521

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

Kritika

POVIJEST SLAVONIJE KOJA TO NIJE

UDK 94(497.5 Slavonija)(049.3)

Boe Mimica: Slavonija od antike do XX. stoljea (Zagreb: V.B.Z., 2009.),

496 str.
Boe Mimica: Slavonija u XX. stoljeu (Zagreb: V.B.Z., 2009.), 411 str.
Boe Mimica: Slavonija zlatno srce Hrvatske. Povijest Slavonije od antike
do XX. stoljea, knjiga I-II (Rijeka: Duevi i Krovnik d. o. o., 2012.), 688
+ 548 str.
Sinteza povijesti Slavonije jo nije napisana. Povjesniari se do danas
nisu upustili u taj pothvat, bilo individualno, bilo kolektivno. Objavljena su,
dodue, pojedina djela koja se, s razliitih polazita, manje ili vie pribliavaju
ostvarenju toga zadatka. Nedavno je, tako, objavljena pozamana knjiga Mirka Markovia Slavonija: povijest naselja i podrijetlo stanovnitva (Zagreb,
2002). No, to je u prvom redu zbirka saetih lokalnih povijesti slavonskih naselja, s kratkim povijesnim uvodom za svaku aktualnu upaniju iji je prostor
djelomino ili u cijelosti obuhvaen tom sintezom. Politika, gospodarska i
crkvena povijest Slavonije u tom je opsenom pregledu iznesena samo u osnovnim crtama, k tome na metodoloki i koncepcijski uvelike zastario nain.
Teite je djela, kao to naslov naznauje, na povijesnoj demografiji (naseljima i stanovnitvu), ali je i u tom pogledu knjiga daleko ispod analitike razine
koja se danas oekuje od te discipline. Stoga je jo uvijek, kada je rije o demografskoj povijesti Slavonije, puno zanimljivije, analitinije i inteligentnije
tivo slina sintetska knjiga Stjepana Paviia Podrijetlo hrvatskih i srpskih
naselja i govora u Slavoniji (Zagreb, 1953).
U ranijem razdoblju, knjiga koja ima neka obiljeja povijesne sinteze jest
djelo Josipa Bsendorfera Crtice iz slavonske povijesti, s osobitim obzirom
na prolost upanija: Krievake, Virovitike, Poeke, cisdravske Baranjske,
Vukovske i Srijemske te kr. i slob. grada Osijeka u srednjem i novom vijeku
(Osijek, 1910). Kao to prilii sintezi, knjiga zapoinje Geografskim uvo-

522

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

dom i Prehistorijom, ali je ustvari - kao to i sam autor priznaje stavljajui

u naslov skromnu kvalifikaciju crtice - zbirka sastavljena od vrlo neujednaenih dijelova, meu kojima najvie prostora zauzima povijesnotopografski
katalog srednjovjekovnih naselja u cijelosti preuzet iz prirunika maarskog
arhivista Dezsa Csnkija. anrovska odrednica crtice jo je primjerenija
nevelikoj knjizi Rudolfa Horvata Slavonija: povjesne rasprave, crtice i biljeke, Knjiga I. (Zagreb, 1936), koju je autor zamislio kao prvu u nizu od pet
knjiga pod tim naslovom, ali je za ivota dospio sabrati i objaviti samo jednu.
injenicu da ti raznovrsni prizori i manje teme iz povijesti Slavonije i Srijema
ne tvore koherentnu cjelinu autor nije ni pokuao prikriti, pa svoje sabrane
lanke nije ak ni sloio kronolokim redom.
Koherentnija sintetska djela o Slavoniji u starijoj hrvatskoj historiografiji potjeu iz pera znamenitih povjesniara Tadije Smiiklasa i Ferde iia.
Smiiklasova dvosveana Dvijestogodinjica oslobodjenja Slavonije (Zagreb, 1891) obrauje razdoblje velikoga habsburko-turskog rata u kasnom
17. stoljeu, s posebnom usredotoenou na Slavoniju. iieva mladenaka knjiga upanija virovitika u prolosti (Osijek, 1896) prikazuje preteno
novovjekovnu povijest podruja Virovitike upanije, koja je do ukidanja
slavonske Vojne granice bila izrazito najprostranija slavonska upanija. Prvo
je djelo, prema tome, kronoloki ogranieno na nekoliko desetljea, a drugo
zahvaa samo jedan, dodue znatan dio Slavonije. Takve, parcijalne studije iz
povijesti Slavonije pisali su i noviji profesionalni povjesniari, ograniavajui
se, s lako razumljivim razlozima, na ue zemljopisno podruje, na odreeno
razdoblje, a nerijetko i na aspekt prolosti koji u prvom redu istrauju (politika, gospodarska, crkvena, kulturna... povijest). Lijep je primjer za takvu
kronoloki ogranienu sintezu novija knjiga Nenada Moaanina Slavonija i
Srijem u razdoblju osmanske vladavine (Slavonski Brod, 2001). Primjer za
kronoloki i tematski ogranienu sintezu jest vrijedna knjiga Josipa Buturca
Katolika crkva u Slavoniji za turskoga vladanja (Zagreb, 1970). Veina novijih povijesnih djela jo je vie suena i fokusirana, prostorno i/ili vremenski
i/ili tematski. Primjeri za to su knjige Igora Karamana Valpovako vlastelinstvo: ekonomsko-historijska analiza (Zagreb, 1962) i Filipa Potrebice Poeka
upanija za revolucije 1848.-1849. (Zagreb, 1984). Takva je djela ve tonije
svrstati meu monografije nego meu sinteze. Malo dalje u istom smjeru i prijei emo sasvim na teren monografija (premda i monografije mogu biti manje
ili vie sintetske). Oevidan je, tako, monografski karakter knjiga posveenih
povijesti pojedinih naselja, bilo prolih i nestalih (primjer: Danica Pinterovi,
Mursa i njeno podruje u antiko doba, Osijek, 1978), bilo onih koja kontinuirano traju do danas (primjer: Julije Kempf, Poega. Zemljopisne biljeke
iz okoline i prilozi za povijest slob. i kr. grada Poege i poeke upanije,
Poega, 1910). Lokalne monografije koje ukljuuju pregled povijesti naselja
nesumnjivo su u irokoj historiografskoj praksi najuestalija i najproduktiv-

