UVODNA NAPOMENA

Ova je knjiga nastala u sklopu mojih višegodišnjih istraživanja hrvatsko-

talijanskih, ponajprije hrvatsko-mletačkih povijesnih i kulturnih veza i prožimanja od

kasnog srednjeg vijeka do početka XIX. stoljeća i sastavni je dio rada na projektu

Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske pod naslovom

“Hrvatski istočnojadranski prostor i Mletačka Republika u ranom novom vijeku”.

Na osnovu proučavanja obilja arhivske građe iz pismohrana u Mlecima, Zadru

i Kotoru, kao neprijeporno važna sastavnica u sveukupnom razmatranju povijesti

istočnoga Jadrana i njegove povezanosti s Mletačkom Republikom i Mlecima izdvaja

se područje Boke kotorske. Proučavajući brojno i raznovrsno arhivsko gradivo,

prepuno dragocjenih podataka o prošlosti Boke i bokeljskih naselja, nije bilo teško

uočiti nesrazmjer između “mora” građe koja nedvojbeno posvjedočuje vjekovnu

uključenost Boke u hrvatski etnički i kulturni prostor te – s druge strane – iznimno

slabe zastupljenosti bokeljskih tema u hrvatskoj historiografiji. Takvu, teško

objašnjivu zanemarenost i zapostavljenost Boke u djelima hrvatskih istraživača (ali i

šire javnosti), pokušala sam - makar malim djelićem koji zasigurno nije dovoljan -

ispraviti znanstveno-istraživačkim fokusiranjem na odabrane teme iz bokeljske

prošlosti (u sklopu vlastitih obuhvatnih istraživanja povijesti istočnoga Jadrana) te su

u proteklih desetak godina nastali brojni radovi koji teže osvijetliti pojedine

sastavnice iz društvene, gospodarske, vojne, crkvene i kulturne prošlosti gradova i

naselja od Herceg-Novoga do Kotora.

Knjiga je koncipirana u nekoliko odjelitih, ali tematski i sadržajno povezanih

cjelina, unutar kojih se grana više zasebnih poglavlja i podpoglavlja. Prva je cjelina

svojevrstan uvod u istraživanje bokeljske povijesti te sadrži sažet osvrt na prošlost

1
Boke kotorske od srednjega vijeka do modernog doba, kao i podrobnu raščlambu

dosadašnjih historiografskih spoznaja (ponajprije onih iz hrvatske historiografije) o

navedenoj problematici. U sljedeće tri cjeline u žarištu istraživanja su odabrane teme

iz društvene, vojne i crkvene prošlosti Boke, kao i teme koje se odnose na bokeljsko-

mletačke povijesne i kulturne veze i prožimanja. U sklopu obrade društvene i vojne

povijesti Boke kotorske težište istraživanja upravljeno je na razdoblje ranoga novoga

vijeka, prijelomno doba bokeljske povijesti kada - zahvaljujući nemjerljivim

prinosima u protuturskim ratovima - bokeljska naselja stječu temeljne preduvjete za

svoj gospodarski i kulturni napredak. Zasebnu cjelinu knjige čine i poglavlja u kojima

se obrađuju pojedine sastavnice iz crkvene prošlosti Boke. Teme unutar te cjeline

usmjerene su na podrobnu raščlambu životopisa nekoliko znamenitih bokeljskih

crkvenih dostojanstvenika i pregaoca (Mihovil Cisilla, Andrija Zmajević, Marko

Antun Gregorina), kao i na proučavanje oblika povezanosti duhovnih osoba

zavičajem iz bokeljskog područja (Kotorske biskupije) s Mlecima. Naposljetku, u

završnoj cjelini knjige tematski se obrađuju bokeljski iseljenici u Mlecima (primjer

hercegnovljanske iseljeničke zajednice), njihovi prinosi tamošnjoj hrvatskoj zajednici

i njihovoj bratimskoj udruzi sv. Jurja i Tripuna (primjer udjela pomoraca i trgovaca iz

Dobrote u hrvatskoj nacionalnoj bratovštini u Mlecima) te životopisi dvojice

uspješnih bokeljskih iseljenika i poduzetnika djelatnih u gradu na lagunama (Stjepan

Tartaro i Pavao Đurov Kamenarović).

Cjeline i poglavlja velikim su dijelom zasnovani na objedinjavanju mojih

dosadašnjih istraživačkih rezultata, objavljenih u hrvatskoj, crnogorskoj i slovenskoj

znanstvenoj periodici tijekom posljednjih desetak godina, a zbirni popis tih radova

sadržan je u pregledu uporabljene literature na kraju knjige. Objavljivanjem tih

znanstvenih spoznaja (proširenih istraživačkim radom posljednjih godina) u

2
jedinstvenu cjelinu, cilj mi je potaknuti hrvatsku historiografiju da se u svojim

budućim znanstvenim promišljanjima učestalije obazire na prostor koji - upravo

zahvaljujući svojem višestoljetnom multikulturalnom obilježju - nedvojbeno čini i

sastavni dio hrvatske povijesti i historiografije.

Brojne su znanstvene ustanove i pojedinci koji su mi nesebično pomogli u

istraživanjima problematike bokeljske povijesti. Ponajprije zahvaljujem djelatnicima

Državnog arhiva u Mlecima (Archivio di Stato di Venezia), Državnog arhiva u Zadru,

Istorijskog arhiva u Kotoru i vodstvu bratovštine sv. Jurja i Tripuna u Mlecima, a

posebne zahvale na razumijevanju i potpori iskazujem svojoj matičnoj ustanovi

Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Zahvalnost na višegodišnjoj pomoći u

mojim znanstvenim istraživanjima dugujem i recenzentima ovoga rukopisa -

akademiku Franji Šanjeku i dr. sc. Zoranu Ladiću.

Na kraju - ova knjiga pisana je za hrvatsku historiografiju i hrvatsku javnost,

ali jednako tako i za Bokelje. Vjerujući u njezin pozitivan odaziv među čitateljstvom,

ali se i uzdajući u prijateljsku konstruktivnu kritiku i sugestije, predajem ovaj rukopis

nadajući se da će ovi skromni prinosi proučavanju bokeljske povjesnice pobuditi nova

istraživačka pregnuća i iznjedriti nove znanstvene rezultate. Boka i Bokelji to svakako

zavrijeđuju.

U Zagrebu, 10. ožujka 2007.

3
I. POVIJEST HRVATSKE ZAJEDNICE NA PODRUČJU DANAŠNJEG

CRNOGORSKOG PRIOBALJA U HRVATSKOJ HISTORIOGRAFIJI –

STANJE I MOGUĆA USMJERENJA ISTRAŽIVANJA

Područje Boke kotorske, ali i cjelokupnog priobalnog dijela današnje Crne

Gore, svojim je povijesnim i kulturnim nasljeđem ujedno i sastavni dio hrvatske

prošlosti. Već sama činjenica kako hrvatski narod na području Crne Gore baštini

preko pedeset posto ukupnoga kulturnog i umjetničkog nasljeđa, dovoljno je snažno

posvjedočenje o upečatljivosti – iskazanoj trajnim i do danas očuvanim biljezima –

hrvatskih prinosa tom dijelu istočnojadranske obale.

Hrvatska prisutnost na crnogorskom priobalju poglavito se odnosi na prostor

Zaljeva hrvatskih svetaca (Boka kotorska) i na tamošnje gradove i naselja Kotor,

Tivat, Perast, Prčanj, Dobrotu, Herceg-Novi, Stoliv, Lastvu, Muo i druge, ali i –

držimo ne u manjoj mjeri i ne manje vrijedno istraživačke pozornosti – na prostor

Budve, Bara i Ulcinja, kao i njihove neposredne okolice.

Iako povijest hrvatske nazočnosti na crnogorskom priobalju treba tražiti od

najranijeg doba slavenske (i hrvatske) prisutnosti na ovome tlu do suvremenih dana i

najnovijih, nemilim ratno-političkim turbulencijama obilježenih događanja tijekom

kojih su Hrvati na području Crne Gore svedeni samo na nešto više od jedan posto

ukupnoga žiteljstva, težište ovog rada odnosi se na razdoblje od razvijenoga srednjeg

vijeka do pada Mletačke Republike (1797. godine), to jest obuhvaća doba tijekom

kojega se – iako ne u svim vremenskim odsječcima – najveći dio crnogorskoga

priobalja nalazio u sastavu mletačkih prekojadranskih stečevina (kao dio pokrajine

Albania Veneta, zajedno s gradovima na području današnjeg albanskog priobalja) te

4
zajedno s pretežitim dijelom istočnojadranske obale činio jedinstvenu državnu

zajednicu.

Nejednak tijek povijesnog razvoja

Područje današnjeg crnogorskoga priobalja nije tijekom srednjega i ranog

novog vijeka imalo jedinstven i ravnomjeran povijesni razvoj.1 Isprva dio bizantskih

stečevina te Kraljevine Zete, potom od kraja XII. stoljeća dio države Nemanjića (do

oko 1371. godine), priobalni su krajevi (ponajprije grad Kotor i njegov distrikt) 2 u

desetljećima na prijelazu iz XIV. u XV. stoljeće, priznavali vlast ugarsko-hrvatskih

vladara (1371.-1384.), Bosne (1384.-1391.) te imali kratkotrajan samostalni razvoj

(grad Kotor od 1391. do 1420. godine). Nastupom XV. stoljeća, od vremena kada

Mletačka Republika za stoljeća unaprijed zaokružuje svoje posjede na istočnoj

jadranskoj obali, područje Kotora (zajedno s naseljima u Zaljevu, poluotokom

Lušticom i Krtolima) dospjeva u sastav Serenissime. Nedugo potom, vlast Republike

svetoga Marka priznaju i područje Paštrovića (1423.) i grad Budva (1442.). Međutim,

spuštanjem Osmanlija iz Hercegovine (1482.) i njihovim zauzimanjem obale od

Herceg-Novoga (grada kojega je 1382. utemeljio bosanski kralj Stjepan Tvrtko I.) do

Risna, pomorska granica između Mlečana i Osmanlija uspostavlja se na potezu Oštro

– Verige – Perast, što će u nastupajućim stoljećima u velikoj mjeri određivati

povijesni razvoj bokeljskoga kraja. Promjenljiva je bila i sudbina nedalekog područja

Grbalj koji je nakon višestrukih pobuna protiv kotorske vlastele (1421.-1469.)

prihvatio osmanlijsko vrhovništvo (1497.). Grbalj će tijekom Kandijskoga rata (1645.-

1669.) pripasti Mlečanima (1647. godine), ali će pravna vlast Serenissime nad ovom
1
Brojne podatke o povijesnom razvoju područja od Boke do Bojane bilježe sintetska djela iz povijesti
Crne Gore. Usporedi: Jireček 1923.; ICG; Živković 1989.-1992.; Rovinski 1993.
2
O povijesti Boke kotorske, kao i njezinih pojedinih gradova usporedi neka monografska djela i
zbornike: Nakićenović 1913.; Popović 1924.; Luković 1937.; Luković 1951.; Kotor 1970.; 12 vjekova;
Butorac 1998.; Butorac 1999.; Butorac 1999B; Kovijanić – Stjepčević 2003.; Stjepčević 2003.;
Milošević 2003.; Hrvati Boke kotorske.

5
bokeljskom općinom formalno biti ozakonjena tek nakon Požarevačkog mira 1718.

godine. U razdoblju mletačke vlasti Kotor postaje glavnim gradom mletačkih posjeda

na južnome dijelu istočnoga Jadrana i najvažnije uporište za protutursku borbu. Iako,

kao i nedaleki Perast, biva u više navrata neposredno ugrožen izravnim osmanlijskim

napadima (osobito 1539., 1571. i 1657. godine), glavni grad Mletačke Albanije ostaje

tijekom svih stoljeća opstojnosti Privedre na ovim prostorima njezinim prevažnim i

neosvojivim uporištem.

Tijekom Morejskoga rata (1684.-1699.) velika mletačka ofanziva s kopna i s

mora uspjeva protjerati Osmanlije sa sjeverozapadne obale Boke od Risna (1684.) do

Herceg-Novoga (1687.), čime se mletački posjedi u Boki zaokružuju u jedinstvenu

cjelinu. Upravo zahvaljujući velikom vojnom angažmanu u mletačkim postrojbama

tijekom iscrpljujućih ratovanja na širokoj mletačko-turskoj bojišnici od Hercegovine

do Peloponeza, manja pomorska naselja u Zaljevu (Dobrota, Perast, Prčanj i dr.)

stječu upravnu neodvisnost od Kotora (postaju samostalne općine – komunitadi),

dobivaju domaću upravu, a zahvaljujući prestanku ratnih događanja u neposrednom

susjedstvu otpočinje i njihov brz gospodarski razvoj, zasnovan na razgranatoj

pomorskoj trgovini i brodarstvu. Pomorsko-trgovačke obitelji iz tih će naselja tijekom

XVIII. stoljeća predstavljati okosnicu gospodarskog rasta manjih bokeljskih gradića

koji tada – promatrano u sveobuhvatnim jadranskim okvirima – prednjače u

pomorsko-trgovačkoj razmjeni između istočne i zapadne jadranske obale.

Drugačiji su povijesni razvoj imali južni gradovi današnjega crnogorskoga

priobalja – Bar i Ulcinj.3 Sjedište nadbiskupije (od 1089.), Bar je u srednem vijeku dio

Duklje (od sredine XI. stoljeća), šezdesetih godina XII. stoljeća u posjedu je (kao i

ostali primorski dijelovi Duklje) Bizanta, a od 1183. godine do kraja raške prevlasti
3
O povijesnom razvoju Bara i Ulcinja usporedi temeljna djela: Bošković 1962.; Virpazar 1974.; Božić
1979.; Bar grad pod Rumijom; Marković 1995.; Schmitt 2001.; Antonović 2003.; Bošković 2004.;
Čoralić 2006A; Marković 2006.

6
nad ovim područjem dio je države Nemanjića. U drugoj polovici XIV. stoljeća, kao i

nedaleki Ulcinj, ulazi u sastav posjeda moćnih Balšića, da bi se s kraja XIV. i

početkom XV. stoljeća nad ovim područjima vlast u više navrata mijenjala: do 1405.

njime gospodare Balšići, 1405.-1412. Mlečani, 1412.-1421. ponovno Balšići, zatim

1421. Mlečani te već koncem iste godine Stefan Lazarević. Kao rođak Balšića, na Bar

je imao pretenzije i herceg Stjepan Vukčić Kosača, koji ga je i zauzeo 1441. godine te

s prekidima držao do 1443. Te se godine, 4. lipnja, grad predaje Mlečanima i –

jednako kao i Ulcinj (kojega Mlečani zauzimaju 1421. godine) – ostaje u sastavu

Serenissime do 1571. godine. Upravo će ta, Lepantskom bitkom i velikom

kršćanskom pobjedom obilježena godina, za gradove Bar i Ulcinj donijeti presudne

promjene u njihovu povijesnu tijeku. Padom pod osmanlijsku vlast (usprkos

mletačkim pokušajima ponovnog zauzimanja u XVII. i XVIII. stoljeću) ovi gradovi

doživljavaju drastičnu demografsku preobrazbu, postaju strateški važni osmanlijski

gradovi (Ulcinj i značajno gusarsko uporište), a njihov povijesni tijek, dotad po svim

svojim sastavnicama istovjetan istarskim i dalmatinskim komunama od Pirana do

Kotora, biva upravljen drugačijim smjerom. Teške posljedice ponajprije će se

negativno odraziti po tamošnje, dotad većinsko katoličko žiteljstvo, koje se usljed

pojačanih pritisaka ili islamizira, ili prelazi na pravoslavlje ili – nemalim dijelom –

iseljava na suprotnu obalu Jadrana ili u područja pod mletačkom vlašću u Dalmaciji.

U ovom je, sažeto izrečenom kontekstu povijesnoga razvitka gradova i naselja

crnogorskoga priobalja, u povijesnim mijenama koje su svojim udarima narušavale i

drastično prekidale tijek povijesti nekoć u svim sastavnicama zapadno, sredozemno

usmjerenih gradova, potrebno pratiti povijesni razvoj i sudbinu katoličkog, ponajprije

hrvatskoga žiteljstva od Boke do Bojane.

7
Rezultati historiografije: sažet osvrt

U prethodnoj je cjelini, u sklopu razmatranja povijesnoga tijeka područja od

Boke do Ulcinja, ukazano na neka monografska djela, ponajprije pisana iz pera

srpskih i crnogorskih autora, u sklopu kojih je ovom području poklonjena zapažena

istraživačka pažnja.4 Navedena djela, zasigurno nezaobilazna za proučavanje povijesti

širega područja Crne Gore, obilježava uključivanje bokeljskog i priobalnog prostora

Crne Gore u cjelini u povijesnu događajnicu srpskog i crnogorskog naroda, dočim je

hrvatska sastavnica, prevažna za ranija razdoblja tamošnje prošlosti, gotovo u

potpunosti izostavljena.

Za povijest pojedinih regija i naselja crnogorskoga priobalja izdvajaju se,

nadalje, uradci više autora, zaslužnih za osvjetljavanje pojedinih povijesnih etapa iz

zavičajne prošlosti. Ne težeći cjelovitosti, spomenimo – kada je riječ o bokeljskom

području (u historiografijama najbolje obrađenom) – sintetska djela Save

Nakićenovića, Tome K. Popovića, Nike Lukovića, Ive Stjepčevića, Pavla Butorca,

Miloša Miloševića, Jovana J. Martinovića i Lenke Blehove Čelebić5 Njihovi su radovi

(izuzetkom antropogeografske studije S. Nakićenovića), ponajprije zasnovani na

istraživanju i raščlambi gradiva iz kotorskih pismohrana, a tematski se bave

raznovrsnim sastavnicama iz političke, društvene, gospodarske, vjerske i kulturne

povijesti Boke kotorske i tamošnjih naselja. Uz navedena imena, od kojih ovdje

ponajprije spominjem sintetska djela, velike prinose proučavanju bokeljske povijesti

dali su svojim studijama i prilozima i Antun Tomić 6, Anton Dabinović7 i Jelena

4
Jireček 1923.; ICG; Rovinski 1993.; Živković 1989.-1992.
5
Nakićenović 1913.; Popović 1924.; Luković 1937.; Luković 1951.; Luković 2000.; Stjepčević 2003.;
Butorac 1998.; Butorac 1999.; Butorac 1999A; Butorac 1999B; Butorac 2000.; Milošević 2003.;
Martinović 2003.; Martinović 2004.; Blehova Čelebić 2002.; Blehova Čelebić 2006.
6
Tomić 1959.; Tomić 1975.; Tomić 1976.; Tomić 1978.; Tomić 1979.-1980.; Tomić 1991.-1992.;
Tomić 1991.-1992A; Tomić 1995.-1998.; Tomić 2002.; Tomić 2004.; Tomić 2006.
7
Dabinović 1958.; Dabinović 1958A; Dabinović 1959.; Dabinović 1960.

8
Antović8, kao i Ignatije i Maksim Zloković 9, Slavko Mijušković10, Jovan Martinović11,

Petar Šerović12, Bogumil Hrabak13 i drugi.14 Zajedničko većini ovih uradaka jest

promatranje zavičajne povijesti ponajprije s regionalnih – bokeljskih (u primjeru

uradaka hrvatskih autora iz Boke kotorske) ili crnogorskih (ali i srpskih) motrišta (u

primjeru autora koji su predstavnici srpske i crnogorske historiografije koja se bavi

poviješću ovoga kraja). Hrvatska je sastavnica u oba slučaja izbjegnuta, neizrečena ili

nedovoljno jasno naglašena, iako je – upravo na osnovi dragocjenih otkrića istih

autora – razvidna kao neodvojiva sastavnica iz prošlosti Boke.15

Južna područja crnogorskoga priobalja (ponajprije gradovi Bar i Ulcinj)

zastupljena su u više sintetskih i pojedinačnih radova, autori kojih su uglavnom pisci

crnogorske ili srpske historiografije. Ovdje je potrebno napomenuti kako je povijest

tih gradova, usljed povijesnih okolnosti i njihova pada pod osmanlijsku vlast 1571.

godine, u velikoj mjeri odredila i interesno-tematska usmjerenja istraživača. U nizu

imena koje ovdje možemo spomenuti, izdvajaju se vrijedna kulturno-povijesna studija

Stari Bar autora Đurđa Boškovića, monografije više autora Bar grad pod Rumijom i

Virpazar-Bar-Ulcinj, dragocjena zbirka studija Ivana Božića te – kada je riječ o

najnovijim istraživačkim prinosima – sinteze Save Markovića, Miloša Antonovića i

Tadije Boškovića.16 Naposljetku, budući da u ovom sažetom pregledu nije moguće

8
Antović 1993.-1994.; Antović 1993.-1994A; Antović 1995.-1998.; Antović 2001.
9
Zloković 1957.; Zloković 1964.; Zloković 1966.; Zloković 1970.; Zloković 1955.; Zloković 1956.;
Zloković 1964.; Zloković 1965.; Zloković 1971.; Zloković 1981.-1982.; Zloković 1983.-1984.
10
Mijušković 1955.; Mijušković 1960.; Mijušković 1962.; Mijušković 1962A; Mijušković 1964.;
Mijušković 1967.; Mijušković 1968.; Mijušković 1969.; Mijušković 1972.; Mijušković 1972A;
Mijušković 1972B.
11
Martinović 1964.; Martinović 1965.; Martinović 1975.; Martinović 1991.-1992.; Martinović 1993.-
1994.; Martinović 1999.-2001.; Martinović 2005.
12
Šerović 1955.; Šerović 1955A; Šerović 1956.; Šerović 1956A; Šerović 1957.; Šerović 1958.; Šerović
1962.; Šerović 1964.; Šerović 1965.
13
Hrabak 1976.; Hrabak 1977.; Hrabak 1978.; Hrabak 1978A; Hrabak 1979.; Hrabak 1979.-1980.;
Hrabak 1982.; Hrabak 1985.; Hrabak 1995.-1998.; Hrabak 1999.
14
Na ovome je mjestu teško spomenuti sve autore, zavičajne proučavatelje bokeljske povijesti. Za
potpuniji uvid u radove objavljene u središnjem časopisu za bokeljsku povijest i kulturu (Godišnjak
Pomorskog muzeja u Kotoru) usporedi bibliografiju objavljenu u broju 50. (2002.).
15
Čoralić 2005F, str. 647.
16
Bošković 1962.; Bar grad pod Rumijom; Virpazar 1974.; Božić 1979.; Marković 1995.; Antonović
2003.; Bošković 2004.; Marković 2006.

9
nabrojiti sve pojedinačne priloge kako za područje Boke kotorske, tako i za južnija

područja priobalja, spomenimo kako su svakom proučavatelju povijesti ovih krajeva

od neprijeporne važnosti časopisi (i ondje brojni uporabljivi uradci) Godišnjak

Pomorskog muzeja u Kotoru (Kotor), Boka (Herceg-Novi) i Istorijski zapisi

(Podgorica).17

Kada je riječ o zastupljenosti povijesti područja od Boke do Bojane u

historiografiji nastaloj na području Republike Hrvatske, osnovne i za početno

istraživanje uporabljive podatke o povijesti i kulturnoj baštini, životu i djelovanju

istaknutih pojedinaca i obitelji, nalazimo u nekoliko općih ili specijaliziranih

leksikonsko-enciklopedijskih edicija. Uz djela opće naravi (Hrvatska enciklopedija,

Hrvatski leksikon, Hrvatski opći leksikon)18, vrijedne podatke o pomorsko-trgovačkoj

i brodarskoj tradiciji ovih krajeva bilježe Pomorski leksikon i Pomorska

enciklopedija.19 O vjerskoj prošlosti i organizaciji crkvenih ustanova saznajemo iz

Općeg religijskog leksikona, o istaknutim pojedincima o obiteljima iz Hrvatskog

biografskog leksikona), dočim su kulturna i umjetnička baština područja o kojemu

govori ovaj prilog obrađeni u Enciklopediji hrvatske umjetnosti.20

Ukoliko uzmemo u razmatranje objavljene zbirke izvora, na prvome mjestu

treba spomenuti ediciju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (ondašnje JAZU)

Monumenta Catarensia (Kotorski spomenici), zbirku srednjovjekovnih dokumenata iz

prošlosti grada Kotora, ali i njegova širega područja, često upotrebljavanu u radovima

proučavatelja medijevalne povijesti bokeljskoga kraja.21 Nadalje, niz dragocjenih

podataka o srednjovjekovnoj i ranonovovjekovnoj prošlosti Boke, ali i širega područja

17
Podatke o povijesnoj i kulturnoj baštini gradova u današnjem Crnogorskom primorju vidi i u
leksikonskoj ediciji Istorijski leksikon Crne Gore (sv. I.-V., Podgorica, 2006.).
18
HE, sv. I.-VIII., HL, sv. I.-II.; HOL.
19
PL; PE, sv. I.-VIII.
20
ORL; HBL, sv. I.-VI.; EHU, sv. I.-II.
21
MC, sv. I.-II.

10
priobalja do grada Ulcinja, nalazimo u davno nastalim, ali istraživačima i danas vrlo

korisnim zbirkama vrela Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae

(Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije)22, Listine o

odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke Republike 23, Commissiones et

relationes Venetae24 i Mletačka uputstva i izvještaji25. Uz navedena djela, zaslugom

ponajprije istaknutog hrvatskog albanologa Milana Šufflaya (i njegovih suautora u

priređivanju građe: Lajosa Thallóczyja i Konstantina Jirečeka), raspolažemo i sa

dvosveščanom zbirkom Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia,

ponajprije važnom za prostore južnijega dijela današnjega crnogorskog priobalja

(povijest Bara i Ulcinja).26 Od novijih objavljenih zbirki vrela, za povijest pomorstva,

brodarstva i trgovine bokeljskoga, ali i šireg priobalnog područja istočnoga Jadrana u

XVIII. stoljeću, istraživačima je korisna dvosvešćana zbirka regesta koju je za tisak

priredio Nikola Čolak (Hrvatski pomorski regesti).27

Kada je riječ o monografskim djelima, zbornicima te pojedinačnim studijama i

raspravama, hrvatska je historiografija ponajprije proučavala povijest i kulturnu

baštinu područja Boke kotorske, vrlo rijetko zalazeći u istraživanje priobalja južnije

od Zaljeva (ili od Budve). Od posebnih zbornika posvećenih Hrvatima Boke Kotorske

možemo izdvojiti relativno davni tematski blok objavljen u časopisu Nova Evropa28,

kao i odjeljak posvećen istoj problematici u časopisu Dubrovnik29. Vrijedan

pozornosti zasigurno je i nedavno objavljen zbornik Hrvati Boke kotorske, nastao kao

22
CD, sv. I.-XVII. Usporedi i Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae:
Supplementa (Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije: Dodaci), sv. I. (1020.-
1270.), priredili Josip Barbarić i Jasna Marković, Zagreb, 1998.
23
Listine, sv. I.-X.
24
Commissiones, sv. I.-III.
25
Mletačka uputstva, sv. IV.-VIII.
26
Acta et diplomata, sv. I.-II. Neophodna zbirka vrela za proučavanje povijesti južnoga dijela
istočnojadranskih posjeda Mletačke Republike (ponajprije u srednjemu vijeku) jest i višesveščana
zbirka Acta Albaniae Veneta, rad Giuseppea Valentinija (AAV, sv. I.-XXV.).
27
Čolak 1985.; Čolak 1993.
28
Kotor i Boka kotorska 1934.
29
Boka kotorska 1993.

11
rezultat višedisciplinarno zasnovanog znanstvenoga skupa posvećenog hrvatskoj

zajednici na bokeljskome području, a koji je 1996. i 1998. godine održan u Zadru i

Zagrebu30

Monografska djela hrvatskih povjesničara koji su se bavili nekom od

problematskih cjelina iz prošlosti kraja južno od Prevlake vrlo su rijetko zastupljena.

Stoga, ovom prigodom možemo izdvojiti davno nastali rad Ivana Markovića o

povijesti Barske nadbiskupije31, studiju Antuna Breyera o budvanskoj obitelji Zanović

i njezinim istaknutim odvjetcima32, kao i sintetsko djelo crkvenog povjesnika Eduarda

Peričića posvećeno pitanju nastanka i autorstva “Ljetopisa popa Dukljanina”.33

Nije velik broj hrvatskih povjesničara koji su u svojim pojedinačnim uradcima

obrađivali povijest hrvatske zajednice i njihove kulturne baštine na tlu priobalja Crne

Gore. Dio njihovih priloga objavljivan je u već spomenutom kotorskom časopisu

Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, a teme su se ponajprije odnosile na

pomorstvo, brodarstvo i trgovinu bokeljskoga kraja. Manji dio radova nastao je u

sklopu proučavanja političke i društvene povijesti Boke kotorske, kao i njihove

kulturne baštine i povijesti crkvenih ustanova. Ovi nam radovi, iako malobrojni, ipak

ukazuju na činjenicu da je hrvatska historiografija oduvijek imala povjesničare koji su

opažali i ubrajali područje južno od današnjih granica Republike Hrvatske u polje

svojeg znanstveno-istraživačkog promišljanja, ali nas činjenica da tih autora, kao i

njihovih prinosa nema odveć (posebno u posljednjim desetljećima), upozorava na

potrebu sustavnijeg i rezultatima učinkovitijeg pristupa zadanoj problematici. Kada je

riječ o imenima povjesničara koji su u svojim uradcima obrađivali neke sastavnice,

30
Hrvati Boke kotorske. Usporedi i zbornik Kotor 1970., kao i katalog izložbe o povijesti bokeljske
pomorske obitelji Balović (Hrvatska pomorska obitelj Balović iz Perasta i njihov arhiv, Državni arhiv
u Splitu, Split, 1999.).
31
Marković 1902.
32
Breyer 1928.
33
Peričić 1991. Od novijih monografskih djela usporedi i: Čoralić 2006A.

12
ponajprije bokeljske prošlosti, izdvajaju se Radojica Barbalić 34, Vinko Ivančević35,

Josip Luetić36, Vinko Foretić37, Stjepan Krasić38, Ilija Mitić39, Trpimir Macan40 i Zoran

Ladić.41 Također, u posljednjih nekoliko godina i sama sam se bavila poviješću

područja Boke kotorske i budvansko-barskog priobalja, ponajviše obrađujući teme

koje govore o društvenoj, crkvenoj i vojnoj povijesti toga prostora. Teme nekih od tih

radova ujedno su i središnje istraživačko zanimanje ove knjige. 42 Potrebno je

napomenuti da su se suvremenijom poviješću Boke (XIX.-XX. stoljeće) u svojim

radovima podrobnije bavili Stijepo Obad, Ivan Pederin i Josip Pećarić. Ovdje oni nisu

zasebno uvršteni iz razloga što se ovaj rad zasniva na proučavanju historiografije koja

se bavi poviješću Hrvata u Crnoj Gori u razdoblju srednjega i ranog novog vijeka.

Naposljetku, iako se u ovome pregledu nije moguće podrobnije osvrnuti i na

sve uratke hrvatskih povjesničara književnosti i likovnih umjetnosti, potrebno je

naznačiti kako su u tim društveno-humanističkim znanostima učinci glede istraživanja

povijesne i kulturne baštine Hrvata Crne Gore, ponajprije bokeljskoga područja,

mnogo izrazitiji. Primjerice, povijest bokeljske književnosti, djela i prinosi istaknutih

bokeljskih pisaca na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku, u sintetskim su

djelima (antologijama) obrađivali Slobodan Prosperov Novak (zajedno sa skupinom

autora: Ivo Banac i Branko Sbutega) 43 i Vanda Babić44, dočim su bokeljske likovne

34
Barbalić 1953. Poglavit istraživački interes Radojice Barbalića bio je usmjeren na povijest
bokeljskoga brodarstva i njegove veze s drugim dijelovima hrvatske obale u XIX. stoljeću. Podrobnije
vidi bibliografiju radova objavljenu u GPMK, sv. 50. (2002.), str. 489.
35
Ivančević 1970; Ivančević 1974.; Ivančević 1975.
36
Luetić 1958.; Luetić 1984.
37
Foretić 1974.
38
Krasić 2001.; Krasić 2001A.
39
Mitić 1978.
40
Macan 1993.
41
Ladić 1998.
42
Čoralić 1996.; Čoralić 1996A; Čoralić 1998.; Čoralić 1998A; Čoralić 2000.; Čoralić 2000A; Čoralić
2000B; Čoralić 2001.; Čoralić 2003.; Čoralić 2003A; Čoralić 2004.; Čoralić 2004A; Čoralić 2004B;
Čoralić 2004C; Čoralić 2004D; Čoralić 2005.; Čoralić 2005A; Čoralić 2005B; Čoralić 2005C; Čoralić
2005D; Čoralić 2005E; Čoralić 2006.; Čoralić 2006A; Čoralić 2006B; Čoralić 2006C.; Čoralić 2006D;
Čoralić 2006E; Čoralić 2006F.
43
Banac – P. Novak – Sbutega 1993.; Prosperov Novak 1996.
44
Babić 1998.

13
teme zastupljene i u cjelovitim i u pojedinačnim radovima nekolicine istaknutih

hrvatskih povjesnika umjetnosti.45

Povijest Hrvata Crne Gore – moguće smjernice, metode i istraživačke teme hrvatske

historiografije

Nakon prethodno navedenih pokazatelja sadašnjega stanja hrvatske

historiografije glede povijesti hrvatske zajednice u Crnoj Gori, ovdje iskazanih u

općem, panoramskom pregledu, nužno se nameće upit o daljnjim mogućim

smjernicama u istraživačkom radu i pristupu. Ponajprije, hrvatski povjesničari, koji u

okvir svojega istraživačkoga rada uključuju povijest Hrvata na tlu Crne Gore, nužno

moraju sustavno pratiti stručnu literaturu (knjige, časopise, zbornike) koja izlazi na

samom području Crne Gore (ponajprije u Boki kotorskoj). Nadalje, nužna je suradnja,

komunikacija i razmjena znanstvenih promišljanja s kolegama povjesničarima i

znanstvenim ustanovama na području Crne Gore, kao i sa istraživačima iz drugih

zemalja koji se bave poviješću toga područja. U matičnoj, hrvatskoj sredini, potrebno

je okupiti istraživače koji se u sklopu svojega istraživanja bave i povijesnom baštinom

Hrvata Crne Gore te organiziranjem višedisciplinarnih znanstvenih skupova i

savjetovanja pokušati pridonijeti osvjetljavanju pojedinih tema koje se odnose na

povijesnu i kulturnu baštinu hrvatskoga naroda u Crnoj Gori.46

U cilju što učinkovitijeg promišljanja i istraživanja zadane problematike nužno

je poduzeti i sustavnija arhivska istraživanja, ponajprije iz pismohrana grada Kotora

(Istorijski arhiv u Kotoru, arhiv Kotorske nadbiskupije), ali i pismohrana pojedinih

katoličkih crkvenih ustanova (crkava i samostana) od Herceg-Novoga do Bara.

Jednako tako, potrebno je naglasiti kako su za istraživanje “rasute” bokeljsko-

45
Prijatelj 1952.; Prijatelj 1963.; Prijatelj 1969.; Prijatelj 1969A; Prijatelj 1986.; Tomić 1991.; Tomić
1998.; Lupis 1999.; Lupis 2000.; Lupis 2001.; Tomić 2001.; Tomić 2002.; Fisković 2004.
46
Čoralić 2005F, str. 652.

14
budvansko-barske povijesti od neprijeporne važnosti i pismohrane izvan njihove

matične sredine, posebice one u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Zagrebu, Anconi, Bariju,

Trstu i Mlecima. To se posebice odnosi na gradove koji – usljed povijesnih okolnosti

(dospjeće pod osmanlijsko vrhovništvo) - nemaju sačuvane arhive za starija razdoblja

njihove povijesti. Tako, primjerice, povijest grada Kotora, ali i pretežitoga dijela

bokeljskoga zaljeva i tamošnjih naselja, možemo u vremenskom kontinuitetu od

srednjega vijeka do suvremenoga doba u cijelosti istraživati uvidom u središnju

pismohranu u Kotoru i ondje očuvane arhivske spise. Nasuprot tome, povijest gradova

Bara i Ulcinja koji nemaju sačuvane vlastite srednjovjekovne pismohrane (ili nam

njihovo izmještanje nakon dospjeća pod osmanlijsku vlast do danas nije otkriveno),

potrebno je tražiti posrednim putem – istraživanjem arhivskoga gradiva izvan ovih

krajeva – u arhivskim ustanovama gradova koji su sa tim područjem tijekom povijesti

imali najučestaliju komunikaciju.

Zadaća hrvatske historiografije glede proučavanja povijesti Hrvata u Crnoj

Gori, uz gore navedene preduvjete, sastoji se u sustavnom znanstvenom,

interdisciplinarnom i objektivnom promišljanju pojedinih istraživačkih tema. Uz rad

na zbornicima i monografskim djelima koja prate povijesni i kulturni razvoj toga

područja u cjelini, ali i unutar pojedinih regionalnih odsječaka (primjerice, izradba

novih povijesnih pregleda gradova i naselja kao što su Kotor, Perast, Prčanj, Tivat,

Dobrota ili Bar), važno bi mjesto zasigurno valjalo pokloniti proučavanju nosivih

sastavnica iz prošlosti toga kraja, a u sklopu kojih su Hrvati imali zapaženu ulogu:

demografskoj (kretanje stanovništva crnogorskoga priobalja s obzirom na

njegovu etničku i vjersku strukturu, pravci migracija i njihova povijesna

uvjetovanost);

gospodarskoj (hrvatski prinosi pomorstvu, brodarstvu i trgovini);

15
 crkvenoj (povijest Kotorske biskupije i Barske nadbiskupije; djelovanje i

prinosi zaslužnih biskupa, nadbiskupa i crkvenih dostojanstvenika; povijest pojedinih

crkava, samostana i bratovština i njihova uloga u povijesti Katoličke crkve u Hrvata,

kao i njihovi prinosi očuvanju hrvatske nacionalne svijesti na ovim prostorima) i

kulturnoj sastavnici (proučavanje prebogate kulturno-povijesne baštine Hrvata

od Boke do Ulcinja; posebno važna sastavnica iz prošlosti hrvatske opstojnosti na tim

prostorima).

Nadalje, kao sastavni dio sustavnog proučavanja povijesti Hrvata na tlu Crne

Gore, nezaobilazne su istraživačke teme povijest pojedinih istaknutih obitelji kako

onih plemićkih (vezanih uz društveni i politički razvoj vlastitih gradova; primjerice

obitelji Buća, Bolica ili Bisanti u Kotoru), tako i onih građansko-pučanskih koje su

iznikle u naseljima Boke kotorske te od XVII. stoljeća imale iznimnu ulogu u

gospodarskom i kulturnom prosperitetu svojih matičnih sredina (primjerice

kapetanske obitelji u naseljima Perast, Prčanj i Dobrota). U uskoj vezi s poviješću

hrvatskih obitelji na području od Boke do Bara jest i proučavanje djelovanja

istaknutih pojedinaca, pregaoca na polju politike, društvenog, kulturnog i crkvenog

života. Njihovi su prinosi nezaobilazan dio povijesti matičnih sredina, ali su – ne

manje – i sastavni dio prošlosti istočnojadranske obale, sredozemnog, ali i širega

europskoga prostora (primjerice, život i djelovanje barskoga i zadarskog nadbiskupa

Vicka Zmajevića i njegova brata Matije, admirala ruske carske flote; svetci i blaženici

iz Zaljeva hrvatskih svetaca, itd.). Naposljetku, uzevši u obzir prethodno navedene

sastavnice, razvidna je i potreba proučavanja višestoljetne kontinuirane povezanosti i

prožimanja današnjeg područja crnogorskoga priobalja s ostalim dijelovima

istočnojadranske obale, ponajviše s dalmatinskim područjem, sa kojime su kao

sastavni dio mletačkih prekojadranskih stečevina (a potom u XIX. stoljeću i kao dio

16
austrijske pokrajine Dalmacije) činili politički sjedinjenu i po svim uljudbeno-

kulturološkim obilježjima jedinstvenu cjelinu.47

***

Proučavanje povijesti i kulturne baštine Hrvata Crne Gore, ponajprije

crnogorskoga priobalja, zadaća je i obveza kojoj hrvatska historiografija nije

posvećivala dovoljno istraživačke pozornosti. Obrnuto srazmjerno povijesnom i

kulturnom nasljeđu Hrvata toga kraja, kao i obilju arhivske građe koja nam to

nedvojbeno potvrđuje, hrvatska je historiografija nedovoljno i nepotpuno obrađivala i

u svoje znanstveno-istraživačke projekte uvrštavala povijest Hrvata južno od

Prevlake. Nasuprot tome činjenica jest da se povijesnom razvoju pojedinih tamošnjih

područja i naselja, kao i tamošnjih obitelji i pojedinaca koji su dio hrvatske povijesti

toga kraja, poklanjala nemala istraživačka pozornost u bokeljskoj, crnogorskoj i

srpskoj historiografiji. Prethodno je spomenut cijeli niz zaslužnika, proučavatelja

ponajprije bokeljske povijesne i kulturne baštine, koji su u svojim monografijama i

radovima obradili brojne sastavnice iz prošlosti toga kraja. Ipak, kako je također

navedeno, uz sve prinose i zasluge za istraživanje povijesti tih prostora, događanja i

ljudi, hrvatska sastavnica u njihovom povijesnom tijeku nije bila ni približno dovoljno

naglašena. Bokeljska, dalmatinska, jadranska, slavenska ili crnogorska Boka ili –

primjerice - gradovi Kotor i Budva kao usko regionalne tematske cjeline – najčešće su

odrednice u koje se svrstavaju prostor i ljudi od Herceg-Novoga do albanske granice.

Jedan od zadataka hrvatske historiografije, oslobođene svake političke neobjektivnosti

i dnevnopolitičkih predrasuda, stoga je obuhvatnije promišljanje, raščlamba, obrada i

jasno (neprikriveno) naglašavanje hrvatske sastavnice u povijesti crnogorskoga

priobalja, istraživanje i prezentacija povijesnoga tijeka hrvatske zajednice tih

47
Čoralić 2005F, str. 652.-654.

17
područja, života i prinosa njezinih zaslužnika koji su svojim pregnućima zajednički

dio povijesti svih narodâ duž istočnojadranske obale.

18
II. IZ DRUŠTVENE I VOJNE POVIJESTI BOKE

Društveno-gospodarska i vojna sastavnica neodvojiv su i događajima prevažan

dio u sklopu sveukupnog razmatranja povijesti Boke kotorske i njezinih naselja.

Komunalni ustroj priobalnih gradova, statutarne odredbe i pravni propisi, organizacija

vlasti i njezini nositelji, uloga gradskoga plemstva i građanstva, istaknute obitelji i

njihovi prinosi zavičajnoj povijesti, bokeljsko brodarstvo i pomorstvo te – jednako

tako važno – uloga Bokelja u vojnim događanjima na širem području istočnoga

Jadrana, samo su neke od tema koje bi prema važnosti i raspoloživosti građe mogle

predstavljati predmet zasebnih znanstvenih monografija.

U ovoj tematskoj cjelini, koja obuhvaća četiri istraživačka priloga, predmet

znanstvene obrade su sastavnice koje se ponajprije odnose na društvenu i vojnu

povijest Boke. Posebna važnost pridodana je udjelu Bokelja (zaslužnih obitelji i

pojedinaca) u mletačko-turskim ratovima u XVII. stoljeću. Upravo je taj vojno-

pomorski angažman, višestruko iskazan sudjelovanjem bokeljskih postrojbi na

bojištima od Jadrana do Levanta, pridonio izrazitom ugledu bokeljskih gradova

(posebice je istaknut primjer Perasta), a u konačnici je kapitaliziran na općoj

(uzdizanje bokeljskih gradića u samostalne komune, brojne gospodarske povlastice i

dr.) i pojedinačnoj (podjeljivanje brojnih odličja i naslova zaslužnim pojedincima)

razini. Upravo u to doba, bremenito teškim i dugotrajnim ratovima, Boka kotorska

gradi preduvjete za svoj gospodarski i kulturni prosperitet u XVIII. stoljeću. Ovi

prilozi, koji zasigurno ne teže cjelovitosti već oslikavaju samo neke fragmente iz

bogate onovremene bokeljske događajnice, obrađuju upravo to – prijelomno doba

društvene, vojne i gospodarske prošlosti Boke.

19
II.1. Boka kotorska u doba Morejskoga rata (1684.-1699.)

U sklopu proučavanja mletačko-turskih ratova na istočnojadranskom području

neprijeporno važno mjesto pripada zbivanjima na području Boke kotorske. Razdoblje

Morejskog rata (1684.-1699.) jedno je od ključnih u bokeljskoj povijesti ranog novog

vijeka. Ratna događanja, mletačka osvajanja i osmanlijsko potiskivanje s priobalja,

migracije i demografske promjene, Karlovački mir 1699. godine i teritorijalno

razgraničenje te odrazi ratnih zbivanja na društvene odnose i gospodarstvo, samo su

neke od temeljnih sastavnica posljednjih desetljeća XVII. stoljeća na širem

bokeljskom području. Njihova raščlamba osnovni je predmet istraživanja ove cjeline

u sklopu koje će biti predstavljena najvažnija događanja, procesi i pojave u razdoblju

protuturskog rata od 1684. do 1699. godine.

Između polumjeseca i lava sv. Marka: Boka uoči Morejskoga rata

Tijekom prošlih stoljeća, poglavito u razdoblju od XV. do XVIII. stoljeća,

područje Boke kotorske slijedilo je sudbinu većega dijela istočnojadranske obale. Kao

dio mletačkih prekojadranskih stečevina (od 1420. godine), Boka je, zajedno sa

južnim susjednim područjem i albanskim priobaljem, činila zasebnu upravnu jedinicu

nazvanu Mletačka Albanija (Albania Venata). Pokrajinom je upravljao izvanredni

providur sa sjedištem u Kotoru, potčinjen generalnom providuru u Zadru te u nekim

pitanjima izravno odgovoran mletačkom duždu i Senatu. Temeljna obilježja gradskih

naselja u Boki podudarala su se u većini svojih temeljnih sastavnica s istarsko-

dalmatinskim obalnim i otočnim komunama. Etnički i vjerski sastav stanovništva,

duboka ukorijenjenost u ozračje zapadne civilizacije, način života, materijalna kultura

20
i svakodnevlje, činili su Boku pripadajućim dijelom jedinstvenog istočnojadranskog

(sredozemnog) kulturnog kruga.

Mletačka vlast nad bokeljskim područjem nije započela istodobno i nije se

svugdje održala u neprekinutom kontinuitetu.48 Neposredno susjedstvo osmanlijskih

stečevina u zaleđu i sve bliži i pogubniji naleti osvajača sa Istoka, učestalo su prisutni

već u prvom stoljeću mletačkog gospodstva nad tim prostorima. Spuštanjem

Osmanlija iz Hercegovine 1482. godine i zauzimanjem obale od Herceg-Novog do

Risna (1482.-1483. godine) te Grblja 1497. godine, granice Boke sužene su na opseg

iz XIII. stoljeća. Ubrzo po osvajanju Herceg-Novi postaje glavno osmanlijsko

uporište u Boki, strateški važna utvrda i polazište za brojne gusarske pothvate duž

južnojadranskog priobalja. U XVI. stoljeću grad je nakratko zauzela kršćanska vojska

(španjolska uprava od 1538. do 1539. godine). Tijekom Ciparskog i Kandijskog rata

Mlečani ga u više navrata pokušavaju osloboditi (1572. i 1649. godine), ali njihovi

vojni pothvati ostaju bez uspjeha. Istu sudbinu slijedit će i Risan, privremeno

oslobođen 1538.-1539. i 1648. godine. Sve do velikog rata za oslobođenje 1684.-

1699. godine, oba će grada ostati pod osmanlijskom vlašću, predstavljajući glavno

ishodište osmanlijskih prodora na južnojadranske posjede pod mletačkom upravom.49

Osmanlijsko susjedstvo i neposrednu blizinu bojišnice izravno će osjetiti

većina bokeljskih gradova. Glavni grad Kotor, iako najbolje utvrđeno mletačko

uporište na južnom Jadranu, bio je u više navrata ugrožen osmanlijskim prodorima

(1539., 1571. i 1657. godine). Ti su ratni pohodi posebno teško ugrozili Budvu,

opljačkanu i spaljenu tijekom osmanlijske provale 1571. godine. Sličnu sudbinu imao

je i Perast, bokeljski trgovački grad u usponu, koji teško stradava u Kandijskom ratu

(1654. godine). Južnije mletačke stečevine, gradove Bar i Ulcinj, osmanlijska je

48
Kotor i naselja podložna kotorskoj jurisdikciji pripala su Mlečanima 1420. godine. Područje
Paštrovića dospjelo je pod mletačku upravu 1423., a grad Budva 1442. godine.
49
Popović 1924., str. 29.-32., 44.-59.; Milošević 1937., str. 8.-9.; Šerović 1955.

21
vojska osvojila u Ciparskom ratu (1571.) te pod njihovom upravom ostaju sve do

konca XIX. stoljeća.50

Osmanlijska osvajanja u XV. i XVI. stoljeću dovela su do podijeljenosti

bokeljskog teritorija i stvorila neravnomjernu razdiobu između mletačkog i

osmanlijskog posjeda na relativno malom prostoru. Tako sela Đurići i Kostanjica

ostaju pod mletačkom vlašću. Smješteno uz neposrednu blizinu Kostanjice, naselje

Morinj pripalo je Osmanlijama (kao i Risan), dočim su dva mala mjesta između

Morinja i Risna - Lipci i Strp – ostali Mlečanima. Perast je bio mletački, a selo

Glogovac poviše njega držale su Osmanlije. Orahovac je također bio osmanlijski

posjed. Dobrota, Kotor, Škaljari, Muo, Prčanj, Stoliv, Lepetane, Lastva, Bogdašić,

Tivat sa čitavim poluotokom Vrmcem te poluotok Luštica (Krtole, Rose, Krašići)

nalazili su se pod mletačkom upravom. Grbalj i Spič su pripali Osmanlijama, a Budva

i Paštrovići Mlečanima. Sveukupno gledajući, primjer ovako složenog razgraničenja

na uskom graničnom pojasu vrlo je teško naći u primjerima drugih onodobnih

zemalja.51

Česti mletačko-turski ratni sukobi, blizina ratišta, nesigurnost života, otežanost

bavljenja temeljnim gospodarskim granama (trgovina, pomorstvo), uzrokovati će

opću stagnaciju toga dijela mletačkih prekojadranskih posjeda. Morejski rat i konačno

oslobađanje mletačkog posjeda u priobalju stoga su imali izrazitu važnost za povijesni

razvoj bokeljskoga kraja.52

Razvoj ratnih događanja tijekom Morejskog rata. Karlovački mir i mletačko-tursko

razgraničenje u Boki

Veliki Bečki ili Morejski rat, nazvan još i ratom za oslobođenje kršćanskih
50
Marinović 1993., str. 194.-195.
51
Milošević 1974., str. 11.
52
Čoralić 2001., str. 6.-7.

22
naroda, započeo je osmanlijskom opsadom Beča 1683. godine. Mletačka Republika

ulazi u rat u sastavu Svete Lige koja je u ožujku 1684. godine sklopljena između

Austrije, Mletaka i Poljske. Ratne uspijehe Mlečanima je olakšao prodor carske

vojske koja je osvojila Budim i Beograd (1688.) te upadom u Srbiju i Makedoniju

privukla glavninu osmanlijskih postrojbi.

Mlečani su tijekom Morejskog rata nastojali vratiti izgubljene posjede na

Levantu te su u tom cilju angažirali u Grčkoj velike postrojbe. Svoju vojsku pojačali

su iskusnim ratnicima iz Dalmacije, tehnički su usavršili brodsku artiljeriju te je

učinili učinkovitijom pri opsadi gradova. Iskoristili su prisutstvo papinske i malteške

flote te sa više strana započeli opsadu nekoliko strateški važnih osmanlijskih uporišta.

Pod vodstvom zapovjednika mletačke ratne flote Francesca Morosinija prvo su

osvojili Svetu Mauru i Prevezu; desantom se učvrstili na albanskoj obali i zauzeli

Koron te se približili osvajanju glavnog cilja – Peloponeza (Moreje). To je ostvareno

1686. godine, zahvaljujući ustanku Maniota i brzom osvajanju glavnih luka:

Navarina, Modona, Argosa i Naupliona. Kako bi osigurali svoje položaje na

Peloponezu, Mlečani su godine 1687. osvojili gradove i luke Patras, Lepant, Korint i

Atenu. Duž istočnojadraske obale ratna su događanja započela u proljeće 1684.

godine. U Dalmaciji su glavna mletačka nastojanja, pomognuta masovnim odazivom

domaćeg stanovništva predvođenog vlastitim zapovjednicima, bila usmjerena na

zauzimanje osmanlijskih utvrda u zaleđu od Knina do Sinja. Njihovim oslobađanjem

mletački je posjed u Dalmaciji proširen duboko u zaleđe (Acquisto nuovo).53

U Boki kotorskoj, značajem ne manje važnoj bojišnici na istočnom Jadranu,

Republika je nastojala zauzeti Herceg-Novi te spajanjem obale od Novog do Risna i

Kotora zaokružiti stečevine u ovom dijelu Jadrana. Osvajanje osmanlijskih uporišta u

bokeljskom priobalju nije za Republiku imalo samo vojnu važnost. Rascjepkanost

53
Čoralić 2001., str. 7.-8.

23
mletačkih posjeda u Boki onemogućavala je učinkovitiji razvoj prometa i trgovine –

vodećih gospodarskih djelatnosti toga kraja. Stoga je početak rata i najava ujedinjenja

Boke pod vrhovništvom Republike sv. Marka u ovom kraju dočekana s velikim

nadanjima i uz punu podršku bokeljskog stanovništva.54

Tijek ratnih događanja na bokeljskom području obilježilo je nekoliko

značajnih događanja. Osmanlijski prodori u priobalje, sve do ovoga rata višestruko

pogubni po brojna bokeljska naselja, ovoga puta nisu imali tako snažnu moć. Tako je,

primjerice, prodor osmanlijskih postrojbi u rujnu 1685. godine pod zapovjedništvom

Mustafe Rapenića na područje gradova Perasta i Risna završio porazom napadača. U

srpnju 1686. godine udar Osmanlija usmjeren je na Sveti Stefan i Lastvu. U napadu je

sudjelovalo oko 350 vojnika, ali nisu postignuti zapaženiji rezultati. Mjesec dana

kasnije skadarski paša Sulejman Bušatlija pokušava zauzeti Budvu, strateški važan

izdvojen mletački posjed na jugu, ali i njegova nastojanja završavaju potpunim

porazom i odstupanjem osmanlijske vojske iz mletačkoga dijela bokeljskog

priobalja.55

Nasuprot osmanlijskim prodorima, koji su uglavnom imali ograničen domet,

Mlečani su već početkom rata postavili jedan izrazito težak, ali značajem zasigurno

neprijeporan cilj: osvojiti Herceg-Novi, priobalje do Risna te konačno istisnuti

Osmanlije s bokeljskog priobalja. Prvi pokušaji napada na Herceg-Novi zabilježeni su

već 1684. i 1685. godine. Riječ je o napadima ograničenog obilježja, koji su poglavito

služili kao priprema za sveobuhvatniju i konkretnim uspjesima učinkovitiju vojnu

akciju te stoga nisu postigli neki zapaženiji učinak. Istodobno su u sklopu priprema za

opsadu Herceg-Novog, trajali stalni napadi hajdučkih i plaćeničkih postrojbi u

mletačkoj vojnoj službi na okolicu grada, poduzimani u cilju širenja panike među
54
Podrobnije o tijeku ratnih događanja u Boki u doba Morejskoga rata vidi u: Butorac 2000., str. 101.-
150.
55
Stanojević 1970., str. 333.-335.; Jačov 1991. str. 231.-232.

24
tamošnjim muslimanskim žiteljstvom. Uoči otpočinjanja opsade Novog u rujnu 1687.

godine, grad je bio u potpunom okruženju mletačkih postrojbi, s otežanim

mogućnostima pružanja vojne pomoći i opskrbe s osmanlijske strane. U sklopu

opsežnih mletačkih priprema za osvajanje Novog provedena je opća mobilizacija

vojnih snaga iz svih naselja u Zaljevu. U ratnu flotu uključeni su svi raspoloživi

brodovi bokeljskih pomoraca (poglavito Peraštana). Tako već u svibnju 1687. godine

kotorski izvanredni providur Giovanni Battista Calbo naređuje okupljanje svih

bokeljskih trgovačkih brodova u njihovim matičnim lukama. Svi bokeljski brodari,

ma gdje se u tom trenutku nalazili, imali su se, bez obzira na ugovorene trgovačke i

prijevozničke poslove, smjesta vratiti u Zaljev i priključiti već prispjeloj mletačkoj

ratnoj mornarici. Providurove odredbe ponavljale su se, poradi svoje važnosti, i po

nekoliko puta. Dana 21. V. 1687. upućena je naredba peraškim kapetanima u Albaniji

(Luki Zambelliju, Vidu Krušali, Vicku Bujoviću i Ivanu Marinoviću) da se pod

prijetnjom kazne od sto dukata vrate u Boku. Opomenom koja je prekršitelje mogla

stajati izgona, pa čak i “po cijenu života”, određeno je 8. VII. 1687. zapovjednicima

manjih plovnih jedinica (kapetanima Tripunu Štukanoviću, Nikoli, Vicku i Ivanu

Buroviću, Krsti Zmajeviću i Petru Šestanoviću) da se što prije jave u kotorsku luku. 56

Prispjeli trgovački brodovi bokeljskih paruna poglavito su korišteni za prijevoz i

opskrbu vojnih postrojbi uzduž ratišta. Tako je, primjerice, kapetan Vicko Bujović

upućen 26. VII. 1686. na otok Hvar, kako bi na svom fregadunu prevezao u Boku “što

je moguće veću količinu dvopeka”. Tijekom bitke za Herceg-Novi, krajem rujna

1687. godine, mletački generalni providur Girolamo Corner naredio je kapetanu Ivanu

Petrovu Marinoviću iz Perasta da na svojoj tartani iz Zadra preveze 600 bačava praha

za potrebe mletačke flote.57 Na kopnenoj granici hercegnovske bojišnice Mlečani su

56
Milošević 1966., str. 18.-19.
57
Milošević 1966., str. 20.-21.

25
mobilizirali snažne postrojbe duž crte Tivat – Crni Plat – Lastva – Lepetane. Prvim

nadintendantom pograničnog područja imenovan je Kotoranin Jeronim Buća, a

osnovni zadatak tih postrojbi bio je spriječavanje osmanlijskih prodora s kopna.58

Opsada Herceg-Novog započela je 1. IX. 1687. uplovljavanjem mletačkog,

malteškog i papinskog brodovlja u Zaljev kod utvrde Rose. Zapovjednik mletačke

mornarice i ujedno vrhovni zapovjednik cjelokupnih ratnih operacija bio je mletački

generalni providur Girolamo Corner. Kršćanske postrojbe brojile su oko 12000

vojnika (među kojima i brojčano snažne i dobro uvježbane postrojbe Dalmatinaca) i

130 ratnih brodova. U sastavu mletačke ratne flote sudjelovalo je 16 peraških brodova

te oko 350 vojnika, uglavnom Peraštana, Dobroćana i Prčnjana. U Donjem i Gornjem

gradu hercegnovske tvrđe nalazilo se oko 1500 vojnika te preko 1000 civila. 59

Osmanlijski prodori iz unutrašnjosti, poduzeti u cilju slamanja mletačke opsade sa

kopnene strane, zaustavljeni su nadomak grada, čime se grad našao u potpunom

okruženju. Iako brojčano znatno slabija, osmanlijska se posada odupirala gotovo cijeli

mjesec te su branitelji tek nakon prelaska albanskog dijela posade na mletačku stranu

i gubitka strateški važne kule na obalnoj strani, bili prisiljeni na predaju (30. IX.

1687.). Drži se da je tijekom bitke poginulo oko 300 osmanlijskih i nešto manje od

200 mletačkih vojnika.60

Osvajanje Herceg-Novog, konačno zaposjedanje Risna i bokeljskog priobalja

do Kotora, bio je jedan od najvećih uspjeha mletačke vojske tijekom Morejskog rata. 61

Masovni odaziv domaćeg stanovništva i njegova svesrdna podrška u ratnim

58
Čoralić 2001., str. 9.
59
Milošević 1937, str. 11.-12.; Šerović 1955., str. 14.; Milošević 1966., str. 24.
60
Šerović 1955., str. 15.-16.; Milošević 1966., str. 53.-54.; G. Stanojević 1970. str. 337.; Jačov 1991.,
str. 244.; Butorac 2000., str. 114.-127.
61
Veliku mletačku pobjedu opjevao je poznati bokeljski pomorski stručnjak Marko Martinović (1663.-
1716.) u djelu Giustissima Relazione dell’assedio ed aquisto di Castelnuovo, fatto dalle gloriosissime
Armi della Serenissima Repubblica di Venezia l’anno 1687. Composta in versi dal Signor Conte di
Combur, consacrata al merito singolare dell’Ilustrissimo Signor Vincenzo Bujovich, Capitano Attuale
di Perasto (Venezia, 1698.).

26
operacijama, biti će tijekom idućih godina značajan poticaj za daljnja mletačka

napredovanja južno od Boke te u zaleđu (Hercegovini). Tako su mletačke postrojbe

potpomognute domaćim ljudstvom 1689. i 1694. godine ugrožavale okolicu grada

Bara. Iako su selima u njegovom okruženju nanijeli veliku štetu, grad i tvrđava nisu

bili ozbiljnije ugroženi. Godine 1696. pokušan je i napad na Ulcinj – posljednji veći

mletački vojni pothvat na južnojadranskom području tijekom Morejskog rata.

Napadom je rukovodio generalni providur Daniele Dolfin, a osnovni cilj bio je skršiti

uporište ulcinjskih gusara koji su već više od jednog stoljeća ugrožavali slobodnu

plovidbu južnim Jadranom. Opsada Ulcinja trajala je od 10. VIII. do 5. IX. 1696. Iako

su mletačke vojne snage bile podjednake onima koje su osvojile Herceg-Novi (oko

12000 vojnika), a sredstva utorošena za opsadu golema, grad (unatoč oštećenjima

utvrde i pogibiji oko 1000 branitelja) nije osvojen te su nakon tog neuspješnog

pothvata prestale vojne operacije na području Mletačke Albanije.62

Unatoč porazima kod Bara i Ulcinja, mletačke su postrojbe, redovito se

koristeći domaćim snagama, uspješno ratovale u zaleđu. Brojne ratne operacije i

prodori u Hercegovini okončane su 1694. godine mletačkim zauzimanjem Čitluka,

Trebinja, Klobuka, Popovog Polja i Gabele, čime je Dubrovnik potpuno odsječen s

kopnene strane. Posljednje ratne godine u Boki i zaleđu prolaze bez izrazitijih vojnih

operacija te ne donose promjene teritorija u korist zaraćenih strana.

Jedna od mogućih značajnih sastavnica mletačkog vojnog djelovanja u zaleđu

Boke trebalo je biti sudjelovanje hercegovačkih i crnogorskih plemena u protuturskim

operacijama. Od samog početka rata Mlečani su posredstvom svojih izaslanika

(bokeljskih patricija) nastojali pridobiti plemenske glavare za priklanjanje mletačkom

ratnom savezu. U tom je cilju u Boku pozvan i glasoviti hajdučki vođa Bajo Pivljanin

(Nikolić), ali je njegova rana pogibija u okršaju na rijeci Vrtijeljci kraj Cetinja (1685.
62
Stanojević 1970., str. 393.-394.; Jačov 1991., str. 244.-247.

27
godine) zarana pokolebala većinu Mlečanima sklonih brdskih plemena. Stoga je u

opsadi Herceg-Novoga sudjelovalo tek nekoliko manjih skupina vojnika iz plemena

Nikšića, Drobnjaka i Banjana. Tek je velika pobjeda i osvajanje Novoga i bokeljskog

priobalja ponukala plemena na konkretnije dogovore sa predstavnicima mletačke

vlasti i vojske. Na općem crnogorskom zboru na Cetinju 1688. godine odlučeno je da

se plemena stave pod zaštitu i vlast Mletačke Republike te od njezinih postrojbi

zatraži pomoć za protuturske akcije na crnogorskom području. Mlečani su odmah

potom poslali na Cetinje postrojbu od oko 800 vojnika pod zapovjedništvom

kotorskih patricija Ivana Burovića i Ivana Antuna Bolice. Mletački su vojnici na

Cetinju trebali potvrditi mletačku vlast na tom prostoru, zaštititi ga od osmanlijskih

provala i spriječiti moguće priklanjanje nekih crnogorskih plemena Osmanlijama.

Mletačka posada održala se na Cetinju do 1692. godine. Tada je, pod pritiskom

višestrukih napada skadarskog paše Sulejmana Bušatlije, cetinjsko uporište

napušteno. Osmanlije ga zauzimaju i spaljuju te crnogorska plemena ponovno

prisiljavaju na pokornost.63

Kroz cijelo razdoblje Morejskog rata glavna prepreka boljem povezivanju

Mlečana i Crnogoraca bila je izrazita nepouzdanost potonjih, njihova međusobna

zavađenost, nedisciplina, samovoljno ponašanje, sklonost incidentima i pljačkaškim

pothvatima. Jedino pleme koje je u više navrata konkretnije i učinkovitije surađivalo

sa mletačkim postrojbama bili su Kuči, koji su 1687. i 1688. porazili osmanlijske

snage. Privremeni uspjesi u pregovorima postignuti su i sa Nikšićima i Drobnjacima,

dočim su ostala crnogorska plemena veći dio ratnih zbivanja promatrala pasivno,

priklanjajući se strani koja je imala trenutnu prevagu na ratištu. Tako su, primjerice,

crnogorske vladike Ruvin i Visarion Baica, na upit kotorskog izvanrednog providura

Antonija Zena o mogućem sudjelovanju Crnogoraca u opsadi Novoga 1687. godine,

63
Tomić 1914., str. 69.-83.; Stanojević 1970., str. 389.; Jačov 1991., str. 205.-206.

28
odgovorili da će crnogorska plemena priteći u pomoć tek kada vide konkretne učinke

i prevagu mletačke vojske na ratištu.64 O krajnjoj nepouzdanosti i potkupljivosti

plemenskih glavara svjedočio je Ivanu Antunu Bolici, tada glavnom mletačkom

pregovaraču u Crnoj Gori, iguman Gavrilo, koji izrijekom navodi “Vaše gospodstvo

zna kakvi su Crnogorci... Za mitom bi skočili u more da se utope”.65 Slične dojmove o

“korisnosti” Crnogoraca imao je i generalni providur Girolamo Corner. U pismu

mletačkom duždu upućenom nakon zauzeća Herceg-Novog Corner govori o sporom i

nedovoljnom odazivu crnogorskih plemena, naglašava njihovu međusobnu

sukobljenost te izraženo nepovjerenje prema Mlečanima. Corner naglašava da je za

pridobivanje Crnogoraca potrebno uložiti mnogo strpljenja i još više financijskih

sredstava (novaca i oružja).66 Sveukupno gledajući, crnogorska plemena nisu

predstavljala značajan vojnički čimbenik tijekom mletačko-turskog ratovanja na

bokeljskoj bojišnici tijekom Morejskog rata. Mletačke pobjede i osvajanje

osmanlijskih stečevina u Boki rezultat su izoliranosti i vojnički slabog stanja

osmanlijskih posada, brojčane nadmoći ujedinjene kršćanske vojske, ali i učinkovitog

odaziva domaćeg, bokeljskog žiteljstva.

Mirovni sporazum u Srijemskim Karlovcima između Austrije i Osmanskoga

Carstva zaključen je 26. I. 1699. Mletačka Republika pristupila je sporazumu 7. II.

iste godine. Prema odredbama mirovnog ugovora, Republika je u Boki zadržala

osvojene gradove Herceg-Novi i Risan te sjeverozapadni dio bokeljskog priobalja.

Završetkom Morejskog rata i potpisivanjem Karlovačkog mira konačno je, nakon

dugotrajne osmanlijske vlasti, ujedinjen mletački prekojadranski posjed u Boki

kotorskoj.
64
Milošević 1937., str. 10.-11.
65
Milović 1956., str. 13.
66
Šerović 1965.

29
 Osvajanjem preostatka bokeljske obale iskrsli su tijekom međudržavnog

razgraničenja brojni problemi. Naime, tim područjem išla je važna trgovačka

komunikacija koja je, kada su Osmanlije napustili taj kraj, trebala pripasti Herceg-

Novom ili Dubrovniku. Nakon dugotrajnih pregovora i pobjede dubrovačke teze (14.

II. 1700.), mletački su pregovarači morali odustati od načela faktičnog posjeda (uti

possidetis) i odreći se prostranih hercegovačkih područja koje su vojno osvojili

tijekom Morejskog rata. Mlečani su se morali zadovoljiti samo priobaljem, odričući se

svega što je spriječavalo povezivanje Dubrovačke Republike i osmanskih stečevina.

Poslije dugih pregovora austrijske i dubrovačke diplomacije 1700. i 1701. godine

uspostavljena su dva koridora kod Kleka i Sutorine, koji su sa zapadne i istočne strane

odvajali Dubrovnik od mletačkih posjeda.67 Takav je ishod pregovora bio velika

pobjeda dubrovačke diplomacije, koja je, uz punu potporu Austrije i Osmanskoga

Carstva, uspjela spriječiti teritorijalno zaokruženje od strane mletačkih posjeda.

Stvaranje osmanlijskog koridora prema moru i izoliranost Boke od ostalog dijela

Dalmacije imalo je, što će pokazati iduća stoljeća, negativne posljedice za njezin

društveni i gospodarski razvoj, ali i (s mnogo ozbiljnijim posljedicama) za položaj

tamošnjeg hrvatskog žiteljstva.68

Junaci ili razbojnici?: uloga hajduka u Morejskom ratu

Masovnija nazočnost hajduka na bokeljskom području datira od Kandijskog

rata, kada se hajduci, zajedno sa svojim obiteljima, useljavaju u perašku okolicu iz

crnogorskog i hercegovačkog zaleđa. Njihova nazočnost, potrebna tijekom

Kandijskog rata (kada ih mletačke vlasti koriste u borbama sa Osmanlijama u zaleđu),

postaje u mirodopskom razdoblju suvišna i opterećavajuća za domaće stanovništvo

67
Sambrailo 1966.; Milošević 1974., str. 11.-13.
68
Čoralić 2001., str. 12.-13.

30
(nedisciplinirano ponašanje hajduka, česta nasilja, pljačke i razbojstva). 69 Odredbom

mletačkih vlasti dio hajduka i njihovih obitelji tada se iseljava u zadarsko zaleđe

(Ravni Kotari) i Istru. Većina hajduka teško je podnosila izgnanstvo (posebno

boravak u Istri), gdje njihovo samovoljno i nedisciplinirano ponašanje nije primano

nimalo blagonaklono. Česti sukobi sa starosjedilačkim žiteljstvom, neprilagođenost

novim uvjetima života (poljodjelstvo) te drastične kaznene mjere tamošnjih vlasti,

većinu su hajduka nagnale na povratak. Izbijanje Morejskog rata i otpočinjanje vojnih

sukoba duž mletačko-turske granice u Boki samo su ubrzali i olakšali njihovo

napuštanje Istre i dolazak u bokeljska naselja.70

Boka je hajducima služila kao polazno mjesto za poduzimanje pljačkaških

akcija u priobalju i zaleđu. Njihovi napadi, međutim, nisu bili usmjereni samo na

osmanlijske postrojbe, već i na kršćansko stanovništvo (posebno Dubrovčane).

Mletačka je vlast podržavala akcije hajduka, naoružavala ih i snabdjevala potrebnom

logistikom, a većinu njihovih prijestupa kažnjavala blago. Ipak, u cilju što boljeg

nadziranja često nekontroliranih hajdučkih akcija, mletačka im je uprava izdavala

posebne dozvole na osnovu kojih se određena hajdučka jedinica imala pravo zaputiti u

pohod. Tako je, primjerice, u lipnju 1684. godine hajdučki harambaša Bajo Pivljanin

izravno upućen na osmanlijski teritorij, kako bi ondje zaplijenio jedan karavan koji je

prevozio streljivo. Dozvola za veću hajdučku akciju izdana je 8. IV. 1685. Baji

Pivljaninu, Jovi Sikimiću i Aleksi Radoviću, koji su, zajedno sa drugim

harambašama, predvodili oko 300 hajduka. U odredbi se izričito navodi da cjelokupan

plijen moraju donijeti pred kotorskog providura.71 Osim navedenih odredbi, koje su se

poglavito odnosile na hajdučke postrojbe koje su djelovale na kopnu, tijekom

69
Primjerice, godine 1671. hajduci nastanjeni u Perastu pokušali su, na Veliki četvrtak, smijeniti
domaću upravu i preuzeti vlast u gradu. Urota je otkrivena te su nakon tog događaja hajduci preseljeni
u Istru (Butorac 1936., str. 12.-15.).
70
Čoralić 2001., str. 13.
71
Milošević 1966., str. 27.-29.

31
Morejskoga rata zabilježene su i naredbe mletačkih vlasti kojima se hajduci upućuju

na vojno djelovanje na morskom pojasu južno od Boke (prema Albaniji). Mlečani su

posebno podržavali hajdučke napade na dubrovačke trgovce, nastojeći omesti njihovu

trgovinu s osmanlijskim zaleđem i stečevinama u priobalju (poglavito dubrovačku

opskrbu Herceg-Novog). Tako, primjerice, 8. XII. 1684. dubrovački knez i njegovi

savjetnici izvješćuju kotorskog providura o napadu hajduka na njihove brodove.

Optuženi su hajdučki harambaša Savo Crmničanin, kapetan Marko Bečić iz

Paštrovića, Petar Šestanović i Jakov Perlica iz Perasta te Vuk Medin iz Paštrovića,

koji su raspolagali sa dvije fuste i jednom filukom. 72 Dva dana kasnije upućene su u

Kotor žalbe zbog novih haranja u dubrovačkim vodama. Optužen je hajduk Vuk

Medin koji je na svojim brodovima napao barke koje su u Dubrovnik dolazile iz Stona

te s Koločepa i Lastova. Hajduci su dubrovačke i osmanlijske trgovce napadali i sa

kopnene strane. U ožujku 1685. godine napadnut je osmanlijski karavan soli te je

cjelokupan plijen (zajedno s ukradenim konjima osmanlijskih trgovaca) fustama

prevezen u Boku. U akciji su stradale i kuće dubrovačkih podanika u Župi i biskupski

dvor. Nakon svake od ovih hajdučkih akcija uslijedile su predstavke, žalbe i tužbe

dubrovačkih poslanika u Kotoru. Mlečani su na dubrovačke proteste odgovarali

blažim (najčešće usmenim) ukorima hajduka, formalno im naređujući da prilikom

svojih pothvata poštede kršćane. U praksi su, međutim, podjednako stradavali i

osmanlijski i dubrovački trgovci, domaće bokeljsko stanovništvo, pa čak i neka

crnogorska plemena (primjerice Kuči 1687. godine). Ukratko, hajdučkim su napadima

bili izloženi gotovo svi (osim samih Mlečana) te je, kada se uzmu u obzir brojne štete,

razbojstva i zločini počinjeni nad domaćim pučanstvom, sveukupna korist njihovog

“ratničkog” djelovanja bila dvojbena.73 Kao primjer i svojevrsni prototip jednog

72
Zloković 1956A, str. 71.-72.
73
Čoralić 2001., str. 14.

32
takvog hajduka može poslužiti životopis Baje Pivljanina (Nikolića), hajduka koji se u

crnogorskoj narodnoj predaji veliča kao slavni ratnik i junak. Sredinom XVII. stoljeća

živio je sa obitelji u okolici Zadra, gdje je zajedno s braćom Dimitrijom i Petrom

ratovao kao mletački plaćenik. Za vrijeme Kandijskoga rata živi u Boki, potom ga,

ponajviše zbog učestalog nasilja, mletačke vlasti preseljavaju u Istru (1671.) i Ravne

Kotare (1674.). Početkom Morejskog rata vraćen je u Boku kako bi, kao osoba od

velikog ugleda među brdskim plemenima, privukao Crnogorce na suradnju s

Mlečanima. Poginuo je pri jednom od svojih brojnih “četovanja” u zaleđu 1685.

godine.74 Iako se njegovo vojničko djelovanje poglavito sastojalo od pljačkaških

pothvata, razbojstava i zločina (brojni primjeri okrutnih razbojstava, silovanja i

ubojstava), pri čemu je redovito više nego prisutna tradicionalna mržnja hajduka

prema gradovima i njegovim stanovnicima, Bajo Pivljanin ušao je u legendu

crnogorske povjesnice kao jedan od najvećih narodnih junaka i boraca za slobodu.75

Stanovništvo, migracije i demografske promjene

Jedna od najvažnijih posljedica mletačko-turskih ratova u XVII. stoljeću na

širem području Dalmacije i Boke zasigurno su demografske promjene. Usporedo s

mletačkim osvajanjima i proširivanjem teritorija na nekadašnje osmanlijske stečevine

u dalmatinskom zaleđu i bokeljskom priobalju, mijenjala se etnička i vjerska struktura

žiteljstva novooslobođenih krajeva. Ispražnjeni teritoriji, prostrani i pogodni za

poljodjelstvo, postali su tijekom i nakon Kandijskog i Morejskog rata novim

obitavalištem brojnih izbjegličkih skupina iz zaleđa. Slično kao i područja Acquisto

nuovo i Acquisto nuovissimo u Dalmaciji, i mletački će novoosvojeni posjed u Boki

74
Stanojević 1970., str. 329.-330.; Jačov 1991., str. 159.-160.; IL CG I., str. 69.
75
Sociološku raščlambu hajdučkog četovanja s obzirom na njihovo veličanje u narodnoj epici pomno je
obradio Ivo Žanić u djelu Prevarena povijest: guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni
i Hercegovini 1990-1995., Zagreb, 1998. (osvrte na Baju Pivljanina vidi na str. 143., 180., 277.-278.,
288., 321.).

33
doživjeti slične demografske promjene. Preseljenja iz zaleđa u bokeljsko priobalje

započela su već tijekom Kandijskog rata, kada pod pojačanim osmanlijskim

pritiskom, ali i kao odgovor na pozive mletačkih vlasti, Boku naseljavaju skupine

crnogorskih i hercegovačkih došljaka iz brdskih krajeva. Useljavanja se intenziviraju

tijekom i nakon Morejskog rata. Prebjezi dolaze predvođeni svojim hajdučkim

harambašama, ostavljajući na osmanlijskoj strani svoju cjelokupnu imovinu.

Izbjeglice su najčešće useljavale u skupinama, a katkada su preseljavana i čitava sela.

Tako su, primjerice, predstavnici sela Samogora u Gackom (Savo Pavlov i Miho

Sekulov) prisegli pred mletačkim generalnim providurom da će u roku od pet tjedana

preseliti na mletački teritorij sve stanovnike svog sela.76

Preseljavanja u Boku uskoro su postala masovna i nekontrolirana te je kotorski

providur u proglasu od 15. V. 1686. morao strogo zabraniti žiteljima Risna primanje

novih izbjeglica sa osmanlijskog teritorija bez posebne pismene dozvole providura.

Velik broj izbjeglica otvorio je problem smještaja, opskrbe i nadziranja njihovog

ponašanja (odnos sa starosjedilačkim pučanstvom). U Risnu su prebjezi smještani u

kuće iseljenih muslimana koji su po zauzeću grada iselili na osmanlijsku stranu.

Budući da su domaći stanovnici već zaposjeli dio nekadašnjih osmanlijskih posjeda,

mletačke vlasti strogo su naredile njihovo napuštanje i predavanje na upravu

mletačkim službenicima. U Perastu su za smještaj prebjega korišteni prostori

gradskog fontika (skladišta žita) te je početkom veljače 1687. godine došlo do

problema skladištenja upravo prispjelog žita. Osim u Risan i Perast, gradove najviše

izložene naseljavanju useljeničkih skupina, prebjezi su smještani i u druga naselja

Boke. U Prčanju je, primjerice, mletačka vlast zauzela glasovitu palaču “Tri sestre”

(Tre sorelle) obitelji Lazari (kojoj je naređeno da preseli u Kotor) i bez ikakvog najma

76
Milošević 1966., str. 37.

34
je predala na uporabu izbjeglicama iz Nikšića. 77 Uoči opsade Herceg-Novog kotorski

providur objavljuje proglas žiteljima poluotoka Luštice i Paštrovića, da pod cijenu

života i zapljene imovine, izbjeglom žiteljstvu (nazvanom “graničnim kršćanima”)

osiguraju smještaj i hranu te njihovom imanju ne čine nikakve štete. 78 Masovni priliv

dojučerašnjih osmanlijskih podanika u bokeljska naselja negativno se odrazio po

životno svakodnevlje starosjedilaca. Različitost etničke i vjerske pripadnosti te

poglavito društvene i uljudbene razlike između bokeljskih građana i novopridošlih

žitelja iz zaleđa ubrzo su doveli do niza primjera netrpeljivosti, nesuglasica i

otvorenih sukoba. Mletačka je vlast, želeći naseliti napušteno bokeljsko priobalje

stanovništvom koje se obvezalo vojnički čuvati novu mletačko-tursku granicu,

brojnim mjerama i povlasticama poticala useljavanje Crnogoraca iz zaleđa. Time je

do tada ujednačena struktura stanovništva bokeljskog prostora bila znatno narušena.

Posljedice ovako drastičnih demografskih promjena najteže će tijekom idućih stoljeća

pogoditi do tada najmnogobrojnije katoličko žiteljstvo bokeljske obale.79

Pod stijegom Privedre Republike: zaslužne bokeljske obitelji i pojedinci u Morejskom

ratu

Patricijske i građanske obitelji stoljećima su bile nositelji društvenog,

gospodarskog i kulturnog života u Boki. Ponajprije se to odnosilo na drevne kotorske

patricijske rodove (Bolica, Buća, Drago i dr.) koje su sve kraja XVII. stoljeća imale

prevagu u upravljanju bokeljskim priobaljem. Tijekom mletačko-turskih ratova u

XVII. stoljeću, a u svezi s njihovim snažnim učešćem u mletačkim vojno-pomorskim

pothvatima diljem Jadrana i na Levantu, jačaju ostala manja bokeljska naselja. U

XVII. stoljeću većina od njih izdvaja se iz jurisdikcije kotorske općine te stječe

77
Milošević 1966., str. 39.
78
Milošević 1966., str. 39.
79
Čoralić 2001., str. 16.

35
upravnu samostalnost – temeljni preduvjet gospodarskog poleta koji će nastupiti

tijekom XVIII. stoljeća. Ključni događaji koji su omogućili izrastanje malih

pomorskih mjesta Perasta, Prčanja, Dobrote i dr. u važna pomorsko-trgovačka središta

na istočnom Jadranu dogodili su se upravo tijekom mletačko-turskih ratova u XVII.

stoljeću, a pretežitu ulogu u njihovom ostvarenju imale su tamošnje istaknute obitelji i

pojedinci - časnici i diplomati u mletačkoj službi. Ne težeći cjelovitosti, ovdje ću

navesti samo najpoznatije primjere.

Na prvom mjestu potrebno je spomenuti odvjetke kotorskih patricija iz roda

Bolica, društvenim ugledom i moći stoljećima jedne od vodećih bokeljskih obitelji.

Ivan Bolica (Živo Grbičić, 1637.-1704.), obnašao je, poput brojnih svojih

sunarodnjaka, časničku službu pod stijegom sv. Marka. Zasluge u mletačkoj vojnoj i

diplomatskoj službi stekao je već tijekom Kandijskoga rata, kada je intenzivno

djelovao kao posrednik između Mlečana i crnogorsko-hercegovačkih plemena,

nastojeći ih pridobiti za protutursko ratovanje pod mletačkim zapovjedništvom. U

Morejskom se ratu istaknuo u brojnim vojnim pohodima, a kao mletački povjerenik

za granice obnašao je službu nadintendanta pograničnog područja prema Crnoj Gori

(sopraintendante ai confini del Montenegro). Zajedno sa patricijima iz drugih

bokeljskih obitelji djelovao je na pridobivanju crnogorskih plemena za rat te je uoči

opsade Herceg-Novoga 1687. godine uspio privoliti na suradnju manje postrojbe

Nikšića i Drobnjaka. Svojim dugogodišnjim iskustvom u vojnim i diplomatskim

pitanjima na mletačko-turskoj granici u velikoj je mjeri utjecao na svoga nećaka Ivana

Antuna, časnika i mletačkog zastupnika u rješavanju pograničnih pitanja.80

Ivan Antun Bolica (oko 1666. – 1706.), sin Nikole, u mletačkim se vrelima

učestalije spominje od 1687. godine, kada, zajedno sa stricem Ivanom, sudjeluje u

Podrobnije o Ivanu Bolici vidi tekst Tatjane Radauš u HBL II., str. 109. Usporedi i: Tomić 1907.;
80

Milošević 1966., str. 12., 22.

36
osvajanju Herceg-Novog. Nastavio je započeto djelovanje strica glede pridobivanja

Crnogoraca za ratovanje pod mletačkim vrhovništvom te je u tom cilju često vršio

pregovore s plemenskim glavarima i crnogorskim vladikama.81 Kao mletački časnik i

zapovjednik domaćih postrojbi sudjelovao je u više vojnih pothvata protiv

hercegovačkog i skadarskog paše u zaleđu te prilikom mletačkog pokušaja osvajanja

Bara 1689. godine. Godine 1688., nakon crnogorskog priznavanja mletačke vlasti,

imenovan je guvernerom i zapovjednikom mletačkih vojnih postrojbi na Cetinju.

Nakon mletačkog napuštanja Cetinja (1692. godine) Bolica je uspješno djelovao u

okršajima sa Osmanlijama kod Grahova. Od oko 1693. godine papinski je

opunomoćenik za katoličke misije u Albaniji, Srbiji i Makedoniji. Godine 1699.

imenovan je nadintendantom hercegovačkih plemena podložnih mletačkoj vlasti, a

iste godine sudjeluje kao mletački poslanik u pregovorima u svezi s razgraničenjem

između Mlečana i Osmanlija u Boki. Nakon Morejskog rata imenovan je

zapovjednikom mletačkog pograničnog područja prema Crnoj Gori. U narodnim

pjesmama opjevan je kao Zane Grbičić (Bivolčić).82

Mletačko-turski ratovi u XVII. stoljeću doba su zapaženog djelovanja dvojice

odvjetaka ugledne kotorske patricijske obitelji Buća. Djelovanje Frane Buća posebno

je zapaženo u razdoblju između 1668. i 1684. godine, kada zajedno sa Ivanom

Bolicom djeluje na pridobivanju crnogorskih plemena za suradnju s Mlečanima. U

više je navrata djelovao na smirivanju pograničnih sukoba između Crnogoraca i

mletačkih podanika (posebice Paštrovića). U tom se cilju često dopisivao s

crnogorskim vladikom, nastojeći da crkveni poglavar svojim autoritetom među

plemenima djeluje na obuzdavnju nediscipliniranog ponašanja Crnogoraca koji su

81
O Boličinom ugledu među Crnogorcima svjedoči podatak da su ga plemenski glavari i vladika željeli
za svoga vrhovnog zapovjednika u ratovanju sa Osmanlijama. Priklanjanje nekih plemena Mlečanima
tijekom Morejskog rata smatra se isključivo Boličinom zaslugom. Vidi: Mijušković 1960A.
82
Podrobnije o Ivanu Antunu Bolici vidi: Tomić 1907.; Tomić 1914.; ICG, sv. III/1., str. 187., 207.-
208., 325.-326., 332.-333., 339., 342., 368.-369., 392., 397.; Mijušković 1960A; HBL II., str. 110.
(tekst: M. Foretić).

37
pljačkaškim upadima i nasiljem ugrožavali Bokelje. Frane Buća najviše se istaknuo

uoči Morejskog rata, kada djeluje na sklapanju saveza sa Nikšićima i Drobnjacima.83

Jeronim Buća (umro 1732. godine) spominje se kao kapetan konjice i

pukovnik u mletačkoj službi. Godine 1685. imenovan je zapovjednikom straža

između Tivta i Lepetana, a 1693. guvernerom Grahova. Nakon Morejskoga rata

obnašao je dužnosti nadzornika kotorskog okružja i cjelokupnog bokeljskog

pograničnog područja (sopraintendante dei tutti confini). Tijekom i nakon Morejskog

rata učestalo je pomagao djelovanje katoličkih misija u balkanskim zemljama (1710.

godine izaslanik je barskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića skadarskom paši).84

Kapetanske obitelji iz Perasta i Prčanja dale su niz istaknutih sudionika

protuturskih događanja 1684.-1699. godine. Iz Prčanja se ističe pomorski kapetan

Petar Nikov Đurović, sudonik u pomorskim okršajima sa Osmanlijama 1684. godine

oko Herceg-Novog. U bitci je predvodio postrojbu od oko 80 Prčnjana i tom prilikom

poginuo.85 Iste godine zapažen je i pothvat kapetana Vuka Pavlovog Lazarija,

učesnika pomorskih akcija između Boke, Mljeta i Lastova. U opsadi i osvajanju

Herceg-Novoga istaknuli su se Prčnjani Niko Sbutega, Pavao Maras, Vicko Petrov

Luković i dr. U mletačko-turskim okršajima u grčkom arhipelagu zapaženu je ulogu

imao Jeronim Muzača, dočim je Ivo Luković kao općinski glavar zapovijedao

postrojbom od oko 50 Prčnjana u bitkama kod Bara (1698. godine), Grahova i

Trebinja. Hrabrost prčanjskih pomoraca pri mletačkom zauzimanju Herceg-Novoga

posebno ističe generalni providur Dalmacije i Albanije Girolamo Corner u pismu iz

1689. godine, poglavito izdvajajući ratničku vještinu Vicka Petrova Lukovića –

predvodnika prčanjskih postrojbi. Godine 1695. novi generalni providur Daniele

83
Stanojević 1970., str. 318., 320., 325.-326.; HBL II., str. 411. (tekst: S. Krasić i T. Radauš); ICG, sv.
III/1., str. 172.
84
Mijušković 1960A, str. 243.; HBL II., str. 411.
85
HBL III., str. 777. (tekst: T. Delibašić).

38
Dolfin ponavlja riječi svoga prethodnika, hvali ratničke odlike i odanost Prčnjana

mletačkoj državi te naglašava de se Prčanj “zbog hrabrosti i građanskih vrlina

njegovih stanovnika, broji među najodličnije općine u pokrajini”.86

Žitelji peraške općine imali su tijekom mletačko-turskih ratova u XVII.

stoljeću posebnu povlasticu. Kao zaslužni ratnici i istaknuti sudionici brojnih

mletačko-turskih okršaja uzduž Jadrana, Sredozemlja i Levanta, odlikovani su

posebnom čašću - pravom da predstavnici 12 rodova čuvaju mletački ratni stijeg

(gonfalone) na admiralskom brodu te kao počasna garda sudjeluju pri ceremoniji

isplovljavanja duždevog broda (Bucintoro) s kojega se vršilo svečano vjenčanje dužda

s morem. Zahvaljujući uspješnoj karijeri u mletačkoj vojnoj službi mnogi su

Peraštani, mahom odvjetci uglednih obitelji, uvrštavani u red vitezova sv. Marka

(Cavalieri di San Marco).87

Grad Perast ubrajao se u bokeljska naselja koja su tijekom Morejskog rata

imala najviše vojnika u mletačkoj službi, ali i pretrpjela najveće gubitake u ljudstvu.

Tako su, primjerice, samo prilikom osvajanja utvrde Herceg-Novi poginula 42

Peraštana. Upravo poradi iskazanih ratnih zasluga 88, ali i velikih gubitaka, generalni

providur Girolamo Corner je stanovnicima grada Perastu (210 obitelji) dukalom

podijelio 2000 padovanskih kampa najbolje zemlje u novooslobođenom

hercegnovskom području.89

Tijekom Morejskog rata su se među najzaslužnije Peraštane, istaknute

sudionike protuturskih zbivanja na širem bokeljskom području, ubrajali pripadnici

uglednog roda Balović. Tako je, primjerice, Matija Andrijin Balović (1633.-1716.)

više godina djelovao kao kapetan peraške postrojbe koja je čuvala duždevski stijeg.

86
Foretić 1962., str. 304.; Botrić 1972., str. 81.-82.
87
Čoralić 2001., str. 19.-20.
88
Podrobnije o udjelu Peraštana u mletačkim kopnenim i pomorskim postrojbama usporedi u: Butorac
1999., str. 79.-82.
89
Viscovich 1898., str. 263.; Butorac 1998., str. 204.

39
Istu je dužnost obnašao i Julije Balović (1672.–1727.), istaknuti peraški pomorski

pisac i sabiratelj narodnih pjesama, sudionik brojnih bitaka tijekom Morejskog rata.90

Nikola Tripov Burović (oko 1655. – 1737.), peraški pomorski kapetan, ratnik i

pomorac, brojne je zasluge stekao djelujući kao zapovjednik brodova u mletačkoj

ratnoj službi. Tijekom Morejskog rata sudjelovao je u brojnim okršajima protiv

Osmanlija: kod grčkih gradova Korona (1685.) i Modona (1686.), na Peloponezu, pri

osvajanju Herceg-Novog (1687.) te u borbama kod Cetinja (1692.), Klobuka i

Trebinja (1694.), gdje je iste godine imenovan guvernerom. 91 Njegov je suvremenik i

rođak Ivan Grgurov Burović (umro 1729.), zaslužan u akcijama prilikom osvajanja

Herceg-Novog i proširenja mletačkih posjeda u Hercegovini (1694.). Za ratne

zasluge, poglavito nakon učešća u bitci kod Trebinja 1694. godine, stekao je

mletačkom investitutom zemljišni posjed u Zupcima (1695.). Nakon oslobođenja

Herceg-Novog imenovan je nadintendantom novooslobođenog područja, a po

završteku Morejskog rata stekao je prestižan mletački naslov conte veneto (1703.

godine). Njegov rođak, spomenuti ratnik Nikola Burović, napisao je u slavu Ivana

Grgurova tri pohvalne pjesme.92

Obitelj Bujović ubraja se među najistaknutija peraška pomorska bratstva.

Njihov najslavniji odvjetak zasigurno je pomorski kapetan i proslavljeni ratnik Vicko

Bujović (1660.–1709.), sudionik brojnih ratnih pothvata mletačke vojske u Boki i duž

crnogorsko-hercegovačkog zaleđa. Na grčkom ratištu istaknuo se u pomorskoj bitci

kod utvrde Soúdtha na Kreti 1686. godine. Zapažen je Vickov udio prilikom osvajanja

Herceg-Novog (1687.) i Trebinja (1689.), gdje je kraće vrijeme zapovjedao

mletačkom posadom. Od 1694. godine u sklopu mletačke ratne flote ratuje u

90
Fisković 1973.; Butorac 1999., str. 387.-388.; Balović 2004.; HBL I., str. 402.-403. (tekst: T.
Radauš).
91
Šerović 1964., str. 197.-200.; HBL II., str. 525. (tekst: S. Prosperov Novak).
92
“Pohvala kavaliru Ivanu Buroviću”, u: Poezija baroka, str. 339.-342. Usporedi i: HBL II., str. 523.
(tekst: T. Radauš); Janićijević 2004., str. 284.

