Filozofski fakultet

Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti

Leksikologija srpskog jezika 2020/21.

Ime i prezime
Anamarija Vusić

SEMINARSKI RAD
Srpski rječnici

Zagreb, 2021.
Sažetak

Budući da nam jezik služi za sporazumijevanje i svaki dan se njime susrećemo u komunikaciji s
drugima, jezik je baš iz tog razloga u velikoj mjeri oduvijek bio predmet proučavanja i zanimanja
Najmanja komponenta ostvarenja jezika je riječ. Iz tog razloga je vrlo važna izrada rječnika i
leksikografija, znanost koja se bavi tim područjem. U ovom seminarskom radu obrađuje se tematika
leksikografije kao znanosti općenito, a posebice one srpskohrvatske. Za izradu rada proučila sam
literaturu koja se bavi tom temtikom.

Ključne riječi
Leksikografija, rječnik, jezični rječnik, predmetni rječnik, leksikon, enciklopedija, jednojezični
rječnik, dvojezični rječnik, višejezični rječnik, leksikografi, suvremeni rječnici, e-rječnici
1/10
Sadržaj

1. Uvod....................................................................................................3
2. Što je to leksikografija?............................................................................4
2.1. Hrvatskosrpska leksikografija.....................................................................5
3. Suvremeni i e-rječnici..............................................................................7
4. Zaključak..................................................................................................8
5. Literatura..................................................................................................9

2/10
 1. Uvod

U ovom seminarskom radu ću pisati o leksikografiji, povijesti srpskohrvatske

leksikografije, spomenuti najvažnije leksikografe iste, a posebnu pažnju posvetit ću srpskim
autorima i njihovim rječnicima. A to su redom: Faust Vrančić, Jakov Mikalja, Juraj
Habdelić, Ivan Belostenec, Andrija Jambrešić, Adelio de la Bella, Josip Volitiggi, Joakin
Stulli, Vuk Stefanović Karadžić, Bogoslav Štulek, Đuro Daničić, Đore Popović, Ivan Broz i
Franjo Iveković. Potom ću spomenuti i suvremene rječnike i njihove sastavljače.

3/10
 2. Što je to leksikografija?

Leksikografija je znanost koja se teorijski i praktično bavi izradom rječnika. Prilikom izrade
rječnika potrebni su popisivanje, opis i tumačenje rječničkog blaga. Osim jezičnih rječnika,
leksikografija obuhvaća i predmetne rječnike, odnosno enciklopedijska djela kao što su
enciklopedije, leksikoni te enciklopedijski rječnici. Leksikografija se također može odnositi
i na ukupnost djela koja se odnose na neki jezik (npr.: leksikologija hrvatskog jezika,
leksikologija španjolskog jezika itd.) Sva leksikografska djela dijele se na opća i
specijalizirana. Djela koja spadaju u opus općih leksikografskih djela sadrže cjelovit prikaz
nekog jezika ili ukupnog ljudskog znanja, s druge pak strane strukovna su djela ograničena
na jedno područje unutar jezika ili bilo koje druge znanosti. Leksikografija je primarno
podijeljena na jednojezične, dvojezične i više jezične rječnike. Svaka skupina se dijeli na
opće i posebne rječnike, s tim da su dvojezični i višejezični rječnici poredani po abecednom
redu ovisno o jeziku.

4/10
 1.1. Hrvatskosrpska leksikografija

Hrvatskosrpska leksikografija se počinje razvijati krajem šesnaestog stoljeća kada su u

modu ušli komparativni rječnici. Postoje tri faze u nastajanju naše leksikografije. Prva,
dovukovska, s podijeljenom hrvatskom i srpskom leksikografskom tradicijom, druga
poslijevukovska kao srpsko-hrvatski tok i treća, ujedno i posljednja, takozvana
poslijejugoslavenska, s hrvatskom, srpskom i muslimanskom tradicijom. Prvi pokušaj
rječnika napisao je Faust Vrančić. Rječnik nosi naslov „Dictionarium quinque
nobilissinarum, latinae, germanicae, dalmatiae et ungaricae“. Isti sadrži oko 5500 riječi
koje su u jednom stupcu napisane abecednim redom i to na latinskom jeziku. Uz njih su
u četiri stupca napisana značenja na hrvatskom, mađarskom, talijanskom i njemačkom.
Više od pola stoljeća kasnije nakon Vrančića, pojavljuje se naš drugi leksikograf, a on je
Jakov Mikalja. O njegovom se podrijetlu ne zna mnogo, ali da je bio u kontaktu s
Dalmatincima dokazuje njegov rječnik je u njega unio vokabular primorskih čakavsko-
štokavskih govora. Namijenio je također svoju gramatiku Dalmaciji, tj. našem primorju.
Mikaljin rječnik imao je 861 stranu, u dva stupca, na svakom od njih po trideset priječi.
U njegovom rječniku ima 25.000 riječi, što će reći, pet puta više nego u Vrančićevom. U
ono doba pisali su se rječnici i na kajkavskom narječju. Na tom području se ističu Juraj
Habdelić, Ivan Belostenec i Andrija Jambrešić. U prvoj polovici osamnaestog stoljeća
novi rječnik je dobila i Dalmacija. Izdao ga je talijanski isusovac Ardelio de la Bella u
Veneciji 1728. godine. Živio je na našim prostorima, savladao naš jezik te je sastavio
jedan od najboljih i najvećih rječnika pod naslovom „Dizionario italiano-latino-
illirico“. Taj rječnik značio je veliki napredak u našoj leksikografiji i zbog toga je bio
vrlo cijenjen. Pretposljednji stari rječnik objavljen je 1803. u Beču, a napisao ga je Josip
Voltiggi, podrijetlom iz Istre. Posljednji od leksikografa ostao je dubrovački franjevac
Joakin Stulli. Njegov je rječnik najveći do tada, napisan u tri dijela, svaki u po dva
sveska. Ti stari rječnici dosad spomenuti imaju veliku vrijednost jer da nije njih, danas
ne bismo za neke riječi niti znali, nekima se ne bi mogla podrobnije odrediti starost ni
lokalizacija. Nekoliko rječnika je ostalo u rukopisu, njih ukupno pet, i gotovo se
smatraju mrtvim jezičnim blagom. Novo doba u našoj leksikografiji počinje u drugom
desetljeću 19. stoljeća, pojavom rječnika Vuka Stefanova Karadžića. Dotadašnji rječnici
imali su dijlektsku notu, pisci su ih pisali na narječju iz kraja iz kojeg su dolazili. Vuk je
od 1815. na vlastitu inicijativu skupljao riječi s područja Srijema i Srbije, a potom 1816.
i 1817. u Beču sređuje sav prikupljeni materijal. U tome mu je pomogao Jernej Kopitar