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

523

nija vrsta knjiga iz povijesti. Njihova korisnost za pisce obuhvatnijih sinteza

vrlo je nejednaka. Ipak bi nam, uzgred reeno, jako dobro dola paljivo izraena deskriptivna bibliografija objavljenih lokalnih monografija o slavonskim
gradovima i selima.
U novije vrijeme, nedostatak sintetske povijesti Slavonije kao da se nastojalo nadoknaditi prireivanjem i izdavanjem zbornika radova koji tematiziraju ukupnu pokrajinsku povijest. To oito znai da se potreba za takvom
vrstom sinteze osjea i prepoznaje, ali istodobno i da put do njezina ostvarenja nije nimalo jednostavan. Zborniki pristup u obradi povijesti Slavonije zapoeo je, kako se ini, prije neto manje od pola stoljea, pod okriljem
znanstvenih manifestacija nazvanih znanstveni sabori Slavonije i Baranje.
Od 1970. do 1987. odrano je po razliitim slavonskim gradovima pet takvih sabora, s izlaganjima iz razliitih disciplina to su potom objavljivana u
zbornicima. Meu saborskim izlagaima redovito su vano mjesto imali i
povjesniari, a na posljednjem okupljanju 1987. pripao im je izrazit primat;
za razliku od prethodnih, koji su prakticirali neogranienu tematsku irinu,
posljednji je sabor svoj djelokrug kronoloki ograniio na razdoblje 16-18.
stoljea, tj. osmansko i rano postosmansko razdoblje u slavonskoj povijesti.
Svojevrstan nastavak tih periodikih slavonskih simpozija, samo dakako uz
bitno drukija politika suzvuja, bio je skup odran ratne 1992. godine u
Zagrebu, s kojega je u izdanju Matice hrvatske objavljen zbornik Slavonija,
Srijem, Baranja i Baka, ur. Ante Sekuli (Zagreb, 1993). Malo poslije toga
objavljen je u Osijeku zbornik Hrvatska - povijest sjeveroistonog podruja, ur. Stjepan Sran (1994), koji uz ostalo ukljuuje saete povijesti devet
gradova u dvjema upanijama istone Slavonije. ini se da je s tom knjigom
razdoblje zbornik u slavonskoj pokrajinskoj historiografiji uglavnom dolo
kraju, jer su funkciju tematski otvorenih pokrajinskih zbornika humanistikih
disciplina od tada preuzeli sve brojniji asopisi, od kojih mnogi objavljuju
povijesne radove, a neki se i preteito ili ak iskljuivo bave povijeu. No,
najambiciozniji pothvat zbornikog tipa na polju slavonske povijesti nastao je
u najnovije vrijeme, u vezi s velikom izlobom malko pretjerana naslova Slavonija, Baranja i Srijem - vrela europske civilizacije, koja je 2009. odrana
u Zagrebu na inicijativu i uz izdano pokroviteljstvo Ministarstva kulture. Od
triju raskonih i pozamanih svezaka kojima je izloba bila popraena, dva su
sveska zbornici prigodno napisanih radova iz humanistikih disciplina, meu
kojima lavlji dio otpada na tridesetak radova iz povijesti, kronoloki rasporeenih od antike do kraja 20. stoljea. U promiljenom slijedu tem tih radova
jasno se nazire kostur sinteze, ali je istodobno i posve jasno da to jo nije sinteza: radi se o nizu izabranih poglavlja iz slavonske povijesti, koja su dodue
u pravilu posveena pojedinim kljunim temama i voritima te povijesti, ali
izmeu kojih se prostiru znatne praznine koje u pravoj sintezi nikako ne bi
mogle ostati nepopunjene.

524

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

Slavonija B. Mimice (prvo izdanje)

Iste 2009. godine u kojoj je odrana spomenuta zagrebaka veleizloba,

pojavila se, meutim, jo jedna knjiga u dva sveska iji naslovi stoje na poetku ove skupne ocjene. Sudei prema tim naslovima, valjalo je tada konstatirati: evo naposljetku i prve sinteze povijesti Slavonije. I to konstatirati s
usklinikom na kraju! Ali...
Autor novoga dvoknjija o Slavoniji, Boe Mimica (1942), u naim je
humanistikim strukama poznat prije svega kao numizmatiar, jer je objavio
nekoliko knjiga iroka zahvata na tom podruju (Numizmatika na povijesnom
tlu Hrvatske, Numizmatika povijest Dubrovnika, Numizmatika povijest Istre
i Kvarnera itd.). Mimica ipak nije kolovani specijalist numizmatiar, nego
solidno upuen samouki amater i, oito, spretan kolekcionar. Po vioj je naobrazbi prvotno ekonomist, a poslije je zavrio i studij kulturologije u Rijeci,
gdje u novije vrijeme predaje numizmatiku na odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta. Neto prije djela o Slavoniji, objavio je istovrsno dvoknjije o
Dalmaciji, i to, to je zanimljivo, na tehnoloki istovjetan nain. I u tom sluaju najprije su izala dva samostalna i kronoloki komplementarna sveska,
Dalmacija od antike do 1918.: povijesni pregled i Dalmacija u 20. stoljeu:
povijesni pregled (Rijeka: Vitagraf, 2003-2004), a potom je tiskano objedinjeno izdanje pod zajednikim naslovom, poetinije sroenim, Dalmacija u

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

525

moru svjetlosti: povijest Dalmacije od antike do kraja XX. st., sv. I-II (Rijeka:
Duevi & Krovnik, 2004). Za zasluge spram hrvatske batine Mimica je
dobio Nagradu grada Rijeke i postao lan Drube hrvatskog zmaja; za knjige
o Slavoniji pourili su se odlikovati ga i voditelji Dana Josipa i Ivana Kozarca
u Vinkovcima svojom nagradom za znanstvenu knjigu godine; napokon, i
predsjednik Republike dodijelio mu je odlikovanje Red Danice Hrvatske s
likom Marka Marulia.
Koliko se moe vidjeti iz novinskih vijesti dostupnih na internetu, knjige se Mimiine promoviraju na uglednim mjestima i uz ugledne predstavljae, meu kojima ne manjka ni akademika. Knjiare ih izlau na istaknutim
mjestima i za njih oito postoji nemalo zanimanje javnosti, to potvruju i
u kratkom roku ponovljena izdanja dviju sinteza o Dalmaciji i Slavoniji.
Dalmatinsku sintezu nisam imao priliku prelistati, ali u slavonskom sluaju teko je ne primijetiti upadljiv tiskarski kvalitativni pomak izmeu prvog
i drugog izdanja. Prvo izdanje, iz radionice zagrebakoga nakladnika VBZ,
tiskano je na jeftinu papiru i s malim brojem crno-bijelih ilustracija, dodue
u dva tvrdo ukoriena sveska. Drugo, rijeko izdanje je naprotiv raskono, u
velikom formatu i sa sjajnim omotima oko tvrdih korica, na finom papiru i s
obiljem ilustracija u boji; i dok ni prvo izdanje nije bilo nimalo jeftino, drugome je prodajna cijena za nae prilike upravo paprena. to se tie teksta, razlike
izmeu prvog i drugog izdanja neznatne su i uglavnom se svode na drukiju
numeraciju poglavlja i pokoju nevanu dopunu ili korekciju. Najuoljivija razlika jest poveliko poglavlje o Tradicijskoj glazbi Slavonije koje je napisala
poznata glazbenica Lidija Bajuk i koje je, kao kakav bonus track za kupce
skuplje verzije knjige, dometnuto na kraju drugoga sveska novijega izdanja.
Sve to je dosad reeno - i autorov profesionalni put, i neobina irina
njegovih interesa spojena s ambicioznom spisateljskom poduzetnou, i nain
na koji je objavio svoje spomenute knjige - nije samo po sebi nimalo sporno
niti se tomu moe neto s razlogom zamjeriti. Sve je to u punom suglasju s
dominantnim duhom liberalnog kapitalizma. Sve je to i divno i krasno, pod
uvjetom da su stvari na svojem mjestu i u pogledu onoga to je kod knjig ipak
najvanije, a to je njihov sadraj. Pri ocjeni toga sadraja treba, dakako, imati
na umu ono to sam autor jasno i glasno istie u predgovorima svojeg djela
o Slavoniji: odluio sam se za struni pristup u pisanju teksta, blii publicistikom nego strogo znanstvenom nainu izlaganja. Djelo je autor namijenio
irem krugu itatelja, a prije svega svojim slavonskim prijateljima numizmatiarima, koji ga odavno nagovaraju (...) da napie[m] pristupaan povijesni pregled sjeveroistone pokrajine Republike Hrvatske, koji bi im olakao
razumijevanje kolanja novca razliite provenijencije tijekom stoljea na ovim
prostorima i sreivanje privatnih numizmatikih zbirki. Mimiinu Slavoniju
treba, dakle, vrednovati vie prema mjerilima znanstvenopopularnog kompilacijskog prirunika, a manje prema onima znanstvene sinteze. Tu je, dodue,

526

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

odmah pomalo neobino to to je Mimiin pristupaan povijesni pregled, s

obzirom na svoju izriitu namjenu, toliko opiran, jer bi za takvu svrhu svakako bila prikladnija saeta knjiga od kakvih 200-300 stranica (ili i manje od
toga), negoli dvoknjije od oko 1000 stranica, koje k tome u drugom izdanju
ukljuuje obilje svakovrsnih ilustracija. ini se prema tome da je Mimiino
djelo iz nekih razloga ipak uvelike preraslo svoju skromnu prvotnu namjenu i
nakanu. No, ako i zanemarimo tu neobinost, jedno bi trebalo biti neosporno:
injenica da se neka knjiga izriito deklarira kao publicistika ili znanstvenopopularna, a ne strogo znanstvena, nikako ne znai da si ona time priskrbljuje pravo da bude povrna, faktografski nepouzdana, nekompetentna,
anakronina, neujednaena, banalno reproduktivna ili, jednom rijeju, loa.