40
albanskim vodama na brodu “Santa Croce”. Godine 1695. imenovan je guvernerom

flotile zadužene za zaštitu pomorskih putova od gusara. U svojim pomorskim

pothvatima nije štedio ni Dubrovčane, ometajući njihovo pomorsko trgovanje i

nerijetko im zapljenjujući brodove. Kao jednog od najopasnijih neprijatelja,

Dubrovčani su ga 1699. godine u odsuststvu osudili na smrt. Od 1694. godine obnaša

naslov kapetana općine Perast. Poradi brojnih zasluga za mletačke pobjede tijekom

Morejskog rata, Vicko je 1704. godine stekao nasljedni posjed Kumbor kod Herceg-

Novog s pravom obnašanja naslova conte feudatario. Sukobljen s brojnim peraškim

rodovima, ubijen je u jednom uličnom sukobu u Perastu 1709. godine. 93 Vickov se

brat Ivan, kapetan i trgovac, također spominje kao zapaženi sudionik protuturskih

borbi u Morejskom ratu. Istaknuo se u sukobima sa ulcinjskim gusarima kojima je

1686. godine zarobio četiri tartane. Zajedno sa bratom Vickom stekao je odredbom

mletačkih vlasti 1691. godine nasljedni posjed kod Risna. Umro je u Mlecima, gdje

mu je u crkvi S. Giovanni in Bragora brat Vicko podigao nadgrobnu ploču.94

Zastavnik mletačkog ratnog stijega bio je i peraški kapetan Frane Visković

(1665.–1720.). Pod vrhovnim zapovjedništvom dužda Francesca Morosinija

sudjelovao je u mletačkim bojevima kod Santa Maure, Preveze, Modona, Naupliona,

Lepanta, Negroponta, Navarina i Arte. Poradi ratnih zasluga u brojnim pomorskim

bitkma odlikovan je 1694. godine časničkim činom (sargente maggiore). Istaknuo se i

na hercegovačkom ratištu, poglavito prilikom osvajanja Čitluka 1694. godine. Ubrzo

stječe čin pukovnika collonello (1695.) i nasljedni naslov conte veneto. Nakon

Morejskog rata imenovan je vitezom sv. Marka (1703.).95

93
Bošković 1965., str. 176-177; Lalošević 1972., str. 76.; Milošević 2003., str. 313.-346.; HBL II., str.
459.-460. (tekst: V. Foretić); IL CG I., str. 177.
94
Čoralić – Nikšić 2000., str. 24.-25.; HBL II., str. 458. (tekst: T. Radauš).
95
Viscovich 1898., str. 264.-266.; Foretić 1962., str. 304.; Lalošević 1972., str. 76.; Janićijević 2004.,
str. 284.; Mihaliček 2005., str. 153.-154.

41
 ***

Prinosi bokeljskih obitelji i pojedinaca mletačkim pobjedama tijekom

Morejskog rata neprijeporna su sastavnica bokeljske prošlosti toga doba. Bokeljski

ratnici, odvjetci patricijskih i kapetanskih obitelji, ratovali su na vlastitim i mletačkim

brodovima od Boke do Peloponeza, sudjelovali u brojnim bitkama na crnogorskom i

hercegovačkom ratištu, ginuli pod zidinama Herceg-Novoga, Bara i Ulcinja.

Završetak mletačko-turskih borbi u bokeljskom priobalju za njih je značio odmak od

ratne nesigurnosti i otvaranje mogućnosti za bavljenje najperspektivnijim

gospodarskim granama - pomorstvom i trgovinom. Uspon pomorskih naselja Perasta,

Prčanja, Dobrote i drugih, čiji nezadrživ gospodarski razvoj započinje početkom

XVIII. stoljeća, omogućen je i osiguran njihovim zaslugama, pobjedama i ugledom

stečenim vojevanjem tijekom Morejskog rata, kada su odvjetci tamošnjih patricijskih i

pučkih obitelji dali posvjedočeno zapažen prinos uspjesima i pobjedama mletačkih

kopnenih i pomorskih postrojbi.

42
II.2. “U slavu Prejasne Republike”: peraški ratnici – čuvari duždeva stijega

Benemerita Comumunità et Università di Perasto, Fedelissima Comun ed

uomini di Perasto, la spetabil et onoranda Communità di Perasto, Magnifica

Communità di Perasto, Primogenita al confine d’Albania, La Gonfaloniera, Regia

Confaloniera, samo su neka od imena kojima su se, u izvješćima predstavnika

mletačke civilne i vojne uprave, nazivali grad i stanovnici Perasta, nevelikog naselja

smještenog u sjeveroistočnom dijelu Bokeljskog zaljeva. U svim je ovim izričajima

zajednička pohvala odanosti, vjernosti, časti, slavi, ratnim zaslugama, ali i žrtavama i

stradanjima Peraštana “u čast i slavu” Republike sv. Marka. Zvučni naslov “vječnih

čuvara duždevog stijega” neodvojiv je i iznimno važan dio peraške povijesti, jedan od

ključeva za razumijevanje njezina uzdizanja u samosvojnu općinu i postizanja

iznimnog gospodarskog prosperiteta. Stoga priča o “časnom služenju” grada Perasta i

njegovih stanovika Republici, o slavnim peraškim obiteljima – čuvarima duždevog

stijega - ujedno govori o ključnim razdobljima peraške povijesti, o uzrocima tadašnjih

događanja, kao i o njihovim isprepletenostima.

Naselje Perast nalazilo se tijekom srednjeg i dijela ranog novog vijeka u

sastavu kotorske komune.96 U vrijeme mletačkog osvajanja istočnojadranske obale

(1420. godine) Perast, upravno podređen gradu Kotoru, ulazi u sastav mletačkih

prekojadranskih stečevina97. Poput ostalih bokeljskih priobalnih naselja, i Perast je

imao sve potrebne preduvjete za prerastanje u razvijeno pomorsko-trgovačko središte.

Međutim, neposredno susjedstvo Osmanlija (od osamdesetih godina XV. stoljeća),

96
O povijesti grada Perasta usporedi neke važnije monografije i radove: Viscovich 1898.; Butorac
1928.; Luković 1951., str. 101.-116.; Milošević 1956.; Stanojević 1956.; Šerović 1956A; Milošević
1958.; Montani 1962.; Šerović 1964.; Bošković 1965.; Montani 1972.; Fisković 1973.; Hrabak 1979.-
1980.; Mihaliček 1991.-1992.; Butorac 1998.; Butorac 1999.; Butorac 1999A; Brajović 1999.-2001.;
Čoralić 2003A; Čoralić 2004B; Mihaliček 2005.
97
Butorac 1998., str. 25.-29.

43
otežane trgovačko-prometne komunikacije na kopnu i moru (gusari), ali i upravna

zavisnost o kotorskoj općini i tamošnjem plemstvu, usporili su i u drugačijem pravcu

usmjerili perašku povijest. Tijekom XV. i XVI. stoljeća traju intenzivna nastojanja

Perasta na ustroju samostalne općinske uprave. Zahvaljujući velikim prinosima

peraških građana mletačkim ratnim pothvatima tijekom mletačko-turskih ratova u

XVI. i XVII. stoljeću, grad je stekao brojne gospodarske povlastice – temeljni

preduvjet za izdvajanje iz kotorske uprave.98 Od kraja XVI. stoljeća Perast se u

vrelima sve više naziva općinom (Communità) te u sklopu izborenih povlastica

postupno ustrojava gradsko vijeće i sve potrebne nosioce općinske uprave. 99

Oslobađenjem od osmanlijskog susjedstva tijekom Morejskoga rata (zauzimanjem

uporišta Herceg-Novi i Risan), prestaje uloga Perasta kao mletačke predstraže prema

osmanlijskim stečevinama u bokeljskom priobalju i zaleđu. Vodeće peraške obitelji

usmjeravaju se na pomorsko-trgovačku djelatnost te grad tijekom XVIII. stoljeća

postaje jedno od vodećih brodarskih središta na istočnojadranskoj obali. Općina

Perast broji tada 13 naselja, u gradu obitava 300 obitelji, a prema statistici iz 1754.

godine u Perastu su registrirana 44 broda, 393 mornara te 37 kapetana i viših

pomorskih časnika. Vrhunac peraškog gospodarskog razvoja u XVIII. stoljeću

najzornije potvrđuju velebna zdanja (palače istaknutih obitelji, crkve, zavjetne kapele)

– nastala zahvaljujući iznimnim gospodarskim mogućnostima peraških brodarskih

obitelji.100 Korijeni tako uspješnog prerastanja malog bokeljskog priobalnog naselja u

pomorsko-trgovačko središte glasovito diljem Sredozemlja, nalaze se u davnijim

98
Stjecanje brojnih gospodarskih povlastica zasebna je i vrlo važna sastavnica peraške povijesti. Riječ
je o čitavom nizu povlastica glede trgovine (uvoza, izvoza) s mletačkim i osmanlijskim krajevima, a
čija je primjena u velikoj mjeri omogućila gospodarsko uzdizanje Perasta u odnosu na ostale bokeljske
gradove (Milošević 1962A).
99
Luković 1951., str. 103.; Beritić 1962., str. 256.; Milošević 1962A, str. 1805.-1809.; Butorac 1998.,
str. 52.-66.
100
Milošević 1958A.; Čoralić 2000B, str. 89.

44
razdobljima njegove povijesti, kada se pod “časnim stijegom Privedre Republike”

gradila ratna slava peraških pomoraca.

Život na granici: Peraštani u mletačko-turskim ratovima (XV.-XVII. st.)

Mletačka vlast nad bokeljskim područjem nije započela istodobno i nije se

svugdje održala u neprekinutom kontinuitetu. Neposredno susjedstvo Osmanlija u

zaleđu i sve bliži i pogubniji naleti osvajača sa Istoka učestalo su prisutni već u prvom

stoljeću mletačkog gospodstva nad ovim prostorima. Osmanlijskim zauzimanjem

priobalja od Herceg-Novoga do Risna (1482.-1483. godine) te Grblja 1497. godine,

granična crta između Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva u Boki uspostavljena

je na potezu Oštro – Verige – Perast. Grad Perast jedno je od bokeljskih naselja koja,

ponajviše stjecajem ratnih okolnosti, zarana postaju strateški važnim mletačkim

predziđem na granici prema neprijateljskom susjedu. Česti ratovi i prijeteće opasnosti

od Osmanlija u zaleđu primorali su Peraštane da od samoga početka velik dio

aktivnosti usmjere u cilju obrane vlastitih domova, ali i ostalih mletačkih posjeda u

Boki.101 Kao grad na granici, Peraštani su pogubnosti osmanlijskih provala osjetili u

više navrata. U Ciparskom ratu (1570.-1573.), prvom većem vojnom pothvatu u

kojem sudjeluju Peraštani, žrtve koje ovaj grad prinosi pod stijegom sv. Marka bile su

iznimno velike. Teške posljedice ostavljaju i učestali upadi berberskih gusara. Godine

1624. grad je tijekom upada berberskih gusarskih brodica potpuno opljačkan, a čak

400 Peraštana (uglavnom civila) je odvedeno u zatočeništvo. 102 Snažna osmanlijska

navala zadesila je Perast i tijekom Kandijskog rata (1654. godine), kada se grad našao

pod opsadom 6400 napadača. Zahvaljujući boljoj i učinkovitijoj obrani, osmanlijski je

napad puta bio odbijen, a pobjeda peraških ratnika, kojima je na hrabrosti čestitao i

Čoralić 2004B, str. 274.

101

Milošević 1955.; Bošković 1965., str. 174.; Lalošević 1972., str. 75.; Butorac 1999., str. 315.-318.:
102

Čoralić 2000B, str. 89.; Milošević 2003., str. 109.-132.

45
hrvatski ban Petar Zrinski (poklonivši im sablju), smatra se jednim od najvećih

podviga iz ratne prošlosti Boke.103 Iznimne zasluge pripale su Peraštanima i u

Morejskom ratu, tijekom kojega se bokeljsko priobalje konačno u cjelosti našlo u

sastavu mletačkih prekojadranskih posjeda. Peraško sudjelovanje u mletačko-turskim

ratovima zasnivalo se na udjelu odvjetaka vodećih obitelji. Ratujući “za čast

domovine” i “u slavu Prejasne Republike”, Peraštani su stjecali visoke časničke

činove, odlikovanja vitezova sv. Marka104, počasne naslove conte i bogate zemljišne

posjede u zaleđu. Osnova njihovog vojnog učešća pod mletačkim stijegom bila je

zastavnička služba – središnja tema ove cjeline.

Regia Confaloniera: Peraštani kao zastavnici duždeva stijega

Ciparski rat (1570.-1573.) i Lepantska bitka (1571. godine) drže se po mnogo

čemu prekretnicom u peraškoj povijesti. Do sredine XV. stoljeća razvoj Perasta

zbivao se u sjeni dominacije kotorske općine i plemstva, ostavljajući malo prostora za

samostalnije istupe peraške zajednice (Università di Perasto). Izniman udio peraških

obitelji i pojedinaca na bojnim poljima diljem Jadrana i Grčke, njihova stradanja i

goleme žrtve, ali i povlastice mletačke središnjice koje će uskoro uslijediti, doprinijeli

su bržem političkom osamostaljenju i gospodarskom razvitku grada Perasta.

Lepantska bitka i velika pobjeda sjedinjenih kršćanskih snaga ključan je događaj i

razdjelnica nakon koje peraška događajnica ulazi u novo doba svoga povijesnog

razvoja. Peraški udio u Lepantskom boju bio je svestrano iskazan. Na kotorskoj ratnoj

galiji “sv. Tripun” (soprakomit Jerolim Bisanti) sudjelovalo je dvadeset peraških

ratnika. Vrstan peraški pomorac Petar Stjepković Marković bio je pilot (navigator) na

103
Luković 1951., str. 103.; Beritić 1962., str. 256.; Bošković 1965., str. 174.; Lalošević 1972., str. 75;
Butorac 1998., str. 68.; Butorac 2000., str. 54.-68.; Čoralić 2000B, str. 89.; Čoralić 2003A, str. 200.
104
O vojnim odlikovanjima Peraštana vidi u: Janićijević 2004.

46
zapovjedničkoj lađi Don Juana Austrijskog, a poradi iznimne vještine pohvaljen je i

odlikovan od španjolskog vladara.105

U fokusu ove cjeline je istraživanje sudjelovanja peraških zastavnika

(gonfalonieri), čuvara duždevog stijega (standardo ducal) na admiralskom brodu

vrhovnog mletačkog pomorskog zapovjednika Sebastiana Veniera. Prvi vrelima

potvrđeni podatci o peraškoj zastavničkoj postrojbi datiraju upravo iz 1571. godine i

vezuju se za njihovo sudjelovanje u Lepantskom boju. Izvor govori da je od 15

peraških zastavnika čak sedam poginulo, a izrijekom se spominju samo imena

osmorice preživjelih: Nikole Jurjeva (kapetan postrojbe), Tripe Jurjeva Peroevića,

Martina Markova Pavića, Mate Lovrina Rajkovića, Krste Andrijina Stojšića, Mihe

Tripova Viskovića, Ivana Lučina Smiloevića i Marka Stijepovog. 106 Njima je,

odredbom Sebastiana Veniera, bilo obećano 47 kampa zemlje u sjevernom dijelu

Boke (Bijela), području za koje se vjerovalo da će vojnom akcijom biti oslobođeno od

osmanlijske vlasti.107 Kako se nakon Ciparskog rata granice u Boki nisu promijenile,

Peraštani će na proširenje svojih posjeda u zaleđu morati čekati još jedno stoljeće

(Morejski rat). Poradi velikih žrtava, Peraštani su poslije Lepantske bitke posebnim

dekretom Senata oslobođeni obveze čuvanja duždevog stijega. Ipak, već 1594.

godine, predstavnici mletačke vlasti u Kotoru u ime dužda traže sudjelovanje 12

peraških zastavnika na admiralskom brodu.108

Od 1571. godine započinje, uz manje prekide, kontinuirana zastavnička služba

Peraštana, sudionika najznačajnijih mletačko-turskih pomorskih okršaja tijekom iduća

dva stoljeća. Razlozi stjecanja ove časti nedovoljno su razjašnjeni u vrelima. Može se

pretpostaviti da godina 1571. nije početak peraške zastavničke službe te da

105
Viscovich 1898., str. 256.; Luković 1951., str. 103.; Butorac 1998., str. 45.-46.; Čoralić 2000B, str.
90.
106
Viscovich 1898., str. 256., 322.; Šerović 1956A; Foretić 1974., str. 172.-173.; Butorac 1998., str.
42.-49., 122.
107
Foretić 1974., str. 172.-173.
108
Butorac 1998., str. 122.; Čoralić 2000B, str. 91.

47
vjerojatnije datira od prve polovice XVI. stoljeća, od kada je izraženiji i vrelima bolje

potvrđen udio Peraštana u mletačko-turskim bitkama na Jadranu (primjerice, prilikom

privremenog oslobađanja Herceg-Novoga 1538.-1539. godine). Podatak koji donosi

kronika peraškog pisca Andrije Balovića (1721–1784.), a prema kojoj su Peraštani

razvili duždev stijeg već početkom XV. stoljeća (doba dužda Tomasa Moceniga,

1414. – 1423.), izvorima je nepotvrđena predaja kojom se nastojalo – poglavito na

uštrb Kotora - perašku odanost Republici protegnuti u doba prvih godina mletačke

uprave nad Bokom.109

Službu 12 zastavnika obnašali su predstavnici 12 peraških bratstava (casada),

koja su se smatrala izvornim peraškim plemstvom i od kojih su, prema tradiciji,

potjecale kasnije peraške obitelji.110 Peraška bratstva spominju se u vrelima prvi puta

1562. godine i to ovim redoslijedom: Smiloević, Stojšić, Studeni, Vukašević,

Šestokrilić, Šilopi, Bratica, Čizmai, Peroević, Mioković, Dentali (ili Zubaci) i

Rajković.111 Svako bratstvo davalo je po jednog zastavnika. Pri izboru kapetana i

svakog pojedinog zastavnika određivala se (za slučaj bolesti ili smrti) njegova

zamjena koja je redovito potjecala iz istog bratstva. Povremeno se bilježi i više od 12

zastavnika (primjerice, u Lepantskoj bitci). Zastavnici su izravno potpadali pod

zapovjedništvo mletačkog pomorskog zapovjednika (Capitano generale da mar).

Duždev stijeg nisu čuvali u svakoj prilici, već samo onda kada je Republika

imenovala pomorskog zapovjednika. Tada bi mletački providur sa sjedištem u Kotoru

sazvao peraško općinsko vijeće koje je potom biralo 12 zastavnika i upućivalo ih uz

popratnu vjerodajnicu u mletački pomorski stožer. Dukalom dužda Francesca Molina

iz 1646. godine određeno je da se zastavnicima isplate putni troškovi te redovito

109
Viscovich 1898., str. 322.; Šerović 1956., str. 43.; Butorac 1998., str. 122.; Čoralić 2000B, str. 91.
110
Među brojnim istaknutim peraškim obiteljima, nosiocima političkog, gospodarskog i kulturnog
života u gradu tijekom prošlosti, izdvajaju se, primjerice: Balovići, Bronze, Bujovići, Burovići, Čorko,
Dabinovići, Dabovići, Grubaši, Kolovići, Marinovići, Martinovići, Matoševići, Mazarovići, Smeće,
Viskovići, Zambelle, Zmajevići i dr. (Milošević 1958A).
111
Stanojević 1956., str. 63.-66.; Butorac 1998., str. 107.-108.; Čoralić 2000B, str. 91.

48
doznači mjesečna plaća: osam dukata za kapetana te po pet dukata za svakog

pojedinog vojnika.112

Iz 1646. godine potječe pravilnik na osnovu kojega se vršio izbor zastavnika i

propisivala njihova služba. Prema tom pravilu, općina je birala 12 zastavnika (zajedno

s kapetanom). Ukoliko se iz bilo kojega razloga nije mogao izabrati kapetan dostojan

obnašanja te časne službe, tada je općina glasovanjem imenovala kapetanom nekog od

općinskih dužnosnika (najčešće jednog od četvorice aktivnih sudaca). Tako izabranog

zapovjednika postrojbe plaćao je predstavnik onoga bratstva koje se smatralo

najimućnijim. Osim općine i mletačke središnjice, zastavnike su novčano pomagala i

njihova matična bratstva, nabavljajući im odjeću i oružje i plaćajući dio troškova.

Izbor i polaganje svečane prisege zastavničke postrojbe katkada se (od tridesetih

godina XVII. stoljeća) obavljalo na otočiću Gospe od Škrpjela, čime se ovoj službi

davalo posebno dostojanstvo i iskazivala počast cjelokupne peraške općine. Potom je

kapetan u ime postrojbe u peraškom vijeću primao štap (bastone) i mač (spada) te

dobivao pismenu preporuku općine namijenjenu mletačkom pomorskom

zapovjedniku. Plaća koju je općina dodjeljivala kapetanu iznosila je 40, a ostalim

vojnicima 30 cekina. Postrojba je bila obvezna slijediti vrhovnog zapovjednika i na

kopnu i na moru, vječno čuvati slavni stijeg ne štedeći svoju krv za slavu Republike i

zapovjednika (custodire fedelmente il Glorioso Confalone, non risparmiando il

proprio sangue per la custodia stessa e gloria della Serenissima Repubblica e

dell’Eccelentissimo Signor Capitan Generale) te slušati svo mletačko plemstvo koje

sudjeluje u armadi. Zastavnici su se u svim prigodama obvezni naći u njegovoj pratnji

te mu dolično služiti. Na moru su obvezni bdjeti na doznačenom im mjestu. Kada se

razvija stijeg (il Regio Gonfalone), kapetan i zastavnici obvezni su prisustvovati pod

punom ratnom spremom (tutti armati). Nikome ne smiju dozvoliti da se približi

112
Butorac 1998., str. 127.; Čoralić 2000B, str. 92.

49
stijegu koji podižu u tri maha svaki puta zazivajući ime Kristovo. Uz stijeg moraju

bez prestanka stajati po dvojica zastavnika naizmjenično s golim mačem, držeči

jednom rukom stijeg, a drugom mač te nikome ne dopustiti da ga dotakne. Nakon

završetka bitke zastavnici su dužni složiti stijeg prema naredbi vrhovnog

zapovjednika te ga pohraniti na označeno mjesto. Svakih 18 mjeseci općina bira

novog kapetana i zastavnike te ih kao zamjenu šalje u mletački pomorski stožer.

Pripadnici postrojbe koja je odslužila 18 mjeseci vraćaju se u domovinu s pismenim

posvjedočenjem vrhovnog zapovjednika koje se podnosi općini. U slučaju da kapetan

ili njegov zamjenik (tenente) stradaju (poginu ili budu ranjeni), nasljeđuje ga

istaknutiji zastavnik te se o toj promjeni smjesta izvješćuje vrhovni zapovjednik

mora.113

Na podlozi tih uredbi s vremenom je općina nadopunjavala uputstva

upućivana zastavnicima. Tako je 1684. godine općina izrijekom propisala kapetanu

zastavničke postrojbe Stijepu Lukinu Stojšiću način na koji su obvezni služiti

mletačkog zapovjednika mora: “Bude li vam naređeno da krenete naprijed pri nekoj

opsadi, morate se držati kao hrabar kapetan i braniti čast Vladarevu i svoje

domovine”. Kao nosioci časne službe, zastavnici se ne smiju slobodno ponašati i

družiti s ostalom vojskom i veslačima. Pri ručkovima i večerama ne smiju jesti sa

ostalim vojnicima već blaguju na zasebnom stolu, vladajući se dolično časti koju

obnašaju. Moraju biti dobro i uredno odjeveni, a njihovo oružje (mač i puška) moraju

uvijek biti čisti i spremni za okršaj. Strogo im se zabranjuje igranje karata, kockanje te

bavljenje trgovačkim poslovima. Posebno se naglašava da ne smiju tražiti nikakvu

milost ili korist, jer bi to bilo na štetu općine koja ih šalje. S mletačkim plemićima

prisutnim na brodu moraju se pristojno ophoditi, ali ne i sprijateljiti. Plijen koji steknu

Pravilnik o izboru peraških zastavnika sadržan je u Statutu ili Ceremonijalu peraške općine iz 1743.
113

godine: Statuto Comunale formato dalla Magnifica Communità di Perasto nello Anno 1743 (Viscovich
1898., str. 323.-325.; Šerović 1956.; Butorac 1998., str. 276.-278.; Čoralić 2000B, str. 92.-93.).

50
prilikom nekog uspješnog vojnog pothvata ne smiju podijeliti prije nego im vrhovni

zapovjednik, prema svojoj prosudbi, odredi pripadajući dio. Naposljetku, peraški

zastavnici se uvijek se moraju vladati primjereno uputama općine koja ih šalje i

dostojno obnašati službu koja je na čast njima i domovini.114

Nakon završetka službe zastavnici su imali pravo pristupiti u stalnu vojsku, to

jest u mletačke prekomorske postrojbe (reggimenti oltramarini). Ondje je svaki

zastavnik, poradi zasluga stečenih obnašanjem služne gonfaloniera, već u startu

stjecao čin linijskog časnika.115

Il Regio Gonfalone, Lo stendardo ducal, La venerabile insegna del Crocifisso,

najčešći su nazivi kojima se u vrelima označava “časni stijeg” mletačkoga dužda. Na

osnovi onovremenih slikarskih djela poznat nam je i njegov izgled. Tako je na

Coronellijevom bakrorezu iz XVII. stoljeća prikazan peraški ratnik u poširokoj nošnji,

zaogrnut velikom dolamom koja se širila prema dnu, sa zavinutim okrajcima rukava,

širokim šeširom i s mačem u ruci. U ruci drži duždev stijeg koji prikazuje lava sv.

Marka s desne strane, te prikaz Raspeća s likom Gospe i sv. Ivana s lijeve strane.

Okrajci stijega raskinuti su kao velike vrpce. Prikaz Raspeća, prema kojemu se i ratni

stijeg nazivao stijegom Raspetog Krista, potječe iz Lepantske bitke u kojoj su članice

Svete Lige nosile tijekom bitke zajednički stijeg s prikazom Raspeća.116

Koliko je zastavnička služba bila važna za oblikovanje i identitet peraške

općine i život grada uopće, svjedoči i stari općinski grb u kojemu je po sredini otisnut

znak Križa na zlatnoj podlozi. Križ podržavaju dvije ruke, presvučene bokeljskim

narodnim ruhom s bijelim čipkastim okrajcima. Uokolo Križa su grbovi 12 peraških

bratstava, nosioca zastavničke službe.117 Primjetna je i velika sličnost ovoga grba sa

114
Butorac 1998., str. 128.-129.
115
Butorac 1998., str. 129.; Čoralić 2000B, str. 93.
116
Gelcich 1880., str. 174.; Butorac 1998., str. 120.-121.; Čoralić 2000B, str. 93.
117
Butorac 1998., str. 108.

51
franjevačkim simbolom. Ipak, ovdje je prikaz općinskog grba poglavito odraz

zastavničke službe, koja se smatrala osnovom svih peraških vojnih pothvata, a u

konačnici i peraške općinske neovisnosti i gospodarskog prosperiteta. Time je na

najzorniji način predočena vezanost Perasta za časnu službu čuvara mletačkog ratnog

stijega i izražena višestoljetna odanost “prevjerne peraške komune” Republici sv.

Marka.

Zastavnička služba držala se odlikovanjem grada Perasta i njegovih žitelja.

Obnašanje vojničke službe u zastavničkoj postrojbi bila je čast kojom se ponosio

svaki Peraštanin, prenoseći o tome tradiciju s pokoljenja na pokoljenje. Ipak, izvori

zorno svjedoče da je peraško sudjelovanje na mletačkim ratnim lađama odnosilo i

velike žrtve. Peraška nazočnost u brojnim mletačko-turskim pomorskim okršajima,

njihova hrabrost i odanost Presjajnoj Republici, posvjedočeni su u nizu izvješća

mletačkih zapovjednika mora i generalnih providura Dalmacije i Albanije. Tako,

primjerice, 1645. godine providur Lorenzo Marcello ističe hrabrost Peraštana

(posebno kapetana Vicka Mazarovića) pri napadu na Patras u Korintskom zaljevu.

Iste godine zastavnici se ističu pri napadima na osmanlijski brod u vodama otoka

Milosa u Kikladskom otočju. Prema Marcellovom izvješću iz 1646. godine, dva su

zastavnika tada ranjena, a osmorica su umrla od bolesti. Godine 1654. vrhovni

zapovjednik Leonardo Foscolo izvještava o hrabrosti peraških zastavnika, koji su se

posebno istaknuli pri zauzeću Malvazije. Kandijski rat odnio je veliki broj peraških

žrtava (poginula su čak 71 zastavnika), a sam grad Perast i njegova okolica su u više

navrata bili izloženi pogubnom zalijetanju Osmanlija. Zbog velikih gubitaka na

grčkom dijelu bojišnice, ali i poradi potrebe zadržavanja naoružanog ljudstva u gradu

i okolici, Peraštani su bili prisiljeni nekoliko puta upućivati duždu molbe o poštedi

obnašanja službe na admiralskoj galiji.118

118
Butorac 1998., str. 123.-124.; Čoralić 2000B, str. 94.

52
 Peraštani su velike zasluge stekli i u Morejskom ratu (1684.-1699.). Zastavnici

su 1688. sudjelovali pri zauzimanju Navarina, Modona, Argosa, Lepanta, Naupliona,

Korinta i Atene te u desentu i opsadi tvrđava Patras i Negropont. 119 Posebne zasluge u

tim akcijama pripisuju se kapetanu Peraštana Ivanu Marinoviću, o čemu svjedoče

izvješća dužda i vrhovnog zapovjednika mletačke ratne flote Francesca Morosinija (Il

Peloponesiaco). Sve do duždeve smrti Peraštani su kao zastavnici služili na njegovoj

ratnoj lađi. Da je služba peraških stjenogoša bila tijekom Morejskog rata posebno

štovana, svjedoči njihovo počasno mjesto u svečanom mimohodu, održanom u

Nauplionu nakon duždeve smrti 1694. godine. Prema službenom protokolu, u

pogrebnoj su povorci prvo stupale prekomorske postrojbe (oltramarini). Slijedio ih je

peraški kapetan, noseći u ruci ratni stijeg. Uz njega je kročio kapetan mletačkih

karabinjera, noseći bijelu zastavu sa duždevim grbom. Iza njih je slijedila postrojba

peraških zastavnika (la Guardia de Perastini di Sua Serenità) s crnim vrpcama i

spuštenim oružjem. Tek poslije njih nalazili su se pripadnici ostalih postrojbi, članovi

duždeve pratnje, činovnici, mletački plemići, vitezovi sv. Marka i drugi visoki

odličnici i dužnosnici u službi Republike. Peraška postrojba pratila je Morosinijeve

posmrtne ostatke u Mletke (čuvajući ratni stijeg na brodu Rosa Mocenigo), gdje su

ponovno imali dostojno mjesto pri posmrtnom ispraćaju slavnog mletačkog dužda i

vojskovođe.120

Završetkom Morejskoga rata Boka kotorska je u cjelosti uključena u mletačke

prekojadranske stečevine. Poradi brojnih iskazanih ratnih zasluga, Peraštani stječu

velike zemljišne posjede u zaleđu. Konačnim protjeravanjem Osmanlija iz Zaljeva i

neposrednog zaleđa Peraštani su izgubili prijašnju vojno-stratešku ulogu, ali su se

119
Stanojević 1956; Lalošević 1972., str. 75.-76.; Marinović 1993., str. 196.-197.; Butorac 1998., str.
123.-124., 126.; Butorac 2000., str. 103.-105.
120
Viscovich 1898., str. 326.-327.; Foretić 1962., str. 304.; Butorac 1998., str. 126.-127.; Butorac
2000., str. 128.-129.; Čoralić 2000B, str. 95.

53
mogli – više nego ikada prije – posvetiti brodarstvu i trgovini. Iduće, XVIII. stoljeće,

donijeti će stoga izniman gospodarski napredak peraškoj općini i njezinim žiteljima

koji postupno u Boki preuzimaju primat u razgranatoj pomorsko-trgovačkoj

djelatnosti. Iako su i tijekom XVIII. stoljeća trajali brojni sukobi s gusarima – stalnoj

prijetnji slobodnoj trgovini južnim Jadranom – služba peraških zastavnika nije više

imala značaj kao u doba učestalih mletačko-turskih ratova.

Zastavnička služba Peraštana trajala je sve do pada Republike 1797. godine.

Peraštani su tada, nastojeći zadržati ovaj časni naslov, ali još više privilegije koje su

uz njega slijedile, zatražili od austrijskih vlasti da im općina i dalje ostane stjenogoša

(Regia Confaloniera) na carskom ratnom brodovlju. Zahtjev je odbijen te stoga

gašenjem Republike sv. Marka završava jedna važna epizoda iz peraške povijesti.

***

Časna služba duždevih stjenogoša neodvojiva je i prevažna sastavnica peraške

prošlosti. Junaštvo, podvizi, stradanja i žrtve iskazane pod stijegom sv. Marka tijekom

višestoljetnog trajanja mletačko-turskih bojeva diljem Jadrana, podloga su na kojoj su

građeni upravna samosvojnost i gospodarski prosperitet Perasta. Zastavnička služba

12 bratstava imala je u ratnoj povijesti Perasta, ali i Republike u cjelini, dostojan

značaj. Pravo na čuvanje duždevog stijega i služenje vrhovnog zapovjednika mora,

odlikovanje je i čast kojom se Perast stoljećima izdvajao od drugih dalmatinskih i

bokeljskih komuna. Iščitavanje gradiva o peraškoj zastavničkoj službi upućuje i na

viševrstan odnos grada Perasta i mletačke središnjice. Promatrano s motrišta peraško-

mletačkih veza, u svim spisima je izraženo isticanje zastavničke službe kao iznimne

počasti komuni i svom njezinom žiteljstvu. S motrišta nutarnjih peraških interesa,

zastavnička čast, ali i goleme žrtve koje je ona iziskivala, sredstvo su kojime je grad

54
postigao značajne političke i gospodarske probitke. Stoga, može se na kraju zaključiti,

služba duždevih stjenogoša vrijedno je vojničko odlikovanje i povlastica, ali i

zanimljiv primjer o tome kako je jedna vojnička čast poslužila postizanju konkretnih

probitaka toga malog bokeljskog naselja.

55
II.3. Kotorski plemići iz roda Bolica – kavaljeri svetoga Marka

Kavaljeri svetoga Marka – opće napomene

U Mletačkoj Republici djelovao je samo jedan viteški red – kavaljeri svetoga

Marka (Cavalieri di San Marco). Prema dosadašnjim spoznajama (ponajprije

talijanske historiografije) nije poznato točno vrijeme njegova osnivanja, a povijesnim

dokumentima potvrđeni podatci datiraju ga u XV. stoljeće. Mletački su viteški naslov

stjecali ugledni patriciji, zapaženi vojni zapovjednici, diplomatski predstavnici i

zaslužnici na drugim poljima, i oni podrijetlom iz Mletaka, i oni zavičajem sa

sveukupnog onodobnog mletačkoga državnoga područja. Odličnici najvišega ugleda,

najčešće odvjetci vodećih patricijskih obitelji, čast kavaljera stjecali su odlukom

mletačkoga Velikoga vijeća i (ili) Senata, a odličja nižega ranga podjeljivao je dužd.

Potonje je odličje sadržavalo jedan križ, koji se na rubovima račvao, bilo je od plavog

pozlaćenog emejla i imalo je prikaz lava sv. Marka u sredini, a nosilo se oko vrata na

čuvenoj mletačkoj ogrlici zvanoj manin. Odličje koje je podjeljivalo Veliko vijeće ili

Senat sadržavalo je, osim križa, i bogato ukrašenu ogrlicu s medaljom, kojoj se u

sredini nalazio krilati lav, a na naličju natpis. U iznimnim su primjerima, ponajprije

kada je bila riječ o najvišim odličnicima (obnašatelji najviših državnih dužnosti i

veleposlanici), kavaljeri sv. Marka nosili uz ogrlicu i raskošnu togu (vesta de

zentilhuomo) ukrašenu zlatnim rubovima (otuda nazivani i: Cavalieri della Stola

d’oro, Cavalieri della Repubblica volgarmente chiamati della Stola d’oro).121

Brojni su Hrvati obnašali čast kavaljera sv. Marka te je poznavanje toga

mletačkog viteškog reda, njegova ustroja i članstva, ujedno i važna sastavnica u

121
Osnovne podatke o mletačkom viteškom redu svetoga Marka vidi u: Bratti 1898.; Da Mosto 1937.,
str. 28.; Čoralić 2006D, str. 149.-150.

56
sklopu istraživanja društvene i vojne povijesti hrvatskih krajeva i gradova pod

mletačkom upravom. O hrvatskim kavaljerima u historiografiji je do sada napisano

vrlo malo, a zabilježeni podatci najčešće su sadržani u sklopu obrade nekih sastavnica

iz zavičajne povijesti naših krajeva i gradova, prilikom opisa vojnih događanja na

širem području istočnojadranske obale u ranom novovjekovlju (ponajprije u sklopu

istraživanja mletačko-turskih ratova) ili u sklopu životopisa hrvatskih vojnih

zaslužnika prošlih vjekova.122

Hrvati su kavaljerima svetoga Marka najčešće postajali zahvaljujući svojim

vojnim zaslugama, ponajprije na osnovi zapaženog sudjelovanja u brojnim mletačkim

ratovima i bojevima diljem jadranskih i levantinskih bojišta. Najčešće su to bili

potomci uglednih dalmatinskih, bokeljskih i istarskih patricijskih obitelji (ali i

kapetanskih i vojničkih obitelji neplemićkoga podrijetla), koje su kroz niz pokoljenja

imale važnu ulogu u javnom životu svojih matičnih sredina, a kao mletački časnici,

zapovjednici kopnenih postrojbi ili ratnih galija, stekli su za vojne uspjehe Privedre

Republike iznimne zasluge. Podatci o njihovim pothvatima nerijetko su (iako ne i

dovoljno potpuno) zabilježeni u historiografiji, a važnost njihova uvrštavanja u red

mletačkih vitezova najčešće je spomenuta kao kratka informacija.123

U Državnom arhivu u Mlecima (Archivio di Stato di Venezia) pohranjen je

fond Cancelleria inferiore: Cavalieri di San Marco, Privilegi (dalje: CI: Cavalieri).

Fond ima samo dva svežnja (označena brojevima 174 i 175) koji sadrže povelje o

122
Iscrpnije podatke o hrvatskim kavaljerima bilježi spomenuti rad R. Brattija, u sklopu kojega se
podrobno razmatraju vojne zasluge dobrotskih pomoraca i ratnika Ivanovića (Marka i Joze) te se
donosi prijepis povelje o njihovu imenovanju vitezovima svetog Marka. Tragom tog rada gotovo je
stoljeće kasnije nastao i kratak prilog A. Albertija, a u žarištu je njegova interesa poglavito kapetan
Marko Ivanović (Alberti 1978.). O odlikovanjima braće Ivanovića usporedi i Brajković 1985.-1986.;
Janićijević 2004., str. 292.-293.
123
Primjerice, od kavaljera iz Boke kotorske znani su (iz historiografije) mletački vitezovi iz obitelji
Bronza (Matija, 1726.; Ivan 1730.; Josip 1747.), Bane (Petar, 1732.), Balović (Matija Krstov, 1761.),
Đoka (Božo, 1752.), Visković (Frane, 1703.), Radimiri (Božo Antov, 1758.), Ivanović (Marko, 1751.;
Jozo, 1756.) i dr. Podrobnije vidi opsežnu studiju Radojke Janićijević (Janićijević 2004.). U istom je
radu sadržana i opsežna literatura o vojno-pomorskim pothvatima Bokelja, kao i o njihovim
odlikovanjima.

57
imenovanju mletačkih kavaljera od 1551. do 1678. godine. U sklopu tog fonda, koji

ne sadrži sveukupnu građu o mletačkom viteškom redu i o njegovim nositeljima

(povelje su pohranjene i u sklopu fondova drugih mletačkih državnih magistratura)

sadržano je oko trideset imenovanja koja se odnose na Hrvate te je stoga ova građa

dragocjen prinos poznavanju povijesti nekih naših obitelji i njihovih istaknutih

odvjetaka, ali i općih, ponajprije vojnih prilika i događanja na istočnojadranskom

uzmorju u ranom novom vijeku.

Imenovanja koja se odnose na Hrvate obuhvaćaju razdoblje od 1560. do 1675.

godine. Najviše je imenovanja zabilježeno od 1618. do 1623. godine (deset

imenovanja), a nešto se učestalijim intenzitetom promoviranja kavaljera s hrvatskih

područja izdvajaju još i razdoblja 1604.-1606. (tri imenovanja), 1652.-1658. (pet

imenovanja) te od 1670. do 1675. godine (četiri imenovanja). Prema zavičajnom

podrijetlu hrvatskih kavaljera prednjače Zadrani (devet kavaljera) i Kotorani (pet).

Više od jednog kavaljera imali su i Budva (tri) te Trogir, Poljica, Krk i Labin (svaki

po dva), a uz neke druge dalmatinske i istarske gradove bilježi se po jedan kavaljer

(Cres, Korčula, Pula, Hvar). Za nekoliko kavaljera pobliže podrijetlo nije poznato ili

je označeno regionalnom oznakom (Istrianus). Hrvatski kavaljeri iz spomenutih

gradova uglavnom su odvjetci patricijskih obitelji, dobro poznatih i stoljećima

vodećih u javnom životu svojih matičnih sredina. Izdvajaju se, primjerice, kavaljeri iz

uglednih zadarskih patricijskih obitelji Fanfogna, Grisogono, Calcina, Detrico,

Bortolazzi i Rosa; kotorski kavaljeri iz roda Bolica, Pima i Paskvali, vitezovi iz

trogirskih obitelji Pace i Radoš, korčulanski Ismaeli, budvanski Solimani, labinski

Negri i drugi. Njihova su imenovanja ponajprije vezana uz sudjelovanje u mletačkim

ratovima i bojevima od Furlanije do Grčke, za obnašanje časničkih dužnosti

(zapovjednici postrojbi, guvernaduri/nadziratelji određenih vojnih teritorija,

58
zapovjednici/soprakomiti ratnih galija i dr.), za osiguranje prijenosa državne pošte

preko svojega područja, za sudjelovanje u diplomatskim misijama, ali i uz obnašanje

službe gradskih poklisara-oratora u Mlecima.124

Povelje (najčešće objavljene u duždevoj pisarnici) o imenovanju hrvatskih

(kao i drugih) kavaljera započinju tipiziranom potvrdnicom kojom se objavljuje

promocija novoimenovanoga kavaljera, a koju potpisuje jedan od već izabranih

mletačkih Cavaliera ili jedan od duždevih tajnika, zaduženih za javno objavljivanje

ove odluke. Slijedi tekst povelje, redovito označen istim datumom kao i potvrdnica. U

povelji se - katkad i vrlo podrobno – objašnjavaju razlozi imenovanja dotičnoga

odličnika u red mletačkih vitezova. S obzirom da su hrvatski kavaljeri uglavnom bili

vojni zapovjednici i soprakomiti, njihove su zasluge, kao i zasluge njihovih obitelji,

poglavito vojne naravi, a njihova ubilježba u ovim dokumentima često dodatno

osvjetljava pojedine sastavnice iz hrvatske vojne prošlosti. U završnom dijelu povelje,

koji je opsegom nevelik i uglavnom jednoobrazan za sve kavaljere, navode se (u

nekoliko tipiziranih formulacija) vrste privilegija koje kavaljer stječe promocijom u

mletački viteški red (pravo na nošenje svečanih odora, oružja, križa, ogrlice i sl.).

Arhivska građa o imenovanju mletačkih kavaljera zasigurno je dragocjen i

gotovo potpuno neiskorišten izvor za proučavanje brojnih sastavnica iz povijesti

dalmatinskih, istarskih i bokeljskih obitelji i njihovih zaslužnih odvjetaka u ranom

novom vijeku. Uvidom u tu građu jasnijima postaju i neke šire onovremene vojne i

političke okolnosti i događanja na užim (zavičajnim) područjima hrvatskoga uzmorja.

Njihovim podrobnijim istraživanjem nadopunjavaju se postojeće spoznaje

historiografije, koje su – konkretno o udjelu Hrvata u mletačkim kavaljerima – bile do

sada nepotpune.

124
Čoralić 2006D, str. 151.

59
 U ovoj je cjelini istraživačko zanimanje upravljeno na povelje kojima se

mletačkim kavaljerima imenuju odvjetci uglednoga kotorskoga plemićkog roda

Bolica (Bolizza, Bolice, Boliça, de Bualicha, de Bunalica). U uvodom dijelu

istraživanja ukratko ću se osvrnuti na važnost ove obitelji i njezinih zaslužnika za

povijest grada Kotora, kao i Boke kotorske u cjelini, a potom ću, kronološkim

slijedom, sažeto predstaviti dokumente koji govore o tri odvjetka obitelji Bolica koji

su imenovani kavaljerima sv. Marka. Kao osnovna arhivska građa, tragom prethodnih

napomena, poslužio mi je fond Cancelleria inferiore: Cavalieri di San Marco,

Privilegi, pohranjen u središnjoj mletačkoj državnoj pismohrani.

Bolice – jedna od vodećih kotorskih plemićkih obitelji

Obitelj Bolica ubrajala se među vodeće kotorske i bokeljske plemićke

obitelji.125 U vrelima se među prvima bilježi ratnik Petar (sredina XII. stoljeća), a

učestalije bilježenje odvjetaka obitelji u vrelima započelo je tijekom XIII. stoljeća.

Tada djeluje Srđ (Sergius), sin Domanje, kotorski (od 1328. godine) i pulski biskup

(od 1331. do 1342.).126 Tijekom XIV. i XV. stoljeća brojni se Bolice bilježe kao

obnašatelji različitih dužnosti u gradskoj upravi i vlasti. Primjerice, Damjan (umro

1398.) je bio poslanik Kotora hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I. (1382.), gradski

sudac (1373., 1397. i 1398.), auditor (1396.) te gradski knez za kotorske samostalnosti

(1396.).127 Nikola Junijev bio je član kotorskog izaslanstva bosanskom kralju Tvrtku I.

(1385.) i jedan od vojnih zapovjednika Kotora (1395.) 128, a Lampro Junijev spominje

125
Brojne podatke o obitelji Bolica i njezinim zapaženim odvjetcima usporedi u: Appendini 1811., str.
21., 27., 37.-38.; Heyer 1873., str. 30.; Gelcich 1880., str. 54.-55., 59., 95., 101., 129.; Vulović 1888.,
str. 3.-31.; Radonić 1950.; Kovijanić 1963.; Kovijanić 1974.; ICG, sv. II./1.-2.; ICG, sv. III./1.; Butorac
1999B; Butorac 2000.; Kovijanić – Stjepčević 2003.; Stjepčević 2003.; Milošević 2003.; HBL II., str.
108.-114.; IL CG I., str. 147.
126
Gams 1873., str. 398., 802.; De Franceschi 1879., str. 176.; Kandler 1883., str. 37.; Eubel 1913.², str.
177., 404.; Butorac 1999A, str. 16.
127
Butorac 1999B, str. 46.
128
Butorac 1999B, str. 63., 71., 78., 98., 103., 105.

60
se kao kotorski službeni procjenitelj (1396.), opskrbitelj grada hranom i auditor

(1398.) te jedan od vođa pobune protiv mletačke vlasti 1422. godine.129 U XV.

stoljeću Bolice i gospodarski jačaju, izrastajući među vodeće trgovačke i

brodovlasničke obitelji u Boki. Primjerice, Ivan Lamprov Bolica član je dubrovačke

trgovačke kolonije u Fojnici i zakupnik carine u Olovu u prvoj polovici XV. stoljeća;

sredinom XV. stoljeća u vrelima se bilježe trgovci i brodovlasnici Tripo Lukin i

njegov sin Nikola, a koncem XV. i početkom XVI. stoljeća djeluju Tripo Ilijin i

Mihovil Tripov.130

Od kraja XV. stoljeća brojni se odvjetci roda Bolica spominju i kao istaknute

duhovne osobe te kao pisci, pjesnici i pravnici. Tripo Lamprov bio je od 1438.

benediktinac i opat samostana sv. Jurja pred Perastom, a 1485. godine službu opata na

istom otočiću obnašao je Jerolim Bolica.131 Kotorski kanonik Ljudevit bio je

komendator te opatije (1513.-1518.)132; dominikanac Hijacint spominje se kao teolog

(početak XVI. stoljeća), a Tomo (XVI.-XVII. stoljeće) kao teološki pisac i

propovjednik. Sredinom XVI. stoljeća djeluje Vicko Bolica, nastavnik u kotorskoj

srednjoj školi, gdje su profesorsku službu obnašali i kotorski kanonici Tripo (1604.-

1612.) i Luka (druga polovica XVII. stoljeća).133 U Padovi je kao profesor prava

djelovao Nikola Bolica (1549. izabran za rektora pravnog fakulteta). 134 Kao vrsni

pravnici istaknuli su se i Nikola, sin Antuna Franova (rektor pravnika 1593. godine) i

Ivan Frano, doktor prava, član općinskoga gradskog vijeća i jedan od redaktora

kotorskog statuta, objavljenog u Mlecima 1616. godine.135 U XVII. stoljeću djeluje

pjesnik Ivan iz roda Bolica Kokoljić (umro poslije 1674.), također doktor prava i
129
Dabinović 1934., str. 21.
130
Čoralić 2006D, str. 153.
131
Butorac 1999A, str. 30.-31., 33.-34., 36.-37., 101.
132
Butorac 1999A, str. 39., 101.
133
Kovijanić – Stjepčević 2003., str. 71.-74.
134
Grmek 1957., str. 341., 343.
135
Appendini 1811., str. 21.; Sindik 1950.; Mijušković 1955., str. 8.-9.; HBL II., str. 110.-111. (tekst:
M. Foretić).

61
obnašatelj raznih dužnosti u gradskoj upravi i vojsci (zapovjednik kotorske ratne

galije). Pisao je književna djela na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku, a

najpoznatiji je po svojem spjevu Il San Trifone, u kojemu je opjevao život kotorskoga

svetca-zaštitnika sv. Tripuna.136 Doktor je prava bio i Marijan Bolica (umro u prvoj

polovici XVII. stoljeća), mletački izvjestitelj o prilikama u Crnoj Gori i Albaniji te

autor opisa Skadarskog sandžakata (Relatione et descrittione del Sangiacato di

Scutari ..., 1616.), dragocjenog vrela o općim prilikama i stanovništvu Crne Gore i

Albanije pod osmanlijskom vlašću.137 U prvoj polovici XVII. stoljeća među

najznamenitije se Bolice svakako može ubrojiti svećenik, pjesnik i pisac Marin

(1603.-1643.), vrstan podučavatelj mladeži u Mlecima te profesor retorike plemićkog

zavoda na dvoru vojvode Francesca I. d’Este u Modeni.138

U drugoj polovici XVII. stoljeća Bolice su i zapaženi sudionici mletačkih

protuturskih ratova. Uz trojicu kavaljera, o kojima će se kasnije više govoriti, udjelom

i zaslugama u mletačkoj se vojnoj službi izdvajaju Lovro (poginuo pri osmanlijskoj

opsadi Kotora 1657. godine) i Ivan (Živo Grbičić, 1638.-1704.), zapaženi sudionik

Morejskoga rata (1684.-1699.), darovatelj kotorske stolnice sv. Tripuna (barokna

mramorna dekoracija riznice) i franjevačke crkve sv. Klare. 139 Njegov je nećak

nadintendant pograničnoga područja prema Crnoj Gori Ivan Antun Bolica (1666.-

1706.), također istaknuti sudionik mletačko-turskih borbi u vrijeme Morejskoga rata i

papinski opunomoćenik za katoličke misije u Albaniji, Srbiji i Makedoniji (od 1693.

godine). Ivanov je sin Nikola (1706.-1745.), također nadintendant za mletačko

pograničje prema Crnoj Gori, zapovjednik kotorske ratne lađe i osiguravatelj

136
Vulović 1879., str. 5.-7.; Luković 1951., str. 149.; Poezija baroka, str. 311., 371.; Banac – P. Novak
– Sbutega 1993., str. 37.-43.; HBL II., str. 112.-113. (tekst: M. Foretić).
137
Ljubić 1856., str. 45.; Ljubić 1880.; Proza baroka, str. 513.-514.; HBL II., str. 111. (tekst: M.
Foretić).
138
Ljubić 1856., str. 45.; Radonić 1950., str. 121., 147.-148.; HBL II., str. 111.-112. (tekst: M. Foretić).
139
Tomić 1907.; Mijušković 1960A; Mijušković 1975.; Butorac 2000., str. 11.-12.; ICG, sv. III./1.;
HBL. II., str. 110. (tekst: M. Foretić).

62
prijenosa državne pošte u Carigrad. Godine 1782. spominje se, kao zastavnik

mletačke mornarice na Levantu, Marko Bolica, nakon kojega je obitelj uskoro

izumrla.140

Tri kavaljera: Frano, Vicko i Nikola Bolica

U spisima mletačkog Državnog arhiva, u sklopu spomenutog fonda

Cancelleria inferiore: Cavalieri di San Marco, Privilegi, pohranjeni su podatci o

imenovanju kavaljerima sv. Marka triju članova obitelji Bolica: Frana, Vicka i Nikole.

U ovom ću dijelu, tragom povelja (duždevih dukala) o njihovu imenovanju mletačkim

viteškim odličnicima, kao i na osnovi postojećih znanja iz historiografije, upozoriti na

ova tri bokeljska zaslužnika, kao i na njihove osobne konkretne prinose i zasluge u

mletačko-turskim ratovima u XVII. stoljeću.

Prvo imenovanje među mletačke kavaljere potječe iz 1616. godine i odnosi se

na Frana Bolicu.141 Povelju podjeljuje mletački dužd Giovanni Bembo (vladao od

1615. do 1618.). Duždeva dukala započinje uobičajenim, u ovoj vrsti povelja

tipiziranim retoričkim izričajem o zaslugama koje je obitelj novoimenovanog

kavaljera stekla za Mletačku Republiku. Za kotorske Bolice (fedelissima famiglia di

Bolizza Nobile di Cattaro) izrijekom se navodi da su u svim prigodama iskazivali

odanost i vjernost interesima Serenissime, a posebice tijekom višedesetljetnog

angažmana u osiguranju prijenosa državne pošte iz Mletaka u Carigrad. Poput

njegovih uvaženih predaka, zasluge za Republiku stekao je i Frano Bolica te se njemu

ovom prigodom podjeljuje naslov Cavaliere di San Marco, sa svim pravima i

privilegijama koje uvrštavanjem u taj viteški red stječu svi njegovi pripadnici (pravo

nošenja kavaljerske odore i oružja i dr.).142

140
HBL. II., str. 109. (tekst: T. Radauš).
141
ASV, CI: Cavalieri, b. 174., str. 374. (30. VI. 1616.).
142
Čoralić 2006D, str. 154.-155.

63
 Prema podatcima iz historiografije, kavaljer Frano Bolica odvjetak je roda

Bolica Grbičić (sin Ivana iz ogranka Grbičić). Naslov mletačkoga kavaljera dobio je

relativno rano jer se većina njegovih službi, djelovanja i zasluga spominju poslije

1616. godine. Osobito je bila važna njegova služba papinskog opunomoćenika za

misije u sjevernoj Albaniji. Upravo zahvaljujući Franovu zalaganju kod skadarskoga

paše (oko 1638. godine) katolički misionari nisu bili protjerani s toga područja, a

1639. ishodio je naredbu Porte kojom se tamošnjim misionarima jamčila sigurnost

obavljanja pastoralnog rada. S misionarom Franjom Leonardisom (Leonardijem) iz

Trogira (barski nadbiskup od 1644. do 1645.), sudjelovao je u nastojanjima

vatikanske Kongregacije za propagandu vjere da se za uniju pridobiju crnogorski

vladika Mardarije i pećki patrijarh Pajsije (od oko 1640. godine). Zapažena je i

Franova uloga u Kandijskom ratu (1645.-1669.) na širem bokeljskom, crnogorskom i

albanskom području (tajno dopisivanje s glavarima crnogorskih i hercegovačkih

plemena, ali i s predstavnicima osmanlijske vlasti na tim područjima). Nadopunio je

svojim opažanjima i bilješkama spis Marijana Bolice Relatione et descrittione del

Sangiacato di Scutari, a bio je i mecena kotorske crkve sv. Mihovila (obnova i

popravak oltarâ). Njegova pisma iz dugogodišnjega dopisivanja s tajnikom

Kongregacije za propagandu vjere Francescom Ingorijem dragocjeno su vrelo za

proučavanje crkvenih, ali i društvenih, vojnih, etničkih i kulturnih prilika na širem

području današnje Crne Gore i Albanije. Umro je u Kotoru 1653. godine, a drži se

jednim od najutjecajnijih kotorskih plemića i političara u prvoj polovici XVII.

stoljeća. Njemu je ugledni kotorski benediktinac Timotej Cisilla posvetio svoje djelo

o obitelji Bolica poznato pod naslovom Bove d’Oro (1624.), a koje sadrži i brojne

podatke vezane uz Franov životopis.143

Podrobnije o životopisu Frana Bolice usporedi: Radonić 1950.; ICG, sv. III/1., str. 103., 110.-111.,
143

124.; Stanojević 1970., str. 193.-194., 213., 216., 219.-223., 229.-234., 238.-239., 244., 246.-248., 254.;
Butorac 2000., str. 28.; Milošević 2003., str. 114., 235.; Čoralić 2005., str. 82.-84.; Čoralić 2006D, str.

64
 Čast mletačkoga kavaljera stekao i Franov brat Vicko Bolica Grbičić (umro

oko 1664. godine). Djelujući u iznimno složeno doba (Kandijski rat), Vicko je nakon

bratove smrti obnašao dužnost papinskog opunomoćenika za katoličke misije u

Albaniji, djelovao je u posredovanju između Mlečana i glavara crnogorskih i

hercegovačkih plemena i Osmanlija (opsežna prijepiska pohranjena je u Državnom

arhivu u Mlecima) te – kao i brojni drugi Bolice prije njega – osiguravao prijenos

državne pošte iz Mletaka u Carigrad.144 I Vicko je, kao i njegov brat, rano stekao čast

mletačkog viteškog odličnika (1621.). Povelja je također objavljena u duždevoj

kancelariji (tada je dužd bio Antonio Priuli), a započinje potvrdnicom koju u ime

dužda piše mletački kavaljer Zuanne Carnovalli (Carnavalli). Sadržaj je povelje

kratak i tipiziran po uzoru na druge onovremene povelje o imenovanju kavaljerima te

sadrži – kako je uobičajeno – i pohvalu kotorskoga plemićkog roda Bolica i njihovih

zasluga za Mletačku Republiku. U dokumentu se izrijekom ne spominju Vickovi

pretci (osim Vickova oca Ivana Bolice), a njihove su zasluge navedene općenitom

frazom. U završnom dijelu povelje, slično kao i u drugim istovrsnim dokumentima,

naglašavaju se prava i povlastice koje Vicko Bolica stječe uvrštavanjem u mletački

viteški red.145

Ogranku Bolica Grbičić pripadao je i treći mletački kavaljer iz ove obitelji -

Nikola Antunov (umro prije 1670.). Iako o njegovu životopisu nema previše

podataka, znano je da je i Nikola, kao i drugi članovi njegove obitelji, djelovao na

osiguravanju prijenosa pošte iz Mletaka u Carigrad, a tijekom druge polovice XVII.

155.; HBL II., str. 112. (tekst: T. Radauš).

144
Usporedi: Radonić 1950., str. 336.; Stanojević 1970., str. 212., 232.-233.; HBL II., str. 109. (tekst:
T. Radauš).
145
ASV, CI: Cavalieri, b. 174., str. 515.-516’ (25. I. 1621.).

65
stoljeća obnašao je i službu guvernadura/nadintendanta za pogranična područja s

Crnom Gorom (sopraintendante ai confini del Montenegro).146 Mletačkim kavaljerom

Nikola Bolica Grbičić imenovan je poveljom dužda Giovannija Pesara (vladao od

1658. do 1659.) 12. veljače 1658.147 Tekst potvrdnice u povelji sastavio je i objavio

istoga dana mletački kavaljer Luca Cornier. U tekstu povelje sadržano je i nešto više

podataka o zaslugama mletačkog časnika i upravitelja vojno-pograničnih područja

Nikole Bolice, kao i njegova oca (također guvernadura) Antuna. O životopisu

potonjeg Bolice nema podrobnijih podataka, pa su ovdje sadržane informacije jedan

od rijetkih i stoga istraživački osobito vrijednih tragova. U trenutku podjeljivanja

povelje Nikoli njegov otac Antun više nije živ. Njegove su se zasluge za Republiku

iskazivale u više navrata tijekom proteklih desetljeća, a posebice 1612. i 1613. godine,

kad je djelovao kao mletački poslanik (ali i doušnik) u Dubrovniku i Drinopolju

(Jedrene, Edirne, Hadrianopolis), odakle je istraživao i mletačkoj središnjici slao

korisne informacije o kretanju osmanlijske vojske. Brojna su također i svjedočanstva,

kazuje sadržaj ove povelje, o Antunovim prinosima Republici iskazanim tijekom

tekućeg (Kandijskog) rata protiv Osmanlija. Zahvaljujući činjenici da je obitelj Bolica

tijekom proteklih desetljeća iskazala brojne primjere odanosti i zasluga za svoju

državu, potvrđene i imenovanjem u kavaljere drugih članova te obitelji, mletački je

Senat 30. studenoga 1657. donio odluku kojom se Nikola Bolica imenuje kavaljerom

sv. Marka te mu se – upravo u skladu s imenovanjima koja podjeljuje Senat – dariva i

zlatna kolajna. Ta se odluka svečano proglašava na dan objavljivanja ove povelje,

odlukom dužda Giovannija Pesara te se Nikola Bolica, u prisutnosti mletačkih

vijećnika i drugih odličnika, uvrštava u mletački viteški red. Kao i u drugim

imenovanjima, i u povelji podjeljenoj Nikoli Bolici izrijekom se navode sva prava i

146
Čoralić 2006D, str. 156.; HBL II., str. 109. (tekst: T. Radauš).
147
ASV, CI: Cavalieri, b. 174., str. 219.-220. (12. II. 1658.).

66
povlastice koje stječe kao mletački kavaljer (povlastica nošenja vojničke odore i

oružja). Povelju, objavljenu u Duždevoj palači, potpisuje duždev tajnik Francesco

Zonca.148

***

Usporedna raščlamba sva tri imenovanja članova obitelji Bolica kavaljerima

sv. Marka pokazuje brojne podudarnosti. Svi su odvjetci istog ogranka roda Bolica

(Bolica Grbičić), koji su u društvenom, političkom i vojnom životu grada Kotora,

Boke kotorske te na širim područjima mletačkih stečevina na ovome dijelu

istočnojadranske obale, posebice bili djelatni u XVII. stoljeću. Razlozi njihova

imenovanja zrcale temeljne probleme i usmjerenost mletačke vlasti u ovom dijelu

Jadrana (ratovi s Osmanlijama, odnosi s hercegovačkim i crnogorskim plemenima te s

osmanlijskim vlastima, djelovanje katoličkih misija na osmanlijskom području,

djelovanje na crkvenoj uniji, osiguranje poštanske službe od Mletaka do Carigrada,

organizacija i ustroj vojno-pograničnih zona i dr.). U svim su se tim sastavnicama

mletačke politike spomenuti odvjetci obitelji Bolica osobito istaknuli. Kako povelje

naglašavaju, njihova su vjernost i pregnuća za dobrobit Serenissime iskazivana (bez

obzira na osobne neprilike, opasnosti i stradanja) kroz više pokoljenja te se stoga ta

obitelj može ubrojiti među benemerite i fedelissime bokeljske plemićke rodove. Zbog

toga su upravo Bolice, uz kotorske plemiće iz roda Paskvali i Pima, u tako kratkom

vremenu stekli čak tri kavaljerska naslova. Zasigurno, ova problematika, kako u

kontekstu bokeljske (kotorske) povijesti, tako i u kontekstu hrvatske povijesti u

cjelini, zavrjeđuje i buduća istraživačka pregnuća i objavljivanje novih znanstvenih

rezultata.

148
Čoralić 2006D, str. 156.

67
PRILOG 1. Prijepis povelje o imenovanju Frana Bolice kavaljerom svetoga Marka

(Archivio di Stato di Venezia, Cancellaria inferiore, Privilegi dei Cavalieri di San

Marco, b. 174., str. 374.; 30. VI. 1616.)

Priuileggio del Bolizza di Caualier

Ioannes Bembo Dei grazia Dux Venetiarum. Vniuersis et singulis presens

Priuilegium inspecturis notum esse uolumus. Che hauendo per longo tempo

esperimentata l’incorotta fede, e summa diligenta della fedelissima famiglia di

Bolizza Nobile di Cattaro, la quale con singolar prontezza ha sempre incontrato tutte

le occassioni de ben seruir la Repubblica Nostra, senza alcun riguardo de proprii

interessi, et della uita stessa, et oltre l’hauer per quarant’anni continui esercitato il

carico importante d’ispedir le fregate et le publice lettere per Costantinopoli con

quella circonspetione et prudenza, che è molto ben nota, et con piena publica

sodisfattione, ha mostrato sempre segni di sincera, et ottima uolontà; aggiongendosi

anco le honorate condittioni, et le qualità di Domino Francesco Bolizza, che lo fanno

meriteuole d’esso da noi, secondo il costume antico de nostri predecessori, e secondo

la publica depositione, con honoreuole dimostratione honorato, perche maggiormente

s’accende alla continuatione de suoi fruttuosi seruitii. Però hoggi nel nostro pleno

Colleggio con solite, et ordinarie ceremonie, et seruate tutte quelle cose solite

osseruarsi, l’habbiamo creato caualliero impartendoli auttorità di poter usar le armi, le

ueste, li sproni, la cintura, et tutti altri ornamenti militari, et che appartengono alla

uera militia, et alla dignità di caualliero, et approprio di goder tutti li honori, auttorità,

priuilegi, et preliminenze che godono tutti gli’altri cauallieri; in segno delle quali cose

habbiamo commesso, che gli sia fatto il presente priuilegio munito col nostro solito

sigillo à memoria di posteri.

68
Data in Nostro Ducali Palatio. Die ultimo Junii 1616 (datum je prekrižen).

69
PRILOG 2. Prijepis povelje o imenovanju Vicka Bolice kavaljerom svetoga Marka

(Archivio di Stato di Venezia, Cancellaria inferiore, Privilegi dei Cavalieri di San

Marco, b. 174., str. 515.-516’.; 25. I. 1621.)

1621 adi 25 Gienaro

Facio fede Io Zanantonio Carnoualli Caualier del Serenissimo Prencipe si

come sua Serenità afatto Cauallier il molto Illustre Signor Vicenzo Boliza gentillomo

Cattarino alla presenza di molti gentillomini di questa cita e della Cita di Cattaro et

sua Serenità ha fatto Cauallier et giusto allordinario delli altri Cauallieri fatti da sua

Serenità et Io Zanantonio Carnoualli ofatto la presente fede di mia mano.

S’è resa in ogni tempo fedele, e cosi pronta alli seruitii della nostra Repubblica

la fedelissima fameglia Bolizza da Cattaro che ben deue la benignità nostra

abbracciare con egual prontezza ogni occassione di render consolati, e contenti li

discendenti da quelle. Onde essendo comparso alla presenza nostra Domino Vicenzo

Bolizza figliolo del fedelissimo et benemerito nostro Zuanne Bolizza, esponendo con

humilissimo affetto la deuotione dell’animo suo, et la uolontà, che tiene di mostrarsi

non solo immitatore della uirtù, et fede de suoi maggiori, ma di spender la propria uita

per beneficio, et grandezza del Dominio nostro, habbiamo uoluto dimostrare uerso

questo honorato sogetto alcun segno della pubblica munificenza per maggiormente

renderlo pronto à ben operare uerso gli interessi nostri. Però hoggi alla presenza di

molti gentilhuomini, et altri honorati sogetti seruati, i riti, et altre ceremonie solite in

simili casi, l’habbiamo creato Caualier, impartendogli auttorità di poter usar le uesti

auree, la cinta, l’armi, la spada, li spironi aurei, et ogn’altro ornamento militare, et

appresso di godere le immmunità, preleminenze, tutti li priuileggi, et honori proprii

della dignità di Caualiero, et che appartengono alla uera militia. In segno delle quali

cose habbiamo ordinato il presente nostro priuileggio munito col nostro solito sigillo à

70
memoria de posteri.

Data die 25 Ianuario 1621

71
II.4. Iz prošlosti Prčanja u XVII. stoljeću – admiral Bokeljske mornarice Tripun

Luković

Povijesni razvoj Prčanja

Jedan od gradova Boke kotorske čiji povijesni razvoj i sudbina umnogome

podsjeća na ostala hrvatska mjesta Boke, zasigurno je i Prčanj. U srednjem vijeku

Prčanj je neznatno naselje koje se u izvorima spominje od početka XIV. stoljeća.

Glavnina prčanjskog zemljišta pripada tada benediktinskoj opatiji sv. Jurja pred

Perastom, crkvi sv. Marije (Koleđata) u Kotoru te kotorskim plemićkim obiteljima. 149

Do XVI. stoljeća stanovnici Prčanja pretežito se bave poljodjelstvom, da bi sredinom

istoga stoljeća, kupnjom zemljišta uz obalu i izgradnjom manjih brodova u kotorskom

brodogradilištu, započela usmjerenost na pomorstvo koje će uskoro postati osnovnim

izvorom njihova gospodarskog blagostanja. Zajedno sa svojim susjedima,

Peraštanima i Dobroćanima, Prčanjani s vremenom postaju vodeći posrednici u

trgovačkoj razmjeni između istočnojadranske obale i unutrašnjosti s lukama

zapadnoga Jadrana i Sredozemlja. Prčanjski peligi, tartane, brigantini, fregaduni, nave

i brikovi plove uzduž Sredozemlja i Crnog mora, trguju s talijanskim lukama u

Livornu, Genovi, Anconi, Mlecima i Trstu, ali i s udaljenom Barcelonom,

Marseillesom i Toulonom. Vodeće prčanjske pomorsko-trgovačke obitelji osnivaju

podružnice u Carigradu, Aleksandriji, Smirni i na Krfu, a u Mlecima, gdje su izuzeti

od uvozne carine, imaju vlastite trgovačke stolove na Obali od Hrvatov (Riva degli

Schiavoni). Ponajviše se trguje uljem, grčkim i crnogorskim sirom, vunom,

lojanicama, suhim mesom (kaštradina), usoljenom ribom, suhim smokvama, grožđem,

kožama, dalmatinskim vinom i albanskim žitom. Vrhunac trgovačko-pomorske

149
Luković 1937., str. 12.-14.; Luković 1958., str. 264.; Luković 1965., str. 9.

72
djelatnosti Prčanj dostiže u XVIII. stoljeću, u predvečerje propasti Mletačke

Republike.150 Zavidan gospodarski razvoj odrazio se i na visoku razinu kulture

življenja stanovnika Prčanja, poglavito vodećih poduzetničkih obitelji koje su

gradnjom raskošnih palača, zavjetnih crkava i kapela, brojnim donacijama slika i

predmeta umjetničkog obrta, pridonosile podizanju općeg blagostanja i materijalne

kulture svoga grada.151

Vještinu prčanjskih pomoraca i nadaleko poznatu brzinu njihovih brodova

uočila je i koristila državna vlast povjeravajući prčanjskim brodarima od 1625. godine

vršenje opasne službe prijevoza državne pošte između Krfa, Kotora, Zadra i Mletaka.

Grad je u tu svrhu držao pod stalnom spremom dvije opremljene gajete ili filuke s

devet članova posade, a naknada se isplaćivala u novcu i dvopeku. Uz dozvolu

mletačkih vlasti Prčanjani su smjeli prevoziti i privatnu poštu što se drži najstarijim

oblikom poštanskog saobraćaja na Jadranu. Povlasticu prijenosa pošte prčanjski su

pomorci zadržali sve do pada Mletačke Republike.152

Pomorska vještina prčanjskih pomoraca najviše je došla do izražaja tijekom

mletačko-turskih ratova kada njihovi brodovi sudjeluju u pomorskim bitkama u

Jadranskom i Egejskom moru te na Levantu. Prčanjani su kao mornari na kotorskoj

galiji imali zapaženu ulogu u Lepantskoj bici 1571. godine, a sa Peraštanima su

uspješno ratovali protiv gusara u valonskoj luci 1638. godine. Tijekom Kandijskoga

(1645.-1669.) i Morejskoga (1684.-1689.) rata istaknuli su se prilikom osvajanja

Risna (1648.), Herceg-Novoga (1687.) te u bitkama u Hercegovini kod Klobuka i

Trebinja (1691.). Kao zapovjednici prčanjskih ratnih brodova u mletačkoj službi

posebno su se istakli i zaslužili visoka vojna odlikovanja članovi prčanjskih obitelji

150
Luković 1937., str. 14.-16., 20.-21., 32.-37., 45.-46.; Sbutega 1955.; Luković 1956.; Botrić 1972.,
str. 79.-82.
151
Čoralić 1996A, str. 95.-96.
152
Luković 1937., str. 16.-19.; Luković 1951., str. 179.-180.; Foretić 1962., str. 302.-303.; Botrić 1972.,
str. 79.-80.; Čoralić 1996A, str. 96.

73
Đurović, Luković, Maras, Musacchia, Lazari, Sbutega i Zerman.153

Sve do početka XVIII. stoljeća upravno podložan Kotoru, Prčanj je, poradi

zasluga iskazanih Republici, dukalom mletačkog dužda Alvisea Moceniga od 25.

rujna 1704. postao zasebna općina (komunitad). Vezu sa državnom vlašću u Mlecima

održavala su dva poslanika - ambašiatura, kojima je bila dužnost da u Senatu

predstavljaju i zastupaju općinske interese.154

Bokeljska mornarica u Kotoru i prčanjski pomorci

Bratovština bokeljskih pomoraca (Bokeljska mornarica, Marinarezza)

osnovana je, prema lokalnoj predaji, 809. godine. Prvi pisani izvor u kojemu se

izrijekom bilježi njezino ime potječe iz 1353. godine, kada Pia sodalitas

naviculatorum catharensium poklanja franjevcima svoju crkvu sv. Nikole u Kotoru.

Prema prvom sačuvanom statutu bratovštine iz 1463. godine članovi udruge mogli su

biti svi pomorci koji profesionalno plove ili su (su)vlasnici brodova. Plemići nisu

mogli biti njezini članovi. Djelovanje bratovštine zasnivalo se na socijalno-

humanitarnom radu i pomoći obiteljima pomoraca, a posebno je značajna i

gospodarska djelatnost s ciljem jačanja i razvijanja trgovačkih veza bokeljskih

gradova s vodećim lukama Jadrana i Sredozemlja. Vodeće tijelo udruge pomoraca

činila je Skupština, dok su izvršni organi bili gastald (upravitelj), tri opunomoćena

zastupnika-prokuratora, dva sindika i četiri kapelana. Od XVI. stoljeća bratovština je

preuzela i upravljala glavnim svečanostima u čast kotorskoga gradskog zaštitnika sv.

Tripuna. Kako je ubrzo po osnivanju bratovština preuzela i dužnost mornaričke vojne

organizacije, kojoj se na čelu nalazio kotorski lučki kapetan s naslovom admirala,

sredinom XVI. stoljeća došlo je do spajanja funkcije gastalda bratovštine i

153
Luković 1937., str. 20.-27.; Čoralić 1996A, str. 96.-97.
154
Luković 1937., str. 41.-46.; Čoralić 1996A, str. 97.

74
mornaričkog admirala u jedinstvenu dužnost koja je zadržala ime admirala

(ammiraglio della Marinarezza). Admirala su imenovali predstavnici mletačke vlasti

u Kotoru između najistaknutijih bokeljskih pomorskih obitelji, a njegova je služba

bila doživotna.155

Iako su najveći broj admirala Bokeljske mornarice davale kotorske obitelji,

tijekom XVII. stoljeća bilježimo na toj dužnosti i nekoliko istaknutih prčanjskih

pomoraca i ratnika. Iz obitelji Lazari admirali su bili Ivan (1630.-1635.) i Luka

(1663.-1671.), dok je iz vodećeg prčanjskog pomorsko-trgovačkog roda - obitelji

Luković - tu dužnost obnašao Tripun Lukov (1652.-1656.), ujedno i središnja tema

ovog poglavlja.156 Početkom XVIII. stoljeća, u vrijeme kada Prčanj stječe upravnu

samostalnost i postaje zasebna općina, pojačana su nastojanja tamošnjih pomoraca za

oslobađanjem o zavisnosti kotorske bratovštine. Vodeći dugotrajne sporove sa

predstavnicima bratovštine Prčanjani su pokušavali dokazati kako je isključivo

bratovština iz Kotora i njegova užega područja podložna kotorskom admiralu te da

prčanjska udruga predstavlja zasebno tijelo s posebnim starješinom na čelu. Iako su

takve težnje podržavali i pomorci drugih bokeljskih mjesta (Dobrota, Herceg-Novi,

Topla), zavisnost prčanjskih pomoraca o kotorskoj bratovštini i tamošnjem admiralu

ostala je, iako se vremenom sve više sužavala, sve do XIX. stoljeća.157

Lukovići - vodeća prčanjska pomorska i vojnička obitelj

Zahvaljujući uspjesima u poduzetništvu, pomorstvu i trgovini, kao i zaslugama

stečenim u mletačkoj vojnoj službi, izdvojilo se tijekom prošlih stoljeća nekoliko

vodećih obitelji. Osim obitelji Đurović, Florio, Lazari, Sbutega i Verona, posebno
155
O povijesnom razvoju bratovštine bokeljskih pomoraca i o dužnosti admirala usporedi: Dabinović
1959.; Mijušković 1967.; Mijušković 1968.; Mijušković 1969.; Mijušković 1972.; Mijušković 1972A;
Milošević 1993.-1994.
156
Iz obitelji Luković potječu i dva admirala iz XIX. stoljeća: Marko (1878.-1887.) i Antun (1887.-
1911.). Usporedi: Luković 1937., str. 16.; Mijušković 1967., str. 20.-23.
157
Čoralić 1996A, str. 97.-98.

75
mjesto u društvenom, kulturnom i, posebno, gospodarskom životu Prčanja i cijele

Boke kotorske zauzimao je razgranati rod Lukovića. Iako prema obiteljskoj predaji

rodoslovno stablo Lukovića započinje još 1330. godine, u izvorima se spominju tek

od XVI. stoljeća. U prošlosti su se Lukovići ubrajali među najbrojnije prčanjske

obitelji. Tijekom prošlih stoljeća više se njihovih članova istaknulo u vojnoj službi,

sudjelujući u svim mletačko-turskim ratovima. Tako je Ilija Luković s vlastitim

naoružanim fregadunom sudjelovao u borbama kod Risna i Herceg-Novoga tijekom

Kandijskoga rata, dok je Ivo Luković predvodio prčanjske vojnike i mornare u

mletačkom pokušaju osvajanja Bara (1698.) te u bitkama kod Grahova i Trebinja. Sa

fregadunom “sv. Nikola” opskrbljivao je Vicko Petrov mletačku vojsku hranom u

Egejskom moru tijekom Morejskoga rata. Sudjelovao je i u borbama kraj Herceg-

Novoga (1687.) i u opsadi Ulcinja (1695.) te su ga, radi velikih zasluga, mletačke

vlasti odlikovale zlatnom kolajnom.158

U vrijeme procvata prčanjskog brodarstva Lukovići zauzimaju vodeće mjesto.

Njihovi trgovački brodovi uplovljavaju u sve značajnije luke Jadrana i Sredozemlja u

kojima, kao poduzetnici i vlasnici samostalnih trgovačkih podružnica, djeluju pojedini

članovi obitelji.159

Lukovići zauzimaju i vodeće dužnosti u upravnoj strukturi Prčanja. Kao

glavari (luogotenente, valioso) Prčanja spominju se tijekom XVII. stoljeća Tripun

Lukov (1632.-1637., 1642.-1646.), Ilija Lukov (1651.-1659., 1662.), Juraj Petrov

(1661., 1669.-1670.), Mato Matov (1676.-1678.), Vicko Petrov (1689.-1690., 1697.) i

Ivo Tripov Luković (1695.). Uzdizanjem Prčanja u samostalnu općinu početkom

XVII. stoljeća, glavar mjesta stječe status načelnika te od tada tu dužnost obnašaju

predstavnici vodećih prčanjskih obitelji. Od Lukovića se tijekom XVIII. stoljeća na

Čoralić 1996A, str. 98.

158

Primjerice, posebno je gospodarski bila uspješna trgovačka podružnica Lukovića na Krfu, a koja se
159

poglavito bavila otkupom maslinovog ulja (Luković 1956., str. 105.).

76
toj dužnosti spominju Ivo (1707., 1717., 1727.), Petar (1739., 1747., 1755.), Vicko

(1764.), Frano (1773., 1778.), Niko (1780.) i Antun (1789.) Luković.160

Gospodarski uspon Lukovića najizrazitije se odrazio na njihovu materijalnu

kulturu, način života i stanovanje. Niz palača i kuća kapetana, paruna brodova,

trgovačkih poduzetnika i mletačkih vojnih časnika iz roda Lukovića još su se u

ondašnje vrijeme držale najraskošnijim u Boki. Ukrašene skupocjenim muranskim

staklima i ogledalima, umjetničkim slikama talijanskih majstora, pozlaćenim

drvorezima i štukaturama (glasovit je, na žalost danas uništen, strop jedne od palača

Luković koji je izradio švicarski umjetnik Karlo Nedrozzi u XVIII. stoljeću),

salonima u koje su primani mletački providuri, austrijski baruni i francuski generali,

palače roda Luković ostale su, možda više od bilo čega drugog, najrječitije

svjedočanstvo uspona, bogatstva i moći te ugledne bokeljske obitelji.161

Tripun Lukov Luković - admiral Bokeljske mornarice

Jedan od najistaknutijih članova roda Lukovića i zasigurno vodeća osoba

Prčanja u mletačkoj vojnoj službi u XVII. stoljeću, poduzetni trgovac i kapetan,

darovatelj prčanjskih i kotorskih crkava i samostana, admiral je Bokeljske mornarice

Tripun Lukov Luković.162 Rođen u Prčanju 1585. godine, Tripun je zarana stupio u

mletačku vojnu službu u kojoj je kao kapetan s vlastitom fregatom više od trideset

godina zapovijedao prijevozom mletačke državne pošte između Mletaka, Zadra,

Kotora i Krfa. Poznato je da su ga prilikom jednog putovanja gusari uspjeli zarobiti,

160
Luković 1937., str. 21.-25., 132.-134., 202.-204., 350.-358., 368.-370., 406.-408., Luković 1951.,
str. 181.; Luković 1958., str. 265.-266.; Botrić 1972., str. 79.-81.; Čoralić 1996A, str. 98.
161
U palači Luković održano je 1797. godine počasno primanje u čast austrijskoga guvernera Boke
kotorske, baruna Thomasa Bradyja, a početkom XIX. stoljeća ovdje je svečano dočekan Napoleonov
general Lauriston. U vrijeme opsade Kotora 1814. godine u toj je palači bio smješten William Host,
zapovjednik savezničke vojske u Boki (Luković 1937., str. 356.-357.).
162
O Tripunu Lukoviću pisali su: Gelcich 1872., str. 16.; Gelcich 1889., str. 21.; Luković 1937., str.
16., 22., 333.-335., 407., 416.-417.; Foretić 1962., str. 302. Mijušković 1967., str. 20.-21.; Botrić 1972.,
str. 79., 81.; Čoralić 1996A.; Čoralić 2005E.

77
ali se, kako obiteljska predaja svjedoči, vlastitom domišljatošću i hrabrošću uspio

izbaviti iz zatočeništva Osmanlija. Za višestruke zasluge iskazane u mletačkoj službi

u ratu i u miru, imenovan je dukalom mletačkog Senata od 5. lipnja 1652. doživotnim

admiralom Bokeljske mornarice. Tripun Luković poznat je i kao utemeljitelj

prčanjske crkve Gospe od Karmena (u prvoj polovici XVII. stoljeća), koja je i kasnije

ostala patronat Lukovića te u kojoj je pokopan najveći broj odvjetaka obitelji

Luković.163 Za života i djelovanja u mletačkoj vojnoj službi, obavljajući dužnost

vodećeg prenositelja državne pošte te (od 1652. godine) admirala Bokeljske

mornarice, Tripun Luković je održavao učestale veze s Mlecima. U grad na lagunama

Tripun je najčešće dolazio po službenoj dužnosti, ali i iz osobnog, poduzetničkog

interesa. U Mlecima je kolonija bokeljskih iseljanika brojila više članova od zajednica

iz drugih dijelova hrvatske obale i unutrašnjosti. Više od drugih, Bokelji nastanjeni u

Mlecima prednjačili su svojim bogatstvom, razgranatošću poslovnih veza i

međusobnom povezanošću. Obitelj Luković imala je i ovdje zapaženu ulogu, a njezini

su istaknuti članovi - kapetani i poduzetnici nastanjeni u Mlecima - često spominjani

kao najviši dužnosnici tamošnje hrvatske bratovštine sv. Jurja i Tripuna (Scuola degli

Schiavoni).164 Tripun Luković, slično svojim brojnim sugrađanima, također je svoj

buran i plodonosan životni put okončao u glavnom gradu Prejasne Republike.

Oporuka čiji ću sadržaj navesti, svojevrstan je zbir bogate Tripunove životne priče i

vrijedno svjedočanstvo o predstavniku jedne hrvatske obitelji iz Boke u doba njezina

najvećeg uspona i moći.

Oporuka Tripuna Lukovića napisana je 18. studenoga 1656. u Mlecima (s

dodatkom - kodicilom, od 20. istog mjeseca). 165 Tripun je u uvodnom dijelu oporuke

163
Čoralić 1993., str. 104.-105.; Luković 2000., str. 64.-65.
164
Najvišu dužnost u hrvatskoj bratovštini u Mlecima – čast gastalda – obnašali su Frano Matijin
(1756., 1765., 1776.), Nikola (1779., 1786.-1787.), Tripun (1788.), Petar Franov (1796.) i Vicko
(1804.) Luković. Usporedi: Perocco 1964., str. 235.
165
ASV, NT, b. 122., br. 38.

78
zabilježen kao stanovnik u kući mletačkoga građanina Zuanna Locadella u četvrti S.

Provolo u istočnom gradskom predjelu Castello, mjestu gdje tijekom svih prošlih

stoljeća bilježimo najveći broj iseljanika iz hrvatskih, posebice iz bokeljskih krajeva.

Dio oporuke u kojem Tripun obdaruje brojne vjerske ustanove Boke kotorske

opsežniji je nego što je to u oporukama uobičajeno i zaslužuje pažnju istraživača.

Tako kotorskoj bratovštini Tijela Kristova sa sjedištem u stolnoj crkvi sv. Tripuna

daruje deset dukata, koliko ostavlja i drugim vjerskim ustanovama grada Kotora.

Riječ je o već spomenutoj bratimskoj udruzi bokeljskih mornara (koje je i vrhovni

zapovjednik), redovnicama samostana sv. Klare166, franjevačkom samostanu izvan

gradskih zidina kraj izvora zvanog Gurdić167 te ženskom franjevačkom samostanu sv.

Križa u Kotoru.168 Izražavajući želju da se za njegovu i duše njegovih roditelja i

drugih predaka održe mise zadušnice, Tripun kao mjesta gdje će se one održati navodi

kotorske crkve: katedralu sv. Tripuna, crkve sv. Klare i sv. Križa te spomenutu

franjevačku Gospinu crkvu na Gurdiću. U svakoj od spomenutih crkava održat će se

ukupno pedeset misa. Osim vjerskih ustanova Kotora, Tripun oporučno obdaruje i

dvije crkve rodnoga Prčanja. U prvom primjeru riječ je o nekadašnjoj župnoj crkvi sv.

Marije169, koja je u vrijeme pisanja Tripunove oporuke već bila prilično osiromašila

pa se u vizitacijama nerijetko ističe njezin trošan izgled i neprimjerenost za vršenje

funkcije župne crkve. Tripun ostavlja toj crkvi prihod od uloženih nekretnina čija je

vrijednost 150 dukata, a zauzvrat traži da se u njoj održi pedeset misa za spas njegove

duše. Isti broj misa Tripun želi i u obiteljskoj crkvi Gospe od Karmena, za koju,

najvjerojatnije iz istih prihoda, određuje da se nabavljaju ulje i voštanice koje će se

166
O kotorskom samostanu i crkvi sv. Klare usporedi: Luković 1951., str. 76.; Ostojić 1964., str. 506.-
507.; Luković 2000., str. 49.-50.; Saulačić 2002., str. 351.-353.; Stjepčević 2003., str. 375.-376.;
Martinović 2004., str. 38.
167
Luković 1951., str. 78.; Luković 2000., str. 52.; Saulačić 2002., str. 347.-348.; Stjepčević 2003., str.
372.
168
Luković 1951., str. 76.; Saulačić 2002., str. 353.; Stjepčević 2003., str. 69.
169
Crkva se nalazila u predjelu zvanom Puč. Usporedi: Luković 2000., str. 62.-64.

79
držati upaljene u spomen na njega i njegove pretke. Osim navedenih pedeset misa, u

istoj crkvi će se održati još dodatnih 12 misa godišnje za njegovu i duše njegovih

pokojnih. Za imovinu koju ostavlja toj crkvi imenuje izvršitelje - poslovnog sudruga

Nikolu Tripunovog, Marka Pavlovog, rođaka Matiju Štukanovića te tada dobro

poznatog svećenika i župnika Prčanja Petra Sbutegu. 170 Spomenutom Sbutegi

namijenjuje kao dar i prsten vrijedan deset dukata. Rečeni se izvršitelji moraju

pobrinuti za sve prethodno rečene mise zadušnice, kao i za mise koje će se dva puta

godišnje održavati u crkvi u kojoj će njegovo tijelo biti sahranjeno. Naposlijetku,

Tripun spominje i glasovitu perašku crkvu Gospe od Škrpjela (Uznesenja Blažene

Djevice Marije, Madonna del Scoglio), smještenu na umjetno stvorenom otočiću

ispred grada Perasta. Iziskujući od svećenika te crkve držanje pedeset misa zadušnica,

Tripun crkvi ostavlja deset dukata.171

Brojna spominjanja, odredbe i legati namijenjeni najbližim članovima rodbine,

otkrivaju nam povezanost i bliskost unutar članova obitelji Luković. Raspolažući s

priličnim, za većinu običnih građana nedostižnim kapitalom i materijalnim dobrima,

Tripun izdašno obdaruje brojne članove svoje obitelji. Osim toga, u ovom dijelu

oporuke otkriva se i opsežnost Tripunovih poduzetničkih poslova (trgovina, kreditno

poslovanje), koje je u velikoj mjeri ostvarivao zajedničkim ulaganjem s članovima

rodbine i sugrađanima. Tripun bratu Pavlu daruje jedan zlatni prsten u vrijednosti

deset dukata; rođakinji Vicki, kćeri Marka Ivanovog, koja obitava u njegovoj kući,

namijenjuje u ime miraza visoku svotu od 300 dukata (u novcu i odjeći), a njezinoj

sestri Jerolimi daruje za istu svrhu 150 dukata. Vicki je pri tome, kao nadopuna

miraza od 300 dukata, namijenjena i drvena škrinja s robom koja se nalazi u

170
Petar Sbutega prčanjski je župnik (1645.-1698.) i vrlo istaknuta osoba onodobnog prčanjskog
vjerskog i kulturnog života. Pokopan je u crkvi Gospe od Karmena pored grobnice Tripuna Lukovića.
U župnoj crkvi u Prčanju čuva se njegov mali portret na dasci koji se pripisuje slikaru Tripi Kokolji.
Usporedi: Luković 1937., str. 77., 334.-336.; Horvat – Matejčić – Prijatelj 1982., str. 841.
171
Čoralić 1996A, str. 99.-100.

80
Tripunovoj obiteljskoj kući u Kotoru. Svojoj kćeri Luciji i zetu Iliji Mrvici prepušta

uživanje najma od posjeda kraj Kotora (predjel della Fontana) koji iznosi znatnih 200

reala. Luciji također dozvoljava slobodno raspolaganje mirazom od 400 dukata uz

uvjet da polovicu rečene svote podijeli svojoj braći. Ukoliko pak to ne učini, Lucija će

biti izuzeta i od korištenja 200 reala najma s posjeda. Sa bratom Pavlom je Tripun

tijekom proteklih godina ostvario niz trgovačkih poslova u kojima su zajednički

ulagali kapital i dijelili dobit. Tako Tripun navodi kako su u jednom od posljednjih

poslova odaslali u Mletke brod sa teretom svijeća, sušenog mesa i ribe, te ostvarili

dobit od 400 reala. Tripun od brata zahtjeva da njegovim nasljednicima isplati pedeset

reala i ostale dobiti koje je već prethodno Tripun morao isplatiti Mariji Bisanti, jamcu

u čitavom ostvarenom ulaganju i poslu. Bratu Pavlu dozvoljava izvršiti novčana

potraživanja od obitelji Marčinko iz Žuljane (na poluotoku Pelješcu), od Sabičevića sa

Korčule te od Grgura Tripunovog iz bokeljskog mjesta Muo. Dug koji Pavao do tada

još nije izmirio Tripunu djelomično je oprošten te je Pavao obvezan vratiti 100 od

dužnih 150 reala. U oporuci se Tripun prisjeća i Pavlovih kćeri, svojih nećakinja, te

im za njihov miraz ostavlja različitu odjeću.172

Spominjući poimenično svoje sinove Luku, Nikolu i Ivana, admiral Tripun ih

imenuje glavnim i jedinim nasljednicima svih svojih dobara uz uvjet da podjelu

dobara ne učine sve dok najmlađi Ivan ne dosegne punoljetnost. Ukoliko najstariji sin

Luka želi ranije koristiti svoj dio dobara neka mu izvršioci oporuke isplate novčani

dio nasljedstva, ali bez prijevremene diobe nekretnina. Najstarijem sinu Luki također

namijenjuje, kada se oženi, staru obiteljsku kuću u Prčanju koja se nalazi neposredno

uz kuću brata mu Pavla. Supruzi Marijeti (rođenoj Štukanović) ostavlja za udovištvo i

brigu oko sinova dovoljno imetka, a prema procjeni izvšitelja oporuke. Ukoliko

njegovi sinovi ne budu imali muških potomaka, staru kuću ostavlja sinovima brata
172
Čoralić 1996A, str. 100.-101.

81
Pavla, a polovicu nove kuće nećaku Ivanu, sinu Marka Marasa te mlađem sinu brata

Ilije. Njima ostavlja i pokretna dobra u kući uz obvezu da svake godine na njegov

rođendan daju držati dvije mise.173

U posljednjem dijelu oporuke Tripun opširno navodi svoje brojne poslovne

sudrugove, mahom građane Boke, s kojima je tijekom proteklih godina ostvarivao

različite poslove. Uglavnom je riječ o podsjećanju na njihove obveze i dugove koji se

potraživanjem izvršitelja oporuke moraju isplatiti Tripunovim nasljednicima. Tako

poslovni sudrug Paško Petrov mora isplatiti dobit od pedeset reala za četiri izvršena

trgovačka putovanja te još pedeset reala položenih za kaparu od prodanog svinjskog

mesa. Supruga Bokelja Matije Jurjeva, čije ime ne navodi, dužna mu je neznatnih tri

reala; Marko Nikolin de Zechlin četiri reala; Kotoranin Nikola Bolica Kokoljić pet

reala; Tripun Mihovilov zvan Tripša 13,5 reala; Ilija Andrijin 15 reala; Matija Mrvica

znatno više - 67,5 reala (ostatak duga od 200 reala njegovog pokojnog brata Vicka

Mrvice), dočim se dug koji mu je već isplatio parun broda Pavao Pavlov (pedeset

dukata) mora darovati crkvi Gospe od Karmena u Prčanju. Tripun je poslovao i s

uglednicima iz okolnih predjela Boke. Tako mu je kneginja oblasti Brajići

(sjeveroistočno od Budve) dužna 62 reala koji su joj posuđeni na povjerenje i bez

potpisanog ugovora. Darija iz ugledne kotorske obitelji Vrakjen (Vrachien, Wrachien)

založila je kod Tripuna jednu svoju skupocjenu zlatnu ogrlicu za svotu od 110 reala i

sada joj je dozvoljen otkup bez ikakvih kamata, a u potpunosti je oprošten neznatan

dug kotorskom građaninu Nikoli Skuri (tri ili četiri dukata). Naposlijetku, u svezi

nekih sporova i neisplaćenih obveza u prethodnim poslovnim operacijama, u fiskalnoj

su komori sekvestrirane dobiti Tripunovih dužnika i obveznika: Luke Gambaro (150

reala), Vuka Gierometta (pedeset reala), Lovre Milatovića (tri reala), Nikole Dorata

(17,5 reala) i Tripše Matijinog iz Mua (sedamdeset reala, od kojih je isplaćeno već
173
Čoralić 1996A, str. 101.

