Univerzitet u Sarajevu

Pedagoki fakultet
Odsjek za Razrednu nastavu
Akademska 2012./2013. godina
III godina studija

Redovan studij

Knjievnost BiH i junoslavenske knjievnosti I

HRVATSKA BAROKNA KNJIEVNOST

Mentor:
prof. dr. Uzeir Bavi

Student:
Adrijana Koljak

Sarajevo, novembar, 2012.

UVOD.........................................................................................................................................1
BAROK U HRVATSKOJ KNJIEVNOSTI..............................................................................2
A) Dubrovako-dalmatinski krug...........................................................................................2
B) Kajkavski krug...................................................................................................................3
C) Ozaljski krug......................................................................................................................3
D) Slavonski krug...................................................................................................................4
ANROVI U HRVATSKOJ BAROKNOJ KNJIEVNOSTI....................................................5
Lirika.......................................................................................................................................5
Ep............................................................................................................................................6
Melodrama..............................................................................................................................8
Poema......................................................................................................................................8
RJENIK..................................................................................................................................10
LITERATURA..........................................................................................................................11

Hrvatska barokna knjievnost

UVOD

Barokom se naziva knjievna epoha izmeu renesanse i klasicizma koja otprilike obuhvata
razdoblje od sredine 16. do sredine, odnosno kraja 17. stoljea. Ovo knjievno razdoblje ime
je dobilo prema portugalskoj rijei barocco, odnosno panjolskoj baruecco, to u prevodu
znai nepravilni, neobraeni biser. Glavna obiljeja baroka su pridavanje vee vanosti
stilskim nego tematskim vrijednostima (esta upotreba figura poput metafore, kontrasta,
paradoksa, hiperbole, concetta i sl.), zastupljenost religijske duhovnosti naspram svjetovnosti,
sklonost kontradikciji i moralizmu. U baroku se esto sukobljavaju antika mitska simbolika u
oblikovanju knjievnog djela te strogo odreena kranska poruka. Zastupljeni su svi
knjievni rodovi, unutar kojih se uvode odreene novine, a posebno popularni postaju lirski
oblici te sklonost lirskom izrazu u svim anrovima. Zbog raznovrsnosti stilskih obiljeja u
razliitim evropskim metropolama, razvijaju se samostalne stilski odredive pojave kao to je
marinizam u Italiji, gongorizam u panjolskoj ili precioznost u Francuskoj. Glavnim
predstavnicima ovog knjievnog razdoblja smatraju se Torquato Tasso, Giambattista Marino,
Lope de Vega, Tirso de Molina, Pedro Caldern de la Barca i Luis de Gngora y Argote. Uz
barok esto se vezuje i pojam manirizam o kojem postoje suprotna miljenja i razliite
definicije. Stoga, manirizam emo definisati kao prelaznu stilsko-idejnu razinu izmeu dva
suprotstavljena knjievna razdoblja, renesanse i baroka. Manirizam tei neprirodnom
izraavanju, izazivanju uenja i poentiranoj misaonosti.

BAROK U HRVATSKOJ KNJIEVNOSTI

Barok u hrvatskoj knjievnosti ograniavamo sa dva knjievna djela, rije je o
Barakovievoj Vili Slovinki (1613.) i Kanilievoj Svetoj Roaliji (1780.). Ovo se knjievno
razdoblje vee direktno uz protureformaciju koja se u to vrijeme javlja kao reakcija na
protestantsku reformaciju. Barok je nosilac novih pogleda na cjelokupni ivot, pri emu
veliku ulogu ima Druba Isusova koja uspostavlja temelje baroknog stvaralatva u Hrvatskoj.
Isusovci se zalau za organiziranost kolstva i misijsko djelovanje, propovijedaju i stvaraju
knjievne tekstove. Hrvatska je tada bila podijeljena izmeu nekoliko suverenih drava
(Austrije, Mletake Republike i Osmanskog Carstva), a samo je Dubrovaka Republika bila
slobodna. Zbog takvih politikih, drutvenih, ali i kulturnih prilika, u baroku jaa slavenski
patriotizam. Razvija se nekoliko vrlo jakih regionalnih knjievnih krugova. To su
dubrovako-dalmatinski, kajkavski, slavonski i ozaljski krug.

