FAKULTET ZA CRNOGORSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

CETINJE

Andriana Mujović

ISTORIJSKI RAZVOJ CRNOGORSKOGA JEZIKA

(seminarski rad)

Predmet: Istorija crnogorskoga jezika do polovine XVIII vijeka

Mentor: Novica Vujović

Cetinje, decembra 2017.

Sadržaj

Uvod ........................................................................................................................................... 3

1.Razvojne etape crnogorskoga jezika ....................................................................................... 4

1.1.Dukljanski period ............................................................................................................. 5

1.1.1.Ljetopis popa Dukljanina .............................................................................................. 5

1.2.Zetski period ......................................................................................................................... 6

1.2.1.Crnogorska redakcija staroslovenskoga jezika.............................................................. 6

1.2.2.Miroslavljevo jevanđelje ................................................................................................... 6

1.2.3.Ilovačka krmčija ............................................................................................................ 7

1.3.Period pisanoga jezika .......................................................................................................... 7

1.4.Period nekodifikovanoga književnoga jezika ...................................................................... 8

1.5.Prelazni period...................................................................................................................... 8

1.6.Vukovski period ................................................................................................................... 9

1.6.1.Belićeva etapa ............................................................................................................... 9

1.6.2.Savremena etapa ............................................................................................................ 9

Zaključak .................................................................................................................................. 11

Literatura .................................................................................................................................. 12
 Uvod

Crnogorski jezik je naizgled sličan srpskom, hrvatskom i bosanskom jeziku po svojoj

strukturi štokavskog jezičkog sistema. Štokavsko narječje, odnosno štokavski jezički sistem,
glavni je element i osnova standardnoga crnogorskoga jezika. Ta osobina ga čini sličnim i
srodnim ostalim jezicima, međutim, on ima svojih pojedinosti koje ga razlikuju kao poseban
standard. Dakle, jedino što štokavski jeziki imaju zajedničko jeste štokavski jezički sistem koji
je uzet kao osnova za standard svih štokavskih jezika.

Naš crnogorski jezik je imao drugačiji istorijski razvoj i zasebni tok promjena i fonetskih
realizacija te je iz tog razloga iznjedrio meke foneme ś i ź. Ti fonemi su svojstveni jedino
crnogorskom jeziku, oni su njegova specifičnost koju su pravopis i gramatika morali uvažiti
kao standardnu.

Klasifikaciju crnogorskoga jezika je napravio profesor Vojislav Nikčević, a kasnije se

time bavio i profesor dr Adnan Čirgić koji imao najvažniju ulogu u procesu standardizacije
crnogorskoga jezika kao zasebnog jezika.

Iako je istinitost i standardizacija crnogorskoga jezika bila pod znakom pitanja od strane
mnogih lingvista koji su se bavili južnoslovenskim jezicima i štokavskim govorima, on je
konačno kodifikovan 2009/2010. godine od strane profesora dr Josipa Silića, a 2017. godine je
i međunarodno priznat.
 1.Razvojne etape crnogorskoga jezika

O istorijskom razvoju crnogorskoga jezika je teško s preciznošću govoriti jer je dosta

spomenika i pisanih tragova vremenom izgubljeno ili trajno oštećeno. Uprkos tome mnogo
istraživanja s relevantnim rezultatima i zaključcima može se sprovesti iz ostataka koji su
sačuvani i koji su uspjeli da, polovično ili u cjelini, dođu do nas.

Iako je crnogorski jezik kao jedinstveni jezik osporavan i negiran od strane mnogih
lingvista slavista, istorijski pisani dokazi koji su sačuvani nam daju za pravo da o njemu
govorimo kao posebnom jeziku zbog specifičnosti koje možemo uočiti kroz pisane tragove koji
su sačuvani. Crnogorski jezik je imao svoj zasebni tok razvoja koji je prouzrokovao da se u
standardu crnogorskoga pojave neke pojedinosti koje nijesu svojstvene nijednom drugom
jeziku. Tako možemo govoriti o fonemima ś i ź koje Vuk Karadžić nije uvrstio u svoju azbuku
iako su oni postojali i koristili se u živom govoru. Pored tih mekih fonema u crnogorskome
jeziku je posebna i ijekavska jotacija i zato danas možemo o crnogorskome jeziku govoriti kao
jeziku koji je srodan drugim štokavskim jezicima, ali ne kao jeziku koji je podvrsta ili varijacija
jednog od njih.

