zemlje u kojem su zapravo pomiješani svi otpaci, o kojima se malo brine, koji
potječu od poljoprivredne proizvodnje, iz vrta; od istrunule trave do otpalog lišća i sličnog,
pa čak i do onoga što je ostalo od uginulih životinja i tako dalje. Vidite, takve stvari zapravo
nikako ne bi trebalo prezirati, one u sebi sadržavaju ne samo nešto od eterskog, nego čak
i od astralnog. To je važno. U onome što se nalazi u kompostnoj hrpi ima doista svega:
eterskog, etersko-djelatnog, živog, ali i astralnog. Unutra imamo djelatno etersko i
astralno, doduše ne u tako velikoj količini kao u gnoju ili gnojnici, ali ono je tu u neku ruku
postojanije; ono se unutra nastanjuje, unutra se pogotovo nastanjuje astralno. I radi se
samo o tome da na odgovarajući način posvetimo pažnju toj nastanjenosti. Astralno će
smjesta svojim djelovanjem nauditi dušiku ako postoji etersko koje se previše razbujalo.
Previše razbujani život u eterskom takoreći će onemogućiti pojavu astralnog u kompostnoj
hrpi.
U prirodi postoji nešto izvrsno o čemu sam već govorio s različitih stajališta. To je
vapneno. Stavite li stoga vapneno, na primjer u obliku gašenog vapna, u kompostnu hrpu,
nastat će nešto osobito: ne utječući posebno na hlapljenje astralnog, gašeno će vapno
preuzeti etersko, time će biti isisan i kisik, a astralno će na lijep način biti potaknuto na
djelovanje. Time se postiže nešto sasvim određeno. Tlu se tako, gnojeći kompostom,
pruža nešto što ima sklonost jakom prožimanju astratnog sa zemljanim bez posredovanja
eterskog.
Dakle, zamislite, astralno će, zaobilazeći etersko, vrlo jako prodrijeti u zemljano,
tako da će se zemljano time osobito, da tako kažem, astralizirati i posredno pomoću
astraliziranog prožeti se dušičnim na taj način da će ono što nastaje biti doista vrlo slično
određenom procesu u ljudskom organizmu, koji je pak sličan procesu u biljci, ali sličan
procesu u biljci na taj način da mu nije mnogo stalo dospjeti do stvaranja ploda, pa se
zadržava na stvaranju lista i stabljike. Taj proces koji prenosimo zemlji moramo imati u
sebi ponajprije zato da bismo živežne namirnice potakli na potrebnu radinost o kojoj sam
vam govorio. Ali na tu radinost potičemo i zemljište ako ga obrađujemo na opisani način. I
time pripremamo tlo tako da nam može uroditi onime što bi kao hrana osobito pogodovalo
životinjama, tako da bi zahvaljujući njegovu daljnjem djelovanju razvile unutarnju živost,
 37
tijelo unutra oživile. To drugim riječima znači: dobro ćemo učiniti ako tim kompostom
gnojimo naše livade i pašnjake te ćemo, ako to strogo provodimo, upravo time uspjeti -
pogotovo onda ako izvršimo i ostale bitne postupke - dobiti dobru pašu, takvu pašu koja će
biti upotrebljiva i kad se pokosi, kao sijeno. Ali spomenuo bih da se sve mora dobro
sagledati kako bismo kod takvih stvari postupili ispravno. Jer sve pojedinosti koje se pritom
moraju učiniti umnogome naravno ovise o osjećaju. Ali taj će se osjećaj razviti ako se
ispravno promatra sva priroda tog procesa.
No ako se kompostna hrpa ostavi onako kako sam to prije opisao, vrlo se lako
može dogoditi da svoje astratno rasprostre na sve strane. I radi se o tome da sada valja
razviti osobni odnos prema tim stvarima, da se po mogućnosti takvu hrpu navede da što
manje miriše, što je lako postići ako se najprije stave tanki slojevi, potom, recimo, nešto
treseta, zatim opet jedan sloj i tako dalje. Time se zadržava ono što bi se inače isparavalo.
Jer dušik zaista u svim mogućim spojevima traži način da se raširi. No tako se zadržava.
Time poglavito želim napomenuti da se cjelokupnom poljoprivrednom biću mora pristupiti s
uvjerenjem da se posvuda mora izliti život, pa čak i astralno kako bi cijela stvar djelovala.
Međutim, polazeći od toga, možete doći do nečega drugog. Jeste li već razmišljali
zašto krave imaju rogove ili određene životinje rogovlje? To je izuzetno važno pitanje. Ali
odgovor koji znanost na to pruža izuzetno je jednostran i površan. Da odgovorimo na
pitanje zašto krave imaju rogove. Vidite, rekao sam da organsko, životno ne mora uvijek
struje snaga imati usmjerene prema van, nego ih može imati i usmjerene prema unutra.
Zamislite sada organsko biće grudasta oblika sa strujama snage koje teku prema van i
strujarna snage koje teku prema unutra. Stvar bi bila vrlo nepravilna i nastalo bi organsko-
grudasto, takvo grudasto biće. Kad bi bilo tako, imali bismo krave vrto čudnog izgleda. Sve
one bile bi grudaste, s malim batrljcima, onakve kakve su u prvom embrionalnom stadiju.
Takve bi ostale, izgledale bi groteskno. Ali krava nije tako sazdana, nego ima rogove, ima
papke. Što se događa na mjestima gdje rastu rogovi, papci? Na time se mjestima osobito
jako šalju struje prema unutra. Tu se vanjsko izuzetno jako isključuje. Tu nije na djelu
samo komunikacija između propusne kože ili dlake, već se i sasvim zatvaraju vrata za
strujanje prcma van. Stoga je sevaranje roga povezano s cijelim likom životinje. Stvaranje
rogova i papaka povezano je s oblikovanjem cijele životinje.
Potpuno je drugačije kod stvaranja rogovlja. Kod stvaranja rogovlja ne radi se o
tome da se struje vraćaju u organizam, nego da se određena strujanja malo puste van,
tamo su ventili kroz koje se određena strujanja vani prazne to ne moraju uvijek biti tekuća
ili zračna strujanja, nego mogu biti i strujanja snage koja se nalaze u rogovlju. Jelen je lijep
zbog toga što snažno obavlja komunikaciju sa svojom okolinom time što svoja određena
strujanja šalje prema van i živi s okolinom. Time preuzima sve ono što organski djeluje u
živcima i osjetilima. On postaje nervozni jelen. Sve životinje koje imaju rogovlje na
određen su način obuzete blagom nervozom, što im se može vidjeti u očima.
Krava ima rogove kako bi u sebe poslata ono što treba astralno-eterski oblikovati,
što stremeći treba prodrijeti sve do probavnog organizma, tako da je probavnom
organizmu stvoreno mnogo posla upravo zbog zračenja koje dolazi iz rogova i papaka.
Tko stoga želi razumjeti slinavku i šap, dakle povratno djelovanje perifernog na probavni
trakt, mora sagledati tu povezanost. A naše sredstvo protiv slinavke i šapa spravljeno je na
temelju shvaćanja te povezanosti. Vidite, tako u rogu imate nešto što je zahvaljujući svojoj
osobitoj prirodi i biti pogodno da životna i astralna zračenja vraća u unutarnji život. U rogu
imate nešto što zrači život, što zrači čak i astralno. Kad biste se mogli uvući u živi
organizam krave i kad biste se našli u njenom želucu, namirisali biste kako iz rogova
prema unutra struji astralno-životno. Kod papaka je slično.
Vidite, to ukazuje na stvari koje možemo preporučiti kako bi se povećala
učinkovilosl onoga što se koristi kao stajski gnoj. Obični stajski gnoj, što je on zapravo?
Obični stajski gnoj zapravo je ono što je u životinju ušlo prehranom, što je organiram do
 38
određenog stupnja, do određene točke preuzeo, što je potaknulo dinamično nastajanje
djelatnih snaga, ali ne služi prvetstveno povećanju supstancije, već se izlučuje. Ali ono je
bilo u organizmu, prožeto se astralnim i eterskim. U astralnom se proželo snagama koje
prenose dušik, u eterskom - snagama što prenose kisik. Time se prožela masa koja se
sada pojavljuje kao gnoj.
Zamislite da uzmemo tu masu i u bilo kakvom obliku predamo je zemlji - još se
nećemo posvetiti pojedinostima - zemlji zapravo dajemo etersko-astralno koje se
oparavdano nalazi u trbuhu životinje i u trbuhu životinje stvara snage biljne vrste. Jer
snage koje stvaramo u našem probavnom traktu biljne su vrste. Mi ustvari trebamo biti
strašno zahvalni što nastaje gnoj jer on etersko i astralno iz unutrašnjosli organa iznosi na
slobodno. Oni su povezani s njime. Mi ih samo moramo zadržati na prikladan način, tako
da bismo u gnoju imali etersko i astratno. Time će oni na zemljište, u zemljanom djelovati
oživljavajuće i astralizirajuće. Ne samo u vodenom nego osobito u zemljanom. Oni
posjeduju snagu kojom mogu nadvladati anorgansko u zemlji.
No, naravno, budući da ono što se predaje zemlji mora proći unutarnji organski
proces u sustavu izmjene tvari, ono će izgubiti svoj prvobitni oblik koji je imalo kao živežna
namirnica. To će se na neki način stati raspadati, rastvarati. Ali najbolje je kad se nalazi
upravo na točki kad se stane rastvarati putem vlastitog eterskog i astralnog. Tada
nastupaju nametnici, sićušna živa bića. Za njih je to vrlo hranjivo tlo. Zbog toga se također
vjeruje da ta nametnička bića imaju udjela u dobrom gnojivu. No ona su zapravo samo
znak da se gnojivo nalazi u ovom ili onom stanju. Njihovo je značenje u tome što to
pokazuju. Ali ako vjerujemo da bismo unosom tih bakterija ili nečega sličnog gnojivo mogli
bitno poboljšati, onda se varamo. To bi nam se na prvi pogled moglo činiti točnim, ali
ustvari nije tako. Još ću govoriti o tome zašto to zapravo nije tako. Ali krenimo sada dalje.
Uzmimo gnojivo kakvo smo ga dobili, napunimo njime jedan kravlji rog i stavimo ga
u zemlju na određenu dubinu - recimo, od tričetvrt metra do pola metra duboko, ako se ne
radi o previše glinovitom ili pjeskovitom tlu. Za to izaberimo dobro tlo koje nije pjeskovito.
Vidite, time što smo zakopali kravlji rog ispunjen gnojivom, u kravljem rogu konzerviramo
snage kojima je on navikao raspolagati u samoj kravi, vraćajući, naime, oživljavajuća i
astralna zračenja. Time što je kravlji rog izvana okružen zemljom, sva zračenja ulaze u
njegovu šupljinu krećući se u smislu eterizacije i astralizacije. l gnojivo u kravljem rogu bit
će oživljeno tim snagama koje iz okolne zemlje privlače sve što je oživljavajuće i astralno,
sav sadržaj kravljeg roga bit će oživljen tijekom cijele zime, dakle, onda kad je zemlja
najživlja. Unutrašnjost zemlje najživlja je zimi. U tom gnoju konzervirane su sve životne
snage te se u sadržaju kravljeg roga nalazi izuzetno koncentrirana, oživljavajuća
gnojidbena snaga.
Potom se kravlji rog iskopa; izvadi se gnojivo koje je unutra. Prilikom naših
posljednjih pokusa u Dornachu gospoda su se sama uvjerila da gnoj, pošto smo ga
izvadili, više uopće nije smrdio. To je bilo jako izraženo. Nije imao nikakav miris, ali,
naravno, počeo je pomalo mirisati čim je bio pomiješan s vodom. U njemu je izuzetna
astralna i eterska snaga koju možete upotrijebiti tako da izvadite ono što je bilo u kravljem
rogu i u njemu prezimilo te razrijedite običnom vodom koju bi možda trebalo malo zagrijati.
Nakon što bih najprije pogledao površinu koju je trebalo pognojiti - tako se stvara
predodžba o količini - uvijek se pokazalo, kad se tim gnojivom htjeto prihraniti površinu
koja je otprilike velika kao prostor od trećeg prozora do možda prvog poprečnog prolaza
(oko l200 m2), da je za to potreban samo jedan kravlji rog čiji se sadržaj razrijedi otprilike s
pola kante vode. Cijeli sadržaj kravljeg roga treba temeljito promiješati u vodi. Kad se
počne s miješanjem, treba brzo miješati uz rubove kante, sa strane, tako da u sredini
gotovo do dna nastane krater, tako da se sve uokolo doista vrti rotirajući. Tada se brzo
okrene, tako da se sve zakovitla na suprotnu stranu. Ako se to radi jedan sat, sve će se
temeljito prožeti jedno drugim.
 39
Zamislite samo kako je malo rada potrebno uložiti u to. Te stvari neće zahtijevati
mnogo rada. Osim toga, mogu zamisliti da će inače nezaposlenim članovima na
gospodarstvu upravo na taj način, barem na početku, posebno zadovoljstvo činiti
miješanje gnoja. Ako to obave kćeri i sinovi u kući, oni će to predivno obaviti. Jer izuzetno
je ugodan osjećaj kad se otkrije kako se iz bezmirisnog razvija blagi miris. Taj osobni
odnos koji možete razviti prema ovome izuzetno blagotvorno djeluje na čovjeka koji voli
uzeti u obzir prirodu u cjelini, a ne samo onako kako to piše u Baedekeru.
Vidite, onda će trebati poprskati obrađeno zemljište - kod malih površina to se može
učiniti obienom prskalicom - tako da se sredstvo sjedini sa zemljom. Samo se po sebi
razumije da će za veće površine biti neophodno konstruirati posebne strojeve. Ali ako se
već uspije obično gnojivo povezati s ovom vrstom, rekao bih, "duhovnog gnojiva", onda će
se vidjeti kakav plod donose ove stvari. Pogotovo će se vidjeti da se te stvari mogu
razvijati na vrlo osobit način. Jer na ovu mjeru koju sam opisao odmah se može
nadovezati iduća koja se sasloji u sljedećem:
Opet se uzmu kravlji rogovi, no ovaj put se ne napune gnojem, nego poput brašna
usitnjenim kvarcom ili kremenom ili glinencom i od toga se napravi kaša koja je otprilike
gusta kao vrlo rijetko tijesto te se time napuni kravlji rog. Sada, umjesto da se kravlji rog
ostavi preko zime, on se ostavlja preko ljeta i, pošto je odstajao cijelo ljeto, izvadi tek u
kasnu jesen. Sadržaj se sačuva do sljedećeg proljeća, a potom se izvadi ono što je bilo
izloženo ljetnom životu u zemlji i slično se obrađuje, samo što su sada potrebne mnogo
manje količine. Dakle, komadić vetičine zrna graška pomiješa se s jednom kantom vode,
možda čak i komadić veličine glave pribadače. No to se također mora miješati sat
vremena. Ako to upotrijebite za prskanje samih biljaka - osobito će koristiti kod biljaka i
sličnog - ne za brutatno izlijevanje, nego prskanje, vidjet ćete kako ovo potpomaže
djelovanje koje s druge strane zahvaljujući kravljem gnoju dopire iz zemlje.
I kad bi se ovaj postupak proširio i na polja, što, da tako kažem, uopće ne bi bilo
loše - zašto ne bi također bilo moguće imati strojeve, njih neće biti tako teško napraviti, koji
će blago poprskati čitava polja, onoliko koliko to bude potrebno: onda biste vidjeli kako
kravlji gnoj izbija odozdo, a ostalo odozgo privlači, ni preslabo ni prejako. I to bi moglo
sjajno djelovati, upravo kod sjetvenih plodova.
Vidite, ove stvari izdvojene su iz obuhvatnijega kruga razmatranja, a ne iz
trenutačne zaokupljenosti jednom stvari, a što bi bilo potpuno isto kao kad bi se iz jednog
prsta teoretski željelo napraviti cijelog čovjeka; i time će se zacijelo postići nešto što nikako
nije za potcjenjivanje. Vidite, ovo što se danas pokušava, što za poljoprivrednika, kao što
se kaže, može biti produktivno, na kraju se ipak svodi samo na iznalaženje načina na koji
bi se proizvodnjom mogla ostvariti najveća dobit. Samo na to. Zar ne, čovjek sigurno ne
misli stalno na to, ali je u podsvijesti to uvijek prisutno - čovjek je kao poljoprivrednik
začuđen kad nekim mjerama smjesta ostvari velik uspjeh, ima velike krumpire, ima nešto
što je veliko, što buja. Da, ali čovjek onda ne poduzima daljnja istraživanja, jer sve to nije
ono najvažnije u cijeloj stvari.
Najvažnije je da čovjek dobiva ono što najbolje služi njegovoj opstojnosti. Možete
uzgojiti plodove koji sjajno izgledaju, na polju ili u voćnjaku, ali oni čovjeku možda samo
napune želudac, a zapravo organski ne unapređuju njegovo unutarnje bivanje. Ali ova
znanost ne može dovesti do toga da čovjek za svoj organizam dobije najbolju vrstu hrane
jer ona do toga uopće ne može naći put.
Ali vidite, ovo što se govori iz duhovne znanosti počiva na cjelokupnom
domaćinstvu prirode. Misli se polazeći od cjeline; stoga je ono pojedinačno što se mora
reći, mjerodavno za cjelinu. Uz takvo bavljenje poljoprivredom ne može se dogoditi drugo
nego da ona čovjeku i životinji daje najbolje. Svuda se prilikom promatranja polazi od
čovjeka, jer čovjek je svemu osnova. Iz toga proizlaze upute koje se daju zato da bi se
 40
čovjekova priroda najbolje potpomogla. Upravo se po tome ovaj oblik promatranja razlikuje
od onog koji je danas uobičajen.

ODGOVORI NA PITANJA

12. Iipnja 1924.

Razrjeđivanje, miješanje i razdioba gnojiva iz kravljeg roga - Čuvanje i upotreba kravljih
rogova – Tjeranje sjemena u kaos - Reproduktivna sposobnost i hranjivost žitarica

Pitanje: Nastavlja li se razrjeđivanje aritmetičkorn progresijom?

Dr. Steiner. U tom pogledu mora se reći sljedeće. Vjerojatno će za veće površine
trebati veće količine vode, a manje kravljih rogova, tako da će se s razmjerno malo kravljih
rogova moći pognojiti velike površine. U Dornachu smo imali dvadeset pet kravljih rogova i
to smo privremeno podijelili na jedan veći vrt. Pritom smo uzimali jedan rog na pola kante.
Onda smo u jednu punu kantu staviti dva kravlja roga. Potom srno pognojili površinu koja
je bila znatno veća: sedam kravljih rogova na sedam kanti.

Smije li se prilikorn miješanja gnoja za veiike površine koristiti neka miješalica ili to
nije dopušteno?
Toga se naravno možemo strogo pridržavati ili odlučiti postupno skliznuti u
surogatstvo. Nesumnjivo je da miješanje rukom znači nešto drugo nego miješanje strojem.
To mehanicist naravno neće priznati. Ali zamistite kakva je silna razlika ako doista
miješate rukom i pritom u miješanje unosite sva ona fina gibanja; sve one stvari koje
možda unosite, možda i osjećaje, ako unosite sve to ili ako se pak miješanje obavlja
strojem. Naravno, ljudi danas ne vjeruju da to ima utjecaja, ali to je posve jasno i u
medicini. Vjerujte da nije sasvim svejedno ako se neki lijek spravlja rukom ili strojem.
Čovjek stvarima nešto dodaje ako ih sam obrađuje - tome se ne trebate podsmjehivati.
Često su me pitali - neki od vas poznaju lijekove Marije Ritter u medicini - što mislim o
lijekovima Marije Ritter. Možda znate da o tim lijekovima jedni pjevaju hvalospjeve, drugi
razglašuju da nisu osobito djelotvorni. Oni svakako imaju djelovanje, ali čvrsto sam uvjeren
da će djetotvornost tih sredstava znatno opasti ako se ona masovno pojave na tržištu, jer
upravo kod tih sredstava nije svejedno posjeduje li ih sam liječnik i neposredno ih daje
pacijentima. Kad liječnik takvo nešto daje pacijentima, kad se sve to zbiva samo u malim
krugovima, on tome pridodaje određeni entuzijazam. No, reći ćete, entuzijazam se ne
može procijeniti. No on također titra u tome i liječnici su oduševljeni kad su puni
entuzijazma. Na lijekove vrlo jako djeluje svjetlo, zašto na njih ne bi djelovao i
entuzijazam? Ali on posreduje i snažno djeluje, tako da današnji oduševljeni liječnici mogu
izazvati snažna djelovanja. Sredstvo Marije Ritter upravo zbog toga vrlo jako djeluje.
Oduševljenjem se mogu izazvati jaka djelovanja. Ali ako to obavljate rutinski, djelovanje će
vjerojatno splasnuti. Kod takvih stvari upravo je bitno služimo li se nečim što potječe od
čovjekove ruke - a mnogo toga potječe od čovjekove ruke - ili pak se to radi pomoću
stroja. Ali s vremenom bi se moglo pokazati da to miješanje može činiti veliko
zadovoljstvo, tako da se na strojnu obradu, kad će biti potrebno mnogo kravljih rogova,
neće ni pomišljati. Jednom će se taj posao obavljati nedjeljom kao poslastica.
Kad nedjeljom stignu brojni gosti i uz razgovor prionu na to, pritom će se postići ono
najbolje i to bez mašina.

Razdioba pola kante vode na površinu od trećine jutra izaziva male tehničke
poteškoće. Ako se poveća količina kravljih rogova, onda sve ne poraste samo za broj
kravljih rogova, nego mnogo više. Prema tome, razdioba će onda biti još teža. Može li se
 41
ta količina vode razrijediti s još više vode, ili je bitno da se taj odnos (od pola kante) ostavi
kakav jest? Dakle, da se uzme otprilike pola kante na trećinu jutra?
To će biti moguće. Ali mislim da se onda mora promijeniti način miješanja. To
možete učiniti tako da najprije jedan kravlji rog izmiješate s pola kante vode, zatim to
razrijedite, a potom opet miješate; no mislim da bi ipak bilo bolje kad bi se izračunalo
koliko se manje supstancije treba izmiješati u pola kante vode, premda je ima manje od
jednoga kravljeg roga. Strašno je bitno da se postigne potpuna stopljenost. Pošto se
supstancija uspe u vodu i promiješa, potrebno je dugo dok se ne postigne prava
stopljenost. Mora se poslići potpuna stopljenost, i uvijek kad se uspu odeblje supstancije ili
kad se ne miješa dovoljno snažno, ne dobije se temeljita izmiješanost. Vjerujem da je
čovjeku lakše ako pola kante miješa s manje supstancije nego ako ponovno mora miješati
ono što je već razmućeno.

Treba li procijediti tekućinu u kojoj su preostali čvrsti sastojci kako bi se ona mogla
bolje raspršiti?
Mislim da to neće bili potrebno jer, ako se snažno vrti, dobiva se prilično mutna
tekućina, te se onda ne treba obazirati na strana tijela koja su unutra.
Gnojivo će se moći dobro razdijetiti. Čisti kravtji gnoj je najbolji, ali ako unutra i jesu
strana tijela, ne mislim da je potrebno ulagati trud kako bi se on pročistio. Ako unutra ima
stranih tijela, ona će pod određenim okolnostima moći povoljno djelovati, a ne štetiti, jer
prilikom koncentriranja i ponovnog razrjeđivanja ne djeluje ništa drugo nego zračenje, više
ne djeluju supstancije, već samo dinamičko zračenje, tako da vam ne prijeti opasnost da
ćete na mjestu gdje će završiti takvo strano tijelo dobiti krumpire s dugim klicama na
kojima neće biti ništa. Takve opasnosti nema.

Mislio sam samo na upotrebu prskalice.

Može se procijediti, to neće štetiti. Najbolje bi bilo napraviti strojeve koji imaju
cjedilo.

Nije rečeno treba li izmjeriti masu u rogu da bi se dobio proporcionalni odnos. Je li

pola kante švicarska kanta ili se radi o litrama?
Koristio sam švicarsku kantu - kantu za mužnju u Švicarskoj - cijelu stvar iskušali
smo neposrednim promatranjem. Sada bi trebalo odrediti težinske odnose.

Mogu li se kravlji rogovi iskoristiti više puta iIi uvijek moraju biti od tek zaklanih
životinja?
To nismo iskušali, ali mislim da se kravlji rogovi mogu uspotrijebiti tri do četiri puta
zaredom, no nakon toga više neće biti baš pogodni. Moglo bi se dogoditi da se pod
određenim okolnostima pruži mogućnost da se kravlji rogovi, nakon što su korišteni tri do
četiri godine, pohrane u štali i tako iskoriste i sljedeće godine. No ne znam koliko kravljih
rogova jedno imanje ima na raspolaganju, treba li pritom biti posebno štedljiv ili ne. O tome
sada ne mogu odlučiti.

Gdje valja nabaviti kravlje rogove? Moraju li biti s područja Istočne ili Srednje
Europe?
Potpuno je svejedno gdje se kravlji rogovi nabavljaju, samo da nisu sa strviništa,
trebali bi, po mogućnosti, biti svježi. Čudno je, kako to god paradoksalno zvučalo, da je
zapadnjački život, život na zapadnoj polukugli potpuno drugačiji nego život na istočnoj
potukugli. Život u Africi, Aziji, Europi znači nešto drugo nego život u Americi. Tako će
možda u određenim okolnostima s rogovima američke stoke trebati postupati drugačije.
Možda će se pokazati da će kod tih rogova gnoj trebati biti nešto gušći, krući, zbijeniji.
 42
Najbolje je uzeti rogove tamo gdje živimo. Postoji strašno jaka srodnost među snagama u
kravljim rogovima s nekog područja i snaga koje inače vladaju na tom području, dok se
strane snage u rogovima mogu sukobiti sa stvarima koje su u zemlji. No također se mora
uzeti u obzir, a to se često događa, da krave od kojih potječu rogovi u nekom kraju, ne
potječu neposredno iz tog kraja. No ako se krava otprilike tri do četiri godine hranila na
određenom području, dakle na njemu živjela, onda će se morati prihvatiti da ona spada na
to zemljište i zanemariti činjenica što grlo ne potječe sa Zapada.

Koliko rogovi smiju biti stari? Trebaju li biti od stare ili mlade krave?
Sve se to mora iskušati, s obzirom na bit stvari najbolji bi biti rogovi krava srednje
starosti.

Kako veliki trebaju biti rogovi?

(Dr. Steiner crta na ploči rog oko 30 do 40 cm dužine. To je uobičajena veličina
kravljih rogova u Allgau.)

Da li je važno je li rog uzet od vola, muškog ili ženskog goveda?

Vrlo je velika vjerojatnost da rog od vola uopće neće djelovati, da će od bika
djelovati razmjerno slabo. Zboga toga stalno govorim kravlji rogovi, krave su u pravilu
ženskog roda! Mislim na žensku životinju.

Koje je najbolje vrijeme za sjetvu žitarica, krušarica?

Točan odgovor na ovo pitanje dobit ćete kad u predavanju budem govorio o sjetvi.
Sjetva je naravno izuzetno važna, i velika je razlika obavlja li se bliže zimskim mjesecima
ili dalje od njih. Kad se sije bliže zimskim mjesecima, utjecat će se na veću reproduktivnu
sposobnost, kad se sije dalje od zimskih mjeseci, uljecat će se na veću hranjivosu žitarica.

Može li se gnoj iz kravljeg roga raspršiti s pijeskom? Ima li pritom kiša neko
značenje?
Što se tiče pijeska, to se može učiniti. To nismo iskušali. Ništa ne govori protiv toga.
Kako pak djeluje kiša, to se tek mora provjeriti. Može se pretpostaviti da kiša ne izaziva
nikave promjene, možda bi čak mogla utjecati na to da se učinak ojača. Ali s druge strane
ipak se radi o tako velikoj koncentraciji snaga da bi se također moglo pomisliti kako bi se
pod malim udarcima kišnih kapi one previše raspršile. To je doista fino djelovanje i sve to
mora se uzeli u obzir. Stavljanju pijeska u kravlji gnoj ništa se ne može prigovoriti.

Kako se prilikom pohranjivanja kravljeg roga i njegova sadržaja otklanjaju neki štetni
utjecaji?
Kod takvih stvari općenito vrijedi da uklanjanje takozvanih štetnih utjecaja u pravilu
izaziva više štete nego kad bi ih se ostavilo. Zar ne, činjenica je da se u novije vrijeme
strašno pazi na to da se posvuda dezinficira. Kod tih stvari nesumnjivo se na svim
područjima ide predaleko. Tako smo kod naših lijekova uočili, hoteći apsolutno spriječiti
svaku mogućnost plijesni, da se onda moraju primijeniti i metode koje sputavaju ljekovitu
snagu. Ne brinem posebno zbog štetnih pojava na rogu. One ne štete mnogo. Najbolje je
ako se previše ne trudimo primijeniti metode čišćenja i stvari ostavimo onakvima kakve
jesu. Mi smo ih pokrivali svinjskim mjehurima da u njih ne bi padala zemlja. Uopće se ne
preporučuje poduzimati bogzna kakvo čišćenje rogova. Mora nam biti jasno da prljavština
nije uvijek "prljavština". Ako, na primjer, lice namažete tankim slojem zlata, onda je to
prljavština, ali zlato nije prljavština. Prema tome, prljavština nije uvijek prljavština. Upravo
prljavština ponekad djeluje konzervirajuće.
 43
Treba li nekim mjerama poticati što dalje tjeranje sjemena u kaos? Zar ne bi bilo
nužno učiniti nešto i za kozmičke snage koje treba sačuvati do novog oblikovanja biljke?
Ono bi se moglo potaknuti, ali to neće biti nužno. Kad se sjeme počinje oblikovati,
tada je već dosegnut vrhunac stvaranja kaosa. To se neće trebati još poticati. Poticaj će
trebati upravo kod gnojidbe. Ali ne vjerujem da će se kod stvaranja sjemena pokazati
potreba za stvaranjem kaosa - čim je tu oplođeno sjeme, onda je tu i potpuni kaos. To bi
se naravno moglo učiniti tako da se zemljištu doda više kremena. Jer kroz kremen djeluje
zapravo ono što se u zemlji preuzima iz svemira. To bi se moglo tako učiniti, ali ne mislim
da je to nužno.

Koliko bi velika trebala biti pokušališta?