A) Dubrovako-dalmatinski krug
Bez obzira na to to regionalna knjievna razvijenost jaa u baroku, Dubrovnik i dalje ostaje
najjae knjievno sredite. Najveim hrvatskim baroknim piscem smatra se Ivan Gunduli
(1589. 1638.). Gunduli je ivio, kolovao se i stvarao u Dubrovniku. U mladosti je pisao
melodrame od kojih su sauvane samo etiri, a kasnije objavljuje parafraze psalama Pjesni
pokorne kralja Davidate, u zrelim godinama poemu Suze sina razmetnoga, s uobiajenom
religijskom tematikom grijeha i pokajanja, a koja postaje uzorom baroknih plaeva u
hrvatskoj knjievnosti. Pastoralna drama Dubravka, uz Osmana, smatra se jednim od
najvanijih Gundulievih djela, pisana je s elementima barokne tragikomedije i naglaenom
alegorijom. Nedovreni ep Osman vrhunsko je ostvarenje cjelokupne starije hrvatske
knjievnosti. Smatra se kako je pisan po uzoru na Tassov Osloboeni Jeruzalem, iako se
tematika i kompozicija ova dva djela razlikuju.
Drugi Dubrovanin kojeg svakako treba spomenuti jest Junije Palmoti (1607. 1657.),
najuspjeniji dramatiar hrvatskog baroka. Njegova najpoznatija drama je Pavlimir,
dramatizacija mitskog osnutka Dubrovnika. U Pavlimiru dolazi do izraaja Palmotievo
rodoljublje.
Ivanu Buniu Vuiu (1592. 1658.), takoer roenom Dubrovaninu, najvanije djelo je
kanconijer Plandovanja u kojemu se nalaze ljubavne, pastirske i duhovne pjesme. Kasnije
objavljuje i religioznu poemu Mandalijena pokornica. Mandalijena pokornica ispjevana je u
tri cvilenja. Ivan Buni Vui petrarkistiki pjeva o ljepotici Mandalijeni koja je u hramu
ulovljena kad ugleda Isusa i uje njegove rijei. Buni upozorava na opasnosti koje vrebaju
mladost. Protivno Gunduliu volio je razlikovati umjetnost od rodoljubne dunosti.
Porijeklom je iz stare ugledne patricijske obitelji. S trojicom brae i etiri sestre rano je ostao
bez roditelja. Pet puta je bio knez Dubrovake Republike. Trgovinom se znatno obogatio.
Ignjat urevi (1675. 1737.) potomak je dubrovake obitelji Giorgi koja je primljena u
plemstvo nakon potresa 1667. godine. Bio je knez ipana i zapovjednik tvrave Lovrijenac. U
Rimu je pristupio isusovcima, a po povratku u Dubrovnik stupio je u red benediktinaca. Na
hrvatskom i latinskom jeziku pisao je svjetovnu i duhovnu liriku. Prevodio je basne.
Ljubavne avanture i nesretna ljubav prema dubrovakoj diklici stajale su ga kneevske asti,
pa se morao udaljiti iz Dubrovnika. Najpoznatije su mu Pjesni razlike, pisane hrvatskim
2

jezikom i sauvane u rukopisu, satirina poema Suze Marunkove i religijska poema Uzdasi
Mandalijene pokornice.

B) Kajkavski krug
Za kajkavski krug, najvaniji je bio isusovac Juraj Habdeli (1609 1678.). kolovao se kod
zagrebakih isusovaca te u Grazu i slovakoj Trnavi gdje je doktorirao. Bio je: sveenik,
vjerski pisac, propovjednik, leksikograf, rektor isusovakog kolegija u Varadinu, a od 1654.
propovjednik u Zagrebu u upi Sv. Marka. U dva navrata bio je i rektor zagrebakog
Isusovakog kolegija. Pisao je hrvatskim i latinskim jezikom. Njegova vanija djela
su Zrcalo Mariansko, djelo religiozne i moralistike tematike, crkvena propovijed Prvi oca
naega Adama greh te kajkavsko-latinski rjenik Dictionar.