82
šezdeset).174

Oporuka Tripuna Lukovića posljednji je dokument koji potpisuje taj istaknuti

pomorski kapetan, admiral Bokeljske mornarice i darovatelj crkvenih ustanova rodne

Boke. Tripun je umro nekoliko mjeseci kasnije, a oporuka je, na zahtjev jednog od

izvršitelja (Nikola pokojnog Tripuna), otvorena 26. V. 1657.

Zanimljiva je i spomena vrijedna sudbina Tripunovih nasljednika - sinova

Luke i Nikole. Slijedeći očev životni put, Luka je zarana stupio u mletačku vojnu

službu u kojoj se ubrzo istakao i napredovao do visokog čina u mletačkoj ratnoj

mornarici. Velike je zasluge stekao u pomorskim borbama u Kandijskom ratu.

Vrativši se s jednog od ratnih pohoda na Levantu, Luka je kao ratni plijena doveo

dvije osmanlijske robinje koje je držao u svojoj kući. Jedne noći, dok je tvrdo spavao,

robinje su mu prerezale vrat i u dogovoru s crnogorskim hajducima opljačkale kuću te

potom uspješno pobjegle. Lukina tragična sudbina nije dojmila prčanjsku crkvu te nije

bio dopušten njegov pokop u obiteljskoj grobnici u crkvi Gospe od Karmena već

ispred iste crkve, za kaznu što je u svojoj kući, na sablazan mještana, crkve i rodbine,

držao harem.175

Za razliku od brata Luke, drugi Tripunov sin Nikola (rođen 1650. godine)

odabrao je svećenički poziv. Izučivši teologiju u Rijeci, zaredio se za svećenika i

potom niz godina službovao u mjestima Kotorske biskupije (Risnu, Krtolima, Luštici,

Stolivu i Prčanju). Posvetio je novu župnu crkvu u Prčanju (1705.) i u njoj osnovao

bratovštinu Presvete Krunice (1707.). Svojom oporukom ustanovio je zakladu kojom

se plaćao kapelan u obiteljskoj crkvi Gospe od Karmena obvezan da izgovara po dvije

mise sedmično u spomen na njegove roditelje. Dobar poznavalac prilika u katoličkim

župama u okolici Boke, posebno u dijelovima koji su bili izloženi djelovanju i

174
Čoralić 1996A, str. 101.-102.
175
Luković 1937., str. 16., 22.-23.; Čoralić 1996A, str. 102.

83
propagandi pravoslavnog svećenstva, nastojao je podizati i održavati crkve i kapele u

pojedinim manjima mjestima u kojima se nedostatak katoličkog klera najviše osjećao.

Nikola Luković istakao se i kao prevodilac liturgijskih pjesama i misala na

staroslavenski jezik za potrebe Kotorske biskupije. Poznat je i njegov prijevod

XXXIV. pjevanja Ariostova spjeva Bijesni Orlando (Orlando furioso) koje je preveo

kao osmeračku epsku pjesmu pod naslovom Razgovor kraljice Lidije iz Pakla

(objavljeno u Mlecima 1775. godine). Svojim životom, pastoralnim radom u

Kotorskoj biskupiji te bogatim kulturnim djelovanjem ubraja se u istaknutije ličnosti

Boke u drugoj polovici XVII. i početkom XVIII. stoljeća.176

***

Životni put bokeljskoga admirala Tripuna Lukovića, vojna služba i tragično

skončanje njegova sina Luke, te svećenički poziv i kulturna nastojanja prčanjskog

župnika Nikole, sažet su odsječak prošlosti tog uglednog bokeljskog roda. Kapetani i

pomorski poduzetnici, trgovci i mletački ratnici, općinski načelnici i admirali, ali i

mecene i podupiratelji kulturnog napretka svog zavičaja, Lukovići kroz obiteljsku

povijest zrcale i povijest malih bokeljskih gradića i tamošnjih uglednih rodova u doba

najvećega uspona, slave i bogatstva Zaljeva hrvatskih svetaca.

176
Kukuljević 1860., str. 87.-88.; Luković 1932.; Luković 1937., str. 196.-202., 333.-334.; Luković
1951., str. 181.; Poezija baroka, str. 407.-420.; Banac – P. Novak – Sbutega 1993., str. 102.-105.;
Čoralić 1995.; Čoralić 1996A, str. 102.

84
III. DUHOVNI PREGAOCI

Jedna od neizostavnih sastavnica iz prošlosti Boke kotorske, ali i šireg

budvansko-barskog područja, zasigurno je crkvena povijest. Križište vjerskih i

etničkih gibanja, susreta, prožimanja i uzdarivanja, Boka je oduvijek predstavljala

rasadište znamenitih duhovnih osoba te je s pravom nazvana Zaljevom hrvatskih

svetaca. Uz crkvenu prošlost Boke vezuju se znamenita imena poput bl. Ozane

Kotorske, bl. Gracija iz Mula, sv. Leopolda Bogdana Mandića i službenice Božje Ane

Marije Marović, ali i crkvenih dostojanstvenika koji su svojim pregnućima i ugledom

ostavili nemjerljiv pečat u crkvenoj prošlosti istočnoga Jadrana (barski i zadarski

nadbiskup Vicko Zmajević, budvanski pisac i mletački kanonik Krsto Ivanović i

brojni drugi). Bokeljska sakralna zdanja, poput crkve na otočiću Gospa od Škrpjela ili

benediktinske opatije sv. Jurja pred Perastom, veličanstvena katedrala sv. Tripuna i

bogatstvo njezinih riznica, peraške i dobrotske crkve i zvonici, ali i cijeli niz crkvica

razasutih uzduž naselja Zaljeva, biseri su umjetnosti, ali i zorno posvjedočenje

prevažne uloge Katoličke crkve i duhovnosti u prošlosti toga kraja.

Teme ove cjeline poglavito se odnose na obradu životopisa nekoliko

znamenitih bokeljskih zaslužnika. Riječ je o opatu sv. Jurja pred Perastom Mihovilu

Cisillu, Peraštaninu Andriji Zmajeviću – barskom nadbiskupu, crkvenom piscu i

gorljivom zagovorniku protuturske vojne te kotorskom biskupu Marku Antunu

Gregorini, zaslužniku Kotorske biskupije u prijelomno doba bokeljske povijesti. Riječ

je o osobama koje su svojim podrijetlom, životom i djelovanjem bile povezane i sa

širim područjem istočnojadranske obale te iščitavanje i prezentacija njihovih

životopisa ujedno odražava i značaj koji je bokeljski prostor imao za hrvatsku povijest

85
u cjelini. Četvrto i završno poglavlje cjeline bavi se oblicima povezanosti duhovnih

osoba zavičajem iz grada Kotora (i Kotorske biskupije) s Mlecima, njihovim

prinosima bokeljsko-mletačkim kulturnim i crkvenim vezama, kao i njihovom ulogom

u vjerskom svakodnevlju hrvatske (posebice bokeljske) iseljeničke zajednice u gradu

na lagunama. Ovo je poglavlje po svojem sadržaju ujedno i prijelaz u završnu

tematsku cjelinu knjige, a koja se odnosi na raznolike oblike prisutnosti i djelovanja

Bokelja u Mlecima.

86
III.1. Mihovil Cisilla - opat sv. Jurja pred Perastom (1605.-1647.)

Opće napomene

Benediktinska opatija sv. Jurja pred Perastom, podignuta na prirodnoj morskoj

hridi nasuprot bokeljskog gradića čuvene pomorske i ratničke tradicije, svakako se

može ubrojiti među najpoznatija crkvena zdanja na području Boke kotorske. Tijekom

povijesti ime opatije se u vrelima bilježilo u različitim oblicima (Sanctus Georgius de

extra Catharium, de Medio Mare ili Maris, de Scopulo, in Scopulo, san Giorgio di

Cattaro, san Giorgio sullo Scoglio, de Culfo, de Culpho Catari, de Gulpho alias de

Perasto, Scopulus sancti Georgii i dr.), a u njezino su se crkveno područje ubrajali

Perast, Većebrdo, Đurići, Lipci, Strp te morske hridi na kojima je kasnije nastalo

poznato bokeljsko svetište Gospa od Škrpjela. U srednjem vijeku opatiji je pripadao i

dio prčanjskog zemljišta uz more te nekoliko terena i kuća u Kotoru, Dobroti, Stolivu

i drugdje. Opatija sv. Jurja u povijesnim se izvorima prvi puta spominje 1166. godine,

kada se tamošnji opat Ivan bilježi u ispravi u kojoj se opisuje svečana posveta

kotorske stolne crkve sv. Tripuna. Opatijom su upravljali Kotorani te je čast opata u

pravilu obnašao odvjetak neke kotorske patricijske obitelji (Bisanti, Bolica, Paskvali i

dr.). Kotorska je općina od najstarijih vremena birala i dva zastupnika (prokuratora)

samostana, a imala je mogućnost utjecati i na smjenjivanje pojedinih opata. Opat sv.

Jurja bio je obvezan u dane crkvenih blagdana pohoditi Kotor i stolnicu sv. Tripuna te

ondje sudjelovati u liturgijskom slavlju. Opatiju je službeno posvetio 2. IX. 1247.

kotorski biskup Deodat (Deodatus) u vrijeme pape Inocenta IV. (1243.-1254.), a na

molbu kaptola sv. Tripuna, kotorske općine i Jurja, tadašnjeg opata samostana sv.

Jurja. Nakon smrti opata Tripuna Bolice (1485. godine) opatija je povjerena Jeronimu

87
Bolici, čime je samostanom definitivno zavladao sustav komende, ali su ujedno

započele i višestoljetne raspre između Peraštana i Kotorana glede patronatskog

privilegija nad samostanom. Dugogodišnji sukobi okončani su 1634. godine, kada je

grad Kotor izgubio pravo patronata, koje je tada preuzeo mletački Senat, dočim je

opata birao veliki zbor u Perastu iz redova domaćeg patricijata. Samostan je nekoliko

puta stradavao u napadima Osmanlija (posebice 1624. godine), a teška je oštećenja

zadobio u potresu 1667. godine. Sadašnja jednobrodna crkva i zidovi samostana

podignuti su nakon 1667. godine, a od prvotnih građevina danas postoje samo manji

ostatci.177

Uz povijest opatije sv. Jurja pred Perastom vezuju se životopisi nekoliko

istaknutih osoba iz bokeljske prošlosti. Tako su, navedimo samo najpoznatije

primjere, službu komendatora obnašali vjerski pisac i kotorski biskup, Mlečanin

Pietro Bruti (1485.-1493.) te na prijelazu u XVIII. stoljeće Peraštanin Vicko Zmajević

(1695.-1701.), kasniji barski (od 1701.) i zadarski nadbiskup (1713.-1745.).

Tema ove cjeline djelovanje je Mihovila Cisille, višedesetljetnog opata sv.

Jurja pred Perastom (1605.-1647.) i posljednjeg Kotoranina koji je obnašao tu čast.

Osim temeljnih podataka o njegovu životopisu, sadržanih u postojećoj literaturi,

posebna pozornost bit će poklonjena iščitavanju i raščlambi Cisilline oporuke, nastale

1616. godine i danas pohranjene u spisima Istorijskog arhiva u Kotoru.

Temeljne podatke o životu Mihovila Cisille, s poglavitim osvrtom na njegovo

dugogodišnje djelovanje u benediktinskoj opatiji sv. Jurja, bilježe ponajprije djela

koja se bave proučavanjem povijesnog (osobito crkvenog i kulturnog) razvoja grada

Perasta. Pri tome su nam za ova istraživanja posebno uporabljiva i korisna djela Pavla

Butorca, kotorskoga (1938.-1950.) i dubrovačkoga (1950.-1966.) biskupa te

177
O povijesti benediktinske opatije sv. Jurja pred Perastom usporedi temeljnu literaturu: Ostojić 1964.,
str. 489.-492.; Butorac 1998., str. 29.-35., 69-74.; Butorac 1999.; Butorac 1999A.; Milanović 2003., str.
294.-295.

88
zapaženog proučavatelja bokeljske povijesti i kulture. 178 Saznanja o Mihovilu Cisilli i

njegovoj opatskoj službi na peraškom otočiću bilježe i radovi bokeljskih povjesnika

Antona Miloševića179 i Srećka Vulovića180, kao i uvijek dragocjen sintetski pregled

povijesti benediktinskog reda na hrvatskim prostorima Ivana Ostojića. 181 Od ostalih

radova moguće je još izdvojiti i kratak navod u davno nastalom djelu Illyricum

sacrum Daniela Farlatija i Giacoma Coletija182 te sažet biografski osvrt u Hrvatskom

biografskom leksikonu autora Ante Lešića.183

Životni put i djelovanje

Uvidom u postojeća saznanja historiografije moguće je u glavnim crtama

rekonstruirati životni put Mihovila Cisille, poglavito one sastavnice koje se odnose na

njegovo opatsko djelovanje. Rođenjem Kotoranin, Mihovil je tijekom više od

četrdeset godina (1605.-1647.) obnašao službu opata benediktinske opatije smještene

naspram Perastu. Na tu je službu imenovan odlukom pape Pavla V. (1605.-1621.) od

1. VII. 1605., da bi u posjed opatije sv. Jurja službeno bio uveden (u nazočnosti

predstavnika peraške općine i gradskog kapetana Marka Krstova) 18. VII. iste godine.

Svečani čin predaje opatije novoimenovanom upravitelju obavio je, prema običajima,

tadašnji kotorski biskup (Angelo Baronio, 1604.-1611.).184

U to vrijeme peraška opatija nije bila bogato opremljena. Imala je dva oltara,

veliki te mali prema desnoj strani ulaza u crkvu, a radi općenito slabih prihoda (manje

od dvadeset dukata godišnje) papa joj je podijelio oprost od plaćanja uobičajenih

crkvenih obveza. U prvo vrijeme Mihovilova boravka na otočiću sv. Jurja pred
178
Butorac 1998., str. 60.-61., 70., 73.-74., 135., 208.; Butorac 1999., str. 137., 141., 166., 232.; Brojne
podatke vidi u: Butorac 1999A.
179
Milošević 1907., str. 47.-48.; Milošević 1916., str. 259.; Milošević 1956., str. 33.
180
Vulović 1888., str. 3.-4.
181
Ostojić 1965., str. 313.
182
Farlati – Coleti 1800., str. 503.
183
HBL II., str. 688. Usporedi i Čoralić 2006F.
184
Butorac 1998., str. 60.-61., 70.; Butorac 1999A, str. 52.; Čoralić 2006F, str. 55.

89
Perastom s njime je boravio i pomagao mu u pastoralnom radu njegov brat Timotej,

benediktinac, poznat kao pisac pregleda povijesti ugledne kotorske patricijske obitelji

Bolica.185 Razne su okolnosti, međutim, dovodile do sve češćeg Cisillinog izbivanja s

otočića i boravka u samom gradu Perastu. Tako je 1621. godine (4. VIII.) peraški

kapetan Vicko Petrov, zajedno s Ivanom Zambelom i Matijom Bućom, zamolio u ime

peraške općine kotorskog biskupa Jakova Panfilija (1620.-1622.) da se dozvoli opatu i

župniku Mihovilu Cisilli - jer je narodu otežan odlazak na otočić u dane nevremena –

slavljenje misa u peraškoj crkvi sv. Nikole, kao i u drugim crkvama u mjestu. 186 Iste je

godine (16. V.) biskup Panfilio pohodio Perast. Tom je prigodom izrijekom naredio

Mihovilu Cisilli i bratu mu pomoćniku i kapelanu Timoteju da se vrate iz Perasta

(gdje sada stanuju) u svoje sjedište u župnu crkvu sv. Jurja i da ondje drže liturgijske

obrede prema starom običaju.187

Opatu Cisilli je boravak na otočiću bio otežan i radi neslaganja Peraštana s

Kotoranima i kotorskim plemstvom, ali (kasnije, od 1621. godine) i radi odsutnosti

brata mu Timoteja, jedinoga pomoćnika u obavljanju dušebrižničkih djelatnosti. Stoga

se 20. XII. 1621. odrekao opatije, navevši u obrazloženju kao glavni razlog za

odstupanje brigu za održavanje obiteljskog posjeda, a koja je nespojiva s boravkom na

otočiću.188 Već idućega dana (21. XII.) imenovan je kanonikom kotorske zborne crkve
185
Povijesni pisac Timotej Cisilla (Kotor, druga polovica XVI. st. – Kotor, prva pol. XVII. st.)
spominje se 1605. godine kao prior benediktinskog samostana sv. Jakova u Višnjici kraj Dubrovnika.
Od 1607. do 1621. godine pomoćnik je brata Mihovila u opatiji sv. Jurja, a 1621.-1622. godine opat je
sv. Nikole na Bojani. Kao uspješan crkveni diplomat uspio je ishoditi dozvolu za obavljanje kršćanskih
obreda među pukom na granici sa Osmanskim Carstvom. Godine 1624. spominje se i kao opat i vikar u
Ulcinju. Autor je rukopisnog djela Bove d’oro, povijesti kotorske obitelji Bolica, čijem je istaknutom
odvjetku Frani djelo i posvećeno. Djelo je uglavnom bilo sačuvano te je na osnovi njega 1810. godine
Peraštanin Tripo Smeća načinio vjeran prijepis. Taj je dio rukopisa izgubljen, ali je sačuvan prijepis
Vuke Poljaka iz 1877. godine (Nadžupski arhiv u Perastu). Podrobnije vidi tekst Anđelke Stipčević
Despotović u HBL II., str. 688.-689. Usporedi i: Ostojić 1964., str. 441., 463., 490., 499.; Banac –P.
Novak – Sbutega 1993., str. 91.-96.; Babić 1998., str. 69.-72.; Butorac 1999.; Butorac 1999A, str. 55.-
56.; Babić 2003., str. 367.
186
Butorac 1999A, str. 53.
187
Čoralić 2006F, str. 55.
188
Znano je da je Cisilla imao raznih, uglavnom obiteljskih, dugova i obveza. Uživao je u Kotoru
beneficij Presvetoga Sakramenta te je stoga morao prve nedjelje svakog mjeseca otpjevati misu
Presvetog Tijela Kristova i nakon mise po običaju obaviti ophod oko crkve sv. Tripuna. Usporedi:
Butorac 1999A, str. 120.

90
sv. Marije. Na dan 23. XII. iste godine došli su pred kotorskog biskupa peraški

kapetan Vicko Perov i 12 poslanika općine (predstavnici 12 peraških bratstava) s

četiri suca te uložili prosvjed u ime cijeloga grada Perasta (in nome della Università).

U pismenom podnesku, što su ga nekoliko dana poslije (29. XII.) podnijeli kapetan i

poslanici općine Krsto Ivelić i Dominik Dentali, kaže se da je opat župnik Perasta i

drugih okolnih mjesta, a napustio je 1500 duša, sebi podložnih, “na porugu

Osmanlijama i raskolnicima”.189 Nedugo poslije Cisilla ipak mijenja odluku te 13. II.

1622. izjavljuje pred peraškim kapetanom i pred 12 predstavnika 12 peraških

bratstava, kako je uvijek spreman obnašati opatsku čast te će i nadalje boraviti na

otočiću sv. Jurja. Peraštani su tada izjavili da ga primaju za opata, obećavajući mu

dužno poštovanje. Dana 15. II. 1622. Cisilla se odrekao kotorskog kanonikata,

pridržavajući ipak pravo da u budućnosti postupi prema okolnostima.190

Nesreće i otegotne okolnosti nisu, međutim, ni nadalje mimoilazile otočić sv.

Jurja. U noći između 23. i 24. VI. 1624. Perast su poharali berberski gusari,

opljačkavši grad te nanijevši velike štete crkvama sv. Nikole, sv. Jurja i Gospe od

Škrpjela.191 Djelujući na obnovi oštećenog i opljačkanog benediktinskog zdanja,

Cisilla se u više navrata obraćao za pomoć gradu Kotoru i tamošnjim zastupnicima

(prokuratorima) opatije sv. Jurja. Godine 1628. uspio je ishoditi dozvolu za izradbu

jedne oltarne pale u vrijednosti od četrdeset dukata. Boravak u opatiji, međutim, tih je

godina bio još više otežan. Godine 1633. kotorski prokuratori Bartul Pima i Marijan

Vraćen daju Cisilli dopuštenje da popravi zgradu i osposobi je za redovito

obitavanje.192 Potonji je navod ujedno i posljednji podatak o utjecaju kotorskih

zastupnika na djelovanje peraške opatije. Iduće godine, kako je spomenuto u uvodu,

189
Butorac 1998., str. 70.; Butorac 1999A, str. 54.
190
Butorac 1999A, str. 55.-56.; Čoralić 2006F, str.56.
191
Tada su i brojni Peraštani odvedeni u ropstvo. Vidi podrobnije: Milošević 1956.; Bošković 1965.,
str. 174.; Lalošević 1972., str. 75.; Butorac 1999A, str. 56.
192
Butorac 1998., str. 73.; Butorac 1999A, str. 63.

91
odlukom mletačkog Senata patronat nad opatijom sv. Jurja oduzet je Kotoru te je

određeno da se u budućnosti njezin opat bira iz redova domaćeg, peraškog patricijata.

Nakon 1634. godine Cisilla sve manje boravi na otočiću, a u njegovoj odsutnosti

redovito ga mijenja peraški svećenik Damjan Šilopi. Naposljetku, jedna od

posljednjih epizoda u nizu višegodišnjih kotorsko-peraških sukoba glede patronata

nad opatijom sv. Jurja, zbila se nedugo prije smrti opata Cisille, na Jurjevo 1645.

godine. Izvori govore da je na taj svečani dan opat Cisilla dao pripraviti objed za neke

svoje kotorske rođake i prijatelje. Uvrijedivši se što nisu pozvani na proslavu,

Peraštani su opremili oružanu lađu pod zapovjedništvom kapetana Luke Markovića te

dočekali kotorsku feluku, otisnuli se potom za njom prema otočiću i prisilili je na

povratak. Iskrcavši se na otočiću, Peraštani su zatekli spremljen objed kojime su se,

iako, nepozvani, bez ustručavanja pogostili. Opat se, kazuju svjedočanstva,

prestravljen zaodijenuo u misno ruho, stojeći cijelo vrijeme uz oltar.193

Unatoč svim poteškoćama koje su pratile njegovu više desetljeća dugu opatsku

službu, Mihovil je Cisilla formalno ostao upraviteljem sv. Jurja do kraja života.

Nakon njegove smrti (1647. godine), opatsku službu je u ožujku 1647. godine preuzeo

Damjan Šilopi, prvi Peraštanin na časti opata sv. Jurja.194

Poglavit dio Cisillina životopisa odnosi se na njegovo dugogodišnje obnašanje

opatske službe. Ostali podatci o njegovu životu oskudni su i nepotpuni. Zna se da je

slovio za dobrog propovjednika, a osobito ga je štovao i hvalio kotorski biskup

Jeronim Rusca (1611.-1620.), držeći da Cisilla po svojim odlikama i sposobnostima

zavrjeđuje bilo koje mjesto u crkvenoj hijerarhiji.195 Proučavatelji Cisillina životopisa

napominju da se peraški opat, kao i njegov brat Timotej, bavio pisanjem na latinskom

193
Butorac 1998., str. 74.; Butorac 1999., str. 141.; Butorac 1999A, str. 67.; Čoralić 2006F, str. 56.
194
Butorac 1998., str. 74., 135.; Butorac 1999., str. 137.; Butorac 1999A, str. 67.
195
Farlati – Coleti 1800., str. 503.; Butorac 1999A, str. 122.

92
i talijanskom jeziku. Na žalost, njegov nam opus danas nije poznat, a sačuvan je tek

jedan epigram, napisan u povodu smrti kotorskog plemića i latiniste Ivana Bolice.196

Mihovil Cisilla umro je 1647. godine u Kotoru. Pokopan je, prema dostupnim

saznanjima, u tamošnjoj samostanskoj crkvi Gospe od Anđela.197

Oporučni spis

Oporuka Kotoranina Mihovila Cisille, opata sv. Jurja pred Perastom,

pohranjena je u Istorijskom arhivu u Kotoru u sklopu fonda Sudsko-notarski spisi (b.

XCIV, knez: Paolo Donado). Napisana je u Kotoru, u kući obitelji Cisilla, smještenoj

u četvrti sv. Jakova (in contrada di S. Giacomo).198 Datum pisanja oporuke je 20. IX.

1616., a njezinom su sastavljanju nazočili kotorski općinski kancelar Giovanni

Giacomo Spatiani (koji je i napisao tekst oporuke), ugledni kotorski plemić i sudac

Frano Bolica (Bolica-Grbičić)199 te svjedoci – kotorski građani Bastian Fidati i

Ambroso Duruti. Napominjući kako je zdrav duhom, ali bolestan tjelesno, Cisilla

napominje da se na pisanje posljednje volje odlučio kako njegov imetak ne bi ostao

neraspodijeljen. U skladu sa uobičajenim zagovorima, posebice iskazivanim u

oporukama duhovnih osoba, Mihovil na samom početku oporuke svoju dušu

preporuča milosti Svevišnjem, Blaženoj Djevici Mariji i svecima nebeskoga dvora.

196
Vulović 1888., str. 3.-4.
197
Vulović 1888., str. 4.
198
Vjerojatno je riječ o četvrti smještenoj uz crkvu sv. Jakova, u blizini katedrale sv. Tripuna, s njezine
zapadne strane. Kako se nalazila blizu lođe, u vrelima se označavala i S. Giacomo prope Lobiam.
Godine 1682. u nju je preneseno sjedište bratovštine sv. Roka, po kojoj je kasnije crkva dobila ime.
Usporedi: Stjepčević 1938., str. 58.
199
Kotorski plemić Frano Bolica Grbičić (Kotor, oko 1583. – Kotor, 1653.) obnašao je u rodnom gradu
vodeće službe u gradskoj upravi (sudac, upravitelj zdravstvenog ureda, zapovjednik kotorske galije i
poslanik u Mlecima). Mletačka ga je vlada radi zasluga odlikovala naslovom Cavaliere di San Marco.
U Kotoru je obavljao i dužnost papinskog opunomoćenika za misije u sjevernoj Albaniji. S Franjom
Leonardijem iz Trogira, kasnijim barskim nadbiskupom (od 1644.), sudjelovao je 1637. u nastojanjima
vatikanske Kongregacije za propagandu vjere da se za crkvenu uniju pridobiju crnogorski vladika
Mardarije i pećki patrijarh Pajsije. U vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.) u mletačkoj se službi tajno
dopisivao s glavarima crnogorskih i hercegovačkih plemena te s predstavnicima osmanlijskih vlasti.
Timotej Cisilla posvetio mu je svoje djelo o povijesti obitelji Bolica iz 1624. (Bove d’oro). Usporedi
tekst Tatjane Radauš u HBL II., str. 112. (i ondje navedenu opsežnu literaturu); Čoralić 2006D, str.
154.-155.

93
 Kao mjesto svojega posljednjega počivališta opat Cisilla nije odabrao

skrovitost starog peraškog groblja na otočiću sv. Jurja, već izrijekom, u početnim

dijelovima svoje oporučne odredbe, za svoju grobnicu određuje kotorsku stolnicu sv.

Tripuna odnosno mjesto pored oltara Madonna del batisterio200, pri čemu troškove

grobnice i pokopa u cjelosti prepušta brizi svog glavnog nasljednika. Napominjući

kako posjeduje vinograd u Lepetanima (naselje zapadno od Tivta, u tjesnacu Verige),

određuje da ono pripadne glavnom nasljedniku, ali uz uvjet da isti nadoknadi sve

troškove i obveze (dugove) koje trenutno terete taj zemljišni posjed. Sva svoja

preostala dobra namijenjuje bratu Nikoli Cisilli, kojega imenuje za universal herede.

Nikola je obvezan skrbiti se za potrebe njihovog brata, benediktinca Timoteja. Potonji

nema pravo, ukoliko otputuje iz zavičaja, potraživati dodatna dobra od glavnog

nasljednika Nikole, već mu se samo daje koliko je potrebno i uobičajeno (il viatico

conveniale).201

Imenujući, nadalje, izvršitelje svojih oporučnih odredbi, Mihovil tu ulogu

namijenjuje u trenutku njegove smrti aktualnom kotorskom biskupu te svećeniku

Francescu Capello.

U nastavku oporuke sadržani su Cisillini legati crkvenim ustanovama, kao i

odredbe u svezi s misama zadušnicama u spomen na oporučitelja. Matičnoj crkvi sv.

Jurja in questo Colfo ostavlja jedan sag, a vinti para di messe de San Gregorio želi da

se održe u stolnici grada Kotora. Brojne mise služit će se pri raznim oltarima kotorske

stolne crkve (na oltaru Presvetog Sakramenta, oltaru Blažene Djevice Marije te oltaru

200
Oltar posvećen Blaženoj Djevici Mariji spominje se nad krstionicom kotorske katedrale iz IX.
stoljeća. Bilježi se i u vizitacijama iz 1579. i 1604. godine, kada je određeno da se podigne nova
krstionica. Usporedi: Belan 2002., str. 36.
201
Čoralić 2006F, str. 57.-58.

94
Relikvija ili Moćnika202). Četiri mise imaju se slaviti u crkvi sv. Venerande 203, dočim

će se jedna misa u spomen na peraškog opata održati u crkvi Gospe od Počivala u

Kotoru.204 Za svaku od određenih misa u kotorskim crkvama oporučitelj namijenjuje

po osam solida. Naposljetku, ne zaboravljajući siromahe grada Kotora, Cisilla im

ostavlja dva talira, koje će nakon njegove smrti raspodijeliti izvršitelji oporuke.205

Samostan benediktinaca sv. Jakova u Višnjici kraj Dubrovnika mjesto je koje

su često pohodili i Mihovil i Timotej Cisilla. 206 Napominjući, stoga, kako je od

rečenih monaha često posuđivao knjige, ali i kako tamošnje redovništvo pamti po

dobročinstvima, Cisilla opatiji sv. Jakova dariva ulje u vrijednosti šest talira, a

glavnog nasljednika obvezuje da sve posuđene knjige vrati u samostansku knjižnicu.

202
Kapela relikvija (Moćnik) u katedrali sv. Tripuna potječe iz XIV. stoljeća, ali je u kasnijim
razdobljima doživjela brojne pregradnje. Sadašnji oblik nastao je u XVII. i XVIII. stoljeću. Mramornu
je dekoraciju izveo čuveni mletački graditelj i kipar Francesco Cabianca (1665.-1737.), a graditeljsko
rješenje podsječa na relikvijar bazilike sv. Antuna u Padovi. U Moćniku su prikupljene stoljećima
sabirane relikvije, među kojima posebnu pozornost privlači 58 relikvijara u obliku ruku, nogu i poprsja
koji su u najvećoj mjeri rad kotorskih zlatara od XIV. do XVIII. stoljeća. Usporedi: Stjepčević 1938.,
str. 23.-47.; De Grassi 2001., str. 40.-45.; Belan 2002., str. 35.-43.; Milošević 2003., str. 455.-471.
203
Prema podatcima iz studije Ive Stjepčevića, crkva je možda isprva bila posvećena sv. Martinu. U
XV. stoljeću sjedište je bratovštine kotorskih mesara. Od XIX. stoljeća poznata je pod imenom sv.
Ana. Usporedi: Stjepčević 1938., str. 61.; Bućin-Kriještorac 1999.-2001., str. 139.-158.; Martinović
2002., str. 427.-436.; Martinović 2003., str. 44.; Martinović 2004., str. 52.-54.; Fisković 2004., str. 47.-
50.; Blehova Čelebić 2006., str. 267.-268.
204
Madonna del riposso (a quiete) odnosno crkva Gospe od Počivala, smještena je na brdu sv. Ivana,
na području gradske tvrđave u Kotoru. Danas crkva Prikazanja Blažene Djevice Marije (Gospe od
Zdravlja). Spominje se od 1518. godine. Crkva je tijekom prošlosti često bila obdarivana legatima
istaknutih Kotorana i predstavnika mletačke vlasti. U njoj se nalazi oltar od raznobojnog mramora s
kipovima sv. Tripuna i sv. Jeronima (XVII. st.). Usporedi: Stjepčević 1938., str. 59.; Luković 2000.,
str. 50.; Martinović 2004., str. 38.-40.
205
Čoralić 2006F, str. 58.
206
Samostan je smješten izvan gradskih zidina (sanctus Jacobus extra muros) istočno od Dubrovnika, u
nekadašnjem naselju Višnjica. Utemeljili su ga dubrovački vlastelin Ivan Gundulić i njegova žena
Dobroslava, koji su o svom trošku podigli zdanje i poklonili ga papi, uz uvjet da ondje borave monasi
benediktinskoga reda. Novi su samostan obdarili zemljama i vinogradima u okolici i u Brgatu, kućom u
Dubrovniku, stočnim fondom te o svemu tome sastavili zakladno pismo pred papinim legatom
Akoncijem 1222. godine. Papa Honorije III. odmah po osnutku, te Inocent IV. 1254. godine, uzeli su
samostan u zaštitu i djelomično ga oslobodili biskupske jurisdikcije. Od dvadesetih godina XVI.
stoljeća samostan je dio mljetske benediktinske kongregacije, čime je bilo dokinuto patronatsko pravo
utemeljitelja – obitelji Gundulić. Samostan je ukinut u vrijeme francuske uprave nad Dubrovnikom, a
posljednji višnjički benediktinac proveo je ostatak života kod dubrovačkih franjevaca. Samostan je
imao iznimno bogatu knjižnicu u kojoj su radili i svoja djela darivali istaknuti dubrovački i bokeljski
pisci prošlih stoljeća. Usporedi: Ostojić 1964., str. 460.-465.

95
 Spomenom dubrovačkog benediktinskog samostana u Višnjici završava

oporučni spis Mihovila Cisille, pravnu valjanost kojega na kraju potvrđuje gradski

sudac Frano Bolica Grbičić.

Godine 1647., punih trideset godina nakon njezina sastavljanja, oporuka

peraškog opata je otvorena. Nadnevak od 20. III. upućuje da neposredno prije

trebamo tražiti točan datum smrti Mihovila Cisille. Otvaranju oporučnog spisa

nazočio je ugledan kotorski plemić Petar Buća (Bucchia), tada sudac kotorske

komune.207

***

Crkvena i kulturna prošlost Boke kotorske i njezinih pojedinih naselja

neiscrpna su istraživačka tema. “More gradiva” razasutog ponajprije u tamošnjim

državnim i crkvenim pismohranama, ali i diljem gradova duž istočne i zapadne

jadranske obale, jamči da je o svakoj pojedinoj sastavnici iz događajnice bokeljskoga

kraja moguće izreči još pregršt novih spoznaja. Jednako tako, neiscrpne su i

istraživački nikada dovoljno korištene teme koje obrađuju životopise pojedinih

zaslužnih Bokelja. Kotoranin Mihovil Cisilla, višegodišnji opat glasovite peraške

benediktinske opatije, zasigurno je jedan od upravo takvih, neopravdano zanemarenih

i zaboravljenih isječaka bokeljske povijesti i kulture. Ovaj sažeti prilog stoga je

skroman prokušaj da je iz zaborava otrgne spomen na tog istaknutog Bokelja,

duhovnog i kulturnog pregaoca toga kraja u ranom novovjekovlju.

207
Čoralić 2006F, str. 58.-59.

96
PRILOG: Prijepis oporuke opata sv. Jurja pred Perastom Mihovila Cisille (Istorijski

arhiv u Kotoru, Sudsko-notarski spisi, b. XCIV, knez: Paolo Donado, str. 794-795’;

20. IX. 1616.)

Nel Nome del Signor Nostro Giesù Christo Amen. L’anno della sua Salutifera

Natività 1616. Adi veramente XX Settembre.

Fatto in Cattaro nella casa del infrascritto Reverendissimo Signor testatore

posta nela contrada di S. Giacomo, alla presenza del Magnifico Signor Francesco

Bolizza honorando giudice, et de missier Bastian Fidati, et mistro Ambroso Duruti

habitanti in questa Città testimonii havuti chiamati, et pregati.

Ove personalmente constituito Il Reverendissimo Monsignor don Michiel

Cisilla in letto giacente infermo del corpo, benche sano di mente, sensi, loquellla, et

inteletto, il quale volendo, et intendendo disponer delle cose sue, sciendo esser questa

sua vita mortale, ha perciò fatto chiamare me Giovanni Giacomo Spatiani Canceliere,

pregandomi a scriver questo suo ultimo testamento, et ultima volontà et in primis:

Raccomanda l’anima sua all’Eterno Suo Creatore, alla Gloriossissima Vergine

Maria, et a tutti li santi, et sante della corte celestiale, li quali prega se voler

intersedere per la venia et remissione delli suoi peccati, ordinando, che quando

piacerà a Sua Divina Maesta di chiamarlo a se, che il suo cadavere sia sepelito nella

chiesa di San Triffone in questa Città nella sepultura che di sua ragione s’attrova nella

detta chiesa, desiderando sia nella parte appresso la Madonna del batisterio, dovendoli

esser assegnata della sepultura dalli Signori Procuratori di San Triffone, havendosi

essi servito dell’altra, che era di suoi antenati, obligandosi l’infrascritto suo herede a

far tutta la spesa per essa sepultura per primitie, et male ablatis laserà perpero uno.

97
 Item obliga la vigna posta in Lepetane, che sia detenuta dalli infrascritti suoi

comissarii col tratto delle entrate della quale vuole, che dalli predetti suoi comissarii

sia essequito tutti li oblighi, che in un suo memoriale dice d’haverli dati, et adempiti,

che saranno li predetti oblighi, debba essa vigna ritornar, et pervenir all’infrascritto

suo herede, et quando volesse detto suo herede isborsar, et sodisfar tutti li oblighi

apposti nel memoriale predetto sopra detta vigna, vuole in tal caso pervenghi detta

vigna al predetto suo herede.

In tutti, et cadauni beni suoi mobili, et stabili, presenti et futuri instituisse, et

vuole, che sia suo universal herede missier Nicolò Cisilla suo fratello, con questa

conditione, che sia obligato a mantener honoratamente il Reverendo Don Timoteo

monaco di San Benedetto suo altro comun fratello, come la propria sua persona, con

quest’altra conditione, che esso Reverendo suo fratello non possa in caso de partenza

de qui in vigor di questo testamento ricercar dal detto suo fratello herede il vito per

qualche anno via de qui, ma volendo partirsi li sia dato il viatico conveniale, et

honorato dal predetto suo herede.

Comissarii veramente, et essecutori del presente testamento, et memoriale

predetto instituisse, et vuole, che siano l’Illustrissimo Monsignor Vescovo di questa

Città, et successori suoi, et il Reverendo Don Francesco Capello, li quali prega ad

essequire, et far essequie questa sua ultima volontà.

Dechiarando detto Reverendo Signor Testatore, che le conditioni, et oblighi

che di sopra disse d’haver fatto nel memoriale sonno le intrascritte, qual vuole, et

ordina siano essequiti dal sopradetto suo herede, et comissarii nel modo di sopra

dechiarito, le queli seguono ut infra.

Lassa alla chiesa di San Zorzi in questo Colfo uno tapeto.

98
 Item lassa alla chiesa di San Triffon di questa Città vinti para di messe de San

Gregorio, da esser dette da quel reverendo sacerdote che piacerà alli sodetti suoi

comissarii.

Item lassa alle Santissime Reliquie poste nella presenta Chiesa di San Triffon

messe vintidoi, da esser dette, come di sopra.

Item lassa alla sopradetta chiesa di San Triffone quarantadoi messe cioè le

messe dette de San Bonifatio da esser dette come di sopra.

Item una messa alla Madonetta del riposso.

Item quatro messe a Santa Veneranda nella chiesiolla ...

Item lassa alla chiesa di San Triffon sopradetta messe cinque cento vintisei, da

esser dette la mittà all’altar del Santissimo Sacramento, et l’altra mittà sopra l’altar

della Madonna del Batisterio nella predetta chiesa.

Item vuole, che siano spartiti alli poveri di questa Città per mano delli

sopradetti suoi comissarii tolari doi.

Dechiarando, et volendo, che l’elemosina delle sopradette messe da esser dette

una volta tantum, come di sopra sia di soldi otto per cadauna di esse messe.

Item vuole, che li predetti comissarii mandino alla chiesa di San Giacomo di

Ragusa per li molti benefitii ricevuti nella predetta chiesa toleri sei in tanto oglio, et

questo con comodo di detti comissarii.

Dicendo d’haver havuti ad imprestito da essa religione, et chiesa di San

Giacomo alcuni libri, li quali vuole, che dal detto suo herede li siano restitutiti: et

questo disse voler che sia il suo ultimo testamento, et ultima volontà, et se per tale non

valesse, vuole che valesse per via di codicillo, o donatione, et per qual si voglia altro

più valide che meglio possa valere, et consistere. L(aus) D(eo) O(ptimo) M(aximo).

Francesco Bolizza giudice.

99
 Io Giovanni ... (nečitko)

Adi 20 Marcio 1647

Fu presentato l’oltrascritto testamento all’Ilustrissimo Signor Pietro dal

quondam Signor ... Bucchia honorando giudice il quale disse che si ritrovava nelle

mani di Signor Francesco Bolizza il quale aperto e letto alla presentia di esso

Illustrissimo Signore Canceliere Comunale ha inte... la sua, e dal comune di Cattaro ...

et giuditial decretto.

Bilješka na kraju teksta:

Testamento del Reverendo Monsignor Michiel Cisilla

Fatto l’anno 1616, adi XX settembre.

100
III.2. Peraštanin Andrija Zmajević - barski nadbiskup, pisac i protuturski borac

(1628.-1694.)

Povijest Barske nadbiskupije zasigurno možemo ubrojiti u nedovoljno

obrađene istraživačke teme. Drevnoga osnutka, u vrelima spominjana od konca IX.

stoljeća, metropolija od 1089. godine, Barska je nadbiskupija tijekom dugog niza

stoljeća iznjedrila niz zaslužnika, crkvenih dostojanstvenika i pregalaca koji su imali

iznimnu ulogu u crkvenom, političkom, društvenom i kulturnom životu svoje sredine,

ali i mnogo širih prostora. Kao i grad Bar, i Barska je nadbiskupija područje naglo

prekinute povijesti. Nakon 1571. godine i pada Bara i šireg područja pod osmanlijsku

vlast, za budućnost je prekinuta i nepovratno promijenjena sudbina toga kraja.

Iseljavanja starosjedilačkog žiteljstva, tada većinski katoličkog, krupne demografske

preobrazbe, islamizacija, nagli gubitak patricijske elite i intelektualnog sloja koji su

gradu davali zapaženo mjesto među mletačkim prekojadranskim gradovima – samo su

neke, zbirno, sažeto i panoramski izrečene odrednice koje upućuju na okolnosti i

položaj barskog područja nakon Ciparskoga rata.

Uz sve kasnije nedaće, neuspješne mletačke pokušaje osvajanja grada, skršene

protuturske ustanke i otpore, redovito praćene progonima i terorom, Barska je

nadbiskupija uspijevala opstojati te i u tim nemilim vremenima predstavljati jedini

oslonac i pouzdanje sve malobrojnijeg katoličkog pučanstva. Najviši crkveni

dostojanstvenici Barske nadbiskupije, poput Ulcinjanina Ivana Brunija (1551.-1571.)

koji pogiba na osmanlijskoj ratnoj galiji kao sužanj, zadarskoga dominikanca Josipa

Marije Bonaldija (1646.-1653.) – zagovornika protuturske borbe – ili slavnog

Peraštanina Vicka Zmajevića (1701.-1713.), kao jedne od najznamenitijih osoba

101
crkvene povijesti Dalmacije prve polovice XVIII. stoljeća, samo su neka od imena

koja zavrjeđuju dodatnu istraživačku pomnost. Iako su nakon 1571. godine barski

nadbiskupi uglavnom stolovali izvan sjedišta svoje nadbiskupije, većina njih je

svojom brigom, predanošću i požrtvovanjem davala iznimne prinose očuvanju

kršćanstva na tim prostorima. Svojim životnim putem i djelovanjem, bez obzira

odakle su zavičajno potjecali, barski nadbiskupi – nedvojbeno je – ulaze u galeriju

zaslužnika kojima historiografija tek treba dati dostojno i pripadajuće mjesto.208

U ovoj ću cjelini, tragom dosadašnjih saznanja historiografije, kao i uvidom u

izvorno gradivo pohranjeno u Istorijskom arhivu u Kotoru, predstaviti životni put i

djelovanje jednoga od najznamenitijih odvjetaka iz peraškog roda Zmajević –

barskoga nadbiskupa i primasa Srbije – Andrije Zmajevića (1628.-1694.). Uz

temeljne podatke o njegovu napredovanju u crkvenoj karijeri, ali i o književnom radu

i kulturnom pregalaštvu, poglavito istraživačko zanimanje bit će upravljeno na

iščitavanje i raščlambu Zmajevićeve oporuke, napisane 1693. godine i pohranjene u

spomenutoj kotorskoj pismohrani.

Andrija Zmajević zasigurno se može ubrojiti među barske nadbiskupe o

kojima je u historiografskim radovima do sada najviše napisano. Osnovna saznanja,

ponajprije vezana uz vrijeme Zmajevićeva obnašanja nadbiskupske časti, kao i sažeto

sročene podatke iz njegova životopisa, bilježimo u djelima enciklopedijsko-

leksikonske naravi209, kao i u nekoliko općih pregleda povijesti Katoličke crkve u

Hrvata.210

208
O povijesti Barske nadbiskupije vidi podrobnije: Farlati – Coleti 1817.; Theiner 1863.; Theiner
1875.; Marković 1902.; Stanojević 1912.; Šufflay 1916.; Radonić 1950.; Marković 1998.; Marković
2002.; Čoralić 2004.; Jovović 2004.; Čoralić 2006.
209
ZZH, str. 291., (tekst: Ljubomir Maštrović); Stanojević 1929., str. 1271.-1272.; EJ VIII., str. 628.
(tekst: Niko Martinović); HL, sv. II, str. 711.; IL CG V., str. 1216. Usporedi i podatke u davno
napisanom leksikonu zaslužnih Dalmatinaca Šime Ljubića (Ljubić 1856., str. 320.).
210
Buturac – Ivandija 1973., str. 354.; Opći šematizam, str. 643., 645. Vrijedne podatke o djelovanju
Andrije Zmajevića bilježi i danas vrlo uporabljivo djelo Danijela Farlatija i Jacopa Coletija Illyricum
sacrum (Farlati – Coleti 1817., str. 133.-140.). Usporedi i: Ritzler – Sefrin 1952., str. 88., 129. te
Čoralić 2004.

102
 Posebno vrijedna, i za ovu prigodu učestalo korištena djela, odnose se na

povijest Boke kotorske i grada Perasta, njihove kulturno-umjetničke znamenitosti, kao

i na djelovanje istaknutih rodova i pojedinaca te su stoga neizostavna literatura u

cjelovitom razmatranju životnoga puta barskoga nadbiskupa Andrije Zmajevića,

rođenjem Peraštanina.211 Osobito je potrebno izdvojiti niz uradaka koji se odnose na

slikarski ciklus Tripa Kokolje u znamenitom svetištu Gospe od Škrpjela pred

Perastom, kojega je mecena i idejni nositelj upravo bio Andrija Zmajević.212

Andrija Zmajević kao barski nadbiskup i primas Srbije, pobornik crkvene

unije i oslobođenja južnodalmatinskih i albanskih krajeva od osmanlijske vlasti, kao i

njegove veze sa Svetom Stolicom i Kongregacijom za širenje vjere, tema su koja je

zastupljena u više cjelovitih i pojedinačnih radova koji se bave poviješću Crkve na

širem području europskoga jugoistoka.213

Naposljetku, za cjelovito istraživanje svestrane osobe i životnoga puta Andrije

Zmajevića, neizostavan je i cijeli niz monografija, studija i rasprava koje se bave

njegovim književno-povijesnim opusom, ponajprije spjevom “Slovinska Dubrava” i

kronikom “Crkveni ljetopis”.214

211
Appendini 1811., str. 51.-53.; Butorac 1928.; Bassich 1833., str. 29.-42.; Luković 1951., str. 105.,
109.-110., 119.; Kovijanić 1962.; Butorac 1998., str. 98., 108., 113.; Butorac 1999.; Butorac 1999A,
str. 68.-69., 102.; Butorac 2000., str. 61., 66., 88., 110., 122.; Čoralić – Prijatelj Pavičić 2000., str. 117.,
129.-130., 134., 145., 148., 160., 162.-164.
212
Usporedi neka djela, u sklopu kojih je sadržan i podrobniji pregled literature o slikarskom opusu
Tripa Kokolje, kao i o njegovim vezama sa Andrijom Zmajevićem: Horvat – Matejčić – Prijatelj 1982.,
str. 657., 708., 837.; Prijatelj Pavičić 1998., str. 110., 112., 115., 117., 175.; Brajović 2000.; Luković
2000., str. 30., 33.-35., 38.-39.; Milošević 2003., str. 424., 434.-440.
213
Vulović 1884.; Marković 1902., str. 143.-147.; Radonić 1950., str. 159., 259., 261., 329., 335.-344.,
351., 360.-362., 365.-360.; Giannelli 1955.; Stanojević 1970., str. 436.-437.; Pandžić 1971.; Jačov
1983., str. 86.-89., 154.-155.; Marković 1998.
214
Vulović 1879., str. 16.; Škrivanić 1954.; Milošević 1970.; Brajković 1979., str. 35.-40.; Poezija
baroka, str. 41.-55.; Proza baroka, str. 67.-80., 115.-139., 279.-280., 289.-290., 347.-354.; Boljević
Vuleković 1985.; Radulović 1987.; Pižurica 1989.; Pantić 1990., str. 121.-148.; Banac – P. Novak –
Sbutega 1993., str. 47.-58.; Babić 1998., str. 49.-56.; Prosperov Novak 1999., str. 383., 526.-529., 594.;
Babić 2003., str. 367. Posebno vidi izdanje Zmajevićeva “Crkvenog ljetopisa”, kojega je priredio i
uvodnim komentarom popratio Mato Pižurica (Zmajević 1996.).

103
Odvjetak zaslužnog peraškog roda

Zahvaljujući brojnim uradcima historiografije, prilično su nam dobro poznati

osnovni podatci iz životopisa Andrije Zmajevića. Njegovi su se preci u Kotor doselili

početkom XVI. stoljeća s područja Njeguša (iz sela Vrbe). Predaju o podrijetlu iz

Crne Gore iznosi i sam Zmajević u svom “Crkvenom ljetopisu”, a njegovu

utemeljenost potvrđuju i arhivski spisi, predaje, kao i dva tamošnja toponima: zemlja

Zmajuša i Zmajevića krši. Prvi su Zmajevići u Kotoru bili mesari i kožari (u

kotorskim arhivskim spisima 1543. spominje se prvi Zmajević, mesar Nikola iz

Njeguša), potom trgovci, krojači, zakupci carine, vlasnici kuća i vinograda, koji su s

vremenom širili svoj posjed i stjecali ugled.215 Početkom XVII. stoljeća jedan se

ogranak seli u Perast – Anđuša, udova carinika Andrije Zmajevića i kći Ivana

Krstovog iz Perasta, sa svoja četiri sina: Nikolom, Ivanom, Krstom i Mihovilom.

215
Škrivanić 1954., str. 310.; Milošević 1970., str. 314.; Poezija baroka, str. 41.; Zmajević 1996., sv. I.,
str. 8.-9.; Butorac 1998., str. 98.; Butorac 1999., str. 257., 265.

104
Nikolini su sinovi barski nadbiskup Andrija te Krsto 216, otac barskog i zadarskog

nadbiskupa Vicka217 i Matije, ruskog admirala.218

Andrija Zmajević rođen je u Perastu 1628. godine. Mišljenje ranije

historiografije, prema kojemu je Zmajević rođen 16. VI. 1624. godine, a za koje nema

opravdanja u vrelima, pobio je Gracija Brajković u radu Pjesma kapetana Nikole

216
Krsto (Krile, Kristofal) Zmajević ugledan je peraški pomorac i trgovac. Obnašao je u više navrata
dužnost kapetana Perasta. Oženio je Jelenu, kći peraškog kapetana Matije Štukanovića. Vrela svjedoče
kako je održavao dobre odnose sa Osmanlijama – sa Osmanagom Ibrahimagićem i Mustajbegom
Cerimovićem iz Herceg-Novog vezalo ga je pobratimstvo. Usporedi: Butorac 1999, str. 47.-48., 63.,
76., 90., 311., 324., 327.
217
Peraštanin Vicko Zmajević (Perast, 1670. – Zadar, 1745), istaknuti je crkveni političar i pisac.
Crkvenu je karijeru započeo studijem teologije i filozofije pri Collegium Urbanum odnosno Collegium
de Propaganda Fide u Rimu, a potom je djelovao kao opat samostana sv. Jurja pred Perastom i župnik
crkve sv. Nikole u Perastu (1695.-1701.). Godine 1701. papa Klement XI. imenovao ga je barskim
nadbiskupom i administratorom Budvanske dijeceze te apostolskim vizitatorom Katoličke crkve za
Srbiju, Albaniju, Makedoniju i Bugarsku. Zbog nesigurnih uvjeta života u Baru povlači se (1706.) u
rodnu kuću u Perastu, a odatle 1710. godine odlazi u Kotor. Tri godine potom imenovan je zadarskim
nadbiskupom, ali je i dalje zadržao naslov apostolskog vizitatora za balkanske zemlje pod
osmanlijskim vrhovništvom. Nastojanjem Vicka Zmajevića uselilo se 1726.-1733. godine u neposrednu
blizinu Zadra više od 500 albanskih izbjeglica s područja Krajine odnosno skadarskog okružja,
utemeljivši naselje Arbanasi. Obnašajući naslov zadarskog nadbiskupa u razdoblju kada je, ponajviše
mletačkim nastojanjem, u dalmatinsko zaleđe već bilo doseljeno brojno pučanstvo pravoslavne
vjeroispovijesti, Zmajević se od dolaska u Zadar suočavao s težnjama srpskih patrijarha i njemu
podložnih pravoslavnih episkopa da ustroje neodvisnu crkvenu organizaciju na području Dalmacije.
Tijekom cijeloga svoga nadbiskupovanja bio je gorljiv pobornik uporabe glagoljice i hrvatskog jezika u
crkvenom bogoslužju. Već je 1725. godine pisao o ideji osnivanja sjemeništa koje će biti namijenjeno
obrazovanju hrvatskoga svećenstva. Ta se zamisao počela ispunjavati 1735. godine, kada je sagrađena
zgrada naslonjena na biskupsku palaču. Za otvaranje studija nedostajalo je novaca te je Zmajevićevu
zamisao dovršio njegov nasljednik na nadbiskupskoj katedri, Splićanin Matej Karaman, koji je 1. V.
1748. otvorio zadarsko ilirsko sjemenište. Zmajevićevim sredstvima financirane su brojne gradnje u
Zadru i okolici. Kao provoditelj tadašnje politike Rimske kurije u jugoistočnoj Europi, Zmajević je
održavao bogate političke i kulturne veze s istaknutim osobama svoga vremena. Proučavanje njegova
života i djela, važnog kako za povijest Boke i Zadra, ali i drugih naroda europskog jugoistoka, još
uvijek je nedovoljno istražena problematika koja iziskuje cjelovitu monografsku obradu. Usporedi
važniju literaturu: Farlati 1775., str. 166.-168.; Farlati – Coleti 1817., str. 141.-171.; Appendini 1811.,
str. 53.-56.; Bassich 1833., str. 1.-28; Ljubić 1856., str. 321.-322.; Buzolić 1868.; Bianchi 1877., str;
71.-73.; Marković 1902., str. 149.-151., 209.; Butorac 1928., str. 15.-33; Radonić 1950.; Luković
1951., str. 105.-106; Novak 1957.; Proza baroka, str. 36.-39., 291.-303., 426.-433.; Banac – P. Novak –
Sbutega 1993., str. 131.-136.; Čoralić – Prijatelj Pavičić 2000.
218
Matija Zmajević (Perast, 1681.–Tavrov na Donu, 1735.) drži se jednom od najznamenitijih osoba
hrvatske vojno-pomorske povijesti. Zarana izučava pomorsko umijeće, a u 28. godini napušta Perast i
odlazi u Carigrad, gdje stječe povjerenje tamošnjeg ruskog konzula Petra A. Tolstoja. U Carigradu
ostaje do 1712., kada ga Tolstoj preporukom upućuje ruskom caru Petru Velikom. Brzo napredujući u
ruskoj vojnoj hijerarhiji, Matija postaje kapetan-komodor bojnog broda. Od 1714. je kapetan- komodor
te u bitci kod Hankoa zapovijeda prvim sastavom ruskih galija i zarobljava šest švedskih ratnih lađa.
God. 1719. promaknut je u kontraadmirala; iste god. predvodi 143 ruska ratna broda koji su izvojevali
odlučnu pobjedu nad Švedima. God. 1721. promaknut je u viceadmirala; 1722. postaje zapovjednik
lake flote, a 1723. povjerena mu je gradnja riječne flote na Donu. Carica Katarina odlikovala ga je tek
ustanovljenim veleredom Aleksandra Nevskog (1725.), a 1727. imenovala admiralom, čime je
dostignut najviši čin u ruskoj ratnoj mornarici. U vrijeme malodobnog Petra II. osumljičen je za urotu i
osuđen na smrt. Pomilovan je i upućen u činu viceadmirala za guvernera Astrahanske oblasti na
Kaspijskom jezeru. Posljednje godine života proveo je stvarajući osnove ruske crnomorske flote. Umro

105
Burovića zadarskom nadbiskupu Vicku Zmajeviću.219 Prvu školsku naobrazbu Andrija

je stekao u rodnom gradu, vjerojatno u školi koju su od 1638. godine držali franjevci.

Školovanje je nastavio u Kotoru, a potom od pedesetih godina XVII. stoljeća u

Kolegiju rimske Propagande za širenje vjere. Zalaganjem Splićanina Jeronima

Paštrića primljen je, zajedno s još osam mladih svećenika iz Dalmacije, u

Svetojeronimski zbor. Pripala mu je čast da u Kolegiju na “slovinskom jeziku”

pozdravi švedsku kraljicu Kristinu. U Rimu je stekao naslov doktora filozofije i

teologije, a jedno je vrijeme ondje bio i predavač. 220 U Vječnome gradu Andrija je

prijateljevao s nizom istaknutih Hrvata. Osim s Jeronimom Paštrićem, družio se i u

kasnijim godinama dopisivao s uglednim hrvatskim piscem i polihistorom Ivanom

Paštrićem (Jeronimovim bratim) te je – kako stoji u studijama Gracije Brajkovića i

Ivana Goluba – na hrvatski jezik preveo Paštrićevu molitvenu pjesmu “De i più

profondi abissi”.221

Po povratku u matični kraj Zmajević je postao središnjom osobom Rimske

kurije za taj dio europskoga jugoistoka. Od tada, pa tijekom idućih godina i desetljeća,

Zmajević će biti jednim od najpouzdanijih provoditelja politike Kongregacije za

širenje vjere, njezin pouzdan opunomoćenik i izvjestitelj.

Uskoro po povratku imenovan je dukalom mletačkoga Senata (22. I. 1656.)

opatom benediktinske opatije sv. Jurja pred Perastom. 222 Godine 1661. boravi u Rimu,

a po povratku u Perast, 12. V. iste godine, piše Zboru Propagande kako je preuzeo

nemale obveze i zadaće, koje jedva uspjeva obavljati. Napominje kako u okolici

je u doba carice Ane Ivanove i pokopan je u Moskvi u katoličkoj crkvi sv. Ljudevita. Vidi podrobnije:
Butorac 1928., str. 35.-62.; Butorac 1934.; Butorac 1948.; Zloković 1952.; Martinović 1952.;
Kovačević 1972., str. 137.-155. Usporedi i priloge objavljene u Spomenici Matije Zmajevića (uredio V.
Boljević Vuleković, Kotor, 1985.).
219
Brajković 1976., str. 129.
220
Poezija baroka, str. 41.; Burić 1966., str. 15.; Milošević 1970., str. 315.; Kovačić 1990., str. 85.;
Zmajević 1996., sv. I., str. 9.
221
Brajković 1979.; Golub 1988., str. 29., 31.-32., 68., 119., 124., 135.; Čoralić 2004., str. 207.
222
Milošević 1970., str. 315.; Poezija baroka, str. 42.; Zmajević 1996., str. 9.; Butorac 1999A, str. 68.,
102.

106
Perasta nema nijednog svećenika te je sam prisiljen vršiti dušebrižništvo i u okolnim

selima Morinju, Kostanjici, Kruševicama, Jošici, Glogovcu, Velinićima, Orahovcu i

drugdje. Napominje da su mnoge crkve razorene te nemaju ni najpotrebniji liturgijski

pribor. Iz Perasta su Osmanlije 1654. odnijele brojne dragocjenosti te se u crkvi sv.

Jurja sada nalazi samo jedna misna odora ljubičaste boje. Crkva nema beneficija i

održava se jedino milostinjom. Zboga svega navedenog Zmajević apelira na Zbor da

mu pošalje nekoliko misnica i udjeli uobičajene ovlasti za misionare za sela Morinj i

Glogovac te područje risansko i hercegnovsko (pod osmanlijskom vlašću). 223 Godine

1667. zadesio ga je, upravo tijekom obnašanja svećeničkih dužnosti u crkvi sv. Jurja,

razoran potres. Prema vlastitome svjedočanstvu, sadržanom u “Crkvenom ljetopisu”,

Zmajević je tada puna dva sata ostao zatrpan pod zidinama teško oštećene crkve na

peraškom otočiću.224

Barski nadbiskup i primas Srbije

Napredovanja u obnašanju crkvenih službi nastavljaju se i u idućim godinama.

Godine 1670. (23. XII.) papa Klement X. (1670.-1676.) imenovao ga je budvanskim

vikarom i povjerenikom Svete Stolice,225 da bi odredbom istoga pape od 23. II. 1671.

Andrija Zmajević postao barski nadbiskup i primas Srbije. Svečana je posveta

ubavljena u župskoj crkvi sv. Nikole u Perastu, a na nadbiskupsku čast ustoličio ga je

9. VIII. iste godine nadbiskup Drača Gerard Galata. 226 Istoga dana peraška mu je

općina poklonila jednu rukopisnu zbirku s posvetnim pjesmama Petra Kanavelića,

223
Butorac 1999., str. 199., 231.; Butorac 1999A, str. 68.-69.; Butorac 2000., str. 61.
224
Zmajević 1996., sv. I., str. 9.; Butorac 1999, str. 137.; Butorac 2000., str. 88.; Čoralić 2004., str. 208.
225
Ritzler – Sefrin 1952., str. 129.
226
Farlati – Coleti 1817., str. 133.; Ljubić 1856., str. 320.; Marković 1902., str. 143.; Butorac 1928., str.
5.; Ritzler – Sefrin 1952., str. 88.; Butorac 1999., str. 374.

107
Živa Bolice, Vicka Skure te natpisom na latinskom jeziku doktora filozofije Emanuela

Meserija.227

Andrija Zmajević stolovao je, usljed nemogućnosti djelovanja u Baru, u

Paštrovićima i Budvi.228 Barski je nadbiskup, djelujući sukladno programu rimske

Kongregacije za širenje vjere, nastojao ostvariti crkveno jedinstvo kršćana. Štovan

kao revan dušebrižnik, Zmajević je bio uvažavan i od pripadnika pravoslavne vjere, sa

čijim je crkvenim čelnicima održavao učestale i prisne odnose (s patrijarsima

Maksimom i Arsenijem III. Crnojevićem, koji mu je bio nekoliko dana gost u Perastu,

dočim ga je cetinjski vladika ugostio u svom sjedištu 1672. godine). Surađivao je s

pravoslavnim manastirima i njihovim igumanima, posebno nastojeći da se monasima

na Skadarskom jezeru, koji su oskudjevali u liturgijskom priboru, iz Rima pošalje

potrebita pomoć.229 Zmajevićevo je izvješće Kongregaciji za širenje vjere iz 1671.

godine, kojime se u dosadašnjim uradcima bavilo više povjesničara, vrijedan izvor za

proučavanje crkvenih, ali i općih društvenih prilika na području Barske nadbiskupije

tijekom sedamdesetih godina XVII. stoljeća.230 U crkvi sv. Tekle u Spiču održao je

10. XII. 1674. godine sinodu na hrvatskom jeziku, na kojemu su bili napisani i svi

njezini završni spisi.231 Izvornik na hrvatskom jeziku nije sačuvan, ali su nam –

zahvaljujući prijevodu apostolskog vikara Budve Bernarda Dominika Leonija iz 1720.

godine – spisi zabilježeni na latinskom jeziku u već spomenutom djelu Danijela

Farlatija i Jacopa Coletija.232

227
Poezija baroka, str. 312.-314., 317.-318.; Proza baroka, str. 33.-35.; Butorac 1999., str. 249., 374.;
Prosperov Novak 1999., str. 528.-529.; Čoralić 2004., str. 208.
228
Marković 1902., str. 144.; Zmajević 1996., sv. I., str. 11.; Marković 1998., str. 210.
229
Marković 1902., str. 144.; Giannelli 1955.; Zmajević 1996., sv. I., str. 12.; Butorac 1999., str. 199.,
202.-203., 205., 217., 231.
230
Usporedi: Pandžić 1971.; Marković 1998.
231
Marković 1902., str. 145.; Butorac 1928., str. 10.; Milošević 1970., str. 317.; Zmajević 1996., sv. I.,
str. 13.; Marković 1998., str. 210.; Butorac 1999., str. 375.; Brajović 2000., str. 31.
232
Farlati – Coleti 1817., str. 133.-139.; Čoralić 2004., str. 209.

108
 Gorljiv zagovornik kršćanskog jedinstva, ali i odlučnije i rezultatima

učinkovitije protuturske vojne akcije, Zmajević je osobno sudjelovao u vojnim

događanjima tijekom Morejskoga rata (1684.-1699.). U osvojenom je Risnu 1684.

godine džamiju posvetio u kršćanski vjerski objekt i dao urezati u kamen navrh vrata

natpis “Christus vicit”. U pismu upućenom Ivanu Paštriću naveo je kako se nada

povoljnom razvoju događaja te da će uskoro u Baru, sjedištu svoje nadbiskupije, moći

uklesati “Christus imperat”. Sudjelovao je i u osvajanju važnog osmanlijskog uporišta

Herceg-Novi 1687. godine, gdje je glavnu mošeju posvetio u crkvu sv. Jeronima te

pred okupljenim narodom održao svečanu misu zahvalnicu.233

Književni prinosi

U sklopu cjelovitog saznanja o životu i djelovanju Andrije Zmajevića

neizostavan je i njegov književni opus. Zna se da je, vjerojatno u ranijoj životnoj fazi,

prepisivao dubrovačke pjesnike (primjerice Gundulićeva “Osmana”), koji su mu i bili

glavni uzor u književnom stvaranju. Autor je poeme “Boj peraški”, posvećene

osmanlijskom napadu i razaranju Perasta 1654. godine. To je djelo, kao i “Pjesma od

pakla” (za koju je Ivan Kukuljević naveo da je 1727. godine tiskana u Mlecima),

danas nedostupno, kao i Zmajevićevi govori i poslanice izrečeni na hrvatskom

jeziku.234 Sačuvana su nam, poznata i objavljena Zmajevićeva poslanica (šaljivo

intonirana) upućena kanoniku kotorskoga kaptola Tripu Skuri (autograf u Arhivu

HAZU u Zagrebu) i polimetrijska poema (324 stiha) “Slovinska Dubrava” (autograf u

istomu arhivu), nastala povodom velikog potresa koji je zadesio Dubrovnik 1667.

godine, stilski napisana sa snažnim osloncem na dubrovačku baroknu književnost.235

233
Milošević 1970., str. 316.; Zmajević 1996., sv. I., str. 12.; Butorac 1999., str. 373.; Butorac 2000.,
str. 110.; Čoralić 2004., str. 209.
234
Butorac 1928., str. 10.-11.; Milošević 1970., str. 315.-316.; Zmajević 1996., sv. I., str. 13.-14.;
Butorac 1999., str. 373.
235
Poezija baroka, str. 42.-44.; Banac – P. Novak – Sbutega 1993., str. 46.-52.; Zmajević 1996., sv. I.,
str. 14.; Babić 1998., str. 49.-54.; Prosperov Novak 1999., str. 527.-529.; Butorac 1999., str. 373.-374.;

109
 Najznačajnije je, zasigurno, Zmajevićevo opsežno višesveščano djelo

“Crkveni ljetopis” (“Ljetopis crkovni”, puni naslov: “Država sveta slavna i kreposna

ljetopisa crkovnoga trudom Andrije Zmajevića Peraštanina filozofije naučitelja i

bogoslovca negda opata peraškoga sada arkibiskupa barskoga u Budvi s. pristolja

apostolskoga namjesnika Kraljevstva Serbije načelnika svomu narodu slovinskomu

otvorena”), sačuvano u više verzija u knjižnicama u Rimu, Padovi i Splitu (knjižnica

Arheološkog muzeja). Rad na spisu Zmajević je započeo 1655., a završio oko 1689.

godine. Ljetopis je crkvena kronika s elementima svjetovne povijesti, koja seže od

biblijskih vremena do suvremenoga doba. Na zahtjev Kongregacije Zmajević je u

jednoj verziji načinio prijepis u dva stupca – na hrvatskom i na latinskom jeziku. Za

ljetopis je Zmajević koristio Orbinijevo “Kraljevstvo Slavena”, Ljetopis popa

Dukljanina, kroniku Tome Arhiđakona, kao i povijesne radove Konstantina

Porfirogeneta, Ivana Lučića Luciusa, Ivana Tomka Mrnavića i drugih pisaca. Djelo je

nastalo na poticaj Kongregacije za širenje vjere i bilo je zamišljeno da posluži kao

priručnik misionarima koji dolaze na europski jugoistok djelovati na evangelizaciji

pučanstva. Knjiga tada nije bila tiskana, iako je, sudeći prema njezinu dvojezičnom

vatikanskom rukopisu, u prijevodu na latinski bila spremna za tisak 1690. godine (i

imala službeni imprimatur Ivana Paštrića).236

Mecena “Hrvatske Sikstine”

Rođenjem Peraštanin, Zmajević je rodnomu gradu, u kojem je i proveo najveći

dio svojega života, mecenatskim djelovanjem dao nemjerljive kulturne prinose.

Godine 1664. podigao je u Perastu svoje sjedište, palaču poznatiju pod imenom
Babić 2003., str. 367. Prijepis “Slovinske Dubrave” donosi M. Milošević (Milošević 1970., str. 319.-
329.).
236
Prema splitskom predlošku “Crkveni ljetopis” objavio je i pogovorom popratio Mato Pižurica
(Zmajević 1996.). O “Crkvenom ljetopisu” vidi podrobnije: Radulović 1987.; Banac – P. Novak –
Sbutega 1993., str. 46., 57.-58.; Butorac 1999., str. 375.-376.; Prosperov Novak 1999., str. 529.;
Brajović 2000., str. 33.-36.; Čoralić 2004., str. 209.-210.

110
“Zmajevića palača”, “Zmajevića dvori” ili “Biskupija”. 237 U svoje je sjedište

Zmajević, kao sabiratelj antičkih kamenih spomenika, donosio sa šireg područja Boke

kotorske (osobito iz antičkog Risna) rimske i grčke kamene natpise, a lođu palače

svojim je slikarskim djelima (realne ili imaginarne vedute Mletaka i Boke), danas

teško vidljivim od izbljedjelosti, ukrasio slavni bokeljski majstor kista Tripo

Kokolja.238 Nedaleko od “Biskupije”, barski je nadbiskup 1678. godine dao podići

kapelicu Gospe od Ružarija (čiji je kult posebice poticao), namijenivši je za svoj

mauzolej. Na vrhu portala kapelice nalazi se grb Zmajevića – krilati zmaj. Na

mramornom oltaru u unutrašnjosti slika je na dasci koja prikazuje Bogorodicu (kopija

čuvene slike u bazilici Santa Maria Maggiore u Rimu), a uokolo je 15 medaljona od

drveta sa slikanim prizorima iz njezina života. U sredini, pred oltarom, nadbiskupov

je grob, na kojemu je u mramornoj intarziji u bojama prikazan grb Zmajevića.239

Najizrazitije posvjedočenje Zmajevićeva mecenatstva trajno je očuvano u

slikarskom ciklusu Tripa Kokolje u “Hrvatskoj Sikstini” – svetištu Gospe od Škrpjela

pred Perastom. Drži se da je Kokoljin slikarski ciklus u crkvi Gospe od Škrpjela

najzorniji spomenik baroknog duha i kulture u Perastu. U njemu se ogleda složenost

barokne teološke misli stavljene u službu didaktičko-moralnog djelovanja. Ostvaren

je, otprilike, od 1684. do 1694. godine, u vrijeme cjelovitog oslobođenja bokeljskog

zaljeva od Osmanlija i početka sve snažnijeg gospodarskog blagostanja Perasta.

237
Pavao Butorac bilježi (Butorac 1999., str. 423.) kameni natpis ponad zida pročelja:
A[D] M[AIOREM] D[EI] G[LORIAM]
ANDREAS ZMAJEVICH
PHIL[OSOPHIAE] AC SAC[RAE] THEOL[OGIAE]
DOCTOR ET MAGISTER
S[AN]CTI GEORGII ABBAS
EXTRVXIT A.[NNO]
D[OMI]NI MDCLXIV
Prijevod: Na veću slavu Božju / Andrija Zmajević / filozofije i svete teologije / doktor i učitelj, / opat
sv. Jurja / podiže godine / Gospodnje 1664.
Na krajevima ploče su dvije renesansne rozete, a iznad grb obitelji Zmajević (Butorac 1999., str. 424.-
425.).
238
Butorac 1928., str. 6.-7.; Luković 1951., str. 109.; Čoralić – Prijatelj Pavičić 2000., str. 117.
239
Butorac 1928., str. 8.-9.; Luković 1951., str. 110.; Butorac 1999., str. 175., 401.; Luković 2000., str.
38.-39.

111
Prikaz apoteoze Marije kao Majke Božje rađen je prema ikonografskom programu

samoga Andrije Zmajevića. Na donjem dijelu bočnih zidova Kokolja je naslikao niz

prizora s prikazima proroka i sibila koji su od velikih kompozicija “Bogorodičina

smrt” s jedne, i “Prikazanje Marije u hramu” te “Silazak Duha Svetoga” s druge

strane, odijeljeni okvirima sa srebrenim zavjetnim pločicama, dočim je na luku iznad

svetišta velik prizor “Krunidba Bogorodice”. Strop je podijeljen okvirima od

pozlaćena drveta na 45 polja. Oko središnje kompozicije “Marijino uznesenje” nižu se

prizori iz života Bogorodice, likovi evanđelista, crkvenih otaca, skupine anđelčića i

polja s košarama cvijeća. Drži se da je i sam Andrija Zmajević prikazan na

Kokoljinim slikama – na slici “Prikazanja Marije u hramu” u liku velikog svećenika

(kao pomoćnik vjerojatno je uprizoren njegov nećak Vicko) te na velikoj slici koja

dijeli crkvenu lađu od oltara (u liku sv. Augustina).240

Andrija Zmajević preminuo je u gradu u kojemu je i rođen, 7. IX. 1694.

godine. Prema vlastitoj oporučnoj želji, o kojoj će u nastavku rada biti više riječi,

sahranjen je u vlastitom mauzoleju – peraškoj kapelici Gospe od Ružarija.

Oporučna ostavština

Oporuka barskoga nadbiskupa Andrije Zmajevića pohranjena je u Istorijskom

arhivu u Kotoru u fondu Sudsko-notarski spisi (knez: Francesco Foscarini, b. 125., str.

884.-887.) i datirana je na 1. VIII. 1693. godine. U uvodnom dijelu oporuke najviši

crkveni dostojanstvenik Barske nadbiskupije napominje da je tekst svoje posljednje

želje napisao i potpisao vlastitom rukom u dobi od 65 godina, kako njegova imovina

ne bi – nakon njegove smrti – ostala neraspodijeljena. Preporučujući, nadalje, spas

240
O Kokoljinu slikarskom ciklusu u crkvi Gospe od Škrpjela, kao i o utjecajima Andrije Zmajevića na
ikonografski predložak, postoji opsežna literatura. Usporedi neka važnija djela: Butorac 1928., str. 12.-
13.; Luković 1951., str. 119.; Prijatelj 1952.; Prijatelj 1956., str. 73.-75.; Montani 1956.; Milošević
1962.; Spomenica Kokolja; Horvat – Matejčić – Prijatelj 1982., str. 837.; Marković 1985., str. 115.-
125.; Butorac 1999., str. 454.-469.; Luković 2000., str. 33.-35. Poglavito vidi opsežnu studiju: Brajović
2000.

112
svoje duše zagovoru Svevišnjega, Blažene Djevice Marije i svetaca zaštitnika,

Zmajević određuje da se – nakon vršenja posmrtnih obreda u peraškoj nadžupskoj

crkvi sv. Nikole - njegovo tijelo sahrani u kapeli Gospe od Ružarija u gradu Perastu,

koju je dao podići za vlastita života. Ponad njegove grobnice uklesat će se, prema

nadbiskupovoj želji, nadgrobni natpis kojega je tekst Zmajević osobno sastavio.241

Određujući, već u početnom dijelu svoje posljednje želje, glavne nasljednike

svoje sveukupne imovine, Andrija imenuje nećaka Vicka, sina brata mu Krste, kao i

zakonite nasljednike della nostra Casa Zmaievich. Nasljednici su obvezni imenovati

jednog svećenika da bene e timorato d’Iddio, koji će vršiti službu Božju u kapeli

Gospe od Ružarija i uživati prihode od beneficija koji iznosi tisuću dukata te koji će

se uložiti u posjed ili neki drugi stabilan fond. Svećeniku (za kojega želi da potječe iz

obitelji Zmajević) potrebno je osigurati kuću i ondje pripadajuće predmete, kako bi

imao gdje boraviti tijekom vršenja svećeničkih dužnosti u spomenutoj peraškoj

kapeli. Ukoliko, međutim, njegovi nasljednici ne uspiju izvršiti ovu odredbu,

Zmajević usrdno moli za pomoć Kongregaciju za širenje vjere (mia benefatrice in

vita), koja neka prema svojoj prosudbi odabare jednog peraškog svećenika delli più

virtuosi (uvijek dajući prednost onome koji potječe iz obitelji Zmajević) koji će u

kapeli Gospe od Ružarija vršiti službu Božju i djelovati – uz potporu Kongregacije –

na očuvanju kršćanske vjere u tim krajevima.

U kapeli Gospe od Ružarija ima se, nakon oporučiteljeve smrti, održati 400

misa zadušnica u spomen na pokojnika. Dvije stotine misa slaviti će, prema

241
Tekst natpisa glasi:
Requiem aeternam dona Domine
Andreae Zmaievich, Antibarensi Archiepiscopo, qui anno 1678 ad
maiorem honorem, et gloriam Dei Beate Virginis sacellum hoc
aedificavit, et dotavit, atque An[no] ... mense ... die ...
mortales exuvias sub umbra eius deposuit.
Prijevod: Pokoj vječni daruj Gospodine / Andriji Zmajeviću, barskom nadbiskupu, koji je 1678. godine
na / veću čast i slavu Božju ovo svetište Blažene djevice / podigao i obdario, te potom godine ...,
mjeseca ..., dana ... / smrtne ostatke položio pod njegovu sjenu (Čoralić 2004., str. 212.).

113
Zmajevićevoj odredbi, svećenik Petar Štiković, a 200 peraški svećenici, a u iste se

dane ima “Kristovim siromasima” razdijeliti kruh u vrijednosti od deset dukata. U

istoj se kapeli trebaju, nadalje, redovito slaviti svete mise u spomen na pokojnika i

njegove pretke, kao i za kardinale Kongregacije za širenje vjere, Zmajevićeve

dobročinitelje i podupiratelje. Kapeli koju je odabrao za svoje posljednje počivalište

Andrija Zmajević dariva pet svojih misnica i dva srebrna kaleža s kadionicom,

također izrađenom od srebra.242

Nadžupskoj crkvi sv. Nikole u Perastu dariva sto cekina koji će se utrošiti za

izradbu jednog zvona u novom crkvenom zvoniku. Prisjećajući se, nadalje, svoje

nadbiskupske crkve u Baru, Zmajević joj namijenjuje srebreni pastoral i srebreni

pektoral mletačke izradbe, ali uz uvjet (koji je, kako će povijesne okolnosti pokazati,

ostao neostvaren) da se rečeni predmeti liturgijske uporabe predaju tamošnjoj crkvi

tek u trenutku kada se Bar oslobodi osmanlijske vlasti.

Pod prijetnjom izuzimanja od svega nasljedstva, barski nadbiskup izričito

zabranjuje nasljedniku iznošenje knjiga koje se nalaze u Andrijinoj knjižnici. Ipak,

ostavlja mogućnost da svatko (a posebno duhovne osobe) zainteresiran za njegov

knjižni fond slobodno, uz nadzor nasljednika, konzultira njegovu zasigurno bogatu

knjižnicu.243

Nasljednik Andrije Zmajevića obvezan je, nadalje, svake godine davati šest

pjevanih misa u spomen na oporučiteljevog oca (na 7. I.), majku (30. IV.), brata Vicka

(nedostaje datum), sestru Agnezu (nedostaje datum), na dan Andrijina pokopa te za

duše kardinala Kongregacije za širenje vjere (nakon Dana mrtvih). Ubilježba o

slavljenju ovih misa ima se uklesati u kamen postavljen u kapeli Gospe od Ružarija,

na mjestu koje će biti vidljivo.

Čoralić 2004., str. 212.

242

Bogata knjižnica Andrije Zmajevića izgorjela je u požaru 1806. u Herceg-Novom, u kući obitelji
243

Burović, koja je bila nasljednik imovine roda Zmajević.

114
 Bratu, kapetanu Krsti (Krile), namijenjuje dio svoje srebrenine (svijećnjak, 12

viljuška, 12 žličica, šest noževa), napominjući kako poneki od tih predmeta pripadaju

Krsti samo doživotno (posude, podmetači za čaše), a poslije njegove smrti prelaze u

vlasništvo Andrijina nećaka Vicka. Sve rečene predmete, uključivo i nadbiskupsku

mitru, Andrija namijenjuje svojim nasljednicima, ali uz strogi uvjet da se nikada ne

otuđuju od obitelji Zmajević, već da se nasljeđuju iz pokoljenja u pokoljenje.

Ukoliko, pak, netko od odvjetaka obitelji stekne biskupski naslov, stječe pravo

uživanja srebenine i mitre, ali samo za svoga života i trajanja obnašanja biskupske

službe te se poslije njegove smrti sva rečena imovina ponovno vraća u posjed roda

Zmajević. Izdvajajući iz prethodno nabrojene srebrenine nekoliko posuda i podmetača

za čaše, Andrija ih dariva svojim nećacima svjetovnjacima. Bratu Krsti dariva,

nadalje, prava na sva svoja očinska dobra.

Prethodno spomenutom svećeniku Petru Štikoviću dariva, za dugogodišnju

vjernu službu i odanost, četrdeset dukata. Šogorici Jeleni poklanja tri prstena i jedan

par zlatnih narukvica, a po jedan prsten (s nadbiskupovim grbom) dariva njezinim

kćerima Ani i Agnezi.

Svom nasljedniku na barskom nadbiskupskom tronu dariva dio svojeg

biskupskog ornata, pohranjenog među ostalim Zmajevićevim stvarima. Napominje,

nadalje, kako se u njegovim rukama ne nalaze niti novčani iznosi niti predmeti koji

pripadaju biskupima – sufraganima Barske nadbiskupije – ili misionarima, a sve što u

svezi navedenih posjeduje ubilježeno je u knjižici primitaka i izdataka. Među

nadbiskupovom osobnom imovinom nalaze se jedan stari srebreni kalež, nadbiskupski

križ te dva stara pluvijala, a koji su pripadali njegovoj barskoj nadbiskupskoj crkvi.

Njihovu uporabu odnosno razdiobu Andrija Zmajević prepušta predstavnicima

Kongregacije za širenje vjere.

115
 Posebno je sugestivan dio Zmajevićeve oporuke u kojem se – glede izbora

svojega nasljednika – obraća predstavnicima Kongregacije za širenje vjere. Izrijekom

napominje kako mjesto novoga barskog nadbiskupa svakako mora preuzeti osoba

dalla lingua illirica, virtuoso, e zelante ... acciò possa sostenere le fatiche d’andar a

piedi de monti alpestri, ne qualli la maggior parte d’essa Diocesi consiste. Budući

nadbiskup Barske nadbiskupije mora biti, poučen vlastitim iskustvom naglašava

Zmajević, čovjek velike upornosti i pregnuća, izdržljivosti i ustrajnosti, spreman na

tegotno djelovanje među kršćanskim narodom della Metropoli posta tra Turchi, e

Sismatici. Samo je tako moguće, naglašava ugledan čelnik Barske nadbiskupije,

širenje pastoralnog rada i održanje katoličke vjere u kraju u kojemu je sloboda

vjeroispovijesti za katolički živalj već više od jednog stoljeća iznimno otežana.244

U završnom dijelu oporučnog spisa Andrija Zmajević imenuje izvršitelje svoje

posljednje volje: kapetana Tripa Štukanovića245 te čuvenog ratnika i pomorca Vicka

Bujovića, jednog od najslavnijih Peraštana toga vremena.246 Naposljetku, u završnim

riječima Zmajević svim žiteljima, vjernicima s područja njegove nadbiskupije, kao i

onima iz njegova bokeljskoga zavičaja, upućuje svoj nadbiskupski blagoslov.

Oporuka barskoga nadbiskupa Andrije Zmajevića otvorena je 8. X. 1695.

godine. Službenom otvaranju oporuke nazočili su Ivan, sin Krste Zmajevića, kao i

kancelar kotorske općine Zuanne Antonio Pezzi.

244
Andriju Zmajevića naslijedio je na časti barskoga nadbiskupa 1696. godine Marko Giorga (Jorga),
rodom iz Spiča, kojega je sam Andrija imenovao svećenikom za kršćane u Baru i okolici. Stolovao je u
Spiču, a o stanju u svojoj nadbiskupiji poslao je 1697. godine izvješće Kongregaciji za širenje vjere.
Umro je 1700. godine, a njegov je nasljednik Andrijin nećak Vicko Zmajević. Usporedi: Farlati –
Coleti 1817., str. 140.-141.; Marković 1902., str. 147.-149.; Marković 1998., str. 212.-219.; Čoralić
2004., str. 214.
245
Tripo Štukanović peraški je pomorac i trgovac i zapaženi sudionik Morejskog rata. Istaknuo se
prilikom zauzimanja Klobuka u Hercegovini 1685. godine te pri osvajanju Herceg-Novoga 1687.
godine. Usporedi: Butorac 1999., str. 48.; Butorac 2000., str. 119., 132., 134. Iz obitelji Štukanović
potječe i barski nadbiskup Matija (1722.-1746.).
246
Podrobnije o ratniku i pomorcu Vicku Bujoviću (Perast, 1660. – Perast, 1709.) vidi HBL II., str.
459.-460. (tekst: Vinko Foretić).

116
 Tekst oporuke sadrži i dodatak, pisan na rubnom dijelu njezine početne

stranice. Datiran je na 22. IV. 1707. godine, a u napomeni drugoimenovani izvršitelj

oporuke, conte Vicko Bujović, napominje kako radi izbivanja uvjetovanih osobnim i

državnim poslovima, nije bio u mogućnosti sudjelovati u radu imenovanih

oporučitelja Andrije Zmajevića.

***

Peraštanin Andrija Zmajević po svim je sastavnicama svojega životopisa

zasigurno jedna od najznamenitijih osoba bokeljske i barske povijesti XVII. stoljeća.

Odvjetak roda crnogorskoga podrijetla, rođenjem Peraštanin, pripadnik obitelji koja je

dala cijeli niz zaslužnika, Andrija je Zmajević imao posebno zapaženu ulogu u

iznimno teško vrijeme za opstanak kršćanstva i Katoličke crkve na području Barske

nadbiskupije. Kao povjerenik Svete Stolice i Kongregacije za širenje vjere i njezin

pouzdani izvjestitelj o sveukupnim zbivanjima na mletačko-osmanlijskom

pograničnom području, Zmajević je – vrlo dobro svjestan težine zadanih okolnosti –

bio i gorljiv zagovornik kršćanskoga jedinstva i protuturske borbe. Neizostavan i u

historiografiji posebno naglašavan je i njegov književno-povijesni rad, ali i pregnuća

na obogaćenju kulturno-umjetničke baštine rodnoga Perasta.

Oporučni spis barskoga nadbiskupa i primasa Srbije Andrije Zmajevića, iako

nije opsežan, vrijedno je posvjedočenje o njegovim obiteljskim odnosima,

prijateljstvima i poznanstvima, vezama s odvjetcima uglednih bokeljskih obitelji, ali i

zorna potvrda odanosti, skrbi i pregnuća toga crkvenog dostojanstvenika na očuvanju

katoličke vjere na području Barske nadbiskupije.

S minareta netom oslobođenih gradova Risan i Herceg-Novi Zmajević se, kao

predstavnik “athleta ecclesiae”, uspio obratiti okupljenom kršćanskom puku.

117
“Triumphus ecclesiae” u gradu koji je bio njegovo nadbiskupsko sjedište, taj zaslužni

Peraštanin nije dočekao, a darivanja osobnih predmeta liturgijske uporabe barskoj

crkvi po oslobođenju od osmanlijske prevlasti, ostala su neostvaren san.

118
PRILOG: Prijepis oporuke barskoga nadbiskupa Andrije Zmajevića (Istorijski arhiv

u Kotoru, Sudsko-notarski spisi, Francesco Foscarini, b. 125., str. 884.-887., 1. VIII.

1693.)

Nel Nome di Nostro Signor Giesù Christo Amen. Io Andrea Zmaievich

Arcivescovo d’Antivari l’anno 1693 adi primo Agosto in età di 65 anni ritrovandomi

di mente, et corpo per Grazia di Dio sano, ricordandoli del giorno estremo della mia

vita, volendo disponer delle mie cose col presente mio testamento al proprio pugno

scritto, e sottoscritto, raccomando primieramente l’anima mia nelle mani d’Iddio, a

cui della mia prudentia ho desiderato servire, supplicandolo che per sua infinita

misericordia la riceva tra suoi santi, et eletti, e prego la Beatissima Vergine interceda

per mia peccatura, acciò io moro di buon cattolico nel seno della Santa Chiesa

Romana, come far manifesto, dechiaro e piutosto di voler fare in quell’estremo punto

della mia vita, e morte.

E primo sia sopra il mio cadavere fatta l’essequia nella Chiesa di San Nicolò, e

poi sepelito nella mia Capella del Santissimo Rosario ponendosi in muraglia sopra il

mio sepolcro la seguente inscritione:

Requiem aeternam dona Domine

Andreae Zmaievich, Antibarensi Archiepiscopo, qui anno 1678 ad

maiorem honorem, et gloriam Dei Beate Virginis sacellum hoc

aedificavit, et dotavit, atque An[no] ... mense ... die ...

mortales exuvias sub umbra eius deposuit.

In tutti li miei beni stabili, et mobili concessimi dal Signor Iddio come ragioni,

crediti, et attioni d’ogni altra sorte, e qualsivoglia instituisco herede universale

119
l’Abbate Don Vincenzo mio nipote, figlio di Christoforo, mio fratello, e li successori

della nostra descendenza, che li succedessero nella medessima heredità con la sua

nominatione in vita, et in caso che non vi fosse della nostra Casa Zmaievich

descendenti da Christoforo nostro fratello, se non due soli maschi, acciò la famiglia

non s’estingua basterà all’hora, che essi trovino un sacerdote da bene e timorato

d’Iddio, che officiar possa la Capella predetta del Santissimo Rosario col benefitio

dell’utile dell’infrascritti mille ducati, sia a tanto che fosse fatto sacerdote alcuno della

nostra descendenza, per il quale dovranno conservar la casa con la robba, che in essa

si ritrovasse. Quando poi dalla medessima famiglia non fosse alcuno da maschi, o

sono negligenti d’adempire quanto io ho ordinato, e devo ordinare essi all’hora,

riverentamente supplico la carità della Sacra Congregazione di Propaganda Fide, mia

benefatrice in vita, voglia compiacersi per maggior servitio di Dio, e conservatione

della Santa Fede deputare un sacerdote Perastino delli più virtuosi, et essemplari preti

con preferire ad altri quelli che fossero dalla Casa Zmaievich, acciò tenga officiata

essa mia capella del Rosario col benefitio di detta mia heredità, e con obligo di fare

quanto dall’istessa Sacra Congregazione la fosse in posto per la conservatione, e

propagamento della Santa Fede in queste parti, e quanto io havessi ordinato.

Voglio ch’esso mio herede dopo che io haverò meso l’anima mia al Signor

Iddio, che mi faccia dire 400 messe quanto prima si potrà nella predetta mia capella,

200 da Don Pietro Stichovich, et altri 200 dalli Reverendi Preti di Perasto per l’anima

mia, e che distribuisca dieci ducati di pane alli poveri di Giesù Christo.

Item voglio, che il mio herede, e li suoi successori nell’heredità resti obligato

celebrare, o far celebrar tutte le feste del predetto nella sudetta mia capella applicando

il divino sacrificio per l’anima mia, de miei parenti, come anco per l’Eccelentissimi

Signori Cardinali de Propaganda Fide miei benefattori.

120
 Lascio mille ducati venetiani alla detta mia capella del Santissimo Rosario,

che si ritrovaranno nella mia cassa, acciò siano messi in fondo sicuro a censo

perpetuo, overo dall’herede, et essecutori di questa mia ultima volontà sii comprata

una possessione, a che tal frumento di detto censo, e della possessione, o stabile si

mantenga esso mio nipote e li suoi successori in perpetuo per l’officiatura di detta

capella con procurare che fosse ben tenuta, e delle cose necessarie provista. Alla

medessima capella lascio le mie 5 pianete, e due calici d’argento con un turibulo pure

d’argento.

Alla mia Chiesa Archiepiscopale d’Antivari lascio il mio pastorale d’argento,

e la mia croce pectorale de Venezia d’argento, che dal mio herede, e suoi successori

fosse dato alla medessima quando quella Città si ricuperasse da principi christiani

dalle mani d’infedeli, e non prima.

Alla Chiesa di San Nicolò parochiale di Perasto voglio che esso mio herede

faccia fare una campana per il nuovo campanile quando sarà finito, spendendo nella

medessima cento zecchini, che pure si ritrovaranno nella mia cassa.

Della mia libraria non permetto che l’herede sotto pena di scader dalla

medessima heredità possa dar libri di sorte alcuna fuor di casa; contendanomi a chi

volesse veder qualche cosa ne medessimi libri, che esso herede in questo sii cortese a

ciascuno, specialmente a ecclesiastici per beneficio de quali mi sono affatianto anco

di ridur essa libraria.

Obligo l’istesso mio herede, che ogni anno in perpetuo canti, o faccia cantar

sei messe de morti, la prima nel giorno anniversario del mio Signor Padre, che fu alli

7 gennaio, la seconda in quello della Signora Madre, che fu li 30 aprile, la terza in

quello del mio fratello Vincenzo che fu alli ... (nedostaje datum), la quarta in quello

d’Agnese nostra sorella, la quinta in quello della mia depositione, la sesta per l’anima

121
delli Eccelentissimi Cardinali di Propaganda Fide miei benefattori doppo il giorno

delli morti e di questi oblighi voglio sii fatta inscrittione in pietra, e posta nella detta

mia capella in luoco di vista.

A Capitan Cristoforo mio fratello lascio un candelier d’argento, dodeci pironi,

e dodeci cuchiarini d’argento, e sei cortelli col manica d’argento, volendo, che d’un

mio barcile, e ramino d’argento indorato come pure dalle due sottocoppe con la mia

arma egli sia padrone in vita, e che doppo la sua morte vadi esso bacile con la

sottocoppa a Don Vincenzo suo figlio sopradetto e de suoi successori, e che non possa

vendersi, ne donarsi, ma si conservino per memoria in casa, come pure la mia mitra

ricamata e non possino tali argentarie darli fuor di casa, se non quando alcuno de

nostri descendenti fosse fatto vescovo, quale potrà servirsi dalla medessima argentaria

e mitra in vita per esser restituita doppo la sua morte alla Casa medessima.

Due altre sottocoppe con un bacil, et ramino d’argento lascio a quatro miei

nepoti secolari, volendo che ciascun di loro pigli a sorte un pezzo di detta argentaria.