Slavonija B. Mimice (drugo izdanje)

Tema Mimiine knjige, njezin ambiciozan zahvat i opseg, injenica da

je u kratkom roku dvaput objavljena na vrlo reprezentativan nain, pa i odjek
koji je ta knjiga dosad poluila u javnosti, gotovo da obvezuju znanstvenu
ustanovu zaduenu za istraivanje povijesti Slavonije da se na neki nain
osvrne na nju. Najprikladnijim oblikom takva osvrta uinio nam se ovaj koji
slijedi, nastao tako to su razliiti povjesniari, specijalizirani za istraivanje
pojedinih razdoblja hrvatske i slavonske povijesti, iznijeli svoju ocjenu odgovarajuih dijelova Mimiina djela. Kao to se vidi u nastavku, ta ocjena,
naalost, nije povoljna, pa ak ni prolazna.

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

527

Meu razliitim nedostacima od kojih boluje Mimiina Slavonija vjerojatno se kao najvaniji mogu izdvojiti dva. Kao prvo, svi ocjenjivai su
jednoglasni u ovoj dijagnozi: unato naslovu, to nije povijest Slavonije. O
Slavoniji u tim knjigama ima premalo govora da bi se mogao opravdati takav
naslov. Premalo je u njima specifino pokrajinske povijesti. U pretenom dijelu teksta autor se bavi openacionalnim povijesnim temama, bez posebna
obzira na Slavoniju, pa bi se knjigu s jednako ili jo vie opravdanja moglo
nasloviti Povijest Hrvatske od antike do XX. stoljea. S tim u vezi, bilo bi
vrlo zanimljivo usporediti i utvrditi u kolikoj su mjeri Mimiina Slavonija i
Mimiina Dalmacija zapravo jedan te isti tekst. Preskromna prisutnost Slavonije u Mimiinoj Slavoniji nije samo problem izostanka oekivanih povijesnih
podataka i interpretacija, nego moda i ponajprije problem koncepcije. Mimica u knjizi nije nigdje jasno raistio to razumije pod geografskim imenom
Slavonija. Misli li on na prostor novovjekovne i dananje Slavonije (od Ilove do Dunava), ili na prostor starije, srednjovjekovne (Kraljevine) Slavonije,
iji se teritorij podudarao sa sredinjim dijelovima dananje Hrvatske, kao i
sa sjeverozapadnim dijelovima dananje Bosne i Hercegovine? Ili je Mimica
kanio napisati povijest obje Slavonije, i stare i nove? Kako god bilo, prostor
koji se eljelo obraditi trebalo je jasno omeiti i pritom objasniti koji je pristup
izabran i s kojim razlozima. Koliko god izgledalo neobino, bilo bi posve legitimno napisati povijest Slavonije koja bi pratila njezin zemljopisni premjetaj prema istoku dravsko-savskog meurjeja, pa bi se u starijem razdoblju
usredotoila na jedan zemljopisni prostor, a u novijem razdoblju na drugi. No,
takva konceptualna razmatranja o okvirima povijesnog pregleda Mimici su
posve strana, jer on po svemu sudei ne razabire ni to da takav koncepcijski
problem postoji.
Drugi veliki nedostatak Mimiinog dvoknjija na koji upozoravaju ocjenjivai njegovih pojedinih dijelova jest autorova nedostatna kompetencija,
koja se oituje u znatnoj koliini nepouzdanih i netonih podataka i tvrdnji,
kao i u previsoku stupnju zastarjelosti povijesnih znanja kojima on barata.
To je autor teko mogao izbjei ve i zato to je koristio odve reduciranu i
proizvoljno izabranu literaturu, u kojoj nedostaje mnogo kljunih, pogotovo
novijih naslova. Prema tome, ak i da je svoje djelo opisao kao povijest sjeverne Hrvatske, ili samo povijest Hrvatske (to bi, i jedno i drugo, bolje
odgovaralo sadraju nego oznaka povijest Slavonije), to djelo ne bi zavrijedilo povoljnu ocjenu. O emu god pisao, o onome to je istaknuo u naslovu ili o neemu drugome, i bez obzira na to to je svoje djelo zamislio kao
publicistiku kompilaciju na temelju postojee znanstvene literature, autor
za prolaznu ocjenu mora zadovoljiti neke temeljne preduvjete - visok stupanj
faktografske pouzdanosti i solidnu upuenost u aktualno stanje znanstvenih
spoznaja na polju ije se obrade poduhvatio.

528

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

U bibliografijama Mimiine sinteze uzalud emo traiti veinu djel

koja smo nabrojali pri poetku ovoga uvodnog osvrta i bez ijeg je poznavanja
teko zamisliti valjan pristup poslu na takvoj sintezi (isto, dakako, vrijedi i za
cijeli niz ostalih za slavonsku povijest vanih knjiga). Od tih knjiga, Mimica
zna jedino za onu Mirka Markovia i onu Rudolfa Horvata. Ve je iz toga jasno
da povodom Mimiinog djela neemo biti u prilici ni postaviti ovo zanimljivo
pitanje o mogunostima dananjeg sintetskog prikaza povijesti Slavonije: bi li
se danas moglo, bez izvornoga istraivanja i metodom upuene kompilacije,
to jest pabirenjem po postojeoj literaturi i povezivanjem tih razasutih uvida
u suvislu cjelinu, sastaviti kvalitetnu i sadrajno zaokruenu sintezu slavonske
povijesti? To bi svakako bio hvale vrijedan pokuaj, ali Mimiina knjiga nije
takvo djelo. Sve u svemu, reenica koja stoji na poetku ovog osvrta vrijedi i
dalje. Sinteza povijesti Slavonije - ak ni u publicistikoj inaici - jo uvijek
nije napisana.
Stanko Andri

Stari vijek i rani srednji vijek

Nema dvojbe da hrvatska kulturna i struna javnost oskudijeva u regionalnim povjesnicama sintetskog karaktera pa se pojava knjige posveene
povijesti Slavonije od staroga vijeka sve do suvremenosti mogla unaprijed
smatrati nadasve dobrodolom prinovom. Dosad i nije bilo pokuaja da jedan
pisac obuhvati povijest dananjega slavonskoga prostora u vietisuljetnom
trajanju. I sam autor Boe Mimica, svjestan strunih ogranienja jer je zvanjem kulturolog, a ne profesionalni povjesniar, bavljenjem pak numizmatiar
amater, istie u predgovoru da je dugo oklijevao pothvatiti se pisanja knjige.
Naposljetku je ipak prionuo uz tu teku zadau hotei na publicistiki nain oblikovati narativ o, kako kae, prolosti Slavonije od ilirskih vremena
do osamostaljenja hrvatske drave potkraj 20. stoljea (str. 11). U samom
zaetku nije sebi postavio visok cilj, tek da njegovo djelo poslui svim zainteresiranim itateljima za povijest Slavonije (str. 12). Ograniio se na politiku povijest, a ne i na gospodarske, kulturne i druge oblike ivota, pri
emu je teite svojega rada upravio na prouavanje najnovijih dostignua
hrvatske historiografije. Nainio je odabir po njegovu sudu najvanije literature, vodei se eljom da izbjegne zamke iz, njegovim rijeima reeno,
tiskovina redizajnirane povijesti u slubi ideologije ili svakodnevne politike