S obzirom na to pokusi bi se trebali obavljati na sljedeći način. Kod takvih stvari
uvijek se lako mogu zadati smjernice, ali svrhovitu veličinu neke stvari uvijek moramo sami
iskušati. No s obrirom na ovo pitanje razmjerno je lako izvesti pokuse. Recimo, na dvije
pokusne gredice posadite jednu kraj druge pšenicu i grahorku (esparzetu). Ako primijenite
kremen; moći ćete ustanoviti da je kod biljke koja zbog svojih sklonosti lako uspijeva
oblikovati sjeme, oblikovanje sjemena ometeno. Vidjet ćete da je kod grahorke oblikovanje
sjemena sasvim potisnuto, a i da je uslijedilo kasnije. Ako se te stvari žete proučavati,
uvijek se može uspoređivati kakva svojstva ima sjetveni plod, pšenica, a koja slična
svojstva imaju grahorka, mahunarke i tako izvesti vrlo zanimljive pokuse o oblikovanju
sjemena.

Je li svejedno kada se razrijeđene količine stavljaju na njivu?

To sigurno nije svejedno ako kravlje rogove želimo sačuvati kao kravlje rogove
nakon što smo ih izvadili iz zemlje. Ali u pravilu ih možemo ostaviti unutra sve do upotrebe;
ako trebaju prezimiti i unutra ostati još neko vrijeme ljeti, neće se pokvariti. No ako smo
prisiljeni pohraniti ih negdje drugdje, trebamo pripremiti kutiju koju obložimo tresetom, tako
da je sa svih strana obloga od treseta. U to stavimo kravlje rogove kako bi se zadržala
jaka koncentracija. Za razliku od toga, ni u kom slućaju ne bi trebali čuvati već razrijeđenu
tekućinu. Miješanju valja pristupili ako se gnojidba neće previše odlagati.

Ako se obrađuju ozimi usjevi, treba li rogove izvaditi iz zemlje (tri mjeseca ranije)
Najbolje bi bilo - to nije važno - ostaviti ih u zemlji do upotrebe. Ako se koriste
predstojeće rane jeseni, ostave se dotada unutra. Gnoj zbog toga neće biti lošiji.

Neće li se upotrebom finih raspršivača i njihovim finim raspršivanjem tekućine

izgubiti eterske i astralne snage?
Sasvim sigurno neće. One su jako vezane. Također se uopće ne treba bojati da će
duhovno uteći ako ga se ispočetka ne tjera, kao što je to kod materijalnog.

Kako se postupa s kravljim rogovinna i njihovim mineralnim sastojcima koji su

tijekom Ijeta bili u zemlji!
Neće im škoditi ako ih izvadimo i negdje pohranimo. Možete ih bilo gdje baciti na
neku hrpu. Supstanciji koja je provela ljeto u zemlji nista neće škoditi. Na njih može sijati
sunce. To im čak može i koristiti.

Moraju li se rugovi zakopati na mjestu na polju gdje se kasnije namjerava gnojiti ili
se mogu zakapati jedan do drugog na bilo kojem drugom mjestu?
U tome postoji tako mala razlika da se gotovo ne traba obazirati na to. Najbolje je
odabrati mjesto na kojem je razmjerno dobra zemlja, ne baš jako mineralna, nego
humusna zemlja, i tamo se mogu zakopati svi rogovi koji su potrebni.
 44

Kako je ako se u poljoprivredi koriste strojevi? Rečeno je da ne bi valjalo koristiti

strojeve?
Da, naravno, vidite, to je pitanje na koje se ustvari ne može odgovoriti s
poljoprivrednoga gledišta. Nema sumnje da je u našem današnjem društvenom životu
prilično neaktualno pitanje smiju li se upotrijebiti strojevi. Čovjek danas teško može biti
poljoprivrednik a da ne koristi strojeve. Dakako, nisu svi procesi tako povezani s
najintimnijim prirodnim procesima, kao što je to upravo miješanje i slično. Kao što u
ovakav intimni prirodni proces ne bi valjalo uplitati stroj, tako u odnosu na ostale
spomenute elemente sama priroda brine o tome da s onim što nije pogodno za strojnu
obradu, stroj i ne može nešto osobito napraviti. Kod oblikovanja sjemena stroj ne može biti
od osobite koristi, o tome se brine sama priroda. Ipak vjerujem da stvar nije osobito
aktualna. Ali danas se ipak postavlja pitanje: Kako obaviti posao bez stroja? Treba samo
upozoriti na to da u poljoprivredi ne valja biti opsjednut strojevima. Sasvim sigurno će se
pokazati da će onaj onaj koji je opsjednut strojevima, u poljoprivredi imati mnogo manje
uspjeha, čak i ako novi stroj poboljša određene stvari, nego kad bi i dalje koristio stari stroj
dokle god on vrijedi. No to su stvari koje se ne odnose strogo na poljoprivredu.

Može li se navedena količina gnojiva iz kravljeg roga rastopljenog u vodi upotrijebiti

za polovicu navedene površine?
Tada ćete dobiti razbujane plodove, tada će se dogoditi ono što sam napomenuo
prije u vezi s nečim drugim. Ako tako postupite, na primjer, pri uzgoju krumpira ili nečeg
drugog, dobit ćete razbujane plodove, raširene stabljike, a nećete dobiti ono što zapravo
želite. Dobit ćete ono što se naziva prebujnim mjestima. Prebujna mjesta dobit ćete zato
što ste uzeli previše gnojiva.

Kako je s krmnim biljem kod kojeg je bujnost poželjna, kod špinata?

Mislim da ćemo i tu upotrijebiti samo pola kante s jednim kravljim rogom, kao što
smo učinili i u Dornachu na površini koja je većim dijelom povrtnjak. Za ono što se uzgaja
na većim površinama trebat će mnogo manje. Već je to optimum.

Je li svejedno koji se gnoj koristi: kravlji, konjski ili ovčji?

Najbolji materijal za ovaj postupak svakako je kravlji gnoj. Bilo bi važno i dalje
istraživati može li se za to koristiti i konjski gnoj. Tada bi bilo važno, ako se konjski gnoj
želi tako pripremati, da se rog obavije dlakama iz grive kako bi se na taj način potaknulo
na djelovanje ono što kod konja, koji nema rogova, počiva u grivi.

Treba li se gnojiti prije ili poslije sjetve?

Ispravna je ako se to učini prije sjetve. Vidjet ćemo kako to djeluje jer ove smo
godine kasnije prionuli na posao te će se ponešto napraviti poslije sjetve. Prema tome,
vidjet ćemo da li to škodi. Ali samo se po sebi razumije da to valja činiti prije sjetve kako bi
zemljište već bilo u doticaju s gnojivom.

Mogu li se kravlji rogovi za gnojidbu upotrijebiti i za mineralno?

To se doduše može; ali ne mogu se upotrijebiti više od tri ili četiri puta. Njihova
snaga gubi se već nakon trokratne ili četverokratne upotrebe.

Je li važno koje osobe obavljaju posao? Treba ti to činiti antropozof ili pak posao
može obavljati bilo koja druga osoba?
To je naravno pitanje. Postavljeno danas, ono će izazvati podsmijeh. Podjećam vas
da ima Ijudi kod kojih sjajno uspijeva cvijeće što ga uzgajaju na prozorima. Kod drugih ljudi
 45
ono uopće ne uspijeva, nego vene. Ima takvih slučajeva. Ali sve ono što se na izvanjski
neobjašnjiv, ali na unutrašnje vrlo providan način događa zbog čovjekova utjecaja, to se
događa i time što čovjek, recimo, obavlja meditacije i priprema se meditativnim životom -
to sam objasnio jučer. Čovjek s dušikom, koji sadrži imaginacije, živi sasvim drugačije ako
meditira. Time postaje sposoban utjecati na to da sve bude bitno djelotvornije; takvu
sposobnosu stječe u odnosu na svekoliki rast biljaka. Jedino što stvar danas nije toliko
jasna kao što je bila u vremenima kad je takvo nešto bilo priznato. A postojala su vremena
kad su ljudi doista znali da su određenim postupcima koje su poduzimali postali
sposobnima za njegovanje rasta biljaka. Danas, kad se tome ne obraća pažnja, prevlast
stječu drugi ljudi i tako se gube ona fina suptilna djelovanja ako se stalno krećemo među
ljudima koji za to ne mare. Zbog toga se vrlo lako može osporiti to što se poduzima. Zato
još nevoljko pred većim skupom otvoreno govorim upravo o tim stvarima jer one naravno
vrlo lako mogu biti osporene ako se polazi od današnjih životnih odnosa. Naš prijatelj
Stegemann na raspravi u Bockovoj dvorani nabacio je izuzetno škakljivo pitanje mogu li se
nametnička bića suzbiti na taj način, recimo, koncentracijom i sličnim. Uopće nije upitno da
je to moguće ukoliko se ispravno postupa. Ako bi se u razdoblju od sredine siječnja do
sredine veljače, kad Zemlja razvija svoje najveće snage koje su ponajviše koncentrirane u
zemlji, ako bi se tada odredilo, da tako kažem, svečano razdoblje u kojem bi se
poduzimala upravo takva koncentracija, tada bi se pokazao i učinak. Kao što sam rekao,
to je škakljivo pitanje, ali pitanje na koje se može potvrdno odgovoriti. To se samo mora
obavljati u suglasju s prirodom. Mora se znati da je potpuno drugačije izvodi li se vježba
koncentracije usred zime ili usred ljeta. U nekim narodnim izrekama sadržano je mnogo
toga što današnjem čovjeku može dati važne upute. Vidite, jučer sam također mogao
navesti i to da sam uz brojne stvari koje sam trebao učiniti u ovoj inkarnaciji, a koje se nisu
ostvarile, kao vrlo mlad čovjek naumio napisati takozvanu seljačku filozofiju, popisati
pojmovni život seljaka u pogledu svih stvari s kojima su u doticaju. Iz toga je moglo nastati
nešto izuzetno lijepo, time bi bila pobijena grofova tvrdnja da su seljaci glupi. Na vidjelo bi
izišla suptilna istina, fitozofija koja upravo grandiozno svjedoči o intimnostima prirodnog
života, već i u tvorbi riječi. Doista je začudno što sve seljak ustvari zna o onome što se
zbiva u prirodi. Danas više nije moguće napisati jednu takvu seljačku filozofiju; u naše
vrijeme stvari su se većinom sasvim promijenile. Danas više nije onako kako je bilo prije
četrdeset-pedeset godina. Da to je bilo nešto izuzetno značajno, jer tada se od seljaka
moglo naučiti mnogo više nego na sveučilištu. Ali to je bilo sasvim drugo vrijeme, živjelo se
sa seljacima na selu, a kad su stigli ljudi s kalabrezima koji su bili preteče današnjega
socijalističkog pokreta, to su bile rijetkosti. Danas je svijet potpuno promijenjen. Mlade
dame i gospoda što su ovdje prisutni nemaju pojma o tome koliko se svijet promijenio u
posljednjih dvadeset-trideset godina. I danas se izgubilo mnogo od prave ljepote u
narodnim govorima, a još se više izgubilo od prave seljačke filozofije koja je bila neka vrst
kulturne filozofije. Čak i u seljačkim kalendarima tada su se nalazile stvari kojih danas više
u njima nema. One su i izgledate drukčije, bile su prisne. Poznavao sam seljačke
kalendare za koje se koristio loš papir, ali unutra su bili naslikani planeti, dok je izvana, na
naslovnoj stranici bio bombonćić, njega je čovjek najprije uočio i uvijek ga je mogao lizati
kad bi koristio knjigu. Tako je knjiga napravljena i ukusnom. Ljudi su je koristili jedan za
drugim.

Kad se gnoje veće površine, treba Ii to činiti čisto prema vlastitom osjećaju s
obzirom na količinu kravljih rogova koji će se upotrijebiti?
Ne bih to savjetovao. Mislim da u tom slučaju čovjek doista treba biti razuman.
Savjetovao bih da se najprije poduzme sve kako bi se pokusima utemeljenim na vlastitom
osjećaju postigli najpovoljniji rezultati i da se potom počne, kako bi i svijet došao na svoje,
stvar pretočiti u brojeve, tako da se naprave prave tabele i da ljudi onda mogu koristiti te
 46
tabele. Savjetovao bih: Ako netko prema vlastitom uvjerenju ima dara da tome pristupi po
vlastitom osjećaju, nek tako uradi; ali s obzirom na druge Ijude nek se ne ponaša kao da
ne drži mnogo do tabela, već da Ijudima pruži izračunljive zbrojeve i tabele. Sve se uistinu
mora preobraziti u proračunljive brojeve i zbirove. Upravo je to danas nužno. Potrebni su
nam kravlji rogovi da bismo ovo ostvarili, ali nisu nam potrebni bikovski rogovi da bismo bili
pobornici stvari. Upravo se zbog toga lako pojavljuju otpori. Savjetovao bih da se postignu
kompromisi kad je god to moguće i da se po mogućnosti uzmu u obzir i vanjske prosudbe.

Može li se za gnojidbu u kompostnu hrpu staviti onaj postotak gašenog vapna koji
se danas propisuje?
Stara praksa sigurno će se pokazati vrijednom. Trebat će samo poseban pristup, s
obzirom na to radi li se o močvarnom ill pjeskovitom zemljištu; kod pjeskovitog zemljišta bit
će potrebno nešto manje gašenog vapna, dok močvarno tlo zahtijeva veći udio gašenog
vapna zbog stvaranja kiseline.

Kako je s prekopavanjem kompostne hrpe?

To joj ne škodi. Naravno, pošto smo je prekopali, važno je da je pokrijemo slojem
zemlje koja je štiti, da nakon što je prekopamo, na nju stavimo zemljani pokrivač. Osobito
je dobro u tu svrhu upotrijebiti treset.

Koju vrst kalija treba upotrijebiti u razdoblju prijelazne poljoprivrede?

Patent-kalij.

Kako je najbolje iskoristiti preostalo gnojivo pošto su kravlji rogovi napunjeni? Treba
li ga najesen odnijeti na polje da tamo prezimi ili ga treba ostaviti do proljeća?
Morate biti svjesni da ta gnojidba kravljim rogovima ne zamjenjuje dokraja svu
gnojidbu, da se naravno i dalje mora gnojiti. Važno je da se nova gnojidba promatra kao
dodatna gnojidba koja dosadašnje postupke gnojidbe značajno unapređuje. Pritom i dalje
ostaje druga gnojidba.
 47
Promatranje makrokozmičkog kao zadaća duhovne znanosti: Rast zemlje i biljaka
PETO PREDAVANJE

Koberwitz, 13. Iipnja 1924.