Prema periodizaciji Vojislava Nikčevića, crnogorski jezik ima dva istorijska razdoblja:
predistorijski i istorijski period. Bitno je napomenuti da se istorijski period odnosi na književni
crnogorski jezik i da obuhvata vrijeme od IX vijeka do današnjice. Ovaj period se dijeli na:

1)dukljanski period

2)zetski period

3)period pisanoga jezika

4)period nekodifikovanoga književnoga jezika

5)prelazni period

6)vukovski period koji ima dvije etape:

a)belićevska etapa

b)savremena etapa
 1.1.Dukljanski period

Dukljanski period crnogorskoga književnoga jezika trajao je od sredine IX vijeka do

pada Zete/Duklje pod vlast Raške u periodu od 1183˗1189. Latinski i grčki tragovi pismenosti
su djelimično sačuvani, a o slovenskoj pismenosti imamo dokaze samo preko posrednih
svjedočanstava.

Prostor Skadarskoga jezera je ključan za dukljanski period crnogorskoga jezika. U

brojnim manastirima i skriptorijima koji su se razvili na Skadarskom jezeru razvijala se pisarska
i književna djelatnost. Kao centar te djelatnosti je bio manastir Prečista Krajinska u kojem je
nastalo najvažnije djelo ovoga perioda Život zetskoga kneza Vladimira. Napisano od strane
anonimnoga pisara Dukljanina iz Krajine predstavlja reprezentativno i ključno djelo ovoga
perioda. Pored ovoga žitija nastaje i hronika Kraljevstvo Slovena popa Dukljanina i kao i Život
zetskoga kneza Vladimira nije sačuvano u originalu već je došlo do nas putem latinskog prepisa
iz XVII vijeka.

1.1.1.Ljetopis popa Dukljanina

Ljetopis popa Dukljanina nije djelo koje ima samo jezički značaj, već i istorijski i
kulturni. Datira s kraja XII vijeka, napisana je u Duklji, a sadrži genealogiju vladara kroz 600
godina. Napisana je za potrebe interesa Duklje i isticanja slavne prošlosti kraljevine, mada
pored toga obuhvata i pitanja okolnih naroda i teritorija. Na početku je napisan predgovor koji
nam posvjedočuje da je djelo napisano na slovenskome jeziku, a tek kasnije je preveden l+na
latinski jezik. Dovođena je u pitanje tvrdnja da djelo nije napisao jedan autor, već dva. Naime,
predgovor su pripisivali djelu jednog autora, a ostatak djela drugom. Kasnije se javlja sumnja
da je svaki dio pisao zasebni autor. Međutim, to su tumačenje opovrgli drugi autori uzimajući
kao dokaz analizu socijalno-političke i ekonomsko-istorijske terminologije.

Prije dvadesetak godina objavljena je studija E.Perišića koja argumentovano tvrdi da je

autor Ljetopisa Grgur Barski, barski nadbiskup. Bilo to tačno ili ne, zna se da se radi o visokome
crkvenome dostojanstveniku Barske nadbiskupije i dobrom poznavaocu istorije Duklje. Ovo
djelo je jedno od najvažnijih izvora proučavanja ne samo crnogorskoge istorije, već i srpske,
hrvatske i bosanske istorije perioda XI-XII vijeka.
 1.2.Zetski period

Zetski period počinje padom Duklje pod raški uticaj i proteže se kroz vladavinu Balšića
i Crnojevića. Ovaj period će obilježiti sve više istočnoevropskih uticaja na crnogorsku kulturu
i pismenost. Došlo je do dominantne upotrebe starocrkvenoslovenskoga jezika i ćirilice. U XV
vijeku masovno se prepisuju knjige na Skadarskom jezeru i zbog te razvijene prepisivačke
djelatnosti pojavljuje se potreba za štampanjem knjiga. Štampariju je osnovao Đurađ Crnojević,
počela je s radom na Cetnju, a prvobitno bila je magacionirana na Obodu. U njoj je odštampano
pet inkunabula: Oktoih prvoglasnik, Oktoih petoglasnik, Psaltir a posljedovanjem, Trebnik i
Četvorojevanđelje. Samo Crnogorci, Česi, Hrvati i Ukrajinci imaju inkunabule na
staroslovenskome jeziku sopstvene redakcije. U zetskome periodu se razvija crnogorska
redakcija starocrkvenoslovenskoga jezika.