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

529

(str. 11). U svakom sluaju, itatelj je trebao dobiti pitko i informativno tivo,
koristan povijesni pregled lien ideolokih i politikih natruha, a zasnovan na
recentnim rezultatima hrvatske historiografije, premda umnogome krnj jer je
u sreditu pozornosti iskljuivo politika povijest.
No, ve i letimian, povran pogled na prvih nekoliko poglavlja knjige
veliko je razoaranje. Ponajprije, ini se da autoru nije sasvim jasno koji se
prostor podrazumijevao pod pojmom Slavonije u razliitim povijesnim razdobljima. Iako u uvodu ispravno kae da je latinski naziv Slavonia (preciznije Sclavonia) openito oznaavao zemlju Slavena pa da je sukladno tome
bio u izvorima koriten i za itavu Hrvatsku (tj. srednjovjekovno Hrvatsko
Kraljevstvo), u isti mah protee povijesnu pokrajinu Slavoniju u srednjem
vijeku na cijelo savsko-dravsko-dunavsko meurjeje, dakle i Srijem, to je
gruba injenina pogreka, budui da je regnum Sclavoniae, na koji se odnosi
sintagma povijesna pokrajina Slavonija, obuhvaao, izmeu ostalog, dananju sjeverozapadnu, ali nikako i istonu Hrvatsku i dijelove Srbije (str. 13).
Promjena se zbila u ranom novovjekovlju nakon to su te oblasti preotete od
Osmanlija. Autor govori i o starohrvatskim upama u srednjovjekovnoj
Slavoniji, a da daje naslutiti (strogo uzevi, to kae za zapadnu Slavoniju
ma to ona geopolitiki bila iz njegove perspektive) kako se pomicanje hrvatskog imena dogodilo tek premjetanjem stanovnitva pod utjecajem osmanlijskih provala (str. 13), to uporabu pridjeva hrvatsko za prethodno vrijeme
ini u najmanju ruku anakronim. Jasno je ipak da Mimica barata geografskim
pojmom Slavonije u dananjim okvirima, to se vidi i po navoenju modernih
hrvatskih upanija na koje upravno-politiki otpada slavonski prostor (str. 14).
S druge strane, niim ne pokazuje da je svjestan koliko je zamreno pitanje to
je u srednjem vijeku pokrivao horonim Slavonija i da njegovo znaenje valja
rjeavati od sluaja do sluaja, ovisno o kontekstu.
Nadalje, poglavlja koja pokrivaju antiko i ranosrednjovjekovno razdoblje strukturirana su tako da se najprije razmatraju pojmovi antika (str. 37-39),
kasna antika i srednji vijek (str. 65-68), to je potpuno nepotrebno za ovakvu
vrstu djela, osobito s obzirom na to da autor samo ponavlja miljenja iznesena u literaturi, iskljuivo hrvatskoj i selektivno odabranoj, bez imalo uvida
u suvremeni Forschungsstand na meunarodnoj razini. Osim toga, bavi se i
prostorima koji nemaju nikakve veze s dananjom Slavonijom pa onda pie
o grkoj kolonizaciji istone jadranske obale (str. 40-42). Kad se pak i dotie
modernog slavonskog prostora, prikazujui, na primjer, prve korake rimske
vlasti ili ivot gradova u junoj Panoniji tj., kako on kae, panonskom dijelu
Hrvatske (str. 51), ne samo da veu pozornost pridaje zapadnom dijelu savsko-dravskog meurjeja - u prikazu su mjesto nala tri rimska grada iz sjeverozapadne Hrvatske (Siscija, Andautonija, Akve Jaze) naspram samo dva iz
istone Hrvatske (Mursa i Cibale; isputeni su, primjerice, Marsonija i Akve
Balise, a valjalo je obraditi i Certis<ij>u), pored jednoga iz srbijanskog dijela

530

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

Srijema (Sirmij) - nego podastire i najopenitije podatke koje nabraja zapravo

u leksikonskoj maniri.
Jednako su nesmisleni za naslovni karakter knjige i autorovi ekskursi o
razvoju kranstva i usponu Crkve (str. 69-74), Bizantskom Carstvu (str. 7578) te o seobi naroda (str. 79-82) - uzgred budi reeno, sada ne raspravlja o
znaenju ovog posljednjeg pojmovnog sklopa, iako je on sadrajno i znaenjski odavno nadien u suvremenoj historiografiji. U njima nema gotovo nieg
to bi imalo izravne veze s prostorom Slavonije u predmetnom vremenskom
horizontu. ak i kad mu se pruila prigoda da kae togod vie, kao to je
sluaj s crkvenom organizacijom i vjerskim prilikama u kasnoantikoj junoj
Panoniji, onda je svaku pomniju eksplikaciju zamijenio s tek nekoliko reenica najopenitijeg karaktera. Jo gore stoje stvari kad autor prijee na ranosrednjovjekovno doba jer se gubi u opim dijelovima koji nimalo ne pridonose
glavnoj temi knjige. Tako je cijelo etvrto poglavlje posveeno pojavi Hrvata
na povijesnoj sceni (str. 85-105), a ralanjeno na krae cjeline o etnogenezi
hrvatskog naroda, povijesnim izvorima za najranije doba hrvatske povijesti,
podrijetlu Hrvata i hrvatskog imena i o postanku ranosrednjovjekovne hrvatske drave. itatelj se, dodue, s pravom moe zapitati to je autor htio postii
ovim ekskursom, no stvari postaju jasnije prelaskom na sljedee, peto poglavlje - Starohrvatska Slavonija (str. 107-156). Ve iz samog naslova vidljiv je
osnovni autorov diskurs koji historiografski pripada vie 19. nego poetku 21.
stoljea, to njegovu tvrdnju o prouavanju najnovijih dostignua hrvatske
historiografije ini u najmanju ruku promaenom, ako ne i potpuno deplasiranom. tovie, iako se koristio knjigama Nade Klai, uope nije svjestan
koliko se ona ustrajno borila protiv uporabe pojmova Panonska odnosno Posavska Hrvatska u povijesnom kontekstu koje on preferira za oznaku ranosrednjovjekovne politike tvorbe u savsko-dravsko-dunavskom meurjeju.
Oigledno duboko ukorijenjen u zastarjele i izvornom graom neutemeljene
poglede, autor uzima historiografske konstrukte kao gotovu injenicu pa stoga
ne udi da govori o osnivanju hrvatske kneevine u Panoniji i donjopanonskog kneza Ljudevita pretvara u Hrvata, pridjeljujui mu i nadimak Posavski
(str. 113 i dalje). S druge strane, ipak e kazati da se panonska politika tvorba pojavljuje [se] u franakim analizama (!) [ispravno: analima] za vrijeme
ustanka Ljudevita Posavskog (!) pod nazivom Donja Panonija, a isto tako
preuzima i miljenje da se hrvatsko ime u Slavoniji (misli se srednjovjekovni
regnum) pojavljuje tek u 16. stoljeu uslijed raseoba izazvanih osmanlijskim
prodorima (str. 113). Postavlja se pitanje po kojoj je osnovi Mimica odluio
ranosrednjovjekovno stanovnitvo u savsko-dravskom meurjeju radije proglasiti Hrvatima, ak i kazati da se franaka drava prostirala [se] u Hrvatskoj (!) do ua Save u Dunav (str. 114), kad i sm navodi da Franci ondje
nisu uspjeli uvrstiti sredinju vlast, niti nametnuti neko posebno etniko ime
tamonjem stanovnitvu kao to se ustalilo u Dalmaciji (str. 115). Dakako,