Pravilna supstancijalizacija gnojiva

Ono što je jučer izloženo o poboljšanju našega gnojiva u kravljim rogovima mišljeno
je, naravno, kao poboljšanje gnojidbe. Gnojidba se dakako zadržava i danas ćemo govoriti
o tome kako se treba odnositi prema toj gnojidbi budući da treba poći od shvaćanja kako
se živo mora zadržati u živom.
Vidjeli smo da etersko-životno zapravo nikad ne smije napustiti ono što je u regiji, u
sferi rasta. Zbog toga smo veliko značenje pridali spoznaji kako je tlo iz kojega biljka raste,
koje obuhvaća njezino korijenje, neka vrst nastavka rasta u zemlji, samo biljno-životno u
zemlji, dakle, nešto živo. A jučer sam čak i napomenuo kako možemo zamisliti prijelaz
između zgrnutog humka s njegovom unutarnjom živošću potaknutu sadržajem humusa, i
onoga što kao kora, kao lub obavija drvo i zatvara ga prema van. Prirodno je što je čovjek
tijekom novijeg vremena, izgubivši svaki uvid, izgubio i uvid u velike međuovisnosti u
prirodi, što je također potpuno izgubio uvid u zajednički život zemlje i biljaka koji se zatim
nastavlja u izlučevinama života što se pojavljuju u obliku gnoja, te kako djeluju snage toga
sveobuhvatnog života. l uvid u to morao se postupno izgubiti.
I kao što sam jučer rekao u raspravi, duhovna znanost stvarno ne treba djelovati
tako da se iz određenog fanatizma kao nešto bučno, revolucionarno okomi na ono što je
učinjeno na najrazličitijim životnim područjima, nego treba dokraja priznati sve što je
postignuto. I, ako mogu tako reći, trebaju se suzbiti samo one stvari koje počivaju na
potpuno pogrešnim pretpostavkama i koje su povezane s materijalističkim svjetonazorom
današnjice; i to treba nadopuniti onime što proistječe iz živog sagledavanja svijeta na
najrazličitijim životnim područjima. Zato neću osobitu pozornost posvetiti opisivanju kako
se od stajskoga gnoja, gnojnice, komposta spravlja gnojivo. S obzirom na obradu gnoja i
gnojnice već je štošta učinjeno. I u tom pogledu možda se može nešto reći u današnjoj
popodnevnoj raspravi. Napomenuo bih da je neophodno uvidjeti kako se na našim
gospodarstvima mora provoditi eksploatacija. Ta se eksploatacija mora provoditi
jednostavno zbog toga što svime onime što s gospodarstva šaljemo u svijet, zemlji doista
otimamo snage, čak i zraku otimamo snage koje se moraju zamijeniti, tako da se s
vremenom uistinu mora primjereno obraditi sadržaj gnojiva koje je u svojoj vrijednosti
povezano s onime što je potrebno za osiromašenu zemlju da bi je se pravilno oživjelo. No
u posljednje vrijeme u tom su pogledu iz materijalističkog svjetonazora proizišla razna
pogrešna mišljenja.
Prvo; Danas se pomno proučava kako djeluju bakterije, najmanja živa bića; upravo
se tim najmanjim živim bićima pripisuje da mogu pravilno supstancijalizirati gnojivo. Baš se
gleda što bakterije čine u gnoju i računa se na njih.U tom smislu obavljeni su doista
domišljati, izuzetno logični, ali u većini slučajeva nedovoljno trajni, nedovoljno korisni
pokusi cijepljenja zemljišta. I sve to poduzeto je upravo na osnovi shvaćanja koje se
otprilike može usporediti s ovime: u jednoj sobi otkrijemo izuzetno mnogo muha, te stoga
pomistimo da je soba prljava jer u njoj ima puno muha. Soba uopće nije prljava zato što u
njoj ima puno muha, nego u njoj ima puno muha jer je prljava. I sobu nećemo učiniti
čišćom ako umujemo o metodama kojima bi se razmnožile muhe jer mislimo da bi one
trebate izjesti prljavštinu, ili o metodama kojima bi se smanjio broj muha i slično. Takvim
metodama nećemo postići mnogo, već ćemo svakako više postići time da izravno
krenemo na odstranjivanje prljavštine.
Kad se životinjske izlučevine koriste za gnojivo, stvar je u tome da mala živa bića
promatramo kao nešto što se pojavljuje u procesima koji tu ili tamo nastaju u supstanciji
 48
gnojiva, što, prema tome, može biti izuzetno koristan pokazatelj za određena stanja
supstancije gnojiva, ali veliko značenje ne može imati njihov unos i uzgoj, prije će ga imati
njihovo suzbijanje.
Dakako, takvo nešto ne treba ni tvrditi ako se istodobno ne pokažu načini kako da
se to učini. Sigurno, ovo što sam dosad govorio ističe se na različitim stranama; ali važno
je da se zna ne samo ono što je ispravno. Jer to ispravno često ne može ničemu poslužiti
ako ne postoje pravila kojima bi se, ukoliko je ispravno negativno, ispravnome
suprotstavilo pozitivno. Posvuda je stvar u tome da se negativno ne treba ni spominjati ako
se ne mogu ponuditi pozitivni prijedlozi jer to samo izaziva ljutnju.
Drugo: ljudi, izazvani materijalistički obojenim gledanjem, u novije vrijeme pridaju
značenje tretiranju gnojiva svakakvim anorganskim supstancijalnim spojevima i
elementima. Iskustvo je pokazalo da ni to nema trajne vrijednosti. Naime, želimo li gnojivo
oplemeniti, poboljšati mineralima, treba nam biti jasno da se time samo djeluje na
oživljavanje tekućeg, vode, no za dobro uspijevanje biljaka nije dovoljno samo organizirati,
oživjeti vodu. Jer voda koja samo curi kroza zemlju, više ništa ne oživljava.
Zemlja se mora oživjeti izravno, a to nije moguće ako se koristi mineralno, to je
jedino moguće ako se koristi organsko koje se dovodi u odgovarajuće stanje u kojem ono
organizirajući, oživljavajući samo djeluje na čvrsto, zemljano. Sve to, davanje poticaja baš
gnoju ili gnojnici - svemu što djeluje na taj način može se dati takav poticaj ako se ostane
u okviru oživljavajućeg - to je zadaća duhovnoznanstvenog poticaja koji se daje
poljoprivredi. Duhovna znanost svuda zagleda u velika djelovanja životnog, a ne obazire
se, budući da to nema najveće značenje, na promatranje sitnog - tome pozornost
posvećuje mikroskop - ni na zaključke izvedene polazeći od mikroskopskog. Zadaća
duhovne znanosti jesu promatranje makrokozmičkog, širokih krugova prirodnog
djelovanja. Zato je naravno nužno da se zagleda u ta prirodna djelovanja.
Ali vidite, postoji rečenica koju ćete u raznoraznim oblicima pronaći svugdje u
poljoprivrednoj literaturi - ona proizlazi iz tobožnjih iskustava i koja glasi otprilike ovako:
Dušik, fosforna kiselina, vapno, kalijeva sol, klor i tako dalje, čak i željezo, sve to ima
veliko značenje za tlo na kojem bi trebale uspijevati biljke. Ali kremena kiselina, olovo,
arsen, živa - tome se pridodaje čak i natron (soda) oni za pravo uspijevanje biljaka u
najboljem slučaju imaju podražajnu vrijednost, kako se kaže. Time se biljke potiču.
Takva tvrdnja svjedoči da se zapravo tapka u potpunom mraku i može biti samo
dobro - sigurno zahvaljujući starim tradicijama - ako se s biljkama ne postupa tako
bezumno kako bi se postupalo kad bi se ravnalo po toj rečenici. Po njoj se i ne može
ravnati. Jer o čemu se radi?
Vidite, u stvarnosti je tako da velika priroda ne napušta tako nemilosrdno nekoga
tko se ne obazire na njezinu kremenu kiselinu, olovo, živu, arsen, kao što napušta nekoga
tko pravilno ne cijeni kalijevu sol, vapno ili fosfornu kiselinu. A da bi se u zemlji pravilno
imalo fosfornu kiselinu, kalijevu sol, vapno, mora je se obraditi, mora je se pravilno gnojiti.
To ne pada s neba. Ali svakako, stalnom proizvodnjom zemlju se može osiromašiti. Nju se
doista neprekidno osiromašuje. Zato je se mora gnojiti. l s vremenom, kao što je to često
kod proizvodnje, uravnoteživanje gnojivom može biti nedovoljno. Tada se provodi
eksploatacija. Time se zemlja trajno osiromašuje.
Treba se pobrinuti da pravi prirodni proces teče pravilno. Takozvana podražajna
djelovanja jesu, naime, najvažnija djelovanja. Oko cijele Zemtje djeluju u najfinijim dozama
upravo tvari koje se smatraju nepotrebnima; a one su biljkama toliko neophodne koliko i
ono što biljke dobivaju od zemlje. One ih upijaju iz zemaljskog okružja: živu, arsen,
kremenu kiselinu; iz tta ih upijaju pošto su oni zračenjem dospjeli u nj.
Mi Ijudi možemo posve onemogućiti da tlo iz zemaljskog okružja pravilno upija ono
što je biljkama potrebno. Ako stalno neplanski gnojimo, postupno možemo zemlju
onemogućiti da upija ono što je u najfinijim homeopatskim dozama djelotvorno u kremenoj
 49
kiselini, olovu, živi, što, ako tako mogu reći, dolazi iz zemaljskog okružja i mora biti
primljeno u rast biljaka kako bi biljka - koja zapravo svoje tijelo što ga oblikuje ugljik gradi
uz pomoć onoga što u najfinijim dozama dolazi iz zemaljskog okružja - uvijek u zemlji
imala ono što joj je potrebno.
Zato je moramo dobro obraditi, ne samo onako kako sam jučer rekao nego i drugim
našim gnojivima. I pritom nije stvar u tome da gnojivu samo pridodamo supstancije za koje
vjerujemo da su mu potrebne kako bi se potaknuo rast bitjaka, nego se radi o tome da mu
pridodamo životne snage, jer biljci su mnogo važnije životne snage nego samo
supstancijalne snage, nego samo supstancije. Kako god tlo, koje bismo s vremenom
dobili, bilo bogato ovom ili onom supstancijom, ono ipak nimalo ne bi koristilo rastu biljaka
ako biljku gnojidbom ne bismo osposobili da u vlastito tijelo preuzme ona djelovanja koja
to tlo sadrži. U tome je stvar.
No danas se uopće ne zna kako neznatne količine izuzetno jako djeluju upravo kad
je riječ o živom. Međutim, mislim da nakon istraživanja o djelovanju najmanjih entiteta koja
je obavila gđa. dr. Kolisko i koja su sve ono što je u homeopatiji dosad bito tapkanje i
pipanje sjajno postavila na temeljitu znanstvenu osnovu, mislim da se nakon toga može
smatrati znanstveno utemetjenim da se u malim entitetima, u malim količinama,
odgovarajućom primjenom malih količina oslobađaju upravo zračeće snage potrebne u
organskom svijetu.
Prilikom gnojidbe uopće nam neće biti teško tako primijeniti najmanje količine. I
vidjeli smo, pošto prije ili poslije gnojidbe zgotovimo ono što smo spremili u kravljim
rogovima, kako time gnojivu pridodajemo djelovanja, pridodajemo one snage koje su
potrebne da bismo gnojivu koje se upotrebljava odvojeno od te homeopatske gnojidbe,
koje se pravilno doprema na svoje mjesto, pomogli u njegovu djelovanju. Ali mora se na
raznorazne načine pokušati gnojivu podariti pravu životnost, konzistenciju da samo od
sebe zadrži onoliko dušika, onoliko drugih tvari koliko mu je potrehno, podariti mu težnju
prema životnosti koja ga zatim ponovno osposobljava da zemlji pruži odgovarajuću
životnost. I tu bih danas dao neke smjernice koje upravo upućuju na to kako bi se gnojivu
čak i u malim kotičinama pridodalo ono, uz ono što pridodajemo iz kravljih rogova, što ga
toliko oživljuje da svoju životnost može prenijeti na tlo iz kojeg niču biljke.
Pritom ću napomenuti različite stvari, ali izričito naglašavam da se ono što je zbog
određenih okolnosti u nekim krajevima teško izvedivo ipak stobodno može zamijeniti
nečim drugim. Samo u jednom jedinom stučaju neće se moći naći zamjena jer je to toliko
osebujno da se na isti način neće moći susresti ni u jednoj drugoj biljnoj vrsti.
Prema onome što sam spomenuo, najprije se mora paziti da ono što se u
organskom tiče prvenstveno svijeta: ugljik, kisik, dušik, vodik, sumpor; da se to u
organskom pravilno spaja s drugim supstancijama, dakle, da se spaja, recimo, baš s
kalijevim solima. Ako pogledamo samo količinu kalijevih soli koje su biljci potrebne za rast
- sigurno, o tome se nešto zna, zna se da kalijeve soli ili kalij uopće usmjeravaju rast biljke
prema onim područjima biljnog organizma koja u brojnim slučajevima postaju kosturom,
koja stvaraju ono što je čvrsto, snažno; zna se da se kalijevim sadržajem obuzdava rast u
stabljici. Ali važno je da se kalijev sadržaj u onome što se događa između zemlje i biljaka
preradi tako da se on u organskom procesu ispravno odnosi prema onome što ustvari tvori
tijelo biljke, bjelančevinasto. A tu se nešto može postići ako se uradi sljedeće.
Uzmimo stolisnik, biljku koju je uglavnom lako naći. Ako je slučajno u nekom kraju
nema, može se isto tako upotrijebiti i osušen. Taj je stolisnik - a to je ustvari svaka biljka -
čudo od biljke, ali ako pak se pogleda neki drugi cvijet, onda čovjeka osobito dirne kakvo
je čudo od biljke taj stolisnik. Govorio sam vam da u sebi nosi ono čime si duh uvijek
ovlažuje prste kad ugljik, dušik i tako dalje želi poslati na njihova odgovarajuća organska
mjesta. Taj stolisnik objavljuje se u prirodi tako kao da je neki tvorac biljaka kod njega
imao model po kojem je odredio točan omjer između sumpora i drugih biljnih supstancija.
 50
Reklo bi se da ni kod jedne druge biljke duhovi prirode ne uspijevaju tako savršeno
iskoristiti sumpor kao kod stolisnika. I kad je čovjek upoznat s djelovanjem stotisnika u
životinjskom i ljudskom organizmu, ako se zna kako taj stolisnik, ukoliko se pravilno unese
u biološko, doista može popraviti sve ono što proistjeće iz slabosti astralnog tijela, može
se pratiti njegovo djelovanje u čitavom prirodnom procesu rasta biljaka. On je blagotvoran
samim time ako na nekom području divlje raste na rubovima oranica ili kraj puta, ondje
gdje se uzgajaju žitarice ili krumpiri ili neka druga kultura. Stolisnik nikako ne bi smjelo
iskorijeniti. Razumljivo je da bi trebalo spriječiti da se stolisnik ukorijeni negdje gdje bi
mogao smetati - štetan nije ustvari nigdje, ali može smetati - ali kao što neki simpatični
ljudi ne djeluju u društvu onime što govore, već samom svojom pojavom, tako i stolisnik
već i svojom prisutnošću povoljno djeluje na području gdje se razmnožio.
Upravo sa stolisnikom može se učiniti sljedeće: Uzme se ono isto što se od
stolisnika koristi u medicinske svrhe - one cvatove gore, kišobranaste cvatove. Ako imamo
svježi stolisnik, najbolje je da ih uberemo svježe i potom kratko sušimo. Zapravo ih uopće
ne treba puno sušiti. Ako nemamo svježi stolisnik, nego samo osušeni, onda bismo prije
upotrebe iz listova trebali pokušati iscijediti sok koji se iskuhavanjem može dobiti čak i iz
suhih listova, i tim sokom malo zalijemo cvat. Onda uzmemo mjehur neke plemenite
divljači - vidite kako se ovdje posvuda ostaje u živućem - nakon što smo zgnječili jednu ili
dvije šake stolisnika, uvijemo tu supstanciju u mjehur plemenite divljači, svežemo ga i u
tom mjehuru dobijemo tako prilično konzistentnu masu stolisnika. Zatim tu masu stolisnika
objesimo ondje gdje ljeti po mogućnosti sja sunce. Kad stigne jesen, skinemo je i ne odveć
duboko stavimo u zemlju da prezimi. Dakle, tijekom jedne godine cvjetovi stolisnika ne
smeta ako su se već zametnuli plodovi - uvijeni u mjehur plemenite divljači, dijelom iznad
zemlje, dijelom u zemlji izloženi su djelovanjima kojima mogu biti izloženi. Vidjet ćemo da
tijekom zime poprimaju prilično neobičnu konzistenciju.
Ako onda tu supstanciju izvađenu iz mjehura - sad je takvu možemo čuvati koliko
dugo hoćemo - stavimo u hrpu gnoja koja može biti velika kao kuća i u njoj je razdijelimo -
u to se uopće ne mora uložiti mnogo truda - ako je jednostavno razdijelimo, djeluje
zračenje. U njoj je izuzetna zračeća snaga - a u zračeće snage materijalist će zacijelo
vjerovati budući da govori o radiju - samim time što je ta supstancija unesena, a čak i
naširoko razdijeljena, ona djeluje na gnoj i gnojnicu te na kompostnu masu.
Ta masa dobivena od stolisnika djeluje tako oživljavajuće, osvježavajuće ako se
tako pripravljeno gnojivo upotrijebi jednostavno onako kako se gnojiva danas primijenjuju i
tako popravi ono što je eksploatirano. Gnojivu se vraća mogućnost da ponovno oživi
zemlju tako da ona može primiti druge kozmičke tvari, ono što u najfinijim homeopatskim
dozama dolazi kao kremena kiselina, olovo i tako dalje. No o tome bi članovi
poljoprivrednoga kružoka opet trebali obaviti pokuse; uvjerit će se da će to uspjeti.
Vidite, sada je pitanje - jer treba raditi s uvidom, a ne bez njega - stolisnik smo
upoznali, njegov jako homeopatski sadržaj sumpora koji je doista uzorno spojen s kalijem,
a i sam veličanstveno djeluje iz stolisnika, što stolisniku podaruje sposobnost da svoja
djelovanja raširi i u većim masama. Ali zašto baš u mjehuru plemenite divljači?
To je povezano s uvidom u veliki proces koji se odvija upravo u vezi s mjehurom.
Plemenita divljač je životinjski stvor koji je u posve intimnom odnosu ne toliko sa Zemljom
koliko sa zemaljskim okružjem, s onime što je u zemaljskom okružju svemirsko; zbog toga
plemenita divljač ima rogove koji imaju zadaću što smo je jučer razložili. I upravo ono što
je u stolisniku, na osobit način konzervira se u čovječjem i životinjskom organizmu
procesom koji se odvija između bubrega i mjehura, a taj je proces opet ovisan o
supstancijalnom ustrojstvu mjehura. Tako opet u mjehuru plemenite divljaći, premda mu je
supstancija tako tanka, ipak imamo snage koje nisu kao kod goveda - one su opet potpuno
drugačije povezane s nutrinom, nego sa snagama kozmosa, mjehur plemenite divljači
gotovo je odraz kozmosa. Tada stolisniku pružamo mogućnost da znatno poveća već
 51
postojeće snage za spajanje sumpora s drugim supstancijama. U obradi stolisnika koju
sam izložio imamo nešto sasvim fundamentatno za poboljšanje gnojiva i zadržavamo se u
živućem, ne izlazimo iz živućeg, ne ulazimo u anorgansku kemiju. To je važno.
Uzmimo drugi primjer. Ako gnojivu želimo pružiti mogućnost da u sebe primi onoliko
života da ono taj život može prenijeti na zemlju iz koje raste biljka, bitno je da gnojivo
osposobimo kako bi ono još više u sebi sjedinilo tvari koje su uz kalij također neophodne
za rast bitjaka - kalcij, kalcijeve spojeve. U stolisniku se prvenstveno radi o djelovanjima
kalija. Želimo li obuhvatiti i kalcijeva djelovanja, ponovno nam je potrebna biljka koja
doduše ne pobuđuje oduševljenje kao stolisnik, ali koja ipak također, u homeopatskim
dozama, sadrži sumpor kako bi se pomoću sumpora privukle ostale tvari potrebne biljci i
uvukle u organski proces. To je kamilica, Chamomilla officinalis.
Ne bi valjalo samo reći da je kamilica obilježena time što je bogata kalijem i
kalcijem, nego je ovako: u procesu stvaranja kalija stolisnik prvenstveno razvija svoju
sumpornu snagu. Zbog toga ima točno onoliko sumpora koliko mu je potrebno da preradi
kalij. No kamilica prerađuje i kalcij i time ono što ponajprije pridonosi onemogućavanju
štetnih fruktifikacijskih djelovanja, što pridonosi održavanju biljke zdravom. No čudesno je
što i kamilica u sebi ima ponešto sumpora, ali u drugoj količini jer mora preraditi i kalcij.
Sada opet treba istraižvati. Vidite, ono što proizlazi iz duhovne znanosti uvijek uzima u
obzir velike krugove, kao što se kaže, makrokozmičke, a ne mikrokozmičke razmjere.
Sada treba pratiti što se s kamilicom zbiva u ljudskom i životinjskom organizmu. U
svemu onome što se s upotrijebljenom kamilicom zbiva u Ijudskom ili životinjskom
organizmu mjehur nema gotovo nikakvo značenje, dok veće značenje ima supstancija
crijevne stijenke, važna je supstancija crijevne stijenke. Ako stoga kamilicom želimo
djelovati isto kao sa stolisnikom, trebamo ubrati njezine nježne bijelo-žute glavice, te
glavice obraditi isto kao i stolisnikove kišobrančiće, ali ne stavljamo ih u mjehur, nego u
goveđa crijeva.
Vidite, opet možete učiniti prekrasnu stvar, nije potrebno mnogo, ali to je prekrasna
stvar. Umjesto da sve što postoji s te strane upotrijebite onako kako je danas uobičajeno,
umjesto da pravite kobasice, pravite kobasice od goveđeg crijeva u kojima je nadjev
pripravak od kamilice. I time je ponovno dano nešto što se mora izložiti djelovanju prirode -
vidite, i tu se ostaje u okviru živućeg. Sada te dragocjene kobasice, budući da je stvar u
tome da bi u zemljanom po mogućnosti trebalo djelovati slično živuće, treba tijekom cijele
zime, ne preduboko, ostaviti u zemlji po mogućnosti bogatoj humusom i to na mjestu gdje
se snijeg dulje zadržava i gdje je on dobro obasjan suncem, tako da na mjesto gdje ste
smjestili te dragocjene kobasice djeluju kozmičko-astralna djelovanja.
Zatim ih u proljeće izvadimo i pohranimo na isti način te ih dodamo gnojivu isto kao i
stolisnik, i vidjet ćete da ćemo tako dobiti gnojivo koje, prvo, bolje zadržava dušik nego
druga gnojiva, kojemu je uz to obilježje da tako oživljuje zemlju da ona može izuzetno
poticajno djelovati na rast biljaka. Ako se tako gnoji, time će se ponajprije uzgojiti zdravije
biljke, doista zdravije biljke.
Zar ne, sve ovo danas izgleda kao ludo - to mi je jasno - ali pomislite samo što je
sve do danas ljudima izgledalo kao ludo, a nakon nekoliko godina uvedeno je u praksu.
Trebali ste samo pročitati švicarske novine kad je netko govorio o tome da bi trebalo
izgraditi brdske pruge, što mu je sve predbacivano. Ali brdske pruge ubrzo su se pojavile i
danas ljudi ne misle da je onaj koji ih je izmislio bio ludak. Prema tome, kod tih je stvari
važno da se otklone predrasude. Kao što sam rekao, ako je ove dvije biljke teško nabaviti
u nekom kraju, mogu se zamijeniti nečim drugim; to ne bi bilo tako dobro, ali može se
koristiti i osušena biljka.
Nasuprot tome, u pogledu dobrog djelovanja na našu gnojidbenu masu teško je
zamijeniti biljku koju često ne volimo, ne volimo u tom smislu da nešto što volimo, rado
pomilujemo. Tu biljku ne milujemo rado: koprivu. To je doista najveća blagotvorka za rast
 52
biljaka i gotovo je se ne može nadomjestiti nijednom drugom biljkom. No ako negdje nije
dostupna, može se upotrijebiti i u suhom stanju. Ali kopriva je doista "Katica za sve", ona
može neizmjerno mnogo. l kopriva nosi u sebi ono što svuda uređuje i prerađuje duhovno,
sumpor, čije sam značenje izložio. Ali osim toga što kopriva dalje prenosi zračenja i
strujanja kalija i kalcija, ona ima i neku vrst željeznih zračenja koja su za prirodni tijek
povoljna gotovo kao i za nas vlastita željezna zračenja u krvi. Zbog svojeg dobroćinstva
kopriva uopće ne zaslužuje da vani u prirodi raste tako prezrena. Ona bi ustvari trebala
rasti oko čovjekova srca jer ona je vani u prirodi po svojem veličanstvenom unutarnjem
djelovanju, po svojoj unutarnjoj organizaciji zaista slična onome što je srce u Ijudskom
organizmu. Riječ je o tome da se u koprivi nalazi velika blagodat i tu bi se svakako moglo
reći - oprostite, gospodine grofe, što ću u ovom slučaju biti toliko lokalan - da za
rasterećivanje tla od željeza, ukoliko je to potrebno, upravo pogoduje sjetva koprive na
nevinim mjestima. Ona na osobit način gornji sloj tla oslobađa od djelovanja željeza jer ga
ona jako voli i privlači. Premda se ne otktanja samo željezo, otklanja se njegovo djelovanje
na rast biljaka. Stoga bi sjetva koprive osobito bila značajna u ovim krajevima. No to bih
tek usput napomenuo. Želio bih upozoriti na to da već sama prisutnost koprive može biti
značajna za cijeli okoliš u pogledu rasta biljaka.
I tako, da bismo poboljšati gnojivo, uzmemo onoliko koprive koliko možemo
zahvatiti i pustimo da malo uvene, malo je stisnemo i upotrijebimo je ovaj put bez mjehura
plemenite divljači, bez goveđeg crijeva, jednostavno je zakopamo u zemlju posipavši je,
recimo, tankim slojem treseta, tako da je malo odvojena od zemlje. To zakopamo izravno
u zemlju, ali dobro zapamtimo to mjesto kako ne bismo iskopali samo zemlju kad budemo
htjeli iskopati koprivu. Onda je ostavimo preko zime i preko ljeta - mora biti zakopana
godinu dana - i tako dobivamo supstancijalnost iznimne djelotvornosti.
Sada to pomiješamo s gnojivom onako kao i drugo o čemu sam govorio; time
postižemo da gnojivo unutra postane osjetljivo, stvarno postane osjetljivo, tako da, kao da
je time postalo razumno, ne dopušta da se nešto nepravilno rastvori i da nešto nepravilno
ispušta dušik i slično. Upravo se tim dodatkom gnojivo "urazumljuje", a pogotovo
osposobljuje da urazumljuje zemlju u kojoj djeluje, tako da se ona individualizira prema
onim biljkama koje se tako žele uzgajati. To je uistinu nešto kao urazumljivanje zemljišta,
što se postiže dodatkom Urtica dioica.
Vidite, današnje metode poboljšavanja gnojiva - premda i sada katkad iznenađuju
svojim vanjskim djelovanjem - naposljetku se svode na to da se s veemenom dobiju izvrsni
poljoprivredni proizvodi koji takoreći samo pune ljudske želuce. Oni u sebi više neće imati
hranjivosti. No ipak je stvar u tome da se čovjek ne zavarava time što ima nešto veliko i
napuhano, nego da ima nešto što je u sebi konzistentno i hranjivo.
Može se dogoditi da se u poljoprivrednoj proizvodnji pojave biljne bolesti. Sada bih
načelno govorio o tome. Danas se ljudi rado specijatiziraju u svim stvarima i govore o ovoj
ili onoj bolesti. I to je sasvim u redu; onaj tko se bavi znanošću mora znati kako izgleda
jedno, a kako drugo. Ali liječniku većinom ne koristi mnogo ako neku bolest zna opisati,
nego je mnogo važnije ako je zna liječiti. Kod liječenja dolaze u obzir potpuno drugačija
gledišta od onih koja danas postoje za opis botesti, Može se steći velika savršenost u
opisivanju bolesti, prema pravilima današnje fiziologije ili fiziološke kemije može se točno
znati što se zbiva u organizmu, ali ništa se ne može liječiti. Ne mora se liječiti prema
histološkim ili mikroskopskim nalazima, treba se umjeti liječiti polazeći od velikih
međuovisnosti. Tako je i s obzirom na prirodu biljke. A budući da je priroda biljke u tom
pogledu jednostavnija od životinjske ili ljudske prirode, tako je i liječenje, rekao bih, nešto
što protječe u općem, pa se stoga kod biljke može primijeniti neka vrst univerzalnih
lijekova. Ako to ne bi bilo moguće, čovjek bi se našao u vrlo neugodnoj situaciji u odnosu
na biljni svijet, u kojoj već i jest - o tome ćemo još govoriti - što se tiče liječenja životinja, a
u kojoj nije u pogledu liječenja ljudi. Čovjek može reći što ga boli. Životinje i biljke to ne
 53
mogu. Ali u tom slučaju liječenje protječe općenitije. Stoga se razboritom provedbom
gnojidbe doista velik broj biljnih bolesti može otkloniti čim se one primijete i to na sljedeći
način.
Tlu se gnojidbom mora dodati kalcij. Ali ništa ne bi pomoglo ako bismo kalcij dodali
tlu zaobišavši živuće, nego kalcij mora, ukoliko treba djelovati ozdravljujuće, ostati u sferi
živućeg. On ne smije ispasti iz živućeg. Obično vapno ili slično neće vam ničemu poslužiti.
l tako ima jedna biljka koja je bogata kalcijem, sedamdeset sedam posto
supstancije njezina pepela čini kalcij, ali u finim spojevima - to je hrast. I ono što sam vam
izložio o srodnosti oživljenog zemljanog s korom posebice se odnosi na hrastovu koru,
koja je neka vrst međuproizvoda s obilježjima biljnog i životnog zemljanog. S obzirom na
ono što se pojavljuje kao kalcij, najidealnije je ono što se kao kalcijeva struktura nalazi u
hrastovoj kori. Kad je u oživljenom stanju, a ne u mrtvom - u mrtvom također djeluje - kalcij
tako ima ono što sam izložio.
On uspostavlja red kad etersko tijelo prejako djeluje, tako da astralno ne može
doprijeti do organskog. On ubija (guši) etersko tijelo i time oslobađa put djelovanju
astralnog; to je tako kod svakog vapna. Ali ako bismo htjeli da se razbujano etersko na vrlo
lijep način skuplja i to tako da je to skupljanje stvarno pravilno, da u organskom ne izaziva
šokove, onda kalcij moramo iskoristiti upravo u onoj strukturi u kojoj ga nalazimo u
hrastovoj kori.
Skupimo tako onoliko hrastove kore koliko je možemo prikupiti. Ne treba nam je
mnogo, dovoljno je onoliko koliko se tako može pribaviti. Skupimo je i malo nasjeckamo
tako da dobijemo razdrobljenu konzistenciju, razdrobljenu strukturu. Potom uzmemo
lubanju, gornji dio lubanje - od bilo koje domaće životinje - u nju saspemo tu nasjeckanu
hrastovu koru i zatvorimo je po mogućnosti koštanom masom te to stavimo u zemlju,
zakopamo ne previše duboko i pospemo tresetom te pomoću nekog žlijeba pokušamo
osigurati što veći dotok kišnice. Moglo bi se napraviti i ovako: u kacu u koju stalno utječe
voda i iz nje istječe mogli bismo staviti takvu biljnu supstanciju koja jako potiče stvaranje
biljnog mulja. U taj biljni mulj stavimo tu koštanu posudu s nasjeckanom hrastovom korom.
To također mora prezimiti - sniježnica je isto tako dobra kao i kišnica - mora po
mogućnosti odstajati cijelu jesen i zimu.
Tom se masom tako našem gnojivu dodaje ono što mu doista podaruje snage da
preventivno suzbije, zaustavi štetne biljne bolesti. Sada smo već pomiješali četiri stvari.
Sve to svakako zahtijeva ponešto posla, ali ako razmistite, sigurno ćete se složiti da ta
traži manje rada od svih petljancija koje se izvode u poljoprivrednim kemijskim
laboratorijima i koje se moraju platiti. Vidjet ćete, nacionalnoj privredi više se isplati ovo što
smo izložili.
No potrebno nam je još nešto što pravilno privlaći kremenu kiselinu iz čitavoga
svemirskog okružja. Jer tu kremenu kiselinu moramo imati u biljci. I upravo s obzirom na
upijanje kremene kiseline zemlja s vremenom gubi snagu. Gubi je polagano, pa se stoga
to tako ne primjećuje, ali vidite, ljudi koji pogled upiru još samo u mikrokozmičko, a ne u
makrokozmičko, uopće ne mare zbog gubitka kremene kiseline jer vjeruju da to nema
nikakva značenja za rast biljaka. Ali to ima najveće značenje za rast biljaka. No o tim
stvarima mora se nešto znati. To danas učenjaku sigurno više nije znak velike konfuzije,
kao što se to smatralo još prije nekog vremena, jer danas se bez ustručavanja govori o
preobrazbi elemenata. Promatranje svakakvih elemenata u tom je smislu pripitomilo
materijalističkog lava.
Ali određene stvari koje se neprestano zbivaju oko nas, Ijudi uopće ne poznaju. Kad
bi ih poznavali, lakše bi vjerovali u stvari koje sam sada izložio. Znam vrlo dobro da će
onaj koji je dovitljiv u današnjem načinu mišljenja reći: Ali ti nam uopće ne govoriš kako se
povećava sadržaj dušika u gnojivu. O tome sam stalno govorio, posebice kad sam govorio
o stolisniku, kamilici, koprivi, jer, naime, u organskom se procesu krije tajna alkemija, koja,
 54
samo ako u njemu ispravno djeluje, na primjer, kalij doista pretvara u dušik, a također, ako
ispravno djeluje, vapno doista pretvara u dušik. Znate da su u rastu biljaka djelatna četiri
elementa o kojima sam vam govorio; osim sumpora tu je također vodik. Naveo sam vam
značenje vodika. Između vapna i vodika postoji uzajamni kvalitativni odnos koji je slićan
kvalitativnom odnosu između kisika i dušika u zraku. I već bi to i isto izvanjski u
kvantitativnoj kemijskoj analizi otkrilo da postoji srodnost između povezanosti kisika i
dušika u zraku te između povezanosti vapna i vodika u organskim procesima. Naime, pod
utjecajem vodika vapno i kalij neprestano se preobražavaju u dušično i naposljetku u pravi
dušik. A dušik koji tako nastaje izuzetno je koristan za rast biljaka, ali treba ga proizvesti
metodama koje sam opisao.
Kremena kiselina sadrži silicij. Silicij pak u organizmu biva preobražen u tvar koja
ima iznimnu važnost, koja se danas uopće ne ubraja među kemijske elemente, a upravo je
kremena kiselina potrebna da bi se privuklo kozmičko. l tako u biljci jednostavno mora
nastati pravilno uzajamno djelovanje između kremene kiseline i kalija, ne kalcija. Tlo
moramo oživjeti kako bi na temelju gnojidbe ono uspostavilo taj pravilni uzajamni odnos.
Moramo potražiti biljku koja je vlastitim posredovanjem između kalija i kremene kiseline -
ponovno pridodana gnojivu u nekoj vrsti homeopatske doze - u stanju tom gnojivu podariti
odgovarajuću snagu. Tu biljku doista možemo naći. I ta je biljka opet, samim time što raste
na našem poljoprivrednom području, već u tom smislu blagotvorna. To je Taraxacum,
maslačak. Nevini, žuti maslačak izuzetna je blagodat tamo gdje raste. Jer on je posrednik
između kremene kiseline fino raspoređene u svemiru i potrebe koja za kremenom
kiselinom postoji na cijelom području. Maslačak je stvarno neka vrst nebeskoga glasnika;
ali ako se radi o tome da ga treba upotrijebiti, ako ga želimo učiniti djetotvornim u gnojivu,
moramo ga ispravno primijeniti. Naravno, u tu svrhu trebamo ga izložiti djelovanju zemlje,
djelovanju zemlje u zimskom razdoblju. Ali stvar je u tome da se okolne snage mogu
privući tako da ga obradimo kao i ostalo.
Skupimo žute glavice maslačka, pustimo da malo uvenu, zgnječimo, zašijemo u
kravlju potrbušnicu i također ostavimo u zemlji tijekom zime. Kad na proljeće izvadimo
kuglice - možemo ih pohraniti dok nam ne zatrebaju - one su stvarno potpuno prožete
kozmičkim djelovanjem. Supstanciju koja je dobivena od njih opet možemo na sličan način
dodati gnojivu i ona će osposobiti zemljište da iz atmosfere i svemira privuče upravo
onoliko kremene kiseline koliko je biljkama potrebno da bi postale osjetljive za sve ono što
djeluje u njihovu okružju, a i da same privlače ono što im treba.
Jer da bi biljke doista mogle rasti, potrebna im je neka vrst osjećaja. Kao što ja kao
čovjek mogu proći mimo nekog tupavka - on to ne osjeća, tako naravno sve u tlu i iznad tla
može prolaziti mimo tupe biljke; ona to ne osjeća i ne može se poslužiti njime za svoj rast.
Ali ako je biljka na taj najfiniji način prožeta, oživljena kremenom kiselinom, onda ona za
sve postaje osjetljiva i sve privlači. No vrlo je lako postići da biljka koristi vrlo malo prostora
kojim je u zemlji okružena i iz kojeg crpi ono što joj je potrebno. To naravno nije dobro.
Ako se zemljište obradi onako kako sam upravo opisao, tada biljka može privlačiti stvari iz
širokog okružja. Biljci može dobro doći ne samo ono što je na njivi nego i ono što se nalazi
u tlu susjedne livade ako joj je to potrebno. Biljci može dobro doći ono što je u šumskom
tlu koje je u blizini ako je se tako unutra učini osjetljivom. I tako možemo potaknuti
uzajamno djelovanje u prirodi dajući biljkama snage koje im pristižu zahvaljujući maslačku.
Mistim da bi trebalo pokušati napraviti takva gnojiva kojima bi se doista na
spomenut način pravilno dodalo tih pet sastojaka ili njihovih nadomjestaka. U budućnosti
se gnojivo, umjesto kemijskim tričarijama, mora obrađivati stolisnikom, kamilicom,
koprivom, hrastovom korom i maslačkom. Takvo gnojivo uistinu će sadržavati mnogo toga
što je zapravo potrebno.
Ako se čovjek potom svlada i prije nego što upotrijebi tako pripremljeno gnojivo
iscijedi cvjetove odoljena, valerijane, i to što je iscijedeno jako razrijedi - to se može bilo
 55
kad napravit i i onda pohraniti, pogotovo ako se pri razrjeđivanju koristi topla voda - može
se, ako se taj raizijedeni sok od cvjetova odoljena vrlo pažljivo doda gnojivu, u njemu
pobuditi ono što ga potiče da se pravilno odnosi prema onome što se naziva fosforna
supstancija. Tako će se od tih šest sastojaka moći proizvesti izvrsno gnojivo, kako od
gnojnice, tako i od stajnjaka te komposta.

ODGOVORI NA PITANJA

13. lipnja 1924.

Općenito o gnojidbi - Pojedinosti o pripravcima za gnojidbu - Uzimanje hrane iz
atmosfere

Pitanje: Radi li se kod mjehura plemenite divljaći o mjehuru muške životinje, jelena?
Dr. .Sreiner: Mislio sam na mušku divljać.

Je li kod koprive riječ o jednogodišnjoj biljci ili trajnici?

Urtica dioica.

Je li ispravno ako se u krajevima gdje mnogo kiši jama s gnojivom pokrije?

Gnojivo bi trebalo podnijeti uobičajene količine kiše. I opet, kako mu ne pogoduje
ako uopće ne dobije kišnicu, tako mu i škodi ako je njome previše natopljen. Te stvari ne
mogu se sasvim općenito odredili. Kišnica je za gnojivo uglavnom dobra.

Treba li gnojište biti pokriveno da bi u njemu ostata gnojnica?

U određenom smislu kišnica je gnojivu neophodna. Pitanje je da li bi hilo dobro ako
bismo tresetom gnojivo zaštitili od kiše. Ne bi imalo nekog smisla ako bismo pokrovom
zaštitili gnojivo od kiše. Gnojivo bi zbog toga sigurno bilo lošije.

Ako se rast biljaka potiče navedenirn načinom gnojidbe, koristi li to podjednako

plemenitim biljkama i takozvanom korovu, ili se moraju primijeniti posebne metode da bi se
suzbio korov?
Pitanje je, na prvi pogled, svakako opravdano. O takozvanom suzbijanju korova
govorit ću sljedećih dana. Ono što sam govorio pogoduje svekolikom bilinstvu i time se ne
utječe na suzbijanje korova. No biljka je mnogo otpornija na nametničke štetnike koji je
napadaju. Ali stvar izgleda ovako: Već postoje sredstva protiv nametničkih štetnika u
biljnom carstvu. Suzbijanje korova nije nešto što je povezano s načelima o kojima smo
dosad razgovarali. Korov je također dio svekolikog bilinsnva. O tome ćemo još govoriti.
Stvari su tako povezane da ne bilo dobro kad bi se nešto izdvajalo.

Što mislite o postupku kapetana Krantza prema kojem se labavim, slojevitim

slaganjem gnoja i toplinom koja se u njemu stvara također dobiva gnojivo bez mirisa?
Namjerno nisam govorio o stvarima koje se danas već razumno primjenjuju. Ono
što može doći kao poticaj od duhovne znanosti naveo sam u svrhu poboljšanja svake
takve metode. Postupak koji ste spomenuli sigurno ima vrlo mnogo prednosti. Ali mislim,
taj je postupak općenito nov, on nije toliko star, i može se pretpostaviti da spada u onu vrst
postupaka koji u početku zavaravaju i s vremenom se pokaže da nisu toliko praktični
koliko se ustvari pretpostavljalo. Na početku, dok tlo još ima svoju tradiciju, tada ga
zapravo sve na neki način osvježava. Ali kad se stvar primjenjuje dulje, tada se događa
isto što i s lijekovima koji prvi put dospiju u organizam. I najnevjerojatniji lijekovi prvi put
pomognu; potom ljekovito djelovanje prestane. I kod ovih stvari uvijek traje dulje dok
čovjek ne shvati da ipak nije onako kako je vjerovao. Tu je osobito značajno stvaranje
 56
vlastite topline, i ta djelatnost koja je potrebna da bi se stvorita vlastita toplina sigurno je
izuzetno povoljna za gnojivo, tako da iz te djetatnosti mora proizići nešto povoljno. Pritom
bi moglo biti štetno ako je gnojivo labavo naslagano, a i nisam siguran je li ono doista
sasvim bez mirisa. No dobro, ako je gnojivo bez mirisa, to je znak da se radi o pogodnoj
stvari. Taj postupak nije iskušavan više godina.

Zar ne bi bilo bolje kad bi gnojište bilo na površini zemlje, a ne ukopano u njoj?
U načelu je dobro ako se gnojište nalazi što više. No pritom treba paziti da dno
gnojišta nije previsoko kako bi ostalo u odgovarajućem odnosu sa snagama što su pod
zemljom. Ne možemo ga postaviti na brežuljku, ali možemo ga postaviti u razini sa
zemljom i to će biti najpovoljnija visina.

Može li se za trs koji mnogo trpi kompost spraviti na isti način?

Pripravlja se uz neke preinake. Kad budem govorio o voćarstvu i vinogradarstvu,
doći će do nekih preinaka; ali ovo što sam danas rekao općenito vrijedi za poboljšanje
svake vrste gnojiva. Danas sam naveo stvari koje općenito poboljšavaju gnojivo. Njegovu
prilagodbu livadama i pašnjacima, žitaricama, uzgoju voća i vinove loze još ćemo
obrađivati.

Je li u redu ako je gnojište popločeno?

S obzirom na ono što se može znati o cjelokupnoj szrukturi zemlje i njezinoj
povezanosti s gnojivom, svakako je čisti promašaj ako je gnojište popločeno. Tada bi se
oko samoga gnojišta trebalo ostaviti slobodan prostor za uzajamno djelovanje gnojiva i
zemlje. Zašto bismo kvarili gnojivo time što ga odvajamo od zemlje?

Ima Ii podloga kakav utjecaj, pjeskovita ili glinovita? Ponekad se dno gnojišta
oblaže glinom da bi bilo nepropusno.
U redu je to što stanovite vrste zemlje imaju određen utjecaj. On naravno proizlazi iz
svojstava koja imaju te vrste tla. Ako je ispod gnojišta pjeskovito tlo, bit će neophodno -
budući da to pjeskovito tlo stalno upija vodu, budući da propušta vodu da prije nego što
stavimo gnojivo, dno obložimo glinom. Imamo li, naprotiv, izrazito glinovito tlo, trebali
bismo ga razrahliti i posuti ga pijeskom. Da bismo postigli neko srednje djelovanje, uvijek
stavljamo sloj pijeska pa sloj gline. Onda imamo oboje. Onda imamo konzistenciju zemlje i
imamo djelovanje vode. Inače voda otječe. Osobito je pogodna mješavina obiju vrsta. lz
tog razloga bilo bi važno, barem ako se to može izbjeći, da pri postavljanju gnojišta ne
odaberemo laporasto tlo. Lapor i slično neće osobito djelovati. U tom slučaju bilo bi bolje
da postupno napravimo umjetno dno za gnojište.

Što se tiče uzgoja navedenih bitjaka: stolisnika, kamiltice, koprive; je li moguće da

se u kraju gdje tih biljaka nema one jednostavno posiju? Smatrali smo da je u stolisnik
opasan u ispaši goveda, maslačak također. U livadarstvu smo nastojali odstraniti te biljke
što je više moguće, isto tako i čićak. Upravo na tome radimo. No sada ih opet moramo
zasijati na poljskim međama, ali ne na livadama i pašnjacima?
Da, ali kako one mogu biti štetne u ishrani životinja?

Grof Keyserlingk: Govori se da stolisnik ima otrovne tvari. Govori se da maslačak

nije dobar za ishranu goveda.
Dr. Steiner: Mora se paziti na to. Stoka to na polju ne jede.
Grof Lerchenfeld: Kod nas se drugačije radi, maslačak se smatra krmivom koje
neposredno potiče mliječnost stoke.
 57
Dr. Steiner: Te su stvari katkad samo pretpostavke. Ne zna se jesu li provjerene.
Moguće je to se mora iskušati - da one u sijenu nisu štetne. Ako bi one bile štetne,
životinja sijeno ne bi ni pipnula; životinja ne jede ono što joj škodi.