1.2.1.Crnogorska redakcija staroslovenskoga jezika

Redakcija staroslovenskoga jezika jeste pojam koji označava prilagođavanje

staroslovenskog jezika određenom govornom području i osobinama mjesnih govora. Na taj
način su se jezičke osobenosti nekog područja unosile u tekstove preko prepisivača koji su te
osobine posjedovali u svojem govoru. Crnogorska ili zetska redakcija staroslovenskoga jezika
se njegovala u srednjovjekovnoj Zeti, a nastala je u dvorskoj kancelariji Stefana Nemanje u
Kotoru. Zetska redakcija neosnovno je često tretirana kao zetsko-humska redakcija iako se zna
da je nastala u Zeti. Najznačajnije djelo nastalo u zetskom periodu je Miroslavljevo jevanđelje.

1.2.2.Miroslavljevo jevanđelje

Radi se o najreprezentativijem pisanom spomeniku ćirilske pismenosti nastalom na

području Crne Gore. Pisano je za humskoga kneza Miroslava, a pisano je pod uticajem
glagoljaške tradicije i narodnoga jezika. Pisala su ga dva pisara, Varsameleon koji je napisao
glavninu djela i Gligorije dijak koji je napisao posljednje dvije strane. Ovo djelo je proizvod
kulturnih i istorijskih dešavanja na prostoru Zete i Huma, nastalo je krajem osamdesetih godina
dvanaestog vijeka. Zaključujemo da je veoma važno jer pored istorijskog znčaja sadrži i
materijale koji su važni za proučavanje razvoja i mijenjanja jezika kroz vrijeme. Koriste se o-e
umjesto tvrdog i mekog znaka, a morfološke i leksičke osobine se odlikuju u upotrebi
asigmatskog aorista, nesažetog imperfekta, kondicionala itd. Takođe se mogu uočiti i uticaju
raškog pravopisa, isključuje se đerv, k i g označavaju ć i đ, nema razlike između jata i e.

1.2.3.Ilovačka krmčija

Ilovačka krmčija spada u pravnu književnost i važan je reprezent zetskog perioda.

Nastao je po nalogu episkopa Neofita 1262.godina, a pisan je od strane Bogdana za crkvu Sv.
Arhanđela Mihaila u mjestu Ilovici blizu današnjeg Tivta. Krmčija je knjiga koja sadrži crkveno
zakonodavstvo i određene građanske zakone koji se tiču crkve. Ilovačka krmčija je nazvana
krmčijom jer je služila kao priručnik episkopima u crkvi. Krmčije mogu, a i ne moraju sadržati
tumačenja, a Ilovačka ih posjeduje. Ovo ćirilsko djelo je takođe pisano crnogorskom
redakcijom staroslovenskoga jezika.

Crnogorskom redakcijom staroslovenskoga jezika pisan je još i Zbornik Popa Dragolja,

a njeni tragovi se u manjoj ili većoj mjeri u nekim drugim ćiriličkim spomenicima iz tog perioda
koji ne pripadaju crnogorskome kulturnom nasljeđu, na primjer: Kulinove povelje (1189),
Vukanova (Stefanova) jevanđelja (1197˗1199), Nemanjine Povelje manastiru Hilandaru
(1199), Hilandarska tipika (1199)...