C) Ozaljski krug
Podruje ozaljskog kruga specifino je jer je rije o kraju u kojemu se isprepliu sva tri
narjeja hrvatskog jezika. Potrebno je istaknuti Katarinu Zrinsku (1625. 1673.) Ana
Katarina Zrinski (Bosiljevo, 1625. Graz, 1673.) sestra je Frana Krste Frankopana. Godine
1641. udala se za Petra Zrinskog, koji joj je iz tamnice dan uoi pogubljenja napisao zadnje
pismo Drago moje srce, u kojem govori o svojoj brizi za nju, sina i keri. Nakon mueve
smrti imanja su joj razgrabljena, podijeljena i zaplijenjena, a Katarina je sa svojom keri
Aurorom Veronikom (Zorom) internirana u enski samostan u Grazu borei se za svoj i kerin
poloaj. Ker su odvojili od nje i zatoili je u samostan u Celovcu, a Katarina je od alosti
umrla. Sastavila je i objavila bogato ureen molitvenik preveden s njemakoga jezika Putni
tovaru. Jezik molitvenika je jezik Ozaljskoga kruga. Uz Katarinu se povezuje i knjiga
gatalica ibila, koja se pripisuje i Petru Zrinskom
Fran Krsto Frankopan (1643? Beko Novo Mjesto, 1671.) djetinjstvo je proveo u Italiji.
Vjerojatno 1658. godine oenio se Giuliom di Naro, neakinjom kardinala Barberinija ija je
obitelj u prvoj polovici XVII. st. dala papu Urbana VIII. Bio je: plemi, pjesnik, ogulinski
kapetan. U vojsci Petra Zrinskoga sudjelovao je u borbama protiv Turaka. Sudionik je urote.
Frankopan je sa zetom Petrom Zrinskim 13. IV. 1670. krenuo u Be kako bi od cara izmolili
oprost. Uhieni su i osueni na smrt odsijecanjem glave to je izvreno 1671. godine. Za
Frankopanom su u Bekom Novom Mjestu ostali brojni rukopisi. Najznaajnije mu je djelo
Gartlic za as kratiti (zbirka 18 vjerskih i 109 svjetovnih pjesama), Dijake junake (8
usmenih epskih pjesama). Prvo mu je poznato djelo Divoto pianito (1656.). To je prigodna
elegija o kipu Djevice Marije prenesenu s Trsata u Loreto. Velik je Frankopanov doprinos
hrvatskoj usmenoj knjievnosti. U tom smislu golem je doprinos dao zbirkom poslovica
Sentencije vsakojake i zbirkom zagonetaka Zganke u kojima se nalaze i one bestidnog,
sramotnog sadraja. Pisao je i pjesme erotskog sadraja. Jezik njegovih djela pripada jeziku
Ozaljskoga kruga. U njegovoj je poeziji stih usmenih epskih pjesama (4+6). Prevodio je
Molirea.

D) Slavonski krug
Antun Kaniili (Poega, 1699. Poega, 1777.) roen je u obrtnikoj obitelji. kolovao se u
Poegi, Zagrebu, Grazu i slovakoj Trnavi. Bio je pjesnik i redovnik. Najznaajnija mu je
poema Sveta Roalija, panormitanska divica (1780.). To je versificirana legenda o Sv. Roaliji
(Rozi) iz Palerma koja se na dan zaruka povukla iz svjetovnoga okruenja, otila u divljinu i
prihvatila pustinjaki ivot. U Svetoj Roaliji govori sama svetica i to preko pisma koje pie
roditeljima i rodbini. Znaajna su mu i djela: Bogoljubstvo (Trnava, 1759.), Utoite
Blaenoj Divici Mariji (Venecija, 1759.), Bogoljubnost molitvena (Trnava, 1766.).
Snaan je utjecaj Gundulia i urevia na Kanilievo djelo, a ogleda se i u osmerakim
katrenima, osmerakim sestinama, dvostruko rimovanim dvanaestercima. Sveta
Roalija razlikuje se od dubrovakih religioznih poema jer je opirnija, kompozicijski
kompleksnija i sklonija alegoriji.
U vrijeme baroka u Hrvatskoj su djelovala tri vjerska reda. To su bili isusovci, pavlini i
franjevci. Uz ve spomenute isusovce Jurja Habdelia, Ignjata urevia i Antuna Kanilia,
treba spomenuti i Bartola Kaia (1575. 1650.). Kai je, izmeu ostalog, sastavio prvu
hrvatsku gramatiku Institutiones linguae Illyricae, preveo Vulgatu na hrvatski jezik, kao i
Ritual rimski u kojem se zalae za tokavski jezik i reformu grafije. Pavlini 1582. godine u
sklopu svoga samostana u Lepoglavi utemeljuju filozofsko-teoloki studij koji 1671. godine
postaje visokokolska ustanova. Meu lepoglavskim pavlinima u rukopisu je nastao Pavlinski
zbornik koji sadri kajkavske liturgijske tekstove i crkvene pjesme. Pjesme su uglavnom
prevedene s latinskog jezika. Franjevci knjievnu i kulturnu djelatnost najvie razvijaju u
Bosni. Najpoznatiji bosanski franjevac je Matija Divkovi (1563. 1613.). Svoja djela pisao
je za irok krug ljudi. U franjevaki je red stupio najvjerojatnije u Olovu. kolovao se u
Italiji. Bio je franjevac u Sarajevu, Kreevu, Olovu. Grau za svoja djela Divkovi je crpio iz
legenda, hagiografija, usmenih predaja i legenda koje je uo od naroda, Heroltovih Sermones
discipuli (Odgovori uenika) te drugih katolikih djela nastalih nakon Tridentskoga sabora.
Njegova su djela vjersko-didaktikoga karaktera, a namijenjena su narodu. Svoj prvi
katekizam nauk karstjanski (tzv. veliki 1611.) objavio je sa zbirkom pripovijesti o udima
Presvijetle Djevice Marije (Sto udesa aliti znamenja blaene i slavne Bogorodice, divice
Marije) prevedenom iz popularne zbirke Ivana Herolta Sermones discipuli de tempore et de
sanctis (1476.). Nauk karstjanski doivio je 10 izdanja. U Malom katekizmu (1616.) osim
katehetikog dijela, u drugom su dijelu knjige stare hrvatske vjerske pjesme i dramski
tekstovi, meu kojima je i inaica Posvetilita Abramova Mavra Vetranovia. Divkovia
Besjede svarhu evanelja nedjeljnih priko svega godita (1616.) prijevodi su i kompilacije iz
nekoliko latinskih autora 15. i 16. st. Prvi je bosansko-hercegovaki Hrvat koji je pisao
narodnim jezikom. Osnova njegovog jezika bio je tokavski ijekavski-ikavski narodni jezik.
Djela je tiskao bosanicom (zapadnom inaicom irilice). Smatra se ocem bosanske
knjievnosti (hrvatske knjievnosti u Bosni i Hercegovini). Svoj jezik zvao je bosanskim,
slovinskim, nakim, naim. Sva je djela objavio u Veneciji. Njegov je rad pridonio irenju
tokavtine. Bio je vrstan propovjednik i veoma popularan narodni pisac. Neki historiari
knjievnosti istiu da ga je jedino nadmaio Andrija Kai Mioi.