Nije li stolisnik uslijed velike kalcifkacije jako prorijeđen budući da mu je potrebno

vlažno i kiselo zemljište?
Ako se koristi divlji stolisnik - radilo se o osobitom homeopatskom doziranju - u tom
slučaju zbilja je dovoljna vrto mala količina stolisnika za posipanje velikog dobra. Stolisnik
koji bi rastao ovdje u vrtu bio bi dovoljan za cijelo dobro.

Na svojim pašnjacima vidio sam da su goveda rado jela mladi mlasalačk koji samo
štu nije procvjetao; međutim, kasnije, čim je maslačak počeo cvjetari, goveda ga više nisu
uzimala.
Valja imati na umu sljedeće: To je naravno opće pravilo. Životinja ne jede maslačak
ako joj on škodi, životinja ima izuzetno dobar instinku za ishranu. No na umu morate imati
nešto drugo. Mi također gotovo uvijek, ako hoćemo unaprijediti nešto što se zasniva na
nekom procesu, koristimo nešto što samo ne bismo upotrijebili. Na primjer, nitko u
svakodnevnoj ishrani ne bi jeo krušni kvasac, ali on se ipak koristi kod pečenja kruha.
Stvari stoje ovako: Ono što pod određenim okolnostima djeluje otrovno ako se konzumira
u velikim količinama, to pod drugim uvjetima djeluje kao prava blagodat. Stoga se radi o
tome da je postupak odlučujući, a ne tvar. I zato mislim da se mirne duše može prijeći
preko sumnje da mastačak može nauditi životinji. Ima toliko čudnih shvaćanja; vrlo je
neobično što s jedne strane grof Keyserlingk naglašava štetnost maslačka, dok s druge
strane grof Lerchenfeld govori o tome da je upravo on krma koja najbolje potiće mliječnost
stoke. Nije moguće da je djelovanje tako različito na dvama područjima koja su tako blizu
jedno drugome; jedno od ta dva gledišta mora biti pogrešno.

Je li možda pudloga odlučujuća? Osim toga, moja tvrdnja oslanja se na gledišta

veterinara. Treba li stolisnik i maslačak još i sijati na pašnjacima i livadarna.
Dovoljna je sasvim mala površina.

Je li važno koliko dugo moraju biti pohranjeni pripravci s gnojivom pošto su izvađeni
iz zemlje?
Ako su pomiješani s gnojivom, svejedno je koliko dugo su unutra. Ali kad se gnojivo
rasprostire po polju, to treba prije učiniti.

Treba ti pripravke za gnujidbu staviti u zemlju zajedno ili svaki posebno?

To je ustvari bitno samo utoliko što je dobro da tijekom tog uzajamnog djelovanja
jedan pripravak ne smeta drugom, tako da bi ih barem trebalo zakopati na određenoj
međusobnoj udaljenosti. Kad bih ja to trebao učiniti na nekom malom dobru, na rubovima
bih potražio najudaljenija mjesta i iskopao jame u velikim razmacima, tako da jedno ne
smeta drugome. Na velikom dobru razmaci se mogu odrediti po volji.

Može li zemlja pod kojom su zakopani pripravci biti obrasla nekim biljem?
Zemlja može činiti što joj drago. U takvim je slučajevima čak jako dobro ako je
zemlja obrasla biljem. Ona može biti prekrivena i kultiviranim biljkama.

Kako treba postupati s pripravcima u hrpi gnoja?

Savjetovao bih da se s njima postupi na sljedeći način: stavite ih četvrt metra ili
nešto dubtje u veću hrpu gnoja, tako da ih gnoj obavija. Pripravci ne trebaju biti jako
duboko, ali važno je da su obavijeni gnojem. Jer stvari stoje ovako: Ako je ovo hrpa gnoja i
 58
ovdje se nalaze komadići pripravka - cijela stvar temelji se na zračenju - sve zrake kreću
se ovako; i kad su oni preblizu površine tla, to nije dobro. Na samoj površini zračenje se
lomi, prelazi u zavoj, ono ne izlazi ako gnoj prekriva pripravak. Dovoljno je pola metra
dubine. Ako je preblizu površini tla, gubi se velik dio zračećih snaga.

Je li dovoljno ako se napravi nekoliko rupa ili se sve treba rasporediti?

Bolje je ako se rasporedi nego ako se na jednom mjestu samo naprave rupe. Inače
bi zračenja jedna drugima smetala.

Treba ti odmah sve pripravke staviti u gnoj?

Kad se pripravci stavljaju u gnoj, mogu se metnuti jedan kraj drugog. Oni ne utječu
jedni na druge. oni utječu na sam gnoj.

Mogu li se pripravci staviti u jednu rupul

Teoretski bi se moglo pretpostaviti da pripravci neće smetati jedni drugima ako se
svi stave u jednu rupu. Ali to ne bih uvrdio unaprijed. Mogu se staviti jedan blizu drugog, ali
bi se ipak moglo dogoditi da bi ipak smetati jadan drugom kad bi svi zajedno bili u jednoj
rupi.

O kojem hrastu se radi?

Quercus robur. (Hrasu lužnjak, op. prev.)

Treba li kora biti od živog ili srušenog stabla?

U ovom slučaju po mogućnosti od živog drveta, dapače, od drveta kod kojeg se
može pretpostaviti da je hrastova smola još prilično djelatna.

Dolazi li u obzir cijela kora?

Zapravo samo površina. Vanjski sloj koji se raspada kad ga se ljušti.

Moraju li se pripravci za gnojidbu zakopati baš isktjučivo unutar humusnog sloja ili
se kravlji rogovi mogu i dublje zakopati?
Bolje je ostaviti ih u humusnom sloju. Štoviše, može se pretpostaviti da u podlozi,
ispod humusnog sloja, neće dati toliko plodan materijal. Trebalo bi naravno također uzeti u
obzir da bi dublji humusni sloj bio najpogodniji. Ako smo pronašli sloj koji je najjači
humusni sloj, to će sigurno biti najbolje mjesto. AIi ispod humusnog sloja neće se postići
nikakav koristan učinak.

U humusnom sloju stvari bi uvijek bile izložene mrazu. Zar to ne bi štetilo?

Ako su izložene mrazu, to je upravo vrijeme kad se zcmlja tim mrazom najjače
izlaže kozmičkim utjecajima.

Kako se usitnjava kvarc i kremen? U nekom malom mlincu ili mužuru?

U ovom slućaju najbulje je da se to prvo učini u mužaru - za to je potreban željezni
batić, U njemu se to usitni dok ne postane puput brašna. Kad kvarca će čak biti
neophodno da ga se najprije što je više moguće usitni ovako, a zatim na nekoj staklenoj
površini, jer to mora biti jako fino brašno, u kod kvarca to je jako tešku postići.

Poljoprivredno iskustvo pokazuje da se u dobro hranjenoj životinji nakupljaju i

masne supstancije. Dakle treba postojati odnos između hrane i uzimanja hrane iz
atmosfere?
 59
Držiec se samo onog što sam vam rekao. Rekao sam: Prilikom uzimanja hrane
najbitnije su snage koje se razvijaju u tijelu. O pravilnom uzimanju hrane ovisi hoće li
životinja razviti dovoljno snaga kako bi postala sposobnom uzimati tvari iz atmosfere i
preraditi ih. To se može usporediti sa sljedećim: Ako netko treba na ruku navući usku
rukavicu, to neće uspjeti guranjem ruke u nju, nego je prije treba napuniti drvom, proširiti
je. Tako je i ovo fleksibiliziranje snaga koje su potrebne kako bi se iz atmosfere preuzelo
ono sšto se ne može dobiti hranom. Živežnim namirnicama organizam se širi i time
osposobljava da iz atmosfere uzme više. Time čak može doći i do hipertrofije ako se
uzima previše. To se onda plaća kraćim životnim vijekom. Tu postoji nešto što se nalazi u
sredini između maksimuma i minimuma.

Individualizacija mjera u poljoprivredi

ŠESTO PREDAVANJE
Koberwitz, 14. lipnja 1924.
Bit korova, štetnika i takozvanih bitjnih botesti pred forumom prirodc

U nastavku naših ramatranja oslonit ćemo se na nešto od onoga što smo proteklih
dana čuli o spoznajama u pogledu rasta biljaka, a i životinjskim stvorovima. Nastojat ćemo
barem aforistički ocrtati duhovnoznansuvena gledišta koja se tiču biljaka, biljnog,
životinjskih štetočinja u poljoprivredi i onoga što se zove biljnim botestima. No te stvari
moguće je promatrati samo u konkretnim slučajevima. Stoga ću i ondje gdje se može reći
malo toga općenitog, budući da se stvari moraju specijalizirati, najprije navesti primjere koji
onda, uzmu li se kao polazište za pokuse, mogu voditi dalje. Najprije bih pošao od bića
korova ili kako se to kaže, promotrio bih biljne štetočine.
Vidite, nije toliko stvar u tome da damo deliniciju korova, već je stvar u tome da se
stvore spoznaje o tome kako se s određenog polja otklanjaju biljke koje tamo ne želimo
irnati. Zar ne, čovjeka još ponekad spopadnu one čudne mušice zaostale iz studijskog
vremena. Zato sam pokušao, iako ne baš s previše zadovoljstva, razmotriti jednu od takvih
mušica i u nekoliko koraka istražiti kakve definicije korova postoje. I tako sam otkrio da
većina autora koji nastoje odrediti što je korov, kaže: "Korov je ono što raste na mjestu na
kojem nije poželjno." Vidite da to nije definicija koja baš duboko ulazi u biće stvari. I čovjek
također neće imati previše sreće želeći razmotriti biće korova iz jednostavnog razloga što
pred forumom prirode korov ima isto onoliko prava na rast koliko i ono što se smatra
korisnim. Morat će se uvidjeti da se stvari moraju promotriti s drugoga gledišta, s gledišta
kako s određenog polja odstraniti ono što tamo nije predviđeno, ali zbog opće prirodne
međuovisnosti tamo raste. Na to pitanje ne može se drugačije odgovoriti nego da se u
obzir uzmu stvari koje smo naveli proteklih dana.
Naveli smo kako bi trebalo strogo razlikovati snage koje su djelatne pri rastu biljaka
i koje doduše potječu iz svemira, ali se iz svemira najprije preuzimaju u zemlju i iz zemlje
djeluju na rast biljaka. Te snage koje poglavito proistječu iz kozmičkih utjecaja, kao što
sam rekao, od Merkura, Venere i Mjeseca, ali ne djeluju izravno s tih planeta, nego
posredno kroza zemlju. Te stvari moraju se uzeti u obzir ako se želi pratiti što nakon biljke
majke izvodi biljku kći i tako dalje. Nasuprot tome, u svemu što biljka preuzima iz okružja
nadzematjskog trebat će obratiti pozornost na to kakve djelatne mogućnosti udaljeniji
planeti prenose zraku i što se na taj način preuzima. A u širem smistu također se može
reći da na sve one snage koje s bližih planeta djeluju na Zemlju mnogo utječe djelovanje
vapna u zemlji, dok na ono što djeluje iz okružja utječe djelovanje kremena. I stoga valja
reći: ako djelovanje kremena potječe i od same Zemlje, ono ipak prenosi ono što dopire od
Jupitera, Marsa, Saturna, a ne ono što dopire od Mjeseca, Merkura i Venere.
 60
No Ijudi danas uopće nisu navikli da uistinu uzmu u obzir te stvari. Ali zbog toga i
ispaštaju. Na primjer, u mnogim krajevima civiliziranoga svijeta ljudi su morali ispaštati
zbog nepoznavanja kozmičkog utjecaja - bilo da je riječ o njegovu djelovanju pomoću
zraka posredno kroz ono što se nalazi iznad razine tla, bilo da je riječ o njegovu djelovanju
odozdo, posredovanjem Zemlje - zbog toga što je poradi te neuviđavnosti bilo iscrpljeno
sve što je nekoć zahvaljujući staroj instinktivnoj znanosti u tom pogledu urađeno; svima
vama sve to može biti svejedno, ali mnogim Ijudima to nije svejedno. Tlo je bilo iscrpljeno,
tradicije su također bile iscrpljene - premda su seljaci ponekad pripomogli - i tako je brojne
vinograde napala trsna uš (filoksera). Prema trsnoj uši Ijudi su bili prilično nemoćni. Mogao
bih mnogo toga ispričati o uredništvu jednoga poljoprivrednog časopisa što je osamdesetih
godina izlazio u Beču, koje su sa svih strana salijetali zahtjevima da pronađe sredstvo
protiv lisne uši i koje je bilo potpuno nemoćno kad je nevolja s trsnom uši doista postala
akutnom. - Te stvari svakako se ne mogu cjelovito razraditi znanošću koju danas imamo;
one se jedino mogu razraditi ukoliko se čovjek uistinu posveti onome što se može spoznati
na putovima koje smo naznačili.
Zamislite sljedeće - nacrtat ću to shematski (crtež): Neka je ovo razina zemlje, a sve
ovo jesu djelovanja Venere, Merkura i Mjeseca što dopiru iz svemira i zrače natrag, tako
da se djeluje odozdo prema gore. A ovo što na taj način postaje djelatno u zemlji - opet ću
to shematski nacrtati - to potiče biljke na djelovanje tako da najprije oblikuju ono što raste
u jednoj godini, a da potom oblikuju sjeme. Iz sjemena onda niče nova biljka, treća biljka i
tako dalje. Sve što dolazi ovim putem ulazi u reproduktivnu snagu, u slijed naraštaja.
Nasuprot tome, sve ono što dolazi drugim putem koji se nalazi iznad razine zemlje,
dolazi od drugih snaga, od dalekih planetnih snaga. To se shematski može prikazati
ovako: ovo se u biljci ostvaruje tako da se ona širi u okolini, što je čini krupnom i sočnom,
što uzimamo kao hranu jer kontinuirana struja to stalno gradi. Ono što odgrizemo od
jabuke, breskve, ono što zatim jedemo kao voćno meso, sve to potječe od udaljenih
planetnih djelovanja. I upravo iz tih shvaćanja proizlazi kako treba postupati ako se na bilo
koji način želi utjecati na rast biljaka. Nikako drugačije ne može se steći uvid u to kako se
utječe na rast biljaka nego time da se uzmu u obzir te različite snage.
Na velik broj biljaka, a to su ponajprije one biljke koje se u svakodnevnom životu
ubrajaju u korov, a koje su ponekad izuzetno jako Ijekovito bilje - upravo se među korovom
nalaze najljekovitije biljke - na te biljke najveći utjecaj ima ono što se može nazvati
Mjesečevim djelovanjem.
O Mjesecu se u običnom životu zna da svojom površinom prima Sunčeve zrake i
baca ih na Zemlju. Mi vidimo jer svojim očima primamo reflektirane Sunčeve zrake a
Zemlja također prima te Mjesečeve zrake; Dakle, to su Sunčeve zrake koje su na taj način
reflektirane, ali su prožete Mjesečevim snagama koje dopiru na Zemlju baš kao Mjesečeve
snage otkako se Mjesec odvojio od Zemlje. U svemiru upravo ta Mjesečeva snaga
pojačano djeluje na sve zemaljsko. - Kad je Mjesec još bio sjedinjen sa Zemljom,
zemaljsko je bilo mnogo životnije, mnogo plodonosnije. Tako jaka mineralnost kakvu
danas imamo zapravo nije postojala u ono vrijeme kad je Mjesec još bio sjedinjen sa
Zemljom. Ali nakon što se odvojio od Zemlje, Mjesec djeluje tako da pojačava uobičajeno
stanje Zemlje koje je dovoljno samo za poticanje rasta živih bića, pa se rast time uzdiže do
reprodukcije.
Kad biće raste, ono postaje veliko. Tu djeluje ista snaga koja djeluje i kod
razmnožavanja. Samo što rast ne seže tako daleko da bi nastalo istovrsno biće. Nastaje
stanica za stanicom, to je oslabljeno razmnožavanje koje ostaje unutar bića, a
razmnožavanje je ojačan rast. Sama Zemlja jedva može posredovati slabo
razmnožavanje, rast, ali bez Mjcseca bila bi nemoćna glede ojačanog rasta. Tu su joj
jednostavno potrebne kormičke snage koje pomoću Mjeseca, a kod osobitih biljaka i
pomoću Merkura i Venere, sjaje na nju. Prije sam rekao da ljudi zamišljaju kako Mjesec
 61
samo prima Sunčeve zrake i baca ih na Zemlju. Prema tome, kod Mjesečeva djelovanja
pozornost se pridaje jedino Sunčevu svjetlu. Ali to nije jedino što dolazi na Zemlju. S
Mjesečevim zrakama na Zemlju dolazi i cjelokupni reflektirani svemir. Sve što djeluje na
Mjesec, odsijava se dalje. Tako se i čitavo zvjezdano nebo, što se današnjem čovjeku
također ne može dokazati današnjim fizikalnim metodama, zrcali s Mjeseca na Zemlju. To
je svakako jaka i organizacijski snažna kozmička snaga koja s Mjeseca struji u biljke kako
bi im mogla poslužiti i s obzirom na sjemenitost da bi time snaga rasta mogla izrasti u
snagu razmnožavanja.
No na jednom kraju Zemlje sve to vrijedi samo kad je nad tim područjem pun
Mjesec. Ako je nad njim mlađak, ono ne uživa u blagodati Mjesečeva utjecaja. Za vrijeme
mlađaka u biljkama je zadržano samo ono što su primile tijekom puna Mjeseca. Značajni
rezultati postigli bi se već samim time ako bi se proučavalo kakav bi učinak bio kad bi se,
recimo, već prilikom sjetve kod prvih naznaka klijanja u zemlji iskoristio Mjesec, kao što su
to sve do u devetnaesto stoljeće činili stari Indijci, koji su sijali ravnajući se prema
Mjesečevim mijenama. Ali priroda nije tako okrutna da bi čovjeka kaznila već i za najmanju
nepažnju i nepristojnost kojom je počastio Mjesec prilikom sjetve, prilikom žetve. Dakle,
pun je Mjesec dvanaest puta u godini; to je dosta da se prikupi dovoljno djelovanja puna
Mjeseca, to jest snaga koje potiču stvaranje ploda. I ako pak se jednom nešto što
pridonosi oplodnji umjesto za puna Mjeseca poduzme za mlađaka, to će onda pričekati u
zemlji do nova puna Mjeseca, zanemariti ljudske zablude i ravnati se prema prirodi. To je
posve dovoljno kad Ijudi koriste Mjesec a da o tome nemaju ni pojma. Ali ni to neće
dovesti daleko.
Jer, vidite, uz takav postupak korov zahtijeva svoje pravo isto kao i uzgajane biljke i
sve će se pobrkati budući da čovjek uopće ne stoji u snagama koje upravljaju rastom.
Čovjek se mora postaviti u snage koje upravljaju rastom. Tu se zna: potpuno razvijenom
Mjesečevom snagom djeluje se na reprodukciju, na razmnožavanje svega biljno-živućeg,
Prema tome, djeluje se na ono što iz korijenja izbija u stvaranje ploda. I tako ćemo dobiti
najbolji korov ako blagotvorni Mjesec pustimo da djeluje na naš korov, ako ničim ne
spriječimo njegovo djelovanje. Budući da ima i kišnih godina, kada Mjesečeve snage bolje
djeluju nego u sušnim, taj će se korov time razmnožiti i proširiti. No ako čovjek računa na
te kozmičke snage, reći će si sljedeće:
Obuzda li se puno djelovanje Mjeseca na korov, dopusti li se da na korov djeluje
samo ono što djeluje izvana i što stoga nije Mjesečevo djelovanje, ono što izravno djeluje,
njegovu se razmnožavanju tako postavlja granica. On se tada više ne može razmnožavati.
I stvar je u tome da se tlo obrađuje - budući da se Mjesec ne može isključiti - tako da
zemlja postane nesklona primanju Mjesečevih djelovanja, i ne samo da zemlja postane
nesklona primanju Mjesečevih djelovanja nego i biljke, taj korov, da počinju zazirati od
toga da rastu u zemlji koja je u stanovitom smislu obrađena. Ako to postignemo, imamo
ono što hoćemo.
Jedne godine primijetimo da se pojavio korov. Tada moramo stvar uzeti u svoje
ruke, zbog toga se ne trebamo prepasti, nego sebi reći da treba nešto poduzeti. Trebamo
prikupiti stanovitu količinu sjemena toga korova, dakle, onoga u što se najzad povukla
snaga o kojoj sam govorio. Zapalimo vatru - najbolje je zapaliti drvo - i spalimo to sjeme te
brižljivo skupimo sav pepeo. Na taj način prikupit ćemo razmjerno malo tog pepela.
Međutim, kod biljaka s kojima smo postupili tako da smo njihovo sjeme dali vatri,
preobrazill u pepeo, u pepelu smo koncentrirali snagu suprotnu onome što se razvija u
privlačenju Mjesečevih snaga. Pospimo sada tu ne trebamo biti osobito pažljivi budući da
stvar djeluje u širokom krugu - taj mali pripravak koji smo tako napravili od različitoga
korova po našoj njivi i već ćemo sljedeće godine vidjeti kako je mnogo manje one vrste
korova koju smo tako obraditi. On više ne raste i, budući da za mnoge stvari u prirodi
 62
vrijedi ciktus od četiri godine, vidjet ćemo da će nakon četiri godine dotični korov koji
obrađujemo posipajući ga pepelom nestati s te njive.
Vidite, tu je doista postignuto plodno djelovanje najmanjih entiteta koje je sada i
znanstveno dokazao Biološki institut. Na taj bi se način zaista moglo mnogo toga postići i
ako se u svom radu poslužite tim stvarima, ako doista uzmete u obzir djelovanja koja su
danas potpuno zanemarena, u ruci biste mogli imati izuzetno mnogo. Sada zaista možete
negdje posijati maslačak koji vam je potreban za ono što sam jučer izložio, no možete
upotrijebiti i njegovo sjeme, poduzeti onaj pokus sa spaljivanjem, skupiti sitni prašak i
njime posuti njivu. Tako ćete maslačak moći imati tamo gdje želite, ali ona njiva koju ste
obradili spaljenim maslačkom ostat će pošteđena od njega.
To su stvari - danas se u to ne vjeruje - kojima se nekoć vladalo na temelju
instinktivne agrikulturne mudrosti. Tada se na ograničenim područjima zajedno moglo
uzgajati sve što se htjelo budući da su se te stvari radite instinktivno. Za sve te stvari
mogao bih dati naputke kod kojih biste se uvjerili da mogu biti polazišta za pravu primjenu
tih stvari u praksi, u stvarnoj praksi. l kako danas već vlada mišljenje - neću to nazvati
predrasudom - da se sve mora naknadno verificirati; dobro, nek se onda te stvari pokušaju
verificirati. Vidjet će se, ako se pokusi izvedu pravilno, one će se sigurno obistiniti.
Međutim, kad bih sam imao imanje, ne bih čekao dokaze, nego bih odmah krenuo na
posao. Jer potpuno sam siguran da stvar funkcionira. Jer po meni stvari stoje ovako:
duhovnoznansuvene istine same su po sebi istinite. Njima ne treba dokazivanje pomoću
drugih okolnosti, izvanjskih metoda. Tu su grešku napravili svi naši znanstvenici koji su se
ostanjali na izvanjske metode, izvanjskim metodama htjeli su verificirati te istine. Oni su to
učiniti i unutar Antropozofskog društva: no ti su ljudi trebali znati da te stvari mogu biti
istinite po sebi. Ali da bi se danas nešto postiglo, to se prema van ipak mora verificirati,
mora se pristati na kompromis, tu je nužan kompromis. Ali u načelu on nije nužan. Jer
kako čovjek stvari zna u sebi? Zna ih tako što su one u njemu jasne zbog svoje kvalitete,
jednako jasne kao što je otprilike jasno da ću, kad mi nešto proizvodi pedeset ljudi, a onda
odlučim da želim proizvoditi triput toliko, uzeti sto pedest ljudi. Tada bi jedino neki drznik
mogao reći: Ne vjerujem da stopedest ljudi može napraviti triput toliko, to se tek mora
iskušati. Pod određenim okolnostima može se dogoditi da iskustvo pobije naše
pretpostavke ako se doista pristupi pokusu. Recimo da nešto najprije proizvodi jedan,
potom dvojica, a zatim trojica. Sada se statistićki ustanovi što su ta trojica radila. No ako
su ta trojica baš brbljala, raditi su manje nego jedan. Pretpostavka od koje se pošlo bila je
pogrešna. Pokus može dokazati suprotno. Ali još ništa nije riješeno ako pokus dokaže
suprotno. Ako se sasvim egzakuno postupa, tada se posebnu pozornost mora posvetiti i
protivnoj instanci.
Tada će se ono što je istinito u sebi potvrditi i u zbilji. - Prema tome, s obzirom na
biljne štetnike na našim poljima većinom bi se moglo govoriti općenito. Tako općenito neće
se moći govoriti kad bude riječi o štetnicima. Tu bih najprije naveo jedan primjer koji može
biti osobito znakovit prilikom poduzimanja pokusa iz kojih se može vidjeti kako se takve
stvari i dokazuju.
Uzmimo stoga jednog osobito dobrog seljakova prijatetja, poljskog miša. Taj poljski
miš; što li se sve ne snuje, što li se sve ne poduzima kako bi se suzbio poljski miš! U
poljoprivrednoj literaturi može se pročitati da je dobro upotrijehiti svakojake fosforne
pripravke, da se koriste druge stvari, preparat od strihnina i saharina. Pojavila se i nešto
radikalnija metoda kojom se poljskog miša nastoji zaraziti tifusom, što je moguće ako se
neki bacili, koji su štetni samo za glodavce, stave u pire od krumpira koji se onda na
odgovarajući način razdijeli. I takve su stvari rađene, barem su preporučivane. Dakle, kad
se pojave ove životinjice koje zapravo izgledaju prilično bezazleno, nastoji ih se potamaniti
na sve moguće načine mjerama koje zapravo ne izgledaju baš čovječnima. Tja, mislim da
se tu uktjučuje čak i država jer u borbi protiv miševa koja se vodi na taj način, ništa ne
 63
koristi aku isto ne poduzima i susjed. Oni onda prijeđu s jedne njive na drugu i tako se u
pomoć mora pozvati država kako bi svi bili prisiljeni da na određen način istrijebe miševe.
Država se ne upušta u modifikacije; ona donosi propise ako neku metodu smatra
ispravnom, ber obzira na to je ti ona ispravna ili nije, i svatko je mora provodili. Mora je
provoditi na uobičajeu način: sve mora biti uniformirano - uniforma je državni ideal.
Tja, dakle, vidite, sve je to izvanjsko isprobavanje i naređivanje. l čovjek stalno ima
osjećaj da eksperimentatorima pritom nije baš ugodno, jer miševi se stalno vraćaju. Nije im
baš ugodno budući da se miševi stalno vraćaju. No stvar je u nečemu što se ne može baš
isključivo primijeniti na jednom dobru, ali što na neki način na jednom dobru može pomoći.
To se neće moći potpuno provesti, i tu će se uvidom morati utjecati na susjede da i oni
učine isto, ali smatram da će se u budućnosti trebati mnogo više pažnje posvećivati uvidu
nego policijskim mjerama. To će svakako biti istinski napredak u našem društvenom
životu.
Ako se uhvati prilično mladi miš, može mu se skinuti koža, dakle uzme se koža
prilično mladog miša. No važno je da se ta koža - toliko miševa ima uvijek, no ako se želi
izvesti taj pokus, svakako to moraju biti poljski miševi - pribavi u vrijeme kad se Sunce
nalazi u znaku Škorpiona. Vidite, oni stari momci s instinktivnom znanošću uopće nisu bili
tako glupi. Tamo gdje od biljke prelazimo na životinju, stižemo upravo do zodijaka. Jer taj
zodijak nije nazvan tako bez razloga. Ako hoćemo nešto postići u biljnom svijetu, možemo
se zadržati kod planetnog sustava. Kod životinje to više ne ide. Tu već treba u obzir uzeti
okolne zvijezde stajačice, pogotovo one zvijezde stajačice koje se nalaze u zodijaku.
Kod rasta biljaka Mjesečevo djelovanje gotovo je sasvim dovoljno za ostvarenje
reprodukcije. U životinjskom carstvu Mjesečevo djelovanje mora biti potpomognuto
Venerinim djelovanjem. Kod zodijaka ne treba toliku pozornost pridavati Mjesećevu
djelovanju jer zodijak Mjesečeve snage konzervira, zadržava ih u sebi i emancipira se od
Mjeseca. U životinjskom carstvu Mjesečeva je snaga razvijena i onda kada nije pun
Mjesec. Životinja u sebi nosi snagu puna Mjeseca, emancipira se od vremenskog
određenja. Ali to nije tako s obzirom na to što ovdje moramo izvesti, nije tako s obzirom na
ostale planeune snage.
Jer radi se o tome da s mišjom kožom moramo izvesti nešto sasvim određeno. U
vrijeme kad se Venera nalazi u znaku Škorpiona pribavimo tu mišju kožu i zatim je spalimo
te brižljivo skupimo pepeo i sve što je preostalo - toga neće biti puno, ali ako se uzme
nekoliko miševa, to će biti dovoljno, bit će dosta onoga što se na taj način dobije: i tako se
dobije pepeo od spaljene mišje kože u vrijeme kad se Venera nalazi u znaku Škorpiona. U
onome što je vatra uništila sada ostaje negativna snaga, nasuprot reproduktivnoj snazi
poljskog miša. Ako sada prašak dobiven na taj način - to će na nekim područjima biti
teško, pa stvar možete još više homeopatizirali, ne treba nam pun tanjur takva praška -
pospete po polju, ako je on doista proveden kroz vatru tijekom visoke konjunkcije Venere i
Škorpiona, miševi će to polje izbjegavati. No to su drske životinje i opet će se pojaviti ako
se neka mjesta ne pospu pepelom. Tamo će se ponovno ugnijezditi. Drugim riječima,
djelovanje je dalekosežno, ali se ipak može dogoditi da se postupak ne provede dosljedno.
Ali djelovanje će sigurno biti radikalno ako svi susjedi učine isto. Vjerujem da taj posao
može priuštiti i mnogo zadovoljstva. Zahvaljujući tim stvarima nekome bi poljoprivreda
mogla tako prijati kao što prija neko jelo ako je malo začinjeno.
Stoga vidite, bitno je doći do toga da se računa na djelovanje zvijezda ne bivajući
time nimalo praznovjernim. Obično se dogodi da se sve što je nekoć bilo znanje, pretvori u
puko praznovjerje. Naravno, ne može se podgrijavati praznovjerje. Ponovno treba krenuti
od znanja; ali to znanje mora se steći na duhovni način, a ne samo na fizičko-osjetilni.
Tako se postupa sa zemljom kad se vodi borba protiv svih onih štetočina na polju koje u
bilo kojem smislu spadaju u više životinje. Miševi su glodavci, a oni spadaju među više
životinje. Nasuprot tome, na taj način nećemo se moći osloboditi kukaca jer kukci
 64
potpadaju pod sasvim drugačije kozmičke utjecaje, i sve ono što spada u niže životinje
potpada pod kozmičke utjecaje koji su drugačiji od utjecaja kojima su izložene više
životinje.
Sada bih stao na tanak led i u vezi s ovim što smo izložili kao primjer naveo bih
repinu nematodu kako bismo imali nešto konkretno. Najprije uočavamo poznato
zadebljanje vlaknastog korijena te da je lišće ujutro mlitavo. To je vanjski znak. No mora
nam biti jasno da to središnje - listovi, koje je zahvatila promjena - iz zraka prima kozmička
djelovanja, ali da korijenje crpi snage koje se u biljku kroza zemlju vraćaju iz kozmosa. Što
se događa kad se pojavi nematoda? Kad se ona pojavi, proces primanja kozmičkih snaga,
koji bi zapravo trebao ostati u području listova, biva potisnut u područje gdje se nalazi
korijenje.
Shematski nacrtano (crtež): Ako je ovo razina zemlje, a ovo biljka, kozmičke snage
koje bi trebale djelovati gore, u biljci što su je napale nematode djeluje ovdje dolje. O tome
se ustvari ovdje radi. Određene kozmičke snage skliznu preduboko. To utječe i na
cjelokupni vanjski izgled biljke. Ali time je životinji pružena mogućnost da u zemlji dođe do
kozmičkih snaga koje su joj potrebne za život. Inače bi morala živjeti gore u listovima -
nematoda je žičast crv - ali tamo ona ne moie živjeti jer je njezina životna sredina zemlja.
Nekim živim bićima, ustvari svim živim bićima svojstveno je da mogu živjeti samo
unutar određenih granica opstanka. Pokušajte živjeti na zraku s temperaturom od plus
sedamdeset Celzijevih stupnjeva, na zraku s temperaturom od minus sedamdeset
Celzijevih stupnjeva. Vi morate živjeti na jednoj određenoj temperaturi. Iznad i ispod te
razine više ne možete živjeti. Nematoda to također ne može. Ona ne može živjeti ako
nema zemlje, isto tako ako nema kozmičkih snaga. Inače bi morala izumrijeti. Živa bića
uvijek zahtijevaju određene uvjete. I čitav Ijudski rod morao bi izumrijeti kad ne bi imao
određene uvjete.
Upravo kod životinja koje se tako razvijaju važno je da u zemlju uđe kozmičko, ono
kozmičko koje bi se inače trebalo očitovati samo u zemaljskom okružju. Ta se djelovanja
pojavljuju svake četiri godine. No kod nematode radi se o nečemu izuzetno abnormalnom
što se, ako je nekome stalo do saznanja - to su potpuno iste snage - može i proučavati
ako se obrati pozornost na ličinke koje se pojavljuju svake četiri godine. To su iste one
snage koje zemlji podaruju sposobnost za razvijanje krumpirovih klica. Zemlja dobiva
potpuno iste snage za stvaranje ličinki koje se zajedno s krumpirima pojavljuju svake četiri
godine. Kad se one pojave, iz toga proizlazi četverogodišnji ciklus; on se ne odnosi na
nematodu, nego na ono što moramo učiniti da bismo se suprotstavili nematodi.
Sada ne morate uzeti neki dio kukca, kao kod miša, nego ga morate uzeti cijelog.
jer takav kukac koji čini štetu u korijenu zapravo je u cijelosti učinak kozmičkih utjecaja.
Samo mu je kao podloga potrebna zemlja. Morate spaliti cijeloga kukca. Najbolje je ako ga
spalite. Tako se najprije stigne do cilja. Moglo bi ga se pustiti i da istrune, ali teško je
skupljati istrunule ostatke - možda bi se time više postiglo - ali željeno se sasvim sigurno
može postići i spaljivanjem cijeloga kukca. Stvar je u tome da se izvede to paljenje. Ako je
moguće, kukca možemo negdje pohraniti i onda ga spaliti osušenog. To spaljivanje mora
se izvesti kad se Sunce nalazi u znaku Bika. Ta je konstelacija potpuno suprotna položaju
u kojem se mora nalaziti Venera kad se priprema prašak od mišje kože. Jer svijet kukaca
potpuno je povezan sa snagama koje se razvijaju kad Sunce putuje od Vodenjaka preko
Riba, Ovna, Blizanaca pa do Raka; tu su one sasvim slabe, a kod Vodenjaka su također
slabe. Dok se Sunce giba tom regijom, ono zrači snage koje su povezane sa svijetom
kukaca.
Ljudi uopće ne znaju kakva je Sunce specijalizirana tvorevina. Sunce zapravo nije
isto dok tijekom godine ili dana sjaji na Zemlju iz Bika ili dok sjaji iz Raka i tako dalje. Ono
je uvijek nešto drugo. I prilično je velika glupost, koja se, međutim, mora oprostiti, ako se o
Suncu govori općenito. Trebalo bi ustvari govoriti o Suncu-Ovnu, Suncu-Biku, Suncu-
 65
Raku, Suncu-Lavu i tako dalje. To je uvijek drugo biće, što ovisi - iz toga proizlazi
kombinirano djelovanje - i prema dnevnom tijeku i prema godišnjem tijeku koji se određuju
položajem Sunca u proljetnoj ravnodnevici. Vidite, kad to učinite i tako dođete do praška
od kukaca, možete ga razasuti repištem i nematode će postupno malaksati. Nakon četvrte
godine uvidjet će se djelotvornost te malaksalosti. One više neće moći živjeti, one se boje
života u zemlji koja je na taj način oprašena.
Vidite, ovdje se na vrlo neobičan način susrećemo s onime što je prije označavano
kao zvjezdoznanstvo. Zvjezdoznanstvo koje danas imamo služi još samo kao matematička
orijentacija. Za nešto drugo ustvari se ne može upotrijebiti. Ali zvjezdoznanstvo nije bilo
takvo oduvijek, nego se u zvijezdama vidjelo nešto premu čemu se čovjek mogao ravnati u
zemaljskom životu, činjenju i radu. Ta je znanost potpuno iščeznula.
Vidite, i tako možemo odagnati životinje koje nanose štetu i svakako je bitno
uspostaviti takav odnos sa zemljom da se zna kako je s jedne strane ispravno da zemlja
zadobije sposobnost da poglavito djelovanjem Mjeseca i vode urodi biljem. Ali ono što je u
biljci, što je u svakom biću, u sebi također nosi klicu vlastitog uništenja. Kao što je na
jednoj strani voda neophodan zahtjev plodnoga, tako je vatra zatornik plodnosti. Ona
izjeda plodnost. Ako stoga vatrom na odgovarajući način obradite ono što se inače
obrađuje vodom u svrhu plodnosti ono biljno, u domaćinstvu prirode izazivate uništenje.
Upravo to treba imati na umu. Sjeme razvija plodnost poglavito vodom što je prožeta
Mjesecom. Sjeme razvija razornu snagu vatrom prožetom Mjesecom i uopće vatrom
prožetom svemirom, kao što smo to vidjeli u posljednjem primjeru.
Vidite, uopće nije neobično što se računa na veliku snagu širenja, pri čemu treba
posebno napomenuti da u tome ima udjela i vrijeme. Jer snaga sjemena djeluje u smislu
širenja. Njezin je doseg stoga velik i u vidu snage uništavanja. Prema tome, vidite da ono
što počiva u sjemenu ima snagu širenja. Njemu i njoj svojstvena je sposobnost širenja.
Stoga ono što smo pripremili kao prašak svakako ima snagu širenja. To zovem praškom
samo zbog njegova izgleda. Te stvari većinom izgledaju kao prašak.
Još nam preostaje da razmotrimo takozvane biljne bolesti. Vidite, tu dolazimo do
poglavlja kod kojeg se može reći da se u pravom smislu riječi ne može govoriti o biljnim
bolestima. Procesi nenormalne naravi koji se objavljuju kao biljne bolesti nisu u istom
smislu bolesti kao kod životinja. Kad budemo razmatrali životinjsko carstvo, još ćemo bolje
shvatiti tu razliku. To ponajprije nisu onakvi procesi kakvi su u bolesnom čovjeku. Jer
prava bolest nije moguća bez prisutnosti astralnog tijela. Astralno tijelo u ljudskom i
životinjskom biću povezano je pomoću eterskog tijela s fizičkim tijelom. I tu postoji
određena normalnost. Normalna je jedna sasvim određena vrsta povezanosti. Ako je
astralno tijelo intenzivnije povezano s fizičkim tijelom ili bilo kojim organom fizičkog tijela
nego što bi obično trebalo biti, ako, prema tome, etersko tijelo nije dovoljna obloga te se
astralno tijelo jače uvlači u fizičko, tada nastaje većina bolesti. No biljka u sebi nema
pravoga astralnog tijela. Zbog toga se osebujan oblik bolesti koji se javlja u životinjskom i
Ijudskom tijelu, kod biljke ne pojavljuje. Toga svakako moramo biti svjesni.
Stoga je bitno steći uvid u to kakve posljedice zapravo može imati oboljenje biijke.
Iz cijeloga mojeg razlaganja vidjet ćete sljedeće: zemlja koja se nalazi u okružju biljke živi
određenim životom, a uz taj život u zemlji - premda ne u takvom intenzitetu da bi se
pojavio biljni oblik, ali ipak s određenim intenzitetom u okružju biljke - također postoje sve
moguće snage rasta, lagano naznačene snage razmnožavanja, a i sve ono što na taj
način u zemlji djeluje upravo pod utjecajem snaga puna Mjeseca što ih prenosi voda.
Vidite, tu imate cijeli niz značajnih međuovisnosti: imate Zemlju, imate Zemlju
ispunjenu vodom. Imate Mjesec. Time što njegova zračenja struje u Zemlju, on je na neki
način u sebi čini životnom, u njoj u eterskom budi lelujanje i prepletanje. To mu je lakše
činiti ako je Zemlja prožeta vodom. To mu je teže činiti ako je ona suha. Zato je voda
ustvari također samo posrednik. Ono što se mora oživjeti, to je sama Zemlja, ono čvrsto,
 66
mineralno. l voda je nešto mineralno. Tu nema oštre granice. Dakle, u tlu moraju biti i
Mjesečeva djelovanja.
No Mjesečeva djelovanja mogu u tlu postati prejaka. To se čak može dogoditi vrlo
jednostavno. Zamislite doista vlažnu zimu za kojom slijedi i doista vlažno proljeće. Tu će
Mjesečeva snaga previše ući u zemljano; zemlja će biti previše oživljena. Dakle, riječ je o
prejakoj oživljenosti zemlje. Crvenim ću točkicama naznačiti zemlju koju je Mjesec previše
oživio (crtež). Kad ne bi bilo crvenih točkica, dakle, kad Mjesec ne bi previše oživio zemlju,
na njoj bi rasle biljke koje se normalno razvijaju do sjemena, dakle, razvijale bi se od zrna
do sjemena kad bi Mjesec podario zemlji pravilnu životnost. Onda ta životnost djeluje
prema gore i tako nastaje sjeme.
Ali pretpostavimo da je Mjesečevo djelovanje prejako, da je zemlja previše
oživljena. Tada bi djelovanje odozdo bilo prejako i ono što bi trebalo nastupiti tek kod
oblikovanja ploda, pojavilo bi se ranije. Upravo tada kad je jako, nije dovoljno da bi prodrlo
gore, nego svojim intenzitetom više djeluje dolje. Tako Mjesečevo djelovanje uzrokuje
nedostatak snage za oblikovanje ploda. Sjeme će dobiti nešto od odumirućeg života i tako
se na neki način zbog tog odumirućeg života iznad prvog tla, iznad prve razine stvara
druga razina. To, doduše, nije zemlja, ali radi se o istim djelovanjima, ona su iznad.
Posljedica toga jesu da sjeme biljke, njezin gornji dio postaje neka vrst tla za druge
organizme. Pojavljuju se nametnici, gljivice. Pojavljuju se svakakve gljivice. I vidimo kako
se na taj način stvara plamenjača i slično. Prejako Mjesečevo djelovanje sprečava da ono
što bi iz zemlje trebalo djelovati nagore dopre do potrebne visine. Snazi plodnosti
neophodno je normalno Mjesečevo djelovanje, a ne prejako. Čudno je, ali je tako, što to
nije uzrokovano slabljenjem Mjesečevih snaga, već njihovim jačanjem. Umujući,
spekulirajući, a ne promatrajući, možda bi se došio do suprotnih rezultata. Ali baš to je
pogrešno. Na temelju promatranja stvar izgleda onakvom kakvom sam je ovdje prikazao.
I u čemu je sada stvar? Stvar je u tome da se zemlju rastereti prekomjerne
Mjesečeve snage koja je u njoj. Zemlju se može rasteretiti. Ali mora se dokučiti što u zemlji
djeluje tako da vodi oduzima snagu kojom ona posreduje te zemlji daje više zemljanosti
kako ona pomoću vode ne bi primala višak Mjesečeva djelovanja. To se postiže tako vani
ostaje sve kao što jesu - da se od Equisetum arvense spravi neka vrsu čaja, dosta
koncentriranog čaja koji se onda razrjeđuje i polijeva po poljima na kojima je potrebno
suzbiti plamenjaču i slične biljne bolesti. Tu su opet dovoljne vrlo male količine, opet su
dovoljne homeopatske doze.
Ali vidite, ovo je područje na kojem se jasno uočava kako se pojedina životna polja
trebaju prožimati. Onaj koji shvaća kakav čudan utjecaj, posredno bubrežnim funkcijama,
Equisetum arvense ima na ljudsko tijelo, to mu je nit vodilja. Naravno, ne može se
spekulirati i izmištjati, ali postoji nit vodilja kojom se može ispitati kako djeluje preslica
pošto je se pretvori u neku vrst čaja kojim se prska - za to nisu potrebne nikakve naprave -
i koji djeluje naširoko, iako se vrlo malo prska. I možemo se uvjeriti da je to vrlo dobar lijek.
To nije pravi lijek, jer biljke zapravo ne mogu oboljeti. To nije pravi proces liječenja, to je
proces suprotan onome što sam prije opisao. Ako se promotre prirodna djelovanja na
najrazličitijim područjima, tada se uistinu može ovladati rastom biljaka, a, kasnije ćemo
vidjeti, i životinjskim rastom, životinjskim normalnostima i nenormalnostima. I to je ustvari
tek prava znanost. Jer iskušavati stvari onako kako se to danas čini, to nije nikakva
znanost, to je samo bilježenje pojedinačnih stvari, pojedinačnih činjenica, to nije znanost.
Prava znanost počinje tek onda kad se ovlada snagama rasta.
Ali doista, biljke, životinje koje tu žive, a i sve nametnike na biljkama nije moguće
shvatiti polazeći od njih samih. l točno je bilo što sam vam rekao već na početku, naime,
da govori glupost onaj koji promatra magnetsku iglu i uzrok činjenice što ona uvijek
pokazuje prema sjeveru vidi u samoj magnetskoj igli. To se ne radi, uzima se cijela Zemlja,
 67
Zemlji se da magnetski sjeverni pol, magnetski južni pol, a prilikom objašnjavanja
treba uzeti u obzir cijelu Zemlju. Baš isto kao što se za objašnjenje svojstava magnetske
igle u pomoć mora prizvati cijelu Zemlju, tako, kad se radi o biljci, ne valja gledati samo na
biljno, životinjsko, Ijudsko nego u pomoć treba prizvati čitav svemir. Jer iz svemira potječe
svekoliki život, ne samo iz onoga što nam Zemlja ostavlja. Priroda je cjelina, snage djeluju
odasvud. Onaj čija su osjetila otvorena za očigledno djelovanje snaga, taj razumije prirodu.
Ali što znanost danas čini? Ona uzima tanjurić, na njega stavi pripravak, sve brižljivo
razluči i gleda u to. Sa svih strana onemogućen je pristup onome što bi mogto djelovati na
to. To onda zove mikroskopom. To je prava suprotnost onome što bi zapravo trebalo činiti
da bi se steklo razumijevanje širina. Ljudi više nisu zadovoljni time što se zatvaraju u sobe;
oni se zatvaraju u te cijevi i odvajaju od čitavoga divnog svijeta. Tu ne smije biti ništa
drugo osim onoga što ulazi u objektiv. Ljudi su zato postupno, više ili manje prešli na
mikroskop. Međutim, ako pronađemo put do makrokozmosa, onda ćemo ponovno
razumjeti nešto o prirodi i koječemu drugom.