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

531

rije je o hrvatskom imenu. Jedino je razumno objanjenje za ovakve neloginosti da vlastiti tekst nije imao pod kontrolom.
Besmislena je i cjelina Pokrtenje Hrvata (str. 121-124) jer, kao i ostali
autorovi ekskursi, nema veze s osnovnom temom knjige. U isti mah Mimica
ama ba nita ne kae o preitku kranstva, rekristijanizaciji i obnovi crkvene
organizacije u ranosrednjovjekovnoj junoj Panoniji. I u cjelinama naslovljenima Slavonija u doba kralja Tomislava (str. 141-144) i Slavonija na izmaku ranoga srednjovjekovlja (str. 145-150) autor se mnogo vie zanima za
hrvatsku dravu u jadranskom priobalju nego za prostor savsko-dravskog meurjeja. Onda kad se ipak dotakne i relevantnih pitanja, nekritiki izvlai iz
ropotarnice zastarjele, prigodice ak i fantastine historiografske konstrukte,
poput pretpostavke da su panonski i dalmatinski Hrvati, ugroeni od Maara,
izabrali kneza Tomislava za zajednikog vladara (str. 144) ili da je postojala
slavonska kneevina odnosno banat (str. 145). Jednako se moe rei i za ekskurs o Pacta conventa (str. 151-153) u kojem, dodue, donosi pregled odabranih miljenja u vezi s dolaskom ugarske dinastije na vlast u Hrvatskoj, ali se
i dalje vrti oko 1102. godine kao kakve prijelomnice. Nisu takoer izostala ni
nova autorova lutanja i nizanja izravno suprotstavljenih hipoteza kao da nude
istu interpretaciju. Tako je napisao da je Slavonija [je] takoer bila jedna od
autonomnih oblasti hrvatske drave sa svojim pokrajinskim vladarom (str.
145) i da je slavonskim dukatom (vojvodstvom) prije stupanja na prijestolje
kao ban vladao Zvonimir (str. 146), a neto nie u tekstu biljei tvrdnju da je
Slavonija prikljuena Hrvatskoj za Zvonimirove vladavine, dok je prethodno
bila samostalna, tj. u konfederaciji s Hrvatskom (str. 148).
Jedno su strukturno-tematske pa i interpretativne slabosti (premda Mimica ne nudi nijednu vlastitu originalnu interpretaciju), no kad je tekst k tome
proet faktografskim pogrekama i terminolokim neujednaenostima, onda
je upitna i sama njegova vjerodostojnost. Primjerice, car Valentinijan I., koji je
zajedno s mlaim bratom i sucarem Valentom potjecao iz Cibala, pretvoren je
u Valerijana (str. 48) i Valantijana (str. 54); Konstantin I. nije navodno roen
u Najsu (str. 48); Dion Kasije nije bio carski legat u Gornjoj Panoniji od 266.
do 268. godine (str. 50) nego 226.-228., a prethodno je 223.-226. upravljao
Dalmacijom; nije ni izbliza sigurno da je Siscija imala i teatar i amfiteatar jer
literarna vrela ne spominju ni jedno ni drugo niti su utvreni bilo kakvi arheoloki ostaci (str. 52); s protucarem Magnencijem nije se sukobljavao Konstantin II. (str. 52) nego Konstancije II.; malo nie se ipak tono navodi Konstancije II., meutim bitka kod Murse pogreno se datira 352. umjesto 351. godinom
(str. 53); Avari nisu 582. razorili Sirmij (str. 55) nego im je grad predan, a
sljedee je godine teko stradao u poaru; gotska plemena nisu 395. godine
prvi put doprla do Salone niti su do 456. godine osvojila cijelu Panoniju
(str. 59); Alarik I. i Zapadni Goti nisu upali 378. godine u Savsku Panoniju niti
su za njima uzastopno upali Alani do 400. godine (str. 59); hrvatski (!) knez

532

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

Ljudevit Posavski (!) nije potkraj 8. stoljea imao sjedite u Sisku (str. 60) jer
se u vrelima prvi put pojavljuje 818. godine; istonogermanski Bastarni pretvoreni su u Bastorene (str. 79); hunski kralj Atila nije se poslije bitke na Katalunskim poljima vratio u Panoniju preko Italije razorivi 452. godine Akvileju (str. 80) nego se radilo o dva razliita vojna pohoda. A ovo nisu jedine
pogreke ili neosnovane opaske. Slian nedostatak je i spomenuta pojmovna
neusklaenost, to pobuuju ozbiljnu sumnju u autorovu sposobnost da pravilno kroatizira latinska imena. Primjerice, gradovi Poetovio (hrv. Petovion(a)
ili Petovij), Cibalae (hrv. Cibale) i Sirmium (hrv. Sirmij) pojavljuju se u vie
inaica: Petovia (str. 44), Poetovija (str. 51); Cibalama (dativ; str. 49), Cibalae
(str. 53), Cibalea (str. 54), Cibale (str. 54), Cibalaeu (dativ; str. 73); Sirmij (str.
49, 55, 59), Sirmium (str. 51, 54-55), Sirmiji (dativ; str. 73). Pridodajmo jo da
spominje Burgenam (str. 49) mislei na Burgenu (Burgenae, Novi Banovci) i
da govori o Tulskoj dravi (str. 80) za vizigotsko kraljevstvo u junoj Galiji,
dok je ispravan (historiografski) naziv Tolozatsko Kraljevstvo.
Imajui na umu izneseno, ocjena Mimiine knjige nije niti moe biti pozitivna kad se radi o pregledu antike i ranosrednjovjekovne povijesti dananjeg
slavonskog podruja. Dvojben je ve i sm autorov pristup u obradi grae koji
ne nadilazi najobiniju kompilaciju. Nita manje upitan nije ni prezentirani
sadraj jer ne samo da se Mimica uglavnom ograniio na politiku dogaajnicu nego uope nije usredotoen na Slavoniju, a ekskursima se dodatno udaljio
od osnovne teme. Napokon, problematian je i njegov izbor literature iz kojeg
nedostaju mnogi relevantni radovi, to svjedoi o slabom autorovom poznavanju recentne historiografske produkcije. S obzirom na sve, teta je da Mimica
nije nastavio oklijevati s pisanjem povijesti Slavonije. Ili da se za ponovljeno
izdanje potrudio prouiti dodatnu literaturu i uzeo u ruku, na primjer, zbornik
Slavonija, Baranja i Srijem - vrela europske civilizacije, sv. I-II, uredili Boo
Bikupi, Vesna Kusin i Branka ulc (Zagreb 2009.) kao odlino polazite.
Ipak, moda je najvea teta to nije dokraja izvukao pouku iz jedne ocjene
o stanju hrvatske medievistike koju je sm pribiljeio: Naalost, u devedesetim godinama mnogi su se amateri prihvatili pisanja i tumaenja povijesti,
to se pogotovo odnosi na starija razdoblja, ali znanost je sreom ostala imuna na prijeteu mitologizaciju i nekritinost. Najmlaa generacija hrvatskih
medievalista, ona koja tek nastaje, obeava da znanost o hrvatskom srednjem
vijeku kroi sigurnom stazom daljnjeg osuvremenjivanju i profesionalizacije (str. 91). Sveukupni dojam o Mimiinoj knjizi daje za pravo uvjerenju
kako bi pisanje i tumaenje povijesti doista trebalo prepustiti profesionalnim
povjesniarima.
Hrvoje Graanin