ANROVI U HRVATSKOJ BAROKNOJ KNJIEVNOSTI

Za historijski i tipoloki opis hrvatske barokne knjievnosti, za shvaanje njenoga

funkcionisanja kao epohe i kao stilskog opredjeljenja, koristimo podatke o njenim anrovima .
U tome se razdoblju naime, prvo pod utjecajem katolike obnove i njenih slubenih zahvata u
knjievnost, pojavilo jedno sasvim novo shvaanje literature, naina njenoga postojanja i
njene uloge u drutvu. Razumljivo je da se zbog toga prilino promijenila anrovska situacija,
kako s obzirom na broj anrova, tako i s obzirom na njihovu ulogu. A pojavilo se uz to i novo,
dotada nepoznato shvaanje anra kao knjievne kategorije, znaenje njegova postojanja za
literaturu i za pojedinano djelo.
Hrvatska barokna knjievnost nudi nam na posmatranje etiri osnovna anra, od kojih su dva
naslijeena od ranijih epoha pa bitno modificirana, a dva su stvorena u baroku. To su, od
starih, ep i lirika, a od novih melodrama i poema. Na prvi je pogled jasno da tu nije rije o
pojmovima istoga reda, jer su jedni vii a drugi nii. Meutim, anrovi su u baroku definirani
prije svega svrhom koju treba da postignu, te su stoga uglavnom jednoznani: vii anrovski
pojam ne podrazumijeva u tome razdoblju postojanje niih pojmova iste vrste, nego je on
jedina mogua, ili bar jedina poeljna modifikacija pojma samog. I ovaj bi opis upravo i
trebao prikazati nain funkcionisanja takvoga shvaanja knjievnog anra u hrvatskom
baroku.

Lirika
Poloaj lirike unutar baroknoga sistema knjievnih vrijednosti sasvim je specifian: za nju u
tome sistemu nije sasvim precizno odreeno mjesto, pa su ak njena odreenja ee
negativna nego pozitivna. Protureformacijska knjievnost je, zbog svoje podreenosti
izvanknjievnoj svrhi, u najveoj moguoj mjeri oiena od svega ispraznoga i isto
literarnog. A lirika, koja je do tada bivala gotovo iskljuivo ljubavna (petrarkistika), gotovo
da u sebi, kao svoje anrovske norme, sadrava sve ono to se u tome razdoblju smatra
poetiki neprihvatljivim. Ona se zato nije mogla prilagoditi novim kriterijima a da ne prestane
biti ono to jest, osim tako da se promijeni na nekome od nivoa koji su zahvaeni vladajuim
poetikim odreenjima, ali ne i odreenjima njene vlastite tradicije. I upravo se tako neto i
dogodilo.
S obzirom da lirika, zbog svog sadraja, nije prihvatljiva novoj poetici, nije ta poetika izradila
ni instrumente pomou kojih bi do njene transformacije trebalo doi. Ali, lirika se ipak
mijenjala; vanjski signali te promjene najee su paradoksi, sklonost antitezi, unutranja
diskrepancija meu pojedinim elementima pjesme, spoj religioznog i svjetovnog, duhovnog i
senzualnog itd.
Barokna se lirika tako, pod utjecajem novih zahtjeva, promijenila samo na sadrajnoj razini.
U smislu u kojemu ovdje govorimo, ona se nije promijenila na razini izraza; promjene na toj
razini rezultat su modifikacija koje su se ve dogodile u ranijem trenutku o kojemu je ovdje i
rijei. Ogledajmo svaku od tih dviju razina posebno.
1. U sadrajnoj sferi desio se, najprije, vaan prodor duhovne lirike, kako u kvantitativnome
smislu, tako i po znaenju koje joj se pridaje. U kanconijerima i uope opusima hrvatskih
baroknih pisaca zauzima duhovna lirika daleko vie mjesta nego u njihovih prethodnika, a
5