ODGOVORI NA PITANJA

14. lipnja 1924.

O vodenom korovu, kupusnoj kiti, gljivičnim oboljenjima vinove loze, plamenjaći –
Pitanje konstelacija - Mineralno gnojivo

Pitanje: Može li se metoda navedena za nematode primijeniti i na druge kukce?

Pritom mislim na gamad svih vrsta. Smije li se na velikim površinama po svaku cijenu
uništiti životinjski i biljni život? To bi se moglo izroditi u veliko bezumlje. Morala bi se
postaviti granica kako čovjek ne bi svud po svijetu uništavan.
Dr. Steiner: Na pitanje o dopuštenosti toga može se odgovoriti ovako:
Pretpostavimo da zastupamo gledište - neću se odmah osvrtati na etička pitanja, na
okultno-etička pitanja - kako takve stvari nisu dopustive. Tada bi se moralo dogoditi ono
što sam često puta napomenuo: naša potjoprivreda na civiliziranim područjima bivala bi
sve lošija i ne samo da bi se ponegdje pojavila glad i skupoća nego bi one zavladale
posvuda. Do toga će doći u ne tako dalekoj budućnosti, tako da čovjek nema drugog
izbora nego da civilizaciju na Zemlji prepusti propadanju ili da se potrudi stvari urediti tako
da one uzmognu uroditi novom plodnošću. S obzirom na nužnost, čovjek danas nema
izbora raspravljati o tome jesu li stvari dopustive ili nisu. Ali s nekog drugog gledišta ipak
se može postaviti to pitanje. Radi se o tome da se doista mora misliti na to kako bi se u
vezi s time stvorio nekakav ventil protiv zloupotrebe. Zar ne, kad stvar uzme maha, onda
nesumnjivo može doći do zloupotrebe. To je sasvim jasno. I može se jedino ukazati na to
da je na Zemlji svakako bilo civilizacijskih epoha kad su se takve stvari znale, da su se one
primjenjivale u najširim razmjerima i da je bilo moguće stvari toliko zadržati među ozbiljnim
ljudima da nije došlo do zloupotrebe. Do veće zloupotrebe kod tih stvari došlo je u vrijeme
kad su bile moguće mnogo veće zloupotrebe jer su te snage bite općenito djelatne. To je
bito u određenim kasnim razdobljima atlantskog razvoja kad je došto do veće zloupotrebe,
što je dovelo do velikih katastrofa. Općenito se može reći samo ovo: Svakako je opravdan
običaj da se znanje o tim stvarima zadrži u uskom krugu, da se ne dopušta njegovo
širenje. Ali u naše vrijeme to gotovo više nije moguće. U naše vrijeme znanje se ne može
zadržati u malom krugu. Mali krugovi odmah teže tome da znanje na neki način iziđe iz
njih. Sve dok nije bilo tiska, to je bilo lakše. Dok većina ljudi nije znala pisati, to je bito još
lakše. Danas se prilikom svakog predavanja koje se održava u tako malom krugu postavlja
pitanje kako doći do stenografa. Ja stenografa ne gledam rado. Čovjek ga mora podnijeti.
Bolje bi bilo da ga nema. Mislim na stenografa, ne na osobu.
 68
Ali vidite, zar onda na drugoj strani ne treba računati na drugu nužnost, na nužnost
moralnog poboljšanja čitavog čovjekova života? To će biti panaceja protiv svih nedjela,
moralno poboljšanje čitavog čovjekova života. Svakako, kad se danas pogledaju određene
pojave, one mogu čovjeka obeshrabriti. No, s obzirom na to moralno poboljšanje života
zapravo se sve nikad ne bi smjelo svoditi samo na puko promatranje nego bi ono trebalo
navesti na razmišljanja koja su prožeta voljnim impulsima i valjalo bi misliti na to da se
učini nešto za poboljšanje općega ljudskog bića. l to bi moglo proizići iz antropozofije jer
ona neće imati ništa protiv ako se stvori takav krug koji bi bio neka vrst lijeka protiv nedjela
koje bi se moglo počiniti. I u prirodi dobro nesumnjivo može postati štetnim. Jer pomislite:
kad Mjesečeve snage ne bismo imali za ono dolje, ne bismo ih imali ni za ono gore, ali one
svakako moraju biti tu, one moraju djelovati, i nešto što je na nekom području potrebno i
nužno, to je na nekom drugom području štetno. Ono što je na jednoj razini valjano, to je na
drugoj potpuno nevaljano. Ono što je u zemaljskoj sferi ahrimansko, štetno je samo zato
što je u zemaljskoj sferi. Nađe li se ono u sferi koja je samo malo više, ono djeluje sasvim
povoljno.
Što se tiče drugog pitanja, točno je da ono što je navedeno za nematodu, svakako
vrijedi za svijet kukaca u cjelini. To vrijedi za sve niže životinje, čije je glavno obilježje da
imaju trbušnu moždinu, a nemaju leđnu moždinu. Tamo gdje je leđna moždina, mora se
skinuti koža. Tamo gdje je trbušna moždina, mora se spaliti cijela životinja.

Je li riječ o divljoj kamilici?

To je kamilica kod koje su listovi savijeni prema dolje (crtež). Kod nje cvjetni listići
nisu uzvijeni, nego usmjereni nadolje. To je kamilica koja raste uz putove, Chamomilla
offidnalis.

Uzima li se i cvijet od koprive?

Mogu se uzeti i listovi koprive; cijela biljka kad cvjeta, ali bez korijena.

Može li se uzeti i pasja kamilica" koje ima po poljima?

Ta je vrsta srodnija pravoj nego ona koju se ovdje posvuda prikazuje kao vrtnu
kamilicu. Ona je neupotrebljiva. Ali ta, koja može postužiti i za čaj, mnogo je srodnija
pravoj od ove. Nju se može upotrijebiti.

Ova kamilica što se može naći uz prugu, ona bi sigurno mogla biti prava?
To je prava.

Vrijedi li ono što je rečeno o uništavanju korova i za vodeni korov, na primjer za

vodenu kugu?
To vrijedi i za te stvari, one koje se nalaze u mulju, a i za one koje se nalaze u vodi,
također za vodeni korov. U tom stučaju mora se naravno obala posuti praškom.

Mogu li se podzemni nametnici, na primjer kupusna kila, suzbijati istim sredstvima

kao i oni na zemlji?
Svakako.

Mogu li se sredstva protiv biljnih botesti koristiti za vinovu lozu?

Svakako moram - iako to nije ispitano, ni ja to nisam ispitao, u vezi s time nije ni
okultno baš mnogo učinjeno - izraziti svoje uvjerenje da se vinova loza mogla zaštititi, kao
što sam napomenuo, da se postupilo na spomenut način.

Kako je s bolešću opadanja lišća?

 69
Nju se suzbija isto kao i bilo koju plamenjaču.

Smijemo li mi kao antropozofi podizati vinograde?

Vidite, danas antropozofija u mnogim stvarima može biti samo zato tu da kaže što
jest. Odgovor na pitanje što bi trebalo, danas je još na brojnim poljima uistinu težak.
Poznavao sam jednog dobrog antropozofskog prijatelja koji je imao velike vinograde. On je
jedan, ne prevelik, ali velik dio zarade od vinograda iskoristio za slanje dopisnica širom
svijeta kojima je zagovarao apstinenciju. S druge strane, imao sam prijatelja koji je bio
strog apstinent i do kraja je života bio široke ruke prema antropozofiji. Ali on je bio jedan
od onih koji su posvuda po tramvajima isticali plakate na kojima je pisalo: Sternbergerov
kabinet! Tu praktično pitanje postaje čudnim. Danas se ne može sve provesti. Zato sam
rekao: Kravlje rogove zacijelo uzimamo od krava i stavljamo ih u zemlju. Ali bikovski rogovi
koje bismo stavili na glavu kako bismo se poput bika protiv svega borili, mogli bi
antropozofiji nanijeti golemu štetu.

Može li se mjehur plemenite divljači zamijeniti nečim drugim?

Da, točno je da bi možda bilo teško doći do mjehura plemenite divljači. Ali što sve
nije u svijetu otežano! Naravno, moglo bi se iskušati može li se mjehur plemenite divljači
zamijeniti nečim drugim. Danas to ne bih mogao reći. Svakako bi bilo moguće da postoji
neka životinjska vrsta koja potječe s ograničenih teritorija u Australiji. To bi moglo biti. Ali
među životinjama koje su se udomaćile u Europi ne bih mogao zamisliti ništa drugo. Na
nešto drugo osim na životinjski mjehur uopće se ne može pomišljati. Ne bi bilo
preporućljivo odmah posezati za surogatima.

Treba ti kod suzbijanja kukaca biti ista konstelacija zvijezda?

To se tek mora iskušati. Rekao sam da u obzir dolazi cijeli niz, od Vodenjaka do
Raka. I varijacija u konstelaciji svakako je značajna za različite niže životinje. To se mora
iskušati.

Radi li se kod suzbijanja poljskog miša o astronomskoj Veneri?

Da, o onome što nazivamo zvijezdom Danicom.

Konstelacija Venere sa Škorpionom?

Pod konstelacijom Venere sa Škorpionom podrazumijeva se svaka konstelacija kod
koje je u pitanju Venera, kad se vidi Venera na nebu, a iza nje zviježde Škorpiona. Venera
se mora nalaziti iza Sunca.

Ima ti spaljivanje krumpirove cime utjecaja na uspijevanje krumpira?

Utjecaj je tako neznatan da je zapravo zanemariv. Utjecaj postoji, uvijek postoji
određen utjecaj kad se s ostatkom nećeg organskog bilo što poduzima, ne samo na
pojedine biljke nego čak i na cijelu njivu; ali on je tako neznatan da je praktički zanemariv.

Kako se pepco rasipa po polju?

Htio sam napomenuti da se to može učiniti kao kad sipamo papar u nešto. On ima
tako velik opseg djelovanja da je ustvari zaista dovoljno ako se hoda poljem i tako posipa.

Djeluju li pripravci isto tako i na voćke?

Općenito vrijedi da je sve ono što je rečeno primjenjivo i na voćke. Još neke stvari
koje treba uzeti u obzir priopćit ćemo sutra.
 70
U poljoprivredi je uobičajeno da se stajski gnoj dodaje i okopavanjima. Može li se
spravljeno gnojivo koristiti i za žitarice ili njih treba drukčije prihranjivati?
Postojeći običaji mogu se isprva zadržati. Stvar je jedino u tome da se doda ono što
sam rekao. Za ostale običaje, kojih se nisam dotakao, vrijedi sljedeće: Ne treba se odmah
sve proglasiti lošim i sve reformirati. Mislim da se svakako može nastaviti sa stvarima koje
su se dokazale i da se jedino može dodati ono što sam naveo. Samo bih primijetio da bi se
vrlo jako izmijenio način djelovanja onoga što sam naveo ako bi se upotrijebilo gnojivo
bogato ovčjim i svinjskim izmetom. Tada učinak ne bi bio tako zoran kao onda kad bi se
izbjegavalo prekomjerno korištenje ovčjeg i svinjskog izmeta.

Aku se pak upotrijebe anorganska gnojiva, kako je onda?

Tada će se samo pokazati da se mineralno gnojivo s vremenom treba napustiti. Jer
svako mineralno gnojivo utječe na to da nakon nekog vremena ono što se proizvodi na
poljima koja su njime pognojena izgubi na hranjivosti. To je opći zakon. A ako se slijedi
upravo ono što sam zadao, pokazat će se da nije nužno gnojiti češće od svake treće
godine. Možda će se trebati gnojiti svake četvrte ili šeste godine.
Jer umjetno gnojivo moći će se potpuno izbjeći. Jer ako budu primjenjivali druge
stvari, ljudi će odustati od njega prvenstveno zbog uštede. Umjetno gnojivo tada više neće
biti potrebno, ono će nestati. Danas se sve prosuđuje prema kratkim vremenskim
odsječcima. Prilikom jedne rasprave o uzgoju pčela jedan današnji pčelar osobito se
zalagao za industrijski uzgoj matica, matice bi se posvuda prodavale, te se više ne bi
uzgajale u pojedinom pčelinjaku. Moram reći: Da, sigurno, imate pravo! Ali možda ne
nakon trideset ili četrdeset, ali jamačno nakon četrdeset ili pedeset godina jasno će se
vidjeti da je cjelokupno pčelarstvo zbog toga osuđeno na propast. Zbog toga se to mora
uzeti u obzir. Danas se sve mehanizira i mineralizira, ali nedvojbeno je da bi mineratno
trebalo djelovati samo onako kako samo može djelovati u prirodi. Bez povezivanja
mineralnog s nečim drugim, živu zemlju ne treba prožimati nečim beživotnim, mineralnim.
Sutra to još neće ići, ali prekosutra će sigurno ići samo od sebe.

Kako uloviti kukce? Mogu li se upotrijebiti ličinke?

Mogu se upotrijebiti i ličinke kukaca i krilati kukci. Može se dogoditi da se ponešto
promijeni konstelacija. Malo će se pomaknuti od Vodenjaka do Raka ako od krilatoga
kukca idemo prema ličinki. Kukac će imati konstetaciju koja je bliža Vodenjaku.
 71
SEDMO PREDAVANJE

Koberwitz, 15. lipnja 924.