533

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

Razvijeni i kasni srednji vijek

U svojoj knjizi o povijesti Slavonije od antike do XX. stoljea Boe Mimica nekoliko je poglavlja posvetio i razvijenom i kasnom srednjem vijeku,
tj. razdoblju od poetka 12. stoljea do dolaska Habsburgovaca na ugarsko-hrvatski tron. Osnovno pitanje s kojim se susretnemo kada proitamo navedena
poglavlja jest: A gdje je tu Slavonija?. Naime, najvei dio teksta govori
openito o povijesti Ugarsko-hrvatskog kraljevstva ili ak i ire, a Slavonije
se zapravo dotie tek usputno, u ponekoj reenici. Situacija je neto bolja ako
pojam Slavonije ne shvatimo u dananjem znaenju, ve u smislu srednjovjekovne Slavonije odnosno dananje sjeverozapadne ili sredinje Hrvatske,
kojoj autor, ipak, posveuje neto vie panje (iako se i ona spominje relativno
malo u odnosu na povijest Kraljevstva u cjelini). No, pitanje je to dananji itatelj oekuje kada posegne za knjigom o Slavoniji? Po mom miljenju,
ipak, to da ona govori o podruju koje danas nazivamo tim imenom, a to je u
Mimiinoj knjizi rijetko sluaj.
Teite autorova izlaganja u poglavljima posveenim razvijenom i kasnom srednjem vijeku je na politikoj povijesti, kojoj je posveena glavnina
teksta, iako se Mimica dotie i nekih tema iz drutvene, pravne i kulturne
prolosti. Ukljuivanje i drugih pitanja mimo politikih u svakom je sluaju za
pohvalu, ali pritom, naalost, nema sistematinosti, pokuaja da se stvori cjelovita slika. Stjee se dojam da su pojedine teme obraene na neki nain igrom
sluaja, jednostavno stoga to je autor naiao na rad koji se bavi tom temom
(relativno vea panja poklonjena raznim pitanjima iz pravne povijest moe
se tako objasniti time to je autoru na raspolaganju bila knjiga Luje Margetia
Zagreb i Slavonija). Ako promotrimo navedena poglavlja u cjelini, ini se da
su i obraene teme i struktura teksta u prvom redu uvjetovani literaturom koja
je autoru bila na raspolaganju, a ne jasnom autorskom koncepcijom.
Autor nastoji pisati esejistiki, ali tekst, kako bi omoguio provjeru svojih
navoda, prati i biljekama, no ne dosljedno i u potpunosti. U pojedinim pitanjima, o kojima u historiografiji postoje razliita stajalita, navodi ta miljenja, dok u drugim to ne ini, to, izgleda, ponovno ovisi o literaturi koja mu
je bila pri ruci. Osim toga, treba rei da se autor u dvojbenim sluajevima ne
opredjeljuje, a ni u tekstu u cjelini ne iznosi svoje stavove. Bavei se odreenom temom, on ne kombinira podatke iz razliitih izvora u novu cjelinu, ve
uglavnom redom prepriava ono to su pojedini autori rekli, esto i obilno
koristei i citate. Takav pristup dovodi i do estih ponavljanja, a ponekad i do
vraanja unazad (npr. govorei o gradovima u 15. stoljeu, odjednom se vraa
na pitanje njihova nastanka). Ponegdje autor pokuava pisati leernije, npr.

534

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

oslikavajui aktere razliitim epitetima, no zapravo bez utemeljenosti (kraljicu Elizabetu, suprugu kralja Ludovika, tako oznaava prevrtljivom, makar se
to za nju, iako joj se svata moe i prigovoriti, nikako ne moe rei).
Naalost, autor se u radu poglavito oslanja na nekoliko sinteza. Ne osporavajui vrijednost sintetskih djela i njihovu vanost, napose kada se radi
o djelima istaknutih znanstvenika, koja ovdje koristi, mora se ukazati na nedostatnost takvog pristupa. Iako pri pisanju sinteze nije nuno, a velikim dijelom ni mogue oslanjati se na vlastita istraivanja, ve se one rade uglavnom
na temelju literature, pritom se ne moe krenuti samo od ranijih djela istoga
tipa. Od autora sintetskih djela mora se oekivati dobro poznavanje svih dotadanjih relevantnih rezultata znanosti, te njihovo koritenje. Nasuprot tome,
Mimica samo rijetko konzultira rasprave posveene pojedinim pitanjima, bez
obzira na to to bi mu one pomogle da bolje osvijetli odreeni problem (npr.
o Nikoli Ilokom kao bosanskom kralju bilo bi dobro da je konzultirao rad A.
Kubinyija Pitanje bosanskog kraljevstva Nikole Ilokog, upanjski zbornik
4/1973.). Osim toga, uz to to je broj radova koje je koristio bio relativno
malen, treba napomenuti da je i njihov izbor neobian. Meu radovima, koje
navodi, nalazimo i saetak izlaganja s kongresa (S. Andri, Veze Slavonije s
Italijom u srednjem vijeku, knjiga saetaka II. kongresa hrvatskih povjesniara napomenimo samo da inae ne koristi ni jedan od radova ovog istaknutog
istraivaa slavonskog srednjovjekovlja) te enciklopedijske jedinice (i to starijeg datuma, npr. odrednica Babonii iz Enciklopedije Jugoslavije). to se
tie sinteza, dobro bi bilo da se prvenstveno, a ne samo ponekad, oslanjao na
one koje se bave srednjovjekovnim razdobljem, a ne na one koje obuhvaaju
cjelovitu povijest pojedinog naroda (npr. da je za povijest Ugarske koristio
sintezu P. Engela The Realm of St. Stephen. A History of Medieval Hungary
895-1526, radije nego Povijest Maarske P. Hanaka).
Osim toga, treba napomenuti da u pojedinim sluajevima u tekstu nailazimo i na neke netone podatke ili tvrdnje, odnosno nepreciznosti. Tako, na primjer, na jednom mjestu autor kae da su titulu kralja Slavonije hercezi i neki
banovi redovito nosili, to nije tono. Naime, hercezi i banovi su u svojim
titulama navodili Slavoniju (herceg Slavonije, ban Slavonije), ali nisu bili kraljevima Slavonije. Isto tako, govorei o slavonskom saboru iz 1273. godine,
Mimica kae da je na njemu istaknuta samostalnost Hrvatske prema Ugarskoj,
iako se u zakljucima toga sabora Hrvatska nigdje ne spominje (rije je samo
o Slavoniji). Upozorimo i na odstupanja od uobiajene kronologije, koju nalazimo ve u naslovu poglavlja. Naime, prema Mimici razdoblje Arpadovia u
Slavoniji traje od 1101. do 1304. godine. Obje ove godine mogu biti stavljene
u pitanje. Arpadovii su i na podruju srednjovjekovne, a da ne govorimo o
onome na kojem se prua dananja Slavonija, prisutni i ranije. S druge strane,
posljednji je Arpadovi na ugarsko-hrvatskom prijestolju, Andrija Mleanin,
umro 1301. godine.

535

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

Obraujui neke probleme Mimica je propustio govoriti o nekima od

njihovih bitnih aspekata. Primjerice, bavei se pitanjem kolonizacije i doseljavanja stanovnitva iz drugih krajeva u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, nije
spomenuo strane vitezove, koji su takoer inili jednu od vanih grupa meu
useljenicima, te bili zaetnici monih plemikih rodova (poput roda Hder ili
Hermn), iji su se posjedi nalazili i na podruju Slavonije. Iako je o tome do
danas i u hrvatskoj i u maarskoj historiografiji vie puta pisano, to pitanje
nije obraeno u sintezama na koje se oslanja, pa toga razumljivo nema ni u
njegovu tekstu. Nekoritenje dodatne, pa i novije literature, inae je u vie
sluajeva dovelo do nepotpunosti i pojednostavljivanje prikaza nekih zbivanja
(poput pitanja otpora igmundovoj vlasti, brae Horvata, Lackovia).
No, bez obzira na sve gore reeno, i dalje glavnim problemom Mimiine
knjige, ako o ovom djelu govorimo s obzirom na povijest Slavonije, ostaje
injenica da ono gotovo nita ne govori o Slavoniji. Jasno, kako bismo shvatili
dogaaje i procese na ovom prostoru, moramo ih promatrati u irem kontekstu, no u prvom redu moramo se baviti i njima samima.
Marija Karbi