raspon joj je iri. Pojam ljubavi revidiran je u tim pjesmama u tome smislu da je ljubav prema
boanstvu neobino slina zemaljskoj ljubavi, premda zemaljska ljubav predstavlja negativan
pol. Zato je duhovna ljubav opisana onim istim sredstvima kojima i zemaljska, naime
najee petrarkistikim nainom. Napokon, i sam pojam zemaljske ljubavi dobio je na
razini kanconijera kao cjeline, a ne na razini pojedinane pjesme znaenje negativnoga
primjera, ilustracije pobonih misli koje se javljaju na kraju.
Barokna se lirika, u sadrajnoj sferi, nastoji prilagoditi ostalim rodovima baroknoga
razdoblja, pa zato i pokazuje odreene motivske odnosno sadrajne slinosti npr. s epom i
poemom.
2. Drugaije je u sferi izraza. Ona je, naime, ostala uglavnom nedodirnuta zahtjevima
izvanknjievne kontrole, pa se u tome aspektu barokna lirika u velikoj mjeri oslanja na
tradiciju. Ona je u hrvatskoj knjievnosti preuzela u cijelosti pjesniki jezik koji su joj
ostavili prethodnici i dosljedno ga je dalje razvijala. Isto se desilo i s metaforikom: barokni su
autori batinili od renesansnih, pa su elemente njihove, najvie petrarkistike, pjesnike
slikovitosti, dalje razvijali. Napokon, slino je bilo i s ostalim aspektima, kao to su stih, rima,
oblici itd.: i oni su preuzeti bez veih modifikacija, da bi istom kasnije doivjeli osjetljivije
zaokrete.
Spomenute su se dvije razine razvijale u baroku zasebno, jer je ona sadrajna nastojala ii
ukorak s novim normama, dok se razina izraza razvijala po vlastitoj logici. Zbog toga je u
sadrajnoj sferi dolo do preokreta i prilino jasnog prekida s tradicijom, dok je u sferi izraza
kontinuitet (npr. metaforike) prilino jasan. Buja metaforika, razvija se pjesniki jezik,
pojavljuju se i drugi oblici osim dvostruko rimovanoga dvanaesterca i osmerakog katrena.
Zbog toga je razumljivo to su hrvatskim i drugim evropskim liricima (npr. talijanskima)
zajednike teme, motivi i ostali aspekti iz sadrajne sfere, dok su im ranije, u doba
vladajuega petrarkizma, bile zajednike upravo karakteristike iz domene izraza. Razvoj
metaforike u hrvatskome baroku objanjiv je jedino uvidom u odnos pjesnika toga doba
prema vlastitoj knjievnoj tradiciji.

Ep
Ep u baroknom anrovskom sistemu zauzima potpuno suprotan poloaj od lirike: upravo on je
u protureformacijskoj poetikoj koncepciji jedan od najprihvatljivijih anrova: zbog svoje
narativne prirode on u situaciji u kojoj su sadrajni aspekti djela najvaniji predstavlja
jedno od najmonijih sredstava za postizanje onih ciljeva koji se tada pred knjievnost
postavljaju. Zbog toga je i njegov odnos prema tradiciji anra specifian: njemu je lake
batiniti od renesanse nego lirici, a to se batinjenje i deava na drugaijem nivou. A ipak,
rezultati takvog njegovog poloaja u domeni njegovih specifino baroknih aspekata nisu bitno
drugaiji nego rezultati poloaja lirike; nalazei se na dva suprotna pola, ta dva anra slijede u
svome razvoju prilino sline puteve.
injenica da je mjesto epa meu baroknim anrovima dosta precizno definisano znai prije
svega to da je i piscu i njegovom itatelju unaprijed jasno ta epom treba postii. A budui da
su te svrhe vie moralne i religijske nego knjievne naravi, barokni je ep definiran prije svega
svojim sadrajnim aspektima. Pri njegovom stvaranju trebalo je voditi prije svega rauna o
onim sadrajima koji se u njemu moraju pojaviti, a manje o nainu na koji e se to desiti i
pjesnikim sredstvima kojima e se to postii.
Barokni ep treba da prikazuje borbu za kranstvo, da bude tendenciozan. On mora uzdizati
naciju, njenu silu i historijsku ulogu. Pored toga, treba pokazati na djelu najistaknutije
6