Intimnija uzajamna djelovanja u prirodi
Odnos između ratarstva, voćarstva i stočarstva

U vremenu koje nam je ostalo na raspolaganju, promatranjima koja smo poduzeli

dodao bih ponešto o stočarstvu te uzgoju voća i povrća.
Naravno, za to nećemo imati previše vremena, ali ovo područje poljoprivredne
djelatnosti ne može se promatrati s plodnoga gledišta ako se i ovdje ponovno ne učini sve
kako bi se omogućito razumijevanje dotičnih odnosa i uvid u njih. To bismo učinili danas, a
sutra bismo opet prešli na nekoliko praktičnih savjeta u primjeni.
Zamolio bih vas da danas pokušate sa mnom slijediti stvari koje su, rekao bih,
ponešto zabačene jer su danas kao posve nepoznata zemlja, iako su nekoć bile dobro
poznate instinktivnijem poljoprivrednom shvaćanju. Bića, minerali, biljke, životinje koje se
javljaju u prirodi - čovjeka ćemo sada ispustiti iz vida - bića koja se javljaju u prirodi, vrlo,
vrlo često promatraju se kao da su ona tu sama. Ljudi su danas navikli neku biljku gledati
zasebno i onda, štoviše, polazeći od nje, zasebno promatrati biljnu vrstu, a neku drugu
biljnu vrstu opet zasebno. To onda lijepo poredaju u kutijice, razvrstane u vrste i rodove, u
ono što se potom treba znati o tim stvarima. Ali u prirodi nije tako. U prirodi, u biću svijeta
sve je međusobno povezano. Uvijek jedno djeluje na drugo. Danas, u razdoblju
materijalizma, prate se samo gruba djelovanja jednog na drugo; kad jedno proždire drugo,
probavlja ili kad životinski gnoj stigne na njivu. Samo se prate ta gruba uzajamna
djelovanja.
Osim tih grubih djelovanja, postoje i stalna uzajamna djelovanja finijih snaga i finijih
supstancija, topline, kemijsko-eterskog koje neprekidno djeluje u atmosferi, životnog etera.
Bez uzimanja u obzir tih finijih uzajamnih djelovanja neće biti napretka u određenim
segmentima poljoprivredne proizvodnje. Kad je riječ o suživotu životinje i biljke na
poljoprivrednom gospodarstvu, osobito moramo posvetiti pozornost intimnijim prirodnim
uzajamnim djelovanjima. I ne samo da moramo posvetiti pozornost onim životinjama koje
su nam nesumnjivo bliske: govedima, konjima, ovcama i tako dalje, nego s
razumijevanjem moramo gledati na, recimo, šareni svijet kukaca koji oblijeće oko biljaka u
određeno doba godine. Da, ćak moramo umjeti s razumijevanjem gledati na svijet ptica.
Danas čovječanstvo nije dovoljno svjesno kakav utjecaj na cjelokupan poljoprivredni i
šumarski život ima protjerivanje određenih vrsta ptica iz nekih krajeva uslijed modernih
životnih okolnosti. Te se stvari ponovno moraju osvijetliti duhovnoznanstvenim, moglo bi
se također reći, makrokozmičkim promatranjem. Sada možemo primijeniti nešto od onoga
čijem smo se djelovanju prepustili kako bismo došli do daljnjih uvida.
Pogledate li neku voćku, krušku, jabuku ili šljivu, ona je zapravo nešto sasvim
drugo, svako stablo izvana je ustvari sasvim drugačije od zeljaste biljke ili žitarice. I mora
se sasvim stručno razložiti u kojem je pogledu stablo drukčije, inače se nikad neće
razumjeti funkcija voća u domaćinstvu prirode. Sada naravno najprije govorim o voću koje
raste na drveću.
Pogledajmo sada drvo. Što je ono zapravo u svekolikom domaćinstvu prirode? Kad
ga, naime, pogledamo s razumijevanjem, isprva kod njega u pravo biljno možemo svrstati
samo ono što izrasta kao tanke peteljke, zelene drške lista, cvjetovi, plodovi. To raste iz
drveta isto kao što zeljasta biljka raste iz zemlje. Naime, drvo je onome što raste na
granama uistinu zemlja. Ono je zemlja što je postala brežuljkastom, samo nešto životnija
zemlja od one iz koje rastu naše zeljaste biljke i žitarice.
Prema tome, želimo li pojmiti drvo, moramo reći: Dobro, ovo je krupno deblo drveta,
u stanovitom smislu tu također spadaju grane i ogranci. Dakle, prvenstveno odatle raste
 72
prava biljka, iz toga raste lišće i cvjetovi. To je biljka koja je u deblu i granama drveta
ukorijenjena onako kako su zeljaste biljke i žitarice ukorijenjene u zemlji. Tu se odmah
postavlja pitanje: Je ti onda ta biljka na drvetu, koja se manje-više može nazvati
nametnikom, je li onda ona i stvarno ukorijenjena?
Pravi korijen na drvetu ne možemo otkriti. I želimo li to ispravno razumjeti, moramo
reći: Da, biljka koja tu raste, koja gore razvija svoje listove i cvjetove, i svoje peteljke, ona
je izgubila korijenje time što je zasjela na drvo. Ali ona nije dokraja biljka budući da nema
korijenje. Dakle, moramo se upitati: Gdje je zapravo korijen te biljke?
Vidite, korijen nije vidljiv samo grubom izvanjskom promatranju. Korijen se u ovom
slučaju ne mora samo htjeti vidjeti nego i razumjeti. Mora ga se razumjeti, što to znači?
Zamislite - da odemo korak dalje stvarnom usporedbom - da na nekom zemljištu posadim
jednu do druge same zeljaste biljke tako blizu da im korijenje međusobno sraste, da jedan
korijen obavija drugi i sve se pretvori u neku vrst kaše od korijenja koje se međusobno
prepleće. Možete zamisliti da ta kaša od korijenja ne bi dopustila da postane nešto
nepravilno, organizirala bi se u jedinstvo i sokovi bi dolje tekli jedni u druge. To bi bila
organizirana kaša od korijenja u kojoj se ne bi moglo razlučiti gdje korijenje počinje ili
prestaje.
Tako bi izgledalo to što zasad uopće ne treba postojati, ali što nam nešto može
razjasniti: Tu bi bilo tlo. Posadim li sada sve svoje biljke - tako! - i evo, dolje korijenje raste
jedno u drugo. Pritom nastaje vodoravan sloj korijenja. Ne zna se gdje jedno prestaje, a
drugo počinje. I tako, ovo što sam vam nacrtao kao hipotezu doista je prisutno u drvetu.
Biljka koja raste na drvetu izgubita je korijenje, ona se, štoviše, relativno odvojila od njega i
s njime je povezana, rekao bih, više eterski. I ovo što sam nacrtao kao hipotezu, to je
unutra u drvetu kambij, tako da korijenje te biljke ne možemo drugačije promatrati nego
tako da je ono zamijenjeno kambijem.
Kambij ne izgleda kao korijenje. To je oblikotvorni sloj koji stalno stvara nove
stanice iz kojih se neprekidno grana rast, kao §to bi se odozdo iz korijena granao život
zeljaste biljke. Tada dobro možemo vidjeti kako se u drvetu s njegovim slojem kambija,
koji je ustvari oblikotvorni sloj i koji stvara biljne stanice - drugi slojevi drveta ne bi mogli
stvarati svježe stanice - zemljano doista ispupčilo, kako se razraslo u zračno i stoga mu je
potrebno više pounutarnjenog života nego što ga zemlja inače ima, a to postiže time što u
sebi posjeduje i obični korijen. I tako počinjemo shvaćati drvo. Ispočetka razumijevamo
drvo kao neobično biće, kao biće koje postoji zato da bi "biljke" koje rastu na njemu:
peteljke, cvjetove, plod i njihovo korijenje međusobno odijelilo i udaljito jedne od drugih i
povezalo ih samo u duhu, odnosno da bi ih povezalo u eterskom.
Tako se s makrokozmičkim razumijevanjem treba promatrati rast. Ali to seže još
mnogo dalje. Što se zbiva time što nastaje drvo? Zbiva se sljedeće: Ono što raste gore na
drvetu, to je u zraku i vanjskoj toplini drugačije biljno od onog što raste u zraku i toplini
neposredno na tlu i iz čega se stvara zeljasta biljka što izrasta iz tog tla (crtež). To je jedan
drugi biljni svijet, to je biljni svijet koji ima mnogo prisniji odnos prema okolnoj astralnosti
što je izlučena u zraku i toplini da bi zrak i toplina bili mineralni, kako je to onda potrebno
čovjeku i životinji. I kad pogledamo biljku koja raste na tlu, oko nje tako lebdi oblak
astralnog. No ovdje, na drvetu, astralnost je mnogo gušća. Tu je ona gušča, tako da je
naše drveće očito sakupljač astralne supstancije.
Na ovom polju zapravo je najlakše, rekao bih, dospjeti do višeg razvoja. Ako se
čovjek na ovim poljima potrudi, na ovim poljima vrlo lako može postati ezoteričnim. Ne
može se baš postati bistrovidim (hellsichtig), ali se može postati bistronjuhim (hellriechend)
ako se, naime stekne određeno osjetilo mirisa za različite miomirise koje ispuštaju blljke
koje su na zemlji i koje ispuštaju voćke, i onda kad tek procvjetaju, a čak i šuma. Tada će
se moći osjetiti razlika između biljne atmosfere koja je siromašnija astralnošću, čiji se miris
može osjetiti kod zeljastih biljaka što rastu na zemlji, i biljnog svijeta bogatog astralnošću
 73
koja se može namirisati ako njušimo ono što tako lijepo dopire od krošnje drveća. I
naviknite se tako odrediti, razlikovati mirise, individualizirati mirise biljaka na zemlji i miris
drveta; u prvom stučaju imat ćete "bistronjuhost" za rjeđu astralnost, a u drugom slučaju
bistronjuhost za gušću astralnost. - Vidite, poljoprivrednik lako može postati bistronjuhim.
On se u posljednje vrijeme time nije koristio onako kako se to činilo u staro instinktivno
bistrovido doba. Kao što sam rekao, poljoprivrednik može postati bistronjuhim.
Ako sada obratimo pozornost na ono kamo nas to dalje vodi, moramo se upitati: Pa
kako je onda s onime što je na određen način dijametralno suprotno astralnosti u okružju
drveta koju oblikuje biljka-nametnica što raste na drvetu? Kakvo je djelovanje kambija, što
čini on?
Vidite, širom oko sebe drvo obogaćuje duhovno ozračje astralnošću. Što se ustvari
događa kad gore na drvetu raste zeljasto? Time drvo zadobiva određenu vitalnost,
eteričnost, snažan život. No kambij prigušuje taj život i potiskuje ga nadolje, tako da on
postaje stičniji mineralnome. Time, dakle, kambij djeluje ovako: Dok gore oko drveta
nastaje bogata astralnost, zbog kambija je unutrašnjost siromašnija eterskim nego inače, u
drvetu s obzirom na biljku nastaje oskudica etera. Ovdje nastaje oskudica etera. Ali to što
zbog kambija u drvetu nastaje oskudica etera opet utječe i na korijen. Korijen u drvetu
postaje mineral, mnogo mineralnijim nego što je korijenje zeljastih biljaka.
No time što biva mineraliziraniji, sada oduzima tlu dio eteričnosti tamo gdje se
nalazi ono živuće. On u okolini drveta tlo umrtvljuje više nego što bi ono bilo u okolini
zeljaste biljke. Na to se mora pomno paziti. Ali ono što u prirodi tako nastaje, to će uvijek i
u domaćinstvu prirode imati bitno unutarnje značenje za prirodu. Stoga to unutarnje
značenje koje bogatstvo astralnosti ima za prirodu moramo potražiti u okolini drveta, a
oskudicu eterskog u području korijena drveta.
I ako se osvrnemo oko sebe, otkrit ćemo kako se sada dalje odvijaju stvari u
domaćinstvu prirode. Razvijen kukac živi od onoga što kao bogata astralnost prolazi kroz
drveće. A ono ćemu dolje u tlu nedostaje eterskog i što se naravno kao eterska oskudica
proteže cijelim drvetom - kao što duhovno uvijek djeluje na cjelinu, kako sam to jučer
izložio u odnosu na čovjekovu karmu - ono što djeluje dolje, djeluje pomoću ličinaka, te
stoga, kad na Zemlji ne bi bilo drveća, na njoj uopće ne bi bilo kukaca. Jer drveće
omogućuje kukcima postojanje. Kukci koji oblijeću oko nadzemnih dijelova drveća, dakle,
kukci koji tako oblijeću oko cijele šume, žive zahvaljujući tome što postoji šuma, a njihove
tičinke također žive zahvaljujući tome što postoji šuma.
Vidite, to je sljedeći pokazatelj prisnijeg odnosa svekolikog bića korijena prema
podzemno-zemaljskom svijetu. Jer, rekao bih, na drvetu se osobito može učiti ovo što smo
sada izložili. Tu ono postaje jasno. Ali značajno je da ono što na drvetu biva očiglednim i
jasnim, da je to opet u čitavom biljnom svijetu iznijansirano, tako da u svakoj biljci živi
nešto što bi htjelo postati drvenastim. U svakoj biljci korijen ustvari nastoji ispustiti eter, a
ono što u svakoj biljci raste prema gore teži da što više privuče astralno. Htijenje da
postane drvetom svojstveno je zapravo svakoj biljci. Zbog toga kod svake biljke do
izražaja dolazi srodnost sa svijetom kukaca, koju sam osobito karakterizirao kod drveta. Ali
ta srodnost sa svijetom kukaca razrasta se u srodnost s čitavim životinjskim svijetom.
Ličinke kukaca, koje na Zemlji ispočetka mogu živjeti samo zahvaljujući postojanju
korijenja drveća, razvile su se u druge životinjske vrste koje su im slične, koje cijeli svoj
život manje-više provode u nekoj vrsti stanja ličinke i koje se onda na određen način
emancipiraju od "korijenskosti drveća" kako bi se prilagodile i korijenju zeljastih biljaka i
zajedno s njime živjete.
Pritom na vidjeto izlazi neobična činjenica da podzemne životinje, svakako već vrlo
daleko od bića ličinke, imaju sposobnost regulacije eterične životnosti u tlu kad ona
postane prevelika. Kad bi tlo postalo takoreći odveć živo i kad bi se u njemu razbujala
životnost, tada se te podzemne životinje brinu da se iz tla ispusti ta prejaka vitalnost. One
 74
time postaju sjajni ventili i regulatori za vitalnost u zemlji. Te divne životinje koje su zato
osobito važne za tlo, to su kišne gliste. Kišne gliste trebalo bi ustvari proučavati u njihovu
zajedničkom životu s tlom. Jer baš te sjajne životinje ostavljaju zemlji upravo onoliko
eteričnosti koliko joj je potrebno za rast biljaka.
Tako imamo pod zemljom te kišne gliste i slične životinjice koje još samo podsjećaju
na ličinke. l čak bi zapravo trebalo brinuti o povoljnom uzgoju kišnih glista u tlima kojima je
to potrebno. Tada bi se uvidjelo kako ovladavanje tim podzemnim životinjskim svijetom
blagotvorno djeluje i na vegetaciju, a time opet - na što ćemo još upozoriti na životinjski
svijet.
A opet postoji daljnja sličnost između životinja i svijeta kukaca kad su ti kukci
razvijeni i lete. To je svijet ptica. Poznato je da se tijekom razvoja Zemlje između kukaca i
ptica zbilo nešto čudesno. Ono što se dogodito opisat ću što slikovitije mogu. Naime, kukci
su jednog dana rekli: Ne osjećamo se dovoljno jakima da bismo pravilno preradili
astralnost koja pršti oko drveća. Mi stoga koristimo "htijenje da se postane drvenastim"
drugih biljaka i oblijećemo ih, a vama pticama prepuštamo poglavito ono što kao astralnost
okružuje drveće. I tako je u prirodi izvršena prava podjela rada između ptica i leptira i te
leteće životinje zajedno ponovno čudesno djeluju tako da pravilno šire astralnost svuda
gdje je ona potrebna, na površini zemlje, u zraku. Kad bismo ukloniti te leteće životinje,
astralnost bi zakazala u svojoj redovitoj službi, a to bi se očitovalo u nekoj vrsti kržljanja
vegetacije. Leteće životinje i ono što iz zemlje izrasta u zrak pripadaju zajedno. U krajnjoj
liniji, jedno uopće nije zamislivo bez drugog. Zato bi u poljoprivredi također trebalo voditi
računa o tome da se kukcima i pticama na pravi način omogući oblijetanje. Poljoprivrednik
bi istodobno također trebao nešto znati o uzgoju kukaca i ptica. Jer u prirodi - to stalno
napominjem - doista je sve povezano.
Te su stvari posebno važne za uvid u predmet, stoga ćemo ga pred, sebe postaviti
sasvim točno. Može se reći: Leteći svijet kukaca uspostavlja pravilnu astralizaciju zraka.
Astralizacija zraka nalazi se u uzajamnom odnosu sa šumom, koja astralnost pravilno
usmjerava, kao što u našem tijetu određene snage pravilno usmjeravaju krv. Ono što
šuma u svom širem susjedstvu - stvari djeluju na velikim prostorima - čini u tom pravcu, to
se tamo gdje šume nema mora učiniti na druge načine. I treba znati da je raslinstvo na
područjima gdje se izmjenjuju šume, polja i livade podređeno sasvim drugačijim zakonima
nego u krajevima koji su nadaleko bez šuma.
Na Zemlji postoje određeni krajevi gdje se unaprijed vidi da obiluju šumom bez
čovjekova utjecaja - jer u nekim stvarima priroda je i dalje pametnija od čovjeka - i ako je
šuma na stanovitom predjetu nastala prirodno, slobodno se može pretpostaviti da je to
korisno za okolnu poljoprivredu, za okolnu zeljastu i žitnu vegetaciju. Stoga treba uvidjeti
da šume ne valja iskorjenjivati, već dobro njegovati. A budući da se Zemlja zbog svakakvih
klimatskih i kozmičkih utjecaja postupno mijenja, kad se uoči da vegetacija kržlja, treba
ponešto proširiti obližnje šumske površine, a ne samo obavljati svakojake pokuse na
poljima i za polja. A kad se primijeti da biljke bujaju i da nemaju dovoljno sjemenske
snage, onda svakako treba poduzeti korake da se šumske površine smanje, da se šuma
prorijedi. Regulacija šuma u krajevima koja su određena za pošumljavanje također spada
u poljoprivredu i njezin cjelokupni domet mora se zapravo promatrati s duhovne strane.
Tada ponovno možemo reći da se svijet crva i ličinaka također nalazi u uzajamnom
odnosu s vapnom u zemlji, dakle prema mineralnom; svijet kukaca i ptica, sve ono što
leprša i leti nalazi se u uzajamnom odnosu s astralnim. Ono što je ispod zemlje, svijet crva
i ličinaka, nalazi se u uzajamnom odnosu s mineralnim i posebice s vapnenim bićima i tako
se pravilno odvodi etersko, što sam vam s jednog drugog gledišta rekao prije nekoliko
dana. To je zadaća vapna, ali ono tu zadaću obavlja u uzajamnom djelovanju sa svijetom
tičinaka i crva.
 75
Vidite - ako se ono što sam naveo više specijalizira, doći će se i do drugih stvari
koje su jednom svakako - ja ih se ne bih usudio izvoditi s takvom sigurnošću - u doba
instinktivne vidovitosti prema osjećaju sasvim ispravno primjenjivane. No instinkt za to
izgubljen je. Intelekt je izgubio baš sve instinkte, inteteku je iskorijenio sve instinkte. Krivica
je materijalizma što su ljudi postali tako pametni, tako intelektualni. U vrijeme kad su bili
manje intelektualni, nisu bili toliko pametni, ali su bili mnogo mudriji i prema vlastitom
osjećaju znali su postupati sa stvarima onako kako mi opet moramo svjesno postupati ako
se pomoću onog što opet nije pametno - antropozofija nije pametna, ona više teži prema
istini - ako se stoga istini za sve stvari uzmognemo približiti na taj način, a ne samo
apstraktnim verglanjem rečenice "čovjek se sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela i tako
dalje", koja se može naučiti napamet i odverglati kao kuharica. Ali o tome se ne radi, već
se radi o tome da se spoznaja o tim stvarima doista unese u sve, da je se vidi svugdje, i
čovjek će onda biti upućen u to da u prirodi doista raspoznaje kakve su stvari - pogotovo
ako stvarno postane vidovit onako kako sam vam izložio.
I tada se uviđa da ptičji svijet postaje štetan ako uza se nema četinarsku šumu koja
ono što ptice stvaraju pretvara u korisno. I sada se pak pogled još više izoštrava, iz čega
proistječe jedna druga srodnost. Ako smo otkrili tu neobičnu srodnost ptica baš s
četinarskim šumama, to će rezuttirati jednom drugom srodnošću koja se jasno vidi, koja je
isprva fina srodnost, ona je takve finoće kao ona srodnost što sam je već naveo, ali koja
se može preobraziti i u grublju. Naime, sa svime onime što, doduše, neće postati drvetom,
ali neće ni ostati malom biljkom, sa žbunjem, na primjer, lijeskom, sisavci su prisno
povezani, pa je stoga dobro ako ljudi za poboljšanje bića svojih sisavaca na nekom
zemljištu posade grmoliko raslinje. Grmoliko raslinje povoljno djeluje samom svojom
prisutnošću. Jer u prirodi sve djeluje jedno na drugo.
Ali da pođemo dalje. Životinje nisu tako glupave kao ljudi, one, naime, vrlo brzo
primijete da postoji ta srodnost. l kad primijete da vole grm, da im je urođena ljubav prema
njemu, onda taj grm vole jesti i počinju jesti ono što im je od toga potrebno, što izuzetno
djeluje na regulaciju druge hrane. Ali ako se prati ta prisna srodnost u prirodi, može se
steći uvid i u biće štetnoga.
Kao što se četinarska šuma nalazi u prisnom odnosu s pticama, kao što se grmlje
nalazi u prisnom odnosu sa sisavcima, tako se opet sve gljivasto (Pilzige) nalazi u prisnom
odnosu sa svijetom nižih životinja, s bakterijama i drugim životinjicama, naime, sa štetnim
nametnicima. l štetni nametnici drže se zajedno s gljivastim, oni se razvijaju tamo gdje su
se gljive rasprostrle. I time nastaju biljne bolesti, nastaju i veće štete kod biljaka. No ako
nam uspije da negdje u blizini gospodarstva imamo ne samo šume nego i vlažne livade, te
vlažne livade osobito će djelovati na gospodarstvo jer one sadrže dobro tlo za gljive. I
trebalo bi nastojati da površina livada bude obrasla gljivama. I onda će se opaziti nešto
neobično: tamo gdje je u blizini gospodarstva vlažna livada, gdje je vlažna livada bogata
gljivama, čak i ako nije osobito velika, tamo će onda te gljive zbog svoje srodnosti s
bakterijama i drugim nametničkim životinjicama te životinjice držati podalje od ostaloga.
Jer gljive se s tim životinjicama drže zajedno više nego druge biljke. Osim drugih
navedenih stvari za suzbijanje takvih štetnika, postoji i mogućnost da se stvaranjem
vlažnih livada štetne životinjice, mali štetni napasnici naveliko drže podalje od imanja.
Bit probitačne poljoprivrede toliko počiva na pravilnom rasporedu šume, nasada
voćaka, grmlja. vlažnih livada s određenom prirodnom kulturom gljiva da se više postiže
čak i ako se moraju smanjiti korisne površine poljoprivrednog zemljišta. U svakom slučaju,
ne gospodari se ekonomično ako se površina zemljišta toliko iskorištava da nestaje sve o
čemu i sam govorio i spekulira da se tako može više toga uzgajati. To čega se može više
uzgajati biva u većoj mjeri lošije od onoga što se može dobiti povećanjem površina nauštrb
ostalih stvari. Zapravo se uopće ne može djelovati u proizvodnji koja je u tolikoj mjeri
 76
prirodna kao što je to poljoprivredna proizvodnja ako se na taj način ne stekne uvid u
međuovisnosti u prirodnoj proizvodnji, u uzajamna djelovanja u prirodnoj proizvodnji.
Sada je vrijeme da našem uvidu pridodamo gledišta koja nam općenito otkrivaju
odnos biljnog prema životinjskom i obratno, životinjskog prema biljnom. Što je zapravo
životinja i što je zapravo biljni svijet?
Kod biljnog svijeta više se mora govoriti o čitavom biljnom svijetu. Što je zapravo
životinja i što je zapravo biljni svijet? Da se to mora shvatiti kao odnos, proizlazi iz toga da
se - ako se o tome nešto zna - treba nešto znati i o hranidbi životinja. Jer pravilna ishrana
životinja moguća je samo ako se zasniva na ispravnom odnosu između biljke i životinje.
Što su životinje?
Da, ljudi tako promatraju životinje, a i seciraju ih, imaju onda kostur čijem se obliku
mogu diviti, koji se također može proučavati onako kako sam to naveo. Naravno, također
se proučava mišićje, živčevlje, ali polazeći od toga ipak se ne može dokučiti što su
životinje ustvari u cjeloupnom domaćinstvu prirode. To se može dokučiti samo ako se
pogled usmjeri na ono s čime se životinja u svojoj okolini nalazi u izravnom, prisnom
uzajamnom odnosu. Vidite, stvari stoje ovako: životinja svojim živčano-osjetilnim sustavom
i dijelom svog dišnog sustava neposredno prerađuje sve ono što najprije struji zrakom i
toplinom. Životinja je, ukoliko je ona samosvojno biće, svojim živčano-osjetilnim sustavom
neposredni prerađivač zraka i topline.
Tako da životinju shematski možemo nacrtati ovako (crtež). U svemu onome što se
nalazi u njezinu okružju, u njezinoj okolini, u svom živčano-osjetilnom sustavu i dijelu svog
dišnog sustava životinja je samosvojno biće koje neposredno živi u zraku i toplini. Životinja
se nalazi u neposrednom odnosu prema zraku i toplini i njezin je koštani sustav oblikovan
iz topline, time što toplina prenosi Mjesečeva i Sunčeva djelovanja. Njezin mišićni sustav
oblikovan je iz zraka, čijim posredovanjem ponovno djeluju snage Sunca i Mjeseca.
Nasuprot tome, životinja se ne može neposredno odnositi prema zemljanom i
vodenom i ne može ih neposredno prerađivati. Ona mora zemlju i vodu primiti u sebe,
mora, dakle, imati probavni kanal koji teče izvana prema unutra, i onda u sebi sve
prerađuje s onime što je nastalo djelovanjem topline i zraka, zemlju i vodu prerađuje
sustavom izmjene tvari i dijelom dišnog sustava. Dišni sustav tada prelazi u sustav
izmjene tvari. Dijelom dišnog sustava i dijelom sustava izmjene tvari životinja prerađuje
zemlju i vodu. Prema tome, životinja već mora postojati od zraka i topline da bi prerađivala
zemlju i vodu. Tako životinja živi na području zemlje i na području vode. Naravno, prerada,
kako sam je naznačio, odvija se više u smislu snage nego u supstancijalnom. Upitajmo se,
nasuprot tome, a što je biljka?
Vidite, biljka se nalazi u neposrednom odnosu prema vodi i zemlji, kao životinja
prema zraku i toplini; tako da i biljka nekom vrstom disanja i nečim što ima daleke sličnosti
s osjetilnim sustavom neposredno u sebe uzima - kao što životinja neposredno uzima zrak
i toplinu - sve ono što je zemlja i voda. Dakle, biljka živi neposredno sa zemljom i vodom.
Sada ćete reći: No dobro, sada se već može pretpostaviti - nakon što se uvidjelo da
biljka živi neposredno sa zemljom i vodom kao što životinja živi sa zrakom i toplinom - da
sada biljka u sebi prerađuje zrak i toplinu kao što životinja prerađuje zemlju i vodu.
Ali nije tako. Na temelju onoga što se već zna ne može se zaključivati po analogiji
ako se želi dospjeti do duhovnih istina. Ovako je: dok životinja uzima zemaljsko i vodeno
te ih u sebi prerađuje, biljka baš ispušta zrak i toplinu doživljavajući ih zajedno s tlom.
Prema tome, zrak i toplina ne ulaze u nju - ili barem nisu osobito daleko ušli - nego zrak i
toplina izlaze i umjesto da ih biljka upija, ona ih ispušta.
I upravo je stvar u tom procesu ispuštanja. U odnosu na organsko biljka je u
svakom pogledu suprotnost životinji, prava suprotnost. Kod životinje važnost ima uzimanje
hrane, a kod biljke ispuštanje zraka i topline, pa kao što životinja živi od uzimanja hrane,
tako biljka u tom smislu živi od ispuštanja zraka i topline. To je ono, da tako kažem,
 77
djevičansko kod biljke: ona svojom biti ne želi nešto pohlepno uzeti, već zapravo daje ono
što životinja uzima iz svijeta i zahvaljujući tome živi. Tako biljka daje i živi od davanja.
Ako usmjerite pogled na to davanje i uzimanje, opet ste otkrili nešto što je u vezi s
tim imalo veliko značenje u staroj instinktivnoj spoznaji. Rečenica koja proistječe iz
antropozofskog promatranja: "Biljka daje, a životinja uzima u domaćinstvu prirode", nekoć
je bila uvriježena u instinktivnom vidovitom uvidu u prirodu. A kod ljudi osobito senzibilnih
za te stvari zadržalo se nešto od toga do u kasnija vremena i upravo kod Goethea još
često ćete naići na ovu rečenicu: "U prirodi sve živi od davanja i primanja". Prolistate li
Goetheova djela, sigurno ćete je naći. On je više nije pravilno razumio, ali preuzeo ju je iz
starih običaja, predaje, i osjećao je da se tom rečenicom označava nešto istinsko u prirodi.
Oni koji su došli poslije njega više ništa od toga nisu razumjeli, a ne razumiju ni što je
Goethe mislio govoreći o davanju i uzimanju. On govori i o disanju, ukoliko se disanje
nalazi u uzajamnom odnosu s izmjenom tvari, o uzimanju i davanju. On je tu riječ
primijenio jasno - nejasno.
I tako vidite da su šume i voćnjaci te grmlje na zemlji na određen način regulatori
pravilnog vođenja rasta biljaka. A pod zemljom su opet, zajedno s vapnom, sličan
regulator niže ličinke, crvolike i druge životinje. Tako se treba sagledati odnos između
ratarstva, voćarstva i stočarstva te polazeći od toga stupiti u praksu. To ćemo u
posljednjem satu koji nam je ostao na raspolaganju pokušati dovesti do stupnja kako bi se
nakon pokusnoga kruga stvari doista mogle dalje razraditi.

OSMO PREDAVANJE

Koberwitz, 16. lipnja 1924.