*
Rani novi vijek (doba osmanske vlasti)
IX. poglavlje Borba za opstanak Hrvatske u 15. i 16. stoljeu zauzima
relativno mali dio sinteze Boe Mimice Slavonija od antike do XX. stoljea
(str. 243-275). Daleko najvei dio ovog poglavlja posveen je vojno-politikoj
povijesti habsburke Hrvatske (tj. kraljevstava Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) kao cjeline, to bi moglo zbuniti neupuenog itatelja budui da je rije
o monografiji o slavonskoj povijesti. Autora bi moglo opravdati to to oito
prihvaa kasnosrednjovjekovno, odnosno predosmansko dakle teritorijalno
mnogo ire - vienje granica Slavonije i injenica da ostaci ostataka Slavonije u 16. stoljeu pod habsburkim ezlom poinju vojno-upravno funkcionirati kao jedinstvena cjelina u simbiozi s ostacima ostataka ostalih hrvatskih
krajeva (shvaenih u konceptualnom okviru moderne hrvatske nacije) te je
gotovo nemogue odvojiti glavna zbivanja u ranonovovjekovnoj habsburkoj
Slavoniji od habsburke Hrvatske. No, autor nije primijenio ista mjerila za
podruja pod osmanskom vlau u Slavoniji koja su bila usko povezana s drugim podrujima pod osmanskom vlau, poput Ugarske ili Bosne, o kojima
autor ne govori doslovno nita. Nema nita ni o osmanskoj dravi i dinastiji,

536

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

za razliku od habsburke. Oito je da Mimica pie i o neslavonskoj Hrvatskoj

(u modernom znaenju) jer slavonsku povijest doivljava primarno kroz prizmu nacionalne povijesti (i Zapada openito) u duhu tradicionalne hrvatske
vojno-politike historiografije 19. i 20. st. Gotovo se ini da autor smatra da
je slavonska povijest neodvojiva i nerazluiva od one hrvatske. tovie, autor
paralelno koristi termine Hrvatska i Slavonija u kasnosrednjovjekovnom i u
modernom znaenju stvorenom tijekom nacionalnointegracijskih procesa u
19. st., to bi ponegdje moglo dovesti do zabune kod neinformiranih itatelja. Ovo poglavlje napisano je praktiki bez veih znanstvenih ambicija, kao
prilino pitak povijesni pregled za laike koji ponekad ima stil publicistike, no
valja primijetiti da autor voli baratati citatima i frazemima ozbiljnih historiografa poput Nade Klai, Nevena Budaka i Tomislava Raukara. U strunom
pogledu kvaliteta unutar njega varira: od prilino korektnih potpoglavlja do
potpunih promaaja. Kao sintezu spomenutog razdoblja u slavonskoj povijesti
teko da moemo preporuiti ovaj tekst, iako je za svaku pohvalu autorova
hrabrost za uputanje u ovakav pothvat kada se ve profesionalni povjesniari ne usuuju. Da je, kojim sluajem, ovakav tekst bio objavljen sredinom
prolog stoljea (a podaci koriteni u njemu ve su tada postojali), postao bi
nesumnjivo historiografski klasik, no poetkom 2013. ne moemo se oteti
dojmu da je rije o poneto zastarjelom pristupu u historiografiji.
Autor korektno i prilino opirno prikazuje povijest dinastije openito i
njen burni dolazak na vlast u Hrvatskoj u prvoj polovici 16. st. u potpoglavljima Povratak Habsburga na hrvatsko prijestolje (str. 245-247), Ferdinand I.
i Hrvati (str. 248-249), Cetinski sabor i graanski rat (str. 250-256). S druge
strane, drugom podjednako vanom dogaaju (ili nizu dogaaja) osvajanju i
uspostavi osmanske vlasti (Mimica je naziva pomalo zastarjelo turskom) u
hrvatskim krajevima, poglavito na prostoru savsko-dravskog meurjeja, Mimica posveuje iznenaujue malo panje u potpoglavlju Komadanje Hrvatske u 15. i 16. stoljeu (str. 257-259). Ovom potpoglavlju nedostaju konkretni
podaci o osvajanjima i osmanskim vojnim pohodima, pogotovo na podruju
dananje Slavonije, koja bi ipak trebala biti fokus ove knjige. Naravno, svi su
podaci zapadnog porijekla i nema naznaka koritenja ni orijentalne literature,
kamoli izvora. Uspostavi protuosmanskog obrambenog sustava s habsburke
strane kao i neto informacija o obrambenoj politici s osmanske strane posveeno je relativno dosta mjesta u pristojno napisanom potpoglavlju Vojna
krajina (str. 260-262). U potpoglavlju Drutvena previranja i bune (str. 263266) obrauju se na pristojan nain drutvena trvenja i nemiri na hrvatskim
prostorima pod habsburkom vlau u ovom razdoblju, prvenstveno Slavoniji
u predosmanskom smislu, no nedostaje bilo kakva informacija o slinim procesima na podruju pod osmanskom vlau. Potpoglavlje netonog naslova
Prvi neuspjeh Osmanlija (str. 267-269) gotovo je u potpunosti posveeno
zbivanjima uoi i tijekom i neposredno nakon Sisake bitke 1593. U oi upa-

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

537

da nacionalno-romantiarski patos s kojim autor obrauje (pozivajui se na

Dragutina Pavlievia) ovu znaajnu bitku naputajui u potpunosti vode vrijednosno neutralne historiografije. Konano, Slavoniji pod osmanskom upravom Mimica je posvetio potpoglavlje Slavonija pod turskom vlau (str.
270-273). Dok kod prethodnih potpoglavlja koritena literatura gotovo u
potpunosti utemeljena na zapadnim izvorima uglavnom uspijeva informirati
autora o svim vanijim zbivanjima i procesima, u ovom potpoglavlju upada u
oi, pa i smeta, potpuno ignoriranje ili nepoznavanje znaajnih osmanistikih
radova prvenstveno Nenada Moaanina o drutveno-ekonomskoj povijesti
osmanske Slavonije koji su ZNAAJNO obogatili, pa i potpuno izmijenili,
nae spoznaje o ovom razdoblju. Ovo potpoglavlje bi se moglo opisati kao
najvei promaaj ovog poglavlja iz strune perspektive.
Slavonija u 17. stoljeu (str. 277-301) naslov je sljedeeg, X. poglavlja spomenute Mimiine knjige. Generalne opaske koje sam iznio na poetku prikaza IX. poglavlja vrijede bez iznimke i za ovo poglavlje. Njeno prvo
potpoglavlje, Politiki i drutveni okvir (str. 279-281), zasniva se na radovima Nade Klai, no sa aljenjem se moe zakljuiti da je rije iskljuivo o
hrvatskim krajevima pod habsburkom vlau, bez spomena o Slavoniji pod
Osmanlijama. Potpoglavlje Tridesetogodinji rat (str. 282-285), osim opeg tijeka toga rata i uea Hrvata u njemu te onodobne dinamine povijesti habsburke dinastije, obrauje i pitanje poloaja vlakih (kako, poneto
politiki nekorektno, inzistira Mimica) doseljenika u Hrvatskoj i donoenja
uvenih Statuta Wallachorum. U maniri tradicionalne hrvatske historiografije 19. i 20. st., i Mimica, relativno neprikladno ovako koncipiranom djelu,
posveeje izuzetno veliku panju seriji zbivanja poznatoj kao Zrinsko-frankopanska urota, u arhaino i poneto poetino inverzno naslovljenom potpoglavlju Urota zrinsko-frankopanska (str. 286-290). Potpoglavlje Rat za
osloboenje od Osmanlija (str. 291-295) donosi osnovnu vojnu dogaajnicu
na glavnom austrijskom i ugarskom bojitu te, neto detaljnije, u Slavoniji u
odluujuem ratnom razdoblju 1683-1699. Poseban je naglasak stavljen na
djelatnost fra Luke Ibriimovia kojem je posveeno ak nekoliko pasusa. Na
kraju se spominju i merkantilistike mjere koje su habsburke vlasti poele
provoditi nakon zauzimanja opustoenih zemalja Slavonije i Srijema krajem
17. st. Potpoglavlje Hrvatsko-slavonski gradovi u 17. stoljeu (str. 297-299)
donosi Mimiin izlet u ovu vanu drutveno-povijesnu temu. I dok je njegov
prikaz habsburkih gradova u Hrvatskoj i Slavoniji zasnovan na kakvom-takvom poznavanju literature, autorov tretman osmanskih gradova u Slavoniji
u 17. st. pokazuje prilinu neinformiranost i o relevantnoj literaturi i o samoj
temi. Ova opaska vrijedi i za posljednje potpoglavlje ovog poglavlja, pod naslovom okci u istonoj Slavoniji (str. 301-302). Kao ilustraciju za ovo evo
i jednog primjera: autor potpuno nekritiki citira multidimenzionalno apsurdan, zapravo komian, zakljuak M. Markovia o okakom doseljavanju u