1.3.Period pisanoga jezika

Ova etapa razvoja crnogorskoga jezika obuhvata vrijeme od kraja XV vijeka do sredine
XVIII vijeka. Za ovaj period se vezuje pisana realizacija mjesnoga govornoga jezika. Zbog
društveno-istorijskih okolnosti dolazi do vraćanja upotrebe crnogorskoga jezika s narodnom
osnovom. Jedino će se u pravoslavnoj crkvi nastaviti korišćenje zetske redakcije
staroslovenskoga jezika. Takođe će i na prostoru Boke doći do izuzetka, jer pod uticajem
latinskoga i italijanskoga jezika crnogorski tip starocrkvenoslovenskoga jezika neće ostaviti
dubok trag. Jezik nastavlja pratiti razvoj crnogorskoga jezika u vremenom će se oslobađati
uticaja crkve i slovenskih elemenata.
 Dva najznačajnija pisca perioda pisanoga jezika javljaju se u poznoj fazi. To su Andrija
Zmajević i Danilo Petrović Njegoš. Andrija Zmajević se vezuje za prostor Boke, dok je Danilo
Petrović Njegoš predstavnik stvaranja u kontinentalnome dijelu.

Andrija Zmajević je bio učen i školovan teolog i vješt političar. Bio je rođen u Perastu,
a školovao se u Rimu. Njegovo životno i najznačajnije djelo je Ljetopis crkovni čiji se jedan
primjerak danas čuva u Splitu, a drugi u Vatikanu i Padovi. Rukopis iz Ljetopisa iz Arheološkog
muzeja u Splitu pisan je na narodnome jeziku latinicom, dok je drugi vatikansko-padovski
primjerak pisan slovensko-latinskim: s lijeve strane je pisan slovinskom ćirilicom, a s desne
strane je latinski tekst. Obje verzije su zasnovane na štokavštini, međutim prisutne su brojne
osmišljene razlike npr. jat s varijabilnom vrijednošću.

1.4.Period nekodifikovanoga književnoga jezika

U ovome periodu već možemo govoriti o tri stila crnogorskoga književnoga jezika:
beletristički, poslovni i naučni. Obuhvata vrijeme od druge polovine XVIII vijeka. Pisani jezik
polako prerasta u nekodifikovani književni jezik. Peraštanin Ivan-Antun Nenadić se zalagao za
fonetsko pravopisno načelo da se lašnje može štjeti kako se govori i da se izgovara kako se i
štije. Kasnije je Vuk Karadžić uzeo to načelo kao osnovu za svoju jezičku reformu koja je
kasnije prihvaćena bez većih problema.

Crnogorska književnost je i jezički i tematski proizilazila iz narodnoga života. Najveći

domet ovog perioda dostegnut je u poslanicama Petra I Petrovića Njegoša. Njegove poslanice
su više od običnih pisama i poruka. One imaju funkciju da pomire, pouče, poduče, posavjetuju
i usmjere čovjeka na ispravan put i djelo. Za temu imaju stvarnost i svakodnevicu ondašnje
Crne Gore. Njegova riječ je bila poštovana i uvažavana. Upućivao je narodu poruke,
upozorenja, kletve i opomene. Njegove poslanice su pisane narodnim jezikom, pune su
aforizama i narodnih poslovica i izreka.

1.5.Prelazni period

Ovaj period je trajao od tridesetih godina XIX vijeka do Prvoga svjetskoga rata i ostao
je zapamćen kao period u kojem crnogorski jezik gubi svoja tipična jezička obilježja. U ovom
periodu jezik u Crnoj Gori je zvanično nazvan srpski usljed poopštavanja svih štokavskih jezika
po karadžićevskome modelu. Kako je prostor na kojem je Vukov model jezika trebao biti
ostvaren bio velik (Crna Gora je bila samo neznatan dio), crnogorski jezik, tada nazivan srpski,
napuštao je svoje tipične oblike. 1818. godine je potvrđeno postojanje glasova ś i ź ali kako je
njihova upotreba zabilježena samo kod crnogorskih goovrnika, Vuk ih nije uvrstio u svoj model
standardnoga jezika. Kasnije 1839. godine isto će se desiti i sa upotrebom ć i đ kao produkta
jekavske jotacije. Ta reforma će se najprije ostvariti u administrativnome, publicističkome i
naučnome stilu, a najkasnije u beletrističkome stilu. O očuvanju crnogorskoga jezika u ovome
periodu svjedoče Petar II Petrović Njegoš, Stefan Mitrov Ljubiša i Marko Miljanov Popović.