5/10
koji je preveo rječnik na njemački i latinski. Drugo, znatno prošireno izdanje, s preko
40.000 riječi izlazi također u Beču, ali 1852. godine. Nakon prva dva izdanja, rječnik je
štampan još dvaput, ali u Beogradu (1898. i 1935. godine.) Već prije spomenuti Kopitar
je Vuka potaknuo na sakupljanje i obrađivanje građe za Rječnik živi narodnoga jezika.
Rječnik je već bio gotov 1816. Njih dvojica su mijenjali rječnik i jezike na kojima je isti
pisan. U drugom je izdanju još dodao govore iz kraja u kojima je živio. Obuhvatio je
dijelove Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Rječnik je pisan na način da pokraj
navedene riječi piše u kojem se kraju govori, u slučaju da ne piše ništa, smatra se da je
riječ opće upotrebe. Nakon Karadžića, među najvrjednijim leksikografima ističe se
Bogoslav Štulek. Podrijetlom Slovak i jedan od osnivača Jugoslavenske akademije.
Sastavio je njemačko-hrvatski rječnik sastavljen u dva sveska s 70.000 njemačkih riječi.
Predzadnje djelo, odnosno rječnik koji spominjem u ovom poglavlju je jedan od
najznačajnijih radova hrvatskosrpske leksikografije. Njegov autor je Đuro Daničić.
Rječnik je nazvao „Rječnik iz književnih starina srpskih“. Napisan je u tri sveska i u dva
izdanja u Biogradu, 1863. I 1864. Rječnik pokazuje bogatstvo staroga srpskog i
crkvenoslavenskog jezika primjerima preuzetih iz starih spomenika i najstarijih knjiga.
Rečnik srpskoga i nemačkoga jezika I. Nemačko-srpski deo je objavljen nakon
Štulekovog. Njegov sastavljač je Đore Popović, a izdanja izlaze u Pančevu dvije godine
zaredom. Vrijedan je po tome što sadrži riječi kojih nema u Vukovom rječniku i zato što
daje više značenja riječima nego što to daju drugi autori. Zadnji rječnik koji ću
spomenuti je rječnik koji služi kao građa velikom Akademijinom rječniku, a sastavila su
ga dva leksikografa, a oni su Ivan Broz i Franjo Iveković, a objavljen je 1901. godine.
Rječnik nosi naslov „Rječnik hrvatskoga jezika“ i smatra se najpotpunijim rječnikom
živućega jezika.

6/10
 3. Suvremeni i e-rječnici

U prošlom poglavlju sam pisala o rječnicima kroz povijest, a u ovom ću pisati o suvremenim
rječnicima hrvatskosrpske leksikografije. U suvremenoj leksikografiji postoje različiti
rječnici: jednojezični, dvojezični i višejezični. U suvremene jednojezične rječnike spadaju
Rečnik srpskohrvatskog i narodnog jezika kojemu je autor Srpska akademija znanosti i
umjetnosti, zatim Rečnik srpskog jezika kojega je sastavila Matica Srpska, Rječnik
hrvatskog jezika, Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže i na kraju Veliki rječnik
hrvatskog standardnog jezika. Dvojezični srpski rječnici većinom pisani su na ćirilici, ali i
na latinci. S druge strane, hrvatski rječnici pisani su samo i isključivo na ćirilici. U novije
digitalno doba, pojavila se potreba za izradom takozvanih e-rječnika. Njih također ima
nekoliko i namijenjeni su za različite potrebe. A to su: Hrvatski jezični portal, specijalizirani
rječnik Rimovanje.com, Wiktionary (open source e-rječnik): Викиречник (na srpskom);
Wječnik (na hrvatskom); W(j)ečnik (na srpskohrvatskom) i rječnici žargona Žargonaut i
Vukajlija.

7/10
 4. Zaključak

Jezik je uvijek bio predmet proučavanja i ljudskog zanimanja, pa samim time i riječi koje su
dio jezika i usmenog izražavanja. Leksikografija kao znanost je ključna za izradu rječnika.
Ona srpskohrvatska također ima bogatu povijest. Mnogo je autora koji su se bavili i još
uvijek se bave tom tematikom. Leksikografija će se zasigurno nastaviti razvijati u
budućnosti jer je jezik živa tvorevina koja ne miruje i neprestano se mijenja.

8/10
 5. Literatura

1. Senka Majetić, „Leksikologija i leksikografija: komparativni pristup“ (2009.)

2. Musulin, Stjepan, „HRVATSKA I SRPSKA LEKSIKOGRAFIJA“ . Filologija izd. 2
(11. ožujka 1959.): 41-63
3. https://hr.wikipedia.org/wiki/Leksikografija (22.9.21.)

9/10