Bit hranidbe

U posljednjem satu predavanja koje će se s obzirom na vaše potrebe možda

nadopuniti u razgovoru koji će potom uslijediti, volio bih, koliko je to moguće u kratko
vrijeme, dodati neke nadopune i još nekoliko praktičnih uputa. Danas će se raditi upravo o
tom praktičnom djelovanju koje se izuzetno teško može uopćeno dati u formulama i
sličnom jer ono u velikoj mjeri podliježe individualizaciji i osobnom postupanju. l upravo
zbog toga bit će neophodno da se na tom području osobito steknu uvidi, uvidi koji potom
na razumljiv način mogu voditi k individualizaciji u pogledu poduzetih mjera.
Pomislite kako danas postoji malo uvida baš na jednom od najvažnijih područja: na
području hranidbe naših poljoprivrednih životinja. To se i ne može mnogo poboljšati čak i
da se dade ne znam koliko savjeta u tom pravcu. Kako treba hraniti? Ali to se po mojem
uvjerenju može znatno poboljšati ako će poljoprivredna poduka biti sve više usmjeravana
na to da se stekne uvid u to u čemu se zapravo sastoji bit hranidbe. Danas bih najprije
iznio nešto što se toga tiče.
Vidite - to sam već napomenuo - uvijek se pogrešno razumijeva što hrana znači za
životinju, a i za čovjeka. Nije stvar u tome da se odvija grubi proces, da se izvana uzimaju
hranjive tvari i zatim se - kao što se više-manje uvijek zamišlja - uzmu li se u obzir i brojne
pretvorbe, odlažu u organizmu. Čovjek ipak sirovo, grubo zamišlja: Dobro, vani su živežne
namirnice; životinja ih jede, ono što joj je potrebno odlaže u sebi, izbacuje ono što joj ne
treba. I mora se na štošta paziti, na primjer da se životinja ne prejede, da po mogućnosti
dobije hranjivo krmivo, tako da može iskoristiti mnogo onoga što sadrže hranjive tvari. I
jasno se uočava razlika - budući da se stvari na ovom području vrlo rado razlučuju i
materijalistički - između pravih živežnih namirnica i tvari koje u organizmu, kako se kaže,
potiču procese izgaranja; i na tome se grade svakojake teorije koje se onda i praktično
primjenjuju, pri čemu se naravno uvijek mora konstatirati da nešto valja, a nešto baš i ne
 78
valja ili ne valja nakon nekog vremena ili pak se ovim ili onim modificira. A što bi se drugo i
očekivalo!?
Jer vidite: govori se o procesima izgaranja u organizmu. U organizmu dakako ne
postoji nikakav proces izgaranja, a spoj neke tvari s kisikom u organizmu ne znači proces
izgaranja, nego nešto sasvim drugo. Izgaranje je proces u mineralnoj, neživoj prirodi. No,
osim toga, kao što organizam nije kristal kvarca nego nešto drugo, tako i ono što se
označava procesom izgaranja u organizmu nije mrtvi proces izgaranja koji se odvija u
izvanjskom, nego je nešto živuće, on je čak nešto što osjeća.
Upravo time što se čovjek izražava na netom spomenut način i pritom usmjerava
misli u određenom pravcu, upravo se time radi najveća zbrka. Jer kad netko govori o
izgaranju u organizmu, govori samo zbrkano. Ali ako ima u vidu pravu stvar, onda nije
važno ako govori zbrkano i stvari donekle dobro čini prema instinktu ili tradiciji. Međutim,
kad to zbrkano govorenje s vremenom zahvati psihopatia profesoralis - taj sam izraz već
mnogo puta upotrijebio - onda ona to što je samo zbrkano rečeno pretvara u duhovite -
stvarno to mislim - duhovite teorije. I onda se djeluje polazeći od tih teorija, ali stvar se
potpuno promašuje. Ono o čemu se govori sasvim je drugačije od onog što se zbiva u
biljkama i životinjama. To je danas tipična pojava: čini se nešto sasvim drugačije od onoga
što bi odgovaralo zbivanjima u prirodi. Zbog toga se upravo na ovom području mora
obratiti pozornost na ono o čemu se zapravo radi.
Promotrimo sada stvari na koje su se odnosila naša jučerašnja razmatranja: biljka
ima fizičko i etersko tijelo, a gore je manje-više obavijena astralnim. Biljka ne doseže do
astralnog, ali oko nje kao da lebdi astralno. Stupi li u sasvim određenu vezu s astralnim,
kao što je to kod stvaranja voća, tada pretvara u hranu ono što potpomaže astralno u
životinjskom i čovjekovu organizmu. Zagleda li se u sam proces, po nekoj biljci ili bilo
čemu drugom jednostavno će se prepoznati treba li ona nešto u životinjskom organizmu
potpomagati ili ne. Ali mislim da treba pogledati i suprotni pol. Naime, tu se nalazi nešto
što je izuzetno važno. Toga sam se već dotakao, ali ovdje gdje treba postaviti osnove za
način hranidbe, to se mora još jednom posebno izložiti.
Budući da se radi o hranidbi, podimo od životinje. Kod životinje nemamo tako oštru
trodiobu organizma kao kod čovjeka. I kod životinje imamo izraziti živčano osjetilni
organizam te organizam udova i izmjene tvari. Oni su međusobno oštro odijeljeni, ali
srednji, ritmički organizam kod mnogih je životinja neodređen. U ritmički organizam ulazi
nešto što potječe iz osjetilnog organizma i nešto što potječe iz organizma izmjene tvari,
tako da bi se kod životinje ustvari trebalo drugačije govoriti nego kod čovjeka. Kod čovjeka
se sasvim egzaktno govori o toj trodiobi organizma. Ali kod životinje trebalo bi govoriti o
živčano-osjetilnoj organizaciji pretežito smještenoj u glavi i organizaciji izmjene tvari i
udova organiziranoj u stražnjem dijelu tijela i u udovima, ali koja opet prožima cijeli
organizam. A u sredini - tu je izmjena tvari ritmičnija nego kod čovjeka, a ritmičnija je i
živčano-osjetilna organizacija - one se obje pretapaju, tako da kod životinje ritmičko ne
postaje toliko samostalno. To je više nejasno suzvučje dvaju krajnjih polova (crtež). Kod
životinje trebalo bi ustvari govoriti o diobi organizma, no tako da se oba dijela u sredini
međusobno miješaju i time nastaje takozvana životinjska organizacija.
Dakle, sve one supstancije koje su u organizaciji glave - kod čovjeka je isto tako, ali
ostanimo kod životinje - ono što je u organizaciji glave od zemaljske je tvari. Materija koja
je u glavi, zemaljska je materija. Već na embrionalnom stupnju zemaljska se materija
uvodi u organizaciju gtave. Embrij mora biti tako organiziran da glava svoje tvari dobiva od
zemlje. Prema tome, u njoj se nalazi zemaljsko-tvarno. Nasuprot tome, sva tvarnost koju
imamo u organizaciji izmjene tvari i udova, ono što prožima naša crijeva, udove, mišiće,
kosti i tako dalje ne potječe od zemlje, nego potječe od onoga što se uzima iz zraka i
topline iznad zemtje. To je kozmička tvarnost. Važno je da ne mislite kako se kandže
 79
oblikuju tako da fizička tvar koju životinja jede dopire do nje i tamo se taloži. To nikako nije
istina; istina je u tome da se osjetilima i disanjem prima kozmička tvar.
I ono što životinja jede služi samo za razvitak njezinih snaga za kretanje kako bi se
kozmičko odaslalo u organizaciju izmjene tvari i udova, dakle, do kandže, tako da je tu
posvuda kozmička tvarnost. Za razliku od toga, sa snagama je drugačije. U glavi, upravo
zato što su tu ponajprije smještena osjetila, a osjetila opažaju iz kozmosa, susrećemo
kozmičke snage. U organizaciji izmjene tvari i udova - pomislite samo, kad čovjek hoda,
neprekidno se spaja sa Zemljinom težom, i tako je sve što se čini s udovima vezano uz
zemaljsko - susrećemo se sa zemljanim, zemaljskim snagama, dakle, s kozmičkim tvarima
i zemaljskim tvarima.
Ako krava sa svojim udovima koji su joj potrebni pri radu treba postati radna
životinja, ili ako vol treba postati radna životinja, doista je važno da se hrane tako kako bi u
sebe primili što više kozmičke tvarnosti i da hrana koja prolazi kroz želudac bude
pripremljena tako da razvije mnogo snage kako bi se ta kozmička tvarnost provela
posvuda u udove, mišiće, kosti. Isto se tako mora znati da se supstancije koje mogu biti
potrebne u glavi moraju crpsti upravo iz hrane i da se u glavu mora dovesti prerađena i
želucem vođena hrana. l u tom pogledu, upravo je glava ovisna o želucu, a ne nožni palac;
i treba nam biti jasno da glava tu hranu koju dobiva iz tijela može preraditi samo ako na
odgovarajući način može crpsti snage iz svemira. Da, prema tome, životinje ne valja
zatvarati u zagušljive staje gdje im ne mogu strujati kozmičke snage, nego ih vaIja izvoditi
na pašnjake i uopće im dati priliku da osjetilno-opažajno stupe u odnos s okolišem. Vidite,
tu se, na primjer, mora paziti na sljedeće:
Zamislite životinju koja u zagušljivoj staji stoji uz jasle dobivši ono što joj je odmjerila
i u te jasle stavita čovjekova mudrost. Da, ako ta životinja nema promjene - nju može imati
samo na otvorenom - ona se uvelike razlikuje od druge životinje koja se služi svojim
osjetilima, na primjer, svojim organom njuha, koja vani na slobodnom sama traži svoju
hranu, slijedi svoj organ njuha, ravnajući se prema njemu, slijedi kozmičke snage, sebi
traži hranu i sama je uzima, u tom uzimanju hrane razvija svu svoju aktivnost.
Životinja koja je stavljena uz jasle neće odmah pokazati - stvari se dakako
nasljeđuju - da u sebi nema kozmičkih snaga; još ima onih naslijeđenih, ali s vremenom
stvara potomke kojima kozmičke snage više nisu na taj način urođene, kojih više nemaju. I
životinja slabi počev od glave, to znači da više ne može hraniti tijelo jer ne može uzimati
kozmičke snage koje ponovno trebaju dospjeti u tijelo. Te vam stvari sigurno pokazuju da
se jednostavno ne može govoriti uopćeno: "U ovom slučaju hranite ovime, u onom slučaju
onime", nego da se treba stvoriti predodžba o tome kakvu vrijednost određene metode
hranidbe imaju za cjelokupno biće životinjske organizacije.
No krenimo dalje. Što ustvari sadrži glava? Zemaljsku tvarnost. Odreže li se, dakle,
životinji njezin najplemenitiji dio, mozak, u njemu će se naći zemaljska tvarnost. U
čovjekovu mozgu nalazi se zemaljska tvarnost, no snage su u njemu kozmičke, a tvarnost
je zemaljska. Čemu služi taj mozak? On služi kao podloga za Ja. Životinja još nema Ja.
Utvrdimo to sasvim točno: Mozak služi kao podloga za Ja, životinja još nema Ja, njezin je
mozak tek na putu do stvaranja Ja. Kod čovjeka taj put vodi dalje do stvaranja Ja. Dakle,
životinja ima mozak; kako je on nastao?
Uzmite u obzir čitav organski proces. Sve ono što se tu zbiva, ono što se u mozgu
pojavljuje kao zemaljsko-materijalno jednostavno je izlučeno, to je izlučevina iz organskog
procesa. Tu se izlučuje zemaljska tvar kako bi poslužila kao osnova za Ja. Određena
količina zemaljske tvari, na osnovi procesa u sustavu izmjene tvari i udova koji nakon
uzimanja hrane nastaje probavnom razdiobom, u stanju je otuda provoditi zemaljsku hranu
u glavu i mozak; određena količina zemaljske tvarnosti prevaljuje taj put i biva odložena u
mozgu. Ali ta hranjiva tvarnost ne odlaže se samo u mozgu, nego već na putu u crijevima.
Ono što se ne može više preraditi odlaže se u crijevima i tu ćete opaziti srodnost koja će
 80
vam se učiniti izuzetno paradoksalnom, ali koja se ne smije previdjeli ako se želi shvatiti
životinjska i čovječja organizacija. Što je moždana masa? Moždana masa jednostavno je
do kraja dovedena crijevna masa. Preuranjena moždana izlučevina prolazi kroz crijeva.
Sadržaj crijeva, s obzirom na procese u njemu, posve je srodan sadržaju mozga.
Kad bih govorio groteskno, rekao bih da je u mozgu raširena uznapredovala hrpa
gnojiva; ali to je objektivno sasvim točno. Baš je gnojivo, zahvaljujući organskim procesima
u njemu, pretvoreno u plemenitu moždanu masu i tamo postaje osnovom za razvoj Ja.
Kod čovjeka se trbušno gnojivo u najvećoj mogućoj mjeri pretvara u moždano gnojivo jer
čovjek zemljom pronosi svoje Ja; kod životinje u manjoj mjeri, stoga u trbušnom gnojivu
ostaje više toga, a ono se zatim koristi kao pravo gnojivo. Tu Ja ostaje više u zametku.
Budući da životinja ne doseže do Ja, u njoj Ja pretežito ostaje u zametku. Zbog toga su
životinjski izmet i ljudski izmet dvije sasvim različite stvari. Životinjski izmet još sadrži
zametak Ja. I kad gnojimo, kad gnojivo izvana stavimo uz korijen, uz biljke, ako nacrtamo
cijelu biljku (crtež), vidimo da ovdje dolje onda imamo korijen, gore listove i cvjetove u
razvoju, astralno koje se razvija u međuodnosu sa zrakom, ovdje se u međuodnosu s
gnojivom razvija zametak Ja.
Takvo poljoprivredno gospodarstvo doista je organizam. Ono gore razvija astralno,
a astralno razvijaju voćke i šuma. Ako životinje zaista jedu ono što raste na zemlji, one u
onome što nastaje kao gnojivo razvijaju prave Ja-snage koje opet iz korijena pravilno
potiču rast biljaka u smjeru sile teže. To je sjajno uzajamno djelovanje. Ali valja shvatiti da
se to uzajamno djelovanje razvija i dalje.
I stoga vidite da je poljoprivredno gospodarstvo zbog toga neka vrst individualnosti.
I na osnovi toga zasigurno će se steći uvid da se životinje manje-više trebaju zadržati u
tom međudjelovanju i da se biljke također trebaju manje-više zadržati u tom
međudjelovanju. I stoga se u određenom smislu svakako nanosi šteta prirodi ako se
gnojivo ne dobiva od životinja koje pripadaju gospodarstvu, nego se one uklone, a gnojivo
dobavlja iz Čilea. Jer tada se zanemaruje činjenica da je to u sebi zatvoren krug, da je to
nešto što treba samo sebe održavati. Na imanju jednostavno treba imati toliko životinja i
onakve životinje kako bi se na njemu dobilo dovoljno pravoga gnoja. I opet treba paziti da
se sije ono što životinje koje želimo imati, svojim instinktom traže i hoće jesti.
Tu će pokusi naravno biti složeni budući da su individualne naravi. Ali upravo je tu
važno dati smjernice kako bi se trebali obavljati pokusi. I tu će se štošta iskušavati, pa će
iz toga proizići pravila za postupanje, ali sva ta pravila za postupanje trebala bi se ravnati
po tome da imanje po mogućnosti tako bude zatvoreno u sebi da samo sebe može nositi.
Ali svakako ne dokraja. Zašto? Objektivnim promatranjem u duhovnoznanstvenom smislu
nikad se ne postaje fanatik. U okviru našega današnjega gospodarskog poretka to se ne
može postići u cijelosti. Ali treba nastojati postići onoliko koliko je moguće.
Vidite, kad se to postigne, mogu se u konkretnim slučajevima pronaći odnosi
između životinjskog organizma i biljnog organizma. Pogledajmo to najprije u glavnim
crtama, općenito.
Pogledajmo korijen: korijen koji se redovito razvija u zemlji, koji je zahvaljujući
gnojivu prožet bivajućom Ja-snagom; on upija bivajuću Ja-snagu svojom cjelokupnom
opstojnošću u zemlji i u upijanju te snage pomaže mu ako u zemlji pronađe ispravnu
količinu soli.
Pretpostavimo da taj korijen imamo iz prethodnih promatranja. Sada korijen
moramo označiti kao živežnu namirnicu koja, kad uđe u ljudski organizam, probavom
najlakše pronalazi put do glave. Zato ćemo korijensku hranu upotrijebiti ondje gdje
moramo ispuniti preduvjet davanja supstancije, materijalnih tvari glavi kako bi kozmičke
snage koje djeluju kroz glavu pronašle pravu tvar za svoje plastično djelovanje. Zamislite
da netko izgovori rečenicu: Moram dati korijensku hranu životinji koja supstanciju treba
provesti prema glavi kako bi ona stupila u što življi osjetilni odnos, to jest kozmički odnos s
 81
okolinom. Zar pritom ne pomišljate odmah na tele i mrkvu? Kad tele jede mrkvu, čitav
proces je izvršen, onda kad izreknete nešto takvo, znajući kako stvari izgledaju i žive,
usmjerite pogled na ono što se treba dogoditi. Jedino trebate znati da se odvija taj
uzajamni proces.
Podimo dalje. Sada kad je supstancija dovedena u glavu, kad smo teletu ugodili
davši mu mrkvu, mora započeti obrnuti proces, to jest glava mora raditi, voljno, i time
stvoriti snage u organizmu, tako da se takve snage dalje ugrađuju u organizam. Gnoj od
mrkve ne smije se samo taložiti u glavi, nego od toga što se taloži, to jest razgrađuje
moraju u organizam ući zračenja snaga, a to znači da nam je potrebna druga živežna
namirnica, nešto - pošto smo ugodili jednom dijelu tijela, u ovom slučaju glavi - što tom
dijelu ponovno omogućuje pravilno djelovanje na ostatak organizma.
Pogledajte: dao sam mrkvu. Sada želim da tijelo stvarno bude prožeto snagama
koje se razvijaju iz glave. Za to mi je potrebno nešto što u prirodi ima zrakast oblik ili taj
zrakast oblik stvarno sažima, recimo, u koncentrirannj tvorbi. Što je potrebno za to? Tu je
uz mrkvu kao dodatna hrana potrebno nešto što u biljci prelazi u zrakasto i tu zračeću
snagu ponovno sažima. Pritom u obzir dolazi sjemenka lana i slično. I ako prihranjujete
mladu stoku mrkvom i sjemenkama lana ili nečim što se međusobno slaže na neki drugi
način, kao, recimo, svježe sijeno i mrkva, iz toga ćete dobiti nešto što će ovladati cijelom
životinjom, što je izvodi na put koji joj je prirođen. Tako da ćemo mladoj stoci morati
pokušati dati hranu koja s jedne strane potiče Ja-snagu, a s druge strane potiče ono što se
kreće odozgo prema dolje, astralna ispunjenja. To osobito vrijedi za sve ono što zadobiva
dugu stabljiku (crtež) i što je u toj "dugostabljičavosti" prepušteno vlastitom razvoju, što,
dakle, ima dugu stabljiku i postaje sijeno. Tako se ovdje promatra stvar i tako bi se trebalo
sagledati cijelo imanje, o svakoj stvari znati što se s njome događa kad se nalazi na putu iz
životinje u tlo ili iz biljke u životinju.
Pođimo dalje s tom stvari. Uzmimo životinju koja treba postati jakom upravo na tom
srednjem polju gdje se organizacija glave, živčano-osjetilna organizacija više razvija
prema disanju i gdje se opet organizacija izmjene tvari više razvija prema ritmičkom, gdje
se onda to prepliće. Koje to životinje trebaju postati jakima? To su baš mliječne životinje.
One trebaju postati jakima. Zahtjev prema kojem životinje na tom polju trebaju postati jake
jednostavno se ispunjava u proizvodnji mlijeka. Pa na što onda tu trebamo obratiti
pozornost? Tu trebamo obratiti pozornost na to da se između strujanja od glave prema
natrag, koje je prvenstveno strujanje snage, i u struji koja teče odostraga prema naprijed,
koja je prvenstveno strujanje tvari, odvija pravilno uzajamno djelovanje. Odvija li se to
pravilno uzajamno djelovanje tako da snage koje struje sprijeda prema natrag prerađuju
što bolje mogu ono što struji odostraga prema naprijed, tada nastaje dobro i izdašno
mlijeko. Jer dobro mlijeko sadrži ono što je osobito razvijeno u izmjeni tvari, sadrži takvu
tvarnu kompoziciju koja još nije prošla spolnim sustavom, ali je u probavnom procesu u
najvećoj mogućoj mjeri postala slična spolnom probavnom procesu. Mlijeko je jednostavno
preobražena izlučevina spolne žlijezde, preobražena onime što snage glave pridaju tvari
koja se nalazi na putu da postane spolna izlučevina i čime djeluju na nju. Proces koji se tu
odvija može se sasvim prozreti, može se posve prozreti.
Za sve procese koji se tako trebaju odvijati moramo potražiti one živežne namirnice
koje prema glavi djeluju manje od korijenja, koje je primito Ja-snagu. Ali također ne
smijemo uzeti previše onoga što je blizu cvijeta i ploda - zato što to treba ostati srodno
spolnoj snazi, ne smije imati previše astralnog. To znači, kad je riječ o proizvodnji mlijeka,
da pogled trebamo usmjeriti na ono što se nalazi između cvijeta i korijena, na zeleno i
lisnato i na sve ono što se razvija u listu i zeljastom dijetu (crtež). Povećanje proizvodnje
mlijeka, za koje vjerujemo da ga možemo postići kod neke životinje, sigurno ćemo ostvariti
ako učinimo sljedeće.
 82
Pretpostavimo da zbog stanovitih okolnosti neku mliječnu kravu najprije hranim
zeljastom i lisnatom hranom. želim povećati proizvodnju mlijeka. Mislim da mogu povećati
proizvodnju mlijeka. Što mi je činiti? Valja mi uzeti biljke koje proces oblikovanja ploda,
ono što se odvija u cvjetanju i oplodnji, unose u proces stvaranja listova i zelja. To, na
primjer, čine mahunarke, a pogotovo djetelina. U tvarima u djetelini razvija se štošta
plodovitog, kao i kod zeljaste biljke. Kad kravu tako hranimo, na njoj nećemo primijetiti
bogzna što, ali kad se ona oteli takvo reformiranje hranidbom obično traje tijekom jednog
naraštaja - njezin potomak bit će krava koja obilno daje mlijeka. Pritom će se posebna
pozornost trebati obratiti jednoj stvari.
Kad su na tom području stare tradicije nestale iz instinktivne mudrosti, većinom je
ponešto zadržano, kao što su liječnici zadržali neke lijekove, iako više ne znaju zašto, ali
zadržali su ih jer su uvijek pomagali. Tako se iz starih tradicija ponešto zna, ne zna se,
doduše, zašto se nešto koristi, a osim toga iskušava se, bilježe se količine koje se onda
daju tovnim, mliječnim životinjama i tako dalje. I pritom se često događa ono što se kod
Ijudskog isprobavanja općenito događa, osobito kad je to isprobavanje sasvim prepušteno
slučaju. Pomislite što bi se moglo dogoditi čovjeku kad bi ga zaboljelo grlo negdje gdje je u
društvu mnogih ljudi: od svakog čovjeka, ako mu je drag, nešto bi dobio. Za pola sata
skupila bi se čitava ljekarna. Ako bi on to uzeo, jedno bi poništilo drugo i čovjek bi sigurno
pošteno pokvario želudac, a grlobolja ne bi prestala. Stjecajem okolnosti tu bi se ono
jednostavno što bi trebalo poduzeti, pretvorilo u složeno.
Nešto vrlo slično događa se kad se isprobavaju krmiva. Jer, zar ne, čovjek upotrijebi
nešto što je u jednom smislu pogodno, a u drugom nije. Onda upotrijebi nešto drugo, to
pridoda onome i tako iz toga proizide nekoliko krmiva od kojih svako ima određeno
značenje za mlade ili tovne životinje; ali sve postaje tako zamršeno jer je izgubljena
preglednost, jer se više ne mogu razvidjeti odnosi snaga. Ili će pak jedno poništiti
djelovanje drugoga. Upravo to doista se često događa, a događa se osobito onima koji se
poljoprivredom bave s polovičnim znanjem. Oni tada zagledaju u knjige ili se prisjećaju
onoga što su naučili: "Mladu životinju treba hraniti tako, tovnu tako." I onda čitaju iz knjiga.
Ali time se ne može mnogo postići jer ono što se pročita u knjigama pod određenim
okolnostima može s nepravom proturječiti onome što se već ionako daje. Razborito će
postupiti onaj koji polazi od načina razmišljanja što sam ga naveo i onaj koji hranidbu
životinja bude toliko pojednostavio da ona postane preglednom.
Recimo, može se sagledati: žuta ili crvena mrkva i sjemenke lana djeluju tako. To je
sagledivo. Tu se sada neće sve pobrkati. Može se sagledati djelovanje onoga što se daje.
Zamislite kako čovjek stoji u poljoprivredi kad tako postupa, potpuno svjesno, promišljeno.
I tako će se steći spoznaje koje idu u smjeru pojednostavljivanja, a ne zapletanja. Ponešto,
dapače mnogo toga što je otkriveno pokusima ispravno je, ali to je nesustavno i
neegzaktno. Upravo ova vrsta egzaktnosti koja se danas primjenjuje ustvari je neegzaktna
jer su stvari pomiješane i nepregledne, dok se ono što sam izložio, u svojoj jednostavnosti
i svom jednostavnom međudjetovanju može jasno slijediti i u životinjskom organizmu.
Uzmimo nešto drugo.
Pođimo ovaj put od toga da pozornost više posvetimo cvijetu, onome što u cvijetu
utječe na oblikovanje ploda. No pritom moramo poći dalje, moramo se osvrnuti na
plodonosno u ostalom dijelu biljke. Biljka ima nešto zbog čega se osobito svidjela
Goetheu. Ona u svojem čitavom tijelu ima zametak onoga što je inače specijalizirano. Zar
ne, kod drugih biljaka stavljamo u zemlju ono što se kao zametak ploda pojavljuje u cvijetu
kako bismo dobili novu biljku, kod krumpira tako ne postupamo. Tu koristimo "oka"
gomolja. Kod mnogih biljaka ne postupamo tako, one imaju plodonosno. Djelovanje toga
plodonosnog što u prirodi nije doseglo vrhunac - u prirodi ne dostiže sve vrhunac - uvijek
možemo pojačati procesima koji su svojom pojavnošću nekako slični vanjskom izgaranju.
 83
Dakle, djetotvornost onoga što primjerice dobijemo od biljke u vidu suhih rezanaca
povećava se ako se oni rašire i ostave na suncu da se isparavaju, prirodeni proces tu teče
nešto dalje prema fruktifikaciji. U tome počiva čudesan instinkt. Ako čovjek svijet promatra
promišljeno, zaista se pita: Zašto su se Ijudi odlučili na kuhanje živežnih namirnica? To je
zaista pitanje. Ljudi se obično ne pitaju o onome što ih svakodnevno okružuje. Zašto su se
ljudi odlučili na kuhanje živežnih namirnica? Oni su se odlučiti na kuhanje živežnih
namirnica zato što su s vremenom otkrili da u svemu što je usmjereno na stvaranje ploda
imaju značenje procesi koji postoje u kuhanju, koji postoje u izgaranju, zagrijavanju,
sušenju, isparavanju, jer svi ti procesi ponajprije pogoduju tome da cvijet i sjeme, a onda
posredno i ostali dijelovi biljke, pogotovo oni gornji, osobito jako razvijaju snage koje se
kod životinje trebaju razviti u sustavu izmjene tvari i udova. Uzmemo li cvijet ili sjeme, oni
na sustav izmjene tvari, na probavni sustav životinje djeluju prvenstveno tako što razvijaju
snage, a ne svojom tvarnošću. Jer sustav izmjene tvari i udova treba zemaljske snage. I
mora ih dobiti u onoj mjeri koja mu je potrebna.
Uzmimo životinje koje pasu na Alpama. Njima nije isto kao životinjama na ravnici,
one se kreću u teškim uvjetima. Uvjeti su teži i zbog toga što je zemljište neravno.
Drugačije je kad se krećete po ravnom i kad hodate po nagnutom zemljištu. Zbog toga
takve životinje moraju u sebe dobiti ono što u predjelu udova razvija snage koje upreže
volja. Inače neće postati ni dobre radne, ni mliječne ni tovne životinje. Zato se treba voditi
briga kako bi one dobile dovoljno hrane koja potječe od aromatskog alpskog bilja, gdje je
Sunce procesom kuhanja, a čak i sama priroda, usmjerena na cvjetove, preradila ono
plodovito, cvatuće. Ali snaga se može dovesti u udove i umjetnim procesom, pogotovo ako
je ta umjetna prerada zasnovana na kuhanju, vrenju i tako dalje. Najbolje je ono što
potječe od plodovitog, cvatućeg, a pogotovo onda kad se tako obrađuju biljke koje su
otpočetka snažno usredotočene na cvjetanje i rađanje, koje razvijaju malo zeljastog i
lisnatog i odmah prelaze na cvjetanje i rađanje ploda. Trebamo kuhati sve ono što malo
haje za "ozeljavanje", što buja u cvjetanju, u rađanju plodova.
I ljudima bi koristilo ako bi ponekad obratili pozornost na takve stvari jer se onda ne
bi zbivalo ono što se događa kod ljudi koji su skloni mlitavljenju, dakle, lijenosti. Jer tome
se može biti sklon, te si čovjek može reći: Ako cijeli dan rintam, ne mogu postati mistik.
Pravi mistik mogu postati samo ako sam sasvim smiren, ako na mene više ne djeluju - bilo
iz mene sama, bilo iz moje okoline - pobude za aktivnošću, kad postanem takav da svojoj
okolini mogu reći: Nemam snage za rintanje; tada ću sigurno postati pravi mistik. Stoga ću
i svoju prehranu pokušati urediti tako da postanem pravi mistik. I tako čovjek počinje jesti
sirovu hranu, više ništa ne kuha, postaje pravim jelcem sirove hrane. Ali pogledajte: Sve
se stvari prikrivaju, ne pokazuju se na pravi način. Jer, naravno, ako je netko tko jede
samo sirovu hranu na taj način jako sklon mistici, a već jest fizički slab, ipak će
napredovati, postići će velik napredak: bivat će sve mlitaviji, to jesu mističkiji. To što se
događa kod čovjeka, možemo preslikati i na životinju, pa ćemo, prema tome, znati kako da
je okrijepimo.
Postoji i druga mogućnost. Čovjek može biti fizički jak i tek kasnije mu se može
prohtjeti da postane mistikom. On u sebi može imati jake fizičke snage. Tada će se u
njemu razvijati procesi, a uz to i snage koje dalje prerađuju sirovu hranu što ju je pojeo.
Tada mu to neće mnogo naškoditi. I kad onda prizove snage koje inače ostaju dolje i
uzrokuju reumatizam i kostobolju, kad prizove te snage i dalje ih prerađuje, onda će postati
još jači.
Sve stvari imaju dvije strane, kao što vaga ima dvije zdjelice. Stoga treba znati kako
se one individualiziraju. Ne mogu se postaviti opća načela. I prednost je vegetarijanskog
načina života u tome što čovjeka jača tako što iz organizma izvlači snage koje u njemu
inače ostaju neiskorištenima i koje su iste kao i snage koje uzrokuju kostobolju,
reumatizam, šećernu bolest. I jede li čovjek samo biljnu hranu, te snage moraju čovjeku
 84
biljke učiniti zrelima. Ako pak čovjek uz to jede i životinje, te se snage onda talože u
organizmu, ostaju neiskorištene i onda se same stavijaju u pogon tako što na različitim
mjestima odlažu proizvode izmjene tvari ili iz organa istjeruju stvari koje su čovjeku
neophodne i same se njima služe, kao, na primjer, kod šećerne bolesti i tako daije. Te se
stvari razumiju jedino ako se u njih zagleda,
I zatim će biti važno da pitanju kako se tove životinje čovjek pristupi govoreći si:
Treba raditi tako kao da se u neku vreću unosi što je moguće više kozmičke supstancije.
Ah, debele svinje tako su divne životinje. Jer u svom debelom tijelu imaju, izuzme li se
živčano-osjetilni sustav, isključivo kozmičku supstanciju, a ne zemaljsku. Ono čime se
hrane potrebno im je samo zato da bi to obilje kozmičke supstancije koje moraju primiti
ponovno rasporedile u tijelu. Svinja to mora jesti kako bi mogla rasporediti supstanciju koja
se mora izvući iz kozmosa. Ona u sebi mora imati snage da bi je mogla rasporediti, kao i
druge tovne životinje. Stoga ćete vidjeti da se te tovne životinje debljaju ako im ono
plodovito date u stanju prerađenom kuhanjem ili parenjem, i ako im date ono što u sebi
već ima plodovito, ali u nešto jačoj mjeri, po mogućnosti, recimo, repu, koja je povećana
zahvaljujući nekoj vrsti procesa koji je odmakao dalje od onog koji je prvotno imala, koja je
daljnjom kultivacijom postala većom nego što je bila u divljem stanju.
I na taj se način čovjek ponovno može pitati što se, prema tome, može dati tovnoj
životinji? Nešto što po mogućnosti pogoduje raspoređivanju kozmičke supstancije, dakle,
ono što se kao prvo nalazi blizu plodovitog i što je potom pravilno prerađeno. Takav je
uvjet uglavnom ispunjen kod uljne pogače i sličnog. Ali moramo voditi brigu i o tome da se
kod takve životinje ne zanemari glava, da tijekom takve kure tovljenja ponešto od
zemaljskih supstancija dođe i do glave. Prema tome, onom prethodnom moramo
suprotstaviti nešto što moramo dati u maloj količini jer glavi nije potrebno toliko. Dakle, to
moramo dati u maloj kolićini. Zato tovnim životinjama u hranu treba pridodati korjenasto,
premda malu dozu.
Vidite, postoji jedna tvar - čista tvar - koja nema nikakvu posebnu zadaću. Općenito
se može reći da u ljudskom organizmu korjenasto, sa svojom supstancijalnošću, ima
zadaću u odnosu na glavu, cvjetasto ima zadaću u odnosu na sustav izmjene tvari i
udova, lisnato, zeljasto ima zadaću u odnosu na ritmički sustav. Ono čime se mora
pripomoći, budući da je povezano sa svim dijelovima životinjskog organizma, jesu sol. I
budući da hrana sadrži najmanje soli, i ljudska i životinjska, iz toga vidite kako je stvar u
tome da se upravo dodatkom soli - nije uvijek u pitanju količina, već dobra kakvoća - da i
male količine soli dobre kakvoće posve ispunjavaju svoju svrhu.
Sada treba ukazati na još nešto osobito važno, pri čemu bih zamolio da se doista
egzaktno izvedu pokusi koji mogu obuhvatiti i promatranje čovjeka ako je on sklon
određenoj živežnoj namirnici. Poznato vam je da je u novije vrijeme, prije razmjerno
kratkog vremena, uvedena rajčica kao neka vrst živežne namirnice. Ona je kod mnogih
vrlo omiljena. Ali ona je također izuzetno važan predmet proučavanja. Iz proizvodnje
rajčice i njezine potrošnje može se naučiti izuzetno mnogo. Oni ljudi - a danas svakako
ima takvih - koji o tim stvarima malo razmišljaju, smatraju, i to s pravom, da uživanje
rajčice ima veliko značenje kod ljudi - a to svakako vrijedi i za životinju, životinja se može
naviknuti na rajčicu - da ima veliko značenje za sve ono u organizmu što se većinom od
njega odvaja i u njemu stvara vlastitu organizaciju. Vidite, iz toga proizlaze dvije stvari.
Potvrda navoda jednog Amerikanca prema kojem pod određenim okolnostima rajčica kao
dijetno sredstvo povoljno utječe na ljudsku jetru koja naginje bolesti, jer je jetra organ koji
najsamostalnije djeluje u ljudskom organizmu, tako da se bolesti jetre, koje se više
pojavljuju kod životinja, općenito mogu liječiti rajčicom.
Vidite, najprije se treba zagledati u vezu između biljke i životinje. Stoga bi trebalo -
to bih spomenuo usput - onome koji boluje od raka, koji, dakle, otpočetka osamostaljuje
određeno područje u čovjećjem organizmu, u životinjskom organizmu, čovjeku koji boluje
 85
od raka smjesta bi trebalo zabraniti uživanje rajčice. Ali sada se pitamo: Što je razlog
tome, s čime je povezano da rajčica posebno djeluje na ono što je u organizmu
samostalno, što se u organizmu izdvaja?
To je povezano s onime što rajčica želi i treba da bi nastala. Rajčica se najbolje
osjeća za vrijeme svog nastajanja, ako ima gnoj koji je još u svom izvornom obliku, pošto
se odvojio od životinje i pošto se odvojio od nečega drugog. Ako se gnoj u prirodi dugo ne
može razgraditi, ako je divlji, ako negdje nabacate otpatke i tako imate jako neurednu hrpu
gnoja, komposunu hrpu u kojoj se po mogućnosti nalazi što više sastojaka, onakvih kakvi
jesu, koji još uopće nisu prerađeni i preparirani, ako tamo posadite rajčice, vidjet ćete da
će tamo izrasti najljepše rajčice. I ako biste upotrijebili kompostnu hrpu koja je nastala od
zeljastog dijeta rajčice, ako rajčici date da raste na vlastitom gnoju, ona će sjajno
napredovati. Rajčica uopće ne želi izići iz sebe, uopće ne želi izići iz jakog životnog. Ona
žeti ostati u njemu. Rajčica je najnedruštvenije biće u biljnom carstvu. Ona ništa ne želi
preuzeti od nečeg drugog. Ona prvenstveno od sebe odbacuje ono što je kao gnojnvo već
jednom prošto neki proces, ona to ne želi. I s time je u vezi činjenica što ona ponovno
može djelovati na samostalnu organizaciju u čovječjem i životinjskom organizmu.
S obzirom na spomenuto, rajčici je u neku ruku srodan krumpir. I on djeluje jako
samostalno, čak totiko samostalno da ponajprije lagano prolazi kroz čitav probavni proces
te prodire u mozak i osamostaljuje ga, dapače, osamostaljuje ga od djelovanja ostalih
ljudskih organa. I upravo je širenjem uzgoja krumpira u Europi pretjerano uživanje
krumpira jedan od uzroka zbog kojeg su Ijudi i životinje postati materijalističkima. Valja
jesti samo onoliko krumpira koliko je potrebno da se u nama potakne moždano, umno. U
njegovu uživanju ne smije se pretjerati. Sve su to stvari čijom se spoznajom uviđa da je
poljoprivreda objektivno duboko povezana s društvenim životom. I beskrajno je važno to
da je poljoprivreda povezana s čitavini društvenim životom.
Naravno, za te stvari mogao sam dati samo pojedine smjernice, ali one bi na tom
području dugo mogle biti osnova za najraznovrsnije pokuse. Iz toga će proizići sjajne stvari
ako se sada zdušno prione pokusima. To također treba biti putokaz kako postupati s
onime što je dano u ovom tečaju. Potpuno se slažem s onime što su zaključili
poljoprivrednici koji su bili na ovom tečaju: da ono što su sudionici ovog tečaja primili
najprije ostane u krugu poljoprivrednika, da uznapreduje do pokusa i da onda zajednica
poljoprivrednika, taj krug odredi trenutak kad po njegovu uvjerenju pokusi budu toliko
odmakli da se stvari mogu iznijeti u javnost.
Zahvaljući hvalevrijednoj toleranciji, ovaj tečaj mogao je pratiti i određen broj
sudionika koji izravno nisu poljoprivrednici. Oni će se sjetiti poznate opere, na usta navaliti
gromadu kako ne bi počinili poznatu antropozofsku pogrešku i ove stvari razglasili na sva
usta. Jer često puta naudilo nam je upravo to što osobe zapravo ne govore nešlo iz
odgovarajućih pobuda, nego jednostavno ponavljaju što su čuli, što se stvari dalje prenose
iz tih pobuda.
Velika je razlika ako o tim stvarima govori poIjoprivrednik ili netko tko je jako udaljen
od poljoprivrede. Ta razlika postoji i ona se odmah može uočiti. Ali što bi se dogodilo kad
bi nepoljoprivrednici to jednostavno prenijeli kao zanimljivo antropozofsko nastavno
gradivo? Dogodilo bi se ono što se zbilo u vezi s različitim nizovima predavanja: ljudi,
poljoprivrednici također, čuli bi o stvarima iz druge ruke. Kad bi poljoprivrednici to čuli od
drugih poljoprivrednika, možda bi rekli: Baš je šteta što je tako poludio. Ali to bi možda rekli
prvi i drugi put. No kad poljoprivrednik nešto vidi, onda baš i nije siguran da bi to odbacio.
Ali kad to čuju od nekog koji nije pozvan za to, nego se za to samo zanima, onda je stvar
naravno upropaštena. Tada ona ne može dalje djelovati jer je diskreditirana. Nužno je da
oni prijatelji koji su sudjelovali samo iz znatiželje, koji nisu u krugu poljoprivrednika, da se
suzdrže, da stvar zadrže za sebe i ne razglase je posvuda, kao što se to u antropozofiji
 86
obično tako rado čini. To je zaključio krug poljoprivrednika, kako je priopćio naš poštovani
gospodin grof Keyserlingk, i ja se s time slažem u punom smislu riječi.
Osim toga, budući da smo došli do kraja ovih predavanja, izuzmemo li razgovor koji
će uslijediti, izrazio bih svoje zadovoljstvo što ste došli ovamo i sudjelovali u ovome što je
ovdje rečeno i što ćete sudjelovati u onome što će iz toga tek nastati, što se dalje treba
razviti. A s druge strane naglasio bih da se sa svima vama slažem kad kažem da ovo što
se ovdje zbilo treba pretočiti u koristan rad i kao takvo ima intenzivnu unutarnju vrijednost.
Ali pomislite na dvije stvari: koliko su energije trebali uložiti grof Keyserlingk, grofica
Keyserlingk, članovi kuće Keyserlingk da bi pripremili sve što je bilo potrebno za ovaj tečaj.
U to ulaze energija, svijest o cilju, antropozofski smisao za stvarnost, čisto bivanje u
antropozofskoj stvari, požrtvovnost i sve moguće. A to je pridonijelo tome da se sve ovo
što je vjerojatno za sve vas bio velik posao, posao koji čak teži velikim, plodonosnim
ciljevima za cijelo čovječanstvo, da se tijekom našeg boravka stvari ovdje odvijaju u okviru,
da, prave svetkovine. Za pet minuta ponovno ćete imati mali primjer za to. I sve ostalo što
se nanizalo uz to, pogotovo izuzetno srdačna ljubaznosu svih domaćina, sve je to ovom
poslu dato ton divne svetkovine i s našim poljoprivrednim zasjedanjem ovdje smo slavili
pravu poljoprivrednu svetkovinu, i grofu i grofici Keyserlingk te cijetoj kući Keyserlingk
izražavamo duboku zahvalnost za sve ono što su u ovih deset dana učinili za samu stvar
te za prijateljski, ljubazni prihvat svih nas.