A Don Pietro Stichovich per la servitù prestarmi fedelmente lascio ducati

correnti di 40 per(?) l’uno cento d’esserli dati dall’herede cui lo raccomando.

A Elena mia cugnata lascio tre annelli, che si ritroveranno nella mia cassa, et

alle sue figlie Anna, e Agnesa due altri con la mia arma, che fossero dati loro quando

io non li havessi dato in vita.

Voglio pure che alla predetta mia cugnata siano dati due para di manini d’oro

da me comprati a questo fino di lassiali alla medessima per la servitù caritatevole da

lei ricevuta.

Al mio successor nel Archivescovato lascio una vesta paonazza da prelato con

la sua mozzetta, e faraiolo di sarzetta da Milano, che si ritroverà tra le mie robbe.

122
 Dichiaro che al presente non si ritrova da me danaro ne robba delli

Reverendissimi miei suffraganei, e de missionarii se non quel tanto che sarà scritto nel

mio libro del dare, et havere. Si ritrova anco tra la mia robba un calice antico

d’argento, una croce archiepiscopale, due piuali vecchi dalla mia Chiesa d’Antivari,

che dovranno consignandosi con la ricevuta a chi dalla Sacra Congregazione predetta

sarà ordinato.

Tutti li miei beni paterni lascio a Christoforo sudetto mio fratello, et a suoi

figlioli.

Alla carità della predetta Sacra Congregazione de Propaganda Fide quanto io

posso raccomando la mia Chiesa d’Antivari supplicando humilmente il zelo

dell’Eminenze loro vogliono compiaccersi d’ellegere per mio successore un soggetto

dalla lingua illirica, virtuoso, e zelante, e tra quella povera gente della Diocesa

disinteressato, ne vecchio, ne corpolente, acciò possa sostenere le fatiche d’andar a

piedi de monti alpestri, ne qualli la maggior parte d’essa Diocesi consiste. E che fosse

persona molto prudente, e di gran pacienza, mentre deve haver molti fastidii come io

ho havuto, con quella gente della Metropoli posta tra Turchi, e Sismatici, dove non si

puo essercitar la giustitia come si dovrebbe, o si deve fare meglio che si puole per

conservare li Catolici nel loro dovere, et osservanza della Divina legge.

Per commissarii, et essecutori di questa mia ultima volontà constituisco il

Signor Capitan Triffon Stucanovich, et il Signor Capitan Vincenzo Buiovich, quali

prego di accetare tal incontenza, e procurare che il tutto sia pontualmente esseguito.

Finalmente dichiaro, che tutto quello che doppo la mia morte si ritroverà, e

sottoscritto in questi puochi fogli di mia propria mano, è l’ultima mia disposizione, e

volontà, che intendo e voglio che habbi intiaramente da esseguirsi come vero

testamento o codicillo, et in ogni altro miglior modo, e s’habbi per validissima in

123
modo che d’alcuno diffetto non possi mai da qualunqua persona esser impungata, e

chi ardisse d’apparsi all’istesse mie dichiarazioni, prego Sua Divina Maestà che

concede habbia egli in tutte le sue ... contravista ne possa già mai haver quieta, e dalle

tribulationi liberersi.

A tutti, e ciascuno dalla mia Diecese, Metropoli, e Primato, come anco a quelli

della mia Patria, lascio la mia benedizione, pregando il Signore, che descenda dal

cielo sopra tutti copiosa. Amen.

Andrea Zmaievich Arcivescovo d’Antivari con mano propria confermo, et

approbo come di sopra.

Adi 8 ottobre 1695

Presentato il presente testamento all’Illustrissimo Reggimento dal Signor

Zuanne figlio dell Signor Capitan Christoforo Smaievich scritto, bollato a ben

condizione, quale de mandato Zuanne Antonio Pezzi Canceliere comunale aperto,

letto e pubblicato, ... et osservato esser fatto in conformità dalle leggi di questa Città,

da esso Illustrissimo Reggimento lo stesso laudato, approbato et in tutte le sue parti

rattifficato, interponendovi la sua, e del Comun di Cattaro autorità, e giuditio decreto,

salvis etc., et ita etc.

Bilješka na margini str. 884.-884’

Adi 22 Aprile 1707

Constituito all’Offizio Illustrissimo Signor Conte Vincenzo Giovanni

Buiovich il qualle constò anotarsi in questi pubblici atti, che essendo lui stato

nominato per uno delli comissarii nel contrascritto testamento del già Illustrissimo, et

Reverendissimo Monsignor Andrea Zmaievich dignissimo Archivescovo d’Antivari

124
di felice memoria, e però come lui Signor constitutore ha protestato tutta la stima, et

l’affetto verso le degne condizioni del prelato, cosi non havendo mai lui intromesso là

della comissaria, ne mai ingericorsi in alcun conto negli negotii, ne in tereni della

medessima, per esser stato occupato continuamente negli affari pubblici della Patria,

et proprii, come ciò è notato anco per l’Illustrissimo, et Reverendissimo Monsignor

Vincenzo Zmaievich, pur attuale Arcivescovo d’Antivari dignissimo nipote, et herede

testamentario del defonto, non intendendo ne men per l’avenire per li riguardi sudetti

ingericorsi, per tanto ciò dichiara a manifestatione della verità et a propria indemonita,

et cautella. Instituito che ne ha dalla notitia il detto Monsignor d’Antivari, et ita etc.

125
III.3. Kotorski biskup Marko Antun Gregorina (1801.-1815.)

Kotorska biskupija, čiji počeci vjerojatno sežu u kasnoantičko doba, može se

po svojoj bogatoj i kontinuiranoj prošlosti i naslijeđu ubrojiti među vodeće biskupije

na istočnojadranskoj obali. Tijekom povijesti rasadište blaženika i svetaca (bl. Gracija

iz Mula, bl. Ozana Kotorska, službenica Božja Ana Marija Marović, sv. Leopold

Bogdan Mandić), područje na kojemu su djelovali brojni samostani i crkvene

ustanove, Kotorska je biskupija iznjedrila i niz zaslužnika – biskupskih

dostojanstvenika – značajnih pregelaca crkvene povijesti tih područja. U ovoj cjelini,

tragom izvornog gradiva i dosadašnjih spoznaja historiografije, središte istraživačke

pozornosti bit će usmjereno na obradu i raščlambu životnoga puta Marka Antuna

Gregorine, kanonika i generalnog vikara te biskupa Kotorske biskupije, djelatnog u

turbulentnim vremenima smjena vlasti nad bokokotorskim područjem koncem XVIII.

i početkom XIX. stoljeća.

O životnom putu i djelovanju Marka Antuna Gregorine ne nailazimo u

postojećoj literaturi podrobnije podatke. Sažete informacije o njegovu životu bilježe

edicije Znameniti i zaslužni Hrvati247 i Hrvatski biografski leksikon248, a općenite

navode o godinama njegova obnašanja biskupske službe sadrže sinteza Povijest

Katoličke crkve među Hrvatima iz pera Josipa Buturca i Antuna Ivandije 249 te Opći

šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji.250 Nešto više zaokruženih podataka o

biskupskom djelovanju Marka Antuna Gregorine sadrži manje poznat, ali vrlo

podroban rad Antona Miloševića Notatione et memoratu digna quod Episcopos

247
ZZH, str. 97. (tekst: Anton Milošević).
248
HBL V., str. 168. (tekst: Pejo Ćošković).
249
Buturac – Ivandija 1973., str. 353.
250
Opći šematizam, str. 277. Usporedi i kratak navod u reviji Kana (rubrika “Iz hrvatske prošlosti”,
autor nepotpisan), god. VIII., br. 10., Zagreb, 1978., str. 37.

126
Catharenses.251 O obitelji Gregorina, njezinu podrijetlu, najistaknutijim odvjetcima

(posebice o kapetanu i trgovcu Marku Gregorini iz XVIII. stoljeća), palači Gregorina

u Kotoru, kao i o samom biskupu Marku Antunu, opće podatke donose nam i sinteze i

studije koje se bave povijesnim, kulturnim i umjetničkim razvojem Boke Kotorske i

grada Kotora.252 Naposljetku, kratak navod o Gregorini bilježe i djela koja se bave

izvješćima kotorskih biskupa253, kao i uradci u kojima je u središtu istraživačke pažnje

opus bokeljskog slikara i pisca Mihovila Florio, autora Gregorinina životopisa na

latinskom jeziku.254

Odvjetak obitelji istarskoga podrijetla

Obitelj Gregorina (Grgurina) potječe, prema predaji, iz istarskoga grada

Kopra, odakle je u XVII. stoljeću iselila u Kotor te uskoro bila agregirana u tamošnje

patricijsko vijeće. Od konca osamdesetih godina XVII. stoljeća spominje se ugledni

kapetan i trgovac Marko Gregorina, prva poznata osoba u toj obitelji koja je djelovala

u Kotoru. Godine 1688. umješan je u sudski proces u svezi lažnog novca donesenog u

Kotor sa sajma u Senigalliji. Posredovao je početkom XVIII. stoljeća kod dolaska u

Kotor čuvenog kipara Francesca Cabiance, koji je izveo više kiparskih radova na

kotorskoj katedrali sv. Tripuna.255 Bio je oženjen za Mariju iz plemićke obitelji Zifra,

sa kojom je imao četiri sina i jednu kćer. U Kotoru je dao podići obiteljsku palaču

(palača Gregorina), jedan od najljepših primjera zdanja takve vrste u bokeljskom

251
Milošević 1907., str. 69.-72.
252
Najpotpuniji tekst o obitelji Gregorina uradak je Jovana M. Martinovića Barokna palata Grgurina u
Kotoru (Martinović 1991.-1992., str. 79.-83.). Usporedi i: Milošević 1958., str. 75.; Lazarević 1989.-
1990., str. 31.; Milošević 2003., str. 22., 158., 233., 339., 417.; Martinović 2004., str. 76.-77.; Čoralić
2004C.
253
Matanić 1987., str. 422.; Krasić 1996., str. 254. Usporedi i navod u bibliografiji Giuseppea
Valentinellija (Valentinelli 1967., str. 247.).
254
Luković 1937., str. 163.-164.; Prijatelj 1963., str. 132.
255
Martinović 1991.-1992., str. 79.-80.

127
baroknom graditeljstvu.256 Uz Marka Gregorinu, koncem XVII. stoljeća (1693.

godine) u Kotoru se spominje djelovanje kapetana Nikole, dočim je jedno stoljeće

kasnije – 1790. godine – zabilježen kotorski sudac Tripo Gregorina.257 Prema

postojećim saznanjima, obitelj je izumrla tridesetih godina XIX. stoljeća te se više ne

bilježi u popisima kotorskoga plemstva.258

Na časti kotorskoga biskupa

Marko Antun Gregorina, kotorski kanonik i biskup, vjerski pisac i

dobročinitelj, rođen je u Kotoru 6. X. 1735. godine. Gimnaziju je pohađao u Mlecima,

a filozofsko-teološki studij u Bologni, nakon čega je zaređen za svećenika. Neko je

vrijeme djelovao u Italiji, te je u Napulju bio ispovjednik tamošnjih Hrvata. 259 Po

povratku u Kotor imenovan je kanonikom, a potom i generalnim vikarom katedralne

crkve. Godine 1785. odlazi u Mletke, a odatle u Padovu, gdje je 14 godina bio

duhovnik i profesor bogoslovlja. Kotorskim biskupom imenovan je 1. X. 1801., a čin

posvete obavljen je u mletačkoj crkvi S. Steffano 27. XII. iste godine. Početkom

sljedeće godine vratio se u Kotor i preuzeo obnašanje časti najvišeg crkvenog

dostojanstvenika te biskupije.260 Djelovao je u iznimno burno vrijeme, kada su se nad

prostorom Boke kotorske smjenjivale prva austrijska (1797.-1805.), ruska (1805.-

1807.), francuska (1807.-1814.) i druga austijska uprava (od 1814. godine). Autor je

više pastirskih poslanica, od kojih su poznate ona namijenjena kanonicima stolne

256
Palača Gregorina smještena je na Trgu Bokeljske mornarice (nekoć zvanom Pjaca od cirkula ili
Pjaca od Muzeja). Oporukom Markovog sina Bože Eugena iz 1768. godine palača je pripala njegovom
najstarijem sinu, kanoniku kotorskom Marku Antunu Gregorini. Kako je potonji sva svoja dobra
darovao u dobrotvorne svrhe, palača je s vremenom pripala u vlasništvo grada Kotora. Tijekom XIX.
stoljeća palača je bila sjedište Gradskog poglavarstva ili raznih vojnih nadleštava, a između dva
svjetska rata sjedište je Sreskog načelstva, s time da je na dijelu prvog kata uspostavljen Muzej
Bokeljske mornarice. Od 1952. godine u prostorijama palače smješten je Pomorski muzej Crne Gore.
Usporedi: Lazarević 1989.-1990., str. 31.; Martinović 1991.-1992., str. 80.-81.; Milošević 2003., str.
233., 417.; Martinović 2004., str. 76.-77.
257
Milošević 2003., str. 158., 339.
258
Martinović 1991.-1992., str. 81.; Martinović 2005., str. 145.
259
Milošević 1907., str. 69.
260
Milošević 1907., str. 70.-71.

128
crkve, i druga, upravljena al diletissimo suo clero, in ordine agli studi ecclesiastici.261

Obje je dao tiskati 1802. godine: prvu u Padovi, a drugu u Mlecima i Kotoru. Godine

1806. poslao je u Rim izvješće o stanju svoje biskupije tijekom petogodišnjeg

obnašanja biskupske časti262. Za boravka u Napulju napisao je i objavio djelo

Responsiones quaestionibus moralibus, a potom je u Mlecima tiskao djelo o životu

Blaženog Gracije iz Mula, koje je doživjelo dva izdanja (Vita del b. Grazia da

Cattaro, Venezia 1802; Zara 1873).263 Njegov je životopis sastavio na latinskom

jeziku prčanjski slikar i pisac Mihovil Florio (1794.-1864.) pod naslovom Marci

Antonii de Comitibus Gregorina Episcopi Catharensis (rukopis se nalazi među

spisima biskupske kurije u Kotoru).264 Umro je u Kotoru, dana 8. VI. 1815. godine.265

Oporučni spis

Oporuka kotorskog biskupa Marka Antuna Gregorine pohranjena je u

Istorijskom arhivu u Kotoru.266 Za ovu prigodu korišten je njezin istovjetan prijepis

koji se čuva u Arhivu Kotorske biskupije. 267 Prijepis je načinjen 27. XI. 1814. prema

vlastoručno pisanoj biskupovoj oporuci datiranoj na 16. X. 1814. godine. Na samom

početku prijepisa sadržan je navod koji upućuje kako je izvornu oporuku biskupa

Gregorine, na njegovu molbu i zbog lošeg i nečitkog rukopisa (usljed poodmakle

bolesti biskupa) načinio Gaetano di Arzignano, pripadnik franjevačkog reda i

biskupov pouzdanik. Prijepis je, nakon što je načinjen, biskup osobno pregledao i

261
Valentinelli 1967., str. 247.
262
Krasić 1996., str. 254.
263
Milošević 1907., str. 70.
264
Luković 1937., str. 163.-164.; Prijatelj 1963., str. 132. Usporedi i odrednicu o Mihovilu Florio u
HBL IV., str. 304. (tekst: Kruno Prijatelj).
265
Čoralić 2004C, str. 270.
266
Podatke iz Gregorinine oporuke koji se odnose na ostavštine kotorskim crkvama, siromasima i
najbližim članovima obitelji koristio je u svom radu i J. Martinović (Martinović 1991.-1992., str. 81.).
267
Prijepis oporuke ljubazno mi je na korištenje ustupio don Anton Belan, katedralni župnik, tajnik
Kotorske biskupije i upravitelj Arhiva Kotorske biskupije, na čemu mu se ovom prigodom
zahvaljujem.

129
potpisao vlastitom rukom (biskupov potpis sadržan je na 3., 6., 8. i 11. listu oporuke).

Oporuka započinje uobičajenim formulama o potrebi da se prije smrti učini razdioba

imovine, kao i odredbom da se ovom posljednjom željom poništavaju sve ranije

napisane oporuke i njihovi dodaci (kodicili). Za izvršitelje svoje posljednje volje

kotorski crkveni dostojanstvenik imenuje kotorskog plemića Ivana Ludovika

Burovića te svoje kanonike (napominjući kako je odsutan njegov generalni vikar) -

opata Pietra Sporenija i arhiđakona Francesca Morandija. Svu trojicu biskup moli za

trud pri izvršenju oporučnih odredbi te ih obdaruje s po jednom srebrenom posudom.

Spominjući kako mu je kod dobrotskog kapetana Andrije Tripkovića268 uložen kapital

u vrijednosti 400 cekina, Gregorina 100 cekina iz te svote namijenjuje svom

poslužitelju, svećeniku Dominiku Ravesiju, kao nagradu za višegodišnju vjernu

službu i odanost. Ravesija obdaruje i dijelom svoje pokretne imovine, ponajprije mu

namijenjujući predmete pokućstva, posuđa, odjeće i posteljine. Ukoliko kapital koji u

biskupovo ime ulaže kapetan Tripković ne bude dovoljan za isplatu rečenih 100

cekina, Gregorina određuje da se svota Ravesiju nadoknadi iz prihoda od kapitala koji

se, također u ime biskupa, nalazi u rukama njegova nećaka Marka Gregorine.

Napominjući, nadalje, kako mu je Dominik vjerno služio senza mercede di sorta, ma

per le sole cibarie, Gregorina određuje da se prethodnim legatima pridodaju još tri

talira, u ime kojih je Dominik obvezan za spas biskupove duše služiti 100 misa. Sva

svoja preostala nerazdijeljena dobra (argenteria, crediti, mobili, e stabili non disposti)

biskup dariva sestri Ruži Gregorina, franjevačkoj redovnici i povjerenicima za

gradnju/uređivanje katedrale sv. Tripuna (alla fabrica di S. Triffone). Imovina se

razdjeljuje na jednaka dva dijela, a u katedralnoj crkvi glavni su mu nasljednici dužni

perpetuis temporibus na dan njegove smrti održati un notturno colle laudi, e messa

268
Vjerojatno je riječ o Andriji Tripkoviću (1763.-1843.), kapetanu i općinskom načelniku Dobrote,
darovatelju crkve sv. Eustahija u Dobroti. Usporedi: Tomić 2004., str. 254.

130
cantata te u tu svrhu svećenicima stolnoga kaptola dariva jedan cekin godišnje.

Katedralnu crkvu biskup Gregorina, kao i većina njegovih prethodnika, određuje za

svoje posljednje počivalište (nella sepoltura disposta per vescovi), napominjući kako

želi da mu pogreb bude skroman i bez suvišne raskoši. Svijeće koje se kod njega

nalaze neka se uporabe na dan njegova pokopa, a u zadušnicama prigodom njegove

smrti biskup želi da sudjeluje i svjetovno svećenstvo i redovništvo grada Kotora.

Kada je riječ o nekim drugim kotorskim crkvenim ustanovama, Gregorina izrijekom

spominje još samo crkvu sv. Duha269, darivajući joj la mia croce da tavolino col

crocifisso d’argento.

Spominjući, nadalje, kako i sam ima neke nepodmirene dugove, Gregorina

određuje da se, prije razdiobe legata, podmire svi njegovi potražitelji. U nastavku

oporuke biskup izrijekom napominje da sve svoje knjige ostavlja na uporabu svojim

nasljednicima na kotorskoj biskupskoj stolici, kao i kanonicima stolnoga kaptola.

Brinući se da mu se knjige ne otuđe, određuje da tri ključa od knjižnice (libraria)

budu u pohrani kod aktualnog biskupa, arhiđakona i zastupnika (procuratore) gradnje

crkve sv. Tripuna te da se svaki puta, kada se neka knjiga posudi, uredno vode

zabilježbe o korisniku i posuđenoj knjizi.

U nastavku oporuke Gregorina legatima obdaruje najbliže članove svoje

obitelji: sestri Ruži, franjevačkoj redovnici, kao i bratu Josipu Gregorini, dariva po

jednu srebrenu posudu, dočim šogorici Marijani Bisanti Gregorina poklanja croce

pettorale d’argento dorato. Već spomenutom nećaku Marku Gregorini namijenjuje

drugi pektoral. Jeleni, supruzi kotorskog građanina Ivana Pavlovića, daruje jednu

269
Kotorska crkva sv. Duha ponajprije se vezuje uz djelovanje istoimene bratovštine. U sklopu crkve
nalazio se i gostinjac za siromahe koji su, zajedno sa crkvom, 1640. godine preuzeli franjevci. Krajem
XIX. stoljeća sirotište je prenamijenjeno u zgradu Sjemeništa (Seminarium Leoninum), a nakon prvog
svjetskog rata u hotel. Crkva je ostala sasvim zapuštena sve do zemljotresa 1979. godine, kada je nakon
obnove prenamijenjena u koncertnu dvoranu kotorske Muzičke škole. Usporedi: Stjepčević 1938., str.
61.; Martinović 2004., str. 40.

131
srebrenu posudu, a služavki koja se zatekne u kući u posljednjim danima njegove

bolesti poklanja deset talira.

U završnom dijelu oporuke napominje da se, nakon što budu isplaćana sva

njegova dugovanja i potraživanja, kao i svi oporučno izrečeni legati, ostatak namijeni

za držanje misa zadušnica na dan njegova pokopa. Na kraju se navodi kako je prijepis

oporuke sravnjen sa izvornikom pisanim vlastoručno od samoga biskupa te od istoga

potvrđen i potpisan. Pisanju oporuke nazočili su kotorski građani Giuseppe Zarbarini i

Nicolò Depecho.

Kotorski biskup Marko Antun Gregorina preminuo je, kako je prethodno već

spomenuto, 8. lipnja 1815. godine u Kotoru. Njegova je oporuka otvorena istoga dana

na zahtjev opata i kotorskog kanonika Pietra Sporenija, jednog od trojice izvršitelja

biskupove posljednje volje.270

***

Marko Antun Gregorina posljednji je kotorski biskup plemićkoga podrijetla.

Odvjetak obitelji koja starinom nije potjecala s bokeljskoga područja te – u odnosu na

drevne obitelji Buća, Bisanti i dr. – nije ostavila toliko tragova i posvjedočenja,

Gregorina je ostao zapažen kao učincima djelatan obnašatelj najviše crkvene časti u

svojoj biskupiji, a svojim je oporučnim donacijama trajno zadužio svoj rodni grad. Uz

arhivske podatke o njegovu životopisu, još niti približno dovoljno sakupljene i

proučene, kao i konkretne zapise i djela, trajni spomen na tog zaslužnika bokeljske

crkvene povjesnice i danas je palača Gregorina, zoran dokaz nekoć iznimnih kulturnih

i umjetničkih dostignuća bokeljskoga kraja i bokeljskih građana.

270
Čoralić 2004C, str. 272.

132
PRILOG: Prijepis oporuke kotorskog biskupa Marka Antuna Gregorine (Arhiv

Kotorske biskupije, Oporuke, 16. X. 1814.)271

Naslov: Copia del Testamento del Illustrissimo e Reverendissimo Vescovo di Cattaro

Monsignor Marc’Antonio Gregorina

27. Novembre 1814.

Testamento del Vescovo Marco Antonio Gregorina

Entro

Adi 27. Novembre 1814. In Cattaro nella casa vescovile.

L’Illustrissimo e Reverendissimo Monsignor Marco Antonio Gregorina

Vescovo di Cattaro avendo scritto di propria mano il suo testamento, sottoscrivendolo

ad ogni piè di pagina, e riuscendo poco intelligibile il suo carattere a motivo della sua

debolezza di nervi, che gli cagiona tremolar di mano: ordino a me Signor Gaetano di

Arzignano minore riformato suo confidente, di trascriverlo in forma più intelligibile,

come intendo di fare al presente, copiandolo parola per parola, tale e quale fu scritto

dal predetto Monsignor Vescovo.

Segue il Testamento

Nel Nome adorabile di Cristo Redentore, l’anno della Sua Natività 1814,

indizione II, giorno veramente di domenica, dedicato alla Purità di Maria Santissima,

16 Ottobre in Cattaro.

Volendo io Marco Antonio Gregorina Vescovo di questa Città, e diocesi

dispone delle temporali cose mie, ora che per grazia di Dio, mi ritrovo sano di mente,

sensi, e loquella, ed intelletto, ho scritto e sottoscritto di mio proprio carattere il

presente mio testamento ed ultima volontà, la quale voglio, ed intendo che sempre, ed

in ogni tempo riportar abbia la sua piena oservanza, ed intera esecuzione: dichiarando
271
Na stranicama 3, 6, 8, 11: Segnato M. A. Gregorina affermo quanto di sopra.

133
nulli, e di niun valore i precedenti testamenti da me estesi per le mie diverse

circostanze, disponendo come segue:

Chiedo colla maggior umilità del mio cuore perdono a Dio de miei peccati, e

lo supplico ad aver pietà di me vilisimo(?) peccatore per il prezioso sangue

dell’Unigenito suo Figiuolo, e per l’intercessione di Maria Santissima, del Santo

Angelo tutelare della mia Chiesa, del glorioso S. Trifon Martire, e di tutti i santi

avocati, e protettori della mia cattedrale.

Rimesso i debiti ai debitori della Mensa Episcopale, a quelli però, che non

senza grave loro incomodo, li potessero pagare, secondo che giudicherà la prudenza

dei miei comissarii.

Eleggo per miei comissarii l’Illustrissimo Nobil Signor Conte Giovanni Luigi

Burovich, e li miei signori canonici Reverendissimo Signor abate Don Pietro Sporeni,

e Reverendissimo Signor archidiacono Don Francesco Morandi, dai quali ho

sperimentata una vera amicizia per me, ed alli qualli due ultimi lascio (in absenza del

Reverendissimo Signor arciprete mio vicario generale) le mie facoltà straordinarie, e

li prego tutti tre di accettare il piciolo dono di una posada d’argento per cadauno.

Sul capitale in mano del Signor Capitan Andrea Tripcovich ho asegnato tallari

quattrocento dico 400, col dovuto censo al mio Domenico Ravesi, benemerito mio

domestico, per le sue mercedi fino al giorno che lo ho ordinato sacerdote, per essersi

contentato d’indi in poi delle sole cibarie lascio al detto Don Domenico della mia

argenteria due posate d’argento una grande, ed una piciola, tutti i mobili (eccettuatu

gli’argenti, orologio ed anello, e dinari, e l’addobbo della camera d’udienza); lascio al

medessimo tutta la biancheria da tavola e da letto, i miei drappi, e rami,

raccomandogli di pregare Iddio per me nei suoi sacrifisii.

134
 Lascio al medessimo in benemerenza dell’amorosa servitù prestatami dal

rimasuglio del capitale che ho presso il Signor Capitan Andrea Tripcovich zecchini

d’oro 100 dico cento, dichiarando che se quanto rimane in mano del detto Tripcovich

non arrivasse alla detta forma, si dovrà completarla dal capitale di mia ragione che

tiene il mio nipote ex fratre conte Marco Gregorina.

In oltre voglio che avendomi lo stesso servito dal giorno come sopra, della sua

ordinazione in sacerdote senza mercede di sorta, ma per le sole cibarie, sia allo stesso

contati dal sopradetto giorno tre tallari imponiali al mese fino alla mia morte

coll’obbligo di celebrarmi messe 100 dico cento a suffraggio dell’anima mia, sempre

inteso che gli siano corrisposta le offerte di quel numero di messa, che avesse

celebrata per mio ordine in vita mia, presentando ai miei comissarii fede giurata.

Item li miei debiti, e li miei crediti sono compressi in un foglio scritti

dall’amoroso mio domestico Don Domenico Ravesi, ed è inchiuso in questo mio

testamento.

Lascio eredi universali d’ogni mio avere, argenteria, crediti, mobili, e stabili

non disposti, e specificamente nominati in questo testamento li poveri di questa Città,

tra quali comprendo a preferenza di ciascuno la mia sorella monaca francescana

domina Rosa Gregorina, secondo la prudente discrezione di miei comissarii e la

fabbrica di S. Trifone, a metà eguale: con obbligo alla medessima fabbrica della

chiesa di S. Trifone di far celebrar perpetuis temporibus, nel giorno della mia morte

un notturno colle laudi, e messa cantata, e per tale offiziatura sarà dato al mio

Venerando Capitolo un zecchino d’oro annualmente.

Intendo, e voglio che il mio cadavere sia seppelito nella mia cattedrale, nella

sepoltura disposta per vescovi. Il mio funerale sarà decente, e modesto, secondo che

giudicherà la prudenza de miei comissarii, ai qualli mi raccomando.

135
 La cera, che trovasi presso di me, sarà impiegata nel mio funerale, e nel far

celebrare tanti sacrifisii nel giorno delle mie esequie, e nei seguenti dal clero secolare,

e regolare di questa Città, in porzione eguale per ciascun individuo.

Voglio prima di tutto che dal mio intiero di danaro, mobili, e stabili siano

pagati i miei debiti, specificati nel qui incluso foglio, ed altri se ve ne fossero al tempo

della mia morte.

Lascio i miei libri ad uso dell’Illustrissimi Reverendissimi Vescovi miei

succesori, come pure dei Reverendissimi Canonici, ed altri sacerdoti di questa Città,

ordinando che siano fatte tre chiavi simili per la libraria, una di queste servirà a

comodo di Monsignor Vescovo pro tempore, l’altra sarà custodita dal Reverendissimo

archidiacono pro tempore, la terza dal Signor Procuratore della Fabbrica pro tempore;

raccomando, ed ordino che questi tre custodi della libraria non prestino libro al uno

per trasferirlo altrove, se prima non abbiano ottenuta in iscritto la ricevuta dal

postulante, ed incarico la loro coscienza di procurare moderatamente sollecita la

restituzione del libro prestato.

Sopravivendo a me la mia sorella Madre Rosa, lascio alla medessima una

posata d’argento.

Parimenti sopravivendo il mio fratello Conte Giuseppe Gregorina, lascio a lui

una posata d’argento.

Similmente sopravivendo l’Illustrissima Signora Contessa Marianna Bisanti

Gregorina, la prego di accettare in mia memoria la mia croce pettorale d’argento

dorato.

Al Signor Conte Marco Gregorina lascio l’altra croce pectorale di mio uso.

Alla Chiesa di S. Spirito lascio la mia croce da tavolino col crocifisso

d’argento.

136
 Alla serva, che servirà in casa al tempo dell’ultima mia infemità lascio talleri

10 dico dieci per una volta tanto.

Ad Elena moglie di Giovanni Paulovich, per avermi custodita la casa in tempo

dell’assedio, lascio una posata d’argento.

Se saranno risquiotibili tutti, o in parte le pensioni delle quale son creditor, coi

passati Governi, annotati nel foglio incluso, e parimenti di quelli che avanzassi di

presente fino al giorno della mia morte dal governo presente, come ancora degli altri

miei crediti descritti nel foglio predetto, dispongo ed ordino che mi siano fatti

celebrare tanti sacrifizii nella forma indicata nel giorno delle mie esequie, pregando i

miei signori comissarii di sollecitarne la riscosione, ed accelerarne il sufraggio, a

norma di quanto andran risciotendo.

Il presente testamento fu confrontato coll’originale da Monsignor Illustrissimo

e Reverendissimo di Cattaro, il quale lo lauda, ed approva, sottoscrivendolo di propria

mano, alla presenza degl’infrascritti testimonii.

(Segnato) Giuseppe Zarbarini testimonio alla sottoscrizione.

(Segnato) Nicolò Depecho testimonio alla sottoscrizione.

Adi 8. Giugno 1815. Cattaro

Fu aperto, e pubblicato il premesso testamento in piena seduta di

quest’Imperiale Reg. Tribunale provinciale, Prov. di prima instanza, alla presenza del

producente Reverendissimo Signor Abate Canonico Don Pietro Sporeni.

Per copia conforme li 8. Giugno 1815 Cattaro

Pu. Mascellini ... (nečitko).

137
III.4. Duhovne osobe iz grada Kotora i Mleci (kraj XIV. st. – XVIII. st.)

Uvod: kotorski iseljenici u gradu na lagunama

Tijekom prošlih stoljeća bokeljska, a posebice kotorska iseljenička zajednica,

činila je u Mlecima brojčano pretežit dio hrvatskoga iseljeništva. 272 Na osnovi

podrobne raščlambe sveukupnog broja (više tisuća) oporuka iseljenika (zavičajem s

područja od sjevera Istre do juga današnjega Crnogorskog uzmorja) u Mlecima u

razdoblju od početka XV. do konca XVIII. stoljeća, razvidno je da su Kotorani, kada

je riječ o užoj zavičajnoj pripadnosti iseljenika, činili najbrojniju regionalnu

iseljeničku zajednicu.273 Raščlambom velikog broja uzoraka (oko 300 oporuka

iseljenih Kotorana) zapaža se da učestalija kotorska iseljavanja u Mletke započinju

dvadesetih godina XV. stoljeća; postupno rastu od četrdesetih godina toga stoljeća, a

iznimno velik uspon (trostruki) postižu u posljednjoj četvrtini XV. stoljeća. U idućim

razdobljima polagano, ali konstantno opada broj kotorskih iseljenika. Ipak, tijekom

čitavog XVI. stoljeća učestalost kotorskih iseljavanja u Mletke vrlo je visoka i

prednjači među istovrsnim pokazateljima za druge krajeve i gradove smještene duž

istočne obale Jadrana. U XVII. i XVIII. stoljeću nastavlja se pad useljavanja te se

uglavnom zadržava na razini s početka XV. stoljeća. Usporedno promatrajući

pokazatelje za kotorska i hrvatska iseljavanja u cjelini, opažamo izrazitu podudarnost

razdoblja unutar kojega se odvijao najveći dio tih prekojadranskih migracija (od druge

272
O bokeljskim prekojadranskim iseljavanjima i o djelovanju Bokelja u Mlecima pisala sam u više
prethodnih radova. Usporedi: Čoralić 1998.; Čoralić 1998A; Čoralić 2000.; Čoralić 2000A; Čoralić
2003A; Čoralić 2004A; Čoralić 2004B; Čoralić 2004D; Čoralić 2005E; Čoralić 2006E. O bokeljsko-
mletačkim pomorsko-trgovačkim vezama i prisutnosti Kotorana u Mlecima usporedi i prinose
bokeljskih povjesničara: Milošević 1955.; Luković 1957.; Milošević 1960.; Milošević 1962A;
Milošević 1963.; Milošević 1965.
273
Od ukupnoga broja iseljenika sa istočne jadranske obale, u Mlecima je zabilježeno 16 posto
Kotorana, 14 posto Zadrana te po osam posto barskih, splitskih i šibenskih iseljenika. Ostale zavičajne
iseljeničke skupine (dubrovačka, hvarska, trogirska i dr.) zastupljene su sa znatno manjim postotnim
udjelom. Usporedi: Čoralić 2001A, str. 446.

138
polovice XV. do kraja XVI. st.). Razlozi tako učestalih iseljavanja Kotorana bili su, s

jedne strane, uključenost Kotora u mletačku državnu zajednicu unutar koje Mleci kao

glavni grad postaju dostupnijim odredištem svih poduzetnika (ponajprije trgovaca i

pomoraca) i osoba koje trajnim zapošljavanjem žele riješiti temeljna egzistencijalna

pitanja. S druge strane, osmanlijski prodori i osvajanja, koji se tijekom toga razdoblja

opasno približavaju kotorskim gradskim bedemima te u svezi s tim otežena

gospodarska komunikacija sa zaleđem, nagnat će brojno pučanstvo da iseljavanjem u

prekojadranske krajeve (od Furlanije do Apulije) pronađu sigurnost životnoga

svakodnevlja. Mnogi od njih, stekavši stalno zaposlenje i zasnovavši obitelj, trajno

ostaju u Mlecima. Svojim životom i djelovanjem tvoriti će - za duga stoljeća

unaprijed - važnu sastavnicu iz povijesti djelovanja hrvatske iseljeničke skupine u

gradu na lagunama.274

Najveći broj Kotorana bio je u Mlecima zaposlen u zanimanjima pomorskog i

obrtničkog obilježja. Brojni Kotorani djelovali su u gradu na lagunama kao trgovci i

poduzetnici (posebice u pomorskom poslovanju), kao obnašatelji državnih i vojničkih

službi, a mnogi se, o čemu govori i središnja tema ove cjeline, spominju i kao

svećenici i redovnici u tamošnjim crkvenim i samostanskim ustanovama (devet posto

od ukupnog broja iseljenih Kotorana kojima je zanimanje izrijekom iskazano u

dokumentu). Većina pripadnika kotorske iseljeničke skupine ubrajala se u srednji i

niži društveni sloj (pučane), uklapajući se na taj način u prosječnu strukturu većine

hrvatskih useljenika u Mletke.275

Središnja tema ovog priloga duhovne su osobe iz grada Kotora u Mlecima,

njihovo djelovanje (privremeno ili trajnije) u gradu svetoga Marka, kao i njihovi

prinosi crkvenim i kulturnim vezama između dviju jadranskih obala. U radu su, kada

274
Čoralić 1998., str. 134.-135.; Čoralić 1998A, str. 131.-132.; Čoralić 2006E, str. 125.-127.
275
Čoralić 1998., str. 136.-138.; Čoralić 1998A, str. 132.

139
je riječ o historiografiji, ponajprije uporabljena djela koja donose podatke o hrvatskim

prekojadranskim iseljavanjima i o kotorsko-mletačkim kulturnim vezama 276, kao i

monografije i rasprave iz crkvene i kulturne prošlosti Boke i grada Kotora. 277 Kada je

riječ o izvornoj arhivskoj građi, u radu su poglavito uporabljene bilježničke oporuke

kotorskih i drugih iseljenika sa istočnojadranske obale (Notarile testamenti),

pohranjene u središnjoj mletačkoj državnoj pismohrani (Archivio di Stato di Venezia),

kao i (također pohranjeni u istom arhivu) spisi istražnih procesa mletačke inkvizicije

(Savi all’Eresia, Santo Uffizio, dalje: SU), a u kojima su središnji protagonisti

duhovne osobe zavičajem iz grada Kotora.

U ovom ću istraživanju, tragom spomenutih arhivskih vrela i saznanja

historiografije, ukazati na vremenski okvir spominjanja duhovnih osoba iz Kotora u

Mlecima, na način njihove ubilježbe u dokumentima, mjesta stanovanja i djelovanja,

kao i na vrste crkvenih odnosno redovničkih dužnosti koje obnašaju. Posebnu

istraživačku pozornost poklonit ću cjelovitim oporukama kotorskih duhovnika (kao i

oporukama drugih iseljenika sa istočnoga Jadrana u kojima se, na različite načine,

spominju kotorski svećenici i redovnici), spisima mletačke inkvizicije u kojima se kao

središnji akteri bilježe kotorski svećenici te naposljetku – tragom saznanja iz

historiografije – oblicima povezanosti nekih istaknutih kotorskih duhovnih osoba s

Mlecima i s područjem Veneta (školovanje, tiskanje knjiga, drugi oblici privremenog

boravka i sl.).

Razdoblje istraživanja i način bilježenja u vrelima

Vremenski okvir istraživanja zahvaća široko razdoblje dugog trajanja od

276
Imhaus 1997.; Čoralić 1992.; Čoralić 1998.; Čoralić 2001B; Čoralić 2003B; Maračić 2003.; Čoralić
2006E.
277
Usporedi, primjerice: Appendini 1811.; Gelcich 1880.; Kovijanić 1970.; Kovijanić – Stjepčević
2003.; Blehova Čelebić 2006.

140
konca XIV. do kraja XVIII. odnosno početka XIX. stoljeća. Unutar toga razdoblja

središnje je istraživanje usmjereno na XV. i XVI. stoljeće odnosno na doba iz kojega

potječe i najviše u vrelima konkretno zabilježenih spomena kotorskih duhovnih osoba

u Mlecima. Upravo na osnovu oporučnih spisa, kao najučestalije uporabljenog

arhivskog fonda, razvidno postaje da je ova skupina iseljenika iz grada sv. Tripuna u

Mlecima najučestalije prisutna u posljednjim desetljećima XV. te tijekom prve

polovice i pedesetih godina XVI. stoljeća. U kasnijim razdobljima njihov spomen u

gradu na lagunama opada, što se u cjelosti poklapa s općim trendom i pokazateljima

iseljavanja sa istočne na zapadnu jadransku obalu u razdoblju kasnog srednjeg i ranog

novog vijeka. Kada je riječ o spisima mletačke inkvizicije, obrađuju se procesi u

rasponu od druge polovice XVI. stoljeća do dvadesetih godina XVIII. stoljeća.

Naposljetku, prilikom razmatranja djelovanja istaknutih kotorskih svećenika u

Mlecima, obuhvaćen je širok vremenski raspon od XV. do konca XVIII. stoljeća.

Kao i drugi njihovi bivši sugrađani, i kotorski se svećenici i redovnici u

mletačkim izvorima redovito bilježe oznakom zavičajnog grada (de Catharo).

Spomen njihova prezimena u arhivskim vrelima najčešće nije ubilježen (već samo

osobno i očevo ime), a među onima koja su izrijekom zapažena možemo izdvojiti

odvjetke ugledne kotorske plemićke obitelji Paskvali278 te prezimena Balusi i Bona279.

Duhovne osobe iz Kotora u Mlecima djelatne su u različitim crkvenim i

redovničkim zvanjima i službama. Svjetovni svećenici navedeni su uobičajenom i

278
Svećenici iz obitelji Paskvali bilježe se u istražnim procesima mletačke inkvizicije. Godine 1621.
zabilježen je svećenik Ivan Paskvali (ASV, SU, b. 77., br. 5.; Čoralić 2001B, str. 144.-145.), a 1715. i
1716. kotorski kanonici Tripun i Antun Paskvali (ASV, SU, b. 137. i 138.; Čoralić 2001B, str. 102.-
103., 123.-131. Moguće je, radi velike sličnosti između slučajeva koji se odnose na Tripuna i Antuna
Paskvalija (obojica su kanonici, mali vremenski razmak između oba procesa, ista mjesta stanovanja u
Mlecima i sl.) da je zapravo (iako izvor izrijekom navodi njihova različita imena) riječ o istoj osobi.
279
Presbiter Thomas Bona de Cataro bilježi se već rane 1387. godine (Imhaus 1997., str. 484.), a prete
Martino Balusi 1492. (ASV, NT, b. 672., br. 97., 1. IX. 1492.). Zahvaljujući arhivskim istraživanjima
fra Lj. A. Maračića saznajemo za još nekoliko prezimena kotorskih franjevaca (konventualaca),
djelatnih u Mlecima, Padovi i duž mletačke terraferme (Casellario, Grasso, Morandi i Pulzati).
Usporedi: Maračić 2003., str. 30., 32., 48.-49., 65., 91.

141
često uopćenom i pobliže nedefiniranom oznakom prete, presbiter i sacerdote, a tek

je za dio njih konkretnije naveden stupanj svećeničkog zvanja (klerik, đakon, kapelan,

župnički pomoćnik, kanonik).280 Kada je riječ o redovnicima, Kotorane bilježimo

među franjevcima (konventualcima i opservantima) te među pripadnicima redovničke

zajednice sv. Dominika.281 Naposljetku, u nekoliko primjera bilježimo i kotorske

iseljenice, pripadnice mletačkih redovničkih družbi (picokare odnosno trećoretkinje te

augustinke).282

Jedan od važnih pokazatelja iz svakodnevlja djelovanja duhovnih osoba iz

Kotora u Mlecima odnosi se na utvrđivanje mjesta njihova stanovanja. U izvorima se

mjesto prebivanja označavalo prema gradskom predjelu (sestiere) i prema župi u

kojoj useljenik obitava (contrada, confinio). Na osnovu raščlambe više tisuća oporuka

useljenika podrijetlom sa istočne jadranske obale i unutrašnjosti, saznajemo kako je

velika većina stanovala u istočnom gradskom predjelu Castello. 283 Napučenost toga

predjela velikim postotkom slavenskoga žiteljstva, mahom katoličke vjere, vjerojatno

je bila i glavnim razlogom da se i kotorskim svećenicima koji su se školovali na

280
Primjerice, clerico Martino de Cataro (ASV, NT, b. 1155., br. 236., 28. VII. 1457.); prete Nicolaus
condam Natali de Cataro acolitus (NT, b. 959., br. 296., 14. IV. 1506.); prete Trifone de Cataro
capellano (NT, b. 389., br. 224., 9. VIII. 1504.); Natale de Cataro mansionario (NT, b. 753., br. 46.,
23. VI. 1500.). Usporedi i: Čoralić 1992., str. 42.-43.; Čoralić 1998., str. 136.-137.; Čoralić 2006E, str.
130.
281
Primjerice, fra Augustin i fra Adrijan su pripadnici Reda propovjednika (ASV, NT, b. 272., br. 637.,
28. I. 1523.; NT, b. 641., br. 306., 20. IV. 1558.); fra Stjepan je brat-laik Reda franjevaca-opservanata
(NT, b. 272., br. 628., 4. VII. 1497.). O nizu Kotorana, pripadnika Provincije sv. Jeronima franjevaca
konventualaca, piše Lj. A. Maračić u svojoj spomenutoj monografiji. Njihovim djelovanjem u Mlecima
i duž terraferme posebno ću se baviti u kasnijim dijelovima ove cjeline.
282
Kao sakristanka, vjerojatno pripadnica trećoretkinja, bilježi se 1521.-1523. godine Kotoranka Ivana
(ASV, NT, b. 676., br. 515., 3. IV. 1521.; NT, b. 676., br. 455., 13. I. 1523.). Godine 1548. u Mlecima
živi trećoretkinja Lucija (NT, b. 768., br. 92., 14. VI. 1548.), a 1553. zabilježena je suor Jacoma de
Cataro, redovnica augustinskog samostana S. Alvise (NT, b. 845., br. 197., 6. IV. 1553.).
283
Prema pokazateljima iz oporuka (1301.-1801.) u kojima je podatak o mjestu stanovanja izrijekom
naveden, useljenici podrijetlom sa istočnojadranske obale stanovali su najučestalije u predjelu Castello
(49 posto). Na središnji gradski predjel otpadalo je 22 posto ovih useljenika, a na Cannaregio 14 posto.
Preostala tri mletačka predjela zastupljena su u strukturi obitavanja ove skupine useljenika sa po manje
od deset posto (Dorsoduro sa osam posto, S. Croce sa četiri, a S. Polo sa tri posto). Usporedi: Čoralić
2001A, str. 452. Vrlo slične pokazatelje dobivamo i kada u razmatranje uzmemo samo kotorsku
iseljeničku skupinu u Mlecima. Čak 47 posto Kotorana obitava u predjelu Castello, 22 posto u predjelu
S. Marco, a 11 posto u Cannaregiu. Na ostale dijelove grada i susjednih otoka (Murano, Giudecca,
Chioggia) otpada neznatan postotak kotorskih iseljenika (Dorsoduro sedam posto, S. Polo i S. Croce po
četiri posto te otoci pet posto). Usporedi: Čoralić 1998., str. 154.

142
području Veneta (Mleci, Padova) dušobrižničko djelovanje povjeravalo upravo u

tamošnjim župama. Nekoliko konkretnih primjera iz izvora to nam i izravno

posvjedočuje. Tako je, primjerice, jedan od prvih izrijekom zabilježenih kotorskih

svećenika djelatnih u Mlecima, Toma Bona, još 1387. godine zabilježen kao svećenik

u župi S. Giovanni Nuovo.284 Prete Tripun iz Kotora je početkom XVI. stoljeća

kapelan crkve S. Severo, a Nikola pokojnog Bože obnaša, gotovo u isto vrijeme,

službu đakona pri crkvi S. Giovanni in Bragora.285 Uz najpoznatiji franjevački

samostan – S. Francesco della Vigna u predjelu Castello – vezano je djelovanje fra

Frane iz Kotora, kao i kotorske trećoretkinje Klare Jurjeve. 286 Naposljetku, od drugih

samostanskih ustanova smještenih u predjelu Castello, kao mjesta djelovanja iseljenih

duhovnih osoba iz Kotora bilježe se još i ženski samostan S. Lorenzo te dominikanski

samostan (S. Domenico).287 Kada je riječ o drugim gradskim predjelima u gradu na

lagunama, kotorske duhovne osobe bilježimo (prema podatcima iz bilježničkih

oporuka) u predjelu Cannaregio i S. Marco.288

Mleci, Padova, kao i drugi gradovi u sklopu Provincije sv. Antuna franjevaca

konventualaca, bili su mjesto učestalog djelovanja niza kotorskih fratara, pripadnika

toga ogranka Reda sv. Franje. Na osnovu podataka koje nam donosi fra Ljudevit

Anton Maračić, saznajemo, primjerice, da je u vodećem mletačkom samostanu

konventualaca (S. Maria Gloriosa dei Frari) 1544. godine djelovao Matheus Grasso

de Catharo. Isti se 1579. godine bilježi i kao predstojnik mletačkoga samostana S.

284
Imhaus 1997., str. 484.
285
ASV, NT, b. 389., br. 224., 9. VIII. 1504.; NT, b. 959., br. 296., 14. IV. 1506. Kao svećenik crkve S.
Severo bilježi se 1514. godine i prete Nicolò da Cataro, ali nam na osnovu oskudnog podatka iz izvora
nije poznato da li je možda riječ o istom svećeniku koji je 1506. godine vršio pastoralni rad pri crkvi S.
Giovanni in Bragora (NT, b. 1200., br. 150., 5. XI. 1514.).
286
ASV, NT, b. 372., br. 47., 28. IV. 1559.; NT, b. 768., br. 92., 14. VI. 1548.
287
Kotoranka Ivana, vjerojatno trećoretkinja, sakristanka je pri crkvi S. Lorenzo (ASV, NT, b. 676., br.
515., 3. IV. 1521.), a padre Matio Adriano redovnik je del ordine S. Domenico (NT, b. 641., br. 306.,
20. IV. 1558.).
288
Jacoma, kći Prima iz Kotora, redovnica je mletačkog samostana S. Alvise u predjelu Cannaregio
(ASV, NT, b. 845., br. 197., 6. IV. 1553.), a Božo (Natale) Kotoranin je župnički pomoćnik u crkvi S.
Fantino u predjelu S. Marco (NT, b. 753., br. 46., 23. VI. 1500.).

143
Nicoletto della Lattuga.289 U XVII. i XVIII. stoljeću nekoliko je Kotorana obnašalo i

dužnosti predstojnika samostana konventualaca diljem mletačke terraferme. Godine

1645. kao predstojnik franjevačkog samostana u Palmanovi bilježi se Kotoranin

Antun Casellari; isti je 1647.-1649. godine gvardijan samostana Gospe od Milosti u

mjestu Motta di Livenza. Naposljetku, 1731. godine kao predstojnik spomenutog

samostana konventualaca u Palmanovi bilježi se fra Petar Antun Pulzati iz Kotora.290

Oporučni spisi: raščlamba

Prethodno navedeni podatci odnosili su se na opću raščlambu temeljnih

odrednica iz života i djelovanja kotorskih duhovnih osoba u Mlecima. U sljedećim

dijelovima pozornost ću posvetiti nešto podrobnijoj raščlambi oporučnih spisa, kako

onih koji se odnose na same kotorske duhovnike (izravne oporučitelje), tako i oporuka

drugih iseljenika sa šireg područja hrvatske obale, a u kojima su na različite načine

zabilježene duhovne osobe zavičajem iz grada Kotora.

Raspolažemo sa samo tri mletačke oporuke koje kao oporučitelji potpisuju

kotorske duhovne osobe. Kronološkim slijedom, prva oporuka (1497. god.) odnosi se

na brata-laika Stjepana pokojnoga Nikole, pripadnika opservantskog reda. U opsegu

kratkim oporučnim navodima Stjepan izvršiteljima svoje posljednje volje

(commissarima) imenuje brata Nikolu, sestre Nikolozu i Helenu te znanca Ambrosia

de Ocha iz Novare. Darovnice mletačkim crkvenim i samostanskim ustanovama nisu

brojne – samostanu S. Giobbe u Mlecima poklanja sedamdeset dukata. Ostatak od

svoje novčane imovine, koja ukupno iznosi devedeset dukata, ostavlja bratu Nikoli

(sedamdeset dukata) i nećakinji Anđeli (dvadeset dukata) uz uvjet da – ukoliko Nikola

i Anđela ostanu bez zakonitih potomaka – rečene svote pripadaju samostanu S. Orsola

289
Maračić 2003., str. 30., 48.
290
Maračić 2003., str. 49., 91.

144
u Padovi ordinis S. Francesco de observantia.291

Iz 1521. godine potječe oporuka već spomenute Kotoranke Ivane, sakristane

pri mletačkom samostanu i crkvi S. Lorenzo. Izvršiteljice Ivanine oporuke

predstojnica su istoga samostana, mletačka plemkinja Franceschina Barbaro te

tamošnja redovnica (također pripadnica ugledne mletačke obitelji) Marietta Bembo.

Za svoje posljednje počivalište Ivana odabire grobnicu u rečenom samostanu, uz

napomenu da se njezino tijelo ima položiti in habito pizzochare di S. Francesco. Uoči

njezina pokopa u crkvi S. Lorenzo ima se služiti trideset misa zadušnica u spomen na

oporučiteljicu, a tijekom idućih deset godina u istoj će se crkvi svake godine (uz

nadoknadu od pet dukata) održavati un aniversario njoj u spomen. Nadalje,

trećoretkinjama pri istome samostanu ostavlja jedan dukat, a kapelanu crkve, koji je

obvezan sudjelovati u posljednjem ispraćaju, dariva osam libara. Kada je riječ o

drugim crkvenim i samostanskim ustanovama u Mlecima, Ivana franjevcima

samostana S. Francesco della Vigna dariva pet dukata (za služenje misa zadušnica),

dočim – također uz obvezu slavljenja misa – jedan dukat poklanja samostanu S.

Domenico u predjelu Castello. Hospitalu za zbrinjavanje ženske nahočadi, Madonna

della Pietà, ostavlja jedan dukat, koliko dariva i samostanu S. Giovanni Laterano

(predjel Castello). Potonjem samostanu sakristanka kotorskoga podrijetla dariva i

meum crocifixum. Naposljetku, sva svoja preostala dobra, neuključena u prethodnu

raspodjelu legata, Ivana ostavlja svećeniku koji će za pokoj njezine duše služiti

zadušnice u crkvi S. Lorenzo.292 Godine 1523. zabilježen je i kodicil, dodatak oporuci

rečene sakristanke. U kratkim navodima koji tek neznatno mijenjaju sadržaj prvotno

pisane oporuke, poništava se prijerečeni legat namijenjen hospitalu della Pietà, a

samostanu S. Francesco della Vigna smanjuje darovnica s prvotnih pet na tri

291
ASV, NT, b. 272., br. 628., 4. VII. 1497.; Čoralić 2006E, str. 132.
292
ASV, NT, b. 676., br. 515., 3. IV. 1521.; Čoralić 2006E, str. 132.-133.

145
dukata.293

Treća oporuka također se odnosi na kotorsku iseljenicu. Riječ je o Klari

pokojnoga Ivana, udovici Anzola, splitskog iseljenika plemenitog (ser) podrijetla. U

trenutku pisanja oporuke (1548. god.) Klara je pripadnica trećoretkinja sv. Franje, a

mjesto njezina obitavanja u posljednjim godinama života hospital je pri samostanu S.

Francesco della Vigna. Klarina je oporuka opsegom nevelika i sadrži tek nekoliko

temeljnih navoda. Izvršitelji njezine posljednje volje mletački su građani Gerolimo

Taiapiera i Zuanne Sauina. Jedinom i glavnom nasljednicom (herede residuaria) svih

svojih, vjerojatno skromnih dobara, Klara imenuje kćer Luciju, također trećoretkinju

nastanjenu u hospitalu S. Francesco della Vigna.294

Nasuprot relativno malom broju (sačuvanih i do sada pronađenih) izravnih

oporuka kotorskih duhovnih osoba u Mlecima, istovrsna arhivska građa otkriva nam,

tragom oporuka drugih useljenika sa istočne obale Jadrana, cijeli niz konkretnih

bilježenja ove skupine kotorskih iseljenika u gradu na lagunama. 295 Vremenski raspon

tih oporuka je od 1457. do 1611. godine, a iseljenici u čijim se oporukama bilježe

duhovne osobe iz Kotora ponajprije potječu iz samog Kotora te – u manjem broju

odnosno uglavnom u pojedinačnim primjerima – i iz Budve, Bara, Splita i Skradina.

Kotorani – duhovne osobe u Mlecima – u njihovim se iskazima posljednje volje

bilježe kao izvršitelji oporuka, kao svjedoci prilikom njezine ovjere te kao obdarenici

dijelom imovine ove skupine oporučitelja. Radi važnosti koju ova građa donosi za

poznavanje navedene problematike, ovim dokumentima valja posvetiti nešto više

istraživačke pozornosti. Tako se u svojstvu izvršitelja oporuke Marijete, supruge

Kotoranina Rade i stanovnice predjela Castello (župa S. Antonin), uz njezina supruga

izrijekom bilježi i Marijetin brat – prete Stephanus. Taj je kotorski svećenik obdaren
293
ASV, NT, b. 676., br. 455., 13. I. 1523.
294
ASV, NT, b. 768., br. 92., 14. VI. 1548.; Čoralić 2006E, str. 133.
295
Čoralić 2006E, str. 133.-135.

146
sestrinim oporučnim legatom sa svotom od dva dukata.296 Oporučnom željom

Splićanke Lucije, stanovnice župe S. Severo u Castellu, izvršiteljem njezine

posljednje volje imenovan je samo kotorski svećenik Tripun, Lucijin ispovjednik,

djelatan pri istoj crkvi S. Severo. Tripun je obvezan u spomen na oporučiteljicu

održati mise zadušnice, za što je obdaren sa tri dukata. 297 U oporuci Menegine,

udovice kotorskog iseljenika Damjana, kao izvršitelj zadužen za određivanja mjesta

sahrane oporučiteljice bilježi se njezin sin Matija Adriano, pripadnik Reda

dominikanaca. Sva Meneghinina dobra ostavljaju se Matiji, a nakon njegove smrti,

slijedom činjenice da je glavni nasljednik ujedno i redovnik, ostavština u cjelosti

pripada samostanu S. Domenico u predjelu Castello. 298 Zanimljiv nam je i navod iz

oporuke Kotoranina Vicka Ciacogne, privremenog žitelja župe S. Giovanni Nuovo u

Castellu. Naime, Vicko pri imenovanju izvršitelja svojih oporučnih navoda spominje

– uz rođaka Jakova Paskvalija – i aktualnog (u trenutnu njegove smrti) kotorskog

biskupa. Taj nam podatak ujedno posvjedočuje i o ugledu koji je taj, vjerojatno

privremeni iseljenik iz Kotora, imao u svojoj matičnoj sredini.299

U sljedećim su navodima kotorske duhovne osobe zabilježene kao svjedoci

oporuka iseljenika zavičajem sa istočne jadranske obale. U prvom primjeru,

datiranom u 1492. godinu, prete Mateus condam Martini de Cataro svjedok je

kotorskoga iseljenika Petra Osomrića, stanovnika župe S. Polo u istoimenom

predjelu.300 Godine 1500. kotorski svećenik Božo (Natalis), župnički pomoćnik u

crkvi S. Fantino, svjedoči u dvije oporuke svojih sunarodnjaka. U prvom primjeru

potpisnica oporuke je Katarina, udovica Nikole iz Bara, stanovnica župe S. Pietro di

Castello, dočim je u drugom slučaju oporuka pisana od strane budvanskoga iseljenika

296
ASV, NT, b. 71., br. 143., 1. IX. 1498.
297
ASV, NT, b. 389., br. 224., 9. VIII. 1504.
298
ASV, NT, b. 641., br. 306., 20. IV. 1558.
299
ASV, NT, b. 6., fasc. I., str. 83.-83’, 30. VII. 1611.
300
ASV, NT, b. 672., br. 97., 1. IX. 1492.

147
Damjana Eustahijevog, žitelja iste župe u predjelu Castello.301 Početkom XVI. stoljeća

djelatan je kao đakon u crkvi S. Giovanni in Bragora prete Nicolaus condam Natali de

Cataro – 1506. godine Nikola svjedoči prilikom potpisivanja oporuke Felicite,

supruge skradinskoga iseljenika Petra, stanovnice istoimene župe. 302 Naposljetku,

kada je riječ o kotorskim duhovnim osobama kao svjedocima u oporukama iseljenika

sa istočne jadranske obale, izdvaja se i primjer svećenika Pompeja pokojnoga Luke de

Pasqualis iz Kotora, svjedoka prilikom izricanja posljednje želje kotorskoga brijača

Stjepana Nikolinog, žitelja župe S. Maria Formosa u predjelu Castello.303

U završnom dijelu osvrta na povezanost duhovnih osoba iz grada Kotora s

njihovim sunarodnjacima sa hrvatskoga uzmorja, osvrnut ću se na oporuke u kojima

su Kotorani, svećenici i redovnici, zabilježeni kao obdarenici dijelom imovine ove

skupine oporučitelja. U primjeru iz 1457. godine Marija, supruga Jurja Ivanovog iz

Kotora, određuje da se na njezin trošak načini jedan kalež i potom daruje njezinom

bratu, kleriku Martinu.304 Nekim odjevnim predmetima (ogrtači, pokrivala)

oporučitelja Petra Osomrića iz Kotora, dariva se njegov “duhovni otac” (padre meo

spirituale) prete Martino Balusi da Cataro, dočim je prete Nicolò de Cataro, svećenik

u crkvi S. Severo, obdaren od strane uglednog i imućnog kotorskog iseljenika i

trgovca Stjepana Tartara sa 12 dukata per dir messe ogni di mese uno anno continuo

solamente dopoi la mia morte per l’anima mia.305 Cjelokupnom imovinom

oporučitelja obdaren je, kao herede residuario, dominikanac Augustin, sin kotorskoga

iseljenika Stjepana, brijača u župi S. Maria Formosa u Castellu, dočim je fra Frano,

sin Laure, supruge Kotoranina Luke, majčinim oporučnim legatom darovan sa

301
ASV, NT, b. 753., br. 27., 19. I. 1500.; NT, b. 753., br. 46., 23. VI. 1500.
302
ASV, NT, b. 959., br. 296., 14. IV. 1506.
303
ASV, NT, b. 410., br. 238., 3. IV. 1528.
304
ASV, NT, b. 1155., br. 236., 28. VII. 1457.
305
ASV, NT, b. 672., br. 97., 1. IX. 1492.; NT, b. 1200., br. 150., 5. XI. 1514. Usporedi i: Čoralić
2004A, str. 242.

148
skromnih dva dukata.306 Naposljetku, u oporuci Lukrecije Primove, kotorske iseljenice

i štićenice hospitala della Cha di Dio, sva imovina namijenjena je oporučiteljičinoj

sestri, redovnici mletačkog samostana augustinki S. Alvise.307

Prethodni navodi, sadržani u oporučnim spisima iseljenika iz zavičajem raznih

dijelova istočnojadranske obale, posvjedočuju nam izrazitu povezanost duhovnih

osoba iz grada Kotora sa svojim sunarodnjacima. Njihov spomen u oporukama je

učestao i prisutan na raznovrstan način te nam dokazuje punu integriranost ove

skupine kotorskih iseljenika u hrvatsku iseljeničku zajednicu. Nadalje, prostorni

okviri njihova djelovanja, izrazita povezanost za župe predjela Castello, nova su

potvrda kako je upravo ta mletačka zona, poznata po raznorodnim etničkim

useljeničkim skupinama, za iseljenike s mletačkih stečevina na istočnome Jadranu

predstavljala središnje područje njihova obitavanja i djelovanja.

U procesima mletačke inkvizicije

Prisutnost duhovnih osoba iz Kotora u Mlecima nije su uvijek iskazivala kroz

do sada navedene i opisane oblike djelovanja, već je katkada bila uvjetovana

potrebom da se, radi sumnje u neprimjerenost njihova ponašanja, protiv njih povede

postupak kojime bi se postojeća optužba potvrdila ili opovrgnula. U Mlecima je u

svojstvu istražitelja i izvršitelja takvih procesa djelovalo tijekom prošlosti više službi

(magistratura) koje su u svojoj nadležnosti imale određene vrste prekršaja i

nezakonitih postupaka. U primjeru procesa koji su u Mlecima vođeni protiv duhovnih

osoba iz Kotora riječ je o magistraturi Santo Uffizio (Savi all’Eresia), koju su činila tri

mletačka plemića (Tre Savi sopra eresia) kao predstavnici svjetovne vlasti, papinski

nuncij kao predstavnik Svete Stolice, inkvizitor (isprva franjevac, a od 1560. godine

306
ASV, NT, b. 272., br. 637., 28. I. 1523.; NT, b. 372., br. 47., 28. IV. 1559.
307
ASV, NT, b. 845., br. 197., 6. IV. 1553.

149
dominikanac) te mletački patrijarh ili njegov generalni vikar kao predstavnici

dijecezanske vlasti.308 Procesi mletačke inkvizicije pohranjeni su u Državnom arhivu

u Mlecima. Riječ je oko preko tisuću procesa, vođenih u vremenskom razdoblju od

1541. do 1794. godine. Na osnovi kazala procesa (Indici alfabetico, cronologico, e

geografico dei Processi del Santo Uffizio 1541-1794) u kojem su abecednim redom

navedena sva imena optuženih, njihovo podrijetlo, vrsta optužbe te godine pokretanja

i vođenja procesa, moguće je vrlo precizno utvrditi imena optuženih podrijetlom s

hrvatskih prostora. Najveći broj optuženih potječe s područja mletačkih stečevina na

istočnojadranskoj obali, gdje je mletačka inkvizicija imala pravo djelovanja i

osnivanja područnih sudova.

Kada je riječ o procesima u kojima su glavni protagonisti duhovne osobe iz

grada Kotora, kronološkim slijedom prvi je proces zabilježen 1564. godine 309, a riječ

je o vrsti optužbe koju možemo svrstati u skupinu “protestantizam” (protestantesimo,

luteranesimo). Istraga je započela 20. II. 1564., a njezin je glavni sudionik, ujedno i

podnositelj prvoga iskaza, fra Ivan, konventualac iz Kotora. Na početku iskaza fra

Ivan izjavljuje da mu nisu poznate pojedinosti pri početku istrage jer je tijekom

proteklog vremena boravio u gradovima diljem Osmanskog Carstva. Isprva je

putovao u Bosnu, gdje je želio nabaviti rječnik za prevođenje Novog zavjeta s

latinskog na “dalmatinski” jezik. Ondje je doznao kako je njegov subrat, fra Franjo iz

308
Mletački Sveti oficij bio je nadležan za sve osobe osumnjičene za djelovanje protiv načela Katoličke
crkve. Optuženi se mogu svrstati u nekoliko temeljnih skupina: protestanti (najveći broj), krivovjerci
optuženi za primjenu magije, praznovjerje i štovanje nečastivih sila te čitav niz pasivnih pristaša i
pomagača koji su iskazivali sklonost ili pružali pomoć sljedbenicima heretičkih nauka. Potrebno je
kazati kako se vođenje procesa u mletačkome Svetom oficiju razlikovalo u odnosu na istovrsne procese
inkvizicije u drugim europskim katoličkim zemljama (posebice Španjolskoj). Tortura je rijetko
primjenjivana, jednako kao i smrtna kazna koja se najčešće zamjenjivala kaznom služenja na galijama
ili protjerivanjem iz državne. Većina presuda završavala je izricanjem duhovnih kazni uz formulu
odricanja, kojom se optuženi trajno oslobađao krivovjerja. Posebnostima mletačke inkvizicije najviše je
doprinijelo aktivno učešće predstavnika svjetovne vlasti, čime je državni nadzor nad osjetljivim
pitanjima krivovjerja bio zastupljeniji i djelotvorniji. O povijesti mletačke inkvizicije usporedi glavna
djela: Albanese 1875.; Vecchiato 1891.; Paschini 1959.; Pullan 1985. O procesima protiv žitelja
zavičajem sa istočne Jadranske obale usporedi: Čoralić 2001B.
309
ASV, SU, b. 20., 1564.

150
Zadra, umro u tada osmanlijskom gradu Plovdivu (Filipopolis) te se uputio tamo da bi

preuzeo njegovu imovinu. Stekavši dozvolu provincijala Dalmacije, Ivan je iz Skopja

otišao u Plovdiv, a potom u Carigrad, da bi od osmanlijskih vlasti ishodio dopuštenje

za potraživanje Franjine imovine. Potom je gotovo 11 mjeseci boravio u

franjevačkom samostanu u gradu Pera, zatim neko vrijeme u Plovdivu i Sofiji odakle

se prema Dalmaciji uputio 25. VIII. 1563. O optužbi koja je pokrenuta protiv njega

doznao je od fra Matije s Raba 1561. godine. Na pitanje je li došao u vezu s

Hanibalom Grisonijem, tadašnjim izvanrednim povjerenikom mletačke inkvizicije za

Istru i Dalmaciju310, Ivan napominje da je s njime održavao vezu još 1558. godine, u

vrijeme Grisonijeve bolesti i boravka na otoku Rabu. Grisonio ga je tada upozorio na

optužbe koje se dovode s njime u vezu i savjetovao odlazak u Mletke i razjašnjenje

spora pred Svetim oficijem. Ivan ističe da sve optužbe na njegov račun potječu od fra

Ivana Petra Celsa (zvanog Gatolino) iz Kopra, koji je i sam bio optužen za

krivovjerje, a potom bio prisiljen na odricanje i pokoru. O Ivanovu ponašanju bilo je

riječi i na njihovim provincijalnim saborima u Cresu i Rabu, kada su izravno suočeni

Ivan Kotoranin i Celso. Ivan je od Celsa, za kojeg je držao da najviše širi glasine o

njegovu krivovjerju, tražio konkretnu izjavu pred svjedocima. U oba slučaja - na

provincijalnim saborima na Cresu i Rabu - Celso nije podnio nikakve optužbe protiv

fra Ivana Kotoranina. Drži da optužba protiv njega nema osnove te i sam zahtijeva -

ako se pronađu dokazi za njegovo pristajanje uz krivovjerje - oštru kaznu prisilnoga

službovanja na galiji.

Dana 25. II. iste godine svjedoči Camillo, konventualac iz samostana S.

Marciliano u talijanskom Bellunu. Fra Ivana poznaje već oko 19 godina, još od

vremena kada je boravio u samostanu na Cresu. Camillo je o dvojbama u svezi s

310
Hanibal Grisonio značajan je sudionik crkvenih zbivanja na području Istre i Kvarnera sredinom i u
drugoj polovici XVI. stoljeća. Podrobnije o njegovu radu, posebice s obzirom na vjerska događanja u
Mletačkoj Istri, vidi u: Miculian 1979.-1980., str. 226.-227.

151
ponašanjem fra Ivana doznao od Ivana Petra Celsa, tadašnjeg inkvizitora u Kopru te je

o tome potom bilo riječi i na spomenutim provincijalnim saborima na Cresu i Rabu.

Camillo potvrđuje Ivanove izjave da je na oba sabora Celso izjavio kako nema

nikakvih optužbi protiv njega. Međutim, i sam Camillo izražava sumnju u Celsovo

mišljenje, držeći ga klevetnikom koji je već i ranije dolazio u sukobe s više drugih

osoba. Na pitanje kakve je izvještaje davao inkvizitoru Padove Maksimilijanu i

drugim predstavnicim mletačke inkvizicije nadležnim za Istru, Primorje i Dalmaciju,

Camillo ističe da protiv Ivana nije mogao pronaći nikakve osnove za podizanje

optužbe. Dana 1. III. 1564. predstavnici Svetoga oficija upućuju poziv Camillu iz

Belluna, vikaru franjevačke provincije, da istražnim tijelima u Mlecima dostavi izjave

i mišljenja svoje redovničke braće koji drže da mogu svjedočiti protiv fra Ivana iz

Kotora. Svoje mišljenje i mišljenje ostalih redovnika podnosi fra Camillo iz Belluna

3. III. 1564., izjavljujući da on osobno, a niti drugi nemaju nikakvih optužbi protiv fra

Ivana iz Kotora. Dana 10. III. 1564. u nazočnosti crkvenog odvjetnika Ivana Federika

iz Zadra i nuncija Nikole Lapicide, a i optuženog Ivana Kotoranina, Sveti oficij -

nakon podužeg objašnjenja svih postupaka tijekom istrage - donosi odluku prema

kojoj se fra Ivan oslobađa optužbe. Zanimljivo je spomenuti da se kao inkvizitor

franjevačkog reda koji je tijekom Ivanova boravka u Osmanskom Carstvu vodio

protiv njega proces “u odsutnosti”, navodi Felice Peretti, kasniji papa Siksto V.

(1585.-1590.).311

Proces u kojemu je glavni sudionik kotorski svećenik Ivan Paskvali, datiran u

1621. godinu312, zanimljiv nam je radi činjenice da se njegov početak zbio u Kotoru, a

u nastavak istrage mletačke je inkvizicija uključena posredno odnosno prijepisbom

kotorskoga biskupa s predstavnicima Svetog oficija. Početni spis sadrži pismo

311
Čoralić 2001B, str. 66.-67. U istoj knjizi vidi i cjelovit prijepis procesa (str. 74.-78.). Usporedi i:
Čoralić 2006E, str. 137.-139.
312
ASV, SU, b. 77., br. 5., 1621. god.

152
biskupa Jakova Pamfilija313 (28. VIII. 1621.) u kojem se izvješćuje mletački inkvizitor

o ponašanju kotorskog svećenika Paskvalija. Optužuje ga se za brojne prekršaje:

uživanje mesa u dane posta, izradbu magijskih napitaka za stimulaciju seksualnog

života, prodavanje indulgencija, fizičke odnose sa ženama koje su dolazile na

ispovijed te druge oblike ponašanja krajnje nepriličnog svećeničkoj službi. O tome je

od biskupa obaviješten i kotorski knez i rektor Paris Malipero, koji je dao suglasnost

da se ispita i kazni Paskvalijevo ponašanje. Dana 12. I. 1622. kotorski je biskup u

nazočnosti kneza Malipera još jednom potanko naveo sve točke optužbe koje terete

kotorskoga svećenika. Donesena je odluka de se Ivan Paskvali kazni strogim

jednogodišnjim zatvorom, koji će - ako pobjegne i bude uhvaćen - biti produljen na

dvije godine. Zabranjuje mu se djelovanje u dijecezi tijekom iduće dvije godine, a

trajno mu je zabranjeno obavljanje ispovijedi, bez obzira na spol i dob vjernika.

Duhovna kazna određena “za ozdravljenje i spas duše” svećenika Ivana obvezuje ga

na redovito tjedno izgovaranje psalama tijekom pola godine. Donošenju navedene

odluke i izricanju presude nazočili su, osim kotorskog biskupa i kneza, svećenik

Daniel Drusso i opat samostana sv. Jurja pred Perastom Mihovil Cisila, kao i vitez

Ivan Maria Grossato. Kao bilježnik je potpisan Kotoranin Nikola Maić. U

posljednjem spisu ovog procesa (18. I. 1622.) biskup Jakov Pamfilio naglašava

Svetom oficiju da je jedini cilj pokretanja istrage bilo postizanje pravednoga rješenja

na dobrobit kotorskoga puka i samog Paskvalija.314

U početnom dijelu ove cjeline napomenula sam kako je moguće da su

kotorski svećenici i kanonici Antun i Tripun Paskvali, zabilježeni u istražnim

procesima Svetoga oficija iz 1715. i 1716. godine (procesi koji se odnose na primjenu

magijskih postupaka), zapravo ista osoba. Kako izvor izrijekom različito bilježi

313
Jakov Pamfilio, kotorski biskup 1620.-1622. godine.
314
Čoralić 2001B, str. 144.-145.; Čoralić 2006E, str. 139.

153
njihova imena, i pored činjenice da je pretpostavka u identičnost osoba vrlo velika,

ovdje ću njihova dva procesa tretirati odvojeno. Kronološkim slijedom prvi je proces

vođen protiv kotorskog kanonika Tripuna, sina Frane Paskvalija (1715. god.), tada

stanovnika mletačke župe S. Martino u predjelu Castello. 315 Sam tekst procesa sadrži

iskaze i izjave koje je Paskvali u nekoliko navrata podnosio mletačkim istražiteljima

Svetoga ureda. Riječ je o Tripunovu poznanstvu s Mlečaninom Nikolom Fontana,

kojega je upoznao posredstvom svoje služavke Antonije Contarini. Prilikom jednog

zajedničkog objeda, Fontana ga je zamolio da mu na papiriću napiše na latinskom

jeziku riječi koje svećenik izgovara na misi prilikom posvete kruha i vina. Paskvali je

ispunio ovu molbu, a nakon nekog vremana doznao je od Antonije da Fontana već

dugo nastoji steći naklonost neke Mlečanke Luciette Zambelli te mu u tom cilju i

sama Antonija pomaže “magičnim” formulama. Stoga su i riječi koje je kotorski

svećenik napisao na Fontaninu zamolbu očito trebale poslužiti istoj svrsi. Iznenađen

takvim razvojem događaja, Paskvali je upozorio služavku da se okani poslova koji bi

je mogli odvesti pred Sveti oficij, ali te prijetnje, kako se vidi iz iskaza, Antoniju nisu

nimalo uplašile i obeshrabrile. U drugom iskazu (28. XI. 1715.) Paskvali izvješćuje

Sveti oficij o tajanstvenom nestanku njegove služavke, koja je usput ukrala

svećeničku crkvenu opremu i odjeću. Paskvali je nakon krađe posjetio Mlečanku

Valentinu, za koju je znao da poznaje njegovu bivšu služavku. Tada je od Valentine i

njezine susjede Meneghine Brunelli, stanovnice župe S. Maria Formosa, doznao da

Antonija više ne stanuje u tom dijelu grada. Njezine su je susjede i bivše sustanarke

također opisivale kao osobu koja se bavi magijom, drži sebe vješticom i pravi

magične formule koje pomažu u ostvarenju ljubavnih prohtjeva. Na zahtjev

inkvizitora Paskvali je iznio i opis svih žena koje je tada i u drugim prigodama

susretao u predjelu Castello, a koje su poznavale Antoniju te možda i same bile

315
ASV, SU, b. 137., 1715. god.

154
umješane u njezine djelatnosti. Ističe da ga u namjeri da razotkrije krivovjerje rečenih

osoba nije vodila osobna mržnja ili neprijateljstvo, nego osobna savjest i želja da se

otkrije istina. Tom izjavom završavaju istražni spisi te nam završetak procesa nije

poznat.316

U sljedećem istražnom procesu, datiranom u 1716. godinu, u izvoru je kao

protagonist naveden kotorski kanonik Antun Paskvali. Uz njega, kao glavni sudionik

istrage spominje se i obraćeni Židov Nikola Saracca, sin Mojsija Mandolfa iz

Cavtata.317 Proces započinje 7. V. 1716., svjedočenjem i saslušanjem Nikole Saracce,

po zanimanju pomorca, starog oko 32 godine, stanovnika mletačke župe S. Martino (u

Calle della Pegola) u kući tamošnjeg trgovca duhanom Valentina Petrisa. Ubrzo

zatim (12. V. 1716.) svjedoči spomenuti trgovac Valentin, a 14. V. iskaz daje njegova

supruga Laura. Svi iskazi sadrže objašnjenje događaja u svezi s Mlečankom Marijom

i kotorskim kanonikom Antunom Paskvalijem, koji je prošlih mjeseci obitavao u kući

obitelji Petris. Prema iskazima supružnika Petris, Marija je rečenom Saracci i

Valentinu Petrisu otkrila da posjeduje čudotvorni magnet koji omogućuje ostvaranje

svih želja i prohtjeva. Posebnim radnjama za koje se brinula Marija, magnet je bio

prilagođen za uporabu tako da je nad njime prethodno morala biti održana jedna sveta

misa. U tom dijelu “prilagodbe” magneta Mariji je pomagao kotorski kanonik Antun s

kojim se često sastajala u Petrisovoj kući te su je tako imali prigodu upoznati

kućevlasnik Valentin i stanar Nikola Saracca. Obojica su zaželjeli da se domognu tog

čudotvornog predmeta te je svakome od njih, uz naplatu troškova, Marija nabavila po

jedan komadić magneta. Kanonik Paskvali je pritom, prema iskazu, uvjerio obojicu

kupaca da taj postupak nije protivan nauci Katoličke crkve te da korištenjem magneta

nitko od njih neće upasti u grijeh ili krivovjerje. Valentin Petris i Nikola Saracca su
316
Čoralić 2001B, str. 102.-103. U istoj knjizi vidi i cjelovit prijepis istražnog procesa (str. 123.-126.).
Usporedi i: Čoralić 2006E, str. 140.-141.
317
ASV, SU, b. 138., 1716. god.

155
ipak, nakon što su im njihovi ispovjednici odbili dati odrješenje grijeha, otišli u Sveti

oficij i prijavili događaj. Kao svjedokinja koja je pribivala događanjima i bila

upoznata s njegovim razvojem, svoj je iskaz dala i Petrisova supruga Laura. U

istražnom procesu nije navedena sudbina spomenute Marije, ali ni kotorskog

kanonika Antuna Paskvalija. Na kraju procesa nalazi se spis vezan uz Nikolu Saraccu

(24. V. 1716.), kojem se, nakon izgovaranja uobičajene formule odricanja od

krivovjerja, daje odrješenje od počinjene zablude.318

Kako sam prethodno napomenula, iako izvori (procesi) izrijekom spominju

dva imena odvjetaka obitelji Paskvali (Antuna i Tripuna), izrazita vremenska

podudarnost (čak i svežnjevi u kojima su pohranjeni ovi procesi slijede jedan za

drugim), istovjetnost mjesta stanovanja u Mlecima (župa S. Martino u Castellu),

naslov koji obojica obnašaju pri kotorskoj crkvi (kanonici), kao i sličnost optužbi

(umješanost u magijske čine), daje naslutiti kako je vrlo vjerojatno riječ o istoj osobi,

u izvoru zabilježenoj s dva različita imena.

Kulturni pregaoci

U sklopu proučavanja prisutnosti duhovnih osoba iz Kotora u Mlecima, ali i

na širem mletačkom kopnenom području, posebna važnost odnosi se na djelovanje

istaknutih kotorskih svećenika i redovnika, zapaženih u bokeljskoj kulturnoj

povjesnici na poljima teologije i književnosti. Poneki od njih su u Mlecima, Padovi ili

nekom drugom gradu Veneta, boravili samo tijekom svojega školovanja i

usavršavanja, vraćajući se potom u zavičaj i pridonoseći, svojim vezama i

poznanstvima sa talijanskom intelektualnom sredinom, kulturnoj povezanosti i

razmjeni dviju susjednih jadranskih obala. Neki su u gradovima terraferme ostajali

318
Čoralić 2001B, str. 103. Usporedi, u istoj knjizi, cjelovit prijepis procesa na str. 126.-131. Usporedi
i: Čoralić 2006E, str. 141.

156
duže, djelujući kao propovjednici, obnašatelji crkvenih i redovničkih službi, dočim je

dio zapaženih kotorskih duhovnika u grad na lagunama dolazio ponajprije radi

tiskanja svojih književnih, teoloških i drugih djela. Svima njima vrijedi pokloniti

dodatnu istraživačku pozornost.319

Zahvaljujući već spomenutim istraživanjima fra Ljudevita Antona Maračića,

saznajemo brojne konkretne podatke o kotorskim franjevcima-konventualcima

Provincije sv. Jeronima, koji su dio svoje redovničke karijere (školovanje, pastoralni

rad, samostansko djelovanje i dr.) proveli u nekom od samostana Provincije sv.

Antuna na području Veneta. Neke od njih već sam spomenula u prethodnim

dijelovima ove cjeline. Tako Maračić u skupini kotorskih franjevaca-konventalaca,

koji su studirali ili redovnička zvanja primali u nekima od samostana Veneta, bilježi

studenta fra Nikolu Kotoranina (u Mlecima 1401. godine), fra Franu (1429. u Padovi

prima subđakonat), fra Paskvalea (zabilježen u Mlecima 1488.) i fra Antuna (1505.

godine u Padovi stječe bakalaureat).320 U Mlecima je pri uglednom samostanu Frari

1544. zabilježen kotorski franjevac Matej Grasso, kasniji štajersko-koruški provincijal

te predstojnik mletačkog samostana S. Nicolò della Lattuga (1579.); 1687. u Padovi

studira teologiju fra Matej Tripković, a 1730. u istome gradu polaže svećeničke

zavjete fra Massea Morandi iz Kotora. 321 Neki su se kotorski konventualci istaknuli i

profesorskim radom: 1443. godine u Mlecima predaje fra Matej iz Kotora, kasnije (od

1460. godine) višedesetljetni predstojnik samostana S. Nicolò della Lattuga, dočim se

1575. kao profesor metafizike u Padovi bilježi fra Matej Theodoris iz Kotora, kasnije

djelatan i kao propovjednik u Mlecima i Gorici (1582.).322

Na osnovu rezultata historiografije saznajemo podatke i o nizu drugih

319
Čoralić 1998., str. 149.-150.; Čoralić 2006E, str. 142.-146.
320
Maračić 2003., str. 24.-25., 28.-29.
321
Maračić 2003., str. 30.-32., 48.
322
Maračić 2003., str. 41.-42., 47., 64.-65. 87.

157
kotorskih svećenika i redovnika te o oblicima njihove povezanosti s Mlecima i širim

područjem Veneta. Neki od njih odvjetci su najuglednijih kotorskih plemićkih obitelji

i zapaženi sudionici bokeljsko-mletačke kulturne prošlosti. Primjerice, iz uglednog

roda Bolica, s Mlecima je, ali i sa širim talijanskim područjem tijesno bio povezan

pjesnik i pisac Marin (Kotor, 1603. – Modena, 1643.). Studij teologije završio je u

Padovi, gdje je i postao svećenik. U Mlecima je djelovao kao tajnik nadbiskupa

Giovannija Battiste Aggucchija, papinskog nuncija u čast kojeg je izrekao posmrtni

latinski govor Oratio in funere (1632.). Posvetivši se podučavanju mletačke mladeži,

Marin je Bolica uskoro stekao ugled vrsna pedagoga. Posljednje godine života proveo

je u Modeni, a bio je profesor retorike u plemićkom zavodu (Collegio dei nobili di

San Carlo) na dvoru vojvode Francesca I. d’Este te učitelj vojvodinu sinu. Ujedno je

bio i član literarne akademije “degli Elpomeni” za koju je sastavio poseban govor

Discorso accademico (Bologna, 1636.). Pokopan je u modenskoj crkvi S. Carlo s

velikim počastima. Neki njegovi govori i pjesme, pisani na vrsnom latinskom jeziku,

tiskani su u Mlecima: Oratio in funere Illustr. ac Reverendiss. Io. Baptistae Agucchii

Archiepiscopi Amasiensis et apud Venetam Rempublicam Legati Habita in Divi

Francisci a Viena a Marino Boliza Catharensi (Venetiis, 1632) i Panegyris Marini

Bolizae in laudem illustriss. atq. excelentiss. D. Dominici Molini (Venetiis, 1634).323

Cijeli je niz odvjetaka kotorskog plemićkog roda Bisanti (Bizanti), istaknutih

crkvenih i i kulturnih pregaoca, koji su imali raznovrsne oblike komunikacije s

Mlecima i Venetom. Kronološkim slijedom prvi od njih, humanist Tripun (Kotor,

1460. – Ceneda kod Mletaka, danas Vittorio Veneto, 1540.), završio je studij obaju

prava i teologije pri nekom od talijanskih sveučilišta. Prema nekim navodima,

predavao je klasičnu filologiju na sveučilištima u Bologni i Perugi. U Kotoru je bio

323
O Marinu Bolici vidi podrobnije: Ljubić 1856. str. 45.; Campori 1884.-1886.; Sabalich 1902., str. 4-
5.; Kovijanić 1970., str. 120.; Kovijanić – Stjepčević 2003., str. 72.-73; HBL II., str. 111.-112. (tekst:
M. Foretić).

158
natpop Kaptola, potom biskup od 1513. do 1532. godine, kada je dijecezu prepustio

sinovcu Luki. Sudjelovao je aktivno u radu V. lateranskog koncila u Rimu. Kraj

života proveo kao pomoćni biskup u Cenedi kod Venecije. Znana je njegova

prijepiska na latinskom jeziku sa onodobnim talijanskim humanistima, a kao vrstan

majstor pera bio je poštovan među talijanskim i domaćim učenim ljudima

renesansnog doba.324

Tripunov je sinovac Luka, kotorski biskup i pjesnik (Kotor, 1503. – Udine,

1575.). Stričevim utjecajem i zalaganjem Luka je već 1524. godine imenovan

pomoćnim kotorskim biskupom, ne ispunivši još ni propisanu kanonsku dob.

Biskupsku službu preuzeo je 1532. godine, nakon Tripunova odreknuća, i obavljao ju

je do 1565., kada je čast kotorskog biskupa prepustio bratu Pavlu te otišao u Italiju.

Ondje je obnašao službu pomoćnog biskupa ili administratora akvilejskog patrijarha.

God. 1542. sudjelovao je u radu Tridentskog koncila, zalažući se za jačanje crkvene

discipline. Za crkvenu uporabu djelomično je parafrazirao život sv. Tripuna

(sastavljen 1466. godine u prozi) dodavši svoje četiri latinske ode. Ta je knjižica

(Offitium sancti Triphonis Martyris, Civitatis Catharensis Patroni, omnia ejus vitae

miracula ac Martyrii certamina continens) tiskana u Mlecima 1561. godine, gdje se

zadržao putujući na crkveni sabor u Trident. 325 Čast kotorskoga biskupa obnašao je i

Lukin brat Pavao, zapaženi kotorski teološki i crkvenopravni pisac (Kotor, 1529. –

Udine, 1587.). Studij obiju prava završio je u Padovi. Godine 1565. od brata Luke

preuzeo je upravljanje Kotorskom biskupijom, a 1571. godine papa Grgur XIII.

povjerio mu je i upravu Budvanske biskupije. Godine 1576. odrekao se službe

kotorskog biskupa te otišao u Udine, gdje je 1577. imenovan pomoćnim biskupom i

324
Usporedi: Farlati - Coleti 1800., str. 478.-486.; Appendini 1811., str. 11.-12., 17; Ljubić 1856., str.
37-38.; Eubel 1923., str. 160.; Stjepčević 1938., str. 37., 89.; Kovijanić 1970., str. 118.; HBL I., str.
794. (tekst: M. Foretić).
325
Farlati – Coleti 1800., str. 486.-491.; Appendini 1811., str. 12.-13.; Ljubić 1856., str. 36.; Kovijanić
1970., str. 118.; HBL I., str. 792.-793. (tekst: M. Foretić).

159
generalnim vikarom Akvilejske patrijaršije. Potkraj života postao je i kanonik

udinskog Kaptola. U Udinama je održao dijecezansku sinodu o reformi crkvene

discipline (1584.). U talijanskim krugovima bio je izrazito štovan kao teološki pisac.

Prigodom ukopa u udinskoj katedrali održao mu je govor dominikanac H. Bigarella,

objavljen u Mlecima 1587 i 1637. godine.326

Naposljetku, kada je riječ o odvjetcima roda Bisanti – duhovnim osobama

povezanim s Mlecima – u XVIII. stoljeću istaknuta je osoba pjesnik i pisac Grgur

(Kotor, oko 1720. – Kotor, oko 1790.). Drži se da je studij filozofije i teologije

završio u Padovi. Neko je vrijeme živio u Mlecima, gdje ga je sumještanin Tripun

Vraćen (Vrachien), tajnik i državni savjetnik Mletačke Republike, zadužio da sastavi

diplomatski eleborat koji je Republika uputila papi Benediktu XIV. Zainteresiravši se

za Grgura, papa mu je ponudio mjesto kotorskoga biskupa (vjerojatno oko 1744.), što

je Grgur – prema starijim piscima – iz skromnosti otklonio. Pisao je stihove na

latinskom i talijanskom jeziku. Spominje se kao prerađivač i izdavač nove (treće)

prerađene verzije časoslova Officium sanctissimi Triphoni martyris, civitatis

Catharensis patroni (Venezia, 1783). Tom je molitveniku dodao nekoliko svojih

pjesama, među kojima je nekoć bila vrlo popularna L’inno sacro a S. Trifone, koja je

započinjala stihovima”Inclytum Christi celebremus hymnis”.327

Na različite su načine odvjetci čuvene kotorske plemićke obitelji Buća

(Buchia) bili povezani s gradom na lagunama. U primjeru teološkog pisca i

propovjednika Dominika (Kotor, oko 1480. – Kotor, oko 1560.), provincijala Reda

dominikanaca u Dalmaciji (1540.-1544.), riječ je o tiskanju djela teološke naravi u

mletačkim tiskarama (Etymon elegantissimum satisque perutile in Septem psalmos

326
Usporedi podrobnije: Farlati – Coleti 1800., str. 494.; Appendini 1811., str. 14.-15.; Ljubić 1856.,
str. 37.; Kovijanić 1970., str. 118.; HBL I., str. 793.-794. (tekst: M. Foretić).
327
Usporedi podrobnije: Appendini 1811., str. 17.-18.; Ljubić 1856., str. 35.-36.; HBL I., str. 791.
(tekst: M. Foretić).

160
penitentiales cum expositione titulorum eorundem psalmorum et adictione orationis

dicende in fine ad singulos psalmos, Venetiis 1531.; In quatuor cantica Noui

Testamenti, nec non et in Orationem dominicam et Salutationem angelicam

pulcherrima expositio, Venetiis 1537.; Expositio satis perutilis omnium epistolarum

dominicalium, quae per totius anni circulum leguntur, Venetiis 1545.)328, dočim je u

slučaju kotorskoga biskupa Vicka Buće (1622.-1656.) riječ o diplomatskom putu u

Mletke, radi postizanja crkvene unije s Paštrovićima (1637. god.).329

Tiskanje knjiga kao motiv dolaska u Mletke bilježimo i u primjeru kotorskog

crkvenog povjesnika, dominikanca Vinka Marije Babića (Kotor, oko 1675. – Kotor,

sredinom XVIII. st.). Zapažen kao provincijal Dalmatinske dominikanske provincije

(1716.-1718.) i istraživač povijesti svojega reda u Dalmaciji, Babić je svoje djelo

Radii theologici haereseo-antagonistici e thomistico dimanantes sole in Dominicano

coelo super astra Dalmaticae Provinciae reflexi objavio u Mlecima, u tada čuvenoj

tiskari Domenica Lovisanija (1706. godine).330

Naposljetku, u nizu istaknutih kotorskih crkvenih dostojanstvenika i kulturnih

pregaoca koji su dijelom svojega života bili usko povezani s Mlecima i Venetom,

potrebno je spomenuti i Petra (II.) Marka Zagurija (umro 1810.), književnika i

filozofa, potomka kotorske plemićke obitelji čiji se jedan ogranak u XV. stoljeću

iselio u Mletke. Petar Marko bio je, osim po svojem književnom i filozofskom radu,

zapažen i kao biskup na venetskom području (od 1777. biskup Cenede, a od 1783.

godine Vicenze).331

328
Podrobnije usporedi: Appendini 1811., str. 18.-20.; Ljubić 1856., str. 63-64.; Kovijanić 1970., str.
117.; Franičević 1983., str. 452.; Krasić 2003., str. 342.-345.; HBL II., str. 412.-413. (tekst: S. Krasić).
329
Kovijanić – Stjepčević 2003., str. 71.; HBL II., str. 411. (tekst: S. Krasić i T. Radauš).
330
Krasić 2003., str. 358.; HBL I., str. 303. (tekst: S. Krasić).
331
Tijekom XV. i XVI. stoljeća iseljeni odvjetci obitelji Zaguri istaknuli su se u mletačkoj vojnoj
službi, sudjelujući u gotovo svim ratovima koje je Republika vodila za svoje posjede u Dalmaciji i na
Levantu. Status mletačkih građana stječu 1504. godine. Godine 1646. braća Jerolim Petar i Vicko
primljeni su (agregirani) u mletačko plemstvo. U XVIII. i početkom XIX. stoljeća istakli su se Petar
(I.) i pjesnik Antun (1733.-1806.), koji je dao preurediti crkvu S. Maurizio u kojoj se nalazila obiteljska
grobnica. Sjedište obitelji nalazilo se u župi S. Maurizio u predjelu S. Marco. Ondje se (na putu između

161
 ***

Proučavanje prisutnosti i djelovanja duhovnih osoba zavičajem iz grada

Kotora u Mlecima i na širem području Veneta zasigurno je istraživačka tema koja

iziskuje mnogo veću studiju od ovoga, u konačnici ipak sažetog pregleda. Dodatna

arhivska građa pohranjena u središnjoj mletačkoj pismohrani, ali i u brojnim

samostanima i crkvama, nesumnjivo bi iznjedrila još cijeli niz kotorskih zaslužnika i

pregaoca, pridonositelja vjerskoj i kulturnoj poveznici između dviju susjednih

jadranskih obala. Stoga se ovom cjelinom, zasnovnom na iščitavanju i raščlambi

arhivske građe i postojećih saznanja historiografije, nastojalo ukazati na vrijednost i

istraživačku privlačnost ove problematike. Ujedno, ovaj je rad i posvjedočenje o

iznimnosti kotorsko-mletačkih povijesnih i kulturnih veza i prožimanja tijekom dugih

stoljeća, kao i važnosti koju je kotorska iseljenička zajednica, u cjelini i svojim

pojedinačnim primjerima, imala u sklopu sveukupnog promatranja migracija sa

istočne na zapadnu jadransku obalu kroz prošlost.