predstavnike te nacije dajui uvid i u njihov emocionalni ivot, osobito ljubavni, a onda i u
njihovu ratniiku mudrost i spretnost u dvobojima. Ne smije barokni ep propustiti da itatelja
informira o raspoloenju boanskih sila prema akcijama junaka. Tih osobina ima jo, ali je
vano da su one zajednike kako npr. Tassu i Gunduliu, tako i Gunduliu i brai Zrinski,
Menetiu, Vitezoviu i drugima.
Iako i dalje priznaje vergilijansku tradiciju, barokni je ep shvaa na nov nain: on nije stvorio
paradigmatski ablon kojeg bi se u pisanju trebalo pridravati, nego postoji samo
paradigmatska tematika. Ta tematika opet, nije shvaena kao univerzalna, nego kao historijski
situirana (nije sluajno to se veina baroknih epova zasniva na istinitome povijesnom
dogaaju).
Iz toga, slijede i osnovne osobine baroknoga epa u hrvatskoj knjievnosti koje je, za ovu
prigodu, najjednostavnije opisati na razini odnosa epa prema drugim baroknim anrovima s
jedne, a na razini njegove vlastite strukture s druge strane.
1. Barokni je ep skloniji interferirati s drugim anrovima nego to je to bio ep u renesansi.
ini se da je mogue rei kako on s drugim anrovima nije ravnopravan, nego im je nadreen,
pa zato tei da ih u sebe ukljui.
2. Kao struktura funkcionie najbolje onda kad je posmatran iz perspektive savremenih mu
poetikih normi i izvanliterarnih zahtjeva, dok se sam po sebi ne doima kao neto zatvoreno i
vrsto. Posljedice takva stanja su viestruke, a mogue ih je opisati u terminima odnosa dijela
i cjeline.
I kod epa, dakle, slino kao i kod lirike, sadrajna i izraajna strana stoje, s obzirom na
normu, u diskrepanciji. Samo, dok je lirika, u odnosu na ranija razdoblja, ostala u veem
svome dijelu sadrajno ista, pruivi samo tome sadraju novu interpretaciju, a izraz joj se
razvijao po vlastitoj logici, oslanjajui se na tradiciju, kod epa koji ima i nov sadraj,
izraajna se komponenta razvija pod veim utjecajem ostalih anrova. I ovdje, upravo takav
odnos izmeu izraza i sadraja, u kojemu su oni posve neusklaeni, tei da se ustali i uobiaji.
Da, ukratko, postane konvencijom.
Opis anrova koji su uvedeni u knjievnost u baroku a to vrijedi za hrvatsku knjievnost
kao i za ostale evropske susree se ve na samom poetku s jednim paradoksom: iako su
obje vrste i melodrama i poema izrazito barokne tvorevine, nadaje se misao da su one
zapravo predmeti dvije razliite poetike, ili bar da su proizvodi dvije meusobno prilino
razliite faze jedne iste, barokne poetike. Vidljivo je to najprije po nainu njihova nastanka,
zatim po tematici, i napokon po razliitim razinama na kojima se kreu njihove anrovske
norme. Melodrama, nastajui pred kraj esnaestog stoljea jo u velikoj mjeri je proizvod
renesansnoga naina miIjenja, produkt, nastojanja da se u sistem anrova na prazno mjesto
uvede pandan klasinoj tragediji, budui da renesansa tragedije nema. Poema opet nastaje iz
potrebe da se uoblie neki novi sadraji; ne, dakle, kao udovoljavanje izrazito knjievnim
potrebama, nego ideolokim. Nije zato udno da su te dvije vrste normirane na razlitim
razinama, premda su obje barokne: dok je u melodrami glavna ideja vodilja oponaanje
klasinih uzora, pa je ona sva okrenuta pitanjima forme, dotle poema eli dati nove, poune
sadraje, pa joj je sadraj i vaniji. Melodrame su, zato, najlake usporedive po strukturi,
poeme je najbolje dovoditi u meusobnu vezu po sadraju.