1.6.Vukovski period

Reforme koje su započete u prethodnom periodu finalizovaće se u narednome,

vukovskome periodu. Vukovski period će obilježiti XX vijek i prenijeti u novi milenijum. Ovaj
period se dijeli na dvije etape: Belićevu i savremenu etapu.

1.6.1.Belićeva etapa

U periodu između dva svjetska rata su se desile najkrupnije promjene kada je crnogorski
književni jezik u pitanju. U početku su se čuvale pojedinosti crnogorskoga jezika do trenutka
kad su se izgubile usljed njegovog uključenja u zajednički šablon nazvan srpskohrvatski jezik.
Belić u svom Pravopisu iz 1923. godine formalno dopušta upotrebu ijekavice mada napominje
kako je ijekavska jotacija dijalektalna pojava. U narednim izdanjima ukida normativni status
dužim nastavcima zamjeničko-pridjevske promjene -ijem, -ijeh i umjesto njih kodifikuje samo
kratke nastavke. U međuratnom periodu će se primijetiti i masovna upotreba ekavice uprkos
tome što je ijekavica bila priznata u književnome jeziku. Ekavica je uvedena preko prosvjete,
štampanja knjiga na ekavici, ali takođe i preko ondašnje crnogorske štampe.

1.6.2.Savremena etapa

Ova etapa počinje nakon Drugoga svjetskoga rata, kada poboljšanje državnoga položaja
popravlja i status jezika. Međutim, u Pravopisu srpskohrvatskoga jezika iz 1960. obilježja
crnogorskoga jezika su opet zapostavljena jer se književni jezik razvijao oko dva centra,
Beograda i Zagreba. Ipak, nakon raspada SFRJ dolazi od osnivanja niza institucija koje svojim
radom čuvaju suštinsku crnoogrsku vrijednost. To su Crnogorski PEN centar, Matica
crnogorska, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Institut za crnogorski jezik i
jezikoslovlje i Crnogorsko društvo nezavisnih književnika.

Konačno se 2007. godine Ustavom Crne Gore crnogorski jezik afirmiše kao službeni
jezik naše države. Naredne godine Vlada Crne Gore formira Savjet za standardizaciju
crnogorskoga jezika radi izrade rječnika, gramatike i pravopisa. Nakon godinu i po dana
neuspjelog rada Savjet je ukinut i formirana je Ekspertska komisija za standardizaciju
crnogorskoga jezika. Već 2010. godine Crna Gora je dobila zvaničan pravopis i gramatiku
crnogorskoga jezika zahvaljujući radu Adnana Čirgića, Josipa Silića, Milenko Perović, Jelena
Šušanj, Ivo Pranjković i Ljudmila Vasiljeva. U decembru 2017. godine crnogorski jezik je
međunarodno priznat i dobio međunarodni kod čime je zakonski konačno stavljena tačka na
crnogorski jezik kao nepostojeći i sporan jezik.
 Zaključak

Crnogorski jezik ima svoje jezičke posebnosti koje ga čine zasebnim i jedinstvenim
jezikom. Te posebnosti se nijesu prvi put pojavile objavljivanjem Pravopisa crnogorskoga
jezika niti su izmišljenje, već su one postojale i razvijale se kroz istoriju. Njihovo postojanje je
potkrijepljeno dokazima i spomenicima koji su i danas djelimično sačuvani.

Jezik je ono što nas razlikuje, on nosi osobine kulture, naroda i tradicije. Jezik čuva
vrijednosti kuture svojih govornika, ali i istoriju. Činjenica je da je crnogorski jezik kao
standard s pravom kodifikovan i prihvaćen, ali i dalje vodi borbu za svoje opšte priznanje među
pojedinim naučnicima i laicima. Bila za to kriva višedecenijska politička stvarnost ili ne, jedno
je sigurno: jezik se čuva i ostvaruje putem govora. Sve dok je govornika koji njeguju posebnosti
našega crnogorskoga jezika, on će se sačuvati.
 Literatura

-Čirgić, Adnan. Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti. Institut za crnogorski jezik i

književnost. Podgorica, 2011.

-Šekularac, Božidar. Razvoj pismenosti u Crnoj Gori. Fakultet za crnogorski jezik i književnost.
Cetinje, 2014.