Campo S. Maria del Zobenigo i Campo S. Maurizio) uz ulicu, kanal i most nazvan njihovim imenom
(Calle Zaguri, Fondamenta Zaguri, Ponte Zaguri), nalazila njihova palača (Palazzo Zaguri), koja je
kasnije pripala mletačkoj plemićkoj obitelji Corner (danas je palača poznata pod imenom Corner
Zaguri). Usporedi: Tassini 1990., str. 185.-186.; Čoralić 1998B, str. 71.-72.; Čoralić 2003B, str. 228.-
229.

162
IV. BOKELJI U MLECIMA

Jedna od prevažnih sastavnica iz prošlosti Boke kotorske zasigurno se odnosi

na višestoljetnu i zbivanjima prebogatu povezanost toga kraja s Mlecima. Stoljećima

sastavni dio mletačkih prekojadranskih stečevina, Boka i bokeljska naselja u svom su

političkom, gospodarskom i kulturnom životu nalikovala gradovima i krajevima od

Istre do Albanije. Izrazito bitna poveznica i posvjedočenje bokeljsko-mletačkih veza i

prožimanja pri tome su, vrela to nedvojbeno kazuju, proces iseljavanja, prisutnosti i

djelovanja bokeljske iseljeničke zajednice u glavnom gradu Serenissime tijekom

vremena dugog trajanja od srednjega vijeka do suvremenog doba. Kotorani u

Mlecima kao najbrojnija zavičajna skupina hrvatskog prekojadranskog iseljeništva,

Bokelji kao utemeljitelji i predvodnici hrvatske bratovštine sv. Jurja i Tripuna,

bokeljski kapetani i trgovci kao elitni dio naše dijaspore – samo su neke od tema

kojima obiluje sveukupna raščlamba povijesti bokeljske zajednice u gradu na

lagunama.

Ova tematska cjelina, koja broji četiri poglavlja, sažet je osvrt na tek neke od

brojnih i raznovrsnih sastavnica iz prošlosti bokeljske iseljeničke zajednice u Mlecima

tijekom prošlih stoljeća. Obrađuju se migracije, prisutnost i djelovanje iseljenika iz

Herceg-Novoga u Mlecima u XV. i XVI. stoljeću, udio dobrotskih paruna i trgovaca u

bratovštini sv. Jurja i Tripuna, kao i životopisi dvojice istaknutih Bokelja: iseljenog

trgovca Stjepana Tartara iz kotorske okolice (XVI. stoljeće) te s Mlecima višestruko

povezanog Dobroćanina Pavla Đurova Kamenarovića (XVIII. stoljeće). Raščlamba

navedenih tematskih cjelina zasnovana je na uvidu u postojeće spoznaje

163
historiografije te (u mnogo većoj mjeri) na istraživanju izvornog gradiva iz mletačkih

pismohrana.

Naposljetku, iako poglavito kazuje o Bokeljima u Mlecima, ova cjelina ujedno

je i nadopuna prethodnih dijelova knjige te svojim sadržajem obogaćuje spoznaje iz

društvene, gospodarske, vjerske i kulturne prošlosti Boke kotorske.

164
IV.1. Tragom iseljenika iz Herceg-Novoga u Mlecima (XV.-XVI. stoljeće)

Uvod: povijesnim mijenama bremenit grad

Herceg-Novi je grad za koji bez dvojbe možemo kazati kako je – u usporedbi s

drugim bokeljskim naseljima – imao iznimno burnu, tegotnu i svekolikim drastičnim

mijenama ispunjenu povijest.332

Grad čije područje svoje drevne tragove naseljenosti pronalazi u kasnoj antici,

utemeljio je bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. (ban 1353.-1377.; kralj 1377.-1391.)

1382. godine u tadašnjoj župi Dračevici, s ciljem izgradnje luke i trgovačkog središta

koji bi njegovu državu oslobodili prejake zavisnosti o Dubrovniku. 333 Grad je isprva –

prema Tvrtkovu svetcu-zaštitniku - imao naziv Sveti Stjepan, ali to ime nije u

budućnosti saživjelo. Iako su Dubrovčani nizom mjera, promišljenih i dobro uhodanih

diplomatskih pritisaka, vrlo brzo uspjeli spriječiti zamišljenu gospodarsku ulogu

novoga grada, njegov je povoljan zemljopisni smještaj i potrebitost za gospodarski ne

odveć snažnu i samostalnu bosansku državu, doprinosio da grad vrlo brzo gospodarski

ojača. S vremenom se novi bosanski grad napučio žiteljstvom, postao stjecište

trgovaca i poduzetnika šire regije, a trgovina solju kao najvažnija gospodarska grana i

kasnije uspostavljena obrtnička djelatnost (suknarstvo) davali su jamstvo da grad

332
Osnovne podatke o povijesti Herceg-Novog vidi u nekim leksikonsko-enciklopedijskim edicijama:
PE, sv. II., Zagreb, 1975., str. 644.-645. (tekst: P. Šerović); LEJ, sv. I., Zagreb, 1984., str. 525. (tekst:
P. Mijović); EJ IV., str. 692.-693. (tekst: R. Rotković); PL, str. 269.; HL, sv. I., Zagreb, 1996., str. 438.
Od monografskih djela vidi posebice: Popović 1883.; Zarbarini 1887.; Popović 1924. Usporedi i neke
cjelovitije, za pojedine odsječke povijesti Herceg-Novog vrlo uporabljive radove: Šerović 1953.;
Šerović 1955.; Milović 1956.; Kovačević 1969.; Zloković 1970.; Zloković 1971.; Hrabak 1978A;
Zloković 1981.-1982.; Đondović 1982.; Hrabak 1982.; Zloković 1983.-1984.; Hrabak 1985.
333
“... obrete kraljevstvo mi v primori v župi Dračevičkoj misto podobno na szidanije grada i togda
prizvah na pomoć gospoda Boga i svetoga i velikago mučenika arhidijakona Stifana,... i v ime jego
szdah grad na rečenem miste, i narekoh ime jemu sveti Stifan, i tuzi biše reklo kraljevstvo mi postaviti
slanicu i da budet trg soli prodavanija...” (povelja od 2. XII. 1382., objavljena u: Miklošić 1858., str.
200.-202.). O osnutku grada usporedi i: Popović 1883., str. 13.; Zarbarini 1887., str. 26.; Popović
1924., str. 5.-12.; Luković 1951., str. 56.; Šerović 1955., str. 5.; Milović 1956., str. 16.; Zloković 1981.-
1982., str. 45.; Šunjić 1996., str. 61.

165
očekuje prosperitetan razvoj.334 Grad koji se u srednjem vijeku nazivao Castelnuovo,

Castro nuovo i Novi, nakon smrti utemeljitelja Stjepana Tvrtka (1391. godine)

dospjeva u posjed Sandalja Hranića.335 Od 1436. gradom gospodari moćni herceg

Stjepan Vukčić Kosača, po kojemu je (njegovu naslovu hercega) grad dobio ime koje

i danas nosi. U hercegovo doba grad doživljava novi gospodarski polet, a svaki

dubrovački pokušaj zaustavljanja zamaha tamošnjih gospodarskih djelatnosti moćni je

herceg – za razliku od svojih prethodnika – spriječavao odlučnim mjerama.336

Uspostavljanjem starih solana, otvaranjem manufakture sukna i odupiranjem

pritiscima Dubrovnika, Kosača je krenuo u dugoročno osmišljavanje gospodarskoga

razvoja svojega grada i luke. Njegova smrt 1466. godine, sukobi interesa na

nemirnom bosansko-humskom području u predvečerje konačnoga pada pod

osmanlijsku vlast, spriječili su da Herceg-Novi izraste u moćan gospodarski, ali i

politički i kulturni centar humske zemlje.

Neumitnost povijesnih okolnosti sustigla je Herceg-Novi 1482. godine, kada

dospjeva pod vlast Osvajača sa Istoka te uz - za Osmanlije kasnije stečeni Ulcinj

(1571. godine) - postaje njihovo glavno vojno-pomorsko uporište na ovome dijelu

Jadrana.337

Kratkotrajna nada za oslobođenje Herceg-Novog zbila se u vrijeme mletačko-

turskoga rata 1538. godine, kad je grad, ponajprije pregnućima španjolskoge flote pod

vodstvom Andrije Dorije, vraćen u kršćanski posjed. 338 Uprava zemalja članica Svete

lige nad Herceg-Novim nije potrajala dugo. Već 25. VIII. 1539. osmanlijski pomorski

334
Milović 1956.
335
Hrabak 1979., str. 199.-225.
336
Stjepan Vukčić Kosača je uspostavio stare solane i zabranio svim kupcima koji idu po sol u
Dubrovnik da se kreću preko njegovih zemalja. Godine 1448. otvorio je i pogon za proizvodnju sukna.
Usporedi: Popović 1924., str. 18.-29.; Milošević 1962A, str. 1814.; Hrabak 1976., str. 63.-108.
337
Usporedi: Zarbarini 1887., str. 27-28.; Popović 1924., str. 31.; Šerović 1955., str. 23.; Milović 1956.,
str. 23.; Milošević 1962A, str. 1815.; Sager 1972.; Hrabak 1977.; Hrabak 1980.; Zloković 1981.-1982.,
str. 58.; Hrabak 1982.; Luetić 1984.; Hrabak 1985.
338
Zarbarini 1887., str. 29.-34.; Popović 1924., str. 34.-62.; Šerović 1955., str. 7.; Novak 1962., str.
195.

166
vojskovođa grčkoga podrijetla Hajredin Barbarossa (Khair Ad Dīn) zauzima grad,

koji od tada, sve do Morejskoga rata, ostaje pod osmanlijskom vlašću, predstavljajući

izravnu opasnost za ostale bokeljske gradove, ali i za slobodnu plovidbu južnim

dijelom istočnojadranske obale. Mletački pokušaji oslobađanja grada u Ciparskom

(1570.-1573.) i Kandijskom ratu (1645.-1669.) ostali su – kao i kada je riječ o nekim

drugim (tadašnjim i kasnijim) pokušajima oslobađanja izgubljenih mletačkih

stečevina (Bar, Ulcinj) – bez konkretnog uspjeha.

U godinama protuturskog Morejskog rata (1684.-1699.) Herceg-Novi je

naposljetku oslobođen (posljednjih dana mjeseca rujna 1687. godine), pri čemu su –

uz domaće, bokeljske postrojbe – važan prinos dale zemlje članice Svete lige: ratne

flote Papinske države, Malte i Genove. Završnim borbama za Herceg-Novi nazočio je

i barski nadbiskup, Peraštanin Andrija Zmajević, koji je po zauzeću grada glavnu

džamiju posvetio u crkvu sv. Jeronima te pred okupljenim kršćanskim pukom održao

misu zahvalnicu339.

U posljednjem stoljeću mletačke uprave u Herceg-Novom nekdašnje se

gusarsko uporište razvija u važan vojno-strateški i trgovački centar, a njegovo se

stanovništvo sve više usmjerava na razgranatu pomorsko-trgovačku djelatnost. U

pomorskoj privredi grada sve više sudjeluju i pomorci i poduzetnici iz okolnih naselja

(Bijela, Kruševice, Topla i dr.). Prema istraživanjima vrsnog proučavatelja bokeljske

povijesti, Miloša Miloševića, velik prinos u poletu hercegnovske trgovine nakon

Morejskoga rata dali su dojučerašnji hajduci, čiji je kapital bio od presudne važnosti

za uspješno usmjeravanje grada u unosne pomorsko-trgovačke poslove diljem Jadrana

i Sredozemlja. Kao vodeće brodarske obitelji Herceg-Novoga iz toga vremena

339
O oslobođenju Herceg-Novog 1687. godine usporedi podrobnije: Zarbarini 1887., str. 35.-42.;
Popović 1924., str. 85.-97.; Šerović 1955., str. 12.-19.; Šerović 1965., str. 45.-57.; Novak 1962. str.
196.; Stanojević 1962., str. 80.-89.; Stanojević 1970., str. 336.-337.; Zloković 1970., str. 79.; Jačov
1991., str. 177.-180.; Butorac 2000., str. 114.-127.

167
Milošević izdvaja Baltiće, Bjelopavliće, Daniloviće, Đurđeviće, Đurišiće, Ivanoviće,

Kosiće, Lazarije, Matkoviće, Milutinoviće, Mirkoviće, Nikoliće, Palikuće, Pavkoviće,

Petroviće, Radoviće, Sasoviće, Špadiće, Tomaševiće, Vojnović-Kneževiće, Živkoviće

i druge.340 U gradu se, nadalje, podižu nove stambene četvrti (predgrađe Citadella) i

patricijske palače (ponajprije kotorskih i peraških obitelji), dograđuju stare (Španjola)

i podižu nove fortifikacije (Fortemare), uspostavlja brodograditeljska djelatnost 341,

grade trgovačka konačišta i lazaret342, kao i više crkvenih zdanja žiteljstva katoličke

(crkve sv. Jeronima, sv. Antuna Padovanskog i sv. Franje – danas sv. Leopolda

Bogdana Mandića) i pravoslavne vjere (manastir Savina, građen 1777.-1799. prema

projektu korčulanskog graditelja Nikole Foretića; zdanje je primjer ispreplitanja

stilova zrele renesanse i baroka s bizantskom tradicijom). 343 Sve će to biti prekinuto

1797. godinom, kada s povijesne pozornice zauvijek nestaje Privedra Republika, a

grad Herceg-Novi, kao i susjedna područja, ulaze u sasvim novu, suvremenu epohu

povijesnoga razvoja.

Tema ove cjeline je prikaz tijeka iseljavanja i djelovanja Novljana u Mlecima

u XV. i XVI. stoljeću, razdoblju kada su migracije iz toga grada najučestalije i

vrelima najpotpunije zastupljene. Po uzoru na istraživačke modele primijenjene za

istraživanje hrvatskih prekojadranskih iseljavanja u kasnom srednjem i ranom novom

vijeku, prisutnost i djelovanje iseljenika iz Herceg-Novoga u Mlecima predstaviti ću

kroz nekoliko središnjih problematskih cjelina: vremenski okvir iseljavanja, način

340
O hercegnovskom brodarstvu nakon oslobođenja od osmanlijske vlasti vidi podrobnije: Šerović
1953.; Zloković 1953.; Šerović 1955A; Milošević 1962A, str. 1816.; Milošević 1968.; Milošević
1970A; Milović 1972.; Milović 1973.; Milović 1976., Radović 1978.; Milović 1985.-1986.; Stanojević
1986.; Milošević 2003., str. 68.-70. Brojne podatke o hercengovskom brodarstvu sadrži i zbirka regesta
Nikole Čolaka (Čolak 1985.; Čolak 1993.).
341
Zloković 1959., str. 81.; Kojić 1962., str. 94.; Zloković 1972., str. 123.-124.
342
O organizaciji zdravstvene službe vidi: Mijušković 1972B, Vićević 1982.; Zloković 1982.;
Milošević 2003., str. 250.-251.
343
Medaković 1978.; Petrović 1984.; Crnić-Pejović 1986.; Pušić 1991.-1992.; Radojčić 1991.-1992.;
Luković 2000., str. 17.-18.; Saulačić 2002., str. 357.-358.; Sopta 2003., str. 311.

168
bilježenja Novljana u vrelima, mjesta njihova obitavanja prema mletačkim gradskim

predjelima i župama, njihova zanimanja i gospodarske mogućnosti, obiteljske i

prijateljske veze te odnose s tamošnjim vjerskim ustanovama i duhovnim osobama.

Pri tome ću, slijedom konkretnih podataka iz arhivskih vrela, podrobnije prikazati i

odnos novljanskih iseljenika s tamošnjom hrvatskom zajednicom, kao i s njihovom

središnjom bratimskom udrugom sv. Jurja i Tripuna. Upravo je ukazivanje na

sveobuhvatnu i vrelima dobro posvjedočenu uključenost iseljenika iz Herceg-Novoga

u tada brojčano snažnu i djelatnu zajednicu useljenika sa istočne jadranske obale, kao

i na njihovu integriranost u sve sastavnice iz svakodnevlja hrvatskih iseljenika u novoj

sredini, jedan od temeljnih istraživačkih zadataka ove cjeline.

»De Castel Nuovo, de Castro novo« – način bilježenja Novljana u mletačkim vrelima

Iseljenici iz Herceg-Novoga u vrelima se bilježe oznakom svojega matičnog

grada, ubilježenog u mletačkim spisima kao Castel Nuovo, Castro Nuovo, Castel

Novo, Castro Novo i Castelnuovo. Manji dio useljenika označen je i dodatnom

oznakom Schiavone, Sclavonus ili de Schiavonia, što upućuje kako je njihov zavičaj

vjerojatno bilo zaleđe Herceg-Novoga.344 U jednom se slučaju izrijekom i navodi

izvorno mjesto podrijetla – mjesto Kruševice, smješteno u okolici Herceg-Novoga. 345

Kada je riječ o osobnim imenima iseljenika (vrlo rijetko ubilježenih 346), zapaža se

velik broj imena slavenskoga podrijetla (Dobra, Rade, Vuk i dr.). 347 Naposljetku, u

344
Iohannes de Castel Nuovo condam ser Boni Sclavonus (ASV, NT, b. 735., br. 229., 5. VIII., oko
1485.); Madalena condam Vuch de Castel Nuovo di Schiavonia (NT, b. 659., br. 640., 6. VIII. 1556.).
345
Ana fiola condam Michael de Crusevize sotto Castel Nuovo (ASV, NT, b. 645., br. 50., 6. III.
1575.).
346
Lucia de Castel Nuovo condam Helia Vergosinich (ASV, NT, b. 928., br. 173., 26. III. 1598.).
347
Primjerice: Dobra de Castel Novo (ASV, NT, b. 530., br. 19., 26. XII. 1480.); Radus de Castel
Nuovo condam Luce (NT, b. 879., br. 306., 10. VIII. 1503.); Rado de Castelnuovo condam Steffano
(NT, b. 395., br. 770., 12. V. 1521.); Madalena condam Vuch de Castel Nuovo di Schiavonia relicta
condam Rado de Castel Nuovo (NT, b. 659., br. 640., 6. VIII. 1556.).

169
primjeru novljanskih iseljenica, uz njihova osobna imena izvor bilježi i imena njihova

supruga ili oca.

Vremenski okvir iseljavanja

Istraživanje vremenskoga tijeka iseljavanja Novljana u Mletke načinjeno je na

osnovi najučestalije uporabljene izvorne građe – bilježničkih oporuka (Notarile

testamenti), pohranjenih u središnjoj mletačkoj državnoj pismohrani (Archivio di

Stato di Venezia). Raščlamba oporuka prema godinama njihova nastanka (vidi: prilog

3) pokazuje da su iseljenici iz Herceg-Novoga do 1475. godine vrlo malo prisutni u

Mlecima. Učestalost njihova bilježenja u vrelima naglo raste od posljednje četvrtine

XV. stoljeća te zatim – nakon kratkotrajnog opadanja u razdoblju od 1525. do 1550.

godine – vrhunac postiže od 1551. do 1575. godine. Nakon toga razdoblja ponovno,

prema kraju stoljeća, broj Novljana u Mlecima naglo opada te se njihova iseljavanja

ponajprije svode na pojedinačne primjere.

Razmotrena raščlamba ne pruža u potpunosti točan odgovor na pitanje o broju

novljanskih iseljenika u pojedinim razdobljima. Naime, oporuke su najčešće napisane

u zrelijoj životnoj dobi iseljenika, a nikako u samom trenutku njegovog useljavanja u

Mletke. Stoga je - kako bi se točnije odgovorilo na pitanje o intenzitetu useljavanja u

pojedinim razdobljima - potrebno uzeti u obzir i neke pretpostavke sadržane u drugim

oporučnim podatcima, na osnovi kojih se može približno utvrditi trenutak useljavanja

svakog oporučitelja348. Ukoliko uzmemo u obzir te okolnosti, dolazimo do vjerojatne

pretpostavke da se pojačano iseljavanje iz Herceg-Novoga u Mletke zbivalo u

desetljećima ugroženosti ovoga grada, kao i njegovih okolnih područja (od sredine
348
Približnu starost oporučitelja, kao i moguće vrijeme doseljavanja u Mletke, moguće je odrediti na
osnovi osobnih podataka o bračnom statusu (neoženjen/neudana; oženjen/udana; udovac/udovica),
oporučiteljevim potomcima i ostaloj rodbini te stečenom kapitalu i imovnim mogućnostima
(pretpostavka da je za stjecanje znatnijeg kapitala i posjeda u Mlecima bio potreban nešto veći broj
godina). Usporednom raščlambom svih tih podataka moguće je približno odrediti doseljenikovu starost,
ali i vrijeme useljavanja u Mletke. Usporedi: Čoralić 2001A, str. 81.-82.

170
XV. stoljeća), a koje je prethodilo padu cijeloga kraja pod osmanlijsku vlast (1482.

godine). Drugi veći val iseljavanja, prema ovako primijenjenom modelu istraživanja,

zbivao se tijekom tridesetih i četrdesetih godina XVI. stoljeća, dakle u turbulentim

vremenima povijesti toga kraja, kada se nakon kratkotrajne kršćanske uprave (1538.-

1539.), grad za duže vrijeme vraća pod osmanlijski suverenitet. Doba nesigurnosti,

pritisaka, ratnih sukobljavanja i nedaća, redovito je i vrijeme pojačanih iseljavanja s

najšireg istočnojadranskog prostora. U primjeru Herceg-Novog te se konstante dobro

zapažaju i uklapaju, konkretno nam otkrivajući proces korijenite demografske

preobrazbe tog kraja.

Castello, San Marco, Dorsoduro ... mjesta stanovanja novljanskih iseljenika prema

mletačkim predjelima

U sklopu istraživanja uključenosti iseljenika iz pojedinih regija ili gradova u

hrvatsku zajednicu u Mlecima nedvojbeno važno mjesto pripada utvrđivanju njihova

mjesta stanovanja u novoj sredini. Istraživanje većeg broja uzoraka (ponajprije

oporuka hrvatskih iseljenika u razdoblju od XV. do XVIII. stoljeća) zorno nam

posvjedočuje kako su Hrvati tijekom svih prošlih stoljeća, a posebno u vrijeme

njihove najučestalije nazočnosti u Mlecima (od oko 1450. do 1600. godine), poglavito

useljavali u istočni gradski predjel Castello.349 U Castellu je smješten mletački

arsenal, stoljećima vodeći vojno-pomorski kompleks na Sredozemlju, ishodište

mletačke moći i prevlasti, ali i najučestalije mjesto zapošljavanja tisuća useljenika

podrijetlom sa istočnojadranske obale. U srcu predjela smještena je i hrvatska

bratovština sv. Jurja i Tripuna, višestoljetno mjesto objedinjavanja iseljenika s

hrvatske obale, udruga očuvanja njihove domovinske i nacionalne svijesti te pružanja

međusobne potpore u novoj sredini. Naposljetku, o vjekovnoj upečatljivoj hrvatskoj

349
Podrobnije vidi: Čoralić 2001A, str. 101.-121., 452.-453.

171
nazočnosti u Castellu i danas nam – uz arhivske spise – zorno svjedoče i brojni

kameni natpisi i toponomastički tragovi (nazivlja ulica, obale, prolaza, mostova i dr.),

trajna potkrjepa o brojnosti, cijenjenosti i ugledu odavno iščezle zajednice

skjavunskih iseljenika.

Podatci o mjestu stanovanja iseljenih Novljana (vidi: prilog 4), sadržani u

njihovim oporučnim spisima, pokazuju nam kako su iseljenici iz toga grada

najučestalije obitavali u župama predjela Castello (44 posto). Zanimljivo je

napomenuti da se izrijekom (u pojedinačnim primjerima) bilježi više tamošnjih župa

(S. Giovanni Nuovo, S. Leone, S. Biagio, SS. Trinità, S. Martino, S. Antonino) 350, a

nešto se učestalije spominju župe S. Pietro di Castello (najveća i Hrvatima oduvijek

najbolje naseljena župa) i S. Giovanni Bragora.351

Iseljenici iz Herceg-Novog dvostruko su manje (u usporedbi s predjelom

Castello) zastupljeni kao žitelji predjela S. Marco i Dorsoduro. U središnjem predjelu

S. Marco, u kojemu je tijekom prošlosti redovito bio bilježen zapažen broj iseljenih

Hrvata, vrela bilježe 22 posto od ukupnoga broja novljanskih iseljenika. Oni se

spominju kao žitelji župa S. Bartolomeo, S. Geminiano, S. Samule i S. Moisè, pri

čemu se tek potonje spomenuta župa bilježi u nešto učestalijem broju primjera.352
350
Dobra de Castel Novo de S. Iohannes Novi (ASV, NT, b. 530., br. 19., 26. XII. 1480.); Cristoforo de
Castro Novo condam Petri de S. Leonis (NT, b. 999., br. 64., 1. X. 1504.); Radus de Castel Nuovo
condam Luca de contrada de S. Biasio (NT, b. 753., br. 148., 11. X. 1511.); Antonius condam Radi de
Castel Nuovo nauta et marangon de confinio S. Trinitatis Venetie (NT, b. 595., br. 3., 9. III. 1538.);
Marco de Castel Nuovo condam Zuane de S. Martin (NT, b. 578., br. 285., 29. X. 1542.); Anzola fiola
del condam Nicolò de Castel Nuovo et relicta del Zorzi de Zuane marinario della contra de S. Antonin
(NT, b. 392., br. 25., 6. II. 1560.).
351
Nicolosa relicta Antonii calafati uxor Luce de Castro Novo marinarii de S. Iohanis in Bragora (ASV,
NT, b. 271., br. 549., 9. XI. 1525.); Helena condam Lazari de Trifonis et relicta in primo voto Georgius
de Castro Novo al presente habita in S. Zuane Bragora (NT, b. 1084., s. no., 29. I. 1559.); Margareta
Pastrovichio relicta Rado de Castel Nuovo de S. Pietro Castello (NT, b. 70., br. 170., 10. VIII. 1570.);
Zuana fu Polo da Castel Nuovo et consorte di Giacomo de Andrea squerarol in confin S. Pietro
Castello (NT, b. 477., br. 258., 18. IX. 1571.).
352
Georgius de Castro Novo condam Domenico sutor in apotheca magistri Jacobi Placentini de S.
Bartolomei (ASV, NT, b. 676., br. 439., 7. IX. 1514.); Rado de Castelnuovo condam Steffano mariner
de S. Samuel (NT, b. 395., br. 770., 12. V. 1521.); Madalena condam Vuch de Castel Nuovo di
Schiavonia relicta condam Rado de Castel Nuovo habitante nel confin de S. Geminian (NT, b. 659., br.
640., 6. VIII. 1556.); Mathia di Traù relicta in primo voto condam Hierolimo Bressa barbier et in
secondo del condam ser Piero de Castel Nuovo mariner habitante in la contrada di S. Moisè (NT, b.
844., br. 22., 9. IV. 1551.); Lucia de Castel Nuovo condam Helia Vergosinich relicta Matio Bellini de

172
 U zapadnom dijelu grada, u rubovima predjela Dorsoduro, Novljani se bilježe

u jednakom omjeru kao i u predjelu S. Marco (22 posto), a izrijekom se bilježe

contrade S. Margherita, S. Trovaso, S. Pantaleone, S. Basilio i S. Barnaba.353

Drugi dijelovi grada na lagunama tek su u pojedinačnim primjerima

zastupljeni kao mjesta obitavanja novljanskih iseljenika. Tako se supružnici Ana iz

Kotora i Ivan iz Herceg-Novoga bilježe kao žitelji predjela S. Polo (u istoimenoj

župi), dočim je Rade pokojnog Luke žitelj župe S. Marciliano u predjelu

Cannaregio.354 Naposljetku, izvan samoga grada, u jednom se primjeru bilježi

novljanski iseljenik kao žitelj otoka Chioggia.355

Ubilježba predjela odnosno župe nije jedini pokazatelj iseljenikova mjesta

stanovanja. U oporukama novljanskih iseljenika katkada je, uz četvrt njihova

stanovanja, zabilježen i pobliži topografski smještaj, imenovan najčešće prema

vlasniku dvora (corte) odnosno kuće u kojoj iseljenik stanuje.356

Prethodno navedeni podatci, ponajprije pretežit odabir mjesta stanovanja

unutar predjela Castello, posvjedočuju nam da su Novljani, prema ovoj važnoj

sastavnici iz njihova životnoga svakodnevlja u novoj sredini, činili sastavni dio

hrvatske prekojadranske iseljeničke zajednice, najčešće prisutne i djelatne u župama

Castel Nuovo in S. Moisè (NT, b. 928., br. 173., 26. III. 1598.).
353
Iohannes de Castel Nuovo condam ser Boni Sclavonus barcarolus de S. Margherita (ASV, NT, b.
735., br. 229., 5. VIII. oko 1485.); Catarina de Castelnuovo massaria in domo habitans mulieris
Isabethe de Molino de S. Gervasii (NT, b. 465., br. 34., 11. VII. 1501.); Georgius de Castro Novo
condam Natalis de confinio S. Pantaleon (NT, b. 874., br. 493., 19. VII. 1513.); Domenigo de Castel
Nuovo condam Jacopo frutariol de S. Baseglio (NT, b. 100., br. 54., 24. IV. 1564.); Lucia condam
Pietro de Castel Nuovo moier Zuane condam Bartolomeo del Seno della Riviera di Salò barcarol al
trageto S. Tomà, habitante de confin S. Barnaba (NT, b. 656., br. 467., 1. VI. 1567.).
354
Ana de Cataro consorte Iohannis de Castel Nuovo marinarii de confinio S. Pauli (ASV, NT, b. 734.,
s. no, 30. VII. 1493.); Radus de Castel Nuovo condam Luce de confinio S. Martialis (NT, b. 879., br.
306., 10. VIII. 1503.).
355
ASV, NT, b. 1442., br. 33., 5. V. 1570.
356
Primjerice: Mathia di Traù ... relicta in secondo voto del condam ser Piero de Castel Nuovo mariner
habitante in la contrada di S. Moisè in Corte de Cha Contarini (ASV, NT, b. 844., br. 22., 9. IV. 1551.);
Anzola fiola del condam Nicolò de Castel Nuovo ... della contra de S. Antonin de Venezia in Corte de
Cha Coco (NT, b. 392., br. 25., 6. II. 1560.); Zuana fu Polo da Castel Nuovo ... in confin S. Pietro
Castello habito in case Pisani (NT, b. 477., br. 258., 18. IX. 1571.); Madalena condam Vuch de Castel
Nuovo di Schiavonia relicta condam Rado de Castel Nuovo habitante in case Antonio Calbo del confin
S. Geminian (NT, b. 659., br. 640., 6. VIII. 1556.).

173
predjela koji se, poradi svoje raznolike etničke strukture žiteljstva kroz povijest,

katkada s pravom nazivao “Babilonija u malom”.

»Marinai delle gallee veneziane« – zanimanja novljanskih iseljenika

U malo je primjera raščlambe strukture zanimanja hrvatskih prekojadranskih

iseljenika prisutna tolika prevaga jedne djelatnosti kao u slučaju Novljana nastanjenih

u Mlecima (vidi: prilog 5). Raščlamba podataka iz njihovih oporuka jasno nam

otkriva da su premoćno prisutni u zanimanjima pomorskoga obilježja (64 posto),

ponajprije kao mornari (marinai)357, što je i u općoj strukturi zanimanja hrvatskih

iseljenika u Mlecima jedna od najčešćih djelatnosti. U sklopu zanimanja pomorskog

obilježja Novljani se još bilježe i kao barkarioli – vlasnici manjih plovila kojima se

obavlja prijevoz putnika i robe duž mletačkih kanala i otoka Lagune.358 U jednom se

primjeru bilježi i “dvostruko” zanimanje – nauta et marangon – te nam odaje

iseljenika koji se, vjerojatno u svezi s poslovima u mletačkom arsenalu, bavio i

obrtničkim (drvodjelskim) i pomorskim djelatnostima.359

U ostalim skupinama zanimanja Novljani se bilježe isključivo u pojedinačnim

primjerima, kao obrtnici u postolarskim djelatnostima (sutor), u trgovini sitnijega

opsega (trgovac voćem – frutariol), u svojstvu kućne posluge (massara) u domovima

mletačkih plemića te kao državni službenici (officiale).360

357
Primjerice: Iohannes de Castel Nuovo marinarius (ASV, NT, b. 734., s. no, 30. VII. 1493.); Rado de
Castelnuovo condam Steffano mariner (NT, b. 395., br. 770., 12. V. 1521.); Michael condam Luca de
Castel Nuovo marinarius (NT, b. 127., br. 651., 13. IX. 1524.).
358
Iohannes de Castel Nuovo condam ser Boni Sclavonus barcarolus (ASV, NT, b. 735., br. 229., 5.
VIII. oko 1485.).
359
Antonius condam Radi de Castel Nuovo nauta et marangon (ASV, NT, b. 595., br. 3., 9. III. 1538.).
360
Georgius de Castro Novo condam Domenico sutor in apotheca magistri Jacobi Placentini (ASV, NT,
b. 676., br. 439., 7. IX. 1514.); Domenigo de Castel Nuovo condam Jacopo frutariol (NT, b. 100., br.
54., 24. IV. 1564.); Catarina de Castelnuovo massaria in domo habitans mulieris Isabethe de Molino
(NT, b. 465., br. 34., 11. VII. 1501.); Nicolaus de Castro Novo officialis (NT, b. 1288., reg. II., br. 15.,
18. VII. 1468.).

174
 Navedeni podatci ukazuju nam na izrazitu uključenost novljanskih iseljenika u

zanimanja pomorskoga obilježja. Ovakva struktura zanimanja, bez obzira što je

izrazito jednoobrazna, iseljenike iz Herceg-Novog svrstava u uobičajeni obrazac

hrvatskih prekojadranskih iseljenika u Mlecima, najučestalije zastupljenih upravo u

zanimanjima pomorskoga obilježja.

Sukladno zanimanjima u kojima se najučestalije spominju (mornari), Novljani

su – kao i većina pripadnika hrvatske iseljeničke zajednice – pripadali nižem (u

manjem broju primjera i srednjem) društvenom sloju, čineći dio brojčano

najpretežitijeg sloja onovremenog mletačkog žiteljstva (pučani). U njihovim se

spisima rijetko iskazuje pravo na posjedovanje nepokretnih dobara (kuće, posjedi,

tereni i slično), kao i većih novčanih svota. U oporučnim dokumentima poglavito se

bilježe njihova pokretna dobra (oskudna, uobičajeno pučka pokretna imovina unutar

kuće) i manji novčani iznosi361, dočim su razgranatije poslovne veze i opsežniji

dometi poslovanja vrlo rijetko prisutni, ponajprije u kontekstu manjih novčanih

potraživanja.362

361
Iznimku predstavlja Lucija pokojnoga Petra iz Herceg-Novoga, koja u svojoj oporuci spominje
miraz u iznosu od sto dukata (ASV, NT, b. 656., br. 467., 1. VI. 1567.), kao i Ivana pokojnoga Pola,
čiji je miraz iznosio preko dvije stotine dukata (NT, b. 477., br. 258., 18. IX. 1571.).
362
Primjerice, Novljanin Antun pokojnoga Rade, tijekom života zaposlen u mletačkoj vojno-pomorskoj
službi, izrijekom spominje svoja potraživanja od magistrature nadležne za isplatu novčanih nadoknada
vojnicima i pomorcima (Camera dell’armamenti) (ASV, NT, b. 595., br. 3., 9. III. 1538.).

175
Obitelj, prijatelji i sunarodnjaci – svakodnevlje novljanskih iseljenika

Životno svakodnevlje ljudi svakog povijesnoga vremena ponajprije se

zasnivalo na obiteljskom krugu i privatnome životu, rodbinskim i prijateljskim

vezama, slučajnim susretima i poznanstvima te poslovnim suradnjama i partnerstvu.

Obitelj i rodbina nastanjena u Mlecima, prijatelji povezani jedinstvenom

domovinskom i etničkom pripadnosti, susjedi i poznanici iz istih predjela, četvrti ili

ulica, poslovni sudrugovi sjedinjeni obavljanjem slične profesionalne djelatnosti, kao

i brojni drugi izravni ili neizravni susreti i poznanstva - temeljne su sastavnice

životnoga svakodnevlja hrvatskih iseljenika u gradu na lagunama. Novljani su, poput

većine hrvatskih iseljenika, ponekad u Mletke useljavali sa obiteljima zasnovanim još

u bivšoj domovini te su u novoj sredini, uz sve promjene koje je donosilo nepoznato

okružje, u svome privatnom krugu nastavljali živjeti jednako kao i prije. Za ovo su

istraživanje zasigurno najzanimljiviji doseljenici koji u Mletke dovode ili tek ondje

zasnivaju obitelji. Iako se u korištenim spisima ne može uvijek pouzdano utvrditi

podrijetlo supružnice (ili supružnika) oporučitelja, primjetno je da su Novljani često

sklapali brakove sa osobama istovjetnog domovinskog podrijetla. Tako je, primjerice,

mornar Ivan iz Herceg-Novoga suprug Kotoranke Ane; Ivanov bivši sugrađanin Rade

oženio je Margaretu iz Paštrovića, dočim je Ana Mihovilova iz Kruševice kraj

Herceg-Novoga supruga krčkog iseljenika Blaža.363

Oporučni podatci u kojima se na različite načine spominju najbliži članovi

obitelji i rodbine uglavnom su istovjetni svakom onodobnom žitelju grada na

lagunama. Članovi najbliže obitelji svakoga pojedinca (suprug/supruga, djeca, braća i

sestre, roditelji, nećaci i unuci) drže se osobama najvećega povjerenja i odanosti te se

363
ASV, NT, b. 734., s. no, 30. VII. 1493.; NT, b. 70., br. 170., 10. VIII. 1570.; NT, b. 645., br. 50., 6.
III. 1575.

176
gotovo redovito traži njihova nazočnost i suglasnost u svojstvu izvršitelja

(fideicomissarii) ili svjedoka prilikom sklapanja različitih ugovora i pisanja posljednje

doseljenikove odredbe. Osim toga, prilikom podjele imovine, članovi najuže rodbine

(posebice jedan od supružnika) redovito su isticani i obdarivani ispred ostalih te se

među njima obično nalazi i glavni nasljednik oporučiteljevih dobara (herede

universario, herede residuario).364

Osim obitelji i najbliže rodbine, doseljenikovi prijatelji i poznanici, stečeni na

osnovi zajedničke domovinske pripadnosti, istovjetnosti mjesta stanovanja i

zanimanja, sljedeći su i ne manje važan krug njihova svakodnevlja. Kako su Novljani

mahom pripadali srednjem i nižem društvenom sloju, tako se i njihovi prijatelji,

zabilježeni u oporukama, najvećim dijelom uklapaju u istovjetan društveni status. U

oporukama novljanskih iseljenika spomen njihovih sunarodnjaka, podrijetlom iz

raznih dijelova hrvatske obale, ubilježen je u svojstvu izvršitelja oporuke, svjedoka

prilikom sastavljanja oporučnog spisa, kao i prilikom razdiobe oporučiteljeve

imovine. Tako je solum commissarium Mihovila Lukinog iz Herceg-Novog njegov

prijatelj Toma iz Šibenika, koji je ujedno i glavni nasljednik Mihovilovih preostalih

dobara cum conditionibus quod dare teneatur de bonis meis tres sorores meis nuptis

ducatum unum pro qualibet.365 Obućar Krsto iz Bara izvršitelj je oporuke Helene

pokojnog Lazara de Trifonis, udovice Novljanina Jurja366, dočim su iseljenici iz

Herceg-Novoga (Katarina Alegretova) i Budve (Mihovil i Stana) svjedoci prigodom

364
Primjerice: Iohannes de Castel Nuovo condam ser Boni Sclavonus: Residuum dimitto Bartolomea
uxore et commissaria mea (ASV, NT, b. 735., br. 229., 5. VIII. oko 1485.); Ana de Cataro consorte
Iohannis de Castel Nuovo: Residum dimito Iohannes de Castel Nuovo marido meo e commissario (NT,
b. 734., s. no, 30. VII. 1493.); Dobra de Castel Novo: Residuum bonorum meorum dimitto filie sue
Marie uxori Rade (NT, b. 530., br. 19., 26. XII. 1480.); Nicolosa relicta Antonii calafati uxor Luce de
Castro Novo: Item dimitto omnia bona mea Antonio e Cercho et Mariete filiis meis et condam Antonii
calafati primi viri mei quos mei egualiter heredes et residuarios universalis instituo et esse volo (NT, b.
271., br. 549., 9. XI. 1525.); Marco de Castel Nuovo condam Zuane: Sola commissaria sia Paola mia
moier et compagna. Item lasso a mia fiola Anzola natural ducati 10 tra i suoi fioli. Residuum lasso
Paola mia consorte (NT, b. 578., br. 285., 29. X. 1542.); Antonius condam Radi de Castel Nuovo: Item
lasso per mia herede e sola commissaria Lucretia mia consorte (NT, b. 595., br. 3., 9. III. 1538.).
365
ASV, NT, b. 127., br. 651., 13. IX. 1524.
366
ASV, NT, b. 1084., s. no., 29. I. 1559.

177
izricanja posljednje odredbe Novljanke Dobre.367 U oporuci Margarete iz Paštrovića,

udovice Novljanina Rade, svjedok je – uz mletačkoga škveranina (squerariol)

Francesca - splitski iseljenik, obrtnički majstor (favro) Ivan Marija Ivanov.368

Povezanost novljanskih iseljenika s njihovim hrvatskim sunarodnjacima

posvjedočena je i na osnovi iščitavanja oporučnih spisa. U oporukama iseljenih

Hrvata, ponajprije onih s južnoga dijela hrvatske obale, Novljani se bilježe kao

izvršitelji oporuka, obdarenici dijelom njihove imovine, ali i kao partneri u manjem

novčanom poslovanju. Tako je Georgius de Castelnuovo izvršitelj oporuke

Kotoranina Blaža, dočim je Rade de Castel Nuovo izvršitelj, ali i glavni nasljednik

svih dobara jednog drugog Kotoranina – Stjepana Jerolimovog. 369 Vicka, sestra

Novljanina Marka, obdarena je u oporučnom spisu barskoga iseljenika, mornara

Damjana pokojnog Alegreta, dijelom oporučiteljeve pokretne imovine (unum lectum

et unum capizale), dočim se Nikola Novljanin, državni službenik u mletačkim

magistraturama, bilježi u manjom novčanom poslovanju (iznos od oko 16 libara) s

Ivanom pokojnog Rade, dubrovačkim iseljenikom na otoku Chioggia.370

Prethodno navedeni podatci ukazuju na raznovrsnost društvene komunikacije

novljanskih iseljenika, njihovu prilagođenost novoj sredini i uklapanje u sve njezine

temeljne sastavnice. Brojna posvjedočenja o svekolikoj povezanosti sa iseljenicima od

Krka do Bara kazuju kako su iseljeni Novljani činili sastavni dio zajednice

prekojadranskih iseljenika sa šireg područja hrvatske obale te ih je stoga u njezinom

povijesnom kontekstu potrebno istraživati i predstavljati.

367
ASV, NT, b. 530., br. 19., 26. XII. 1480.
368
ASV, NT, b. 70., br. 170., 10. VIII. 1570.
369
ASV, NT, b. 651., br. 22., 8. VIII. 1488.; NT, b. 279., br. 652., 23. V. 1541.
370
ASV, NT, b. 377., br. 70., 25. XI. 1493.; NT, b. 1288., reg. II., br. 15., 18. VII. 1468.

178
Vjersko svakodnevlje: veze Novljana s mletačkim crkvenim ustanovama i duhovnim

osobama

Duhovnost, vjerski život i povezanost hrvatskih iseljenika s mletačkim

crkvenim ustanovama i duhovnim osobama sastavni je dio njihova životnoga

svakodnevlja, a po svojim se osnovnim obilježjima ne razlikuje od onovremenih

pripadnika katoličkog civilizacijskog ozračja. Misao na vječni život, mirenje sa

vlastitom prošlošću i potreba za djelima koja će poništiti sve grešno i negativno

tijekom života, osnovne su premise na kojima se zasniva povelik dio posljednjih

oporučiteljevih iskaza i želja. Podatci o mjestu pokopa, služenju misa zadušnica u

spomen na oporučitelja i njegove pretke, legati namijenjeni crkvenim ustanovama i

duhovnim osobama, darovnice siromasima, napuštenima i bolesnima i zavjet

hodočašća stoga su uobičajen sadržaj većine oporuka onovremenih katoličkih žitelja.

Novljanski iseljenici, nalik svojim sunarodnjacima, ali i ostalim katolicima grada na

lagunama, ovdje se niti u čemu bitnije ne izdvajaju.

Sukladno mjestu njihova obitavanja, ali i svakodnevne upućenosti na predjel

Castello, najveći broj Novljana kao mjesto svojega posljednjeg počivališta odabire

crkvena i samostanska groblja smještena u tamošnjim župama. 371 U istim se vjerskim

zdanjima obično drže i mise za spas duše oporučitelja i njegovih predaka. Ponekad je

određenje o držanju misa navedeno uopćeno i bez točnog imenovanja crkve, dočim se

u većem broju primjera konkretno navodi ime crkve i duhovne osobe koja će – uz

371
Dobra de Castel Novo de S. Iohannes Novi: Sepelire volo apud S. Iohannis et Paolo (ASV, NT, b.
530., br. 19., 26. XII. 1480.); Ana de Cataro consorte Iohannis de Castel Nuovo: Corpus meum sepeliri
volo in ecclesia S. Maria Formosa in sepolturis Scuole Beate Marie (NT, b. 734., s. no, 30. VII. 1493.);
Anzola fiola del condam Nicolò de Castel Nuovo: Item voglio chel mio corpo vestito del habito delle
pizzochere de San Francesco et sepolto nel campo santo a San Francesco (NT, b. 392, br. 25, 6. II.
1560.); Lucia condam Pietro de Castel Nuovo: Il corpo mio sia sepolto a S. Lorenzo (NT, b. 656., br.
467., 1. VI. 1567.); Zuana fu Polo da Castel Nuovo: Voglio esser sepolta nella mia contrata de S. Pietro
Castello (NT, b. 477., br. 258., 18. IX. 1571.).

179
novčanu nadoknadu ili poneki predmet iz oporučiteljeve pokretne imovine – slaviti

službu Božju u spomen na oporučitelja.372

U sklopu određivanja navoda o pogrebnim običajima, Novljani – kao i drugi

onodobni žitelji Mletaka – katkada iskazuju želju i za posebnom pratnjom pri

pogrebnom ispraćaju (članovi bratovština u koje je oporučitelj bio za života uključen;

štićenici iz ubožištima i sl.), kao i za upućivanjem pouzdanih osoba u hodočašće za

iskupljenje oporučiteljevih grijeha.373

U oporukama novljanskih iseljenika česta su i obdarivanja mletačkih crkvenih

ustanova. Ponajprije je riječ o crkvama i samostanima s kojima je iseljenik tijekom

života održavao učestalije i prisnije veze te koje nerijetko odabire i za mjesta svojega

posljednjeg počivališta.374 Jednako tako, obdaruju se i bratovštine kojima je za života

pripadao, kao i mletačka ubožišta (hospitali) koja se redovito bilježe i u oporukama

drugih žitelja grada na lagunama.375 Katkada se, iako u rijetkim primjerima (kada

372
Dobra de Castel Novo: Item dimitto plebano S. Iohanis Novi prete Marco tazia una et ducatum
unum per missas S. Marie e S. Gregorii pro anima sua et sui viri condam Damiani (ASV, NT, b. 530.,
br. 19., 26. XII. 1480.); Iohannes de Castel Nuovo condam ser Boni Sclavonus: ... et celebrari volo
messas Beate Verginis et S. Gregorio per fratrem Aloisium de Napoli padrem meum spiritualem
ordinis carmelitanorum (NT, b. 735., br. 229., 5. VIII. oko 1485.); Michael condam Luca de Castel
Nuovo: Item volo celebrari messe S. Gregorii e S. Marie per domino prete Francesco Manoli ecclesie
S. Iohanis in Bragora cui dimito ducato uno (NT, b. 127., br. 651., 13. IX. 1524.).
373
Rado de Castelnuovo condam Steffano mariner: Lasso alli putti de S. Zuane Polo e Incurabili ducato
uno per il mio funeral (ASV, NT, b. 395., br. 770., 12. V. 1521.); Antonius condam Radi de Castel
Nuovo nauta et marangon: Voglio che il corpo mio sia sepolto a S. Zuane di Furlani in terra, lo qual sia
accompagnato solamente dalli nostri fradelli della Scuola di marangoni dell’Arsenal (NT, b. 595., br.
3., 9. III. 1538.); Radus de Castel Nuovo condam Luce: Volo mittatur ad Castellum, S. Laurentium et
Trinitatis (NT, b. 879., br. 306., 10. VIII. 1503.).
374
Primjerice: Domenigo de Castel Nuovo: Item lasso scudi 50 a S. Basegio (ASV, NT, b. 100., br. 54.,
24. IV. 1564.); Lucia de Castel Nuovo condam Helia Vergosinich relicta Matio Bellini de Castel
Nuovo: Residuum lasso alla giesia de S. Moisè per messe per l’anima mia et per li poveri della
contrada (NT, b. 928, br. 173, 26. III. 1598.).
375
Georgius de Castro Novo condam Domenico: ... et quod detur ducatum unum capelle S. Marie a
Pace apud S. Iohannis et Paulum pro anima mea (ASV, NT, b. 676., br. 439., 7. IX. 1514.); Lucia
condam Pietro de Castel Nuovo: Lasso al hospedal dell’Incurabili, S. Zuane Polo et della Pietà ducato
uno per cadauno (NT, b. 656., br. 467., 1. VI. 1567.); Radus de Castel Nuovo condam Luca: Dimitto
ducato mezzo hospitalis Christi apud S. Antonio (NT, b. 753., br. 148., 11. X. 1511.); Domenigo de
Castel Nuovo condam Jacopo: Lasso ducato mezzo per cadauno de loci pii (NT, b. 100., br. 54., 24. IV.
1564.).

180
oporučitelj nema bližih članova obitelji), sva njegova imovina ostavlja za spas duše

(pro anima mea).376

Duhovne osobe – svećenici i redovnici mletačkih crkava i samostana – osobe

su s kojima su novljanski iseljenici održavali učestale veze. U njihovim se oporukama

najčešće bilježe kao izvršitelji oporučnih spisa, kao obdarenici dijelom oporučiteljeve

imovine te kao svjedoci pri sastavljanju i ovjeri oporučnog spisa. 377 Uglavnom su

obitavali i obavljali službu Božju u predjelima i župama useljenikova mjesta

stanovanja te su u njihovom svakodnevlju, ponajprije duhovnom i vjerskom, imali

iznimno važnu ulogu.

Sveukupno razmatrajući vjerski život i duhovnost iseljenika iz Herceg-

Novoga, možemo zaključiti kako se nisu razlikovali od njihovih sunarodnjaka, kao

niti od drugih onodobnih žitelja grada na lagunama, objedinjenih zajedničkom

pripadnošću Katoličkoj vjeri.

»Scuola mea degli Schiavoni« – Novljani u hrvatskoj bratovštini sv. Jurja i Tripuna

Izravno posvjedočenje pripadnosti novljanskih iseljenika hrvatskoj iseljeničkoj

zajednici jest njihova uključenost u hrvatsku bratovštinu sv. Jurja i Tripuna (Scuola

dei SS. Giorgio e Trifone, Scuola degli Schiavoni, Scuola Dalmata). Osnovana 1451.

godine kao mjesto okupljanja doseljenika s mletačkih posjeda na istočnojadranskoj

obali, bratovština je u prošlosti objedinjavala poglavito doseljenike iz dalmatinskih i

376
Radus de Castel Nuovo condam Luca: Residuum dimitto dispensare pro anima mea (ASV, NT, b.
753, br. 148, 11. X. 1511.).
377
Mathia di Traù relicta in primo voto condam Hierolimo Bressa barbier et in secondo del condam ser
Piero de Castel Nuovo: Item voglio che siano miei commissarii prete Jacomo de Hungari prete titolato
a S. Moisè ... (ASV, NT, b. 844., br. 22., 9. IV. 1551.); Lucia de Castel Nuovo condam Helia
Vergosinich: Lasso mio solo commissario Zuane Quintilio capelan S. Severi al qual lasso ducati 10
(NT, b. 928, br. 173, 26. III. 1598.). Svjedok pri sastavljanju oporuke Rade pokojnoga Luke iz Herceg-
Novoga bio je Ivan - svećenik crkve S. Martino u Castellu (NT, b. 879., br. 306., 10. VIII. 1503.),
dočim je Filip – prete a S. Pantaleon – svjedok oporuke Jurja Božinog (NT, b. 874., br. 493., 19. VII.
1513.). Prete Paulo condam Georgii sacrista a S. Bartolomei svjedoči oporuci novljanskog iseljenika
Jurja Dominikova (NT, b. 676., br. 439., 7. IX. 1514.), a prete Piero Antonio de S. Geminian diacono
intitulato potpisuje oporučnu odredbu Magdalene Vukove (NT, b. 659., br. 640., 6. VIII. 1556.).

181
bokeljskih gradova, ali je bila otvorena i za doseljenike iz drugih, nemletačkih

dijelova Hrvatske. Smještena je u srcu predjela Castello - stoljećima središnje zone

okupljanja i pribivanja pretežitog dijela naših iseljenika. Glavninu članstva

bratovštine činili su pripadnici srednjeg i nižeg sloja gradskih pučana, kao i - posebice

od XVIII. stoljeća - odvjetci imućnijih kapetanskih obitelji iz bokeljskih gradova.

U oporučnim spisima Novljana hrvatska se bratovština odnosno njezino

sjedište u crkvi S. Zuanne dei Furlani (S. Zuanne del Tempio), bilježi u sklopu navoda

o određivanju posljednjega počivališta. Hrvatska se udruga imenuje svojim

uobičajenim imenom (Scuola S. Georgii degli Schiavoni), a dariva joj se – u skladu s

imovnim mogućnostima oporučitelja – uobičajen novčani milodar.378

Umjesto zaključka

Godine 1866. u Herceg-Novom je rođen Leopold Bogdan Mandić, sin Petra

Mandića i Dragice Carević, smjerni kapucinski redovnik, “smiješni čovječuljak” kako

se sam nazivao, pobornik suradnje, razumijevanja i dijaloga između naroda i vjera na

graničnom području s kojega je ponikao. Svetac, u Italiji štovan mnogo više nego na

našim prostorima, zasigurno je jedna od najznamenitijih osoba poniklih na

hercegnovskom prostoru. U vjekovima koji su prohujali Zaljevom hrvatskih svetaca,

u povijesnim mijenama koje su – svaka sa svojim prinosom, pečatom i obilježjem –

ostavljale svoje tragove, Herceg-Novi je zasigurno grad koji zavrjeđuje posebnu

istraživačku pozornost. Grad utemeljen u doba cvata najmoćnijeg bosanskog vladara,

378
Primjerice: Radus de Castel Nuovo condam Luce: Corpus sepeliri volo in archis Scuole S. Georgio
Schiavonia (ASV, NT, b. 879., br. 306., 10. VIII. 1503.); Georgius de Castro Novo condam Natalis:
Item volo cadaver meum sepeliri debere apud S. Iohannis de Furlanis in archis Scuole S. Georgii cui
Scuole dimitto ducato uno (NT, b. 874., br. 493., 19. VII. 1513.); Rado de Castelnuovo condam
Steffano: Lasso mia Scuola degli Schiavoni ducati tre per il mio sepelir (NT, b. 395., br. 770., 12. V.
1521.); Marco de Castel Nuovo condam Zuane: Item voio chel mio corpo sia sepolto nella terra et
campo santo a S. Zuane di Furlani (NT, b. 578., br. 285., 29. X. 1542.); Mathia di Traù relicta in primo
voto condam Hierolimo Bressa barbier et in secondo del condam ser Piero de Castel Nuovo: Voglio
chel corpo mio sia sepolto a S. Zuane di Furlani (NT, b. 844., br. 22., 9. IV. 1551.).

182
stečevina, trg i luka humskoga roda Hranić-Kosača, svoju prvu drastičnu povijesnu

prekretnicu doživljava 1482. godine, kada – zajedno s preostatkom Humske zemlje –

dospjeva pod osmanlijsku vlast. U stoljećima koja su slijedila Herceg-Novi slovi kao

važno osmanlijsko vojno-pomorsko uporište, gusarska baza, ali i trgovačko stjecište, a

nekdašnja struktura žiteljstva (do tada ponajprije katoličkog) doživljava korijenitu

preobrazbu. Kršćanske vojne akcije 1538.-1539. godine, kao i mletački pokušaji

osvajanja grada tijekom Ciparskoga i Kandijskoga rata, dati će kršćanskom

stanovništvu tek kratkotrajnu nadu, slomljenu i ugašenu već u samom začetku.

Godine 1687. Herceg-Novi postaje mletačkom stečevinom. U jesen

Serenissime, ocvale, iznemogle i osiromašene višestoljetnim ratovanjem na kopnu i

moru, sustignute i prestignute od poletnih država europskoga Zapada, Herceg-Novi će

tek kratkotrajno i nedovoljno snažno za budućnost, biti uključen u sustav mletačkih

prekojadranskih stečevina od Pirana do Budve. U mletačkoj epohi svoje povijesti

Herceg-Novi doživljava novu demografsku preobrazbu, koja će se – usljed povijesnih

okolnosti u posljednja dva stoljeća – nastaviti i nadalje, ponajviše na štetu nekoć

većinskog katoličkog žiteljstva.

Kroz sve ovo vrijeme Herceg-Novi je i grad snažnih migracija. Useljavanja u

grad pratila su usporedno i jednako tako intenzivna iseljavanja, izrazita upravo za

vrijeme o kojemu govori i ovaj rad – za XV. i XVI. stoljeće. Mleci, toliko često

odredište za iseljenike s najšireg područja istočnog Jadrana, i za brojne će Novljane

postati trajnim mjestom obitavanja. Živeći u istočnom gradskom predjelu Castello,

djelujući ponajprije u pomorskim zanimanjima, društvenom strukturom pripadajući

sloju srednje i sitnoimućnih pučana, Novljani će u stoljećima njihova učestalog

bilježenja u gradu na lagunama, neprijeporno činiti sastavni dio hrvatske iseljeničke

zajednice.

183
 Novljani u Mlecima samo su mali, ali značajem nikako zanemariv odsječak iz

povijesti toga grada. Sveti Stjepan, Castro Nuovo, Castelnuovo i napokon grad

hercega Stjepana Vukčića Kosače, danas je mjesto u kojem tek kameni spomenici,

utvrde i crkvena zdanja svjedoče o nekdašnjoj uključenost u nekoć jedinstven,

zajednički i toliko sličan prostor od sjevernoga Jadrana do Peloponeza. Povijesne

mijene učinile su svoje – prošlost niza gradova sa istočnoga Jadrana mogla bi i u

primjeru Herceg-Novoga pronaći niz usporednica. Stoga, kada proučavamo i pišemo

o Herceg-Novom prošlih vremena, o njegovim prinosima mletačkoj i hrvatskoj kulturi

i međusobnoj komunikaciji i uzdarivanju, o svetome liku Leopolda Bogdana

Mandića, kazujemo o svijetu koji je nekoć davno postojao, a koji je – neumitno i

nepovratno – odavno izgubljen.

184
PRILOG 1: Popis oporuka iseljenika iz Herceg-Novoga u Mlecima (kronološkim

redom)379

1) Dobra de Castel Novo de S. Iohannes Novi (ASV, NT, b. 530., br. 19., 26. XII.

1480.)

2) Iohannes de Castel Nuovo condam ser Boni Sclavonus barcarolus de S. Margherita

(ASV, NT, b. 735., br. 229., 5. VIII. oko 1485.)

3) Ana de Cataro consorte Iohannis de Castel Nuovo marinarii de confinio S. Pauli

(ASV, NT, b. 734., s. no, 30. VII. 1493.)

4) Catarina de Castelnuovo massaria in domo habitans mulieris Isabethe de Molino de

S. Gervasii (ASV, NT, b. 465., br. 34., 11. VII. 1501.)

5) Radus de Castel Nuovo condam Luce de confinio S. Martialis (ASV, NT, b. 879.,

br. 306., 10. VIII. 1503.; NT, b. 753, br. 148, 11. X. 1511.)

6) Cristoforo de Castro Novo condam Petri de S. Leonis (ASV, NT, b. 999., br. 64., 1.

X. 1504.)

7) Georgius de Castro Novo condam Natalis de confinio S. Pantaleon (ASV, NT, b.

874., br. 493., 19. VII. 1513.)

8) Georgius de Castro Novo condam Domenico sutor in apotheca magistri Jacobi

Placentini de S. Bartolomei (ASV, NT, b. 676., br. 439., 7. IX. 1514.)

9) Rado de Castelnuovo condam Steffano mariner de S. Samuel (ASV, NT, b. 395.,

br. 770., 12. V. 1521.)

10) Michael condam Luca de Castel Nuovo marinarius (ASV, NT, b. 127., br. 651.,

13. IX. 1524.)

11) Nicolosa relicta Antonii calafati uxor Luce de Castro Novo marinarii de S. Iohanis

in Bragora (ASV, NT, b. 271, br. 549, 9. XI. 1525.)

379
Navedni su osnovni podatci iz oporuke: ime i prezime oporučitelja, ime oca (uz žene i podatci o
suprugu), zanimanje, mjesto stanovanja prema župi, signatura u mletačkom Državnom arhivu i datum
nastanka oporuke.

185
12) Antonius condam Radi de Castel Nuovo nauta et marangon de confinio S.

Trinitatis Venetie (ASV, NT, b. 595., br. 3., 9. III. 1538.)

13) Marco de Castel Nuovo condam Zuane de S. Martin (ASV, NT, b. 578., br. 285.,

29. X. 1542.)

14) Mathia di Traù relicta in primo voto condam Hierolimo Bressa barbier et in

secondo del condam ser Piero de Castel Nuovo mariner habitante in la

contrada di S. Moisè in Corte de Cha Contarini (ASV, NT, b. 844., br. 22., 9.

IV. 1551.)

15) Madalena condam Vuch de Castel Nuovo di Schiavonia relicta condam Rado de

Castel Nuovo habitante in case Antonio Calbo del confin S. Geminian (ASV,

NT, b. 659., br. 640., 6. VIII. 1556.)

16) Helena condam Lazari de Trifonis et relicta in primo voto Georgius de Castro

Novo al presente habita in S. Zuane Bragora (ASV, NT, b. 1084., s. no., 29. I.

1559.)

17) Anzola fiola del condam Nicolò de Castel Nuovo et relicta del Zorzi de Zuane

marinario della contra de S. Antonin de Venezia in Corte de Cha Coco (ASV,

NT, b. 392., br. 25., 6. II. 1560.)

18) Domenigo de Castel Nuovo condam Jacopo frutariol de S. Baseglio (ASV, NT, b.

100., br. 54., 24. IV. 1564.)

19) Florio de Castel Nuovo condam Zuane (ASV, NT, b. 70., br. 100., 15. I. 1567.)

20) Lucia condam Pietro de Castel Nuovo moier Zuane condam Bartolomeo del Seno

della Riviera di Salò barcarol al trageto S. Tomà, habitante de confin S.

Barnaba (ASV, NT, b. 656., br. 467., 1. VI. 1567.)

21) Elisabeta di Castel Nuovo condam Demetrio consorte di Pasqualin Mainardo

(ASV, NT, b. 1442., br. 33., 5. V. 1570.)

186
22) Margareta Pastrovichio relicta Rado de Castel Nuovo de S. Pietro Castello (ASV,

NT, b. 70., br. 170., 10. VIII. 1570.)

23) Zuana fu Polo da Castel Nuovo et consorte di Giacomo de Andrea squerarol in

confin S. Pietro Castello habito in case Pisani (ASV, NT, b. 477., br. 258., 18.

IX. 1571.)

24) Ana fiola condam Michael de Crusevize sotto Castel Nuovo relicta in ultimo voto

condam Biasio de Veglia mariner (ASV, NT, b. 645., br. 50., 6. III. 1575.)

25) Lucia de Castel Nuovo condam Helia Vergosinich relicta Matio Bellini de Castel

Nuovo in casa della M. Trivisana in S. Moisè (ASV, NT, b. 928., br. 173., 26.

III. 1598.)

187
PRILOG 2.: Prijepis oporuke Anzole, kćeri pokojnoga Nikole iz Herceg-Novoga,

udovice mornara Jurja Ivanovog (ASV, NT, b. 392., br. 25., 6. II. 1560.)

Io Anzola fiola del condam Nicolò de Castel Nuovo et relicta del Zorzi de

Zuane marinario della contra de S. Antonin de Venezia in Corte de Cha Coco, et

volendo disponer de miei beni mentre io mi attrovo sana della mente, senso et

inteletto, benche del corpo inferma, iacendo in letto ho fatto venir da me Marco

Antonio Figolino nodaro di Venezia et quello ho pregato che scrivi questo mio

testamento et ultima volontà et quello dopoi la morte mia compire et roborare con le

clausule oportune de questa Città di Venezia.

Primo quando piacerà al mio Creator chiamarmi a se li raccomando l’anima

mia et alla Madre sua Gloriosa Vergine Maria et a tutta la corte celestial.

Item voglio chel mio corpo vestito del habito delle pizzochere de San

Francesco et sepolto nel campo santo a San Francesco con quella spesa che parerà alli

infrascritti miei commissarii et che mi siano fatte dir le messe della Madonna et San

Gregorio per l’anima mia.

Item lasso a mia fia Felicita la mia vestura de panno rovan e un paro di

linzuoli cioè un linzuol de tella et uno de bottana et una camisa delle migliori et doi

fazzoleti de collo uno con loro et l’altro senza.

Item lasso a mia fia Isabela una vestiziola de panno nigro, un paro linzuoli, un

de tella et un de bottana et un letto semplice.

Item lasso alla mia fia Francesca due camise de meza vita, doi tavaglioli, una

vestiziola nigra et una peliziola.

Item lasso alla ditta mia fia Veronica due camise, una senza e l’altra con

meneghe e doi tavaglioli.

Item lasso alla mia fia Felicita un tavagliol et alla mia fia Isabela vedova doi

188
tavaglioli.

Lasso alla mia fia Dionira vedova che habita insieme con me il residuo de tutti

et cadauni miei beni stabili et mobili, caduchi, inordinati et pro non scritti, ragioni et

ationi qualunque positi et esistenti che a me e quella mia commissaria possono

spetano o possono asspetar nell’avenire, la qual instituisco mia herede universale et

commissaria et la qual sia padrona del tutto il mio cum quello che me feci sepelir.

Interogata del nodaro delli loci pii, ho risposto non voler altro ordinare et

questo voglio sia il mio ultimo testamento et ultima volontà. Preterea.

Io Bernardino Fabio fui testimonio pregato et zurado.

Io Piero Antonio Zibello spezier al insegna de la Volpe fui testimonio pregato

et zurado.

189
PRILOG 3.: Učestalost iseljavanja iz Herceg-Novog u Mletke prema godini nastanka

oporuke

12

10

0
1451.-1475. 1476.-1500. 1501.-1525. 1526.-1550. 1551.-1575. 1576.-1600.

PRILOG 4.: Mjesta stanovanja iseljenika iz Herceg-Novog u Mlecima

Chioggia
4%
S. Marco
22%
Castello
44%
S. Polo
4%

Dorsoduro Cannaregio
22% 4%

190
PRILOG 5.: Zanimanja iseljenika iz Herceg-Novog u Mlecima

kućna posluga
9%
državna služba
9%
obrti
9%

trgovina pomorstvo
9% 64%

191
IV.2. Dobrotski rodovi i hrvatska bratovština sv. Jurja i Tripuna u Mlecima (od

XVII. st. do početka XIX. st.)

Opće napomene o povijesnom razvoju Dobrote

Tijekom prošlih stoljeća iznimno važno mjesto u pomorstvu istočnojadranske

obale imala su naselja uzduž bokeljskog zaljeva. Uz gradove Kotor, Tivat, Risan,

Perast i Prčanj, naselje Dobrota držalo se vodećim pomorsko-trgovačkim središtem

južnoga dijela hrvatskoga priobalja.

Dobrota je smještena s nutarnje strane Kotorskog zaljeva, između dva oveća

prirodna potoka (Škurda i Ljuta) koji je dijele od Kotora odnosno sela Orahovca. Prvi

spomen naselja u srednjem vijeku potječe iz 1283. godine, kada je Dobrota, kao i

većina drugih naselja u Zaljevu, činila sastavni dio kotorske općine. Tijekom

srednjega vijeka dobrotsko pomorstvo i brodarstvo bilo je tek u začetku te se stoga

većina žiteljstva bavila ribarstvom i poljodjelstvom, radeći ponajprije kao težaci na

posjedima kotorske vlastele. Od ranog novog vijeka, poglavito od sredine XVII.

stoljeća, Dobroćani se sve više usmjeravaju na pomorstvo, brodarstvo i trgovinu te

postupno dopiru do svih značajnijih luka Jadrana i Sredozemlja. Usponu Dobroćana u

nemaloj je mjeri pomogao i njihov aktivni prinos u brojnim pomorskim ratovima i

bitkama koje je Mletačka Republika vodila protiv Osmanlija. Zapaženo je njihovo

sudjelovanje u velikoj pomorskoj bitci kod Lepanta (1571.), u Kandijskom ratu

(1645.-1669.) te u bitkama za južni Jadran početkom XVIII. stoljeća.

Početkom XVIII. stoljeća Dobrota, nakon niza stoljeća podvrgnutosti

kotorskoj upravi, stječe samostalnost i time mogućnost bržeg i učinkovitijeg

gospodarskog razvoja. Godine 1704., upravo poradi zasluga iskazanih pod stijegom

192
svetoga Marka, Dobrota stječe status samostalne općine, čime nad tim naseljem

prestaje gospodstvo kotorske vlastele. Kao i u drugim naseljima, i u Dobroti je vlast

povjerena načelniku ili kapetanu koji je zajedno s četiri suca vršio cjelokupnu upravnu

i sudsku vlast. Godine. 1717. terminacija generalnog providura Dalmacije Angela

Ema uzdigla je Dobrotu u status pomorskog naselja, čime je tamošnje žiteljstvo bilo

oslobođeno dotadašnjih obveznih “fašinada” - fizičkoga rada na popravku i dogradnji

kotorske tvrđave. Tada su Dobrota i susjedno mjesto Ljuta spojene u jedinstvenu

upravnu cjelinu. Upravo će sve navedene činjenice, poglavito osamostaljenje od grada

Kotora i do tada neprijepornog utjecaja kotorske vlastele, u velikoj mjeri doprinijeti

da je Dobrota tijekom XVIII. stoljeća postala bokeljsko naselje s najizraženijim

gospodarskim prosperitetom.

Demografski pokazatelji iz toga vremena zorno pokazuju izrazit porast

dobrotskog stanovništva (od 715 žitelja zabilježenih 1726. do 1665 zabilježenih 1748.

godine) te njegovu sve veću uključenost u pomorsku privredu. Kapetani, paruni

brodova i trgovački poduzetnici iz Dobrote djeluju u svim važnijim lukama

Sredozemlja. Na svojim plovilima prevoze poljoprivredne i stočarske proizvode

istočnojadranske obale i unutrašnjosti: sir, suho meso (kaštradina), lojane svijeće, ulje,

smolu, rujevo lišće za prepariranje kože, vosak, duhan, suhe smokve, rašu, katran,

paklinu, vunu, vino i drugo. Od tipova tadašnjih dobrotskih jedrenjaka najčešće se

koriste veće i manje tartane, peligi, zatim trabakuli, gripovi, feluke, matrigaje, gaete,

barke, fregaduni i kopani. Njihova najčešća plovidbena odredišta bila su Mleci

(uvjerljivo najzastupljeniji), albanske luke Drač, Skadar i Lješ, dalmatinski gradovi

Korčula, Dubrovnik, Hvar i drugi, razni istarski gradovi te talijanske luke Senigallia,

Bari, Ancona i dr. Najzastupljenija ruta trgovačkog putovanja kretala se pravcem:

albanske luke - Mleci - Istra - Boka. Vrhunac dobrotskog brodarstva postignut je

193
početkom XIX. stoljeća, kada je Dobrota brojila 35 brodova ukupne nosivosti 5172

tone te imala 443 prijavljenih članova posada. Tada se Dobrota ubrajala u vodeća

brodarska središta istočnojadranske obale, prednjačeći ostalim pomorskim naseljima u

Boki. Nosioci pomorske privrede i trgovačke djelatnosti tijekom čitavog tog vremena

bili su predstavnici 26 starih dobrotskih rodova (bratstava). To su rodovi Andrić,

Dabčević, Dabinović, Dobrilović, Ilić, Ivanović, Ivanović-Moro, Janošević,

Kamenarović, Klačević, Kosović, Marović, Matović, Mijaljević, Milošević, Milović,

Oparenović, Pasinović, Petričević, Petrović, Radimiri, Radoničić, Tomić, Tripković,

Vicković i Vulović. Zbog svoje iznimne gospodarske moći, dobrotske su pomorske

obitelji uskoro u svim sastavnicama društvenog i kulturnog života u Dobroti u cjelosti

zamijenile kotorsku vlastelu.

Kriza dobrotskog brodarstva nastupila je u vrijeme Napoleonskih ratova na

tim prostorima, kada je - uslijed pomorske blokade, zapljene dijela brodova od strane

engleske i francuske vojske te prekida uobičajenih trgovačkih veza - čitavo područje

južnoga Jadrana doživjelo težak gospodarski udarac. Zamiranje dobrotskog

brodarstva nastavilo se i u vrijeme austrijske vlasti nad Bokom, a tek je od pedesetih

do sedamdesetih godina XIX. stoljeća učinjen jači pokušaj na obnovi dobrotske

pomorske trgovine. Ipak, nedovoljna briga austrijskih vlasti, veliki porezi i strano

suparništvo, kao i pojava parobroda, značili su konačan kraj dobrotskih jedrenjaka.

Treba naglasiti da su dobrotski jedrenjaci tijekom XIX. stoljeća nosili poglavito

narodna odnosno hrvatska imena, a na svojim su jarbolima vijorili trobojnicu crveno-

bijelo-modru, nazivanu “slavjanskim barjakom”.

Gospodarski prosperitet u XVIII. stoljeću omogućio je da tijekom toga

vremena Dobrota stekne umjetnička djela iznimne kulturne vrijednosti. Zahvaljujući

brojnim bogatim darovnicama dobrotskih pomoraca i trgovaca urešene su - često

194
djelima vrsnih domaćih i talijanskih umjetnika - tamošnje crkve i palače. Najzornije

svjedočanstvo bogatstva i moći dobrotskih pomoraca je velebna crkva sv. Eustahija,

podignuta 1773. godine u vrijeme najjačega cvata dobrotske pomorske privrede380.

Najvažnije trgovačko odredište dobrotskih kapetana i poduzetnika tijekom

svih proteklih vjekova zasigurno su bili Mleci. Nakon osamostaljenja od kotorske

općine te usporedo s jačanjem pomorskoga poduzetništva (XVIII. st.), u Mlecima se

opaža sve veći broj trajno ili privremeno iseljenih Dobroćana. U sklopu proučavanja

hrvatskih prekojadranskih iseljavanja, poglavito onih u pravcu Veneta i Mletaka,

dobrotskim žiteljima u gradu na lagunama pripada posebno zapaženo mjesto. Iako se

brojne sastavnice njihovog djelovanja po mnogo čemu razlikuju od pojedinih

hrvatskih iseljeničkih skupina, dobrotsku zajednicu u Mlecima nužno je promatrati u

sklopu cjelovitog istraživanja i raščlambe hrvatske nazočnosti u Mlecima tijekom

prošlosti.

Dobrotska zajednica u Mlecima dio je brojne, gospodarski moćne i iznimno

ugledne hrvatske iseljeničke skupine sa šireg područja Boke. Na osnovi raščlambe

oporuka hrvatskih iseljenika (Notarile testamenti), pohranjenih u Državnom arhivu u

Mlecima (Archivio di Stato di Venezia), možemo opaziti da su Bokelji čini brojčano

pretežit dio hrvatskog iseljeničkog korpusa u gradu na lagunama. Usporedna

raščlamba mjesta podrijetla iseljenih Hrvata s obzirom na njihovu matičnu pripadnost

nekoj od onodobnih regija i zemalja zorno pokazuje kako na žitelje Boke (tada dio

mletačke pokrajine Albanije - Albania Veneta) otpada ukupno 31 posto hrvatskih

iseljenika381. Kada je riječ o podrijetlu prema gradovima, raščlamba oporuka iz

380
O povijesti Dobrote i dobrotskog pomorstva postoje brojni radovi. Usporedi najvažnije: Milošević -
Ivanović 1934.; Luković 1951., str. 128.-142.; Milošević 1955.; Milović 1957.; Milošević 1959.;
Tomić 1959.; Milošević 1962A; Tomić 1975.; Tomić 1978.; Tomić 1979.-1980.; Tomić 1991.-1992.;
Tomić 1991.-1992A; Tomić 1995.-1998.; Čoralić 2000A; Tomić 2002.; Čoralić 2003.; Milošević
2003.; Tomić 2004.; Čoralić 2005C; Mažibradić 2006.; Tomić 2006.
381
Čoralić 2001A, str. 443.

195
razdoblja od 1301. do 1801. godine pokazuje da prednjače Kotorani 382. Budući da sve

do početka XVIII. stoljeća Dobrota, ali i druga bokeljska mjesta, nemaju status

samostalnih općina, sigurno je da se među tzv. iseljenicima de Cataro krije i pokoji

dobrotski žitelj.

Razloge relativno slaboj zastupljenosti dobrotskih (ali i prčanjskih i

peraštanskih) oporuka u Mlecima treba tražiti u prethodno navedenim okolnostima

(upravna podložnost Kotoru do početka XVIII. st.), ali i u činjenici da većina

Dobroćana ne boravi u gradu na lagunama trajno, već - radi naravi njihove djelatnosti

(pomorstvo, trgovina, krupno poduzetništvo) - samo privremeno i u sklopu opsežnog

poslovanja uzduž čitavog Jadrana i Sredozemlja. Stoga Dobroćane ne možemo - u

usporedbi s pretežitim dijelom ostalih hrvatskih iseljenika - smatrati tipičnim i trajno

iseljenim pripadnicima hrvatske zajednice u Mlecima. Vrijeme njihovog

najučestalijeg prisutstva ne podudara se s općim trendovima hrvatskih

prekojadranskih iseljavanja (koja vrhunac dostižu u XV. i XVI. stoljeću). Razlozi

njihovog boravka u Mlecima nisu, kao u slučaju većine njihovih sunarodnjaka,

uvjetovani vojno-političkim prilikama u matičnoj sredini (osmanlijski prodori), već su

poglavito motivirani osobnim (gospodarskim) potrebama. Pri tome vrijedi naglasiti da

Dobroćani ne iseljavaju i ne borave u Mlecima pojedinačno, već u sklopu

promišljenog poduzetničkog djelovanja pojedinih bratstava. Temeljne djelatnosti u

koje su uključeni tijekom svog privremenog života u gradu na lagunama poglavito su

pomorstvo i trgovina. Njihove su gospodarske mogućnosti velike, kapital kojime

raspolažu nedostižan čak i za imućniji dio trajno iseljenih hrvatskih pučana, a

poslovne veze razgranate su uzduž svih značajnijih trgovačkih odredišta Jadrana,

Sredozemlja i Levanta. Po svim sastavnicama svojega života i djelovanja Dobroćani

su, poput svojih sunarodnjaka iz Perasta i Prčanja, najelitniji dio hrvatskog

382
Usporedi podatke sadržane u bilješci 273.

196
iseljeništva u Mlecima tijekom svih prošlih stoljeća. Dobrotski kapetanski rodovi bili

su nosioci pomorske privrede koja je ime toga gradića i rodne Boke pronijelo diljem

svijeta. Imena obitelji Ivanović, Kamenarović, Milošević, Radimiri, Radoničić,

Tripković i druge trajno su našle mjesto u hrvatskoj pomorskoj povjesnici. Manje je,

međutim, istražena problematika povezanosti i udjela dobrotskih pomorskih rodova u

hrvatskoj bratovštini sv. Jurja i Tripuna (Scuola dei SS. Giorgio e Trifone, Scuola

degli Schiavoni, Scuola Dalmata) - središnjoj ustanovi Hrvata u Mlecima tijekom

prošlosti.383

Zbirni podatci o udjelu Dobroćana u hrvatskoj bratovštini u Mlecima

U ovome odjeljku upravo će biti više riječi o tom, za povijest hrvatske

zajednice u Mlecima, bez sumnje važnom istraživačkom pitanju. Kao temeljna građa

za istraživanje poslužile su mi bratimske knjige pohranjene u sjedištu udruge

(Archivio della Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone, dalje: ASD): knjige

godišnjih prihoda i rashoda (Libri conti e spese della Scuola di San Giorgio et San

Trifone della Nation Dalmata, dalje: ASD, LCS; podatci uz navedene godine) i knjige

izvješća s godišnjih skupština bratovštine (Capitolar della Veneranda Scuola dei SS.

Giorgio e Trifone della Nation Dalmata, dalje: ASD, Capitolar; podatci uz navedene

godine). U radu su korištene knjige iz razdoblja od XVII. do XIX. stoljeća, ali je -

poradi nedovoljne sačuvanosti građe za ranije razdoblje - glavnina istraživanja

usmjerena na XVIII. stoljeće. U istraživanje nisu uzeti u obzir svi dobrotski pomorski

rodovi, već samo oni najpoznatiji i gospodarski najdjelatniji, čiji su odvjetci

kontinuirano prisutni u Mlecima tijekom više desetljeća 384. Kao mjerilo važnosti

udjela Dobroćana u bratovštini istražuju se podatci koji se odnose na njihovu

Čoralić 2000A, str. 224.-225.

383

384
Obrađeni su sljedeći rodovi: Dabinović, Ivanović, Ivanović-Moro, Janošević, Kamenarović,
Marović, Milošević, Radimiri, Radoničić, Tomić, Tripković i Vulović.

197
zastupljenost u vodećim tijelima udruge (predstojnik ili guardian grande, zamjenik ili

guardian del matin, vikar, pisar, dekani, sindici, obnašatelji dužnosti u pojedinim

odborima, vijećnici u Velikom vijeću bratovštine i dr.)385. Kada je riječ o ženama -

članicama (sorelle, consorelle) bratovštine - iz istih su knjiga korišteni i podatci koji

se odnose na dodjelu miraza ili pristupnine u samostan djevojkama iz pojedinih

bratimskih obitelji (rubrika zvana donzelle pagate). Podatci o nekim članovima

sadržani su i u rubrici Sepelir fratelli iz knjige Libri conti e spese (podatci uz

navedene godine), a koja se odnosi na pokop pojedinih (siromašnijih) članova na

trošak hrvatske bratimske udruge.

Zbirna raščlamba dostupne građe iz navedenog razdoblja pokazuje, kada je

riječ o učešću Dobroćana, brojne zanimljive i istraživačke pozornosti vrijedne

pokazatelje koje ću podrobnije razmotriti u cjelini, kao i za svaku obitelj pojedinačno.

S obzirom na broj pripadnika pojedinih obitelji koji se spominju kao članovi ili

obnašatelji dužnosti u bratovštini u razdoblju od XVII. do početka XIX. stoljeća,

prednjače članovi rodova Ivanović-Moro (25 članova), Ivanović (23) i Kamenarović

(22). Između deset i dvadeset članova u bratovštini imale su obitelji Radimiri (18),

Radoničić (17), Marović (15), Tomić (15) i Tripković (12), a manje od deset članova

zabilježeno je u primjeru rodova Milošević (9), Dabinović (8), Janošević (6) i Vulović

(4).386

Vodeće mjesto u upravnoj hijerarhiji u hrvatskoj udruzi činilo je tijelo zvano

bancalia koje su činili predstojnik (gastald, guardian grande), vikar (vicario) i

gastaldov zamjenik (guardian de matin). Čelno mjesto pripadalo je predstojniku, čiji

se izbor (kao i izbor ostalih vodećih dužnosnika u bratovštini) vršio na godišnjoj

skupštini posljednje nedjelje mjeseca lipnja. Obveze predstojnika kao vodećeg

385
Riječ je o sljedećim odborima: XII di nazion, VIII do XII di nazion, XII vecchi, XII novi, II sopra lite
i II sopra fabriche.
386
Čoralić 2000A, str. 226.; Čoralić 2003., str. 178.

198
dužnosnika sastojale su se u rukovodećoj ulozi prilikom pribivanja bogoslužju,

raspodjeli novčanih svota upućenih za zbrinjavanje ili pokop siromašnih članova te za

isplatu miraza (ili pristupnine u samostan) djevojkama iz neimućnih obitelji.

Predstojnik je bio obvezan redovito nazočiti posljednjem ispraćaju pokojnog bratima

te posjećivati i na trošak udruge skrbiti o svakom bolesnom članu zajednice. Vodio je

brigu o ponašanju i moralu članova te je, ukoliko je neki bratim nedoličnim

postupkom oskrvnuo ugled zajednice, imao pravo privremeno ili trajno udaljiti ga iz

članstva. Brižljivo je nadzirao novčano stanje bratovštine, posebice pazeći da se bez

suglasnosti Velikoga vijeća ne prekorače godišnje mogućnosti i troškovi ne premaše

zalihe bratimske riznice. Dužnost predstojnika, kao i ostalih izabranih dužnosnika,

trajala je jednu godinu. Nakon toga je moralo proći najmanje dvije godine da bi ista

osoba ponovno mogla obnašati prethodnu dužnost. Dužnost predstojnika posebno je

dolazila do izražaja prigodom godišnje skupštine udruge, ali i na raznim gradskim

javnim i crkvenim svetkovinama u kojima su sudjelovale sve mletačke bratovštine.

Predstojnik je tada zajedno s ostalim vodećim dužnosnicima u svečanoj procesiji

gradskim ulicama i trgovima predvodio svoje članstvo, a njegova odjeća, korištena

samo u najsvečanijim prigodama, davala je časti i naslovu guardian grande posebnu

važnost i dužno dostojanstvo.387 Kada je riječ o udjelu dobrotskih rodova u obnašanju

te najprestižnije dužnosti u bratovštini, koja je zasigurno značila i jedno od ključnih

mjesta u hrvatskoj zajednici u Mlecima, tada raščlamba podataka iz njezine

pismohrane pokazuje sljedeće: prednjače pripadnici roda Ivanović (8 predstojnika) i

Kamenarović (4). Po dva predstojnika pripadaju obiteljima Tripković i Radimiri, dok

se po jedan primjer bilježi u slučaju rodova Ivanović-Moro, Radoničić, Marović,

387
Čoralić 2001A, str. 233.-234.; Čoralić 2003B, str. 175.-177.

199
Tomić i Dabinović. Drugi dobrotski rodovi nisu zabilježeni kao obnašatelji službe

predstojnika.388

Dužnost vikara sljedeća je po važnosti u upravi bratovštine, a njegova su uloga

poglavito sastojala u zamjenjivanju predstojnika u danima njegove odsutnosti. Služba

vikara neposredna je stepenica pred postizanje najviše časti u bratovštini te se mnogi

vikari nakon isteka mandata spominju kao predstojnici. 389 Kamenarovići (4),

Ivanovići (3) i Radimiri (3) dobrotske su obitelji koje bilježe najviše obnašatelja

navedene dužnosti. Slijede ih odvjetci rodova Marović (2) i Tomić (2), dok samo

jedan primjer bilježe obitelji Janošević, Milošević, Tripković, Radoničić i Ivanović-

Moro.390

Uz predstojnika i vikara, dužnosnik pod nazivom guardian del matin je treći

član u središnjem upravnom tijelu bratovštine (bancalia). Navedena služba nije

pobliže objašnjena u pravilnicima udruge, ali je - prema drugim pokazateljima -

vidljivo da je njezino obnašanje izravno prethodilo promaknuću na dužnost vikara. 391

U svojstvu obnašatelja te dužnosti prednjače, kako se moglo i očekivati u skladu s

učestalošću obnašanja prethodnih službi, članovi rodova Ivanović (5), Kamenarović

(3) i Radimiri (3). Dva primjera odnose se na obitelji Marović, Tomić i Tripković, te

po jedan na rodove Milošević, Dabinović, Janošević, Ivanović-Moro i Radoničić.392

Sličnu razdiobu bilježimo i prilikom razmatranja zastupljenosti dobrotskih

pomoraca u službi pisara bratovštine. Prednjače Kamenarovići (4), Ivanovići (3),

Marovići (3) i Tomići (3); slijede ih obitelji Ivanović-Moro (2), Milošević (2),

Radimiri (2) i Tripković (2), dok je samo jedan pisar zabilježen u primjeru rodova

Dabinović, Janošević i Radoničić.393

388
Čoralić 2000A, str. 226.
389
Čoralić 2001A, str. 235.; Čoralić 2003B, str. 177.-178.
390
Čoralić 2000A, str. 227.
391
Čoralić 2001A, str. 235.; Čoralić 2003B, str. 178.
392
Čoralić 2000A, str. 227.
393
Čoralić 2000A, str. 227.

200
 Služba desetorice dekana (X degani di tutto anno) nije, izuzev vremena

njihova biranja (druga nedjelja u prosincu), pobliže objašnjena. Kako je ta dužnost

zabilježena u većini bratovština u Mlecima i u dalmatinskim gradovima, a čiji su

statuti korišteni kao usporedna građa, moguće je pretpostaviti da je u svima njima

zadaća ovih dužnosnika bila sličnoga obilježja. Izuzev u određenoj nejednakosti u

broju članova (u nekim drugim bratovštinama bira se manji broj dekana), statuti

dekanima pretežito pripisuju izvršenje odluka bratimske skupštine. Uobičajene

dužnosti dekana odnose se i na nadzor crkvenog sjedišta i oltara, održavanje prostorija

za okupljanje bratima, nabavu liturgijskih predmeta te raspodjelu novčane pripomoći

najugroženijim članovima. Službeni godišnjaci sadrže u popisu dužnosnika i spomen

o dvojici polugodišnjih dekana (II degani di mezzo anno). Može se pretpostaviti da je

ta služba, kako joj kazuje ime, predstavljala svojevrsnu zamjenu za nekoga od

redovnih, jednom godinom službe izabranih dekana.394 Raščlamba udjela Dobroćana

pokazuje prevagu odvjetaka roda Ivanović (15), Kamenarović (13) i Radimiri (11).

Znatno manje dekana dali su rodovi Marović (7), Tomić (7), Dabinović (6), Tripković

(6), Janošević (5), Milošević (5), Ivanović-Moro (5) i Radoničić (5), dok su po dva

dekana pripadala dobrotskom rodu Vulovića.395

Zanimljive omjere dobivamo ukoliko promatramo razdiobu pojedinih obitelji

u članstvu ili upravi udruge s obzirom na ukupan vremenski raspon spominjanja u

vrelima (od početnog do završnog pratećeg razdoblja) 396. U tom slučaju prednjači

obitelj Marović, čiji se potomci spominju u udruzi od 1633. do 1809. godine (ukupno

176 godina). Drugo mjesto (s bitno manjim brojem godina) zauzima rod Radoničić
394
Čoralić 2001A, str. 235.-236.; Čoralić 2003B, str. 178.-179.
395
Čoralić 2000A, str. 227.
396
Pregledan je veći dio građe iz razdoblja od XVII. do početka XIX. st. Poradi nedostupnosti,
nedovoljne sačuvanosti ili nepotpunosti gradiva, moguće je da svi iskazani podatci nisu u cjelosti točni.
Ipak, omjer postignut njihovom raščlambom pruža približnu sliku udjela pojedinih dobrotskih rodova u
bratovštini sv. Jurja i Tripuna tijekom ovog širokog vremenskog raspona. Treba napomenuti da se
članovi pojedinih obitelji spominju i nakon 1810. godine, ali je za ovo istraživanje granica utvrđena
tom godinom.

201
(spominju se od 1677. do 1808. god., to jest ukupno 131 godinu). Preko sto godina

kontinuiranog spomena u vrelima bratovštine bilježe i obitelji Ivanović-Moro (1682.-

1804. ili 122 godine), Ivanović (1694.-1809. ili 115 godina), Radimiri (1699.-1807. ili

108 god.) i Tomić (1700.-1808. ili 108 god.). Ispod sto godina bilježenja zapažamo u

primjeru obitelji Kamenarović (1723.-1807. ili ukupno 84 godina), Tripković (1736.-

1808. ili 72 god.), Milošević (1740.-1809. ili 69 god.), Janošević (1759.-1806. ili 47

god.), Dabinović (1755.-1800. ili 45 god.) te Vulović (1741.-1770. ili samo 29

god.).397

Na posljetku, ukoliko promatramo društvenu strukturu i zanimanja pojedinih

predstavnika dobrotskih obitelji zastupljenih u članstvu i upravi hrvatske bratovštine,

možemo primjetiti da u najvećem broju prednjače nosioci pomorske i trgovačke

djelatnosti. Pretežito je riječ o imućnijem dijelu hrvatske zajednice u Mlecima, kojima

grad na lagunama nije bio stalno mjesto obitavanja već samo jedna (iako najvažnija)

od brojnih poslovnih postaja u sklopu njihovog razgranatog djelovanja uzduž Jadrana

i Sredozemlja. Kako ću razložiti u nastavku, među nosiocima odgovornih i prestižnih

dužnosti u hrvatskoj bratovštini u Mlecima nalazilo se i nekoliko znamenitih osoba iz

dobrotske, ali i hrvatske povijesti XVIII. i XIX. stoljeća.

U sljedećem odjeljku ove cjeline rada prikazat ću (u formi priloga - kataloga) -

redoslijedom prema broju ukupno zastupljenih članova - udio svake pojedine

dobrotske obitelji u članstvu i upravnim tijelima bratovštine. Osim općih kratkih

napomena o obitelji, abecednim ću redom navesti članstvo i obnašane službe te

godine djelovanja svakog člana pojedinačno. Za osobe o kojima postoje podatci u

historiografiji dati ću u bilješci kratak popratni opis. Svi podatci o udjelu Dobroćana u

upravnim tijelima hrvatske bratimske udruge sadržani su, kako je prethodno

navedeno, u knjigama koje se čuvaju u njezinoj središnjoj pismohrani (Libri conti e

397
Čoralić 2000A, str. 227.-228.

202
spese della Scuola di San Giorgio et San Trifone della Nation Dalmata, Capitolar

della Veneranda Scuola dei SS. Giorgio e Trifone della Nation Dalmata - podatci uz

navedene godine).