Melodrama

Melodrama je nastala ne samo kao izraz pokuaja da se stvori pandan jednom klasinom
anru nego i nastojanjem da se taj anr to je mogue potpunije obnovi sa svim svojim
formalnim osobinama, i to na dvije osnovne razine: na nivou radnje i na nivou strukture.
Na nivou radnje proizlaze iz toga dalekosene posljedice po melodramu kao anr, i to najprije
u sferi izbora teme, a onda i u sferi odnosa meu likovima. Za temu se uvijek bira takav
dogaaj koji je presudan za opisanu zajednicu, pa je sudbina svih likova vezana za sudbinu
protagonista, a odluke ovih odluuju o daljem razvoju opisanog drutva. Zato se bar u
poetku kao teme tih igrokaza pojavljuju antiki sadraji, bilo mitski, bilo izravno iz
tragedija starih autora. U hrvatskoj knjievnosti primjer za to predstavljaju Gundulieve
melodrame; i one sauvane, a sudei po naslovima i izgubljene, obrauju klasine sadraje.
Kako se u razvoju melodrame prelo na teme iz nacionalne povijesti, nita se nije bitno
promijenilo: uvijek se opisuju presudni trenuci u ivotu zajednica ili naroda, a glavni junaci,
rjeavajui esto svoje intimne (npr. ljubavne) probleme odluuju o daljoj sudbini zajednice
kojoj su na elu. Palmotieve melodrame, sa svoja tri glavna tematska kruga (klasini,
renesansni i domai izvori) jasno to pokazuju.
Znaajnije su posljedice proizale iz pokuaja melodrame da reproducira grku tragediju u
sferi strukture. Ona je, naime, uvjerena kako su grke tragedije bile bar djelimino i pjevane,
pa se zato komponira za nju glazba, a tekst se, sa svoje strane, prilagoava namjeni da bude
unutar kompozicije.
Melodrama u hrvatskoj knjievnosti nije dala veoma znaajnih djela, nije se dugo odrala (u
doba Ignjata urevia ve je vie nema), a osobinama svoje strukture nije ostavila
presudnijih tragova na razvoj hrvatske dramske knjievnosti, ak ni u onim razdobljima koja
inae programatski nasljeuju barokne pisce (npr. potkraj XVIII st. u Dubrovniku). Ali, zato
su tragovi melodrame na metrikom nivou neobino znaajni, i to na dva naina. Prvo, ona je
u hrvatsku knjievnost uvela mnoge stihove i strofe i tako ih zapravo za nju stvorila davi im
upotrebu u kontekstu. Drugo, ona ih je uvela toliko da se metrika situacija hrvatske
knjievnosti nakon nje bitno promijenila: poslije melodrame, jedan stih ili oblik daleko tee
postaje semantiki zabiljeenim signalom sam po sebi. Pa e, ubudue, biti potrebno vie
elemenata za konstituiranje njegove metametrike funkcije.

Poema
Za razliku od melodrame, barokna poema je anr za koji ne postoje precizne hronoloke
osnove pomou kojih bi se moglo utvrditi da ona poinje postojati upravo u tome razdoblju. I
prije baroka su postojala djela koja se mogu nazvati poemama.
Poema je stvorena da bi izrazila sadraje koji nisu dovoljno opseni ni dovoljno vani da bi se
obradili epom, a na nain koji je blii lirskome iskazivanju. Ona je, u hrvatskoj knjievnosti
normirana prvenstveno na sadrajnom nivou i na njemu, se i temelje slinosti izmeu
pojedinih poema. U baroknim poemama je opisan dogaaj koji unutar sebe nema gotovo
nikakva razvoja, poetna situacija nalikuje zavrnoj, esto samo sa suprotnim predznakom. U
opisanom zbivanju sudjeluje mali broj likova, od kojih je samo jedan glavni, broj situacija i
ambijenata je malen bez obzira na duinu djela, nain izlaganja najee je monoloki.

Barokne se poeme u hrvatskoj knjievnosti upravo po sadrajnom kriteriju raspadaju na dvije