ODGOVORI NA PITANJA

16. lipnja 1924.

Gnoj i gnojnica - O pitanju konstelacije zvijezda
Značenje elektriciteta u prirodi - Kiseljenje stočne hrane –
Zelena gnojidba - Korištenje Ijudskoga gnojiva - Moralnost i uvjerenje

Pitanje: Ima li gnojnica istu organizacijsku Ja-snagu kao i gnoj?

Dr. Sreiner: Kod tog pitanja uglavnom je stvar u tome da se upotrijebi odgovarajuća
mješavina gnoja i gnojnice, dakle, da se upotrijebe tako da oboje djeluju na organizacijsku
snagu zemljišta. Ta povezanost s Ja za gnoj vrijedi potpuno. Ali ona za gnojnicu ne vrijedi
općenito. Jer svako Ja, i u zametku, kao što je u gnoju, mora zajedno djelovati s nešto
astralnog, a gnoj ne bi imao astralnosti bez gnojnice. Gnojnica to potpomaže. Ona ima
jaču astralnu snagu. Gnoj ima jaču Ja-snagu. Gnoj je više mozak, a gnojnica više
moždana izlučevina, astralna snaga, ono što je od mozga tekuće, moždana tekućina.

Mogu li se dobiti podaci o konstelacijama zviježda za spravljanje pripravaka koji se

dobivaju spaljivanjem?
Dr. Vreede: Sada se ne mogu dati točni podaci. Za to su potrebna promatranja koja
se trenutno ne mogu obaviti. Za spaljivanja kukaca općenito je pogodno razdoblje od
početka veljače do u kolovoz. Za suzbijanje poljskog miša ove godine (1924.) razdoblja se
iz godine u godinu pomiču - u obzir dolazi vrijeme od druge polovice studenog do prve
polovice prosinca.

Dr. Steiner: Načela antropozofskoga kalendara, kako je bio zacrtan, moraju se

postaviti točnije, pa će se čovjek onda prema tom kalendaru moći točno ravnati.

Kad se govori o punu Mjesecu i mladaku, misli li se pritom samo na dan kad je pun
ili mladi Mjesec ili pak se misli na vrijeme netom prije ili netom poslije njih?
 87
Mlađak se računa od trenutka kad se pojavi otprilike ova slika. Ta se slika pojavi i
opet nestane. Pun Mjesec računa se od vremena kad se pojavi ova slika (crtež). Kad je
mjesec samo uzak srp i potom nestane. Otprilike uvijek deset do četrnacst dana.

Mogu li se kukci do kojih se ne može doći u vrijeme određene konstelacije sačuvati

do spaljivanja?
Još ćemo točnije utvrditi kad bi trebalo spravljati pripravke. Pojedine vrste kukaca
mogu se sačuvati.

Treba li spaljivanje sjemena korova obaviti Ijeti ili se to može učiniti u bilo koje
vrijeme?
Ne predugo nakon što smo ga skupili.

Kako je s rasipanjem praška od kukac koji potječe od onih kukaca koji zapravo
uopće ne dolaze u dodir sa zemljom?
On se isto stavlja u zemlju. Pritom je stvar u tome da kod kukaca uopće nije bitan
fizički dodir, nego svojstvo koje se daje u takvoj homeopatskoj dozi. Kukac ima sasvim
drugačiju vrstu senzibilnosti, i kad se prašak prospe po zemlji, upravo ono što tamo
nastaje, bježi. Uopće ne smeta ako kukac ne dolazi u dodir sa zemljom.

Kako se štetnost mraza odražava u poljoprivredi, posebice kod rajčice? I u kakvoj

kozmičkoj vezi treba sagledati mraz?
Ako rajčica treba postati lijepa i velika, treba je čuvati na toplom. Ona mnogo pati
zbog mraza. Što se mraza općenito tiče, morate biti svjesni što se očituje u njegovu
djelovanju. Djelovanja mraza uvijek znatno pojačavaju kozmički utjecaj koji djeluje u zemlji.
Taj kozmički utjecaj ima uobičajenu razinu kad imamo određenu toplinsku vrijednost. Kod
određene toplinske vrijednosli taj je utjecaj baš onakav kakav je biljci potreban. Ako pak
imamo dug, preintenzivan i predubok mraz, onda je djelovanje neba na zemlju prejako i u
biljkama imamo tendenciju za oblikovanjem stabljika u svim smjerovima, stvaranjem
vlakana, dakle, tendenciju za širenjem u tankoći. I to će naravno pod određenim
okolnostima, zato što je tanko, zahvatiti mraz koji je vani i uništiti ga, tako da je mraz koji
ide predaleko pojava što izuzetno šteti rastu biljaka jer u tlo ulazi previše neba.

Treba li spaljenim ostacima ose možda obraditi životinjsko tijelo ili tim ostacima
samo posuti livade i pašnjake?
Tamo gdje životinje jedu. Te životinjske ostatke treba posuti po poljima. Svi su oni
zamišljeni kao dodatak gnojivu.

Kako se najučinkovitije suzbija pirika? Vrlo je teško doći do njenog sjemena.

Tim načinom razmnožavanja koji ste naveli, time što se ne može doći do sjemena,
ona se na kraju sama uništi. Ako se ne može doći do sjemena, onda zapravo ni ona ne
postoji. Ako se ukopa i zatim dalje buja, onda je se može i suzbiti. Sigurno će se naći
onoliko sjemena koliko je potrebno jer potrebno ga je vrlo malo. I djetelina s četiri lista
može se naći.

Je li dopušteno konzervirati hranu električnom strujom?

Što želite time postići? Tu se naravno mora sagledati opće značenje elektriciteta u
prirodi. Rekao bih da je utješno što sada iz Amerike, gdje je općenito bolji dar opažanja
nego u Europi, što iz Amerike do nas dopiru glasovi koji govore da se ljudi više ne mogu
razvijati na isti način, u atmosferi koja je sa svih strana prožeta elektrićnim strujanjima i
zračenjima, nego da to ima utjecaj na čovjekov razvitak. Druševni život postat će drugačiji
 88
ako te stvari budu dovedene tako daleko kako je zamišljeno. Sigurno je razlika ako na
nekom području imate parne strojeve, parne lokomotive za željeznicu ili ako to
etektrificirate. Para djeluje mnogo svjesnije, elektricitet djeluje izuzetno nesvjesno, a Ijudi
uopće ne znaju odakle dolaze određene stvari. Nesumnjivo je da je razvoj usmjeren u tom
pravcu ako uzmem u obzir da se elektricitet koristi iznad zemlje kao zračeći etektricitet ne
bi li se što brže prenijele obavijesti iz jednog mjesta u drugo; takav život, pogotovo u
zračećem elektricitetu dovest će do toga da Ijudi više uopće neće shvaćati vijesti koje će
tako brzo dobivati. To potire razumijevanje. Ti učinci danas su već uočljivi. Već danas
možete primijetiti da ljudi mnogo teže razumijevaju stvari koje dolaze do njih nego što je to
bilo prije nekoliko desetljeća. Utješno je što se barem iz Amerike šire uvidi u tu stvar. No
kad se pojavi nešto novo, onda je to obično isprva lijek. Međutim, kasnije stvar u svoje
ruke uzimaju proroci. Neobično je da i vidovite stvari bivaju reducirane na ljudske stvari
kad se pojavi nešto novo. Nađe se jedan koji ljudima bijesno propovijeda o ljekovitoj snazi
elektriciteta, iako ga prije uopće nije zamjećivao. l tako stvari ulaze u modu. Isto se tako
nije moglo pomišljati na liječenja uz pomoć elektriciteta dok elektriciteta nije bilo. Sada
odjednom, ne samo zbog toga što je on tu, nego zalo što je to u modi, on je najednom
postao lijekom. Elektricitet, kad se upotrijebi kao zračenje, ponekad nije veći lijek od tanke
igle koju čovjek uzme i ubode se. Ne liječi elektricitet, nego šok. No ne smije se zaboraviti
da elektricitet uvijek posebno djeluje na višu organizaciju, organizaciju glave kod čovjeka i
životinje, isto tako izuzetno jako djeluje na organizaciju korijena kod biljaka. Prema tome,
ako se elektricitet upotrijebi da bi se naelektrizirale živežne namirnice, proizvest će se
takva hrana koja će postupno u životinji koja je jede izazvati sklerozu. To je polagan
proces - ispočetka se uopće neće primijetiti - prvo će se primijetiti da te životinje nekako
ugibaju prije nego što bi trebale. Neće se pomišljati na elektricitet kao uzrok, to će se
pripisivati svemu mogućem. Etektricitet svakako nije nešto što bi trebalo zadirati u živo i
živo osobito poticati; jer on to ne može. Ako se zna da je elektricitet stupanj niže od živog i
da životno, što je više, nastoji odbaciti elektricitet - to je odbacivanje - ako se onda živo
navede na to da upotrijebi obrambeno sredstvo kad se ni od čega ne treba braniti, ono
postaje živčano i nemirno, a s vremenom i sklerotično.

Što duhovna znanost općenito kaže o konzerviranju stoćne hrane kiseljenjem, o

postupku kiseljenja?
Nije velika razlika ako se u tom procesu upotrijebi slano u širem smislu, ako se sol
neposredno li stavlja u jelo ili ako se ona stavlja u stočnu hranu. Ako imamo stočnu hranu
koja sadrži premalo soli da bi bila ponesena na mjesta u organizmu gdje bi trebala
djelovati, onda je kiseljenje stočne hrane sasvim u redu. Recimo da u nekom kraju imamo
repu. Vidjeti ste da je ona osobito pogodna za pravilno djelovanje na organizaciju glave.
Prema tome, ona je za neke životinje, na primjer, za mladu stoku, izvrsno sredstvo. Ako
se, naprotiv, u nekom kraju zapazi da zbog nje životinje prerano i previše gube dlaku, tada
će se stočna hrana soliti jer se zna da je ne dospijeva dovoljno na ona mjesta kamo bi
trebala stići. Ne stiže dovoljno daleko. Sol općenilo izuzetno jako djeluje na to da hranjive
tvari stignu do onog mjesta u organizmu gdje trebaju djelovati.

Kako se duhovna znanost postavlja prema kiseljenju repinih listova i druge stočne
hrane?
U tom slućaju trebalo bi nastojati postići optimum koji se u pogledu sredstva za
kiseljenje ne bi smio prekoračiti. Kiseljenje općenito ne može štetno djelovati ako se ne
potakne prevelikim količinama dodalaka, jer upravo slani sastojci večinom ostaju u
organizmu onakvi kakvi ustvari jesu. Organizmu je općenito urođeno, životinjskom
organizmu također, a ljudskom još i više, da sve što uzme, na raznovrsne načine
promijeni. Predrasuda je ako se vjeruje, na primjer, da je nešto od bjelančevina što se
 89
unese u želudac još upotrebljivo u istom obliku u kakvom je uneseno. Ta se bjelančevina
najprije mora pretvoriti u mrtvu supstanciju, a potom je čovjekovo etersko tijelo ponovno
mora pretvoriti u bjelančevinu koja je sada specifična ljudska ili životinjska bjelančevina.
Sve što uđe u organizam mora se promijeniti. To što sada govorim vrijedi čak i za običnu
toplinu.
Dok to shematski crtam (crtež), zamislite: Ovdje imate neki organizam, a ovdje
imate toplinu u okolini. Pretpostavite da ovdje imate mrtvo drvo koje, doduše, također
potječe od organskog, ali je mrtvo; ovdje pak toplinu u okolini. Ako je ovo organizam,
toplina ne ulazi jednostavno pomalo u njega i ne prožima ga, već odmah čim ona uđe u
područje organizma, organizam prerađuje nju, ona se preobražava u toplinu što ju je
preradio sam organizam - drugačije ne smije ni biti - dok u drvo toplina jednostavno
prodire i u njemu je kao toplina ista kao i vani u mineralnom carstvu. U trenutku kad toplina
prodre u nas nepromijenjena, kao što prodire u komad drva, u tom se trenutku prehladimo.
Ono što izvana prodire u organizam ne smije ostati onakvim kakvo jest, nego se odmah
mora preobraziti. Taj se proces najmanje zbiva u soli. Stoga se solju, koja se dakako
koristi onako kao što ste vi naveli, za kiseljenje stočne hrane, ako je čovjek imalo razuman
i ne stavlja je previše - jer već i okus odbija - ne može počiniti veliko zlo. Ako je ona nužna
za konzerviranje, to je samo znak da je to do određenog stupnja ispravan proces.

Je ti preporučljivo kiseljenje stočne hrane bez soli?

To je proces koji je otišao predaleko. To je, rekao bih, nadorganski proces, pod
određenim okolnostima, kad je proces otišao predaleko, to je strašno štetno.

Je li životinjama štetna stočna kreda koja se koristi za ublažavanje djelovanja

kiseline?
Stočnu kredu neke životinje uopće ne podnose. Od nje se razbole. Neke je
podnose, ali u ovom trenutku ne mogu baš reći koje je životinje podnose. Ali ona općenito
životinjama neće donijeti mnogo koristi, već će se od nje razboljeti.

Mislim da stočna kreda želučani sok neutralizira.

Želučani sok postaje neupotrebljiv.

Pitao bih zar nije vrlo bitno s kakvom mišlju čovjek poduzima neka stvar. Velika je
razlika ako se sije pšenica ili rasipa ono sto služi za uništavanje. Stav se mora uzeti u
obzir. Ako se protiv kukaca djeluje sredstvima koja su navedena, zar to nema znatno veće
značenje za karmu nego kad se, na primjer, u određenim slučajevima životinje odstranjuju
mehaničkim oruđem.
Tja, zar ne, kod misli se u biti radi je ii ona dobra ili zla misao. l kako to mislite "ako
se uništava"? Uzmite način na koji se mora razmišljati o stvarima. Vidite, ako razmislite u
onome što sam govorio u današnjem predavanju, na primjer, kad sarn upozorio: nešto se
o nekoj stvari zna i to je također vidljivo na njenoj vanjštini, na lanenoj sjemenci i mrkvi vidi
se kroz kakav proces prolaze u životinji; kad se to ostvari, to je onda takva objektivacija da
zaista nije zamislivo a da se ne prožmemo određenom poniznošću. l onda ćete uspjeti to
učiniti u službi čovječanstva, u službi univerzuma. Stvar je samo u tome da će štete, koje
bi mogle nastati zbog uvjerenja, proizići iz zlih namjera. No u tom slučaju trebalo bi imati
zle namjere. Stoga, ako se ujedno općenito traži moralnost, ne mogu zamisliti da bi to u
bilo kom pogledu moglo imati štetan učinak. A vi, dakle, mislite da bi bilo manje zlo ako
biste ganjali životinje i ubijali ih?

Mislio sam na način na koji se uništava.

 90
Da, vidite, tu treba uzeti u obzir vrlo složene stvari čije razumijevanje opet ovisi o
tome sagledavaju li se one u većim međuovisnostima. Zamislite da izvučete ribu iz mora i
ubijete je. Nešto ste ubili, izvršili ste čin koji se zbiva na određenoj razini. Ali pretpostavimo
sada da s nekom svrhom izvučete posudu punu morske vode koja je puna ribljeg sjemena,
time je, dakle, uništeno more života. Time ste učiniti nešto sasvim drugo, nego kad ste
uništili ribu. Vi ste učinili nešto sasvim drugo, naime, izvršili ste jedan čin na sasvim drugoj
razini. I kad nešto što se nalazi u prirodi postane pravom ribom, onda je to otišlo svojim
tokom. Ako ga vratite na početak, onda ste narušili red. Ali ako prije zaustavim proces koji
nije završen, ili ako se on ne okonča u slijepoj ulici završenog organizma, onda nisam
učinio ono isto, zar ne, što sam izvršio na završenom organizmu. Pitanje koje ste postavili
moram tako reducirati: Kakva je to nepravda ako napravim prašak? Jer ono što uništavam
praškom više ne dolazi u obzir, kreće i se u nekoj drugoj zoni. Radit će se samo o tome i
što mi je potrebno da bih dobio prašak. Tada će u većini slučajeva proizići da uništavam
mnogo manje životinja nego kad bih sve te životinjske vrste morao skupljati i ubijati. Mislim
da vam to pitanje ne bi izgledalo tako strašnim kad biste ga praktično promislili, a ne tako
apsuraktno.

Mogu li se upotrebljavati Ijudske fekalije i kakvom se postupku moraju podvrgnuti

prije upotrebe?
Naravno, što je manje moguće. Jer u smislu gnojidbe njihovo je djelovanje izuzetno
slabo i one su mnogo štetnije od bilo kojeg drugog gnojiva. No ako ih netko želi upotrijebiti,
sasvim je dovoljno ono što se na jednom običnom imanju samo nameće. Prema tome,
najbolja mjera za to što nije štetno bit će ako se zna da toliko i toliko tjudi ima na jednom
imanju, pa ako se svemu onom što daju životinje i gnoju što nastaje na drugi način pridoda
i ono što dolazi od čovjeka, onda je dostignut maksimum onoga što se može primijeniti.
Učinila bi se golema šteta ako bi se ljudski gnoj koristio u blizini velikih gradova, jer u
velikim gradovima nastaje toliko Ijudskoga gnoja da bi on mogao dostajati za imanje
strahovito velikih razmjera. Ali pomistite, kako ti se samo može doći na suludu ideju da se i
u blizini velikih gradova, na nekom malom području upotrijebi ljudski gnoj, na primjer, od
cijelog Berlina. Dovoljno bi bilo kad biste kušali biljke koje tamo rastu, one bi vam to
pokazate. Izvedite to sa šparogom, s bilo čime što je prilično pošteno i iskreno, i vidjet ćete
o čemu se radi. I morate imati na umu: ako taj gnoj upotrijebite za ono što jedu životinje,
onda će ono što će iz toga proizići biti osobito štetno. Jer kod njih mnogo toga ostaje na
tom stupnju. Zar ne, prilikom prolaska kroz organizam mnogo toga ostaje na stupnju na
kojem se nalazi šparoga kad prolazi kroz ljudski organizam. U tom smislu to je golemo
neznanje koje je nanijeto groznu štetu na tom području.

Kako se kod svinja lijeći vrbanac?

Tja, to je veterinarsko pitanje - s tim pitanjem još se nisam suočio jer me dosad
nitko nije pitao za savjet u vezi s time - ali mislim da se on može liječiti trljanjem kože sivim
antimonovim sjajnikom, stibnitom. To spada u područje liječenja, to je prava bolest.

Može li se i divlja rotkva, koja je križanac, također suzbiti onim praškom?

Prašci o kojima sam govorio djelotvorni su samo kod onih vrsta biljaka od kojih su
spravljeni. Prema tome, ako je biljka nastala križanjem, prašak joj neće nauditi. On nema
utjecaja na simbioze.

Što bi se moglo reći o zelenoj gnojidbi?

I ona ima svojih dobrih strana, pogotovo ako se primijenjuje kod voćnih kultura. Te
se stvari ne mogu provesti generalno. Za određene stvari zelena je gnojidba korisna. Mora
 91
se poduzeti kod onih biljaka kod kojih se želi potaći jako stvaranje zelenila. Ako se to želi
postići, onda se može dodati malo zelenog gnojiva.