Katalog vodećih dobrotskih obitelji u bratovštini sv. Jurja i Tripuna

1. IVANOVIĆ-MORO

Riječ je o dobrotskoj obitelji s najviše (25) članova u bratovštini sv. Jurja i

Tripuna. Spominju se u razdoblju od 1682. do 1804. godine, a pretežito je riječ o

kapetanima i parunima brodova te nosiocima dobrotske pomorske trgovine uzduž

Jadrana i Sredozemlja. Osim članova bratovštine, primjetna je i zastupljenost članica -

ženskih odvjetaka obitelji. Potrebno je upozoriti da obitelj Ivanović-Moro, iako je

dala najviše članova, ne prednjači po broju odvjetaka koji su obnašali vodeće dužnosti

u upravnim tijelima udruge. Stoga podatci o tek jednom predstojniku, vikaru,

zamjeniku predstojnika te dva pisara i pet dekana, ne mogu ovaj dobrotski rod ubrojiti

u najdjelatnije zastupljene obitelji u bratovštini. Isto tako, prema podatcima iz

bratimskih knjiga, iz te se obitelji ne bilježi mnogo članova koji su tijekom više

godina obnašali upravne dužnosti u bratovštini, a među djelatnijim se izdvajaju samo

Gašpar Ivanov (1753.-1776.), Ivan Jurjev I. (1724.-1767.) i Toma (1749.-1771.).398

ANA MARIJA, kći ZAHARIJE

Spominje se u rubrici Donzelle pagate iz bratimske knjige Libri conti e spese

(1769. godine). Tom prilikom dobiva iz bratimske blagajne deset dukata za svoju

udaju.

ANTONIJA PERINA, kći JOSIPA

Spominje se iste godine iz istih razloga kao gore.

398
Čoralić 2000A, str. 229.-232.

203
ANTUN JURJEV

Član bratovštine: 1799.-1804.

Član Velikog vijeća: 1799., 1801. i 1803.

Dekan: 1799. i 1804.

FILIP

Član bratovštine: 1803.

Član Velikog vijeća: 1803.

GAŠPAR IVANOV399

Član bratovštine: 1753.-1778.

Član Velikog vijeća: 1753.-1778.

Dekan: 1753., 1756., 1765. i 1766.

Pisar: 1772.

GRGUR IVANOV400

Član bratovštine: 1753.-1763.

Član Velikog vijeća: 1754.-1763.

Dekan: 1755., 1757. i 1758.

Degan de mezzo anno: 1754. i 1761.

Član odbora XII novi: 1757.

HELENA, kći VICKA STJEPANOVOG

Spominje se u rubrici Donzelle pagate iz knjige Libri conti e spese (1767.

godine). Tom prilikom dobiva iz bratimske blagajne deset dukata za svoju udaju s

Lukom Dabinovićem.

399
Vjerojatno je riječ o kapetanu Gašparu Ivanovom, koji se sredinom XVIII. stoljeća spominje kao
trgovački poduzetnik u Draču i Mlecima. Vidi: Čolak 1985., br. 1882., 1895/23.
400
Sredinom XVIII. st. spominje se kao zapovjednik trabakula “Madonna del Rosario e S. Antonio” s
kojime prevozi duhan i kože između Drača i Mletaka. Vidi: Čolak 1985., br. 1828., 1846.-1847., 1860.;
Tomić 2004., str. 227.-228.

204
IVAN JAKOVLJEV

Član bratovštine: 1682.-1699.

Član Velikog vijeća: 1682.-1699.

Član odbora XII novi: 1693. i 1694.

Član odbora XII di nazion: 1696.

IVAN JURJEV I. 401

Član bratovštine: 1724.-1773.

Član Velikog vijeća: 1740.-1773.

Dekan: 1742., 1748., 1756. i 1764.

Član odbora XII novi: 1757.

Član odbora XII vecchi: 1758.

IVAN JURJEV II.

Član bratovštine: 1781.-1799.

Član Velikog vijeća: 1785.-1799.

Član odbora XII novi: 1783., 1785. i 1791.

Član odbora XII vecchi: 1792.

Član odbora IV di XII di devozion: 1783., 1785., 1791. i 1798.

Član odbora II sopra lite: 1781.

Član odbora II sopra fabriche: 1799.

JOSIP

Član bratovštine: 1769.

JURAJ IVANOV

Član bratovštine: 1772.

401
Riječ je o jednom od najbogatijih dobrotskih pomoraca i trgovačkih poduzetnika koji se tijekom
prve polovice XVIII. stoljeća često spominje u Albaniji i Mlecima. Jedan je od darovatelja crkve sv.
Mateja u Dobroti. Vidi: Milošević 1959., str. 126.; Tomić 1975., str. 106; Tomić 1978., str. 76.; Čolak
1985., str. 547. (kazalo imena); Tomić 1991.-1992., str. 130.; Tomić 2004., str. 126.

205
KATARINA IVANOVA

Spominje se u rubrici Donzelle pagate iz knjige Libri conti e spese (1796.

godine). Tom prilikom dobiva iz bratimske blagajne deset dukata za svoju udaju.

KATARINA PETROVA

Spominje se u rubrici Donzelle pagate iz knjige Libri conti e spese (1785.

godine). Tom prilikom dobiva iz bratimske blagajne deset dukata za svoju udaju.

LUKA

Član bratovštine: 1697.

Član Velikog vijeća: 1697.

LUKA NIKOLIN

Član bratovštine: 1734.-1749.

Član Velikog vijeća: 1740.-1749.

NIKOLA IVANOV

Član bratovštine: 1741.

NIKOLA LUKIN

Član bratovštine: 1736.-1757.

Član Velikog vijeća: 1740.-1757.

PERINA ANTUNOVA

Članica bratovštine: 1724.-1744.

PETAR JAKOVLJEV

Član bratovštine: 1689.-1695.

Član Velikog vijeća: 1689.-1695.

Član odbora XII di nazion: 1695.

Član odbora XII vecchi: 1690., 1691. i 1692.

206
 Član odbora II sopra fabriche: 1699.

Član odbora II sopra lite: 1689.

STJEPAN JURJEV402

Član bratovštine: 1724.-1740.

TOMA IVANOV403

Član bratovštine: 1749.-1771.

Član Velikog vijeća: 1749.-1771.

Predstojnik: 1763.

Vikar: 1752.

Zamjenik predstojnika: 1751.

Dekan: 1749., 1761. i 1762.

Sindik: 1765., 1766. i 1767.

Pisar: 1750.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1766.

Član odbora XII novi: 1764. i 1771.

VICKO

Član bratovštine: 1691.

Član Velikog vijeća: 1691.

ZAHARIJA

Član bratovštine: 1787.

Član Velikog vijeća: 1787.

2. IVANOVIĆ

402
Spominje se od 1705. do 1740. godine kao zapovjednik broda s kojim plovi u albanske luke i
Mletke. Vidi: Tomić 1975., str. 106; Čolak 1985., br. 1552.; Tomić 2004., str. 126.
403
Perocco 1964., str. 233.

207
 Uz obitelj Ivanović-Moro, dobrotski rod Ivanović dao je hrvatskoj bratovštini

brojne i iznimno djelatne članove (ukupno 23 člana). Treba naglasiti da su Ivanovići,

osim po velikom broju članova, izrazito zapaženi i kao obnašatelji najviših dužnosti u

upravi udruge te ih stoga u velikom broju bilježimo kao predstojnike (8), zamjenike

predstojnika (5), vikare (3), pisare (3) i dekane (15). U bratovštini su prisutni od kraja

XVII. stoljeća, a najintenzivnije djeluju tijekom čitavog XVIII. stoljeća. Među

članovima i dužnosnicima koji su se brojem godina (i desetljeća) posebno istaknuli u

radu bratovštine izdvajaju se Antun Lukin (1778.-1807.), Josip Lukin (1753.-1776.),

Luka Antunov (1787.-1808.), Luka Petrov (1735.-1758.), Vicko Lukin (1787.-1809.) i

dr.404

ANDRIJA

Član bratovštine: 1787.-1807.

Član Velikog vijeća: 1787.-1807.

Dekan: 1788., 1791., 1796., 1801., 1806. i 1807.

Degan de mezzo anno: 1795.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1787. i 1793.

Član odbora XII novi: 1793.

ANTUN LUKIN405

Član bratovštine: 1778.-1807.

Član Velikog vijeća: 1779.-1807.

Predstojnik: 1791.

Zamjenik predstojnika: 1787., 1788.

Pisar: 1787.

404
Čoralić 2000A, str. 232.-236.
405
Spominje se 1792. kao vlasnik tartane “SS. Crocifisso e Madonna del Rosario” koja iz Drača plovi
za Mletke. Vidi: Perocco 1964., str. 235.; Čolak 1985., br. 1241., 2309.

208
 Dekan: 1779., 1784., 1789., 1795., 1796., 1798., 1801., 1802., 1804., 1806. i

1807.

Degan de mezzo anno: 1783.

Sindik: 1792., 1797., 1798., 1799., 1803. i 1804.

Član odbora II di nazion: 1781.

Član odbora VIII di XII nazion: 1791., 1804. i 1809.

BOŽO

Član bratovštine: 1788.-1789.

Član Velikog vijeća: 1788.-1789.

Zamjenik predstojnika: 1788.

FRANE

Član bratovštine: 1767.-1772.

Član Velikog vijeća: 1767. i 1772.

IVAN

Član bratovštine: 1802.

Član Velikog vijeća: 1802.

Član odbora XII di nazion: 1802.

JAKOV (conte)

Član bratovštine: 1757.-1799.

Član Velikog vijeća: 1757.-1799.

Dekan: 1756., 1757., 1759., 1764., 1765. i 1766.

JOSIP406

Član bratovštine: 1787.-1799.

Član Velikog vijeća: 1787.-1799.

406
Perocco 1964., str. 235.; Tomić 2004., str. 125.

209
 Predstojnik: 1799.

Vikar 1787.

JOSIP LUKIN (conte)407

Član bratovštine: 1753.-1777.

Član Velikog vijeća: 1754.-1777.

Predstojnik: 1762. i 1770.

Pisar: 1759.

Dekan: 1754., 1756. i 1759.

Sindik: 1760., 1764., 1766., 1768., 1772., 1774. i 1776.

Član odbora VIII di XII de nazion: 1761. i 1765.

Član odbora XII novi: 1761. i 1763.

JURAJ ANTUNOV408

Član bratovštine: 1791.-1809.

Član Velikog vijeća: 1799.-1809.

Pisar: 1806.

Dekan: 1801., 1802. i 1803.

Degan de mezzo anno: 1804.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1805. i 1807.

407
Riječ je o glasovitom dobrotskom pomorcu i ratniku Josipu Lukinu (1729.-1777.), koji je - zajedno s
bratom Markom (poginuo u bitci) - 1756. godine porazio šambek tripolitanskog gusara Hadži Ibrahima
kraj atenske luke Pirej. Vijest o velikoj pobjedi dobrotskih pomoraca odjeknula je kršćanskom
Europom, a Josip je dukalom mletačkog dužda Francesca Loredana iste godine odlikovan naslovom
conte veneto i Cavaliere di San Marco. Podvig braće Ivanovića opjevan je u drugom izdanju
“Razgovora ugodnog” Andrije Kačića Miošića u pjesmi “Od kavalira Marka Ivanovića iz Dobrote od
Boke kotorske” i u spjevu peraštanskog pjesnika, dobrotskog župnika Ivana Antuna Nenadića
(“Šambek satirisan Božjom desnicom”, Mleci, 1757.). Vidi: Luković 1951., str. 131.; Bošković 1965.,
str. 181.-189.; Tomić 1976., str. 82.-85.; Perocco 1964., str. 235; Čolak 1985., str. 530. (kazalo imena);
Čoralić 1996B; Janićijević 2004., str. 290.-294.; Tomić 2004., str. 44.-50., 225.: HBL VI., str. 157.-
158. (tekst: M. Foretić); IL CG III., str. 703.
408
Godine 1795. spominje se (zajedno s Petrom Kamenarovićem) kao suvlasnik brika “Madonna del
Carmine, Anime del Purgatorio e S. Antonio di Padova”. Vidi: Tomić 1978., str. 75.

210
JURAJ NIKOLIN409

Član bratovštine: 1762.-1796.

Član Velikog vijeća: 1762.-1796.

Dekan: 1774. i 1796.

Degan de mezzo anno: 1762.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1766. i 1796.

Član odbora XII vecchi: 1767.

KRSTO VICKOV

Član bratovštine: 1792.-1805.

Član Velikog vijeća: 1792.-1805.

Član odbora XII novi: 1799.

LUKA (conte)410

Član bratovštine: 1694.

Predstojnik: 1694.

LUKA ANTUNOV411

Član bratovštine: 1787.-1808.

Član Velikog vijeća: 1787.-1808.

Predstojnik: 1795.

Zamjenik predstojnika: 1789.

Vikar: 1790.

Dekan: 1791., 1792., 1798. i 1804.

Sindik: 1796., 1797., 1798., 1800., 1801., 1806., 1807. i 1809.

409
Spominje se pedesetih i šezdesetih godina XVIII. stoljeća kao vlasnik tartane i kapetan. Vidi: Tomić
1975., str. 105.; Tomić 1978., str. 74., 77.; Tomić 2004., str. 125.
410
Perocco 1964., str. 234.
411
Spominje se tijekom osamdesetih i devedesetih godina XVIII. stoljeća kao vlasnik peliga “Madonna
del Rosario e S. Antonio di Padova” s kojim plovi između albanskih luka, Mletaka i Boke. Vidi:
Perocco 1964., str. 235.; Čolak 1985., str. 530. (kazalo imena).

211
 Član odbora VIII di XII nazion: 1792., 1793., 1803. i 1807.

Član odbora XII vecchi: 1795.

Član odbora XII novi: 1799.

Član odbora XII di nazion: 1797.

LUKA PETROV (conte)412

Član bratovštine: 1735.-1759.

Član Velikog vijeća: 1740.-1759.

Predstojnik: 1746., 1751. i 1758.

Dekan: 1741. i 1743.

Sindik: 1748., 1750., 1753., 1755. i 1757.

MARKO LUKIN413

Član bratovštine: 1740.-1756

Član Velikog vijeća: 1749.-1756.

Pisar: 1752.

Dekan: 1749. i 1751.

MATIJA

Član bratovštine: 1808.-1809.

Član Velikog vijeća: 1808.-1809.

Zamjenik predstojnika: 1809.

412
Luka Petrov Ivanović (1696.-1759.) istaknuti je dobrotski pomorski poduzetnik, ali i zapaženi
sudionik mletačkih pomorskih bitaka. Naslov “conte” stekao je 1753. godine. Njegovi su sinovi
istaknuti protuturski ratnici Marko i Josip. Vidi: Perocco 1964., str. 235.; Tomić 1991.-1992., str. 149.;
Tomić 1995.-1998., str. 211.; Tomić 2004., str. 125., 225.; Mažibradić 2006., str. 175.-178.
413
Brat spomenutog Josipa Lukina, zapovjednik tartane “SS. Crocifisso e Madonna del Rosario” koja
se 1751. godine u vodama Patrasa sukobila s tripolitanskim gusarima i pobjedila ih. Poginuo je 1756. u
bitci s gusarima kraj Pirejskog zaljeva. Prikaz bitke u Pirejskom zaljevu s portretom Marka Ivanovića
nalazi se u sjedištu hrvatske bratovštine u Mlecima. Usporedi bilješku 407 i ondje sadržan popis
literature.

212
NIKOLA I.414

Član bratovštine: 1730.

Član Velikog vijeća: 1730.

Predstojnik: 1730.

NIKOLA II.

Član bratovštine: 1793.-1804.

Član Velikog vijeća: 1793.-1804.

Degan de mezzo anno: 1799.

Član odbora VIII di XII nazion: 1793.

Član odbora XII novi: 1793.

PAVAO IVANOV

Član bratovštine: 1736.-1755.

Član Velikog vijeća: 1740.-1755.

Dekan: 1740.

PETAR TRIPUNOV415

Član bratovštine: 1768.-1778.

Član Velikog vijeća: 1769.-1778.

Dekan: 1770.

STJEPAN NIKOLIN

Član bratovštine: 1767.-1771.

Član Velikog vijeća: 1769.-1771.

Dekan: 1768.

Perocco 1964., str. 235.

414

Godine 1757. spominje se kao kapetan tartane “SS. Crocifisso e Madonna del Rosario” na relaciji
415

Drač-Mleci. Vidi: Čolak 1985., br. 1953. O Petrovim darovnicama za ukrašavanje dobrotske crkve sv.
Eustahija vidi: Tomić 1979.-1980., str. 99.; Tomić 2004., str. 125.

213
TRIPUN

Član bratovštine: 1770.

Član Velikog vijeća: 1770.

Dekan: 1770.

VICKO LUKIN416

Član bratovštine: 1787.-1809.

Član Velikog vijeća: 1787.-1809.

Predstojnik: 1798.

Vikar: 1795. i 1796.

Zamjenik predstojnika: 1793.

Dekan: 1797., 1800., 1801., 1803. i 1805.

Degan de mezzo anno: 1787., 1791., 1792. i 1807.

Sindik: 1801., 1804. i 1809.

Član odbora VIII di XII nazion: 1788., 1796. i 1806.

Član odbora XII vecchi: 1789.

Član odbora XII di nazion: 1798.

Član odbora XII novi: 1800.

3. KAMENAROVIĆ

Obitelj Kamenarović ubrajala se tijekom prošlosti među vodeće dobrotske, ali

i hrvatske pomorske obitelji. Pripadali su drevnom dobrotskom bratstvu (prvotno

prezime Krasoević), a prezime su stekli prema pretku Niku Petrovom, koji se u XV.

stoljeću bavio kamenoklesarskom vještinom. U bratovštini sv. Jurja i Tripuna prisutni

su od 1723. godine, a brojem su članova (uz obitelji Ivanović-Moro i Ivanović)

Spominje se potkraj XVIII. stoljeća kao jedan od bokeljskih poduzetnika koji sklapaju poslove s
416

mletačkom bratovštinom trgovaca. Vidi: Milošević 1955., str. 78.; Perocco 1964., str. 235.

214
prednjačili ostalim dobrotskim bratstvima. Kao i pripadnici drugih rodova, najčešće se

bilježe kao nositelji dužnosti dekana (13), a primjetan ih je broj obnašao i najviše

dužnosti u udruzi (4 predstojnika, 4 vikara, 4 pisara, 3 zamjenika predstojnika). Među

najdjelatnijim članovima spominju se, kako je moguće vidjeti iz priloženog popisa,

Antun Josipov (1774.-1807.), Ilija (1751.-1797.), Luka Matijin (1757.-1781.), Matija

Petrov (1724.-1762.), Nikola Jurjev (1723.-1757.), Petar Ilijin (1724.-1778.), Vid

(1763.-1795.) i Ivan (1753.-1788.)417.

ANTUN pok. JOSIPA418

Član bratovštine: 1774.-1807.

Član Velikog vijeća: 1779.-1807.

Predstojnik: 1784. i 1789.

Vikar: 1785. i 1789.

Pisar: 1780.

Dekan: 1777., 1797., 1799., 1800., 1802. i 1804.

Degan de mezzo anno: 1806.

sindik: 1790., 1791., 1792., 1795., 1796., 1798., 1805. i 1807.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1783., 1791., 1793. i 1796.

Član odbora XII vecchi: 1792. i 1795.

BOŽO MATIJIN419

Član bratovštine: 1752.-1778.

417
Kamenarovići su krajem XIX. stoljeća dali još jednog predstojnika. Riječ je o kapetanu Vidu (1898.-
1904.), koji radi vremenske ograničenosti na razdoblje do 1810. godine nije ušao u ovo razmatranje.
Vidi: Perocco 1964., str. 236. O udjelu članova roda Kamenarović u bratovštini sv. Jurja i Tripuna
usporedi i: Čoralić 2000A, str. 237.-241.; Čoralić 2003.; Čoralić 2005C, str. 227.
418
Vjerojatno je riječ o Antunu pokojnog Josipa (1760.-1813.) koji se potkraj XVIII. stoljeća učestalo
spominje kao trgovački poduzetnik u Draču i Mlecima. Vidi: Perocco 1964., str. 233.; Čolak 1985., br.
1239., 2318., 2327., 2329.; Čoralić 2003., str. 182.; Tomić 2004., str. 127.
419
Riječ je o trgovačkom poduzetniku, pomorcu Boži Matijinom, koji se od početka pedesetih godina
XVIII. stoljeća spominje kao vlasnik tartana “Madonna del Rosario” i “SS. Nome di Gesù”, na kojima
plovi između Albanije (Skadar, Drač), Mletaka i Boke. Vidi: Čolak 1985., str. 532. (kazalo imena).

215
 Član Velikog vijeća: 1752.-1778.

Dekan: 1757., 1758. i 1767.

Degan de mezzo anno: 1770.

DOMINIK

Član bratovštine: 1746.

ILIJA420

Član bratovštine: 1751.-1797.

Član Velikog vijeća: 1751.-1797.

Vikar: 1782.

Zamjenik predstojnika: 1781.

Dekan: 1751., 1761., 1763., 1765., 1770. i 1771.

Degan de mezzo anno: 1776.

Sindik: 1780.

Član odbora XII novi: 1774. i 1780.

Član odbora XII vecchi: 1781.

IVAN421

Član bratovštine: 1752.-1788.

Član Velikog vijeća: 1752.-1788.

Predstojnik: 1780.

Vikar: 1778.

Zamjenik predstojnika: 1777.

Dekan: 1752., 1756., 1757., 1763., 1769. i 1770.

Degan de mezzo anno: 1756., 1759., 1765. i 1771.

420
Vjerojatno je riječ o Iliji Markovom. Spominje se od početka četrdesetih godina XVIII. stoljeća kao
kapetan tartane “Madonna del Rosario” na kojoj plovi u albanske luke, Anconu i Mletke. Vidi: Čolak
1985., str. 533. (kazalo imena); Čoralić 2003., str. 181.
421
Perocco 1964., str. 235.; Čoralić 2003., str. 181.

216
 Sindik: 1781., 1784. i 1788.

Član odbora VIII di XII nazion: 1761., 1765., 1776., 1779., 1784. i 1788.

Član odbora II di nazion: 1781.

Član odbora XII vecchi: 1766. i 1779.

Član odbora XII novi: 1766., 1769., 1775., 1781. i 1788.

JAKOV ILIJIN

Član bratovštine: 1781.-1797.

Član Velikog vijeća: 1781.-1790.

Dekan: 1783. i 1787.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1790.

Član odbora XII novi: 1790.

Član odbora XII vecchi: 1791.

JOSIP NIKOLIN422

Član bratovštine 1753.-1768.

Član Velikog Vijeća: 1755.-1768.

Pisar: 1758.

Dekan: 1756., 1759., 1760., 1762., 1764., 1765. i 1766.

JURAJ

Član bratovštine: 1762.-1793.

LUKA MATIJIN

Član bratovštine: 1757.-1781.

Član Velikog vijeća: 1767.-1781.

Pisar: 1767.
422
Spominje se od oko 1745. godine kao kapetan tartane “Madonna del Rosario” koja prevozi kože,
ulje i duhan između Krfa, Drača i Mletaka. Bio je načelnik dobrotske općine (1765.). Godine 1768.
ubijen je u nekoj tuči u Draču. Vidi: Tomić 1978., str. 74.; Čolak 1985., str. 533. (kazalo imena);
Čoralić 2003., str. 182.; Tomić 2004., str. 229.

217
 Dekan: 1768., 1770. i 1771.

MARKO ILIJIN423

Član bratovštine: 1777.-1795.

Član Velikog vijeća: 1777.-1795.

Dekan: 1777., 1780., 1782. i 1783.

MARKO JURJEV424

Član bratovštine: 1723.-1755.

Član Velikog vijeća: 1740.-1755.

Pisar: 1742.

Dekan: 1746. i 1748.

Degan de mezzo anno: 1742.

MATIJA

Član bratovštine: 1781.-1801.

Član Velikog vijeća: 1781.-1801.

MATIJA PETROV425

Član bratovštine: 1724.-1762.

Član Velikog vijeća: 1744.

423
Vlasnik je tartane “Madonna del Rosario e S. Giovanni Battista”, koja je 1789. godine nastradala
kraj Krfa. Godine 1792. spominje se kao vlasnik polake “SS. Trinità”. Plovio je najčešće između
Drača, Ancone i Mletaka. Vidi: Tomić 1978., str. 74.; Čolak 1985., br. 794., 854., 1239., 2305.
424
Spominje se od oko 1710. godine kao zapovjednik tartane “Madonna del Rosario” na kojoj tijekom
idućih desetljeća učestalo plovi u albanske luke, na Levant i u Mletke. Umro je 1755. godine. Vidi:
Tomić 1978., str. 74.-75.; Čolak 1985., str. 533. (kazalo imena); Čoralić 2003., str. 182.; Tomić 2004.,
str. 127.
425
U više se navrata (od 1721. godine) spominje kao vlasnik raznih plovila (tartane, barke, gaete).
Između 1721. i 1735. godine poduzeo je niz trgovačkih putovanja u Mletke, južnu Italiju i područja pod
osmanlijskom vlašću. Vidi: Milošević 1959., str. 122.-123.; Tomić 1975., str. 108.; Tomić 1978., str.
73., 76., 78.-79.; Tomić 2004., str. 127.

218
NIKOLA JURJEV426

Član bratovštine: 1723.-1761.

Član Velikog vijeća: 1740.-1761.

Pisar: 1740.

PAVAO ĐUROV427

Član bratovštine: 1723.-1757.

Član Velikog vijeća: 1740.-1787.

Predstojnik: 1743., 1750., 1757. i 1766.

Sindik: 1741., 1745., 1747., 1749., 1752., 1754., 1756., 1759., 1760., 1761.,

1762., 1763., 1765., 1769., 1771., 1775., 1777. i 1779.

Član odbora XII novi: 1758., 1760., 1764., 1767., 1768. i 1773.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1762., 1772. i 1776.

PETAR ILIJIN428

Član bratovštine: 1724.-1778 (sic).

PETAR pok. MATIJE429

Član bratovštine: 1774.-1781.

Član Velikog vijeća: 1777.-1781.

Dekan: 1777., 1779. i 1781.

426
U vrelima se spominje od početka XVIII. stoljeća. Vlasnik je tartane i gripa sa kojima trguje u
albanskim lukama i Mlecima. Vidi: Milošević 1959., str. 121.-122.; Tomić 1975., str. 108.; Tomić
1978., str. 73., 76.; Čolak 1985., br. 1563.-1566.; Čoralić 2003., str. 182.
427
Opširnije o jednom od najpoznatijih Dobroćana, pomorskom kapetanu, uspješnom trgovačkom
poduzetniku i meceni Pavlu Đurovu Kamenaroviću (1696.-1787.) vidi: Milošević 1939.; Milošević
1956A; Perocco 1964., str. 235.; Tomić 1978., str. 73.; Čolak 1985., str. 533. (kazalo imena); Tomić
1991.-1992., str. 126.-127.; Tomić 1995.-1998., str. 210.; Čoralić 2003., str. 180.-181.; Tomić 2004.,
str. 127., 228.; Čoralić 2005C.
428
Spominje se u više primjera kao zapovjednik male tartane (od 1710. godine) na plovidbi između
Ancone, Mletaka i Kotora. Vidi: Tomić 1978., str. 75.; Čolak 1993., br. 941.
429
Zapovjednik peliga “Madonna del Rosario e S. Giovanni Battista” na kojima je osamdesetih i
devedesetih godina XVIII. stoljeća plovio u južnu Italiju, albanske luke i u Mletke. Vidi: Čolak 1985.,
533. (kazalo imena); Tomić 2004., str. 127.

219
STJEPAN IVANOV

Član bratovštine: 1733.-1755.

Član Velikog vijeća: 1740.-1755.

TOMA430

Član bratovštine: 1761.-1783.

Član Velikog vijeća: 1761.-1783.

Dekan: 1761., 1762., 1764., 1765. i 1766.

TRIPUN JURJEV431

Član bratovštine: 1752.-1759.

Član Velikog vijeća: 1753.-1759.

Dekan: 1753. i 1755.

VICKO

Član bratovštine: 1740.-1743.

Član Velikog vijeća: 1740.-1743.

VID432

Član bratovštine: 1763.-1795.

Član Velikog vijeća: 1764.-1795.

Predstojnik: 1773.

Vikar: 1770. i 1771.

Zamjenik predstojnika: 1769., 1770. i 1771.

430
Od kraja pedesetih godina XVIII. stoljeća spominje se kao zapovjednik tartane “Madonna del
Rosario e S. Antonio di Padova” u više trgovačkih putovanja (Krf, Drač, Mleci). Vidi: Čolak 1985., br.
1977., 2122., 2917.
431
Od početka četrdesetih godina XVIII. stoljeća plovi na tartani “Madonna del Rosario e S. Antonio di
Padova” na relaciji Drač-Mleci. Umro je 1759. godine. Vidi: Čolak 1985., br. 1673., 1682., 1686.
432
Vjerojato je riječ o kapetanu Vidu Markovom, zapovjedniku tartane “Madonna del Rosario e S.
Antonio di Padova” na kojoj tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina XVIII. stoljeća obavlja niz
trgovačkih putovanja od Drača do Mletaka. Vidi: Perocco 1964., str. 233.; Čolak 1985., str. 533.
(kazalo imena); Čoralić 2003., str. 181.

220
 Dekan: 1764., 1768. i 1769.

Degan de mezzo anno: 1766. i 1767.

Sindik: 1779. i 1782.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1772. i 1784.

Član odbora XII novi: 1778., 1782. i 1784.

4. RADIMIRI

Rodovi Ivanović-Moro, Ivanović i Kamenarović prednjačili su po brojnosti,

kontinuitetu prisutnosti i ulozi svojih članova u bratovštini sv. Jurja i Tripuna.

Nasuprot njima, rodovi Radimiri i Radoničić ne ubrajaju se u prve tri najdjelatnije

dobrotske obitelji u Mlecima, ali su - prema brojnosti članova i njihovim službama u

bratovštini - imali vrlo zapaženu ulogu. U razdoblju od 1699. do 1807. godine obitelj

Radimiri dala je hrvatskoj udruzi ukupno 18 članova (17 muških članova i jedna

žena). Obnašali su brojne visoke dužnosti, ali se kao njihovi glavni nositelji, poput

prethodno spominjanih rodova, ne spominju s većim brojem svojih članova (2

predstojnika, 3 zamjenika predstojnika, 3 vikara, 2 pisara i 11 dekana). Među

najdjelatnijim i najduže prisutnim članovima u bratovštini posebno se izdvajaju Ivan

Nikolin (1752.-1789.), Juraj Markov (1769.-1806.), Luka Markov (1767.-1796.) i

Stjepan Lukin (1753.-1807.).433

ANDRIJA BOŽIN434

Član bratovštine: 1774.-1801.

Član Velikog vijeća: 1775.-1801

Čoralić 2000A, str. 241.-245.

433

Od kraja šezdesetih do kraja osamdesetih godina XVIII. stoljeća spominje se kao zapovjednik peliga
434

“Madonna del Rosario e S. Antonio di Padova” koji plovi između Drača, Mletaka i Kotora. Vidi:
Tomić 1978., str. 77.; Čolak 1985., br. 2095., 2159., 3109.

221
 Dekan: 1775. i 1789.

Degan de mezzo anno: 1785.

Član odbora VIII di XII nazion: 1787.

ANTUN LUKIN435

Član bratovštine: 1777.-1801.

Član Velikog vijeća: 1777.-1801.

Dekan: 1780., 1782. i 1789.

Degan de mezzo anno: 1778.

DEODAT436

Član bratovštine: 1790.-1801.

Član Velikog vijeća: 1790.-1801.

Dekan: 1791.

FRANE

Član bratovštine: 1777.

Član Velikog vijeća: 1777.

ILIJA437

Član bratovštine: 1788.-1800.

Član Velikog vijeća: 1788.-1800.

Zamjenik predstojnika: 1798.

Vikar: 1799. i 1800.

Pisar: 1797.

435
Godine 1796. spominje se kao zapovjednik peliga “Madonna della Salute e S. Antonio di Padova”.
Vidi: Čolak 1985., br. 4401.
436
Godine 1795. kapetan je tartane “La Beata Vergine e S. Pietro” koja iz Mletaka plovi u Boku. Vidi:
Čolak 1985., br. 3328.
437
Vjerojatno je riječ o Iliji Vidovom (rođen 1765. godine), vlasniku tartane s kojom osamdesetih i
devedesetih godina trguje u Albaniji, južnoj Italiji, Mlecima i Boki. Vidi: Tomić 1978., str. 74; Čolak
1985., str. 555. (kazalo osoba).

222
 Dekan: 1788. i 1800.

Degan de mezzo anno: 1789.

IVAN NIKOLIN438

Član bratovštine: 1752.-1789.

Član Velikog vijeća: 1752.-1789.

Predstojnik: 1785.

Zamjenik predstojnika: 1777. i 1778.

Dekan: 1752. i 1789.

Degan de mezzo anno: 1757. i 1758.

JOSIP439

Član bratovštine: 1724.

JURAJ LUKIN

Član bratovštine: 1780.-1799.

Član Velikog vijeća: 1780.-1799.

Sindik: 1791.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1783.

JURAJ MARKOV440

Član bratovštine: 1769.-1806.

Član Velikog vijeća: 1769.-1806.

Predstojnik: 1775.

Zamjenik predstojnika: 1773.

Vikar: 1774.
438
Od pedesetih do kraja osamdesetih godina XVIII. stoljeća djeluje kao vlasnik peliga i trabakula na
kojima plovi na relaciji Albanija-južna Italija-Mleci-Boka. Vidi: Perocco 1964., str. 235.; Tomić 1978.,
str. 74.; Čolak 1985., str. 555. (kazalo osoba).
439
Vjerojatno je riječ o Josipu Petrovom, zapovjedniku tartane između 1710. i 1730. godine. Vidi:
Milošević 1959., str. 125.; Tomić 1978., str. 75.
440
Perocco 1964., str. 235.

223
 Dekan: 1769., 1770., 1782., 1789., 1797., 1798., 1799. i 1806.

Degan de mezzo anno: 1772.

Sindik: 1777., 1779., 1780., 1781., 1782., 1783., 1784., 1787., 1788., 1789. i

1795.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1772., 1776., 1782., 1783., 1787., 1788.,

1796. i 1803.

Član odbora II di nazion: 1781.

Član odbora XII vecchi: 1779.

Član odbora XII novi: 1781., 1787., 1788., 1799. i 1802.

KRSTO MATIJIN441

Član bratovštine: 1760.-1776.

Član Velikog vijeća: 1760.-1776.

Pisar: 1761.

Dekan: 1775.

LUKA LUKIN

Član bratovštine: 1724.-1775.

Član Velikog vijeća: 1754.-1775.

Dekan: 1756., 1757. i 1759.

Član odbora XII di nazion: 1754.

LUKA MARKOV442

Član bratovštine: 1756.-1796.

Član Velikog vijeća: 1756.-1796.

441
Od pedesetih do potkraj osamdesetih godina XVIII. stoljeća spominje se kao zapovjednik više
različitih brodova s kojima ostvaruje trgovačku razmjenu između albanskih luka, južne Italije, Mletaka
i Boke. Vidi: Tomić 1978., str. 75.; Čolak 1985., str. 555 (kazalo osoba); Tomić 2004., str. 134.
442
Spominje se osamdesetih godina XVIII. stoljeća kao vlasnik trabakula i trgovac u južnoj Italiji
(Ancona). Vidi: Tomić 1978., str. 77.; Čolak 1985., br. 115.; Tomić 2004., str. 134.

224
 Dekan: 1778., 1780., 1781., 1788. i 1791.

Degan de mezzo anno: 1768., 1774., 1779. i 1796.

Član odbora VIII di XII nazion: 1784. i 1790.

Član odbora XII novi: 1776., 1782., 1790. i 1796.

Član odbora XII vecchi: 1791.

MARIJA JURJEVA

Spominje se u rubrici Donzelle pagate iz knjige Libri conti e spese (1789.

godine). Tom prilikom dobiva iz bratimske blagajne deset dukata za svoju udaju za

Tripuna Dobrolovića.

MARKO PETROV443

Član bratovštine: 1724.

STJEPAN LUKIN444

Član bratovštine: 1753.-1807.

Član Velikog vijeća: 1753.-1807.

Vikar: 1807.

Dekan: 1753., 1755., 1756., 1757., 1768., 1769., 1774., 1776. i 1781.

Degan de mezzo anno: 1758. i 1759.

Sindik: 1785., 1787. i 1790.

Član odbora XII di nazion: 1755.

Član odbora XII novi: 1765.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1803. i 1805.

443
Spominje se tijekom tridesetih godina XVIII. stoljeća kao vlasnik tartane “Madonna del SS.
Rosario” te prometuje s albanskim lukama, Mlecima, Korčulom, Budvom i Kotorom. Vidi: Milošević
1959., str. 124.; Tomić 1975., str. 118.; Tomić 1978., str. 78.-79.
444
Spominje se pedesetih godina XVIII. stoljeća kao vlasnik trabakula i trgovac u Draču i Mlecima.
Vidi: Tomić 1975., str. 119.; Tomić 1978., str. 76.; Čolak 1985., br. 1895/6,28, 2894.

225
TRIPUN NIKOLIN445

Član bratovštine: 1699.

TRIPUN RAFAELOV

Član bratovštine: 1736.

VICKO NIKOLIN446

Član bratovštine: 1756.-1777.

Član Velikog vijeća: 1757.-1777.

Dekan: 1757., 1758., 1766. i 1768.

5. RADONIČIĆ

Iako su se Radoničići ubrajali među starija i ulogom u gospodarskom napretku

Dobrote zasigurno istaknutija bratstva, broj njihovih članova aktivno prisutnih (kao

obnašatelja dužnosti) u udruzi nije bio velik. Od ukupno 17 zabilježenih članova (15

članova i dvije članice), obitelji Radoničić pripadao je tek 1 predstojnik, zamjenik

predstojnika, vikar i pisar te ukupno 5 dekana. S obzirom na vremenski tijek

prisutnosti u bratovštini, izdvajaju se Božo (1783.-1807.), Frane (1755.-1781.) i Ivan

(1734.-1759.).447

ANDRIJA

Član bratovštine: 1788.

Član Velikog vijeća: 1788.

ANTUN LUKIN

Član bratovštine: 1778.

445
Spominje se početkom XVIII. stoljeća kao vlasnik martigaje s kojom plovi u Albaniju, Mletke i
južnu Italiju. Vidi: Milošević 1959., str. 125.; Tomić 1975., str. 118.; Tomić 1978., str. 76.
446
Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina XVIII. stoljeća upravlja peligom “Madonna del Rosario e
S. Antonio di Padova” na relaciji Albanija-Mleci-Boka. Vidi: Čolak 1985., br. 3628., 2164.; Tomić
2004., str. 134.
447
Čoralić 2000A, str. 245.-247.

226
 Član Velikog vijeća: 1778.

BOŽO448

Član bratovštine: 1783.-1807.

Član Velikog vijeća: 1783.-1807.

Predstojnik: 1797.

Zamjenik predstojnika: 1791. i 1792.

Vikar: 1792. i 1793.

Pisar: 1789.

Dekan: 1783., 1784., 1795., 1798., 1799., 1803. i 1807.

Degan de mezzo anno: 1805.

Sindik: 1799., 1802. i 1803.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1785., 1788. i 1793.

Član odbora XII novi: 1785. i 1788.

Član odbora XII vecchi: 1787. i 1789.

EUFEMIJA

Spominje se 1735. godine kao pokojna članica bratovštine u bratimskoj knjizi

Libri conti e spese (rubrika: Sepelir fratelli).

FRANE MARKOV449

Član bratovštine: 1755.-1781.

Član Velikog vijeća: 1755.-1781.

Dekan: 1755., 1757., 1778. i 1780.

Degan de mezzo anno: 1765., 1773. i 1777.

448
Jedan Božo Radoničić spominje se 1826. kao predstojnik bratovštine (Perocco 1964., str. 235.), ali
nemamo pouzdanu potvrdu da je riječ o istoj osobi.
449
Kapetan i pomorski poduzetnik (1711.-1791.). Spominje se 1758. godine kao zapovjednik peliga
“Madonna del Rosario e S. Antonio di Padova” koji plovi iz Krfa i Drača za Mletke. Vidi: Čolak 1985.,
br. 1957.; Tomić 2004., str. 136.

227
 Član odbora VIII di XII di nazion: 1765.

Član odbora XII novi: 1766., 1767., 1768. i 1775.

Član odbora XII vecchi: 1775.

ILIJA

Član bratovštine: 1764.-1773.

Član Velikog vijeća: 1764.-1773.

Dekan: 1767.

Degan de mezzo anno: 1764.

IVAN

Član bratovštine: 1734.-1763.

Član Velikog vijeća: 1756.-1763.

Dekan: 1756. i 1757.

Član odbora XII di nazion: 1759. i 1760.

Član odbora XII vecchi: 1759.

JOSIP450

Član bratovštine: 1771.

Član Velikog vijeća: 1771.

KATARINA TOMINA

Spominje se u rubrici Donzelle pagate iz knjige Libri conti e spese (1776.

godine). Tom prilikom dobiva iz bratimske blagajne deset dukata za svoju udaju.

LUKA

Član bratovštine: 1767.

Član Velikog vijeća: 1767.

450
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XVIII. stoljeća spominje se kao zapovjednik
peliga koji plovi između albanskih luka i Mletaka. Vidi: Tomić 1978., str. 77.; Čolak 1985., br. 2116.

228
MARKO

Član bratovštine: 1739.

MARKO PAVLOV

Spominje se kao pokojni član bratovštine 1735.

MATIJA NIKOLIN

Član bratovštine: 1771.

MIHOVIL NIKOLIN

Član bratovštine: 1677.-1681.

NIKOLA IVANOV

Član bratovštine: 1740.

Član Velikog vijeća: 1740.

Dekan: 1740.

PETAR451

Član bratovštine: 1733.

STJEPAN MIHOVILOV

Član bratovštine: 1678.

6. MAROVIĆ

Odvjetci dobrotskog roda Marović prisutni su u radu hrvatske bratovštine već

od 1633. godine. Brojem članova (15) ubrajaju se među istaknutije dobrotske obitelji

u Mlecima, a primjetno je da su brojni njihovi članovi obnašali visoke dužnosti u

upravnim tijelima udruge (1 predstojnik, 2 zamjenika predstojnika, 2 vikara, 3 pisara i

7 dekana). Među istaknutijim i vremenski najduže prisutnim članovima u radu

451
Iste godine spominje se kao zapovjednik broda koji plovi za Mletke. Vidi: Milošević 1959., str. 129.

229
bratovštine izdvajaju se Josip Tomin (1800.-1809.), Nikola Jurjev II. (1736.-1783.) i

Petar Ilijin (1740.-1765.).452

GRGUR MARKOV453

Član bratovštine: 1724.

ILIJA MARKOV

Član bratovštine: 1733.-1734.

IVAN JURJEV454

Član bratovštine: 1741.

JOSIP TOMIN455

Član bratovštine: 1800.-1809.

Član Velikog vijeća: 1800.-1809.

Predstojnik: 1807.-1809.

Zamjenik predstojnika: 1804. i 1805.

Vikar: 1805. i 1806.

Pisar: 1804.

Dekan: 1801., 1803. i 1806.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1809.

KRSTO ILIJIN456

Član bratovštine: 1724.-1765.

Član Velikog vijeća: 1740.-1765.

452
Čoralić 2000A, str. 247.-249.
453
Spominje se kao zapovjednik tartane od 1707. do 1735. godine. Plovio je na relaciji Albanija-Mleci-
Boka. Vidi: Milošević 1959., str. 125.-126.; Tomić 1975., str. 112.; Tomić 1978., str. 74.-75.
454
Spominje se kao vlasnik tartane između 1710. i 1730. godine. Vidi: Tomić 1975., str. 112.; Tomić
1978., str. 73.
455
Perocco 1964., str. 235.
456
Od dvadesetih do kraja četrdesetih godina XVIII. stoljeća spominje se kao zapovjednik raznih
brodova (tartane, feluke, barke) koji su plovili uzduž istočne i zapadne jadranske obale. Umro je 1765.
godine. Vidi: Milošević 1959., str. 125.; Tomić 1975., str. 112.; Tomić 1978., str. 76., 78.-79.

230
 Dekan: 1751., 1753. i 1763.

KRSTO LUKIN

Član bratovštine: 1733.

LUKA JURJEV457

Član bratovštine: 1736.-1783.

Član Velikog vijeća: 1752.-1783.

Dekan: 1752., 1761., 1773. i 1775.

NIKOLA JURJEV I.

Član bratovštine: 1637.

Član Velikog vijeća: 1637.

Član odbora XII novi: 1637.

NIKOLA JURJEV II.

Član bratovštine: 1736.-1783.

Član Velikog vijeća: 1740.-1783.

Pisar: 1751., 1753. i 1764.

Dekan: 1743., 1746., 1748., 1751., 1755., 1759., 1760., 1761., 1762., 1763. i

1764.

Degan de mezzo anno: 1750.

Član odbora XII di devozion: 1756.

Član odbora XII novi: 1757., 1764., 1765., 1767., 1768., 1769., 1771., 1773. i

1776.

Član odbora XII vecchi: 1758., 1769., 1773. i 1776.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1766.

457
Zapovjednik više vrsta brodova koji su tijekom četrdesetih i pedesetih godina XVIII. stoljeća
uglavnom plovili na relaciji Albanija-Mleci-Boka. Vidi: Milošević 1959., str. 126.; Tomić 1975., str.
112.; Čolak 1985., str. 542. (kazalo osoba).

231
PAVAO

Član bratovštine: 1763.

Član Velikog vijeća: 1763.

PAVAO JURJEV458

Član bratovštine: 1724.-1741.

Član Velikog vijeća: 1740.-1741.

Dekan: 1740.

PETAR ILIJIN

Član bratovštine: 1740.-1775.

Član Velikog vijeća: 1743.-1775.

Zamjenik predstojnika: 1758.

Vikar: 1758. i 1759.

Pisar: 1755. i 1757.

Dekan: 1742., 1744., 1747. i 1750.

Degan de mezzo anno: 1746. i 1764.

Sindik: 1760. i 1761.

Član odbora XII di nazion: 1740., 1742. i 1752.

Član odbora XII novi: 1762., 1764. i 1765.

Član odbora XII vecchi: 1763.

TOMA KRSTOV459

Član bratovštine: 1787.-1799.

Član Velikog vijeća: 1787.-1799.

Dekan: 1796. i 1799.

458
Spominje se tridesetih godina XVIII. stoljeća kao zapovjednik tartane “Madonna del Rosario e S.
Antonio di Padova” na kojoj plovi između albanskih luka i Mletaka. Umro je 1741. godine. Vidi:
Milošević 1959., str. 126.; Tomić 1975., str. 112.; Tomić 1978., str. 78.; Čolak 1985., br. 1591., 1596.
459
Spominje se 1808. godine kao vlasnik tartane “La bravura”. Vidi: Tomić 1959., str. 249.

232
TRIPUN MARKOV

Član bratovštine: 1724.

VICKO

Član bratovštine: 1633.

Član Velikog vijeća: 1633.

7. TOMIĆ

U odnosu na dobrotski rod Marovića, slične pokazatelje sudjelovanja u radu

bratovštine sv. Jurja i Tripuna iskazuju podatci vezani za članove obitelji Tomić. Iako

se ne mogu ubrojiti u najprestižnije dobrotske rodove (poput Ivanovića, Ivanovića-

Moro i Kamenarovića), Tomići su u bratovštini prisutni od kraja XVII. stoljeća (od

1700. godine), a brojem članova (15) i važnošću dužnosti koje su obnašali (1

predstojnik, 2 vikara, 2 zamjenika predstojnika, 3 pisara, 7 dekana), ipak ih možemo

uvrstiti u djelatnije dobrotske iseljenike u gradu na lagunama. S obzirom na

vremenski okvir djelovanja i važnost obnašanih službi prednjače Adam Ilijin (1769.-

1796.), Ilija Ivanov (1762.-1795.), Marko Ivanov (1744.-1796.), Pavao Ivanov (1747.-

1795.) i Toma (1783.-1805.).460

ADAM ILIJIN

Član bratovštine: 1769.-1796.

Član Velikog vijeća: 1769.-1796.

Pisar: 1776.

Dekan: 1769., 1770., 1775., 1785. i 1790.

Degan de mezzo anno: 1772., 1782. i 1792.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1772., 1779., 1783., 1789. i 1791.

460
Čoralić 2000A, str. 249.-251.

233
 Član odbora XII vecchi: 1773., 1778., 1779., 1790. i 1792.

Član odbora XII novi: 1773., 1778., 1789. i 1791.

BERNARD

Član bratovštine: 1787.

Član Velikog vijeća: 1787.

ILIJA IVANOV461

Član bratovštine: 1748.-1795.

Član Velikog vijeća: 1748.-1795.

Dekan: 1767., 1770., 1771. i 1773.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1772.

IVAN LUKIN

Član bratovštine: 1744.-1758.

Član Velikog vijeća: 1745.-1758.

Dekan: 1745.

JERONIM

Član bratovštine: 1740.-1741.

JURAJ TOMIN

Član bratovštine: 1752.-1778.

Član Velikog vijeća: 1752.-1778.

Dekan: 1754., 1756., 1757. i 1773.

Degan de mezzo anno: 1752. i 1760.

461
Kapetan i pomorski poduzetnik (1709.-1784.). Spominje se šezdesetih godina XVIII. stoljeća kao
zapovjednik peliga “S. Antonio” koji prevozi trgovačku robu iz Mletaka u Boku. Vidi: Tomić 1975.,
str. 122; Čolak 1985., br. 2961.; Tomić 2004., str. 137.

234
LUKA TOMOV462

Član bratovštine: 1755.

MARKO IVANOV463

Član bratovštine: 1744.-1796.

Član Velikog vijeća: 1744.-1796.

Dekan: 1744., 1746., 1757., 1758., 1761., 1763., 1767., 1770., 1771. i 1773.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1772.

MIHOVIL

Član bratovštine: 1783.

Član Velikog vijeća: 1783.

PAVAO IVANOV

Član bratovštine: 1747.-1795.

Član Velikog vijeća: 1747.-1795.

Zamjenik predstojnika: 1765., 1767., 1770. i 1771.

Vikar: 1766., 1767. i 1772.

Pisar: 1765.

Dekan: 1749., 1751., 1753., 1756., 1759., 1769., 1770. i 1776.

Degan de mezzo anno: 1747., 1755. i 1762.

Sindik: 1765.

Član odbora XII novi: 1757.

Član odbora XII vecchi: 1758.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1765.

Kapetan i pomorski poduzetnik (1704.-1778.). Usporedi: Tomić 2004., str. 137.

462
463
Kapetan i pomorski poduzetnik (1718.-1798.). Spominje se od četrdesetih godina XVIII. stoljeća
kao zapovjednik peliga “Madonna del Rosario e S. Antonio di Padova” na relaciji Albanija-Ancona-
Mleci-Boka. Vidi: Čolak 1985., str. 566 (kazalo osoba); Tomić 2004., str. 137.

235
PETAR

Član bratovštine: 1799.-1808.

Član Velikog vijeća: 1805.-1808.

PETAR NIKOLIN464

Član bratovštine: 1733.-1735.

TOMA MARKOV465

Član bratovštine: 1783.-1805.

Član Velikog vijeća: 1784.-1805.

Predstojnik: 1803.

Zamjenik predstojnika: 1800.

Vikar: 1801. i 1802.

Pisar: 1798.

Dekan: 1788., 1790., 1791., 1792., 1793., 1795. i 1801.

Degan de mezzo anno: 1797.

Sindik: 1805.

Član odbora VIII di XII nazion: 1785. i 1804.

Član odbora XII vecchi: 1787.

Član odbora XII di nazion: 1802.

TOMA VICKOV

Član bratovštine: 1700.

8. TRIPKOVIĆ

Tripkovići su posljednji u nizu dobrotskih rodova koji su u članstvu i upravi

bratovštine prisutni s više od deset članova (ukupno 12). Vremenski okvir njihova
464
Kapetan i pomorski poduzetnik (1693.-1738.). Usporedi: Tomić 2004., str. 137.
465
Kapetan i pomorski poduzetnik (1759.-1840.). Usporedi: Tomić 2004., str. 137.

236
spominjanja u vrelima je od 1736. do 1808. godine, a pri tome treba napomenuti da su

Tripkovići - iako ne s većim brojem članova - zastupljeni u svim temeljnim tijelima

bratovštine (2 predstojnika, 2 zamjenika predstojnika, 1 vikar, 2 pisara i 6 dekana).

Među posebno djelatnim odvjetcima roda Tripkovića izdvajaju se u radu hrvatske

udruge Marko (1745.-1762.), Stjepan II. (1769.-1792.) i Vicko (1740.-1787.).466

ALEKSANDAR

Član bratovštine: 1777.-1778.

Član Velikog vijeća: 1777.-1778.

Dekan: 1777.

BOŽO

Član bratovštine: 1759.

Član Velikog vijeća: 1759.

Sindik: 1759.

GAŠPAR467

Član bratovštine: 1800.

ILIJA468

Član bratovštine: 1808.

Član Velikog vijeća: 1808.

JURAJ

Član bratovštine: 1763.-1772

Član Velikog vijeća: 1763.-1772.

466
Čoralić 2000A, str. 252.-254.
467
Spominje se krajem devedesetih godina XVIII. stoljeća kao kapetan i trgovac u Mlecima. Vidi:
Milošević 1955., str. 77.; Tomić 1975., str. 123.
468
Vjerojatno je riječ o Iliji Lukinom (1764.-1810.), koji se krajem XVIII. stoljeća spominje kao
kapetan peliga “Madonna del Rosario e S. Antonio di Padova”. Vidi: Čolak 1985., br. 639., 794.,
2216.; Tomić 2004., str. 138.

237
 Pisar: 1768.

Dekan: 1763., 1765. i 1767.

KRSTO469

Član bratovštine: 1779.-1787.

Član Velikog vijeća: 1780.-1787.

Predstojnik: 1783.

Zamjenik predstojnika: 1780.

Vikar: 1781. i 1782.

Sindik: 1784. i 1787.

Član odbora XII novi: 1780. i 1784.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1784.

MARKO

Član bratovštine: 1745.-1762.

Član Velikog vijeća: 1758.-1762.

Dekan: 1758., 1761. i 1762.

MATIJA ILIJIN470

Član bratovštine: 1740.-1762.

Član Velikog vijeća: 1740.-1762.

Dekan: 1744., 1747., 1751., 1754., 1758. i 1762.

Degan de mezzo anno: 1742.

PETAR LUKIN

Član bratovštine: 1740.

Perocco 1964., str. 235.

469

Tijekom četrdesetih i pedesetih godina XVIII. stoljeća spominje se kao vlasnik tartane i trabakula.
470

Vidi: Tomić 1975., str. 123.; Tomić 1978., str. 74., 76.

238
STJEPAN I.471

Član bratovštine: 1736.

STJEPAN II.472

Član bratovštine: 1769.-1792.

Član Velikog vijeća: 1769.-1792.

Dekan: 1769., 1770. i 1784.

VICKO TRIPUNOV473

Član bratovštine: 1740.-1787.

Član Velikog vijeća: 1740.-1780.

Predstojnik: 1748., 1755., 1761. i 1769.

Zamjenik predstojnika: 1781.

Pisar: 1744.

Dekan: 1741.

Degan de mezzo anno: 1740.

Sindik: 1746., 1750., 1752., 1754., 1757., 1759., 1762., 1763., 1765., 1766.,

1767., 1771., 1773., 1775. i 1780.

Član odbora XII novi: 1760., 1762., 1764. i 1777.

Član odbora VIII di XII nazion: 1762., 1766., 1772. i 1776.

9. MILOŠEVIĆ

471
Spominje se tijekom dvadesetih i tridesetih godina XVIII. stoljeća kao zapovjednik fregaduna
“Madonna del Rosario e S. Triffon” na kojima plovi iz albanskih luka u Mletke i Boku. Vidi: Tomić
1975., str. 123.; Čolak 1985., str. 567. (kazalo osoba).
472
Spominje se od šezdesetih do osamdesetih godina XVIII. stoljeća kao vlasnik peliga “Madonna del
Rosario e S. Antonio di Padova” na kojem plovi u albanske luke, Mletke, južnu Italiju i Boku. Vidi:
Tomić 1978., str. 74.; Čolak 1985., str. 567. (kazalo osoba); Čolak 1993., br. 1835., 6878.
473
Od četrdesetih do osamdesetih godina XVIII. stoljeća spominje se kao kapetan i trgovac u albanskim
lukama i Mlecima. Načelnik je dobrotske općine 1769. godine. Vidi: Perocco 1964., str. 235.; Tomić
1978., str. 76.; Čolak 1985., str. 567. (kazalo osoba); Tomić 2004., str. 253.

239
 Posljednje četiri obitelji spominju se u bratovštini s manje od deset aktivnih

članova. Među njima brojem primjera prednjači rod Milošević, prisutan u bratimskim

knjigama u rasponu od 1740. do 1809. godine. Njihov brojčani udio u udruzi iznosi

devet članova, a zanimljivo je da nisu obnašali dužnost predstojnika. Miloševići se

stoga spominju samo kao vikari (1), zamjenici predstojnika (1), pisari (2), dekani (5)

te kao obnašatelji drugih, manje značajnih službi u upravnim tijelima bratovštine.

Među nešto djelatnijim članovima iz obitelji Milošević se izdvajaju Krsto Andrijin

(1790.-1804.), Luka Petrov (1763.-1778.) i Marko Matijin (1778.-1809.).474

BOŽO

Član bratovštine: 1770.-1790.

Član Velikog vijeća: 1770.-1790.

Dekan: 1770.

IVAN STJEPANOV

Član bratovštine: 1762.

Član Velikog vijeća: 1762.

KRSTO ANTUNOV475

Član bratovštine: 1790.-1804.

Član Velikog vijeća: 1790.-1804.

Zamjenik predstojnika: 1802.

Vikar 1804.

Pisar: 1800.

Dekan: 1791., 1792., 1793., 1795. i 1797.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1790., 1792. i 1796.

474
Čoralić 2000A, str. 254.-255.
475
Potkraj XVIII. stoljeća spominje se u skupini Bokelja koji u Mlecima posluju s tamošnjom
bratovštinom trgovaca. Vidi: Milošević 1955., str. 78.

240
 Član odbora XII vecchi: 1791. i 1793.

Član odbora XII novi: 1796.

Član odbora XII di nazion: 1798.

LUKA PETROV476

Član bratovštine: 1763.-1778.

Član Velikog vijeća: 1764.-1778.

Dekan: 1764., 1774. i 1776.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1772.

MARKO MATIJIN

Član bratovštine: 1778.-1809.

Član Velikog vijeća: 1778.-1809.

Pisar: 1809.

Dekan: 1778., 1784., 1788., 1793., 1795., 1800., 1802., 1803. i 1805.

Degan de mezzo anno: 1798.

Član odbora II di nazion: 1781.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1785. i 1789.

Član odbora XII novi: 1785. i 1789.

MATIJA

Član bratovštine: 1787.-1795.

Član Velikog vijeća: 1787.-1795.

MATIJA BOŽIN

Član bratovštine: 1740.-1755.

Član Velikog vijeća: 1740.-1755.

Kapetan i pomorski poduzetnik (1706.-1782.). Godine 1765. bilježi se kao zapovjednik trabakula “S.
476

Rocco” na plovidbi u Anconu. Vidi: Čolak 1993., br. 3563.; Tomić 2004., str. 131.

241
NIKOLA

Član bratovštine: 1789.

Član Velikog vijeća: 1789.

PETAR

Član bratovštine: 1778.-1782.

Član Velikog vijeća: 1778.-1782.

Dekan: 1780. i 1782.

10. DABINOVIĆ

Odvjetci dobrotske obitelji Dabinović spominju se kao djelatni članovi

bratovštine sv. Jurja i Tripuna u razdoblju od 1755. do 1800. godine. Ukupno su

zastupljeni s osam članova, a među istaknutijim i vremenski dugotrajnije prisutnim

članovima može se izdvojiti samo kapetan Josip Dabinović (predstojnik, zamjenik

predstojnika, pisar, dekan, sindik i obnašatelj drugih službi u upravi udruge).477

ANTUN478

Član bratovštine: 1783.

Član Velikog vijeća: 1783.

Član odbora XII novi: 1783.

BOŽO JURJEV479

Član bratovštine: 1759.-1778.

Član Velikog vijeća: 1759.-1778.

477
Čoralić 2000A, str. 256.-257.
478
Od šezdesetih do osamdesetih godina XVIII. stoljeća spominje se kao zapovjednik peliga “Madonna
del Rosario e S. Antonio di Padova” koji je uglavnom plovio na relaciji Albanija-Mleci-Boka. Vidi:
Tomić 1978., str. 77.; Čolak 1985., str. 520. (kazalo osoba).
479
Kapetan i pomorski poduzetnik (1713.-1785.). Od četrdesetih do kraja šezdesetih godina XVIII.
stoljeća spominje se kao zapovjednik peliga “S. Antonio e Anime del Purgatorio” na kojima je plovio u
Albaniju, južnu Italiju i Mletke. Vidi: Tomić 1978., str. 77.; Čolak 1985., str. 520. (kazalo osoba);
Tomić 2004., str. 123.

242
 Dekan: 1759.

FILIP

Član bratovštine: 1774.-1783.

Član Velikog vijeća: 1775.-1783.

Dekan: 1775., 1781. i 1783.

JOSIP480

Član bratovštine: 1755.-1785.

Član Velikog vijeća: 1755.-1785.

Predstojnik: 1774.

Zamjenik predstojnika: 1773.

Pisar: 1771.

Dekan: 1757., 1758., 1759., 1760. i 1785.

Degan de mezzo anno: 1757.

Sindik: 1776., 1778., 1781., 1782., 1783. i 1784.

Član odbora XII di devozion: 1756.

Član odbora XII vecchi: 1756. i 1771.

Član odbora XII novi: 1762., 1781. i 1783.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1761., 1765. i 1783.

Član odbora II di nazion: 1781.

LUKA481

Član bratovštine: 1787.-1796.

Član Velikog vijeća: 1787.-1796.

480
Od kraja četrdesetih godina XVIII. stoljeća spominje se kao zapovjednik peliga “Madonna della
Salute” na kojem plovi na relaciji albanske luke-Mleci-Boka. Vidi: Perocco 1964., str. 235.; Tomić
1978., str. 74.; Čolak 1985., str. 520. (kazalo osoba).
481
Od kraja šezdesetih godina XVIII. stoljeća bilježi se kao kapetan trabakula “Madonna del Rosario e
S. Antonio di Padova” na relaciji Albanija-Ancona-Mleci-Boka. Vidi: Čolak 1985., str. 520. (kazalo
osoba).

243
 Dekan: 1790., 1794., 1795. i 1796.

Degan de mezzo anno: 1788.

MATIJA TOMIN

Član bratoštine: 1763.-1778.

Član Velikog vijeća: 1764.-1778.

Dekan: 1764. i 1772.

Degan de mezzo anno: 1775.

Član odbora XII novi: 1766.

PETAR482

Član bratovštine: 1770.-1784.

Član Velikog vijeća: 1775.-1784.

Dekan: 1775., 1781. i 1784.

VID MARKOV

Član bratovštine: 1779.

Član Velikog vijeća: 1779.

11. JANOŠEVIĆ

Obitelj Janošević ubraja se u manje poznata dobrotska bratstva. U Mlecima su

kao članovi bratovštine prisutni u razdoblju od 1759. do 1806. godine. Iz obitelji

Janošević nije zabilježen nijedan predstojnik hrvatske udruge; sa po jednim

predstavnikom nazočni su u drugim upravnim tijelima (zamjenik predstojnika, vikar,

pisar), dok su dužnost dekana obnašala petorica njihovih odvjetaka. Među djelatnijim

482
Vjerojatno je riječ o Petru Tripunovu (1734.-1788.), kapetanu tartane s kojom je tijekom
osamdesetih godina XVIII. stoljeća plovio u albanske luke, Anconu, Mletke i Marseilles. Vidi: Tomić
1978., str. 74., 79.; Čolak 1993., br. 1905., 4004.; Tomić 2004., str. 123.

244
i nešto duže bilježenim članovima izdvajaju se Ilija (1775.-1805.), Josip (1761.-

1806.), Juraj Mihovilov (1787.-1806.) i Mihovil (1760.-1803.).483

ANTUN484

Član bratovštine: 1801.

Član Velikog vijeća: 1801.

BOŽO485

Član bratovštine: 1759.-1760.

Član Velikog vijeća: 1759.-1760.

Dekan: 1759. i 1760.

ILIJA486

Član bratovštine: 1775.-1805.

Član Velikog vijeća: 1777.-1805.

Dekan: 1778., 1779., 1781., 1784., 1793., 1796. i 1806.

Degan de mezzo anno: 1793. i 1806.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1787., 1795. i 1806.

Član odbora XII vecchi: 1788. i 1796.

Član odbora XII novi: 1795. i 1799.

JOSIP487

Član bratovštine: 1761.-1806.

Član Velikog vijeća: 1761.-1806.

Pisar: 1762. i 1763.

483
Čoralić 2000A, str. 257.-259.
484
Vjerojatno je riječ o Antunu Ivanovom, koji se kao pomorac i trgovački poduzetnik spominje
između 1770. i 1811. godine. Vidi: Tomić 1975., str. 107.; Tomić 2004., str. 126.
485
Vjerojatno je riječ o Boži Petrovom (1687.-1767.), koji se kao vlasnik trabakula spominje 1729.
godine. Vidi: Tomić 1978., str. 77.; Tomić 2004., str. 126.
486
Vjerojatno je riječ o Iliji Božinom (1744.-1818.). Usporedi: Tomić 2004., str. 126.
487
Vjerojatno je riječ o Josipu Nikolinom (1734.-1813.). Usporedi: Tomić 2004., str. 126.

245
 Dekan: 1761., 1765., 1767., 1768., 1769., 1770., 1771., 1776., 1785., 1790.,

1796., 1798., 1799., 1802. i 1805.

Degan de mezzo anno: 1773., 1778. i 1782.

Sindik: 1793.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1783. i 1804.

Član odbora XIII vecchi: 1784.

JURAJ MIHOVILOV

Član bratovštine: 1787.-1806.

Član Velikog vijeća: 1787.-1806.

Zamjenik predstojnika: 1796.

Vikar: 1797.

Dekan: 1787., 1790. i 1795.

Član odbora VIII di XII di nazion: 1789., 1791., 1802. i 1805.

Član odbora XII novi: 1789. i 1791.

Član odbora XII vecchi: 1790.

MIHOVIL

Član bratovštine: 1760.-1803.

Član Velikog vijeća: 1760.-1803.

Dekan: 1757., 1758., 1761., 1762. i 1765.

Degan de mezzo anno: 1766., 1767. i 1771.

Član odbora XII novi: 1760., 1768. i 1769.

Član odbora VIII di XII de nazion: 1761.

12. VULOVIĆ

246
 Posljednja obitelj o kojoj će biti riječi u ovom razmatranju je dobrotski rod

Vulović. Kao članovi u bratovštini sv. Jurja i Tripuna spominju se tijekom nepunih

trideset godina (1741.-1770.). Vulovići ne obnašaju čelna mjesta u bratovštini

(predstojnik, zamjenik predstojnika, vikar, pisar), a samo u dva primjera (od ukupno

tri prisutna člana) ih zatječemo kao dekane. U usporedbi s drugim dobrotskim

rodovima, Vulovići se – u kontekstu ovog istraživanja - mogu držati najmanje

značajnom obitelji.488

BOŽO489

Član bratovštine: 1753.-1778.

Član Velikog vijeća: 1756.-1778.

Dekan: 1763.

Član odbora XII vecchi: 1760.

Član odbora XII novi: 1756., 1757. i 1759.

Član odbora XII di nazion: 1759. i 1760.

ILIJA JURJEV490

Član bratovštine: 1740.-1758.

Član Velikog vijeća: 1757.-1758.

JOSIP PETROV

Član bratovštine: 1765.-1778.

Član Velikog vijeća: 1765.-1778.

488
Čoralić 2000A, str. 259.
489
Vjerojatno je riječ o Boži Lukinom, koji se kao kapetan spominje 1748. godine. Vidi: Tomić 1975.,
str. 125.; Tomić 2004., str. 140.
490
Spominje se od tridesetih godina XVIII. stoljeća kao zapovjednik tartane “Madonna del Rosario”
koja plovi na relaciji Albanija-Mleci-Boka. Umro je 1758. godine. Vidi: Tomić 1978., str. 74.; Čolak
1985., str. 571. (kazalo osoba).

247
NIKOLA491

Član bratovštine: 1756.-1774.

Član Velikog vijeća: 1756.-1774.

Dekan: 1759. i 1760.

Degan de mezzo anno: 1770.

Vjerojatno je riječ o Nikoli Tripunovom, koji se kao kapetan spominje 1752. godine. Vidi: Tomić
491

1975., str. 125.; Tomić 2004., str. 140.

248
IV.3. Među hrvatskom iseljeničkom elitom u Mlecima – bokeljski supružnici

Stjepan Tartaro i Helena Bojko (XVI. st.)

U sklopu povijesti hrvatskih prekojadranskih migracija i djelovanja hrvatske

iseljeničke zajednice u Mlecima posebno istaknuto mjesto zauzimaju Kotorani. U

Mlecima prisutni od najranijega doba hrvatskih iseljavanja na drugu stranu Jadrana,

Kotorani su u gradu na lagunama najučestalije bilježeni na prijelazu iz kasnog

srednjeg u rani novi vijek. U tom su razdoblju, koje se vremenski poklapa s najjačim

hrvatskim prekojadranskim migracijama, Kotorani u Mlecima činili najbrojniju

podskupinu našega iseljeništva. Mnogi od njih, stekavši stalno zaposlenje i zasnovavši

obitelj, trajno ostaju u Mlecima i najčešće se više ne vraćaju u rodni kraj. Svojim

životom i djelovanjem tvorit će - za duga stoljeća unaprijed - važnu sastavnicu

hrvatske iseljeničke skupine u gradu na lagunama.492

U ovoj cjelini središnja je tema istraživanja životni put i djelovanje jedne

ugledne i imućne obitelji hrvatskih iseljenika u Mlecima, podrijetlom iz grada Kotora

odnosno iz njegove okolice. Riječ je o pomorcu i trgovcu Stjepanu Tartaro i njegovoj

supruzi Heleni Bojko (Boico), koji se prema svojim gospodarskim mogućnostima,

standardu, razgranatim poslovnim vezama i ugledu među hrvatskim iseljeništvom,

mogu ubrojiti među istaknutije našijence u gradu na lagunama u prvoj polovici XVI.

stoljeća. Kao temeljno vrelo poslužile su mi oporuke supružnika (pohranjene u

mletačkom Državnom arhivu), pisane višekratno tijekom razdoblja od 1505. do 1534.

godine. Uz oporuke kao temeljno istraživačko gradivo u radu su uporabljeni i podatci

koji se odnose na povijest hrvatske bratovštine sv. Jurja i Tripuna u Mlecima,

ponajprije oni u svezi s obnašateljima najprestižnijih dužnosti u upravnoj hijerarhiji

492
Čoralić 1998.; Čoralić 1998A.

249
udruge. Tragom navedenoga gradiva, opsegom podrobnog i sadržajem iznimno

bogatog, ukazat ću na temeljne odrednice iz života i djelovanja obitelji Tartaro,

posebice na njihove gospodarske mogućnosti, poslovanja i imovni status, odnos

prema vlastitoj obitelji i rodbini nastanjenoj u Mlecima ili u domovini, oblike

povezanosti s brojnim pripadnicima hrvatske iseljeničke zajednice, veze s mletačkih

crkvenim ustanovama i duhovnim osobama te na uključenost u rad hrvatske

bratovštine sv. Jurja i Tripuna.493

Stjepan Tartaro: raščlamba oporučnih spisa

Raspolažemo sa ukupno četiri oporuke Stjepana Tartara, napisane u razdoblju

od 1505. do 1519. godine.494 U početnim se vrelima bokeljski iseljenik navodi kao

Stjepan zvan Tartaro (Stephano detto Tartaro), sin pokojnoga Balce (condam Balci)

iz bokeljskog mjesta Lešević (Lesevich, Liesevich)495 za koje se izrijekom navodi da je

smješteno na kotorskom području (territorio di Catharo).496 Ovi podatci upućuju da je

riječ o nadimku (Tatarin), koje je Stjepan dobio iz nama nepoznatih razloga, a koje je

s vremenom, kako je to često slučaj u prošlosti, s vremenom prešlo u ustaljeno

prezime. Kao zanimanje Stjepana Tartara u oporuci pisanoj 1514. godine navodi se

naziv bazarioto, što nas upućuje na bavljenje trgovinom. 497 Međutim, u oporuci

Stjepanove supruge Helene Bojko iz 1534. godine498, kao zanimanje njezinog tada već

pokojnog supruga navodi se bavljenje pomorstvom (mariner). Ovakve kombinacije

493
Upravo radi bogatstva sadržaja oporučnih spisa i brojnih konkretnih podataka, Stjepan Tartaro i
Helena Bojko spominjani su u različitom kontekstu u više mojih prethodnih radova. Usporedi: Čoralić
1994., str. 91.; Čoralić 1998., str. 137.-138., 141., 143., 145.-147.; Čoralić 1999., str. 71.; Čoralić –
Nikšić 2000., str. 22.-23.; Čoralić 2001A, str. 94., 144.-145., 183., 197.;. Čoralić 2002., str. 50., 54.-56.,
59., 62.-64.; Čoralić 2004A.
494
ASV, NT, b. 879., br. 311., 28. IV. 1505. (dalje: Tartaro 1505.); NT, b. 742., br. 58., 18. VII. 1513.
(dalje: Tartaro 1513.); NT, b. 1200., br. 150., 5. XI. 1514. (dalje: Tartaro 1514.); NT, b. 968., br. 442.,
15. VIII. 1519. (dalje: Tartaro 1519.).
495
Danas naselje Lješević na području nekdašnje župe Grbalj.
496
Tartaro 1514.
497
Bazarioto je naziv za trgovce preprodavače, čije je poslovanje poglavito vezano za grad u kojem
obitavaju, a prodaju i kupnju robe obavljaju na gradskim trgovima.
498
ASV, NT, b. 1084., br. 196., 14. IX. 1534.

250
zanimanja nisu neuobičajene kada je riječ o našim iseljenicima u Mlecima te upućuju

da su se bavili sa više zanimanja, posebno često kombinirajući pomorsku i trgovačku

djelatnost. Kao mjesto stanovanja Stjepana Tartara u sve je četiri oporuke navedena

župa S. Severo u predjelu Castello, smještena nedaleko od zdanja hrvatske bratovštine

sv. Jurja i Tripuna. Kuća u kojoj obitava obitelj Tartaro vlasništvo je obližnjeg

ženskog benediktinskog samostana S. Lorenzo.499

Oporučni spisi Stjepana Tartaro bez iznimke nam svjedoče o njegovom

znatnom kapitalu i imovnim mogućnostima. Kroz podjeljivanje novčanih legata, čiji

ukupni iznosi prelaze 1000 dukata, razvidno je kako je riječ o jednom od najimućnijih

hrvatskih iseljenika svoga doba. U oporukama se izrijekom spominju i Tartarove

nekretnine. Ponajprije je riječ o zemljišnim posjedima i kućama u domovini, dijelom

naslijeđenim (beni paterni), a dijelom kupljenim u gradu Kotoru i njegovoj okolici.

Ovu imovinu Stjepan oporučno dariva bratu Iliji, ostavljajući mu i dodatnih sto dukata

za upravljanje posjedima te napominjući da dobrima u domovini Ilija mora

raspolagati zajedno sa zajedničkim im nećakom (čijega se imena u ovoj oporuci ne

može prisjetiti), sinom njihovog pokojnog brata Nikole. Nakon Ilijine smrti ditte terre

et caxe vadino de heredi in heredi soi mascoli et legitimi egualmente acciò che

cadauno de loro habia la sua parte et manchando i mascoli vadino in più proximi

parenti.500 Bratu Iliji, često spominjanom u Stjepanovim oporukama, ostavlja još i

dodatnih pedeset dukata, deset novih košulja i četiri srebrena poslužavnika te cijeli niz

odjevnih predmeta koji preostanu nakon njegove smrti (et zuponi 2 de seda et altri

499
Crkva S. Lorenzo u predjelu Castello podignuta je u IX. stoljeću uz samostan benediktinki.
Pregrađena je 1595. godine. Jednobrodna je građevina s monumentalnim oltarom (Girolamo
Campagna, XVI. st.). Godine 1840. crkva je predana dominikancima. Teško je oštećena u prvom
svjetskom ratu te je 1920. godine definitivno prestala služiti za obavljanje vjerskih obreda. U crkvi je
pokopan znameniti istraživač Dalekoga Istoka Marco Polo. Uz crkvu S. Lorenzo bila je pridružena
manja benediktinska crkvica S. Sebastiano. Usporedi: Lorenzetti 1974., str. 366.; Tassini 1990., str.
349.-350.
500
Tartaro 1514. Usporedi i: Čoralić 1998., str. 147.; Čoralić 1999., str. 68.-69.; Čoralić 2002., str. 59.;
Čoralić 2004A, str. 238.

251
vestimenti). Ukoliko pak dođe do novih osmanlijskih napada na Ilijin i Stjepanov

rodni kraj, Stjepan napominje da mu brat, zajedno sa ostalim članovima obitelji, treba

napustiti kotorsko područje i doći u Mletke. U tom smislu doznačuje mu godišnji

prihod od 12 stara žita i jedan baril vina. Ilijin boravak u Mlecima i njegovo

izdržavanje trajat će samo u vrijeme osmanlijskih provala, a po njihovom okončanju

obvezan je vratiti se u Kotor. 501 U oporuci iz 1519. godine podatci o Ilijinim

nasljednicima još su određeniji te se, po prvi puta, izrijekom spominju njegovi sinovi

Rajko i Stjepan kojima, nakon Ilijine smrti, pripada Tartarova imovina u kotorskom

kraju.502

Zemljišni posjedi i kuće spomenuti u dijelu Stjepanove oporuke koji se odnose

na uzdržavanje brata Ilije u mletačkom kraju, bili su smješteni u Venetu, u naselju

Ponte di Brenta u Padovanskoj nizini (današnja Provincia di Padova). 503 Padovanskim

imanjem upravljat će tijekom idućih godina izvršitelji Stjepanove oporuke, sve dok

njegov nećak Ivica (Zanetto) ne napuni 24 godine i samostalno ga preuzme

uporabu.504 Nakon toga imanje u cjelosti pripada Ivici, ali uz uvjet da Heleni u ime

uzdržavanja doživotno isplaćuje određene godišnje prihode u naturi (vinu, žitu,

plodovima sa okućnice i dr.).505 Nekretnine u Ponte di Brenta ne smiju se prodati niti

501
Item lasso et ordino che per caxo de incursioni et guere de Turchi ditto Helia fasso ascetar a venir a
Venexia cum la sua famiglia voglio che habia stara 12 formento e barile uno de vin de esse tratti de
beni padoani ogni anno finche per guerre turchesche li sarà star a Venezia et non più (Tartaro 1514.).
502
Dimito Helie fratris meo in Cataro omnes possesiones meos in Cataro in vita sua et post mortem
relinquid ad Raychum filius Helie e Stephanus filius Helie egualiter (Tartaro 1519.).
503
Provincia di Padova područje je Veneta u kojemu se u prošlosti bilježi najveća koncentracija
hrvatskih zemljoposjeda. Prednjače naselja Ponte di Brenta i Piove di Sacco, a od ostalih se lokaliteta
spominju mjesta Arzergrande, Monselice, Montagnada, Piombino Dese i Solesin. Usporedi: Čoralić
1999.; Čoralić 2004A, str. 238.
504
Ivica (Zanetto, Zuanne) Tartaro, sin Nikole, spominje se i u nekim drugim dokumentima hrvatskih
iseljenika u Mlecima. Godine 1527. je zajedno sa Anom Novello, Gašparom Ivanovim iz Kotora i
Aleksijem Radovim iz Paštrovića izvršitelj oporuke kotorskog iseljenika Novella. Dvije godine potom,
zajedno sa spomenutim Gašparom Ivanovim i Aleksijem Radovim, obavlja istu funkciju u svezi
oporuke Novellove supruge Ane (ASV, NT, b. 968., br. 391., 19. VIII. 1527.; NT, b. 968., br. 505., 21.
VI. 1529.).
505
... et voglio et ordino che tutte le terre et caxe, fabriche comprate in mio nome a Ponte di Brenta in
Padoana finche ditto Zanetto sarà in età de anni 24 siano guvernati per li miei comissarii insieme cum
ditto Zanetto et sua ameda et al hora dita Lena mia moier vedoando habia stara 12 de formenti
all’anno veneziani, cara 2 de vini e la mità del brollo et la mità de ben et de alberi qual li piaxerà fin
che la viverà (Tartaro 1514.).

252
na bilo koji drugi način založiti ili otuđiti, već prelaze u nasljedstvo Ivice i njegovih

zakonitih muških potomaka. Ukoliko, međutim, Ivica, ostane bez zakonitih

nasljednika, imanje prelazi Stjepanovom bratu Iliji te njihovom zajedničkom nećaku

(nepoznatog imena), drugom sinu brata Nikole. Za dodatno uzdržavanje imanja

Stjepan nasljednicima ostavlja i dodatnih 200 dukata. 506 Imanje u Ponte di Brenta

sadrži, osim kuće, gospodarskih zgrada, okućnice i zemljišnih posjeda, i stočni fond

koji Tartaro istom oporukom iz 1514. godine ostavlja supruzi Heleni i nećaku Ivici.507

Oporučni podatci pokazuju nam, dakle, da Stjepan Tartaro raspolaže s velikim

novčanim kapitalom (preko tisuću dukata) te nemalim zemljišnim posjedom u

Padovanskoj ravnici. U oporuci se gotovo uopće ne spominju Tartarova novčana

dugovanja i potraživanja što upućuje kako se malo bavio konkretnim novčarskim

poslovima, kreditima i ulaganjima te je većinu dobiti stečene trgovinom u Mlecima

ulagao u stabilan zemljišni posjed u Venetu.508

Brojne su oporučne odredbe koje se odnose na obitelj Stjepana Tartara.

Supruzi Heleni, kako je napomenuto, pripada upravljanje Stjepanovom pokretnom

imovinom u Mlecima, kao i doživotno pravo na dio prihoda s padovanskog posjeda.

Uz navedeno, pripada joj i dodatnih 150 dukata, kao i većina srebrenine i nakita

pohranjenoga u kući. Ukoliko Helena “ne bude obdržavala udovištvo”, gubi pravo na

prihode sa imanja te dobiva samo 200 dukata. Ove odredbe, prilično jasno izrečene,

sadržane su u svim Tartarovim oporučnim spisima od 1505. do 1519. godine. Druga

učestalo spomenuta osoba u Tartarovim oporukama njegov je brat Ilija, tada nastanjen

506
Dechiarando che dite terre et stabile per algun modo mai se possa vendere ne alienare ne impignere
ne dare, ma vadino da heredi in heredi mascoli de dito Zanetto de legittimo matrimonio e morendo dito
Zanetto senza fioli mascoli et legittimi naturali ditti beni vadino in li fioli mascoli et legittimi de Helia
et nelli fioli mascoli del dito fio del Nicolò il qual sta con Helia con obligation cargo che mantegner se
debia la botega mia al Ponte del Brenta per fondamenta del qual lasso ducati 200 con il guadagno
qual debano pagar tutte le gravezze et anagrie del cavedal star fermo et stabile per nome de loro
herede (Tartaro 1514.).
507
Item voglio et ordino che tutti li bestiami miei sono in Padoana siano de Zanetto et Helena mia
moier per mità (Tartaro 1514.).
508
Čoralić 2004A, str. 239.

253
u Kotoru. Osim očinskih imanja u zavičaju te mogućnosti da u slučaju osmanlijskih

prodora privremeno prijeđe u Mletke, Stjepan Iliji ostavlja i manji dio svoje pokretne

imovine (odjeća i sl.). Ilijinoj kćeri, kojoj se ime ovdje izrijekom ne spominje, daruje

novac za izradbu dvije haljine (per il suo maridar) u vrijednosti od dvadeset dukata te

dva srebrena pladnja.509 U oporuci iz 1519. ova je odredba ponešto modificirana te se

spominje samo legat u iznosu od 25 dukata, bez podrobnijeg pojašnjavanja uporabe

darovane svote.510

Oporuke Stjepana Tartara sadrže i obdarivanja drugih članova obitelji.

Šogorici Stanislavi, supruzi pokojnog mu brata Nikole, ostavlja deset dukata, dočim

rođakinji Klari dariva upola manji novčani iznos. Rođaka i imenjaka Stjepana

obdaruje sa dvadeset dukata; nećakinju Paulu i njezinog supruga Andriju daruje s po

trideset (oporuka iz 1513. godine) odnosno pedeset dukata (oporuka iz 1514. i 1519.

godine); iznos od dvadeset dukata namijenjen je (u svim oporukama) rođaku Luki

Sarbi, a Heleninoj sestri Mariji ostavlja manju svotu od pet dukata. 511 Glavni

nasljednik sveukupnih Stjepanovih dobara (kako pokretnih, tako i nepokretnih)

njegov je nećak Ivica, ali uz uvjete da do ispunjenja punoljetnosti u svemu mora

poštivati odluke svojih skrbnika i izvršitelja oporuke. Bez njihove posebne dozvole ne

smije se oženiti niti načiniti bilo koji postupak protivan odredbama oporuka te –

ukoliko ih prekrši – gubi pravo na sav obećan imetak.512

509
Tartaro 1514.
510
Tartaro 1519.
511
Lasso Paula mia nezza filia Helio ducati 30. Lasso Andrea suo marido ducati 30 (Tartaro 1513.).
Item lasso a Stanislava moier del condam Nicolò mio fratello ducati 10 per l’anima mia. Item lasso a
Chiara mia germana cusina moier de Luca bariler ducati 5. Item lasso a Stephano mio germano ducati
20. Item lasso a Paula mia nezza moier de Andrea et suo fio per mità ducati 50. Item lasso alla sorella
della mia moier nominata Maria moier Anzolo bariler ducati 5. (Tartaro 1514.).
512
Item voio et ordino che se Zanetto mai se maridasse senza expresse licentia de ditti comissarii in tal
caso sia privo de tutti beni miei et benefici mobili et stabili vadino al altri parenti miei ut supra et
voglio et ordino che tutte le terre et caxe, fabriche comprate in mio nome a Ponte di Brenta in
Padoana finche ditto Zanetto sarà in età de anni 24 siano guvernati per li miei comissarii (Tartaro
1514.).

254
 Manji je broj Stjepanovih legata upućen prijateljima i znancima u Mlecima i u

Venetu. Tako, primjerice, kćerima (kojima se imena ne navode) znanca Rade Coto,

obrtnika u župi SS. Filippo e Giacomo u predjelu Castello, daruje trideset dukata za

njihovu udaju, dočim je parun broda Rade de Servia obdaren sa po dvadeset (oporuka

iz 1513. godine) odnosno deset dukata (oporuka iz 1514. godine).513 Polesani,

stanovnici naselja Ponte di Brenta, kćeri tamošnjega zidara (muraro) Battiste poklanja

16 (oporuka 1513. god.) odnosno deset dukata (oporuka iz 1514. godine).514

Cijeli je niz članova kućne posluge koji se spominju i obdaruju u više

Tartarovih oporučnih spisa. U oporuci napisanoj 1513. godine spominju se služavke

(massara) po imenu Alvisa i Margareta te im se u ime plaće (per suo salario) ostavlja

po deset dukata. Upola manja svota namijenjena je služavki Katarini iz Šibenika,

dočim se Stani, koja je istu službu obavljala proteklih godina (che fu massara) dariva

osam dukata.515 U oporuci napisanoj iduće godine navodi se cijeli niz novih imena

koja pripadaju služinskom osoblju. Massera Lucija obdaruje se sa pet dukata, serva

Benedetta sa čak pedeset dukata i jednim krevetom, dočim se trećoj služavki, Mariji

iz Šibenika, poklanja četiri dukata. U oporukama iz 1513. i 1514. godine spominje se i

kćer upravitelja (gastaldo) Stjepanovog imanja u Ponte di Brenta te joj se (u oba

slučaja) ostavlja deset dukata.516 Naposljetku, oporukom 1519. godine Tartaro

obdaruje služavke (massera i ancilla) Mariju i Zuannu, darujući im deset odnosno 12

dukata. Zanimljiv je i spomen Stjepanovog sluge (sclavo) Benedetta Saracena, čiji je

položaj u odnosu na gospodara očigledno bio zavisnički. U ime njegova oslobođenja

Tartaro ostavlja pedeset dukata.517

513
Tartaro 1513.; Tartaro 1514.
514
Tartaro 1513.; Tartaro 1514.
515
Tartaro 1513.
516
Tartaro 1513.; Tartaro 1514.
517
Tartaro 1519. Usporedi i: Čoralić 2004A, str. 241.

255
 Bliska povezanost Stjepana Tartara s najbližim članovima obitelji razvidna je i

u odredbama o imenovanju izvršitelja oporučnih spisa (commissarii).518 U svim

primjerima na tu su odgovornu dužnost imenovani najbliži članovi obitelji: u oporuci

iz 1513. godine to su nećak Ivica i Andrija, suprug Stjepanove nećakinje Paule, dočim

su 1514. godine izvršiteljima navedeni supruga Helena i spomenuti Andrija.519 Kada

je riječ o svjedocima potpisanim prigodom sastavljanja i ovjere oporuka, u

posljednjim iskazima bokeljskog iseljenika redovito su spomenuti njegovi mletački

sugrađani, ponajviše žitelji predjela Castello, osobe slične profesionalne djelatnosti i

srodnog društvenog i gospodarskog statusa.520

Posebno podroban dio oporučnih spisa Stjepana Tartara odnosi se na njegove

veze s crkvenim ustanovama i duhovnim osobama u Mlecima. 521 Prvi takav izrijekom

iskazan podatak sadržan je u dijelu oporuke u kojem se određuje posljednje

počivalište. U oporuci iz 1505. godine, najranijoj koju posjedujemo, Tartaro za mjesto

svoga počivališta odabire grobnicu najpoznatije mletačke dominikanske bazilike SS.

Giovanni e Paolo (S. Zanipolo).522 U sljedećem spisu iz 1513. godine određuje da

njegovo tijelo počiva u crkvi S. Severo davanti altare S. Maria dove voglio sia fatta

una archa in terra per ducati 30.523 Već iduće godine bokeljski oporučitelj mijenja

prvotnu odluku te, ostavljajući za troškove grobnice pedeset dukata, iskazuje želju za

sahranom u crkvi S. Lorenzo odnosno u njoj pridruženoj kapelici S. Sebastiano. 524

518
Čoralić 2004A, str. 241.
519
Instituo et esse volo miei comissari Andrea marido de mia nezza Paula e Zanetto mio nevodo fu
Nicolò mio fratello (Tartaro 1513.); Li miei comissarii et executori di questo mio testamento instituisco
Lena mia moier e Andrea marido de Paula mia nezza al presente fontegher (Tartaro 1514.).
520
Primjerice, u oporuci iz 1514. godine svjedoci su Mlečani Gerolimo di Zilioli i Antonio Morese
(Tartaro 1514.), a 1519. godine zabilježeni su Donado de Scuntis, Alvise Borgetto i svećenik Zanpier,
župnik crkve S. Lio u predjelu Castello (Tartaro 1519.).
521
Čoralić 2004A, str. 241.-242.
522
Tartaro 1505.
523
Tartaro 1513. Crkvu S. Severo podigla je duždevska obitelj Partecipazio u IX. stoljeću. Pripadala je
redovnicama obližnjeg benediktinskog samostana S. Lorenzo. Stradala je u požaru 1105., potom je
iznova sagrađena i poslije u više navrata pregrađivana. Od 1808. je izvan funkcije, a 1829. je srušena
kako bi se na njenom mjestu podigle zgrade redarstva i gradski zatvori (Tassini 1990., str. 599.-602.).
524
Voglio etiam et ordino chel corpo mio sia sepulto in la giexia de le reverende monache de S.
Lorenzo de Venezia overo nella sua giesiola de S. Sebastian in una sepultura per il qual archa et

256
Naposljetku, posljednjom odredbom iz 1519. godine već se izrijekom spominje

grobnica koju je Tartaro dao podići u prije spomenutoj crkvi S. Severo (in archa S.

Marie Maioris qua archa iam cepi) te se ta crkva, smještena u župi njegova

stanovanja, konačno određuje kao mjesto sahrane. U istoj se crkvi, sve do njenog

rušenja u XIX. stoljeću, nalazila grobnica koja je podsjećala na ostvareni oporučni

legat Stjepana Tartara. Zahvaljujući mletačkom istraživaču Antoniju Cicogni, koji je

neposredno pred rušenje ove crkve obavio istraživanja tamošnjih nadgrobnih

spomenika i prepisao njihov sadržaj, danas nam je poznat nadgrobni natpis na

obiteljskoj grobnici Tartaro: 525

STEPHANI TARTARI CADAVER HIC IACET QVI HOC SIBI VIVENS

DEDICAVERAT OPVS CONSORTIQ[ue]. NEPOTI AC HAEREDIBVS SVIS

ANIMAMQ[ue]. DEO HVC REDDITVRIS OSSA. OBIIT / IIII NONAS /

SEPTEMB / M.D.XIX.

(Ovdje leže posmrtni ostaci Stjepana Tartara koji je ovo djelo još za života posvetio

sebi, supruzi, nećaku i svojim baštinicima, koji će ovdje Bogu ostaviti kosti. Umro je

2. rujna 1519.).526

Uz određivanje posljednjega počivališta, oporuke Stjepana Tartara sadrže i

kraće napomene o pogrebnim običajima. U posljednjem ispraćaju sudjelovati će,

prema želji oporučitelja, dvadeset dječaka iz sirotišta kojima će se podijeliti (pro

elemosina) dvadeset solida.527 U crkvi S. Severo održat će se i mise zadušnice u

spomen na pokojnika, a držat će ih Tartarov sunarodnjak – prete Nicolò di Cataro.528

Kao i brojni drugi katolički žitelji grada na lagunama, ali i šireg europskog prostora,

Tartaro oporučno određuje da se za spas njegove duše hodočasti u neko od glasovitih

sepultura li lasso et ordeno ducati 50 (Tartaro 1514.).
525
Cicogna 1983., str. 101.
526
Čoralić – Nikšić 2000., str. 22.-23.; Čoralić 2001A, str. 197.; Čoralić 2002., str. 54.; Čoralić 2004A,
str. 242.
527
Tartaro 1514.
528
Tartaro 1513.

257
hodočasničkih stjecišta. Stoga je jedna bona persona obvezna, uz uobičajenu

nadoknadu, posjetiti Rim i Asiz, kao i glasovito marijansko središte u Loretu, za čiju

crkvu (alla fabrica) daruje četiri dukata.529

U Tartarovim se oporukama bilježe i obdaruju brojne crkvene ustanove.

Kaptolu crkve S. Severo, odabranoj za mjesto sahrane, ostavlja četiri dukata za

sudjelovanje u njegovom posljednjem ispraćaju. Istoj crkvi za njezine potrebe ostavlja

i dodatnih trideset dukata, dočim tamošnjem oltaru Blažene Djevice Marije dariva

četiri dukata.530 Niz se drugih crkava spominje u preostalim Tartarovim oporukama. U

oporuci iz 1505. godine, najkraćoj sadržajem, daruje crkvu i samostan S. Lorenzo sa

devedeset dukata, dočim samostanu S. Maria delle Grazie, smještenom na istoimenom

otočiću u mletačkoj laguni, daruje deset dukata.531 Crkva S. Lorenzo spominje se i

obdaruje i u oporukama iz 1513. i 1519. godine, a redovito je riječ o iznimno velikim

novčanim svotama (300 dukata koji će se podijeliti tijekom iduće tri godine). U dvije

oporuke (1513. i 1514. godine) Tartaro obdaruje oltar sv. Križa u franjevačkoj crkvi

(vjerojatno u crkvi S. Francesco della Vigna u predjelu Castello). 532 Manjim novčanim

iznosom (dva dukata) obdaruje se i poznata crkva SS. Cosma e Damiano na

nedalekom otoku Giudecca, dočim se za gradnju (pro fabrica) crkve S. Fantino u

predjelu S. Marco oporučno ostavlja četiri dukata.533

Članstvo i obdarivanje brojnih mletačkih bratovština sljedeći je, vrelima zorno

potvrđen dokaz imućnosti i društvenog ugleda Stjepana Tartara. Bratovštini S.