razliite, ako ne i meusobno suprotne skupine, na religiozne i komine poeme. U isto
vrijeme, za sve njih, bez obzira kojoj skupini pripadale, vrijede ista pravila.
Slinosti koje postoje meu religioznim poemama u hrvatskoj baroknoj knjievnosti imaju
dvije vane osobine: prvo, one su ujedno i one take koje ih povezuju sa slinim spjevovima u
ostalim evropskim knjievnostima tog i kasnijih razdoblja; drugo, te su slinosti ujedno i
specifino barokne crte tih djela. Njih je mogue traiti na tri osnovne razine: tematskoj,
motivskoj i strukturnoj.
2. Kod kominih poema situacija se bitno ne razlikuje od netom opisane: i ta djela pokazuju
izrazite slinosti, i to na istim razinama na kojima se podudaraju i religiozne poeme.
Istovremeno, to su i take njihovog dodira s djelima istog anra u drugim evropskim
knjievnostima.
a) Tema je takvih djela obino ljubav nekog kominog lika prema osobi koja je i sama
komina, ili pripada konvencionalnom, junaku nedohvatljivom svijetu. Humorni efekti
zasnivaju se na suprotstavljanju konvencionalnog svijeta nekonvencionalnom.
b) U motivskoj sferi slinosti su takoer izrazite. Najee je tu suprotstavljanje seoskoga i
gradskog, suprotstavljanje duhovnoga i materijalnog, doslovnoga i simibolinog. Komini
junaci imaju npr. uvijek u vidu samo upotrebnu vrijednost dara koji nude svojoj izabranici, a
ne i simbolinu. I oni se nalaze na osami, u divljini, ili na mjestu neprimjerenom njihovom
raspoloenju.
c) I ovdje preovladava monolog, i to monolog lica koje niko ne slua. Uvodni dio, u kojem
se lik predstavlja ili ga predstavlja pisac, vrlo je kratak, sredinji tee linearno i sastoji se od
ljubavnih izjava, dok na kraju, u takoer kratkom dijelu, dolazi preokret, jer se junak trijezni i
poduzima korake koji tome odgovaraju. Humornost poetka i kraja zasniva se na karakternim
osobinama lika, humornost centralnoga dijela na nainu njegovog izraavanja.
Ono to povezuje komine i religiozne poeme jeste njihov odnos prema tradiciji. Barokna
nam se poema tako pokazuje kao anr sa sudbinom u potpunosti razliitom od sudbine
melodrame: dok je melodrama, nastajui iz jednoga knjievnog programa na izmaku poela
kao ve izgraen anr, da bi potom zamrla ili se posve pretoila u operu, poema je, nastajui
iz dosta nejasnih pretpostavki, pomalo stjecala vrstinu i izgraivala norme, da bi se
naposljetku izgradila kao anr koji e svoja pravila nametati kao neto oito i primjenljivo
stotine godina nakon to barok nestane.

RJENIK
- barok (port. barocco - znai biser manje vrijedosti, nepravilnog oblika; oznaka za svaki
pretjerani umjetniki izraz, kitnjast, napirlitan, bogat, ukraen, raskoan, patetian,
reprezentativan. - a naziv se koristi kao osobina ovog pravca, u smislu > previe kien,
neprirodan)
- barok je stil evropske umjetnosti od kraja 16. st. do polovine 18., u vrijeme
protureformacije i dvorskog apsolutizma; naslijedio je renesansu, a kasnije se razvio u
rokoko

- diskrepancija lat. (discrepare neskladno zvuati) neskladnost, razliitost, razdor,

nesglasnost; neslaganje u miljenju, suprotstavljanje
- manirizam, -zma franc. (manierisme nategnutost, izvjetaenost) 1. umjetnost, stvaranje
koje se kree u starim formama i tehnici; 2. posebna stilska faza u umjetnosti izmeu kasne
renesanse na izmaku i ranog baroka na pomolu; iz Italije se proirila po cijeloj srednjoj
Evropi. Knjievni stil koji tei neprirodnom nainu izraavanja i naglaavanja detalja.
- marinizam, -zma napirlitani pjesniki stil koji se sastoji u gomilanju suvinih rijei i fraza;
kieni stil (prema imenu talijanskog pjesnika Giambattiste Marinija, 1567 1625)
- protureformacija (isp. Reformacija) reakcionarni pokret katolike crkve 16. do 17. st.; cilj
pokreta, kome su se ponegdje pridruili feudalci, bio je da se nasuprot reformaciji uvrsti
katolika crkva i ojaa njen uticaj na opi kulturni i politiki ivot u Evropi.

- reformacija lat. (isp. Reforma) opi naziv socijalno politikih pokreta 16. st. U Zapadnoj
Evropi koji su nastali na podlozi borbe seljatva i buroazije, koja se raala i jaala, protiv
feudalnog ureenja, i koji su odraavali tu borbu u religioznom a djelimino i u nacionalnom
obliku, u obliku borbe protiv rimokatolike crkve oslonca feudalizma.

10

LITERATURA

Milivoj Solar, Povijest svjetske knjievnosti, Golden marketing Zagreb, 2003.

Marko Dragi, Knjievnost katolike obnove i prvoga prosvjetiteljstva (Hrvatska barokna
knjievnost), fakultetski prirunik, Split 2006.
Internet:
http://dzs.ffzg.unizg.hr/text/Pavlicic_1979.htm

11