529
Tartaro 1505.; Tartaro 1513.; Tartaro 1514. Usporedi i: Čoralić 2002., str. 54.-55.; Čoralić 2004A,
str. 242.-243.
530
Tartaro 1513.; Tartaro 1514.
531
Tartaro 1505. Otočić Isola delle Grazie, smješten nedaleko od otočića S. Giorgio Maggiore, od
1412. godine sjedište je redovnika S. Girolamo di Fiesole, kada i dobiva ime S. Maria delle Grazie.
Samostan je ukinut 1668., a 1671. godine predan je redovnicama kapucinskog reda. Samostan je ukinut
1810. i srušen 1849. godine. U prošlosti je opatija S. Maria delle Grazie jedna od najčešće spominjanih
i oporukama obdarivanih mletačkih crkvenih ustanova. (Lorenzetti 1974., str. 798.).
532
Tartaro 1513.; Tartaro 1514.
533
Lasso S. Cosme i Damiani alla Zudeca ducati 2 (Tartaro1513.); Item lasso alla fabrica della giesia
de S. Fantin ducati 4 (Tartaro 1514.). Usporedi i: Čoralić 1998., str. 143.; Čoralić 2004A, str. 243.

258
Marco534, stoljećima jednoj od vodećih bratimskih udruga Mlečana, čiji su članovi

ponajprije bili mletački patriciji i građani znatnijih imovnih mogućnosti, ostavlja

novčane legate (u više oporuka iznosi variraju od deset do četrdeset dukata) i velike

voštanice (dopiere) koji će gorjeti u spomen na oporučitelja. 535 Voštanice i manje

novčane svote (između jednog i pet dukata) Tartaro namijenjuje i bratovštini Blažene

Djevice Marije u crkvi S. Maria Formosa u Castellu 536, dočim drugoj tamošnjoj

bratovštini – udruzi topnika (bombardieri) pod zaštitništvom sv. Barbare537 - dariva

jedan dukat i dvije voštanice. 538 Marijanska je i bratovština u nevelikoj crkvi S. Lio u

Castellu539, obdarena u Tartarovoj oporuci voštanicama i manjim svotama (od jedan

do pet dukata).540 Naposljetku, bratovštini S. Marina u istoimenoj crkvi oporučitelj

534
Scuola grande S. Marco, jedna od velikih mletačkih bratovština, utemeljena je 1260. godine. U
prošlosti se ubrajala među najuglednije i gospodarski najiumućnije mletačke bratovštine, a stoljećima
je obdarivana brojnim donacijama uglednih Mlečana. Sjedište (danas gradska bolnica) je podignuto
koncem XV. stoljeća (Pietro Lombardo, Marco Codussi) u stilu lombardijske renesanse. Zanimljivo je
spomenuti da je veliki hrvatski graditelj i kipar Ivan Duknović 1498. godine sklopio ugovor s
bratovštinom S. Marco, prema kojemu je za veliku dvoranu njezinoga sjedišta trebao izraditi veliki
mramorni oltar. Ugovor je obstavljen nakon nekog vremena zbog Duknovićeva razmimoilaženja s
prokuratorima bratovštine, koji – čini se – nisu bili zadovoljni njegovim započetim uradcima.
Usporedi: Lorenzetti 1974., str. 336.-338.; Čoralić – Manin 1996.
535
Lasso Scuola S. Marci in qual sum 10 ducati e 30 dopiera lire 2,5 l’uno per sepoltura (Tartaro
1513.); Item lasso a la Scuola de missier S. Marco per accompagnarmi ducati 40 et dopieri 30 de lire
2,5 l’uno (Tartaro 1514.); Lasso Scole S. Marco pro asociando corpus meus ad sepoltura ducati 10
(Tartaro 1519.).
536
Bratovština Blažene Djevice Marije u crkvi S. Maria Formosa utemeljena je kao kongregacija klera
1125. godine i jedna je od rijetkih mletačkih bratovština koje su opstale do danas. Njezin oltar u crkvi
S. Maria Formosa nalazi se u prvoj kapeli s desne strane od ulaza, a ukrašava je znameniti triptih
Bartolomeja Vivarinija iz 1473. godine. Usporedi: Lorenzetti 1974., str. 381.; Chiesa S. Maria
Formosa, Venezia 1994.², str. 12.-13.
537
Bratovština topnika (Scuola dei bombardieri) utemeljena je 1500. godine. Isprva je imala sjedište u
crkvama S. Andrea i S. Marcuola, a od 1505. godine nadalje sjedište joj se nalazilo u crkvi S. Maria
Formosa. Godine 1509. bratovština je u crkvi podigla vlastiti oltar posvećen sv. Barbari, čiju je oltarnu
palu načinio mletački slikar Palma il Vecchio. Na trgu na kojem je istoimena crkva nalazila se i zgrada
u kojoj su se bratimi okupljali na redovitim skupštinama. Usporedi: Chiesa S. Maria Formosa, str. 14.;
Gramigna – Perissa 1981., str. 42.-43.; Lorenzetti 1974., str. 381.; Tassini 1990., str. 86.
538
Tartaro 1505.; Tartaro 1513.; Tartaro 1514.; Tartaro 1519.
539
Oltar bratovštine Blažene Djevice Marije u crkvi S. Lio (S. Leone) nalazi se s desne strane od ulaza
u crkvu; na njemu je oltarna pala s prikazom Djevice Marije (Lorenzetti 1974., str. 327., 329.).
540
Tartaro 1505.; Tartaro 1513.; Tartaro 1514.

259
dariva skroman iznos od jednog dukata541, dočim uglednoj bratovštini S. Maria della

Misericordia542 ostavlja deset dukata.543

Ubožišta (hospitali) - utočišta ostarjelih, siromašnih, fizički nemoćnih i

osamljenih - karitativna su ustanova koja se osniva i djeluje pod patronatom najviše

mletačke vlasti, crkvenih i samostanskih ustanova, bratovština te mletačkih plemićkih

obitelji. Njihovo darivanje uobičajen je čin, redovit u većini onovremenih oporučnih

spisa. Stoga i Stjepan Tartaro, po uzoru na najveći dio svojih sugrađana, spominje i

manjim iznosima obdaruje vodeće mletačke hospitale Madonna della Pietà 544 i S.

Lazzaro.545 U istu skupinu legata ubraja se i darivanje “Kristovih siromaha”, kojima

Tartaro ostavlja četiri dukata.546

Stjepan Tartaro bio je, razvidno je i iz prethodnih navoda, višestruko povezan

s hrvatskom bratovštinom sv. Jurja i Tripuna. Početkom XVI. stoljeća obnašatelj je

vodećih dužnosti u upravnim tijelima bratovštine, a 1508. godine spominje se i kao

njezin predstojnik (gastald).547 Bratovština se izrijekom spominje i u svim njegovim

oporučnima spisima. Godine 1505., u svojoj prvoj oporuci, u sažetom navodu

obdaruje je sa trideset dukata. Godine 1513. navodi kako posjeduje 130 dukata koji

541
Bratovština S. Marina nalazila se u istoimenoj crkvi u Castellu. Crkva se ubrajala među poznatije
crkve u Castellu, a jednom godišnje svečano ju je pohodio dužd u spomen na ponovno zauzeće Padove,
izgubljene tijekom rata za Cambrajsku ligu (1509.). Crkva je napuštena 1818., a porušena 1820. godine
(Lorenzetti 1974., str. 329.).
542
Scuola S. Maria della Misericordia (S. Maria di Val verde) jedna je od Velikih mletačkih
bratovština. Utemeljena je 1261. godine, a početkom XIV. stoljeća stječe dozvolu za podizanje sjedišta
uz istoimenu opatiju iz X. stoljeća. Bratovština je ukinuta u vrijeme francuske uprave početkom XIX.
stoljeća. (Lorenzetti 1974.,str. 402.-403.; Tassini 1990., str. 417.).
543
Tartaro 1505.; Tartaro 1513.; Tartaro 1519. Usporedi i: Čoralić 1998., str. 143.; Čoralić 2004A, str.
244.
544
Hospital Madonna della Pietà u predjelu Castello (na Riva degli Schiavoni) utemeljio je 1346.
godine fra Pietruccio iz Asiza. Bio je namijenjen zbrinjavanju i odgoju napuštenih djevojčica, glasovit
po glazbenoj poduci (ondje je kao orguljaš djelovao u XVIII. stoljeću Antonio Vivaldi). Ubrajao se
među najpoznatije i najviše obdarivane mletačke nabožne ustanova, a jednom godišnje svečano ga je
pohodio i dužd (na Cvjetnicu). Usporedi: Lorenzetti 1974., str. 293.; Tassini 1990., str. 500.
545
Hospital S. Lazzaro dei Mendicanti utemeljen je u XIII. stoljeću za zbrinjavanje oboljelih od gube.
Godine 1262. zbrinjavanje gubavaca premješta se na otok u Laguni, a hospital pod istim imenom
nastavlja djelovati u gradu te je smješten uz dominikansku baziliku SS. Giovanni e Paolo. Počekom
XIX. stoljeća, zajedno sa bratovštinom S. Marco, hospital je ukinut i pretvoren u državnu bolnicu
(Tassini 1990., str. 407.).
546
Tartaro 1513.; Tartaro 1514.; Tartaro 1519.
547
Perocco 1964., str. 233.; Čoralić 1998., str. 145.; Čoralić 2004A, str. 245.

260
pripadaju bratovštini te od izvršitelja svoje posljednje volje traži da se rečena svota

isplati udruzi, ujedno je obdarujući s deset dukata i 12 velikih voštanica koje će se,

kako je običaj, upaliti u vrijeme njegova posljednjeg ispraćaja. Isti broj voštanica

spomenut je i u oporuci iz 1514. godine, kada se ponovno spominje dug bratovštini,

koji sada iznosi 144 dukata. Naposljetku, u oporuci iz 1519 godine dug više nije

naveden, ali su obveze bratovštine (sudjelovanje u posljednjem ispraćaju) ostale

nepromijenjene, kao i darivanje udruge svotom od deset dukata.548

Stjepan Tartaro spominje se u nekoliko oporuka drugih hrvatskih iseljenika,

mahom onih koji potječu s mletačkih prekojadranskih posjeda u Boki. Godine 1516.

spominje se, uz Petra Pušanića (Pusanich), Nikolu iz Zete i Stanu iz Šibenika, kao

jedan od izvršitelja oporuke Helene, udovice Marka Božinog iz Kotora, stanovnice

Mletaka u župi S. Severo, istoj onoj u kojoj se kao žitelj tijekom toga vremena

spominje i Tartaro.549 Godine 1519. Stefanus dictus Tartaro de Lesevich zabilježen je i

kao izvršitelj oporuke Katarine, supruge Rade iz mjesta Orašac kraj Kotora,

stanovnice u predjelu Cannaregio, nedaleko od samostana S. Caterina.550

Helena Bojko: raščlamba oporučnih spisa

Navodi sadržani u oporukama Stjepana Tartara, kao i u dokumentima vezanim

uz druge hrvatske iseljenike i bratovštinu sv. Jurja i Tripuna, samo su dio podataka o

548
Lasso Scuola S. Georgii Venetorum 30 ducati (Tartaro 1505.); Lasso Scuola S. Zorzi de nation di
Schiavoni dopieri 12 de libre 4 l’una e duc. 10 per anima mia. Dechiaro che haveo ducati 130 fu della
della Scuola de S. Zorzi di Schiavoni e voglio che li siano dati (Tartaro 1513.); Item lasso alla Scuola
mea de S. Zorzi et Triphone altri ducati 10 et dopieri 12 de lire 4 l’uno. Item lasso che siano restudi
alla Schola de S. Zorzi e Triphone de Venezia ducati 144 che sono apresso di me in salvo (come apar
per il libro del suo scritto) (Tartaro 1514.); Dimito Scuole S. Georgii e Triphonis ducati 10 pro
asociando corpus meum ad sepolturam (Tartaro 1519.). Usporedi i: Čoralić 1994., str. 91.; Čoralić
2004A, str. 245.
549
ASV, NT, b. 408., br. 116., 5. II. 1516.
550
Zanimljivo je da Katarina piše oporuku 6. IX. 1519., dakle četiri dana nakon što je Stjepan Tartaro,
kojega imenuje svojim izvršiteljem, već preminuo. Osim što postoji mogućnost da je riječ o pogrješno
napisanom datumu, moguće je da su podatci za ovu Katarininu oporuku jednostavno preneseni iz neke
prethodno napisane te otuda i nespretno unesena izjava o Tartarovom imenovanju za osobu najvećega
povjerenja (ASV, NT, b. 742., br. 10., 6. IX. 1519.).

261
tom bokeljskom iseljeniku i njegovoj obitelji. Nadopunu, nezaobilaznu pri iščitavanju

i raščlambi povijesti te nekoć ugledne, djelatne i poslovno uspješne hrvatske

iseljeničke obitelji, nalazimo u oporučnim spisima Stjepanove supruge Helene

Bojko.551 U svim se oporukama Helena navodi kao udovica Stjepana Tartara

(zavičajem smještenog u Kotor, bez spominjanja mjesta Lješević), za kojega se

navodi da je po zanimanju bio pomorac. Mjesta stanovanja Helene Boioco spomenuta

su u potonje dvije oporuke. U spisu iz 1530. župa S. Severo i dalje je mjesto njezinog

stanovanja, dočim podatak iz oporuke napisane 1534. godine govori da se potkraj

života preselila u udaljeniju i hrvatskim iseljenicima manje naseljavanu župu S. Polo

u istoimenom predjelu, gdje obitava u kući krojača Rade iz Zete (in casa del mistro

Rade de Zeta sartor).552

Helena Bojko, razvidno je iz njezinih oporučnih spisa, nastavila je uspješnu

poduzetničku aktivnost pokojnog supruga Stjepana. Novčani kapital kojime raspolaže

velik je, a njegova ukupna vrijednost iznosi (prema podatcima iskazanima

podijeljivanjem legata) preko tisuću dukata. Zemljišni posjed u Ponte di Brenta i dalje

je zadržala u svojem vlasništvu, upravljajući njime i ubirući prihode koji zasigurno

nisu bili zanemarivi. U Mlecima posjeduje pokretnu imovinu, dijelom naslijeđenu

tijekom dugogodišnjeg zajedničkog života sa suprugom Stjepanom, a dijelom stečenu

vlastitim ulaganjem. Na jednom od najfrekventnijih mjesta mletačkog trgovačkog

života, u četvrti zvanoj Beccaria553, kupila je pravo na držanje prodajnog mjesta

(bancha), prihode kojega jednim dijelom namijenjuje samostanu S. Lorenzo. 554

Poslovanje je proširila i na trgovinu s Flandrijom, koje su u njeno ime obavljali

551
Raspolažemo sa tri oporučna spisa Helene Bojko: prvi potječe iz 1525. (ASV, NT, b. 391., br. 280.,
2. V. 1525., dalje: Boico 1525.), drugi iz 1530. (NT, b. 190., br. 225., 7. III. 1530., dalje: Boico 1530.)
te treći iz 1534. godine (NT, b. 1084., br. 196., 14. IX. 1534., dalje: Boico 1534.).
552
Boico 1530.; Boico 1534.
553
Beccaria je naziv za trgovačku četvrt nedaleko od Rialta. Nekoć je bila poznata po brojnim radnjama
za prodaju mesnih proizvoda (Tassini 1990., str. 68.-69.).
554
Boico 1530.

262
trgovac (bazarioto) i pomorac (navigante) Aleksije iz Paštrovića555 i Helenin rođak

Luka, također podrijetlom s područja nekdašnje paštrovske općine.556

Prethodno spomenuta imovina izrijekom se bilježi prilikom brojnih oporučnih

navoda koji se odnose na Heleninu (i Stjepanovu) obitelj. Tako Ani Klarinoj,

nećakinji pokojnog supruga Stjepana, daruje brojne odjevne predmete i posteljinu,

dočim nećaku Polu zvanom Grbavac (Gobo) ostavlja 150 dukata. 557 Nećaku

(suprugovom) Ivici (Ivanu) Tartaro ostavlja svu pokretnu imovinu u kući i na imanju

u Ponte di Brenta, čime u cjelosti slijedi oporučne odredbe pokojnoga supruga

Stjepana.558 Antoniji, Ivičinoj kćeri i Heleninoj pranećakinji, u nasljedstvo ostavlja

imovinu u visini 600 dukata kojom će, sve do njezine punoljetnosti (i udaje),

upravljati predstavnici samostana S. Lorenzo i njihovi zastupnici. Ukoliko Antonija

umre ili se ne uda, ovaj znatan imetak pripada njezinom bratu Dominiku i njegovim

zakonitim nasljednicima. Ukoliko, međutim, i Dominik ostane bez potomstva,

imovina u cjelosti pripada nećaku Polu Lazarovom iz Zete (Polo zvan Grbavac). U

svezi ove odredbe, koja je upravo poradi velikog novčanog iznosa podrobno

objašnjena, izrijekom se navodi i opaska u svezi mogućeg protivljenja Ivice Tartara.

Stoga, ukoliko Ivica u bilo kojem trenutku ne bude poštivao ovako sročen navod iz

oporuke te na bilo koji način pokuša omesti zastupnike samostana ili opaticu u

provođenju odluke, njegova djeca (Antonija i Dominik) smjesta trajno gube pravo na

nasljedstvo te ono izravno pripada Polu Lazarovom iz Zete. 559 U oporuci iz 1534.
555
Aleksije Radov iz Paštrovića spominje se u nekoliko drugih oporuka hrvatskih iseljenika u Mlecima,
ponajprije onih koji potječu s poručja Boke, a tijekom svojega života u Mlecima bili su u intenzivnoj
vezi i sa obitelji Tartaro. Godine 1527. odnosno 1529., zajedno sa Ivanom (Ivicom) Tartaro izvršitelj je
oporuka supružnika Ane i Novella iz Kotora (ASV, NT, b. 968.,br. 391., 19. VIII. 1527.; NT, b. 968.,
br. 505., 21. VI. 1529.). Usporedi i: Čoralić 2004A, str. 246.-247.
556
Boico 1534.
557
Item lasso a Anna fia de Chiara barbiera nezza del condam mio marido una camisa, una investitura
de panno paonazo, una de rase, de gremite paonazo, una de sarza paonazza, una vesta de panno
tonda, una de sarza bona, doi fazuoli, intimele para 2, linzuoli sotili 1, letto 1 fornido, 1 altro paro
lanzuni, 1 paro di cortine nove. Item lasso al mio nievo Polo Gobo ducati 150 (Boico 1525.).
558
Item lasso a Zuane Tartaro mio nevodo tutto il mobile di casa e tutti arzenti che me attrovo in
Venezia, come alla villa (Boico 1530.).
559
Boico 1530.

263
godine Antoniji se, uz prethodno obdarivanje, prepušta i pravo na prihode od

Heleninih trgovačkih poslova u Flandriji, koja – u slučaju da Antonija premine –

pripadaju njezinu bratu Dominiku.560 Manju novčanu svotu (deset dukata) koju joj je

ostao dužan spomenuti Ivica Tartaro, ostavlja njegovoj drugoj kćeri Anđeli.

Naposljetku, oporučnom odredbom iz 1534. godine glavnim nasljednicima svoje

cjelokupne i opsegom svakako nemale imovine, imenuje bratiće Luku Ilijinog i Ivicu

Nikolinog, nećake svoga pokojnog supruga Stjepana.561

Od ostalih obdarivanja konkretnih osoba u oporuci Helene Bojko spominje se

služavka (massera) Margareta, stanovnica mjesta Ponte di Brenta, kojoj se oporučno

ostavljaju neki Helenini odjevni predmeti i jedan krevet.562

Kada je riječ o izvršiteljima oporuka, u sva tri primjera izrijekom se spominje

predstojnica samostana S. Lorenzo (koja u trenutku smrti oporučiteljice bude obnašala

rečenu dužnost), dočim su u oporukama iz 1525. i 1534. godine uz opaticu

benediktinskog samostana pridruženi i Aleksije iz Paštrovića te Battista Pietrov iz

Ponte di Brenta.563 Potonjima se, kao Heleninim dugogodišnjim prijateljima i

poslovnim partnerima, ostavlja svota od po deset dukata.564

Odabir mjesta pokopa Helene Bojko u velikoj mjeri nalikuje oporučnim

željama njezina pokojnoga supruga. U svojoj prvoj oporuci iz 1525. godine Helena

izražava želju za pokopom u crkvi S. Severo in archa del condam Stefano mio

marido.565 Godine 1530. ta je želja promijenjena iskazivanjem odredbe o mjestu

560
Item lasso ad una fia dicta Antonia del Zuane mio nevodo usi de denari che ho merchasse in
Fiandria per Alexio mio comisario et Lucha Pastrovichio mio cusin per il suo maridar over monachar
et morendo dicta Antonia mia nezza avanti il suo maridar over monachar detti denari lassavi ut
vadono a Domenigo fratello della dicta Antonia (Boico 1534.).
561
Il residuo veramente delli beni miei lasso la mità al Luca de Helia de Cataro e l’altra mita a Zuane
fio del condam Nicolò de Cataro zermeni e parenti del mio marido (Boico 1534.).
562
Boico 1530.
563
Boico 1525.; Boico 1530.; Boico 1534.
564
Item lasso ad Alexio in segno d’amor ducati 10. Item lasso all Baptista mio comissario ducati 10
(Boico 1530.).
565
Boico 1525.

264
pokopa u crkvi S. Lorenzo566, da bi u posljednjoj poznatoj Heleninoj oporuci,

datiranoj u 1534. godinu, odredba o mjestu sahrane bila identična onoj iz 1525.

godine.567 Prilikom sahrane Helena izražava želju za odijevanjem u habit redovnica S.

Maria dei Servi te za pratnju pripadnica istoga reda namijenjuje četiri solida po svakoj

pratiteljici – članici reda servita.568 U skup odredbi o posljednjem ispraćaju uključene

su i Helenine odredbe o održavanju misa zadušnica za spas njezine duše, kao i želje

da prigodom njezine sahrane nazoči lokalno svećenstvo te da se, kako običaj nalaže,

upale svijeće u spomen na pokojnicu na oltaru Blažene Djevice Marije u crkvi S.

Severo.569

Iako ne u tolikom broju kao u oporuci Stjepana Tartara, oporučni spisi Helene

Bojko također bilježe nekoliko sadržajem zapaženih legata mletačkim crkvenim

ustanovama.570 Crkvi S. Severo, posljednjem počivalištu obitelji Tartaro, dariva

(prema oporuci iz 1525. godine) pet dukata i osam voštanica, dočim redovnicama

trećega reda (Madonna dei Servi) ostavlja po jedan dukat “za spas svoje duše”. 571

Podrobnije su i sadržajem bogatije odredbe koje se odnose na ženski benediktinski

samostan S. Lorenzo, u čijim je kućama obitelj Tartaro i obitavala te s kojima su za

života bili povezani brojnim vezama. Spominjući kako je prodajno mjesto na skupoj,

trgovački atraktivnoj i zasigurno višestruko isplativoj lokaciji alla Becaria kupljeno

dijelom i za samostan S. Lorenzo, Helena određuje da se trećina prihoda redovito

566
Boico 1530.
567
Il corpo veramente mio voio esse sepulto in S. Severo in l’archa mia dove è sepulto il corpo del mio
marido (Boico 1534.).
568
Item voio esser corpo mio vestito del habito della Madre di Servi et accompagnato delle sorelle del
detto ordine con elemosina soldi 4 per cadauna (Boico 1534.).
569
Item voglio che mi siano fatte le messe 150 per l’anima mia. Item lasso al piovane del capitolo che
me accompagnava alla mia sepultura soldi 20. Item voglio che siano celebrate messe 50 piccole e una
messa grande. Et lasso lire 5 pro una messa. Item lasso che sia argendado uno cesandel ad altare
della Madona (Boico 1525.); Item voio esser accompagnato il corpo mio alla sepoltura con il capitolo
della mia contrada dove mi ritrovo mancher. Item voio sia scosso per li miei comissarii ducati 40 in le
mie essequie, cere, messe della Madonna et S. Gregorio et altre messe come meglio parerà alli miei
comissarii (Boico 1534.).
570
Čoralić 2004A, str. 248.-249.
571
Boico 1525.

265
isplaćuje rečenom samostanu kojemu će, nakon četrdeset godina, prodajno mjesto

pripasti u cjelosti. Obveza samostana i redovnica prema oporučiteljici je da redovito,

svakoga Božića, u spomen na pokojnicu, njezinog supruga i ostale pretke, zapale

veliku svijetiljku (cesendelo) na svom glavnom oltaru.572

Helena Bojko nije bila, poput Stjepana Tartara, članica brojnih mletačkih

bratovština. Usmjerena isključivo na svoju nacionalnu, hrvatsku udrugu,

oporučiteljica joj, istovjetno u svim svojim svojim oporukama, dariva po deset

dukata.573 Naposljetku, kada je riječ o uobičajenom obdarivanju mletačkih nabožnih

ustanova, uz hospital Madonna della Pietà, spomenut i u Stjepanovoj oporuci, Helena

izrijekom spominje i obdaruje sa deset dukata hospital degli Incurabili574, također

jedno od najčešće spominjanih i darivanih ubožišta prošlovjekovnih Mletaka.575

Helena Bojko, supruga bokeljskog iseljenika Stjepana Tartara, preminula je,

prema podatcima iz oporuka, 1534. godine. Sahranjena je, prema vlastitoj želji, u

crkvi S. Severo u predjelu Castello, u grobnicu koju je još za svojega života dao

podići njezin suprug. Kako nisu imali potomstva, nemala imovina obitelji Tartaro

pripala je njihovim najbližim srodnicima, također uglednim pripadnicima hrvatske

iseljeničke zajednice u Mlecima.

***

572
Item voglio che la ditta bancha la qual ho comprato a S. Marco in nome del ditto monasterio de S.
Lorenzo sia sempre in qual nome et che delli fitti siano dati ducati 5 alle ditte monache de S. Lorenzo
per mantenir uno cesendelo in giesia de S. Severo e per adorar l’altar grando de S. Lorenzo de cere
per le feste de Natal e resto sia dispensato in povere mie parente et del mio marido segondo le sue
neccessità per anni 40 continui et doppoi finiti anni 40 voglio che detta bancha sia del detto
monasterio de S. Lorenzo con quela condizione che ogni anno le ditte monache fazano un aniversario
per anima mia et del mio marido e tutti li miei morti (Boico 1530.).
573
Item lasso alla Scuola de S. Zorzi di Schiavoni ducati 10 (Boico 1525.); Item lasso alla Scuola di
Schiavoni a S. Zuane di Furlani ducati 10 (Boico 1530.); Item lasso ducati 10 alla Scuola di S. Zorzi di
Schiavoni a S. Zuane di Furlani posta (Boico 1534.).
574
Ospedale dei Incurabili osnovan je 1522. godine. Smješten je u predjelu Dorsoduro na obali zvanoj
Zattere. Isprva se brinuo za bolesnike, kasnije i za siročad kojoj se ovdje davala poduka iz obrtničkih
vještina. Ukinut je početkom XIX. stoljeća. (Tassini 1990., str. 330.-331.).
575
Boico 1530.; Boico 1534.

266
 Bokeljska prekojadranska iseljavanja u Mletke sastavni su i sadržajem i

opsegom prevažan dio povijesti hrvatskih migracijskih gibanja u ranom novom

vijeku. U vrijeme najučestalijih useljavanja u grad na lagunama, tada zajedničku

metropolu dugog obalnog prostora od Umaga do Albanije, bokeljski iseljenici činili

su brojčanim udjelom pretežit dio brojne, djelovanjem i ugledom prepoznatljive i

cijenjene hrvatske nacionalne zajednice u Mlecima. Upravo tada, tijekom XVI.

stoljeća, u gradu na lagunama djeluje cijeli niz istaknutih hrvatskih iseljenika,

poduzetnika, trgovaca, pomoraca, ali i umjetnika i intelektualaca, koji će, svaki na

svoj način i svojim udjelom, davati zapažene prinose gospodarskim i kulturnim

povezanicama između dviju susjednih jadranskih obala. Stjepan Tartaro – bokeljski

iseljenik s početka XVI. stoljeća, upravo je primjer jednog takvog, radinog i

poduzetnog, uspješnog i imućnog našijenca u Mlecima. Trgovac i pomorac, posjednik

zemljišnog imanja u mletačkoj terrafermi, obdarivatelj brojnih crkvenih ustanova i

duhovnih osoba, Tartaro je – razvidno je to iz oporučnih spisa kojima raspolažemo –

imao značajnu ulogu u svakodnevnom životu hrvatskih iseljenika u Mlecima

početkom XVI. stoljeća. Nositelj najviših dužnosti u hrvatskoj nacionalnoj bratovštini

sv. Jurja i Tripuna, Tartaro je ujedno i njezin mecena i darivatelj u vrijeme kada ta

nacionalna zajednica prednjači ostalim stranim useljeničkim udrugama. Tijesno

povezan s hrvatskom dijasporom, Tartaro je bio i ugledan član mletačke zajednice,

cijenjen i štovan u sredini koju je izabrao za svoju domovinu. Grobnica i nadgrobna

ploča u nekdašnjoj mletačkoj crkvi S. Severo u predjelu Castello posvjedočenje je

ugleda i važnosti tog hrvatskog iseljenika. Dodatna svjedočanstva o uspješnosti

obitelji Tartaro saznajemo i iz oporučnih spisa njegove supruge Helene Bojko, koja je

– nimalo ne odustajući od poslovnih aktivnosti svoga supruga – i nakon njegove smrti

267
djelovala kao uspješna poduzetnica, ali i vrijedna i priznata članica hrvatske

nacionalne zajednice.

Na kraju se može zaključiti - životopisi supružnika Helene Bojko i Stjepana

Tartaro svakako nisu opsegom velik, ali su značajem višestruke istraživačke

pozornosti vrijedan isječak iz gradivom prebogate i nikada dovoljno iščitane povijesti

bokeljske zajednice u Mlecima te ujedno i vrijedno posvjedočenje o njihovim

prinosima hrvatskoj prekojadranskoj iseljeničkoj skupini.

268
IV.4. Između Boke i Mletaka – dobrotski kapetan, trgovac i mecena Pavao Đurov

Kamenarović (1696.-1787.)

Uvod

Obitelj Kamenarović zasigurno se ubrajala među vodeće dobrotske pomorsko-

trgovačke rodove. Pripadali su drevnom dobrotskom bratstvu (prvotno prezime

Krasoević), a prezime su stekli prema pretku Niku Petrovom, kamenoklesaru

djelatnom u XV. stoljeću. U XVIII. stoljeću, kada sukladno općem gospodarskom

usponu Boke kotorske i Dobrote postižu svoj najveći uspon, raspolagali su s oko

četrdeset brodova, slovili kao iznimno bogati i djelatni pomorski poduzetnici diljem

jadranske i sredozemne obale. Iz obitelji Kamenarović bilježi se, tijekom XVIII. i

XIX. stoljeća, više od sto aktivnih pomoraca, od čega je njih 59 nosilo i kapetanski

čin. Kao mecene i dobrotvori istaknuli su se i imali izrazito zapaženu ulogu i u

povijesti hrvatske zajednice u Mlecima, a svojim su prinosima, ostavštinama i

donacijama, trajno obilježili kulturni razvoj rodne Dobrote i Boke576.

Tema ove cjeline život je i djelovanje Pavla Đurova Kamenarovića (1696.-

1787.), kapetana i trgovca, mecene i dobrotvora, koji se po svojim djelima i

zaslugama može ubrojiti među najistaknutije osobe bokeljske i dobrotske povijesti

XVIII. stoljeća. U istraživanju će – tragom dosadašnjih spoznaja iz literature te

ponajprije uvidom u izvorno gradivo iz Arhiva bratovštine sv. Jurja i Tripuna u

Mlecima (Archivio della Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone, dalje: ASD) i

Istorijskog arhiva u Kotoru (dalje: IAK) – biti predstavljene temeljne sastavnice iz

njegova životopisa. Njihovom raščlambom nastoji se, uz ostalo, ukazati na nekoć

576
O povijesti obitelji Kamenarović, kao i o njihovim zaslužnim odvjetcima, brojni su podatci sadržani
u literaturi koja obrađuje povijest Dobrote. Usporedi bilješku 380.

269
iznimno i još uvijek u hrvatskoj historiografiji nedovoljno proučeno i vrednovano

“zlatno doba” bokeljske povijesti i upozoriti na obitelji i pojedince koji su ga svojim

pregnućima, samoprijegorom i djelovanjem, trajno i neizbrisivo obilježili.

Podatci o obitelji Kamenarović i Pavlu Đurovom kao jednom od

najistaknutijih odvjetaka toga roda sadržani su u nizu historiografskih uradaka. Kratke

zabilježbe o njegovom životnom putu i djelovanju bilježe enciklopedijsko-

leksikonske edicije “Pomorska enciklopedija”, “Pomorski leksikon”, i “Hrvatski

leksikon”577, kao i opsegom manji, ali sadržajni uradci iz pera Antuna Miloševića. 578

Lik Pavla Đurova kao jednoga od vodećih dobrotskih i bokeljskih pomoraca i

trgovaca XVIII. stoljeća redovito bilježe i opća djela o bokeljskoj povjesnici, kao i

ona koja se odnose na pojedine etape iz brodarske prošlosti toga kraja. 579 Uz osobu

Pavla Đurova redovito se vezuje njegov dobrotvorni rad odnosno pregnuća na

kulturnom uzdizanju rodne Dobrote. Brojne dragocjene podatke o njegovim

zaslugama pri uređenju dobrotske župne crkve sv. Mateja sadrže sintetski i

pojedinačni radovi povjesničara kulture i umjetnosti Nika Lukovića, Zorice Čubrović,

Antuna Tomića, Radoslava Tomića, Massima De Grassija i drugih.580 Naposljetku, u

radovima koji se bave povijesnim razvojem i kulturnom baštinom hrvatske

bratovštine sv. Jurja i Tripuna u Mlecima, kapetan Pavao Đurov Kamenarović

zabilježen je u kontekstu pregleda obnašatelja najviših dužnosti u udruzi te kao jedan

od njezinih najzapaženijih mecena u drugoj polovici XVIII. stoljeća.581

577
PE, sv. III. (1976.), str. 438.; PL, str. 339.; HL, sv. I. (1996.), str. 565.
578
Milošević 1939.; Milošević 1956A. Vrijedne podatke o pomorsko-trgovačkom djelovanju Pavla
Đurova nalazimo i u zbirci pomorskih regesta Nikole Čolaka (Čolak 1985.; Čolak 1993.).
579
Luković 1951., str. 136.; Milošević 1959., str. 123.; Milošević 1962A, str. 1810.-1811.; Tomić
1975., str. 108.-109.; Tomić 1978., str. 72.-73.; Tomić 1995.-1998., str. 210.; Čoralić 2000A, str. 240.;
Milošević 2003., str. 236.; Tomić 2004., str. 127., 228.; Čoralić 2005C.
580
Horvat – Matejčić – Prijatelj 1982., str. 729.; Brajković – Tomić – Milošević – Radimir, str. 116.-
117.; Čubrović 1987.-1988., str. 126.; Tomić 1991.-1992., str. 126.-127.; Tomić 1995., str. 18., 77.,
157., 160., 206.; Luković 2000., str. 43.-44.; De Grassi 2001., str. 69.; Trgovci i pomorci Boke, Katalog
izložbe, Klovićevi dvori, Zagreb, rujan 2003., str. 62.
581
Luković 1957., str. 42.; Perocco 1964., str. 196., 235.; Perocco 1984., str. 43.; Čoralić 2000A, str.
240.; Čoralić 2001A, str. 237.-238., 261.

270
Životni put

Bokeljski kapetan, trgovac, dobrotvor i mecena Pavao Đurov Kamenarović

rođen je u Dobroti 9. II. 1696. godine. Kao odvjetak jedne od najdjelatnijih dobrotskih

pomorsko-tragovačkih obitelji, Pavao je Đurov najveći dio svojega života bio vezan

uz razgranatu brodarsku aktivnost diljem Jadrana i Sredozemlja. U vrelima se

izrijekom bilježe njegova brojna trgovačka putovanja duž albanske i grčke obale,

dočim je u Mlecima, kao i drugi Dobroćani, za svoje trgovačke potrebe raspolagao sa

un banco sopra la Riva de Schiavoni. Zapovjednik je tartane “Madonna del Rosario”,

a kao najčešće spominjani proizvodi kojima trguje navode se sir, smokve, ulje, raša,

vosak, paklina, meso i duhan.582 Njegova je djelatnost na pomorsko-trgovačkom

povezivanju dviju obala bila iznimno cijenjena u Mlecima te se u dukali Senata od 2.

siječnja 1761. godine ističe s velikim pohvalama njegovo djelovanje na unapređenju

pomorske trgovine con gloria e riputazione in ogni incontro della Veneta Insegna.

Već za svoga života Pavao Kamenarović držao se jednim od najbogatijih

Dobroćana. Velike gospodarske mogućnosti, znatan kapital, ugled (u više navrata bio

je biran na čast dobrotskog načelnika), ali i razgranate poslovne veze diljem

Dalmacije i talijanskog (posebice mletačkog) područja, omogućile su realizaciju

njegovih brojnih kulturnih nastojanja i pregnuća. Upravo je Pavlovom zaslugom

objavljeno 1773. godine u tiskari Giovannija Novellija u Mlecima novo izdanje

šćaveta “Pistole i Evangelije preko svegga godiscta” (priredio ga je fra Petar

Knežević), za koje je dobrotski kapetan sinjskim franjevcima Provincije Presvetoga

Otkupitelja posudio potrebnu novčanu svotu.583

582
Čolak 1985., str. 59., 138., 184., 233., 237., 272.; Tomić 1991.-1992., str. 126.; Čoralić 2003., str.
180.; Milošević 2003., str. 123.; Čoralić 2005C, str. 228.-229.
583
Milošević 1939.; Tomić 1991.-1992., str. 126.-127.; Tomić 1995.-1998., str. 210. Znano je da je
Pavao Đurov novčano pomagao i katoličke svećenike i redovnike koji su djelovali na područjima pod
osmanlijskom vlašću (Luković 2000., str. 43.). Usporedi i: Čoralić 2003., str. 180.; Čoralić 2005C, str.
229.

271
 Posebno važnu sastavnicu u životnom putu Pavla Đurova imali su Mleci, grad

s kojime su bokeljski trgovci i pomorci održavali najživlje i učinkom plodonosne

poslovne veze. U Mlecima je Pavao Đurov boravio često te je ondje u župi S.

Canciano u predjelu Cannaregio i kupio kuću. U spisima hrvatske bratovštine sv. Jurja

i Tripuna Pavao se kontinuirano spominje tijekom niza desetljeća XVIII. stoljeća. Od

pedesetih godina XVIII. stoljeća do 1795. godine redovito se spominje kao član

njezinog Velikog vijeća (Capitolo grande), a uz brojne manje dužnosti u upravnim

tijelima udruge, čast predstojnika (guardian grande) obnašao je u četiri mandatna

razdoblja (1743., 1750., 1757. i 1766. godine). 584 Trajni spomen na njegovo iznimno

učešće u povijesti hrvatske prekojadranske zajednice i danas nam posvjedočuje slika

smještena na stubištu koje vodi na prvi kat sjedišta udruge. Slika je rad nepoznatog

mletačkog autora iz doba Settecenta, a prikazuje Krista u slavi s Djevicom, anđelima i

svecima. Na slici je razvidan i portret darovatelja, tadašnjeg predstojnika Pavla

Kamenarovića, kao i godina njezina nastanka odnosno naručivanja (1743.).585

Najveće zasluge Pavla Đurova Kamenarović odnose se na njegovu rodnu

Dobrotu. Mecena je prigodom uređenja dobrotske župne crkve sv. Mateja 586. Godine

1770. dao je podići apsidalnu kapelu četvrtastog oblika i za nju dao načiniti u

mletačkoj klesarskoj radionici veliki oltar od kararskog mramora s reljefom Polaganje

Krista u grob na predoltarniku i kipovima Bogorodice i sv. Mateja. Rad je datiran u

1772. godinu, a natpis na oltaru (FA. o A 1772 VENEa) upućuje kako je možda riječ o

djelu talijanskog kasnobaroknog kipara Francesca Androsija (1713.-1795.). Godine

584
Sindik je 1741., 1745., 1747., 1749., 1752., 1754., 1756., 1759., 1760., 1761., 1762., 1763., 1765.,
1769., 1771., 1775., 1777. i 1779. godine; član odbora XII nuovi 1758., 1760., 1764., 1767., 1768. i
1773., te odbora VIII di XII di nazion:1762., 1772. i 1776. godine. Usporedi: ASD, Capitolar (podatci
uz navedene godine); Perocco 1964., str. 235.; Čoralić 2000A, str. 240.; Čoralić 2001A, str. 237.-238.;
Čoralić 2005C, str. 229.-230.
585
Luković 1957., str. 42.; Perocco 1964., str. 196. Perocco 1984., str. 43.; Čoralić 2003., str. 181.;
Čoralić 2005C, str. 230.
586
Crkva sv. Mateja spominje se od XIV. stoljeća. Porušena je u potresu 1667. godine i ponovno
sagrađena 1670. godine. Usporedi: Luković 2000., str. 43.; Tomić 2004., str. 167.-177.

272
1773. Kamenarović je financirao i gradnju južne kapele Gospe od Začeča. Njegova je

narudžba i mramorna pala Navještenje mletačkog kipara Giovannija Bonazze (1654.-

1736.) u bočnoj kapeli iste crkve, kupljena prije 1736. godine. Bonazzin reljef isprva

je bio namijenjen nedovršenoj crkvi sv. Ivana u predjelu Kamenari (Kamenarovići),

odakle je 1923. godine, na inicijativu msgr. Tripuna Miloševića, premješten u župnu

crkvu sv. Mateja. Godine 1784. Pavao Đurov financirao je i gradnju zvonika crkve sv.

Mateja, a 1787. nabavlja veliko platno s prikazom sv. Nikole kako blagoslivlja tartanu

Kamenarovića, rad mletačkog slikara Pietra Antonija Novellija (1729.-1804.). Brojni

predmeti liturgijske namjene (srebrenina) u istoj crkvi također su nabavljeni

njegovom novčanom potporom.587

Dobrotski kapetan i darovatelj Pavao Đurov Kamenarović umro je u vlastitoj

kući u rodnom mjestu 17. IX. 1787. godine. Pokopan je u sakristiji župne crkve sv.

Mateja, za čije je uređenje najviše zaslužan. Na njegovom je grobu uklesan natpis:

PAULUS

KAMENAROVICH

NATUS ANNO

1696

OBIIT

1787

R. I. P.588

587
O zaslugama Pavla Đurova Kamenarovića na proširenju i uređenju župne crkve sv. Mateja u Dobroti
usporedi: Luković 1951., str. 136.; Milošević 1956A, str. 207.-209.; Milošević 1962A, str. 1810.-1811.;
Tomić 1978., str. 72.; Horvat – Matejčić – Prijatelj 1982., str. 729.; Čubrović 1987.-1988., str. 126.;
Tomić 1991.-1992., str. 126.-127.; Tomić 1995., str. 18., 77., 157., 206.; Tomić 1995.-1998., str. 210.;
Luković 2000., str. 43.-44.; De Grassi 2001., str. 69.; Čoralić 2003., str. 180.; Tomić 2004., str. 170.-
176., 228.; Čoralić 2005C, str. 230.
588
Milošević 1939., str. 186.; Milošević 1956A, str. 209.; Čoralić 2005C, str. 230.-231.

273
Oporučni spisi

Oporuka i kodicili Pavla Đurova Kamenarovića pohranjeni su u Istorijskom

arhivu u Kotoru (fond: Testamenti, sv. I., 16/1). Oporuka je datirana na 20. VII.

1786., a kodicili na 17. IV. odnosno na 14. IX. 1787. godine. Ukupan broj listova

oporuke i kodicila iznosi 27. Svi su dokumenti napisani u kući Pavla Đurova u

Dobroti, a pisao ih je tadašnji župnik crkve sv. Mateja Toma Marović. Listovi su na

pojedinim stranama potpisani od samog oporučitelja.

Oporuka, datirana na 20. VII. 1786., započinje navodom u kojem stoji kako je

oporučitelj, teško bolestan i onemoćao, ali zdrav duhom i razborom, odlučio sastaviti

svoju posljednju želju i urediti pitanje naslijeđivanja svoje imovine. U uvodnom dijelu

spominje se i oporuka pisana u Mlecima (bilježnik Antonio Mandelli) u vrijeme

iznenadne bolesti oporučitelja, dana 28. I. 1779. godine.589 Kao mjesto svojega

posljednjega počivališta Pavao Đurov odabire župnu crkvu sv. Mateja u Dobroti,

napominjući kako želi da njegovi posmrtni ostaci budu pokopani u habitu franjevaca-

opservanata.

Opsežan dio Pavlove oporuke odnosi se na legate namijenjene crkvenim

ustanovama rodne Dobrote. Ponajprije, određuje da se za siromahe njegova zavičaja

(alli poveri di Dobrota sua Patria) daruje 500 cekina. Novac u iznosu 400 cekina će

se pohraniti nella casa degli Signori Procuratori di detta Chiesa (sv. Mateja) e di

quella di San Giovanni Battista, uložiti u stabilan fond te od godišnjih prihoda dobitak

isplaćivati za najsiromašnije žitelje Dobrote. Ako premine prije nego se rečeni novac

preda zastupnicima crkve sv. Mateja, tada će opunomoćeni predstavnici iste crkve

iznos moći potraživati od njegova pranećaka (pronipote) Antuna590, koji je upućen u

589
Uz navedenu oporuku, pisanu 1779. godine u Mlecima, vezuju se i Pavlovi legati mletačkoj crkvi S.
Canciano u predjelu Cannaregio (gdje je oporučitelj posjedovao kuću) i bratovštini Presvetog
Sakramenta u kotorskoj katedrali sv. Tripuna.
590
Vjerojatno je riječ o Antunu pok. Josipa koji se potkraj XVIII. st. (1792.-1795.) spominje kao
trgovački poduzetnik u Draču i Mlecima. U hrvatskoj bratovštini sv. Jurja i Tripuna bio je osamdesetih
godina jedan od vodećih dužnosnika, a 1784. i 1789. godine obnašao je i čast njezina predstojnika.

274
mjesto gdje je svota trenutno pohranjena. Isti je Antun obvezan nakon oporučiteljeve

smrti u ime legata darovati oltaru Gospe od Krunice (Gospe od Ruzarija) u crkvi sv.

Eustahija (sv. Stasije) u Dobroti 18 cekina.591

Slijedi odredba kojom se ostavlja godišnji prihod (šest cekina godišnje) od

kapitala u iznosu od 100 cekina za podmirivanje služenja spomendana (anniversarii)

na oporučitelja u crkvi sv. Mateja. Godišnji iznos za služenje tih misa nasljednici su

obvezni predati aktualnom župniku dobrotske župne crkve. Mariji Stella, časnoj sestri

u kapucinskom samostanu (vjerojatno u Kotoru) određuje se da doživotno godišnje

dobiva četrdeset tovara (carri) drva. Svakome od članova roda Kamenarović (ali

samo onima po muškoj nasljednoj lozi) koji nisu izravno uključeni u razdiobu njegove

imovine, kapetan Pavao poklanja po jedan cekin. Izrijekom izdvaja samo Krstu

pokojnog Matije, darivajući ga sa dva cekina i preporučujući ga pranećaku Antunu,

kako bi potonjem bio od koristi u njegovim poslovima.

Spominjući, nadalje, svoju kuću u kotorskom predjelu Gurdić u četvrti sv.

Marka (casa in Cattaro nella contrada di San Marco in Gordichio)592, Pavao je

ostavlja kao legat prvom budućem svećeniku iz njegove obitelji. Ukoliko ih bude više,

pravo na prihode od kuće u Kotoru uživa onaj član obitelji koji prvi odijene

svećenički habit. Ukoliko, međutim, među nasljednicima po muškoj lozi ne bude

svećenika, kuća i njezini prihodi pripadaju pranećaku Antunu i njegovim

nasljednicima. Uz odredbe o kotorskoj kući sadržana je i napomena da se prve tri

Usporedi: Perocco 1964., str. 233.; Čoralić 2000A, str. 237.; Čoralić 2003., str. 181.; Čoralić 2005C,
str. 232.
591
Crkva sv. Eustahija (sv. Stasije) podignuta je prilozima žitelja Dobrote 1773. godine, u doba
najvećeg uspona dobrotskog pomorstva. Ubraja se među najraskošnije crkve u Kotorskoj biskupiji. U
crkvi se nalazi sedam oltara koji su - osim glavnog oltara podignutog prinosima svih građana – dar po
jedne od dobrotskih pomorskih obitelji. S umjetničkog motrišta najvrijednije je djelo oltar Gospe od
Krunice iz druge polovice XVIII. stoljeća. Kip Djevice Marije, vrhunski uradak mletačkog kiparstva,
drži se najljepšim Gospinim kipom u Kotorskoj biskupiji. Podrobnije vidi: Horvat – Matejčić – Prijatelj
1982., str. 727., 729., 760., 844.; Luković 2000., str. 42.-43.; Tomić 2004., str. 177.-184.
592
Crkva sv. Marka na Gurdiću, prema kojoj se naziva i tamošnja četvrt (župa), spominje se od XV.
stoljeća. U vrijeme mletačke vlasti bila je vrlo ugledna i često obdarivana legatima (Stjepčević 1938.,
str. 58.; Luković 2000., str. 52.; Martinović 2003., str. 31.-32.).

275
godine nakon smrti oporučitelja cjelokupni prihodi kuće imaju darovati kotorskim

hospitalima.593

Oporuka Pavla Đurova sadrži relativno malo podataka o drugim istaknutim

dobrotskim kapetanskim obiteljima. Iznimka su članovi roda Radimiri, uz Ivanoviće,

Kamenaroviće i Miloševića, jedna od vodećih trgovačko-pomorskih obitelji toga

naselja. Izrijekom spominjući sinove pokojnog “kavaljera” Bože Radimirija594 - braću

Andriju, Antuna595 i Pavla, kao i Mariju Tripunovu, suprugu kapetana Andrije

Radimirija - oporučitelj im ostavlja po pedeset cekina.

Već spominjana kuća u Mlecima, u četvrti S. Canciano, namijenjena je

pranećaku Antunu i njegovim muškim nasljednicima. Istome se dariva i zemljišni

posjed na mletačkoj terrafermi u naselju Mirano (oko dvadeset km udaljen od

Mletaka, zapadno od Mestra). Ukoliko, međutim, Antun ostane bez muških

potomaka, tada kuću i imanje naslijeđuju Pavlovi nećaci Ilija, Toma i Vid te njihovi

zakoniti muški potomci.596 Dosljedan odredbama izrečenim u prethodnim dijelovima

oporuke, prema kojima su iz nasljedstva isključeni rođaci po ženskoj liniji, oporučitelj

i ovdje izrijekom naglašava da se pravo na nasljeđivanje isključivo odnosi na muške

potomke. Spomenuti nećaci Ilija, Toma, Vid te Juraj 597 ujedno su – uz pranećaka

593
U Kotoru je tijekom prošlosti djelovalo više hospitala. Među najpoznatijima svakako su bili hospital
sv. Križa (hospitale pauperum S. Crucis) iz 1372. godine i hospital sv. Duha (hospitale S. Spiritus ili S.
Salvatoris), prvi puta spomenut u vrelima 1399. godine. Oba su hospitala bila vezana uz vjerske
bratovštine i smješteni u istoimenim crkvama. Treći hospital, sv. Roka, utemeljen je 1574. godine. Od
početka XVI. stoljeća djeluje i nahodište za nezbrinutu djecu. Usporedi: Stjepčević 1938., str. 61.;
Milošević 2003., str. 252.-253.
594
Kapetan Božo Radimiri (1738.-1766.) proslavio se u okršaju s tripolitanskim gusarima 1758. godine,
kada je kraj Ulcinja porazio dva gusarska broda i oslobodio zarobljenu tartanu. Iste je godine stekao
naslov kavaljera sv. Marka. Andrija Kačić Miošić uvrstio ga je među bokeljske vitezove i posvetio mu
drugu pjesmu u svome djelu “Razgovor ugodni”. Usporedi: Radimiri 1957.; Tomić 2004., str. 50.
595
Antun Božov Radimiri (1760.-1833.) istaknuti je dobrotski pomorski kapetan i brodovlasnik. Bio je
samostalni vlasnik (ili u suvlasništvu) nekoliko jedrenjaka koji su najčešće prevozili poljoprivredne
proizvode iz Grčke, Albanije i crnomorskih luka u Boku, Mletke i Trst. Jedan je od zapaženijih
darovatelja za uređenje crkve sv. Mateja u Dobroti. Usporedi: Radimiri 1957., str. 190.; Tomić 2004.,
str. 171., 246.-247.; Čoralić 2005C, str. 233.
596
Podatke o Iliji, Tomi i Vidu Kamenaroviću, nećacima Pavla Đurova, usporedi u bilješkama 420, 430
i 432.
597
Juraj Kamenarović spominje se u Mlecima od šezdesetih do devedesetih godina XVIII. stoljeća.
Usporedi: Čoralić 2005C, str. 234.

276
Antuna – glavni nasljednici sveukupnih Pavlovih dobara. Pritom pranećaku pripada

jedna, a svim ostalim nećacima druga polovica nemale oporučiteljeve imovine. Ilija,

Toma i Vid ujedno su i nasljednici svote od 31000 dukata, od koje su obvezni svake

godine isplaćivati bratu Jurju šezdeset dukata. Pranećaku Antunu, uz kojega ga veže

posebna rodbinska naklonost, dariva 8000 dukata. U zaključku oporučnog spisa Pavao

napominje kako nikako ne želi da glede nasljedstva njegove imovine ikada dođe do

razmirica i sukoba među imenovanim nasljednicima. Ukoliko ipak dođe do sporova,

sve strane moraju se pokoriti odlukama kapetana i sudaca dobrotske komune

(Communità di Dobrota), kojima u slučaju spora pripada pravo konačnog odlučivanja.

Ukoliko se nezadovoljni nasljednik ne pokori odlukama dobrotskih vlasti, gubi pravo

na svu imovinu koja mu je ovom oporukom bila namijenjena. Na kraju teksta potpis

je Tome Marovića, dobrotskog župnika, zapisivača Pavlova oporučnog spisa.

Dana 17. IV. 1787. godine Toma je Marović zabilježio i kratak dodatak

Pavlovoj oporuci (kodicil). Ponavljajući odredbu iz završetka oporučnog spisa, prema

kojoj se suci i kapetan Dobrote imenuju nadležnima za moguće sporove glede

nasljedstva, Pavao je nadopunjava odlukom da dio imovine koji se ima oduzeti

nasljedniku koji nepravedno i neopravdano potražuje imovinu i ne pokorava se

odlukama dobrotskih vlasti, pripadne siromašnim žiteljima Dobrote te kotorskim

hospitalima. U ostalim dijelovima oporuke Pavao Kamenarović u cjelosti potvrđuje

spis napisan 20. VII. 1786. godine.

Nešto je više dodatnih odredbi izrečeno u drugom i posljednjem kodicilu

oporuke Pavla Kamenarovića, napisanom 14. IX. 1787. godine. Ponajprije, kćerima

kapetana Antuna, svoga pranećaka, dariva 120 cekina. Od te će se svote načiniti tri

zlatna pojasa za svaku od Antunovih kćeri, uz napomenu che quello della Paolina sia

un poco più grande delle due altre. Napominjući, nadalje, kako je u oporuci ostavio

277
400 cekina za zbrinjavanje siromaha Dobrote, Pavao sada prvotnom legatu pridružuje

još 100 cekina, čime ukupna svota namijenjena dobrotskom župniku – izvršitelju

ovoga dijela oporučiteljeve oporuke – sada iznosi 500 cekina. Na kraju, svakom od

svećenika koji djeluju u Dobroti ostavlja ukupno deset cekina. U ostalim dijelovima

oporuka se u cjelosti potvrđuje. Na kraju je kao pisac ovoga dodatka oporuke

ponovno naveden župnik sv. Mateja Toma Marović.

Oporučni spisi Pavla Kamenarovića završavaju napomenom općinskog

kancelara Antuna Negrija, datiranom na 18. IX. 1787. godine. Tada su, dan nakon

oporučiteljeve smrti, oporuka i kodicili pravno ovjereni od službenih vlasti.

***

Povijest bokeljskih naselja, kao i njihovih zaslužnih kapetanskih rodova i

pojedinaca, sastavni je dio proučavanja povijesti pomorstva istočnojadranske obale.

Odvjetci uglednih trgovačko-brodarskih obitelji Ivanović, Kamenarović, Radimiri,

Milošević, Marović, Tripković, Tomić i drugih, svojim su brodovima dopirali do svih

važnijih luka Jadrana i Sredozemlja, stjecali nemali kapital i gospodarku moć, a

svojim su ostavštinama davali trajne, i danas vidljive prinose kulturi i umjetnosti

rodnoga kraja. Pavao Đurov Kamenarović (1696.-1787.), odvjetak jedne od

najmoćnijih dobrotskih obitelji, ubrajao se među najviđenije Bokelje XVIII. stoljeća.

Umješan brodar i trgovac, posjednik nekretnina u Mlecima, na mletačkoj terrfermi, u

Kotoru i Dobroti, načelnik u rodnom mjestu i predstojnik nacionalne udruge Hrvata u

Mlecima, Pavao je Đurov ostao najviše zapažen po svojim brojnim donacijama

dobrotskoj župnoj crkvi sv. Mateja. U ovoj cjelini predstavljene su upravo najvažnije

odrednice iz njegova bogatog životopisa, ukazano je na zasluge i prinose dobrotskoj

povijesti i kulturi te – tragom novog arhivskog gradiva – upozoreno na neke manje

278
poznate pojedinosti iz njegova života. U prilogu se objavljuju prijepisi oporuke i

kodicila Pavla Đurova Kamenarovića, napisani u Dobroti 1786. i 1787. godine.

279
PRILOG: Prijepis oporuke i kodicila Pavla Đurova Kamenarovića (Istorijski arhiv u

Kotoru, Testamenti, sv. I., 16/1., 20. VII. 1786. i 17. IV. 1787.)598

Copia

Di fuori

Testamento del Signor Capitan Paolo Kamenarovich 20. Luglio 1786. e suo

codicillo 17. Aprile 1787.

Altro codicillo 14. Settembre 1787.

Di dentro

Adi 20. Luglio 1786. in Dobrota, indictione romana quarta, giorno veramente

di giovedi.

Attrovandosi il signor Capitan Paolo Kamenarovich da Dobrota aggravato da

molti incomodi di corpo, ed in vita, anche della sua età avanzata, e caduca, fra le altre

cose si è determinato di saldare le partite di sua coscienza, a qual effetto giacchè

grazie al Signore, e per Divina Misericordia vi si trova sano di mente, sensi, ed

inteletto, chiamo a me Don Tomaso Marovich venerabile Parroco di San Matteo in

Dobrota, volendo col presente suo testamento, che vuole sua scritto di mio carattere, e

sottoscritto facciata per facciata da esso Signor Capitano Paolo regolare il di lui

testamento fatto in Venezia coll’occasione di una sua grave malatia adi 28. Gennaro

1778. more veneto, e consegnato fra gli atti, e nelle mani del Signor Antonio

Mandelli, nodaro veneto, il qual testamento col presente si intenderà casso, ed irrito,

nonche di verun valore quanto fatto non fosse, e così pure pubblicato, che sarà il

presente doppo la sua morte, che Iddio Signore per sua Divina Misericordia gli

Na dnu 3., 6., 8., 11., 13., 16., 18., 21., 23., 25., 26. i 27. lista potpis oporučitelja: Io Paolo
598

Kamenarovich manu propria.

280
conceda Santa dovrà avere l’intiera sua esecuzione, come in seguito pure sarà

dichiarito.

Primieramente di vero cuore raccomanda l’anima sua a Iddio Signore

Creatore, e Salvator Nostro, e con vera umiltà, e rasegnazione supplica la Santissima

Vergine Maria avvocata Misericordia de poveri peccatori, l’Angelo suo custode, e

tutti li santi, e sante, e spiriti beati della corte celestiale, acciò l’assistino, ed

intercedano di morire nella santa grazia del suo Signore, e che si degni perdonare

coll’immensa sua Clemenza ogni sua colpa, e mancanza.

In primis, et ante omnia disse, che avendo ottenuto il permesso da questa

Communità di Dobrota di poter esser sepelito in chiesa di San Matteo, e benche egli

sia lontano d’ordinare, che gli siano fatti pomposi funerali, e con ostentazione, lasci in

libertà tutta volta agli di lui eredi di fargli un conveniente funerale, volendo però, che

il suo cadavere sia vestito dell’abito di San Francesco de minori osservanti.

Item dichiara, che gli tre legati pii, uno lasciato alla Scola dell’Illustrissimo

Sacramento di Cattaro nella chiesa cattedrale di San Triffon, l’altro alla Scola del

Santissimo della chiesa di San Canciano, il terzo di messe duecento 200, de’gli

dispose esso testatore col suo testamento rogato in Venezia, dice, et ordina, che

considera non s’abbiano quanto ordinati non fossero, avendo il detto testatore suplito

in vita in quelle forme, e modi che furono relativi al stato di sua fortuna può doppo la

sua morte ne le beneficate chiese potranno pretendere cosa alcuna, ne resterà alcun

debito di suplire agl’infrascritti di lui eredi per conto d’essi tre legati.

Item revoca, et anulla la disposizione da esso testatore fatta in Venezia, dando

debito agli di lui eredi, che siano investiti zecchini 500 in qualche luoco cauto, e

sicuro acciò il proderivante da quelli sia annualmente distribuito alli poveri di Dobrota

sua Patria, volendo, ed intendendo, che essa pia disposizione considerarsi abbia

281
quanto fatta non fosse col ridurre il detto pio legato al modo, ed effetto, che nel

presente suo testamento, ed ultima volontà sarà dichiarito.

Item disse di voler lasciare per essecuzione di detto legato nella sacristia di

San Matteo in Dobrota in una borsa apparte d’esser risposta nella cassa delli Signori

Procuratori di detta Chiesa, e di quelli di San Giovanni Battista zecchini 400, perchè

questi dalli detti Procuratori, che pro tempore saranno investiti con sicur ipotecca, e

con contratti censuali in mano di fide persone con debito di contrire annualmente il

consuettudinario pro questa Provinzia del sei per cento, del qual denaro ogni qualvolta

succedesse l’affranco...ne, e che si dovessero apprendere l’ipotesia nel primo caso

investito il denaro in tre sicure mani colle condizioni dette, ne secondo caso siano

vendute l’ipoteche per l’effetto di rinvestire il suo ritratto.

L’annuo prò di detti zecchini 400 coll’intelligenza del molto Reverendo

Signor Parroco pro tempore che sarà della chiesa detta San Matteo, saranno da detti

Signori Procuratori distribuiti alli poveri pur di Dobrota dovendo esser sempre

preferiti a misura delle loro necessità gli poveri della contrada di San Zuanne Battista.

Dichiara in oltre, che se per divina disposizione fosse chiamato il detto

testatore all’altra vita senza che a veste depositato il detto capitale di zecchini 400

nella cassa di detti procuratori, in tal caso intende, che il denaro stesso doppo la sua

morte sia da Antonio suo pronipote esborsato, al quale indicò dove esso testatore tiene

la detta summa.

Item ordina e lascia alla Madonna del Santissimo Rosario in San Eustachio di

Dobrota in appresso alli zecchini sei altri zecchini dodeci pro una vice tantum, fanno

in tutto zecchini dieciotto, i quali consegna ad Antonio suo pronipote, perchè dallo

stesso doppo la sua morte siano supliti.

282
 Item vole, ed ordina, che siano fatti celebrare doppo la sua morte quattro

anniversarii all’anno perpetuiis temporibus nella chiesa parrochiale di San Matteo, e

la elemosina delli quattro annui anniversarii sarà di zecchini sei all’anno, i quali

saranno contribuiti de corpo del capitale da esser assegnato in vita da esso testatore

anzi il capitale stesso consegna al detto Signor Antonio di lui pronipote in summa di

zecchini 100 perchè o dal medessimo siano contribuiti zecchini sei all’anno al parroco

di San Matteo, che pro tempore sarà per elemosina degli detti quatro anniversarii,

overo sieno dallo stesso Antonio investiti gli detti zecchini 100 in altre sicure mani

con contratto censuale ad effetto, che attuale parroco pro tempore essiger possa

annualmente per elemosina d’essi anniversarii gli detti zecchini sei.

Item vuole, ed ordina, che vita durante di suor Maria Stella cappucina siano

contribuite a titolo di carità al Convento delle Cappucine ove esiste essa suor Maria

Stella carra 40 di legna all’anno da esser comprati dagli utili di quel capitale, che ad

un tall’effetto sarà assegnato da esso testatore.

Item iure legati lascia a tutti della famiglia ed’agnazione Kamenarovich, che

sono fuori degli eredi, e del legatario, ed erede pronipote Antonio zecchini uno pro

una vice, tantum per cadauno alli soli maschii però, ed a Cristofalo quondam Mattio

zecchini due, il quale pure raccomanda ad’Antonio suo pronipote, acciò sempre

l’assista in ogni suo bisogno.

Item disse, che essendo di ragione d’esso testatore la casa in Cattaro nella

contrada di San Marco in Gordichio solo stabile, riservato per esso testatore al

momente della divisione, che fece colli di lui nipoti, e pronipote come al momento

dell’ereditaria instituzione sarà dichiarito, vuole perciò, ed ordina, che la casa stessa

sia assegnata in patrimonio al primo prete che si farà della mascolina discendenza

degli di lui eredi di maniera che il detto prete goda per patrimonio gli affitti di detta

283
casa vita sua durante, ed al caso che fosse più d’un prete della discendenza di detti

suoi eredi come si è detto mascolina sia preferito quello, che si vestisse l’abito il

primo, e vestirdosi due, o più contemporaneamente sia preferito il più prossimo

congionto ad’esso testatore, a condizione, che mancando di vita il prete beneficiato

succeda l’altro, che fosse al medessimo testatore più prossimo, e non essendovi preti

ritorni la casa in Antonio suo pronipote, o nelli di lui eredi o discendenti, il quale, o i

quali dovranno godere l’usufrutto di detta casa fino che succedesse un’altro prete di

detti suoi eredi, e così pure il detto Antonio, e suoi eredi, con una postilla e

discendenti usufruttuarà, ed usufruttuaranno la detta casa finchè succedesse, che vi sia

alcun prete di detti suoi eredi come s’è detto, eccettuati gli tre primi anni doppo la

morte del medessimo testatore, de’quali disporrà come consecutivamente sarà

dichiarito.

Gli affitti quindi d’essa casa tre anni doppo la morte del testatore siavi, o non

siavi prete degli detti di lui eredi, vole, ed intende, che da Antonio di lui pronipote

siano scossi, ed egualmente divisi agli tre ospitali di Cattaro, cioè all’ospital della

Pietà, ed alli due ospitali delli poveri, e povere di Cristo d’essa Città.

Item essendo il valore della detta casa disposta a beneficio delli mentrovati

preti, ed Antonio suo pronipote, ed agli di lui discendenti in zecchini 200, lascia iure

legati il valore della casa stessa agli Signori Andrea, Paolo, e Antonio quondam

kavalier Nadal Radimiri pronipoti di quondam Antonio Radimiri, nonchè a Maria

figlia de quondam Triffon, e moglie di detto capitan Andrea pro una vice tantum

zecchini n. per cadauno, cioè zecchini 50 ad’Andrea, zecchini 50 a Paolo, e zecchini

50 ad’Antonio, ed zecchini 50 ad essa Maria sono zecchini duecento in tutto valore di

detta casa i quali zecchini duecento a detti legatarii partitamente come s’è detto

saranno consegnati da Antonio suo pronipote da esso testatore ad’un tal effetto

284
numeratili avendo benefficiato essi legatarii per gratitudine dovuta al quondam

Vicenzo fratello di detti Andrea, Paolo, ed Antonio nipote de detti Andrea, e Paolo, a

stessa l’assistenza in vita prestata dal detto quondam Vicenzo ad’esso testatore.

Item lascia iure legati ad’Antonio suo pronipote ex fratre del testator

medessimo la casa d’esso testatore acquistata in Venezia, e sita nella contra di San

Canciano, nonchè le terre acquistate in Mirrano territorio della Città di Padua, le quali

casa, e terra lascia al detto suo pronipote vita sua durante, ed a titolo di

fideicommisso, a condizione, che non possi ne venderle ne donarle, ne in dotte darle,

ne in qualunque altro modo, e forma allienarle, ma godere, ed’usufruttare le rendite di

detti stabili vita sua durante, conservandole nel stato, ed esser, che presentamente

s’attrovano, e doppo la morte d’esso suo pronipote, che Iddio per sua Divina

Misericordia tenghi lontana, vole, intende, ed ordinda, che la casa, e terre stesse

vadano con vincolo di stretissimo fideicommisso negli figli maschi, e loro discendenti

maschi, i quali figli maschi in seguito co’Iddio concedesse ad esso suo pronipote, e

non essendo figli maschi, e discendenti maschi, de quelli vadi, e passi coll’istesso

vincolo di fideicommisso negli figli, e discendenti maschi che fossero d’essi Ellia,

Tommaso, e Vido nepoti d’esso testatore, da dividersi l’usufrutto di detta casa, e terre

per stirpes di detti sostituiti maschi, e non per capita escludo sempre in essistenza delli

maschi di detto suo pronipote, e nipoti di femine, intendendo, e volendo, che fino che

sussisterà la mascolina discendenza degli medessimi cioè prima del pronipote, indi de

nipoti, reciprocamente succeder abbiano li discendenti maschi in perpetuo dall’una

linea nell’altra dovendo considerarsi le loro respetive rappresentanze per stirpes, e non

per capita i quali beni dovranno andare, e passare negli sostituiti coll’istesse

condizioni vincoli, e proibizioni come s’è detto del primo leggatario Antonio

pronipote d’esso testatore di modo che insino che v’essisterà un maschio della

285
discendenza delli pronipote, e nipoti d’esso testatore durerà l’instituito fideicomissio,

intendendo, e volendo il testatore medessimo, che s’intenda irrita, e di alcun vigore la

disposizione fatta in Venezia di dette casa, e terre in quanto facesse effetto contrario, e

diverso del presente suo testamento, ed ultima volontà, anzi dichiara e dice esso

testatore, che se il Signor Iddio lo conserverà in vita di volere il detto testamento in

Venezia quanto prima rittirarlo, e lacerarlo.

Item disse, che se mai vita durante d’esso testatore non fosse laterato, e

lacerato il detto testamento rogato in Venezia, e che nel medessimo si ritrovasse la

disposizione d’alcune medaglie d’oro, ed’argentaria di ragione, ed specialità d’esso

testatore, la disposizione stessa revoca, ed anulla avendo d’esse medaglie, ed

argentaria disposto in vita a benefficio della sua domestica servitù, dalla quale fu

assistito coll’amore particolare.

Finalmente disse esso testator, che al momento della divisione, e separazione

sua dalli di lui nipoti, e pronipote Antonio, tutto che egli testatore potesse rittenere

appresso di se la terza parte delli beni mobili, e stabili in commune esistenti, rinuncio

d’essi mobili, e stabili la sua parte per la metà alli Ellia, Tommaso, Vido, e Zorzi di

lui nipoti, e l’altra metà ad Antonio suo pronipote riservandosi senza alcun aggravia

delli benefficati d’essa sua parte vita sua durante il diretto dominio, a tenere quindi

della divisione, ed assegnazione d’essa sua parte fatta in vita, e non altrimenti, e nelli

beni stessi instituise universali eredi gli detti di lui nipoti e pronipote, a condizione,

che Ellia, Tomaso, Vido e Zorzi goder abbiano quella parte, che vita durante d’esso

testatore con’utile dominio godettero, ed Antonio di lui pronipote goder abbia quella

parte pure, che vita durante d’esso testatore con utile similmente dominio godette,

unindo agli uni, ed all’altro in forza della presente ereditaria instituzione all’utile

anche il diretto dominio.

286
 Item disse, che in oltre agli beni stabili, e mobili furono divisi in tre eguali

parti gli denari coll’assegnare una parte, e rittenere appresso di se esso testatore,

l’altra alli detti quattro di lui nipoti, la terza ad’Antonio suo pronipote in pupillar età

in allora esistente del quale pronipote avendo amministrata esso testatore la sua parte

come tuttore, e curator del medessimo, al quale avendo anche grazia il Signore reso

conto, e redintegratolo parte in contanti, parte in cauzioni, e scritti privati, ritrovasi

esso testatore improprietà doppo aver supliti tutti, e cadauni li legati pii espressi, e che

espressi non fossero nel presente testamento, e cosi ancora quelli che dovranno esser

supliti d’Antonio suo pronipote col denaro consegnatoli, ritrovassi in potere dissi esso

testatore la summa di dannaro, che in crediti, ed in effettivi ed altro viene espressa

nella nota sottoscritta in appresso ad’alcune cauzioni delle quali essendo benefficiato

Antonio suo pronipote ad’ esso furono consegnate come in seguito sarà dichiarita di

detta summa dunque registrata nella detta nota, e che ascende a ducati da lire 6,4 per

ducato moneta veneta trenta un mille dice 31000 pleno iure eredi residuarii nella

summa di detti ducati trenta un mille instituisce Ellia, Tommaso, e Vido di lui nipoti

pro eguali, dando debito ad’Antonio suo pronipote, che se in vita esso testatore non

gli consegnasse a detti eredi residuarii le cauzioni, e summe dipendentemente da detta

nota abbia da consegnarli esso doppo la sua morte, ad’effetto che li eredi residuarii

abbiano pro eguali essa summa dividere, assegnando al detto Tommaso quella di

ducati tre milla novecento, e sessanta uno del Signor Benuzzi da Rovigno, come

quello che di tall’aggiustamento è stato l’auttore coll’assegnarli in’oltre quel di più,

che li potesse toccare nel suo terzo caratto della summa di detti ducati 31000 dando

debito a cadauno di detti fratelli, e nipoti, respetive di contribuire pro eguali a Zorzi

nipote di esso testatore, e fratello respettive vita sua durante il pro del sei per cento

sopra detti ducati mille, e saranno ducati 60.

287
 Ma perchè esso testatore non abbia esser considerato ingrato verso Antonio

suo pronipote, dal quale vita sua durante unitamente alla sua famiglia è stato assistito

con summa premura, ed amore, intende perciò, e vole suo erede residuario anche

Antonio detto, al quale per non diminuire la disposizione delli detti ducati 31000

consegna nelle sue mani alcune ricevute, e cauzioni per la summa di ducati otto mille

in circa quasi nella maggior parte contingenti, nella qual summa instituisce esso

Antonio erede residuario, intendendo, e volendo, che contentarsi abbia di tal parte in

riflesso a quanto col presente testamento è stato con legati benefficato.

E perchè una delle maggiori premure, che nutre esso testatore egli è, che fra di

lui eredi, loro discendenti, e posteri vi sia sempre il santo timor di Dio, la pace, e la

quiete, e la reciproca affettuosa corispondenza lontana da qualunque iurgio, e litiggio,

cosi intende, e vole, che se mai, et in alcun tempo succedesse alcuna questione civile

per occassione delle terre, casa, o altro fra detti eredi, loro discendenti, e posteri,

abbino il tutto compromettere fiduciariamente nel capitanio, e giudici della

Communità di Dobrota, al quale giudicio, e sentenza dovranno innapellabilmente

sottostare, e chiunque di detti eredi, e loro discendenti non fosse contento, o volesse

ridurre la questione in via giudiciaria, resti privo dell’eredità del detto testatore, e da

qualunque benefficio, che derivar gli potesse dal presente testamento, sostituindo in

tal caso nell’eredità, e benefficio gli altri eredi, o discendenti per stirpes, che non

deviassero in alcuna parte alla volontà d’esso testatore.

Ed il presente testamento scritto da me Don Tommaso Marovich venerabile

Parroco di Dobrota in San Matteo cosi pregato d’esso testatore, dal quale fu anche

sottoscritto facciata per facciata, volendo, et intendendo, che se non vale per

testamento, vaglia per codicillo, donazione, causa mortis, et mortis casione e tutto

quel di più, che de iure può valere ad Laudem Dei, et Beate Marie Virginis.

288
 Adi 17. Aprile 1787. Dobrota, giorno di martedi, indizione romana quinta

Avendo il Signor Capitan Paolo Kamenarovich testator detto pensato di voler

sempre più raccomandare fra di lui eredi, loro discendenti, e posteri una continuta

reciproca benevolenza, ed amicizia, e nel tempo stesso beneficare in parte li tre

ospitali de poveri di Cristo in Cattaro già nel presente testamento nominati, ed in parte

li poveri di Dobrota sua patria, regolando la disposizione di detto testamento nel

penultimo periodo, che comincia (e perche) col presente codicillo vole, ed intende,

che abbia ad essere esseguito del tenore come segue:

Se alcuno degli suoi eredi, o de loro discendenti e posteri, o più d’uno d’essi

avessero motivo d’introdurre civili questioni per terre, case, danaro, servitù urbane, o

rustiche, azioni, o ragioni, o qualunque altra sorte di questioni, che esser tra di loro

potessero, abbino queste fiduciariamente compromettere dinanzi Capitanio, e Giudici

della Communità di Dobrota, alla sentenza de quali innapellabilmente dovranno

sottostare, ed al caso che alcuno degli detti discendenti, o loro posteri introdusse

questioni nel foro giudiciario, overo non volessero sottostare al mentrovato giudicio

fiduciario, vole, ed intende il presente codicilante, che immediate resti privo di ogni, e

cadaun benefficio, che gli derivasse, e potesse derivare dal suo testamento, sostituindo

nella porzione del disubidiente, o disubidienti per la metà li tre mentrovati ospitali di

Cattaro, e per altra metà li poveri di Cristo di Dobrota, restando nel resto confermato,

e laudato in ogni sua parte il suo testamento rogato in Dobrota l’1786 li 20 Luglio, al

quale intende di riportarsi, ed il presente codicillo esteso da me Don Tommaso

Marovich venerabile Parroco di Dobrota cosi pregato dal detto codicilante, dal quale

facciata per facciata sarà sottoscritto, et sic ad Laudem Dei.

289
 Addi 14. Settembre 1787. Dobrota, giorno di venerdi

Avendo il Signor Capitan Paolo testator detto pensato dimostrarsi grato verso

suo pronipote Capitan Antonio per la assistenza amorosa si di lui che della sua

famiglia prestata a esso testatore lascia alle figlie di detto Capitan Antonio zecchini

cento, e vinti dico 120, e da questi siano fatti tre cordoni d’oro per cadauna delle tre

figlie di Capitan Antonio con patto, che quello della Paolina sia un poco più grande

delle due altre.

Item lascia, e dispone oltre li quatrocento zecchini lasciati nel testamento altri

cento zecchini a disposizione del Signor Parroco di San Matteo pro tempore, che sarà

per aiutare massimamente le pupille, o altri più miserabili della Parrochia che fossero,

quale dovranno essere sovenute nelle loro necessità, o collocamento.

Item lascia ai sacerdoti di Dobrota zecchini dieci in tutto pro una vice tantum,

e questi per puro dono senza alcun aggravio, solo a loro beneplacito, che qualche

volta si ricordano di anima sua.

Restando nel resto confermato, e laudato in ogni sua parte il suo testamento

rogato in Dobrota l’anno 1786, li 20 Luglio, al quale intende di riportarsi. Il presente

codicillo esteso da me Don Tommaso Marovich venerabile Parroco di Dobrota cosi

pregato dal detto codicilante, dal quale facciata per facciata sarà sottoscritto, et sic ad

Laudem Dei.

Adi 18. Settembre 1787. Cattaro

Esibito da me Antonio Negri Cancelier Commune all’Illustrissimo

Reggimento il presente Testamento con li due susseguenti codicilli, e nota inclusa

serrato, sigillato, e ben condizionato, quale de mandato etc. da me Cancelier sudetto

aperto, letto, e publicato con li stessi codicilli, e da esso Illustrissimo Reggimento ben

290
inteso il loro contenuto ha quelli laudati, ed approvati in tutte le loro parti, salvis

tamen iuribus quarumcumque personarum, quomodocumque, et qualitecumque

dovendo essere riconosciuto legalmente il carattere delle sottoscrizioni del defunto

testatore.

Antonio Negri cancelier Commune di Cattaro ho fatto copiare, incontro,

sottoscritto, e sigillato.

291
 ZAKLJUČAK

Bokeljske povijesne teme za svakoga su istraživača neiscrpan i poticajan

znanstveni izazov. Antički Sinus Rhizonicus, prostor Zaljeva hrvatskih svetaca kroz

svoju je povijest promijenio brojne vrhovne gospodare. U srednjem vijeku stečevina

Bizanta, Nemanjića, hrvatsko-ugarskih vladara i Bosne, Boka kotorska je vrlo dugo

razdoblje svoje povijesti (1420.-1797.) bila uključena u sustav mletačkih

prekojadranskih posjeda (Albania Veneta). Od kraja XV. stoljeća do okončanja

Morejskoga rata 1699. godine teritorij Boke biti će dijelom rascjepkan na mletačke i

osmanlijske posjede, a ratna događanja, stradanja, ugroze i pustošenja ulcinjskih i

novljanskih gusara desetljećima će činiti bokeljsko svakodnevlje.

Višestoljetna mletačka vlast, kao i uključenost u jedinstven sustav uprave

Republike svetoga Marka od Istre do Albanije, pridonositi će oblikovanju uljudbe

bokeljskih gradova (posebice grada Kotora) - u svim temeljnim sastavnicama nalik

kulturnom krugu jadransko-sredozemnih gradova. Kotorska komuna, grad Kotor,

ustroj gradske uprave, statuti, gradsko plemstvo i građanstvo – sve će te sastavnice

koje oblikuju unutarnji identitet grada i cijele regije biti (uz određene specifičnosti) –

preslika komuna poput istarskog Kopra, Pirana i Poreča, dalmatinskih obalno-otočnih

gradskih središta Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Raba ili Hvara, ali i – do njihova

pada pod osmanlijsku vlast – prerano izgubljenih mletačkih stečevina Bara, Ulcinja i

Skadra.

U dugom tijeku povijesnoga razvoja Boke kotorske od srednjega vijeka do

izmaka ranoga novovjekovlja prevažnu će ulogu imati zadane, konkretne vojno-

političke okolnosti. Stoljećima mletačka predstraža, stješnjeni podno planina iza kojih

292
je već započinjao osmanlijski teritorij, Bokelji su nemali dio svoje povijesti proveli

pod oružjem, vlastitim brodovljem i domaćim ljudstvom sudjelujući u svim važnijim

mletačkim sukobima duž Jadrana i Levanta. Te su im zasluge, dobro poznate i često

isticane, višestruko potvrđivane uvrštavanjem istaknutih Bokelja u red mletačkih

vitezova sv. Marka, podijeljivanjem naslova conte veneto, investiturama u velike

zemljišne posjede na oslobođenim područjima, ali i proglašavanjem manjih bokeljskih

naselja (Perast, Prčanj, Dobrota) neovisnim općinama, slobodnim od kotorske

jurisdikcije.

U posljednjim stoljećima mletačkoga gospodstva nad istočnim Jadranom

prepoznatljivost Boke iskazuje se u iznimno uspješnom brodarstvu, pomorstvu i

trgovini, a dojučerašnji ratnici, zapovjednici mletačkih ratnih galija i čuvari duždeva

stijega izrastaju u umješne poduzetnike koji raspolažu s respektabilnom trgovačkom

flotom, često viđenom u svim važnijim lukama Jadrana, Sredozemlja i Levanta. Sve

se to odrazilo na ukupan gospodarski boljitak Boke i njezinih naselja, ali i na

oblikovanje jedinstvene kulturne baštine, stvarane golemim pregnućima imućnih

bokeljskih pomoraca, trgovaca i mecena. Mleci su – kao glavni grad zajedničke

države – tada jedno od najučestalijih bokeljskih odredišta, a konkretnim statističkim

brojkama izražena premoć Bokelja u ukupnoj zavičajnoj strukturi hrvatskog

iseljeništva u gradu na lagunama, kao i činjenica da su upravo Kotorani utemeljitelji

(1451. godine) tamošnje hrvatske nacionalne bratovštine sv. Jurja i Tripuna (Scuola

degli Schiavoni, Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone), dovoljno snažno

posvjedočuje iznimnost uloge Kotorana, Peraštana, Dobroćana, Novljana i drugih

Bokelja u povijesti hrvatskih prekojadranskih migracija.

Nadalje, važnu ulogu, neizbježnu u ukupnom sagledavanju povijesti Boke,

imala je Katolička crkva. Kroz sva stoljeća prisutni brojni crkveni redovi, lepeza

293
crkava razasutih duž cijeloga Zaljeva, velebna graditeljska zdanja poput Gospe od

Škrpjela, katedrale sv. Tripuna ili dobrotskog sv. Stasije, bokeljski službenici Božji,

blaženici i svetci, kao i brojne znamenite osobe iz crkvene povjesnice poput Peraštana

Andrije i Vicka Zmajevića, samo su neke, markantne i svima prepoznatljive nosive

odrednice iz prebogate i nikada dovoljno istražene bokeljske crkvene događajnice.

U ovoj knjizi, koja ni u kojem slučaju ne teži cjelovitosti već nastoji skrenuti

pozornost (ponajprije hrvatske historiografije) na zaboravljene i zanemarene teme iz

povijesti Boke kotorske, obrađene su i prezentirane cjeline koje (kroz zasebna

poglavlja i istraživačke teme) osvjetljavaju neke od središnjih sastavnica iz prošlosti

ovoga kraja. U prvoj cjelini, koja je i svojevrstan uvod u problematske teme koje

slijede, obrađena je dosadašnja zastupljenost bokeljskih tema, kao i tema koje se

odnose na povijest drugih dijelova današnjeg crnogorskog uzmorja, u hrvatskoj

historiografiji (uz osvrt i na crnogorsku i srpsku historiografiju). Opaža se sve manja

zastupljenost povijesti područja od Herceg-Novoga do Ulcinja u djelima hrvatskih

povjesničara, sve manji broj istraživača koji – makar i u usputnim promišljanjima – u

svoje istraživačko žarište stavljaju područja Boke i budvansko-barsko-ulcinjskog

priobalja te je to područje, povijesno nedvojbeno dio i hrvatske povijesti i kulture,

gotovo u cjelosti prepušteno obradi drugih historiografija.

U cjelini o društvenoj i vojnoj povijesti Boke kotorske u fokusu istraživanja su

– kroz četiri odvojena, ali i po mnogo čemu bliska poglavlja – sastavnice iz ključnih

razdoblja vojno-pomorske prošlosti Boke, kao i njihovi zapaženi nositelji. U ovoj je

cjelini pretežito istraživačko zanimanje usmjereno na udio Bokelja u velikom

oslobodilačkom protuturskom Morejskom ratu (1684.-1699.). Bokeljske plemićke i

građanske obitelji iz Kotora, Perasta, Prčanja, Dobrote i drugih naselja dale su u toj

etapi svoje povijesti goleme prinose mletačkim pobjedama i na kopnu i na moru, a

294
konačnim oslobađanjem područja Risna i Herceg-Novoga od osmanlijske vlasti

bokeljski je prostor u cjelini dospio pod okrilje lava sv. Marka. U tim su se ratovima

posebice istaknuli odvjetci pomorskih i vojničkih obitelji iz manjih bokeljskih naselja

(do tada upravno podložnih kotorskoj komuni), a posebno su zoran primjer peraški

ratnici, pokoljenjima počasna garda i čuvari duždeva stijega na zapovjednom brodu

mletačke ratne flote. Ne manje važni su i bokeljski pojedinci, često odvjetci vodećih

domaćih obitelji, koji su radi ratnih zasluga (obiteljskih i osobnih) uvrštavani u

prestižan mletački viteški red sv. Marka. Naposljetku, na kraju ove cjeline, kao

primjer tipičnog životnog puta i sudbine jednog Bokelja XVII. stoljeća, u središtu je

zanimanja Tripun Luković iz Prčanja, protuturski ratnik, admiral Bokeljske

mornarice, zapaženi bokeljski poduzetnik u Mlecima i darovatelj brojnih crkvenih

ustanova u zavičaju.

Crkvena povijest Boke kotorske predstavljena je ponajprije kroz biografije

trojice zapaženih bokeljskih crkvenih dostojanstvenika – opata sv. Jurja pred

Perastom Mihovila Cisille (prva polovica XVII. stoljeća), barskoga nadbiskupa,

mecene i pisca Andrije Zmajevića iz Perasta (1628.-1694.) te razdobljem života i

djelovanja mnogo kasnijeg Marka Antuna Gregorine (1735.-1815.), kotorskoga

biskupa u prijelomno vrijeme promjene vrhovne vlasti nad bokeljskim područjem.

Njihove životne sudbine, djelovanje i pregnuća, zrcale ujedno i mnogo šire povijesne

okolnosti iz bokeljske društvene, crkvene i kulturne prošlosti od XVII. stoljeća do

ukoraka u moderno doba, ali i posvjedočuju iznimnu ulogu Katoličke crkve i

pojedinih crkvenih dostojanstvenika u oblikovanju identiteta bokeljskog područja.

Završno poglavlje ove cjeline, posvećene crkvenoj prošlosti Boke kotorske,

svojevrstan je uvod u završni dio knjige, a predmet istraživanja su oblici povezanosti,

295
prisutnost i djelovanje duhovnih osoba iz grada Kotora (i Kotorske biskupije) u

Mlecima.

Boka i Mleci, posljednji tematski blok knjige, istraživačka je problematika

koja zavrjeđuje posebnu pozornost. Stoljećima u sastavu Privedre Republike, Bokelji

su – a to zorno pokazuju i prethodne cjeline i poglavlja – bili mnogostrukim sponama

povezani s metropolom Serenissime. Bokeljska iseljenička zajednica (kako trajno

iseljenih Bokelja, tako i onih koji su u Mletke odlazili povremeno, isključivo radi

obavljanja poduzetničkih poslova) ondje je brojčanim i društvenim udjelom

prednjačila ostalim hrvatskim zavičajnim iseljeničkim skupinama, a stoljećima je

imala i dominantnu ulogu u povijesti hrvatske bratimske udruge sv. Jurja i Tripuna.

Kao primjer jedne od brojnih zavičajnih bokeljskih iseljeničkih skupina u Mlecima

ovdje se podrobnije istražuje povijest iseljavanja i djelovanja Novljana (Herceg-Novi)

u gradu na lagunama te udio i prinosi vodećih dobrotskih rodova (trgovačko-

pomorske obitelji) u Scuola degli Schiavoni. Završna poglavlja cjeline prate životni

put i djelovanje bokeljskih trgovaca i poduzetnika Stjepana Tartara iz okolice Kotora

(XVI. stoljeće) i Pavla Đurova Kamenarovića iz Dobrote (1696.-1787.), zapaženih

pripadnika hrvatske iseljeničke zajednice u Mlecima i mecenâ zavičajnih crkvenih

ustanova.

Povijest Boke kotorske, njezinih gradova i manjih naselja, znamenitih osoba i

prevrijedne kulturne baštine, nesumljivo je i dio hrvatske povijesti i kulture. U

posljednjim desetljećima hrvatska je historiografija povijesnom razvoju Boke, ali i

budvansko-barskoga područja, posvećivala malo i nedovoljno pozornosti. U ovoj

knjizi obrađene su tek neke od sastavnica koje su stoljećima bile nosive u oblikovanju

povijesnoga tijeka, ali i identiteta i prepoznatljivosti bokeljskoga kraja. Zaljev

hrvatskih svetaca, očaravajuća Nevjesta Jadrana, Boka kotorska je kao prostor

296
povezanosti, prožimanja i međusobnih uzdarivanja ondje prisutnih nacionalnih i

vjerskih zajednica za povjesničare nepresušno vrelo i istraživački poticaj. Arhivske

ustanove Boke, ali i Dubrovnika, Zadra, Mletaka, Trsta i drugih jadranskih gradova,

pohranjuju još pregršt gradiva koje je malo znano i znanstveno iskorišteno te će

buduća istraživanja – nedvojbeno je – samo još dodatno posvjedočiti o mjestu i ulozi

Boke u jadransko-sredozemnoj povijesti. U tim će istraživanjima, vjerujemo, i

hrvatska historiografija imati zapaženo mjesto.

297
 FROM THE PAST OF BOKA (THE GULF OF KOTOR) – SELECTED THEMES

SUMMARY

For every researcher the narrative of the history of Boka Kotorska (the Gulf of Kotor)

is, because of its richness, a challenging and inspiring topic. The Sinus Rhizonicus of

Antiquity, today known also as the Gulf of Croatian Saints, it was, during its long

history, subject to the rule of numerous overlords. While during the Middle Ages it

belonged to Byzantium, the Nemanjići, the rulers of the Kingdom of Hungary-Croatia

and those of Bosnia, Boka was throughout the long period of its early modern history

(1420–1797) incorporated into the system of Venetian trans-Adriatic acquisitions

(those united in the province of Albania Veneta). Although Kotor, the principal city

and centre of the area, was constantly held by Venice, its surrounding territory was

torn to pieces and divided between the Venetians and the Ottomans, from the end of

the fifteenth century to the end of the War of Morea in 1699, and the everyday life of

Boka consisted for decades of the events of war, sufferings, threats and devastation

inflicted by the corsairs of Ulcinj and Herceg-Novi.

Several centuries of Venetian rule, as well as the fact that the area was

incorporated into an unified governmental system of the Republic of Saint Mark

stretching from Istria to Albania, greatly contributed to the formation of civilisation of

its urban settlements (in the first place of the city of Kotor), which in all its

fundamental components strictly resembled that of the other cities of the Adriatic and

Mediterranean cultural circle. For the commune and the city of Kotor, the institutions

of communal government, statutes, urban nobility and bourgeoisie – all these

elements forming the internal identity of the city and the whole area – would be, with

certain particularities acknowledged, an exact duplicate of the communes of Koper,

298
Piran or Poreč in Istria and of the insular and coastal centres of Zadar, Šibenik, Trogir,

Split, Rab or Hvar in Dalmatia, but also – until their falling under Ottoman rule in the

second half of the sixteenth century – of the Venetian short-term acquisitions of Bar,

Ulcinj and Shkodra further south.

During the long span of the historical development of Boka Kotorska from the

Middle Ages to the waning of the Early Modern Age, the utmost importance would

belong to military and political circumstances. As a Venetian frontier outpost for

centuries, squeezed under the mountains beyond which the Ottoman territory

immediately began, the Bokelji (the men of Boka) spent a considerable part of their

history under arms, participating with their own ships and crews in all the more

important Venetian battles along the Adriatic and the Levant. Their merits, well

known and often emphasised by Venetian dignitaries, were frequently acknowledged

by the inclusion of prominent Bokelji in the Venetian military order of the Knights of

St. Mark (I Cavalieri di San Marco), by granting them the title of conte Veneto and by

the investitures into the great landed estates in the territories wrested from the

Ottomans, but also, in the cases of the smaller settlements of Boka (Perast, Prčanj,

Dobrota), by granting them the status of independent boroughs freed from the

communal jurisdiction of Kotor.

In the last centuries of Venetian suzerainty over the eastern Adriatic, the

trademarks of Boka were exceptionally successful shipping, seamanship and trade,

while former warriors, commanders of Venetian war galleys and the guardians of the

doge’s standard grew into skilled entrepreneurs with a respectable merchant navy at

their disposal, frequently seen in all the more important ports of the Adriatic,

Mediterranean and Levant. All that had a bearing on the total economic advancement

of Boka and its settlements, but also on the formation of a unique cultural heritage,

299
created by the enormous efforts of Boka’s rich seamen, merchants and patrons of the

arts. Venice was, as the metropolis of the common state, at that time one of the most

frequent destinations of the Bokelji, and their preeminence within the totality of the

Croatian immigrant community of the City on the Lagoon, as directly expressed in

exact statistical numbers, and the fact that the immigrants of Kotor were the founders

(1451) of the Venetian Croatian national confraternity of SS. George and Tryphon

(Scuola degli Schiavoni, Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone) both strongly

testify to the extraordinary role of the denizens of Kotor, Perast, Dobrota, Herceg-

Novi and other places of Boka within the history of Croatian trans-Adriatic

migrations.

A particularly important role, and one that must inevitably be noted when

observing the totality of the history of Boka, was played by the Catholic Church.

Numerous church orders that were present over the centuries, a fan of churches spread

along the Gulf, magnificent buildings such as the church of Our Lady of the Islet

(Gospa od Škrpjela), the cathedral of St. Tryphon or the church of St. Eustace of

Dobrota, Boka’s Servants of God, the Blessed and the Saints, as well as numerous

prominent persons of ecclesiastical history such as Andrew and Vincent Zmajević of

Perast, are only some among the markers and well-known characteristics,

recognisable to everyone, of the very rich, and never sufficiently researched,

ecclesiastical chronicle of Boka.

This book, which does not pretend to encompass the totality of the matter, but

simply tries to draw the attention of historiography (in the first place Croatian) to the

forgotten and neglected themes from the history of Boka Kotorska, falls into several

sections, each of them discussing and presenting some of the selected elements of the

past of this area through particular chapters and research topics. The first part, which

300
is a kind of introduction to the problematic to be addressed in the following parts,

analyses the degree to which matters concerning Boka, as well as those concerning

the history of the other parts of the present-day Montenegrin littoral, have been

addressed within Croatian historiography (with a review of Montenegrin and Serbian

historiography). It can be observed that the history of the area from Herceg-Novi to

Ulcinj is less and less present in the works of Croatian historians, fewer and fewer

researchers place the areas of Boka and the Budva-Bar-Ulcinj littoral in their research

focus, and thus this area, historically undoubtedly belonging also to Croatian history

and culture, has been almost exclusively left to the research of other historiographies.

The section on the social and military history of Boka Kotorska places the

focus of the research – through four separated but interconnected chapters – on the

elements from the key periods of the military naval history of Boka, as well as on

their prominent actors. In this section the main emphasis is placed on the participation

of the Bokelji in the War of Morea (1684–1699), the great anti-Ottoman war resulting

in the liberation of most of Dalmatia from Ottoman rule. Noble and bourgeois

families of Kotor, Perast, Prčanj, Dobrota and other settlements of Boka made an

immeasurable contribution to the Venetian victories on land and on the sea, while the

final liberation of Risan and Herceg-Novi from Ottoman rule brought the whole

territory of Boka under the auspices of St. Mark’s Lion. In this and other anti-

Ottoman wars the scions of naval and military families of lesser settlements of Boka

(until that time subordinated to the commune of Kotor in the administrative sense)

especially distinguished themselves, a particularly good example of which is

presented by the case of the warriors of Perast, for generations honorary guards and

the keepers of the doge’s standard on the flagship of the Venetian military fleet. No

less important were the individuals from Boka, frequently scions of leading native

301
families, who were, because of their military merits (personal or those of their

families) included in the prestigious Venetian Knightly Order of St. Mark. Finally, at

the end of this section, interest centres on Tryphon Luković of Prčanj, an anti-

Ottoman warrior, the head (styled admiral) of the confraternity of the seamen of Boka

(Bokeljska mornarica), a distinguished entrepreneur in Venice and sponsor of

numerous ecclesiastical institutions in his homeland, as an example of the typical

biography and destiny of a seventeenth-century Bokelj.

The ecclesiastical history of Boka Kotorska is discussed in the first place

through biographies of three distinguished prelates – Abbot Michael Cisilla of St.

George in front of Perast (the first half of the seventeenth century), a Maecenas and a

writer from Perast, Archbishop Andrew Zmajević of Bar (1628–1694), and the much

later Bishop Mark Anthony Gregorina of Kotor (1735–1815), who lived in the

turbulent moments of the change of the supreme authority over the area of Boka.

Their biographies, destinies and agency mirror at the same time the much wider

historical circumstances of social, ecclesiastical and cultural history of seventeenth-

century Boka until its entry into the modern era, but also bear witness to an

exceptional role of the Catholic Church and the individual prelates in the formation of

the identity of Boka’s area. The closing chapter of this section dedicated to the

ecclesiastical history of Boka Kotorska is in a way an introduction to the final section

of the book, and the subject of its research is the variety of manners of

interconnections, presence and agency of the members of the clergy from the city of

Kotor (and the Diocese of Kotor) in Venice.

Boka and Venice, the last thematic section of the book, is a research theme

deserving particular attention. For centuries within the borders of the Serrenissima,

the Bokelji were – as is clearly demonstrated in the previous sections and chapters –

302
connected to the metropolis by multiple links. The immigrant community of the

Bokelji (both those permanently settled and those occasionally coming there,

exclusively because of entrepreneurial activities) had, according to the number of its

members and their social role, the leading role among other Croatian immigrant

groups, playing a dominant part in the history of the Croatian confraternity of SS.

George and Tryphon.

As an example chosen among numerous immigrant groups coming from Boka

to Venice, in this section only the history of migrations and agency of the immigrants

from Herceg-Novi in the City on the Lagoon is discussed in detail. Attention is also

dedicated to the contributions of the leading kindreds of Dobrota (merchants’ and

seamen’s families) in the life and activities of the Scuola degli Schiavoni. The final

chapters follow the lives and activities of merchants and entrepreneurs from Boka:

Stephen Tartaro from the surroundings of Kotor (the sixteenth century) and Paul, son

of George Kamenarović of Dobrota (1696–1787), prominent members of the Croatian

immigrant community in Venice and sponsors of ecclesiastical institutions of their

places of origin.

The history of Boka Kotorska, its towns and other settlements, prominent

persons and highly valuable cultural heritage, undoubtedly belongs to Croatian history

and culture too. In the last decades Croatian historiography has dedicated only little

and insufficient attention to the historical development of Boka, as well as to that of

the area of Budva and Bar. In this book, only some of those components that were for

centuries decisive for the formation of historical currents, and for the identity and

visibility of the area of Boka, have been discussed. The Gulf of Croatian Saints, the

infatuating Bride of the Adriatic, Boka Kotorska as a space of interconnections,

permeation and mutual enrichment of national and confessional communities existing

303
there, provide for historians indisputable and inescapable inspiration and research

stimulus. The archival institutions of Boka, as well as those of Dubrovnik, Zadar,

Venice, Trieste and other Adriatic cities, still keep a fistful of sources which are

poorly known and hardly used by scholars, and thus further research will undoubtedly

additionally confirm the importance of the place and role of Boka in the history of the

Adriatic and the Mediterranean.

Translated by Matthew Suff

304
 DALLA STORIA DELLE BOCCHE DI CATTARO – TEMI SCIOLTI

RIASSUNTO

I temi storici che si riferiscono alle Bocche di Cattaro presentano una fonte di

dati inesauribile di e stimolativa per ogni storico. Nell’antichità denominata Sinus

Rhisonicus, l’area del “'Golfo dei santi croati” durante la storia fu parte di vari

domini. Durante il medioevo appartenne a Bisanzio, ai Nemanjić, ai regnanti croato-

ungheresi ed alla Bosnia, ma la sovranità che si mantenne il più allungo sul territorio

delle Bocche di Cattaro fu quella veneta (1420-1797), e in quel tempo faceva parte

dell’Albania Veneta. Dalla fine del ‘400 alla fine della guerra di Morea (1699), il

territorio delle Bocche di Cattaro era diviso tra il dominio veneto e quello ottomano,

mentre le guerre, le scorrerie, le incursioni ed i saccheggi dei pirati di Dulcigno e di

Castelnuovo di Cattaro per decenni segnarono la sua vita quotidiana.

Il dominio veneto durato diversi secoli, come pure l’inclusione in quell’unico

sistema amministrativo della Repubblica di San Marco che si protraeva dall’Istria

all’Albania, contribuirono alla formazione di quella civiltà delle cittadine delle

Bocche di Cattaro (e specialmente della città di Cattaro) – simile alle città adriatico-

mediterranee in tutte le sue componenti fondamentali. Il comune di Cattaro, la città di

Cattaro, l’assetto dell’amministrazione cittadina, gli statuti, la nobiltà e la borghesia

cittadina – tutte queste componenti che formano l’identità interna della città e di tutta

la regione – a differenza di certe eccezioni, presentavano una copia dei comuni istriani

di Capodistria, Pirano o Parenzo, o dei centri cittadini costieri e insulari della

Dalmazia (Zara, Sebenico, Traù, Arbe o Lesina), però era simile anche alle cittadine

d’Antivari, Dulcigno e Scutari facenti parte dei possedimenti veneti, che presto

passarono sotto il dominio ottomano.

305
 Durante quel lungo periodo dell'evoluzione storica delle Bocche di Cattaro,

dal medioevo alla fine dell’epoca moderna, ebbe un’importanza crucciale in quelle

determinate circostanze politico-militari. Gli abitanti di Cattaro – vivendo per secoli

stretti ai piedi delle montagne dietro alle quali si estendeva il dominio ottomano –

erano l’avanguardia veneta e gran parte della propria storia la passarono sotto le armi,

partecipando con le proprie imbarcazioni e con la popolazione locale in tutti gli

scontri armati veneti dell’Adriatico e del Levante. Questi loro meriti sono ben noti e

messi in rilievo, dal momento che in diverse occasioni certi benemeriti abitanti delle

Bocche di Cattaro furono inclusi nell’ordine dei cavalieri veneti di s. Marco,

ricevendo il titolo di conte veneto e delle investiture di considerevoli complessi

terrieri nei territori liberati, ma anche proclamando gli insediamenti minori delle

Bocche di Cattaro (Perasto, Perzagno, Dobrota) comuni indipendenti, liberi dalla

giurisdizione di Cattaro.

Durante gli ultimi secoli del dominio veneto sopra i territori dell’Adriatico

orientale, le Bocche di Cattaro si distinguevano con la propria marineria ed i traffici,

mentre i soldati, i comandanti delle galere da guerra venete ed i guardiani della

bandiera del doge vennero degli imprenditori di successo, che disponevano di una

rispettabile flotta mercantile, che faceva frequentemente scalo in ogni porto

dell’Adriatico, del Mediterraneo e del Levante. Tutto ciò contribuì ad un

miglioramento generale delle condizioni economiche nelle Bocche di Cattaro e dei

loro centri abitati, ma anche alla formazione di un unico patrimonio culturale, al quale

contribuirono numerosi nobili, marittimi, commercianti e mecenati delle Bocche di

Cattaro. Venzia – come capitale di uno stato comune – allora era una delle loro più

frequenti destinazioni. Il gran numero di presenze, statisticamente confermate, di

popolazione proveniente dalle Bocche di Cattaro stabilitasi nella Città sulle lagune,

306
come pure il fatto che proprio essi vi fondarono (nel 1451) la locale confraternita

nazionale croata dei ss. Giorgio e Trifone (Scuola degli Schiavoni, Scuola Dalmata

dei SS. Giorgio e Trifone) sono delle eccezionali testimonianze del ruolo svolto dagli

abitanti di Cattaro, di Perasto, di Dobrota e di Castelnuovo di Cattaro e di altri

insediamenti delle Bocche di Cattaro negli ambiti dell'emigrazione croata oltre

l’Adriatico.

Inoltre, la Chiesa cattolica svolse un ruolo importante e merita un posto

speciale nella valutazione della storia delle Bocche di Cattaro. Durante tutto questo

periodo è nota la presenza degli ordini ecclesiastici, tantissime chiese sparse lungo

tutto il Golfo, delle opere edilizie grandiose, come ad esempio la Madonna dello

Scarpello la cattedrale di s. Trifone o il s. Eustahije di Dobrota, i servi di Dio, i beati

ed i santi delle Bocche di Cattaro, numerose personalità della storia ecclesiastica

originarie dalle Bocche di Cattaro, come Andrija e Vicko Zmajević da Perasto,

presentano solo alcuni, ben noti e mai sufficientemente studiati fatti dalla cronaca

ecclesiastica delle Bocche di Cattaro.

In questo libro, che in nessun caso tende alla completezza, ma che tenta

volgere l'attenzione (in primo luogo, quella della storiografia croata) ai temi

dimenticati e abbandonati riguardanti la storia delle Bocche di Cattaro, sono state

trattate e presentate le parti che (attraverso dei capitoli e dei temi di ricerca separati)

illuminano alcune delle componenti più significative per la storia di quest'area. Nella

prima parte, che presenta anche una specie d’introduzione ai temi analitici che

seguono, è stata trattata la presenza di temi riguardanti le Bocche di Cattaro, come

anche d’altri temi che si riferiscono all'attuale litorale montenegrino, nella storiografia

croata (con un prospetto pure della storiografia montenegrina e di quella serba). Nelle

opere degli storici croati si nota un progressivo calo di presenza della storia

307
riguardante l’area che si protrae da Castelnuovo di Cattaro a Dulcigno, ed è in

diminuzione pure il numero dei ricercatori che mettono – magari tramite delle

riflessioni secondarie – al centro della loro attenzione l’area delle Bocche di Cattaro e

del litorale di Budua, Antivari e Dulcigno, anche se questo territorio fa indubbiamente

parte della storia e della cultura croata, ma è stato quasi totalmente abbandonato al

trattamento d’altre storiografie.

Nella parte riguardante la storia sociale e militare delle Bocche di Cattaro al

centro dell'attenzione della ricerca sono – ordinate in quattro capitoli differenti, ma

per molti aspetti strettamente collegati – le componenti dei momenti crucciali del

passato militare e marittimo delle Bocche di Cattaro, come anche i personaggi più

importanti. In questa parte, la maggior parte dell'interesse di ricerca è stata

concentrata sul ruolo svolto dagli abitanti delle Bocche di Cattaro nella grande guerra

di liberazione dal dominio ottomano, e cioè quella di Morea (1684-1699). Le famiglie

nobili delle Bocche di Cattaro, originarie da Cattaro, Perasto, Perzagno, Dobrota ed

altre località durante questa tappa della loro storia diedero un grosso contributo alle

vittorie venete, sia in terra che in mare, e con la definitiva liberazione di Risan e di

Castelnuovo di Cattaro dal dominio ottomano, tutta l’area delle Bocche di Cattaro si

trovò sotto la sovranità del leone di S. Marco. In queste guerre si distinsero

particolarmente i rampolli delle famiglie marinare e militari dalle località minori delle

Bocche di Cattaro (che fino ad allora erano sottomesse al comune di Cattaro), ed un

buon esempio presentano proprio i combattenti di Perasto, che per generazioni sono

stati la guardia d’onore del doge e guardiani della sua bandiera sull’imbarcazione di

comando della flotta da guerra veneta. Non sono da meno neanche certi singoli dalle

Bocche di Cattaro, nella maggior parte dei casi rampolli delle famiglie più in vista,

che per meriti di guerra (famigliari e personali) furono inseriti nel prestigioso ordine

308
cavalleresco veneto di s. Marco. Infine, verso il termine di questa parte, come un

esempio tipico di vita di un abitante delle Bocche di Cattaro del ‘600, al centro

dell’interesse si trova Trifone Luković da Prčanj, un combattente contro i Turchi,

ammiraglio della marina delle Bocche di Cattaro, a Venezia noto imprenditore

originario dalle Bocche di Cattaro e donatore di differenti istituzioni ecclesiastiche

nella propria terra d’origine.

La storia ecclesiastica delle Bocce di Cattaro è stata presentata in primo luogo

tramite le biografie di tre rinomati personaggi ecclesiastici di quell’area – Michele

Cisilla, abate di s. Giorgio di fronte a Perasto (prima metà del '600), Andrija Zmajević

di Perasto (1628-1694) arcivescovo d’Antivari, mecenate e scrittore, come pure il

periodo della vita e dell’attività di Marco Antonio Gregorina (1735-1815), più di

recente vescovo di Cattaro durante il passaggio della sovranità sopra l’area delle

Bocche di Cattaro. I loro destini, le attività e gli intenti riflettono pure le circostanze

storiche più vaste del passato sociale, ecclesiastico e culturale dal ‘600 fino alle soglie

dell’‘800, ma testimoniano anche del ruolo eccezionale che ebbe la Chiesa cattolica e

i singoli suoi prelati per la formazione dell’identità dell’area delle Bocche di Cattaro.

Il capitolo finale di questa parte del libro, dedicata al passato ecclesiastico delle

Bocche di Cattaro, in un certo senso, presenta l'introduzione alla parte finale del libro

e si riferisce alle varie forme di legame, di presenza e d’attività dei personaggi

ecclesiastici della città di Cattaro (e della Diocesi di Cattaro) a Venezia.

Le Bocche di Cattaro e Venezia, cioè l’ultima parte tematica del libro,

presenta un tema di ricerca degno di particolare attenzione. Gli abitanti delle Bocche

di Cattaro furono sudditi della Serenissima Repubblica per dei secoli e tramite

molteplici legami erano uniti alla metropoli, del resto, questo è stato ampiamente

dimostrato anche nelle parti e nei capitoli precedenti. La comunità degli emigrati dalle

309
Bocche di Cattaro (composta sia da quelli stabilitisi permanentemente a Venezia, che

da coloro che vi venivano periodicamente, esclusivamente per svolgere dei lavori

imprenditoriali), per la sua presenza numerica e per la partecipazione alla vita sociale,

si trovava in testa alle comunità locali d’emigrati croati, e per secoli aveva pure un

ruolo dominante nella confraternita croata di s. Giorgio e Trifone. Come tipico

esempio per una delle numerose comunità d’emigranti a Venezia provenienti dalle

Bocche di Cattaro, qui è stato approfondito lo studio dell’emigrazione e dell’attività a

Venezia degli emigranti da Castelnuovo di Cattaro nella Città sulle lagune, come pure

la parte ed il contributo dei casati più in vista di Dobrota (famiglie commerciali e

marinare) alla Scuola degli Schiavoni. I capitoli conclusivi di questa parte del libro

seguono la vita e l’attività dei commercianti ed imprenditori dalle Bocche di Cattaro

Stjepan Tartaro dai dintorni di Cattaro (‘600) e Pavao Đurov Kamenarović di Dobrota

(1696-1787), famosi membri della comunità degli emigranti croati a Venezia e

mecenati d’istituzioni ecclesiastiche nella terra natia.

La storia delle Bocche di Cattaro, delle sue città e delle località minori, dei

personaggi noti e del preziosissimo patrimonio culturale, indubbiamente costituiscono

anche una parte della storia e della cultura croata. Durante gli ultimi decenni, la

storiografia croata dedicava poca ed insufficiente attenzione all’evoluzione storica

delle Bocche di Cattaro, ma anche a quella dell’area di Budua e di Antivari. In questo

libro sono state marcate solo alcune componenti che per dei secoli sono state

determinanti per l’articolazione del corso storico, ma anche dell’identità e della

caratteristicità dell’area delle Bocche di Cattaro. Il Golfo dei santi croati, la Sposa

dell’Adriatico, le Bocche di Cattaro come un’area di contatto, di legame e

d’interscambi delle comunità nazionali e religiose che vi presenziano, per gli storici

presenta una fonte ed uno stimolo di ricerca inesauribile. Le istituzioni archivistiche

310
di Cattaro, ma anche di Ragusa, Zara, Venezia, Trieste e d’altre città adriatiche

conservano ancora moltissimo materiale, poco noto e insufficientemente studiato, in

modo che le future ricerche – indubbiamente – ulteriormente approfondiranno il luogo

ed il ruolo avuto delle Bocche di Cattaro nella storia dell’Adriatico e del

Mediterraneo.

Traduzione di Marino Manin

311
 IZVORI I LITERATURA

1) NEOBJAVLJENI IZVORI

ASD = Archivio della Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone

ASD, Capitolar = Capitolar della Veneranda Scuola dei SS. Giorgio e Trifone della Nation Dalmata

ASD, Cattastico = Cattastico della Scuola dei SS. Giorgio e Trifone della Nation Dalmata

ASD, LCS = Libri conti e spese della Scuola di San Giorgio et San Trifone della Nation Dalmata

ASV = Archivio di Stato di Venezia

ASV, NT = Archivio di Stato di Venezia, Notarile testamenti

ASV, SU = Archivio di Stato di Venezia, Savi all’Eresia (Santo Uffizio)

CI: Cavalieri = Cancelleria inferiore: Cavalieri di San Marco, Privilegi

IAK = Istorijski arhiv u Kotoru

312
2) OBJAVLJENI IZVORI

AAV = Acta Albaniae Veneta, priredio G. Valentini, sv. I.-XXV., Palermo-Milano-München-Rim,

1967.-1975.

Acta et diplomata = Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, priredili L. Thallóczy,

C. Jireček i E. Sufflay, sv. I., annos 344 - 1343 Vindobonae, 1913., reprint: Tirana–Priština,

2002.; sv. II., annos 1344-1406, Vindobonae, 1918., reprint: Tirana–Priština, 2002.

CD = Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae” (Diplomatički zbornik Kraljevine

Hrvatske, Dalmacije i Slavonije), priredio T. Smičiklas, sv. I.-XVII., Zagreb, 1909.-1981.

Commissiones = Commissiones et relationes Venetae, priredio Š. Ljubić, sv. I.-III., Zagreb, 1876.-

1880.

Čolak 1985. = N. Čolak, Hrvatski pomorski regesti / Regesti marittimi croati, sv. I. (Settecento),

Padova, 1985.

Čolak 1993. = N. Čolak, Hrvatski pomorski regesti / Regesti martittimi croati, sv. II. (Settecento),

Venezia, 1993.

Listine = Listine o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, priredio Š. Ljubić, sv.

I.-X., Zagreb, 1868.-1891.

MC = Monumenta Catarensia (Kotorski spomenici), priredio A. Mayer, sv. I.-II., Zagreb, 1951.-1981.

Miklošić 1858. = F. Miklošić, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii,

Viennae, 1858.

Milović 1956. = J. Milović, Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore (1685-1782), Cetinje, 1956.

Mletačka uputstva = Mletačka uputstva i izvještaji, priredio G. Novak, sv. IV.-VIII., Zagreb, 1964.-

1977.

Theiner 1863. = A. Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium, sv. I. (ab Innocento pp.

usque ad Paulum PP. III, 1198.-1548.), Romae, 1863.

Theiner 1875. = A. Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium, sv. II. (a Clemente VII.

usque ad Pium VII., 1524.-1800., cum additamentis saec. XIII. et XIV.), Zagrabiae, 1875.

313
3) LITERATURA

12 vjekova = 12 vjekova Bokeljske mornarice (gl. urednik D. Kalezić), Beograd, 1972.

Albanese 1875. = F. Albanese, L’Inquisizione religiosa nella Repubblica di Venezia, Venezia, 1875.

Alberti 1978. = A. Alberti, Marco Ivanovich, Cavaliere di San Marco, 1724-1756, Scuola Dalmata dei

SS. Giorgio e Trifone, sv. 11., Venezia, 1978., str. 11.-16.

Antonović 2003. = M. Antonović, Grad i župa u Zetskom primorju i severnoj Albaniji u XIV i XV veku,

Beograd, 2003.

Antović 1993.-1994. = J. Antović, Statut Bratovštine Svetoga Duha u Kotoru, GPMK, sv. 41.-42.,

Kotor, 1993.-1994., str. 135.-149.

Antović 1993.-1994A = J. Antović, Izložba dokumenata o zanatima srednjovjekovnog Kotora, GPMK,

sv. 41.-42., Kotor, 1993.-1994., str. 305.-323.

Antović 1995.-1998. = J. Antović, Četiri sina kapetana Marka Martinovića, GPMK, sv. 43.-46., Kotor,

1995.-1998., str. 29.-42.

Antović 2001. = J. Antović, Kratka istorija zdravstvene kulture u Boki Kotorskoj sa posebnim osvrtom

na istoriju veterinarstva, Arhivski zapisi, god. VIII., br. 1.-2., Cetinje, 2001., str. 7.-23.

Appendini 1811. = F. M. Appendini, Memorie spettanti ad alcuni uomini illustri di Cattaro, Ragusa,

1811.

Babić 1998. = V. Babić (priredila), Hrvatska književnost Boke kotorske do preporoda, Zagreb, 1998.

Babić 2003. = V. Babić, Kratki pregled starije hrvatske književnosti Boke kotorske, u: Hrvati Boke

kotorske (Posebno izdanje: Zbornik Pomorskog muzeja Orebić), Orebić, 2003., str. 363.-374.

Balović 2004. = J. Balović, Pratichae schrivaneschae, Venezia 1693 (priredila Lj. Šimunković), Split,

2004.

Banac – P. Novak – Sbutega 1993. = I. Banac – S. Prosperov Novak – B. Sbutega, Stara književnost

Boke, Zagreb, 1993.

Bar grad pod Rumijom = Bar grad pod Rumijom (urednik S. Ćirković), Bar, 1984.

Barbalić 1953. = R. Barbalić, Veze pomorstva Boke s Rijekom i Hrvatskim primorjem u prošlosti,

GPMK, sv. 2., Kotor, 1953., str. 93.-98.

Bassich 1833. = A. Bassich, Notizie delle vite e degli scritti di tre illustri Perastini, Ragusa, 1833.

Belan 2002. = A. Belan, Sveti Tripun i njegova katadrala, Kotor, 2002.

314
Beritić 1962. = L. Beritić, Obalna utvrđenja na našoj obali, Pomorski zbornik povodom 20-godišnjice

Dana mornarice i pomorstva Jugoslavije 1942-1962, sv. I., Zagreb, 1962., str. 217.-263.

Bianchi 1877. = C. F. Bianchi, Zara cristiana, sv. I., Zara, 1877.

Blehova Čelebić 2002. = L. Blehova Čelebić, Žene srednjovjekovnog Kotora, Podgorica, 2002.

Blehova Čelebić 2006. = L. Blehova Čelebić, Hrišćanstvo u Boki 1200-1500: kotorski distrikt,

Podgorica, 2006.

Boka kotorska 1993. = Boka kotorska (tematski blok), urednik M. Foretić, Dubrovnik: časopis za

književnost i znanost, nova serija, god. IV., br. 4., Dubrovnik, 1993.

Boljević Vuleković 1985. = V. Boljević Vuleković, Andrija Zmajević i njegov Crkveni ljetopis, u:

Spomenica Matije Zmajevića (uredio: V. Boljević Vuleković), Kotor, 1985., str. 165.-176.

Bošković 1962. = Đ. Bošković, Stari Bar, Beograd, 1962.

Bošković 1965. = M. Bošković, Herojski podvizi bokeljskih pomoraca – Perast, GPMK, sv. 13., Kotor,

1965., str. 171.-179.

Bošković 2004. = T. Bošković, Bar pod mletačkom vlašću (1443.-1571.), Bijelo Polje, 2004.

Botrić 1972. = A. Botrić, Pomorska privreda Prčanja u prošlosti (XVI-XIX. st.), u: 12 vjekova

Bokeljske mornarice, Beograd, 1972., str. 79.-89.

Božić 1979. = I. Božić, Nemirno Pomorje XV veka, Beograd, 1979.

Brajković 1976. = G. Brajković, Pjesma kapetana Nikole Burovića zadarskom nadbiskupu Vicku

Zmajeviću, Služba Božja, god. XVI., br. 2., Makarska, 1976., str. 128.-140.

Brajković 1979. = G. Brajković, Nadbiskup Andrija Zmajević, prevodilac dviju pjesama na naš jezik,

Vjesnik Kotorske biskupije, god. XV., br. 1., Kotor, 1979., str. 35.-40.

Brajković 1985.-1986. = G. Brajković, Mala spomen medalja pomorske bitke braće Ivanovića 1756.

godine i herojski ep Ivana Antuna Nenadića, GPMK, sv. 33.-34., Kotor 1985.-1986., str. 115.-

127.

Brajković - Tomić – Milošević – Radimir = G. Brajković – A. Tomić – M. Milošević – Z. Radimir,

Neki manje proučavani primjeri građanske i crkvene arhitekture spomeničkog karaktera u

kotorskoj opštini, GPMK, sv. 35.-36., Kotor, 1987.-1988., str. 91.-124.

Brajović 1999.-2001. = S. Brajović, Barokni Perast i antiteza pero-mač, GPMK, sv. 47.-49., Kotor,

1999.-2001., str. 159.-166.

Brajović 2000. = S. Brajović, Gospa od Škrpjela: Marijanski ciklus slika, Perast, 2000.

315
Bratti 1898. = R. Bratti, I Cavalieri di San Marco, Nuovo Arhivio Veneto, god. VIII., sv. 16./1.,

Venezia, 1898., str. 321.-349.

Breyer 1928. = A. Breyer, Antun conte Zanović i njegovi sinovi, Zagreb, 1928.

Bućin-Kriještorac 1999.-2001. = T. Bućin-Kriještorac, O prvobitnoj posveti crkve Sv. Ane u Kotoru,

GPMK, sv. 47.-49., Kotor, 1999.-2001., str. 139.-158.

Burić 1966. = J. Burić, Iz prošlosti hrvatske kolonije u Rimu, Rim, 1966.

Butorac 1928. = P. Butorac, Zmajevići: ogledi, Zagreb, 1928.

Butorac 1934. = P. Butorac, Matija Zmajević Peraštanin, organizator i admiral ruske flote, Ruski arhiv,

god. XXVI.-XXVII., Beograd, 1934., str. 241.-254.

Butorac 1936. = P. Butorac, Uloga hajduka u Boki Kotorskoj, Glasnik Narodnog univerziteta Boke

Kotorske, god. III., br. 2.-3., Kotor, 1936., str. 12.-15.

Butorac 1948. = P. Butorac, Pisma ruskog admirala Matije Zmajevića, Starine JAZU, knj. 41., Zagreb,

1948., str. 61.-83.

Butorac 1998. = P. Butorac, Razvitak i ustroj peraške općine, Perast, 1998.

Butorac 1999. = P. Butorac, Kulturna povijest grada Perasta, Perast, 1999.

Butorac 1999A = P. Butorac, Opatija sv. Jurja kod Perasta, Perast, 1999.

Butorac 1999B = P. Butorac, Kotor za samovlade (1355.-1420.), Perast, 1999.

Butorac 2000. = P. Butorac, Boka Kotorska u 17. i 18. stoljeću: politički pogled, Perast, 2000.

Buturac – Ivandija 1973. = J. Buturac – A. Ivandija, Povijest Katoličke crkve među Hrvatima, Zagreb,

1973.

Buzolić 1868. = S. Buzolić, Zadarski Arbanasi i prabiskup Zmajević, Narodni koledar, god. VI., Zadar,

1868., str. 76.-84.

Campori 1884.-1886. = G. Campori, Don Marino Bolizza, Archivio storico per Trieste, l’Istria e il

Trentino, god. III., sv. 3-4., Roma, 1884.-1886., str. 298.-302.

Cicogna 1983. = A. Cicogna, Delle iscrizioni veneziane, sv. III., Bologna, 1983. (pretisak izdanja iz

1830.).

Crnić-Pejović 1986. = M. Crnić-Pejović, Neki podaci o sakralnim spomenicima kulture u

hercegnovskoj opštini od kraja XVII vijeka do danas, Boka, sv. 18., Herceg-Novi, 1986., str.

153.-170.

316
Čoralić 1992. = L. Čoralić, Duhovne osobe s hrvatskih prostora u Mlecima, Croatica Christiana

periodica, god. XVI., br. 30., Zagreb, 1992., str. 36.-71.

Čoralić 1993. = L. Čoralić, Legati hrvatskih iseljenika u Veneciji vjerskim ustanovama u domovini,

Croatica Christiana periodica, god. XVII., br. 31., Zagreb, 1993., str. 49.-128.

Čoralić 1994. = L. Čoralić, Bratovština sv. Jurja i Tripuna u Mlecima u oporukama hrvatskih

iseljenika, Croatica Christiana periodica, god. XVIII., br. 34., Zagreb, 1994., str. 79.-98.

Čoralić 1995. = L. Čoralić, Bokeljski književnik Nikola Luković, Matica. Časopis Hrvatske matice

iseljenika, god. XLV., br. 3., Zagreb, 1995., str. 34.-35.

Čoralić 1996. = L. Čoralić, Iz prošlosti Paštrovića, Historijski zbornik, sv. 49. (1), Zagreb, 1996., str.

137.-159.

Čoralić 1996A = L. Čoralić, Iz prošlosti Prčanja u XVII. st. (admiral Bokeljske mornarice - Tripun

Luković), Spomenica Ljube Bobana 1933.-1994., Zagreb, 1996., str. 95.-103.

Čoralić 1996B = L. Čoralić, Dobrotski vitezovi Ivanovići, Matica. Časopis Hrvatske matice iseljenika,

god. XLVI., br. 2., Zagreb, 1996., str. 40.-41.

Čoralić 1998. = L. Čoralić, Iseljenici iz grada Kotora u Mlecima (XV.-XVIII. st.), Povijesni prilozi, sv.

17., Zagreb, 1998., str. 133.-155.

Čoralić 1998A = L. Čoralić, Život i djelovanje kotorskih patricija u Mlecima od 16. do 18. stoljeća,

Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sv. 31.,

Zagreb, 1998., str. 131.-140.

Čoralić 1998B = L. Čoralić, Od hrvatske obale do dubrovačke ulice: hrvatski prinosi mletačkoj

toponomastici, Kolo. Časopis Matice hrvatske, god. VIII., br. 4., Zagreb, 1998., str. 57.-76.

Čoralić 1999. = L. Čoralić, Hrvati na mletačkoj terrafermi (15.-16. st.), u: Zbornik Mirjane Gross (u

povodu 75. rođendana), Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u

Zagrebu, Zagreb, 1999., str. 65.-74.

Čoralić 2000. = L. Čoralić, Iz prošlosti Boke: budvanska zajednica u Mlecima (XV.-XVIII. st.),

Povijesni prilozi, sv. 19., Zagreb, 2000., str. 125.-152.

Čoralić 2000A = L. Čoralić, Iz prošlosti Boke: Dobrotski rodovi i Bratovština sv. Jurja i Tripuna u

Mlecima (od XVII. do početka XIX. st.), Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u

Zadru, sv. 42., Zadar, 2000., str. 221.-260.

317
Čoralić 2000B = L. Čoralić, ”U slavu Prejasne Republike”: Peraški ratnici – čuvari duždevog stijega,

Acta Histriae, letnik 8., št. 1. (IX.). Prispevki z mednarodne konference “Čast: identiteta in

dvoumnost neformalnega kodeksa (Sredozemlje, 12.-20. stol.)”, Koper, 11.-13. november

1999., str. 87.-98.

Čoralić 2001. = L. Čoralić, Boka Kotorska u doba Morejskoga rata, Kolo. Časopis Matice hrvatske,

god. XI., br. 3., Zagreb, 2001., str. 5.-22.

Čoralić 2001A = L. Čoralić, U gradu Svetoga Marka: povijest hrvatske zajednice u Mlecima, Zagreb,

2001.

Čoralić 2001B = L. Čoralić, Hrvati u procesima mletačke inkvizicije, Zagreb, 2001.

Čoralić 2002. = L. Čoralić, Prilog poznavanju prisutnosti i djelovanja hrvatskih trgovaca u Mlecima

(15.-18. stoljeće), Povijesni prilozi, god. XXI., sv. 22., Zagreb, 2002., str. 41.-73.

Čoralić 2003. = L. Čoralić, Iz prošlosti Boke: dobrotska obitelj Kamenarović i hrvatska bratovština Sv.

Jurja i Tripuna u Mlecima, Povijesni prilozi, god. XXII., br. 25., Zagreb, 2003., str. 175.-185.

Čoralić 2003A = L. Čoralić, Peraštani u Mlecima (15.-18. stoljeće), u: Stjepanu Antoljaku u čast

(zbornik), urednik Josip Kolanović, Zagreb, 2003., str. 199.-210.

Čoralić 2003B = L. Čoralić, Hrvatski prinosi mletačkoj kulturi: odabrane teme, Zagreb, 2003.

Čoralić 2004. = L. Čoralić, Prilog životopisu barskog nadbiskupa Andrije Zmajevića (1671.-1694.),

Croatica Christiana periodica, god. XXVIII., br. 53., Zagreb, 2004., str. 203.-220.

Čoralić 2004A = L. Čoralić, Iz prošlosti Boke: Stjepan Tartaro – istaknuti hrvatski poduzetnik u

Mlecima u XVI. stoljeću, Radovi HAZU u Zadru, sv. 46., Zagreb-Zadar, 2004., str. 235.-251.

Čoralić 2004B = L. Čoralić, Iz prošlosti Boke: Peraštani i hrvatska bratovština Sv. Jurja i Tripuna u

Mlecima, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, sv. XLII., Zagreb-

Dubrovnik, 2004., str. 273.-292.

Čoralić 2004C = L. Čoralić, Prilog životopisu kotorskog biskupa Marka Antuna Gregorine (1801.-

1815.), GPMK, sv. LII., Kotor, 2004., str. 267.-277.

Čoralić 2004D = L. Čoralić, Iz prošlosti Boke – tragom iseljenika s poluotoka Luštice u Mlecima

(XVI.-XVIII. stoljeće), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i

društvene znanosti HAZU u Zagrebu, sv. 22., Zagreb, 2004., str. 189.-211.

Čoralić 2005. = L. Čoralić, Prilog životopisu barskog nadbiskupa Franje Leonardisa (1644.-1645.),

Croatica Christiana periodica, god. XXIX., br. 55., Zagreb, 2005., str. 79.-95.

318
Čoralić 2005A = L. Čoralić, Barski iseljenici – posjednici na mletačkoj terrafermi, Matica. Časopis za

društvena pitanja, nauku i kulturu, god. VI., br. 21., Cetinje – Podgorica, 2005., str. 331.-362.

Čoralić 2005B = L. Čoralić, Duhovne osobe iz grada Bara u Mlecima (XIV.-XVI. stoljeće), Povijesni

prilozi, god. XXIV., br. 28., Zagreb, 2005., str. 45.-70.

Čoralić 2005C = L. Čoralić, Dobrotski kapetan Pavao Đurov Kamenarović (1696.-1787.), Anali

Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, sv. XLIII., Zagreb-Dubrovnik, 2005., str.

223.-245.

Čoralić 2005D = L. Čoralić, Izbjeglištvo kao sudbina - Barani u Mlecima (XIV.-XVII. st.), Zbornik

Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu, sv.

23., Zagreb, 2005., str. 87.-185.

Čoralić 2005E = L. Čoralić, Kotorske crkvene ustanove u oporukama bokeljskih iseljenika u Mlecima

(XV-XVIII st.), GPMK, sv. LIII., Kotor, 2005., str. 15.-25.

Čoralić 2005F = L. Čoralić, Hrvatska zajednica na području današnje crnogorske obale u hrvatskoj

historiografiji, Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, god. XIV., br. 4.-5.,

Zagreb, 2005., str. 645.-661.

Čoralić 2006. = L. Čoralić, Iz prošlosti Barske nadbiskupije – pismo barskoga klera i puka papi

Benediktu XIV. iz 1743. godine, Povijesni prilozi, god. 25., br. 30., Zagreb, 2006., str. 129.-

139.

Čoralić 2006A = L. Čoralić, Barani u Mlecima: povijest jedne hrvatske iseljeničke zajednice, Zagreb,

2006.

Čoralić 2006B = L. Čoralić, Crkvene ustanove grada Bara u oporučnim spisima hrvatskih iseljenika u

Mlecima, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, sv. XLIV., Zagreb-

Dubrovnik, 2006., str. 219.-240.

Čoralić 2006C = L. Čoralić, Tragom barskih patricija u Mlecima (kraj XIV. st. – XVI. st.), Radovi

Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 48., Zagreb-Zadar, 2006., str. 231.-261.

Čoralić 2006D = L. Čoralić, Kotorski plemići iz roda Bolica – kavaljeri Svetog Marka, Povijesni

prilozi, god. 25., br. 31., Zagreb, 2006., str. 149.-159.

Čoralić 2006E = L. Čoralić, Tragom duhovnih osoba iz grada Kotora u Mlecima (kraj XIV. st. – XVIII.

st.), GPMK, sv. 54., Kotor, 2006., str. 125.-148.

319
Čoralić 2006F = L. Čoralić, Iz prošlosti Boke – prilog životopisu Mihovila Cisile, opata sv. Jurja pred

Perastom (1605.-1646.), Croatica Christiana periodica, god. XXX., br. 58., Zagreb, 2006.,

str. 53.-61.

Čoralić – Manin 1996. = L. Čoralić – M. Manin, Jedan nedovršeni rad Ivana Duknovića u Veneciji:

ugovor s bratovštinom Sv. Marka 1498. god., u: Ivan Duknović i njegovo doba. Zbornik

radova međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Trogiru o 550. obljetnici rođenja Ivana

Duknovića, Muzej grada Trogira - Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u

Zagrebu, Trogir, 1996., str. 61.-68.

Čoralić – Nikšić 2000. = L. Čoralić – B. Nikšić, “In memoriam aeternam”: nadgrobni spomenici

Hrvata u Mlecima, Kolo. Časopis Matice hrvatske, god. X., br. 1., Zagreb, 2000., str. 13.-37.

Čoralić – Prijatelj Pavičić 2000. = L. Čoralić – I. Prijatelj Pavičić, Zadarska nadbiskupska palača u

vrijeme nadbiskupa Vittorija Priulija (1688.-1712.) i Vicka Zmajevića (1713.-1745.), Građa i

prilozi za povijest Dalmacije, sv. 16., Split, 2000., str. 93.-269.

Čubrović 1987.-1988. = Z. Čubrović, Rezultati arhitektonskih istraživanja crkve sv. Mateja u Dobroti,

GPMK, sv. 35.-36., Kotor, 1987.-1988., str. 125.-130.

Dabinović 1934. = A. Dabinović, Kotor pod Mletačkom Republikom (1420-1797), Zagreb, 1934.

Dabinović 1958. = A. Dabinović, Politički položaj Kotora poslije Zadarskog mira (1359-1381),

GPMK, sv. 7., Kotor 1958., str. 45.-54.

Dabinović 1958A = A. Dabinović, Statutarne odredbe za kotorski karavanski saobraćaj, GPMK, sv. 7.,

Kotor, 1958., str. 263.-266.

Dabinović 1959. = A. Dabinović, Može li se govoriti o kontinuitetu Kotorske mornarice od 809. do

danas, GPMK, sv. 8., Kotor, 1959., str. 11.-33.

Dabinović 1960. = A. Dabinović, Kotorske izbjeglice u Rimu u ranom srednjem vijeku, GPMK, sv. 9.,

Kotor, 1960., str.19.-29.

Da Mosto 1937. = A. Da Mosto, L’Archivio di Stato di Venezia, sv. I., Roma, 1937.

De Grassi 2001. = M. De Grassi, Venecijanska skulptura u Boki Kotorskoj, Podgorica, 2001.

De Franceschi 1879. = C. De Franceschi, L’Istria. Note storiche, Parenzo, 1879.

Đondović 1982. = B. Đondović, Herceg-Novi u srednjem vijeku, Boka, sv. 13.-14. Herceg-Novi, 1982.,

str. 31.-53.

EHU = Enciklopedija hrvatske umjetnosti, sv. I.-II., Zagreb, 1995.-1996.

320
EJ IV. = Enciklopedija Jugoslavije, sv. IV., Zagreb, 1986.

EJ VIII. = Enciklopedija Jugoslavije, sv. VIII., Zagreb, 1971.

Eubel 1913.² = C. Eubel, Hierarchia catholica medii aevi, sv. I., Monasterii, 1913.²

Eubel 1923. = C. Eubel, Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, sv. III., Monasterii, 1923.

Farlati 1775. = D. Farlati, Illyricum sacrum, sv. V., Venetiis, 1775.

Farlati – Coleti 1800. = D. Farlati – G. Coleti, Illyricum sacrum, sv. VI., Venetiis, 1800.

Farlati – Coleti 1817. = D. Farlati – J. Coleti, Illyricum sacrum, sv. VII., Venetiis 1817.

Fisković 1973. = C. Fisković, Borbe Peraštana s gusarima u XVII i XVIII stoljeću, GPMK, sv. 21.,

Kotor, 1973., str. 9.-33.

Fisković 2004. = C. Fisković, Spomenička baština Boke kotorske, Zagreb, 2004.

Foretić 1962. = V. Foretić, Udio naših ljudi u stranim mornaricama i općim zbivanjima kroz stoljeća,

Pomorski zbornik povodom 20-godišnjice Dana mornarice i pomorstva Jugoslavije 1942-

1962, sv. I., Zagreb, 1962., str. 289.-339.

Foretić 1974. = V. Foretić, Korčula, Dubrovnik i Boka kotorska i Lepantska bitka, Adriatica maritima

Instituta JAZU u Zadru, sv. 1., Zadar, 1974., str. 165.-183.

Franičević 1983. = M. Franičević, Povijest hrvatske renesansne književnosti, Zagreb, 1983.

Gams 1873. = P. B. Gams, Serie episcoporum Ecclesiae catholicae, Ratisbonae, 1873.

Gelcich 1872. = G. Gelcich, La marinarezza di Cattaro, Trieste, 1872.

Gelcich 1880. = G. Gelcich, Memorie storiche sulle Bocche di Cattaro, Zara, 1880.

Gelcich 1889. = G. Gelcich, Storia documentata della marinarezza bocchese, Ragusa, 1889.

Giannelli 1955. = C. Giannelli, Lettere del Patriarca di Peć Arsenio III e del Vescovo Savatije

all’Arcivescovo di Antivari Andrea Zmajević, Orientalia Christiana Periodica, sv. 21., Roma,

1955, str. 63-78.

GPMK = Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru

Golub 1988. = I. Golub, Ivan Paštrić – Ioannes Pastritius, polihistor i teolog (1636-1708): sabrana

građa, Zagreb, 1988.

Gramigna – Perissa 1981. = S. Gramigna - A. Perissa, Scuole di arti mestieri e devozione di Venezia,

Venezia, 1981.

Grmek 1957. = M. D. Grmek, Hrvati i Sveučilište u Padovi, Ljetopis JAZU, sv. 62., Zagreb, 1957., str.

334.-374.

321
HBL I. = Hrvatski biografski leksikon, sv. I., Zagreb, 1982.

HBL II. = Hrvatski biografski leksikon, sv. II., Zagreb, 1989.

HBL III. = Hrvatski biografski leksikon, sv. III., Zagreb, 1993.

HBL IV. = Hrvatski biografski leksikon, sv. IV., Zagreb, 1998.

HBL V. = Hrvatski biografski leksikon, sv. V., Zagreb, 2002.

HBL VI. = Hrvatski biografski leksikon, sv. VI., Zagreb, 2005.

HE = Hrvatska enciklopedija, sv. I.-VIII., Zagreb, 1999.-2006.

Heyer 1873. = C. G. F. Heyer von Rosenfeld, Der Adel des Königreichs Dalmatien, Nürnberg, 1873.

HL = Hrvatski leksikon, sv. I.-II., Zagreb, 1996.-1997.

HOL = Hrvatski opći leksikon, Zagreb, 1996.

Horvat – Matejčić – Prijatelj 1982. = A. Horvat – R. Matejčić – K. Prijatelj, Barok u Hrvatskoj,

Zagreb, 1982.

Hrabak 1976. = B. Hrabak, Proizvodnja i prodaja soli u Herceg-Novom i odnosi s Dubrovnikom u vezi

s tim (1482-1538), Boka, sv. 8., Herceg-Novi, 1976., str. 63.-108.

Hrabak 1977. = B. Hrabak, Herceg-Novi kao turska pomorska baza i gusarsko gnezdo, Boka, sv. 9.,

Herceg-Novi, 1977., str. 41.-83.

Hrabak 1978. = B. Hrabak, Senjski uskoci i Bokelji, GPMK, sv. 26., Kotor, 1978., str. 27.-37.

Hrabak 1978A = B. Hrabak, Herceg-Novi u doba bosansko-hercegovačke vlasti (1382-1482), Boka, sv.

10., Herceg-Novi, 1978., str. 7.-31.

Hrabak 1979. = B. Hrabak, Venecija i Sandalj Hranić u njegovom širenju po primorju počev od

Herceg-Novog, Boka, sv. 11., Herceg-Novi, 1979., str. 199.-225.

Hrabak 1979.-1980. = B. Hrabak, Privredne veze Kotorana i Peraštana s Albanijom u XIV i XV veku,

GPMK, sv. 27.-28., Kotor, 1979.-1980., str. 37.-68.

Hrabak 1980. = B. Hrabak, “Zlići” iz Herceg-Novog i zulumćarenje na uštrb dubrovačke trgovine

1600.-1667. godine, Boka, sv. 12., Herceg-Novi, 1980., str. 81.-118.

Hrabak 1982. = B. Hrabak, Novljani i ulcinjski gusari (1571-1687), Boka, sv. 13.-14., Herceg-Novi,

1982., str. 73.-104.

Hrabak 1985. = B. Hrabak, Turske gradnje i dogradnje u fortifikacijama Herceg-Novog, Boka, sv. 17.,

Herceg-Novi, 1985., str. 71.-86.

322
Hrabak 1995.-1998. = B. Hrabak, Bokelji i Dubrovčani na sajmovima u Senigaliji (XIII-XVIII st.),

GPMK, sv. 43.-46., Kotor, 1995.-1998., str. 155.-184.

Hrabak 1999. = B. Hrabak, Privreda Bara u XIV i XV veku, u: Srednjovjekovna istorija Crne Gore kao

polje istraživanja (zbornik radova sa okruglog stola Istorijskog instituta), knj. 3., Podgorica,

1999., str. 167.-197.

Hrvati Boke kotorske = Hrvati Boke kotorske (zbornik radova), gl. urednik S. Obad, Orebić, 2003.

ICG = Istorija Crne Gore, sv. I.-III., Titograd, 1967.-1975.

IL CG I. = Istorijski leksikon Crne Gore, sv. I., Podgorica, 2006.

IL CG III. = Istorijski leksikon Crne Gore, sv. III., Podgorica, 2006.

IL CG V. = Istorijski leksikon Crne Gore, sv. V., Podgorica, 2006.

Imhaus 1997. = B. Imhaus, Le minoranze orientali a Venezia 1300-1510, Roma, 1997.

Ivančević 1970. = V. Ivančević, Brodska garderoba bokeljskog kapetana pri kraju 18. stoljeća, GPMK,

sv. 18., Kotor, 1970., str. 163.-166.

Ivančević 1974. = V. Ivančević, Dubrovački brodograditelji u Ulcinju u drugoj polovini 18. stoljeća,

GPMK, sv. 22., Kotor, 1974., str. 41.-56.

Ivančević 1975. = V. Ivančević, Gradnje bokeljskih brodova u Korčuli pri kraju 18. stoljeća, GPMK,

sv. 23., Kotor, 1975., str. 19.-29.

Jačov 1983. = M. Jačov, Spisi Tajnog vatikanskog arhiva XVI-XVIII veka, Zbornik za istoriju, jezik i

književnost srpskog naroda, II. odelenje, knj. XXII., Beograd, 1983.

Jačov 1991. = M. Jačov, Le guerre Veneto-Turche del XVII secolo in Dalmazia, Atti e memorie della

Società dalmata di archeologia e storia patria, sv. 22., Venezia, 1991.

Janićijević 2004. = R. Janićijević, Odlikovanja slavnih Bokelja u prošlosti kao dokaz njihovih

postignuća u pomorskom ratovanju, navigaciji, privredi i diplomatiji, GPMK, sv. 52., Kotor,

2004., str. 280.-313.

Jireček 1923. = K. Jireček, Istorija Srba, I.-IV. (preveo i dopunio Jovan Radonić), Beograd, 1923.

Jovović 2004. = I. Jovović, Iz prošlosti Dukljansko-barske nadbiskupije, Bar, 2004.

Kandler 1883. = P. Kandler, Fasti sacri e profani delle chiese episcopali di Parenzo e di Pola, Parenzo,

1883.

323
Kojić 1962. = B. Kojić, Brodogradnja na istočnom Jadranu kroz vijekove, Pomorski zbornik povodom

20-godišnjice Dana mornarice i pomorstva Jugoslavije 1942-1962, sv. I., Zagreb, 1962., str.

67.-114.

Kotor 1970. = Kotor (skupina autora), Zagreb, 1970.

Kotor i Boka kotorska 1934. = Kotor i Boka kotorska (tematski blok), uredio M. Đurčin, Nova Evropa,

knj. 27., br. 3-4, Zagreb, 1934.

Kovačević 1969. = P. Kovačević, Pomorstvo Herceg-Novoga, Boka, sv. 1., Herceg-Novi, 1969., str.

137.-157.

Kovačević 1972. = P. Kovačević, Učešće Bokelja u razvoju ruske mornarice, u: 12 vjekova Bokeljske

mornarice, Beograd, 1972., str. 137.-155.

Kovačić 1990. = S. Kovačić, Personaggi illustri legati alla chiesa di San Girolamo, u: Chiesa Sistina,

sv. II. (a cura di R. Perić), Pontificio Collegio Croato di San Girolamo, Roma, 1990., str. 69.-

90.

Kovijanić 1962. = R. Kovijanić, Preci admirala Matije Zmajevića, v. 10., Kotor, 1962., str. 65.-78.

Kovijanić 1963. = R. Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI

vijek), sv. I., Cetinje, 1963.

Kovijanić 1970. = R. Kovijanić, Književnost Kotora, Kotor, 1970.

Kovijanić 1974. = R. Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI

vijek), sv. II., Titograd, 1974.

Kovijanić – Stjepčević 2003. = R. Kovijanić – I. Stjepčević, Kulturni život staroga Kotora (XIV-XVIII

vijek), Perast, 2003.

Krasić 1996. = S. Krasić, Generalno učilište dominikanskog reda u Zadru ili “Universitas Jadertina”

1396-1807, Zadar, 1996.

Krasić 2001. = S. Krasić, Dominikanci u bokokotorskom zaljevu od XIII. do XIX. stoljeća (1),

Hrvatska obzorja: časopis Matice hrvatske Split, god. IX., br. 2., Split, 2001., str. 353.-372.

Krasić 2001A = S. Krasić, Dominikanci u bokokotorskom zaljevu od XIII. do XIX. stoljeća (2),

Hrvatska obzorja: časopis Matice hrvatske Split, god. IX., br. 3., Split, 2001., str. 633.-652.

Krasić 2003. = S. Krasić, Dominikanci u bokakotorskom zaljevu od XIII. do XIX. st., u: Hrvati Boke

kotorske (zbornik radova), gl. urednik S. Obad, Orebić, 2003., str. 323.-361.

Kukuljević 1860. = I. Kukuljević Sakcinski, Bibliografija hrvatska I.: Tiskane knjige, Zagreb, 1860.

324
Ladić 1998. = Z. Ladić, O najstarijim hodočašćima iz Kotora, Croatica Christiana periodica, god.

XXII., br. 41., Zagreb, 1998., str. 117.-122.

Lalošević 1972. = A. S. Lalošević, Značajnije borbe bokeljskih pomoraca protiv gusara i pirata, u: 12

vjekova Bokeljske mornarice, Beograd, 1972., str. 74.-76.

Lazarević 1989.-1990. = J. Lazarević, Barokne palate u Kotoru, GPMK, sv. 37.-38., Kotor, 1989.-

1990., str. 27.-38.

LEJ = Likovna enciklopedija Jugoslavije, sv. I.-II., Zagreb, 1984.-1987.

Lorenzetti 1974. = G. Lorenzetti, Venezia e il suo estuario, Venezia, 1926. (ristampa: Trieste, 1974.).

Luetić 1955. = J. Luetić, Bokeljski pomorci u službi na dubrovačkim brodovima u 18. stoljeću, GPMK,

sv. 3., Kotor, 1955., str. 81.-85.

Luetić 1958. = J. Luetić, Prilozi za pomorsku povijest južnog Jadrana u XVIII. stoljeću, GPMK, sv. 7.,

Kotor, 1958., str. 149.-164.

Luetić 1984. = J. Luetić, O brodarstvu i pomorskoj trgovini Novljana u drugoj polovici 16. stoljeća,

Boka, sv. 15.-16., Herceg-Novi, 1984., str. 105.-114.

Luković 1958. = M. Luković, Kratki osvrt na povijest Prčanja, Naše more, god. V., br. .4-5.,

Dubrovnik, 1958., str. 264.-271.

Luković 1932. = N. Luković, Don Niko Luković glagoljaš i narodni pjesnik (1650-1728), Vjesnik za

arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. 50., god. 1928.-1929., Split, 1932., str. 350.-354.

Luković 1937. = N. Luković, Prčanj: historijsko-estetski prikaz, Kotor, 1937.

Luković 1951. = N. Luković, Boka Kotorska, Cetinje, 1951.

Luković 1956. = N. Luković, Prčanjsko brodarstvo XVIII vijeka, GPMK, sv. 5., Kotor, 1956., str. 103.-

109.

Luković 1957. = N. Luković, Bratovština bokeljskih pomoraca sv. Đorđa i Tripuna u Mlecima, GPMK,

sv. 6., Kotor, 1957., str. 33.-43.

Luković 1965. = N. Luković, Bogorodičin hram u Prčanju, Kotor, 1965.

Luković 2000. = N. Luković, Zvijezda mora, Perast, 2000.

Lupis 1999. = V. Lupis, Jakov Kotoranin, do sada nepoznati hrvatski renesansni kipar, Dubrovnik:

časopis za književnost i znanost, nova serija, god. X., br. 4., Dubrovnik, 1999., str. 393.-398.

Lupis 2000. = V. Lupis, Kotorske likovne teme: u slavu grada Kotora, Croatica Christiana periodica,

god. XXIV., br. 46., Zagreb, 2000., str. 189.-196.

325
Lupis 2001. = V. Lupis, Prilozi poznavanju arhitekture XIX. i početka XX. stoljeća u Boki Kotorskoj,

Croatica Christiana periodica, god. XXV., br. 48., Zagreb, 2001., str. 147.-153.

Ljubić 1856. = Š. Ljubić, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna-Zara,

1856.

Ljubić 1880. = Š. Ljubić, Marijana Bolice Kotoranina Opis Sandžakata Skadarskoga od godine 1614.,

Starine JAZU, sv. XII., Zagreb, 1880., str. 164.-205.

Macan 1993. = T. Macan, Pogled u bokeljsku povijest, Hrvatska revija, god. 43., br. 1., Zagreb, 1993.,

str. 19.-27.

Maračić 2003. = Lj. A. Maračić, Prekomorski susreti: veze i odnosi Provincije sv. Antuna i sv.

Jeronima franjevaca konventualaca kroz stoljeća, Zagreb, 2003.

Marinović 1993. = A. Marinović, Boka Kotorska od najstarijih vremena do početka XX. stoljeća,

Dubrovnik, nova serija, god. IV, br. 4., Dubrovnik, 1993., str. 184.-205.

Marković 1902. = I. Marković, Dukljansko-barska metropolija, Zagreb, 1902.

Marković 1995. = S. Marković, Barski patricijat, Bar, 1995.

Marković 1998. = S. Marković, Prvi izvještaj Andrije Zmajevića o Barskoj nadbiskupiji Sv.

kongregaciji za širenje vjere: godina 1671., Istorijski zapisi, god. LXXI., 1.-2., Podgorica,

1998., str. 209.-223.

Marković 2002. = S. Marković, Barski disktrikt u eklezijastičkim relacijama od 1627. do 1644. godine,

Istorijski zapisi, god. LXXV., 3.-4., Podgorica, 2002., str. 45.-74.

Marković 2006. = S. Marković, Studia Antibarensia, Perast, 2006.

Marković 1985. = V. Marković, Zidno slikarstvo 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji, Zagreb, 1985.

Martinović 1964. = J. Martinović, Prilozi proučavanju genealogije i heraldike znamenitijih vlasteoskih

rodova u Kotoru prve polovine XIV veka, GPMK, sv. 12., Kotor, 1964., str. 33.-69.

Martinović 1965. = J. Martinović, Iz kotorskih isprava XII vijeka, GPMK, sv. 13., Kotor, 1965., str.

149.-153.

Martinović 1975. = J. Martinović, Spisi vojno-pohodne kancelarije viceadmirala Matije Zmajevića u

Centralnom državnom arhivu ratne mornarice SSSR u Lenjingradu, GPMK, sv. 23., Kotor,

1975., str. 31.-47.

Martinović 1991.-1992. = J. J. Martinović, Barokna palata Grgurina u Kotoru, GPMK, sv. 39.-40.,

Kotor, 1991.-1992., str. 79.-83.

326
Martinović 1993.-1994. = J. J. Martinović, Zanatlijski podmladak u Kotoru prve polovine XIV. v.,

GPMK, sv. 41.-42., Kotor, 1993.-1994., str. 67.-71.

Martinović 1999.-2001. = J. J. Martinović, Zavještanja građana Kotora crkvama tokom perioda 1326-

1337, GPMK, sv. 47.-49., Kotor, 1999.-2001., str. 93.-100.

Martinović 2002. = J. J. Martinović, Oko ubikacije i dedikacije crkve Sv. Martina u Kotoru, GPMK,

sv. 50., Kotor, 2002., str. 427.-436.

Martinović 2003. = J. J. Martinović, Crkvene prilike u Kotoru prve polovine XIV vijeka, Perast, 2003.

Martinović 2004. = J. J. Martinović, Sto kotorskih dragulja, Kotor, 2004.

Martinović 2005. = J. J. Martinović, Popis plemićkih porodica Kotora za godine 1834-1842., GPMK,

sv. 53., Kotor, 2005., str. 139.-146.

Matanić 1987. = A. Matanić, Izvještaji kotorskih biskupa o kotorskoj biskupiji sačuvani u Tajnom

Vatikanskom arhivu (1592.-1894.), u: U službi čovjeka: zbornik nadbiskupa-metropolite dr.

Frane Franića (urednik D. Šimundža), Izdanje “Crkve u svijetu”, Split, 1987., str. 421.-444.

Mažibradić 2006. = A. Mažibradić, Posjedi plemićkih porodica u Boki Kotorskoj – konti Ivanovići iz

Dobrote, GPMK, sv. 54., Kotor, 2006., str. 175.-187.

Medaković 1978. = D. Medaković, Manastir Savina, Beograd, 1978.

Miculian 1979.-1980. = A. Miculian, Contributo alla storia della riforma protestante in Istria, Atti

Cento di ricerche storiche (Rovigno), sv. 10., Trieste-Rovigno, 1979.-1980., str. 215.-230.

Mihaliček 1991.-1992. = M. Mihaliček, Barokni portreti iz Perasta, GPMK, sv. 39.-40., Kotor, 1991.-

1992., str. 47.-59.

Mihaliček 2005. = M. Mihaliček, Viskovići – pomorci, ratnici, kapetani Perasta, diplomante, istoričari i

čuvari kulturne baštine, GPMK, sv. 53., Kotor, 2005., str. 147.-165.

Mijušković 1955. = S. Mijušković, Statuta civitatis Cathari. Poglavlja o predaji Kotora Veneciji,

GPMK, sv. 3., Kotor, 1955., str. 7.-24.

Mijušković 1960. = S. Mijušković, Zaostavština kapetana Vicka Bujovića, GPMK, sv. 9. Kotor, 1960.,

str. 221.-232.

Mijušković 1960A = S. Mijušković, Zane Grbičić u istorijskim izvorima, Istorijski zapisi, god. XIII.,

knj. XVII., sv. 2., Titograd, 1960, str. 235.-267.

Mijušković 1962. = S. Mijušković, Učešće Bokelja u ruskoj floti na Mediteranu za vrijeme velikog

Rusko-turskog rata (1769-1774), GPMK, sv. 10., Kotor, 1962., str. 145.-159.

327
Mijušković 1962A = S. Mijušković, Stradanje bokeljskih pomoraca u Lepantskom zalivu 1774. god.,

GPMK, sv. 10., Kotor, 1962., str. 323.-328.

Mijušković 1964. = S. Mijušković, Turske mjere protiv ulcinjskih gusara, GPMK, sv. 12., Kotor,

1964., str. 71.-103.

Mijušković 1967. = S. Mijušković, Kotorski admirali, GPMK, sv. 15., Kotor, 1967., str. 5.-32.

Mijušković 1968. = S. Mijušković, Kotorski admirali, GPMK, sv. 16., Kotor, 1968., str. 11.-61.

Mijušković 1969. = S. Mijušković, Osnivanje bratovštine kotorskih pomoraca i njen Statut iz 1463.

godine, GPMK, sv. 17., Kotor, 1969., str. 9.-41.

Mijušković 1972. = S. Mijušković, Vojna organizacija Bratovštine kotorskih pomoraca, GPMK, sv.

20., Kotor, 1972., str. 27.-39.

Mijušković 1972A = S. Mijušković, Bokeljska mornarica, u: 12 vjekova Bokeljske mornarice, Beograd,

1972., str. 15.-33.

Mijušković 1972B = S. Mijušković, Hercegnovski lazaret i zdravstveni kolegiji, Boka, sv. 4., Herceg-

Novi, 1972., str. 5.-15.

Mijušković 1975. = S. Mijušković, Inventar oružja Zane Grbičića, Glasnik Cetinjskih muzeja, sv. VIII.,

Cetinje, 1975., str. 63.-68.

Milanović 2003. = J. Milanović, Benediktinci u Boki kotorskoj, u: Hrvati Boke kotorske (Posebno

izdanje: Zbornik Pomorskog muzeja Orebić), Orebić, 2003., str. 291.-303.

Milošević 1907. = A. Milošević, Notatione et memoratu digna quod Episcopos Catharenses, u:

Schematismus seu Status personalis et localis Dioecesis Catharensis pro anno Domini

MCMVII, Ragusii, 1907.

Milošević 1916. = A. Milošević, Stari kotorski arhiv, Vjesnik Kraljevskog hrvatsko-slavonsko-

dalmatinskoga Zemaljskog arkiva, sv. 18., Zagreb, 1916., str. 233.-264.

Milošević 1937. = A. Milošević, Hercegnovi u Boki Kotorskoj (povjesne crtice povodom 250

godišnjice njegovog oslobodjenja od Turaka 30. IX. 1687. – 30. IX. 1937), Glasnik Narodnog

univerziteta Boke Kotorske, god. IV., br. 1.-3., Kotor. 1937., str. 8.-15.

Milošević 1939. = A. Milošević, Pavao Đ. Kamenarović, Jadranska straža, br. 5., Split, 1939., str.

184.-186.

Milošević 1956. = A. Milošević, Navala afričkih gusara na Perast 1624. godine, GPMK, sv. 4., Kotor,

1956., str. 29.-38.

328
Milošević 1955. = M. Milošević, Prilozi trgovačkim vezama bokeljskih pomoraca sa mletačkim

tržištem, GPMK, sv. 4., Kotor, 1955., str. 57.-89.

Milošević 1956A = M. Milošević, Pavao Đurov Kamenarović iz Dobrote, GPMK, sv. 5., Kotor, 1956.,

str. 207.-209.

Milošević 1958. = M. Milošević, Primjer kreditiranja bokeljske pomorske privrede XVIII vijeka,

GPMK, sv. 7., Kotor, 1958., str. 73.-81.

Milošević 1958A = M. Milošević, Nosioci pomorske privrede Perasta u prvoj polovini XVIII vijeka,

GPMK, sv. 7., Kotor, 1958., str. 83.-134.

Milošević 1959. = M. Milošević, Nosioci pomorske privrede Dobrote prve polovine XVIII vijeka,

GPMK, sv. 8., Kotor, 1959., str. 99.-134.

Milošević 1960. = M. Milošević, Nosioci pomorske privrede Kotora prve polovine XVIII vijeka,

GPMK, sv. 9., Kotor, 1960., str. 103.-150.

Milošević 1962. = M. Milošević, Arhivska istraživanja o Tripu Kokolji, Stvaranje, sv. 7.-8., Cetinje,

1962., str. 488.-507.

Milošević 1962A = M. Milošević, Neki aspekti pomorske privrede Boke Kotorske u doba mletačke

vladavine (1420-1797), Pomorski zbornik povodom 20-godišnjice Dana mornarice i

pomorstva Jugoslavije 1942-1962, sv. II., Zagreb, 1962., str. 1785.-1818.

Milošević 1963. = M. Milošević, Bokeljski galijuni i fregaduni XVI i XVII vijeku, GPMK, sv. 11.,

Kotor, 1963., str. 33.-50.

Milošević 1965. = M. Milošević, Bokeljske tartane XVIII stoljeća, GPMK, sv. 13., Kotor, 1965., str.

5.-24.

Milošević 1966. = M. Milošević, Prilike u Boki Kotorskoj tokom priprema za oslobođenje Herceg-

Novog od Turaka (1684-1687), Istorijski zapisi, god. XIX., knj. XXIII., sv. 1., Titograd,

1966., str. 5.-55.

Milošević 1968. = M. Milošević, Trgovačka djelatnost i kapital novonaseljenih hajduka kao glavni

faktor razvoja pomorske privrede hercegnovskog kraja u I polovini XVIII vijeka, GPMK, sv.

16., Kotor, 1968., str. 63.-127.

Milošević 1970. = M. Milošević, Pjesnička poslanica Andrije Zmajevića postradalom Dubrovniku

1667. godine, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, sv. 12., Dubrovnik, 1970., str. 297.-

330.

329
Milošević 1970A = M. Milošević, Prilozi problematici kopnene trgovine poslije osvajanja Herceg-

Novoga i okoline od Turaka 1687. godine, Boka, sv. 2., Herceg-Novi, 1970., str. 83.-119.

Milošević 1974. = M. Milošević, Granice Boke Kotorske za vrijeme mletačke vladavine (1420-1797),

GPMK, sv. 22., Kotor, 1974., str. 11.-25.

Milošević 1993.-1994. = M. Milošević, 530 godina statuta Bokeljske mornarice, GPMK, sv. XLI.-

XLII., Kotor, 1993.-1994., str. 13.-28.

Milošević 2003. = M. Milošević, Pomorski trgovci, ratnici i mecene, Beograd – Podgorica, 2003.

Milošević – Ivanović 1934. = A. Milošević - G. Ivanović, Dobrota i njene znamenitosti, Nova Evropa,

knj. 27., Zagreb, 1934., str. 133.-142.

Milović 1956. = Đ. Milović, Hercegnovi kao pomorsko trgovački grad (bosanski period njegove

istorije), GPMK, sv. 5., Kotor, 1956., str. 13.-24.

Milović 1957. = Đ. Milović, Neki podaci o pomorstvu Boke Kotorske 1719-1721, GPMK, sv. 6.,

Kotor, 1957., str. 53.-65.

Milović 1972. = Đ. Milović, Venecijanska ustanova đusticijera u Herceg-Novom i nosioci ove funkcije

u XVIII vijeku, GPMK, sv. 20., Kotor, 1972., str. 105.-131.

Milović 1973. = Đ. Milović, Neki podaci o kontroli mjera mletačkih vlasti u Herceg-Novom sredinom

XVIII vijeka, Boka, sv. 5., Herceg-Novi, 1973., str. 95.-99.

Milović 1976. = Đ. Milović, Neki podaci o trgovini ribom na hercegnovskom tržištu tokom XVIII. v.,

GPMK, sv. 24., Kotor, 1976., str. 71.-80.

Milović 1985.-1986. = Đ. Milović, O jednoj specijalnoj naredbi hercegnovskog providura s konca

1783. godine o posebnom režimu za maslinovo ulje, GPMK, sv. 33.-34., Kotor, 1985.-1986.,

str. 87.-90.

Mitić 1978. = I. Mitić, Izbjeglice iz Boke kotorske na području Dubrovačke Republike tokom XVIII i

početkom XIX stoljeća, GPMK, sv. 26., Kotor, 1978., str. 39.-49.

Montani 1956. = M. Montani, Josip Rossi restaurator slika Tripa Kokolje, Prilozi povijesti umjetnosti u

Dalmaciji, sv. 10., Split, 1956., str. 217.-230.

Montani 1962. = M. Montani, Pomorstvo Perasta u portretima brodova, Pomorski zbornik povodom 20-

godišnjice Dana mornarice i pomorstva Jugoslavije 1942-1962, sv. II., Zagreb, 1962., str.

1861.-1883.

330
Montani 1972. = M. Montani, U sjeni zbivanja zlatne epohe Perasta, u: 12 vjekova Bokeljske mornarice

(gl. urednik D. Kalezić), Beograd, 1972., str. 57.-74.

Nakićenović 1913. = S. Nakićenović, Boka (antropogeografska studija), u: Naselja srpskih zemalja

(rasprave i građa), Srpski etnografski zbornik, sv. 20., Beograd, 1913.

Novak 1962. = G. Novak, Ratovi i bitke na Jadranskom moru, Pomorski zbornik povodom 20-

godišnjice Dana mornarice i pomorstva Jugoslavije 1942-1962, sv. I., Zagreb, 1962., str.

171.-216.

Novak 1957. = M. Novak, Prilog poznavanju rada i djelovanja Vicka Zmajevića – Peraštanina, Radovi

Instituta JAZU u Zadru, sv. 3., Zagreb, 1957., str. 317.-326.

Opći šematizam = Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, Zagreb, 1974.

ORL = Opći religijski leksikon, Zagreb, 2002.

Ostojić 1964. = I. Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. II., Split, 1964.

Ostojić 1965. =. Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. III., Split, 1965.

Pandžić 1971. = B. Pandžić, Prvi izvještaj Andrije Zmajevića o barskoj nadbiskupiji, Radovi Hrvatskog

povijesnog instituta u Rimu, sv. 3.-4., Roma, 1971., str. 223.-241.

Pantić 1990. = M. Pantić, Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od XVI do XVIII veka,

Beograd, 1990.

Paschini 1959. = P. Paschini, Venezia e l’Inquisizione Romana da Giulio III a Pio IV, Padova, 1959.

PE = Pomorska enciklopedija, sv. I.-VIII., Zagreb, 1954.-1989.

Peričić 1991. = E. Peričić, Slavorum Regnum Grgura Barskog: Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb,

1991.

Perocco 1964. = G. Perocco, Carpaccio nella Scuola di S. Giorgio degli Schiavoni, Venezia, 1964.

Perocco 1984. = G. Perocco, Guida alla Scuola Dalmata dei Santi Giorgio e Trifone (detta San

Giorgio degli Schiavoni), Venezia, 1984.

Petrović 1984. = Đ. Petrović, Hercegnovski zlatari u XVIII vijeku, Boka, sv. 15.-16., Herceg-Novi,

1984., str. 7.-103.

Pižurica 1989. = M. Pižurica, Jezik Andrije Zmajevića, Posebna izdanja CANU, sv. 22., Titograd,

1989.

PL = Pomorski leksikon, Zagreb, 1990.

331
Poezija baroka = Poezija baroka: XVII i XVIII vijek (priredili M. Milošević i G. Brajković), Titograd,

1976.

Popović 1883. = T. K. Popović, Herceg-Novi, Zadar, 1883.

Popović 1924. = T. K. Popović, Herceg-Novi: istorijske bilješke, knj. I. (1382-1797), Herceg-Novi,

1924.

Prijatelj 1952. = K. Prijatelj, Slikar Tripo Kokolja, Rad JAZU, sv. 287., Zagreb, 1952., str. 5.-27.

Prijatelj 1956. = K. Prijatelj, Umjetnost 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji, Zagreb, 1956.

Prijatelj 1963. = K. Prijatelj, Slikar Mihovil Florio, Stvaranje, god. XVIII., br. 1., Cetinje, 1963., str.

129.-135.

Prijatelj 1969. = K. Prijatelj, Bokeljske teme, Zbornik Svetozara Radojčića, Beograd, 1969., str. 277.-

282.

Prijatelj 1969A = K. Prijatelj, Karlo Grubaš (Carlo Grubacs), mletački vedutista bokeljskog porijekla,

Zbornik za likovne umetnosti, sv. 5., Novi Sad, 1969., str. 343.-348.

Prijatelj 1986. = K. Prijatelj, Slikarstvo zapadnoevropskih stilova u Boki Kotorskoj od početka 15. do

potkraj 19. stoljeća, Boka, sv. 18., Herceg-Novi, 1986., str. 27.-41.

Prijatelj Pavičić 1998. = I. Prijatelj Pavičić, Kroz Marijin ružičnjak – zapadna Marijanska ikonografija

u dalmatinskome slikarstvu od 14. do 18. stoljeća, Split, 1998.

Prosperov Novak 1996. = S. Prosperov Novak, Stara bokeljska književnost, Zagreb, 1996.

Prosperov Novak 1999. = S. Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti, sv. III., Zagreb, 1999.

Proza baroka = Proza baroka: XVII i XVIII vijek (priredili G. Brajković i M. Milošević), Titograd,

1978.

Pullan 1985. = B. Pullan, Gli Ebrei d’Europa e l’inquisizione a Venezia dal 1550 al 1670, Roma, 1985.

Pušić 1991.-1992. = I. Pušić, Tragovi baroka u hercegnovskom kraju, GPMK, sv. 39.-40., Kotor,

1991.-1992., str. 95.-99.

Radimiri 1957. = Đ. Radimiri, Kapetan Božo Radimir, GPMK, sv. 6., Kotor, 1957., str. 189.-191.

Radojčić 1991.-1992. = D. Radojčić, Prilog proučavanju barokne mode u Herceg-Novom u XVIII

vijeku, GPMK, sv. 39.-40., Kotor, 1991.-1992., str. 133.-139.

Radonić 1950. = J. Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka, Beograd,

1950.

332
Radović 1978. = V. Radović, Prilog o doseljenicima hercegnovskog kraja (XVIII stoljeće), Boka, sv.

10., Herceg-Novi, 1978., str. 165.-189.

Radulović 1987. = O. Radulović, Ilustracije Zmajevićevog Ljetopisa, Boka, sv. 19., Herceg-Novi,

1987., str. 157.-174.

Ritzler – Sefrin 1952. = R. Ritzler – P. Sefrin, Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, sv. V.

(1667.-1730.), Patavii, 1952.

Rovinski 1993. = P. A. Rovinski, Crna Gora u prošlosti u sadašnjosti, sv. I., Cetinje - Sremski

Karlovci - Novi Sad, 1993.

Sabalich 1902. = G. Sabalich, Civiltà latina in Dalmazia, Zara, 1902.

Sager 1972. = P. Sager, Komentar i dopuna opisu Herceg-Novoga i Boke po Elviji Ćelebiji 1664.

godine, Boka, sv. 4., Herceg-Novi, 1972., str. 213.-225.

Sambrailo 1966. = B. Sambrailo, Izlaz Bosne na Jadran (Klek – Sutorina): XVII i XVIII vijek,

Pomorski zbornik, sv. 4., Zadar, 1966., str. 403.-418.

Saulačić 2002. = M. Saulačić, Franjevački samostani na jugoistočnoj obali Jadrana, njihova uloga i

značaj, GPMK, sv. 50., Kotor, 2002., str. 345.-372.

Sbutega 1955. = K. Sbutega, Jedan prilog istoriji Prčanja, GPMK, sv. 3., Kotor, 1955., str. 127.-129.

Schmitt 2001. = O. J. Schmitt, Das venezianische Albanien (1392-1479), München, 2001.

Sindik 1950. = I. Sindik, Komunalno uređenje Kotora od druge polovine XII do početka XV stoleća,

Beograd, 1950.

Sopta 2003. = J. Sopta, Franjevci u kotorskoj biskupiji, u: Hrvati Boke kotorske (zbornik radova), gl.

urednik S. Obad, Orebić, 2003., str. 305.-322.

Spomenica Kokolja = Spomenica u čast Tripa Kokolje o 300-godišnjici slikareva rođenja, Kotor-

Perast, 1962.

Stanojević 1956. = G. Stanojević, Građa za istoriju Perasta, Spomenik SANU, sv. 105., Beograd, 1956.,

str. 53.-66.

Stanojević 1962. = G. Stanojević, Dalmacija u doba Morejskog rata (1684.-1699.), Beograd, 1962.

Stanojević 1970. = G. Stanojević, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka,

Beograd, 1970.

Stanojević 1986. = G. Stanojević, Novska skela u XVIII vijeku, Spomenik SANU, sv. CXXVII.,

odeljenje društvenih nauka, sv. 5., Beograd, 1986., str. 85.-138.

333
Stanojević 1912. = S. Stanojević, Borba za samostalnost katoličke crkve u Nemanjićkoj državi,

Beograd, 1912.

Stanojević 1929. = S. Stanojević, Narodna enciklopedija, sv. IV., Zagreb, 1929.

Stjepčević 1938. = I. Stjepčević, Katedrala sv. Tripuna u Kotoru, Prilog Vjesniku za arheologiju i

historiju dalmatinsku, sv. LI., god. 1930.-1934., Split, 1938.

Stjepčević 2003. = I. Stjepčević, Arhivska istraživanja Boke Kotorske, Perast, 2003.

Šerović 1953. = P. Šerović, Nekoliko podataka o pomorstvu hercegnovske opštine XVIII i XIX v.,

GPMK, sv. 2., Kotor, 1953., str. 49.-71.

Šerović 1955. = P. Šerović, Borbe s Turcima oko Hercegnovoga do njegova konačnog oslobođenja g.

1687., GPMK, sv. 4., Kotor, 1955., str. 5.-27.

Šerović 1955A = P. Šerović, Podaci iz pomorske prošlosti hercegnovske opštine početkom XIX vijeka,

GPMK, sv. 3., Kotor, 1955., str. 109.-126.

Šerović 1956. = P. Šerović, Paštrovići, njihovo plemensko uređenje i pomorska tradicija, GPMK, sv.

5., Kotor, 1956., str. 25.-37.

Šerović 1956A = P. Šerović, Peraštani kao čuvari srpske, a zatim mletačke ratne zastave, GPMK, sv.

5., Kotor, 1956., str. 39.-47.

Šerović 1957. = P. Šerović, Kotorska mornarica, GPMK, sv. 6., Kotor, 1957., str. 5.-15.

Šerović 1958. = P. Šerović, Krtoljski arhipelag kroz istoriju, GPMK, sv. 7., Kotor, 1958., str. 23.-43.

Šerović 1962. = P. Šerović, Iz istorije starog Risna, GPMK, sv. 10., Kotor, 1962., str. 27.-39.

Šerović 1964. = P. Šerović, Nekoliko akata iz XVII i XVIII v. o zaslugama i odlikovanjima Peraštana,

GPMK, sv. 12., Kotor, 1964., str. 197.-207.

Šerović 1965. = P. Šerović, Tri izvještaja generalnog providura Cornera nakon zauzeća Herceg-Novoga

god. 1687., GPMK, sv. 13., Kotor, 1965., str. 45.-57.

Škrivanić 1954. = G. Škrivanić, Crkveni letopis iz XVII veka barskog nadbiskupa Andrije Zmajevića –

Peraštanina, Istoriski zapisi, god. VII., knj. X., sv. 2., Cetinje, 1954., str. 310.-330.

Šufflay 1916. = M. Šufflay, Die Kirchenzustände in vortürkischen Albanien, Budapest, 1916.

Šunjić 1996. = M. Šunjić, Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.), Sarajevo, 1996.

Tassini 1990. = G. Tassini, Curiosità veneziane, ovvero origini delle denominazioni stradali, Venezia,

1863. (ristampa: Venezia, 1990.).

Tomić 1959. = A. Tomić, Dobrotski jedrenjaci u 19. vijeku, GPMK, sv. 8., Kotor, 1959., str. 247.-279.

334
Tomić 1975. = A. Tomić, Stara dobrotska bratstva i njihov doprinos pomorstvu od početka XVIII

stoljeća do danas, GPMK, sv. 23., Kotor, 1975., str. 88.-127.

Tomić 1976. = A. Tomić, Pomorstvo Dobrote na portretima brodova, GPMK, sv. 24., Kotor, 1976., str.

81.-103.

Tomić 1978. = A. Tomić, Dobrotski jedrenjaci u XVIII. st., GPMK, sv. 26., Kotor, 1978., str. 71.-86.

Tomić 1979.-1980. = A. Tomić, Crkva Sv. Eustahije u Dobroti, GPMK, sv. 27.-28., Kotor, 1979.-

1980., str. 89.-102.

Tomić 1991.-1992. = A. Tomić, Dobrotski pomorci zaslužni za izgradnju i opremu crkve Sv. Mateja u

Dobroti, GPMK, sv. 39.-40., Kotor, 1991.-1992., str. 113.-132.

Tomić 1991.-1992A = A. Tomić, Dobrotski pomorci zaslužni za izgradnju i opremu crkve Sv.

Eustahije u Dobroti, GPMK, sv. 39.-40., Kotor, 1991.-1992., str. 141.-151.

Tomić 1995.-1998. = A. Tomić, Neki primjeri mecenatskog djelovanja dobrotskih pomoraca od XVIII

do XX stoljeća, GPMK, sv. 43.-46., Kotor 1995.-1998., str. 209.-220.

Tomić 2002. = A. Tomić, Trgovačka djelatnost dobrotskih brodova u periodu od 1831-1851. godine,

GPMK, sv. 50., Kotor, 2002., str. 17.-48.

Tomić 2004. = A. Tomić, Dobrota i njene ključne historijske i kulturne karakteristike, GPMK, sv. 52.

Kotor, 2004., str. 15.-266.

Tomić 2006. = A. Tomić, Knjiga blagajne crkve Sv. Mateja u Dobroti (1708.-1756.), GPMK, sv. 54.,

Kotor, 2006., str. 97.-124.

Tomić 1907. = J. N. Tomić, Crna Gora za Morejskog rata (1684-1699), Beograd, 1907.

Tomić 1914. = J. N. Tomić, Izvještaj (kotorskog providura Nikole Erica) o mletačkom zauzeću u

Mletačkoj Albaniji, Crnoj Gori, Brdima i u Hercegovini, sa popisom tamošnjeg ljudstva i

stoke, iz god. 1692., Spomenik SANU, sv. 52., Beograd, 1914., str. 69.-83.

Tomić 1991. = R. Tomić, Tri nove slike Tripa Kokolje, Peristil, sv. 34., Zagreb, 1991., str. 91.-101.

Tomić 1995. = R. Tomić, Barokni oltari i skulptura u Dalmaciji, Zagreb, 1995.

Tomić 1998. = R. Tomić, Gaetano Grezler u Vodnjanu i Dobroti, Radovi Instituta za povijest

umjetnosti, sv. 22., Zagreb, 1998., str. 132.-135.

Tomić 2001. = R. Tomić, O slikama Antonija Arrigonija u Kotori u Hvaru, Kolo: časopis Matice

hrvatske, god. XI., br. 2., Zagreb, 2001., str. 5.-13.

335
Tomić 2002. = R. Tomić, Oltarna pala Jacopa Marieschija u Dobroti, Peristil, sv. 45., Zagreb, 2002.,

str. 135.-140.

Valentinelli 1967. = G. Valentinelli, Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro, Bologna, 1967.

(ristampa).

Vecchiato 1891. = E. Vecchiato, L’Inquisizione sacra a Venezia, Padova, 1891.

Vićević 1982. = V. Vićević, Aktivnosti hercegnovskog lazareta i zdravstvenog kolegija 1766. godine,

Boka, sv. 13.-14., Herceg-Novi, 1982., str. 175.-184.

Virpazar 1974. = Virpazar-Bar-Ulcinj (gl. urednik N. Gažević), Cetinje – Beograd, 1974.

Viscovich 1898. = F. Viscovich, Storia di Perasto dalla caduta della Repubblica Veneta al ritorno

degli Austriaci, Trieste, 1898.

Vulović 1879. = S. Vulović, Popis i ocjena narodnih bokeških spisatelja i njihovih djela, Program c. k.

realnoga i velikoga gimnazija u Kotoru za god. školsku 1878.-1879., Zadar, 1879.

Vulović 1884. = S. Vulović, Izvješće Barskog Nadbiskupa i Upravitelja Budvanske Biskupije Andrije

Dr Zmajevića Sv. Zboru za Razprostiranje svete Vjere o pastirskom pohodu obaju biskupija,

Biblioteka za povijest dalmatinsku, sv. 8., Dubrovnik, 1884., str. 105.-120.

Vulović 1888. = S. Vulović, Bove d’oro: rukopisno djelo benediktinca Kotoranina o. Timoteja Cisille,

Poseban otisak iz Programa Velike gimnazije kotorske 1887.-1888., Zadar, 1888.

Zarbarini 1887. = G. Zarbarini, Paralipomeni del Centenario di Castelnuovo, Zara, 1887.

Zloković 1952. = I. Zloković, Iz prepiske admirala Matije Zmajevića, GPMK, sv. 1., Kotor, 1952., str.

52.-58.

Zloković 1957. = I. Zloković, Prilozi za istoriju ulcinjskog gusarstva i brodarstva, GPMK, sv. 6.,

Kotor, 1957., str. 67.-76.

Zloković 1964. = I. Zloković, Prilozi za istoriju pomorstva i trgovine Budve, GPMK, sv. 12., Kotor,

1964., str. 167.-189.

Zloković 1966. = I. Zloković, Prilozi za istoriju pomorstva i trgovine Risna, GPMK, sv. 14., Kotor,

1966., str. 5.-32.

Zloković 1970. = I. Zloković, Pomorstvo Stoliva, GPMK, sv. 18., Kotor, 1970., str. 63.-80.

Zloković 1953. = M. Zloković, Jedan događaj u hercegnovskoj luci 17 jula 1797 godine, GPMK, sv. 2.,

Kotor, 1953., str. 72.-75.

Zloković 1955. = M. Zloković, Pomorstvo Lepetana, GPMK, sv. 3., Kotor, 1955., str. 131.-138.

336
Zloković 1956. = M. Zloković, Pomorstvo Bijele, GPMK, sv. 4., Kotor, 1956., str. 111.-122.

Zloković 1956A = M. Zloković, Pomorski podvizi bokeljskih hajduka, GPMK, sv. 5., Kotor. 1956., str.

63.-76.

Zloković 1959. = M. Zloković, Brodogradilišta u Boki, GPMK, sv. 8., Kotor, 1959., str. 71.-86.

Zloković 1964. = M. Zloković, Pomorstvo Poda, GPMK, sv. 12., Kotor, 1964., str. 221.-246.

Zloković 1965. = M. Zloković, Pomorstvo Lastve, GPMK, sv. 13., Kotor, 1965., str. 59.-80.

Zloković 1970. = M. Zloković, Turci u Herceg-Novome, Boka, sv. 2., Herceg-Novi, 1970., str. 55.-81.

Zloković 1971. = M. Zloković, Mletačka uprava u Herceg-Novom, Boka, sv. 3., Herceg-Novi, 1971.,

str. 5.-37.

Zloković 1972. = M. Zloković, Istorijat brodogradnje u Boki, u: 12 vjekova Bokeljske mornarice,

Beograd, 1972., str. 113.-126.

Zloković 1981.-1982. = M. Zloković, Pomorstvo Novoga za vrijeme Tvrtkove i Kosačine Vladavine,

GPMK, sv. 29.-30., Kotor, 1981.-1982., str. 41.-59.

Zloković 1982. = M. Zloković, Zdravstvene ustanove u hercegnovskom kraju za vrijeme Mletačke

Republike, Boka, sv. 13.-14. Herceg-Novi, 1982., str. 155.-172.

Zloković 1983.-1984. = M. Zloković, Pomorstvo i trgovina Herceg Novoga za vrijeme turske

vladavine, GPMK, sv. 31.-32., Kotor, 1983.-1984., str. 73.-99.

Zmajević 1996. = A. Zmajević, Ljetopis crkovni, knjiga I.-II., Cetinje, 1996. (priredio M. Pižurica).

ZZH = Znameniti i zaslužni Hrvati, Zagreb, 1925.

Živković 1989.-1992. = D. Živković, Istorija crnogorskog naroda, sv. I.-II., Cetinje, 1989.-1992.

337
 BILJEŠKA O AUTORICI

Lovorka Čoralić rođena je 1968. godine u Zadru. Jednopredmetni studij

povijesti završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1990. godine. Magistarski

rad pod naslovom “Ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama” obranila

je 12. siječnja 1995. na istom fakultetu. Na Filozofskom fakultetu u Zadru obranila je

24. srpnja 1998. doktorsku distertaciju pod naslovom “Hrvati u Mlecima” (objavljeno

pod naslovom U gradu svetoga Marka: povijest hrvatske zajednice u Mlecima,

Golden marketing, Zagreb, 2001.; nagrada Matice hrvatske za znanost za 2001.

godinu). Kao znanstvena asistenica bila je zaposlena od 1. siječnja 1992. u Zavodu za

hrvatsku povijest FF u Zagrebu. Od 1. prosinca 1997. zaposlena je u Hrvatskom

institutu za povijest u Zagrebu. U zvanje znanstvene suradnice izabrana je 1998.

godine; u zvanje više znanstvene suradnice 2003. godine, a zvanje znanstvene

savjetnice stekla je 2006. godine.

U svom znanstvenom radu poglavito proučava političke, gospodarske,

kulturne i crkvene sastavnice iz povijesti istočnojadranske obale u razdoblju od

kasnog srednjeg vijeka do kraja ranog novog vijeka, sa osobitim naglaskom na

problematici nazočnosti i djelovanja iseljenika sa istočne obale Jadrana u Mlecima i

na širem području Veneta. Kao stipendist organizacije Alpe Adria i Ministarstva

vanjskih poslova Italije (Odsjek za kulturne veze) dva je puta (1992. i 1994. godine)

boravila na stručnom usavršavanju u Veneciji. U proteklim je godinama objavila niz

znanstvenih, stručnih i popularnih radova u hrvatskoj i inozemnoj periodici o

hrvatsko-talijanskim povijesnim i kulturnim vezama, kao i o širim sastavnicama iz

povijesti hrvatske obale u kasnom srednjem i ranom novom vijeku. Posljednjih godina

u sklopu istraživačke djelatnosti proučava i povijest Boke Kotorske, budvansko-

338
barskog te albanskog priobalja u ranom novom vijeku.

Od akademske godine 1998.-1999. predavač je predmeta “Povijest Venecije”,

a od akademske godine 1999.-2000. predmeta “Povijest Italije” pri Hrvatskim

studijima Sveučilišta u Zagrebu. Od akademske godine 2004.-2005. sudjeluje u

poslijediplomskoj nastavi Katoličkog bogoslovnog fakulteta (specijalizacija “Crkva i

kršćanstvo u Hrvata i pomoćne povijesne znanosti”, voditelj akademik Franjo Šanjek)

kao nositeljica kolegija “Bratovštine na hrvatskom prostoru” i “Hodočašća”. Također

od iste akademske godine sudjeluje u poslijediplomskom studijskom programu

“Povijest Europe i Sredozemlja“ Sveučilišta u Kopru (Slovenija) kao nositeljica

kolegija “Jadran u europskom i svjetskom kontekstu od VI. do XVIII. stoljeća”.

Stalna je suradnica Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” u Zagrebu pri

izradbi “Hrvatskog biografskog leksikona” i “Hrvatske enciklopedije”, a pri izradbi

leksikografske edicije “Hrvatski leksikon” (I.-II., Zagreb 1996.-1997.) bila je glavna

urednica struke povijest. Glavna je urednica struke povijest edicije “Opća i nacionalna

enciklopedija u 20 knjiga”. Članica je uredništva časopisa “Croatica Christiana

periodica” Instituta za crkvenu povijest Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, časopisa

“Annales” (“Anali za istrske in mediteranske študije”) u Kopru te “Hrvatske revije”

Matice hrvatske (Zagreb). Od 2007. godine voditeljica je projekta Ministarstva

znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske pod naslovom “Hrvatski

istočnojadranski prostor i Mletačka Republika u ranom novom vijeku”.

Glavna djela:

Put, putnici, putovanja: ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, AGM,

Zagreb, 1997., 287 str.

Hrvatska/Italija. Stoljetne veze: povijest, književnost i likovne umjetnosti

339
 (Croazia/Italia. I rapporti nei secoli: storia, letteratura, arti figurative).

Dvojezično izdanje (Edizione bilingue), priredila Natka Badurina, Most/The

bridge. A Journal of Croatian Literature, Biblioteka Relationes, Zagreb, 1997.

(poglavlje: Povijest, str. 9-88. i 245-332; Bibliografija, str. 503-508.).

U gradu Svetoga Marka: Povijest hrvatske zajednice u Mlecima, Golden marketing,

Zagreb, 2001., 521 str.

Hrvati u procesima mletačke inkvizicije, Dom i svijet - Hrvatski institut za povijest

(Biblioteka Hrvatska povjesnica, monografije i studije, III/15), Zagreb, 2001.,

195 str.

Hrvatski tragovi u Mletcima, “Korabljica” – prinosi za povijest književnosti u Hrvata,

Sekcija Društva hrvatskih književnika za proučavanje književnosti u

hrvatskom iseljeništvu, god. XII, br. 8, Zagreb, 2002., 163 str.

Šibenčani u Mlecima, Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić” (Knjižnica Faust), Šibenik,

2003., 279 str.

Hrvatski prinosi mletačkoj kulturi: odabrane teme, Dom i svijet (Biblioteka

Povjesnica), Zagreb, 2003., 324 str.

Venecija: Kraljica mora s lagunarnih sprudova (Povijest Mletačke Republike),

Meridijani (Bibliotheka historia Croatica, knj. 35.), Samobor, 2004., 171 str.

Barani u Mlecima: povijest jedne hrvatske iseljeničke zajednice, Dom i svijet

(Zagreb) - Hrvatsko građansko društvo Crne Gore (podružnica Bar), Zagreb,

2006., 251 str.

340