538

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

Slavoniju (u predosmanskom, osmanskom ili postosmanskom periodu, nije

ba sasvim jasno): Starosjedioci iz Slavonije prihvaali su zemljake iz Bosne
jer su u njima prepoznavali svoje sunarodnjake u nevolji.
Dino Mujadevi

18. stoljee
Djelo Boe Mimice obrauje povijest Slavonije kroz stoljea. Meutim,
znaajan dio teksta, moda i gotovo polovina knjige, sadrajno nema veze s
temom knjige. Premda naslov knjige upuuje na temu, u veem dijelu teksta
obraena je povijest drugih dijelova Hrvatske u 18. stoljeu, to nije tema
ove knjige. Tako se primjerice, spominje eerana u Rijeci, rijeki poduzetnik Ludovik Adami, Meimurje, Banska krajina, politiko-kameralna kola
u Varadinu, rudnik bakra u Rudama kod Samobora itd. Da se razumijemo, to
su takoer bitne teme za hrvatsku povijest, ali nemaju nikakve veze s temom
knjige iskazanom u njezinu naslovu.
Rad obiluje nepreciznim, a dijelom i netonim, ili krivo interpretiranim
tvrdnjama. Primjerice, autor upotrebljava naziv Hrvatsko kraljevinsko vijee,
to je pogreno jer bi trebao koristiti Hrvatsko kraljevsko vijee. Razlika je u
osnivau ove institucije. Naime, Hrvatsko kraljevsko vijee osnovala je kraljica Marija Terezija, a ne Sabor Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije;
stoga, za spomenutu instituciju nije primjereno upotrebljavati pojam Hrvatsko
kraljevinsko vijee. Slino tako navodi da je Poarevakim mirom udaren
temelj razvoja trgovine austrijskih zemalja na cijelom Levantu, to nije tono. Premda je Habsburka Monarhija nastojala tim mirom uspostaviti potpuni
nadzor nad trgovinom s Osmanskim Carstvom, to joj nije uspjelo jer je loom
carinskom politikom domae trgovce stavila u nepovoljan poloaj te ih uinila
nekonkurentnim u borbi s trgovcima iz Osmanskog Carstva.
Potpuno je krivo prikazao urbarijalne odnose u Hrvatskoj i Slavoniji.
Najprije postoje znaajne razlike izmeu Hrvatske i Slavonije. Prema autoru
na podruju Slavonije problem je bio u pretvaranju podlonikih obaveza iz
naturalnog u novani namet, to je netono. U Slavoniji je Caraffina komisija odredila da stanovnitvo mora podmirivati podlonike obaveze u novcu.
Tijekom prve polovine 18. stoljea vlasnici imanja zapoeli su uvoenje naturalnih podlonikih obaveza (tlaka, desetina, devetina) u Slavoniji, to je rezultiralo pogoranjem drutvenih prilika, koje su se manifestirale pojaanom
hajduijom te pobunama. Urbarijalna regulacija (1774.-1780.) nema nikakve

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

539

veze sa Slavonijom, ve se odnosi samo na tri hrvatske upanije (Varadinska,

Zagrebaka i Krievaka). Urbar koji je nastao na temelju te regulacije vrijedio je samo na tom podruju.
Autor je potpuno zanemario djelovanje pojedinih komorskih komisija.
Tako nema ni rijei o djelovanju Caraffine komisije s poetka 18. stoljea.
Ni u nastavku nema ni rijei o djelovanju komorskog inspektora Eberlea,
Hamiltonove te Keglevi-Sebellonijeve komisije. Takoer, nema ni govora o
djelovanju komorskih slubenika, kao ni Alexandera von Kallanecka, upravitelja komorske uprave u Osijeku, koji je svojom 25-godinjom djelatnou u
Slavoniji sigurno ostavio znaajni trag. Autor naravno ne spominje negativne
posljedice ratova s Osmanskim Carstvom. Da je upotrijebio Gavrilovieve
knjige iz tadanje povijesti Slavonije i Srijema, dobio bi vrlo zornu sliku stanja komorske uprave kao i obveza prema vojnim i komorskim vlastima koje
su optereivale domae stanovnitvo.
Premda u radu spominje Matiju Antuna Reljkovia, potpuno je smetnuo
s uma njegovog suvremenika Ivana I. Kapistrana Adamovia, koji se isticao
svojom gospodarskom djelatnou i u teoriji i u praksi. Uzimajui u zakup
pojedina slavonska vlastelinstva (Valpovo), unaprjeivao je gospodarstvo na
njima, ali je i stjecao praktina iskustva koja je pretoio u ekonomsko djelo
koje je napisao kao upute svojim vlastelinskim provizorima. Takoer, autor
je propustio spomenuti Reljkovia sina koji je bio autor djela Kuchnik, koje
donosi mnoge upute stanovnitvu kako to bolje obraivati vlastita gospodarstva. Slino je tako trebalo spomenuti i djelatnost grofa Antuna Jankovia
Daruvarskog koji je svojim djelatnou kao veliki upan Poeke upanije
mnogo pridonio napretku gospodarstva na podruju Poeke upanije, kao i
na svojim vlastelinstvima (Pakrac, Daruvar te Straeman). Njegovu djelatnost
cijenila je i kraljica Marija Terezija, koja ga je 1768. nagradila zbog unapreenja svilarstva u Slavoniji, a i njezin nasljednik koji mu je povjerio vane
dravne slube.
Autor je piui ovu knjigu koristio samo manji broj radova te nije upotrijebio veinu danas relevantne literature. Nevjerojatno je da se netko upusti
u pisanje knjige o Slavoniji, a da pri tome ne posegne za radovima Josipa
Bsendorfera, Ive Maurana, Slavka Gavrilovia, Igora Karamana, Miroslave
Despot, Kamila Firingera, Stjepana Srana te drugih povjesniara koji su se
bavili povijeu Slavonije. Isto tako trebao je dio svoga vremena posvetiti i
objavljenom arhivskom gradivu koju su objavili Stjepan Sran, Ive Mauran, Josip Barbari te drugi povjesniari. ak su i radovi pojedinih amatera,
primjerice gospoe Ljerke Peri, zasluili pozornost svakog autora koji se
upusti u pisanje sinteze povijesti Slavonije. Umjesto toga upotrijebio je saetke predavanja pojedinih povjesniara (Kolar, Matanovi, Korade, Hoko,
Stani te uljak), koja su objavljena u knjiicama saetaka 1. te 2. kongresa

540

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

hrvatskih povjesniara. Bilo bi bolje da je prouio njihove radove i knjige, to

bi mu omoguilo puno bolje sagledavanje drutveno-ekonomskih, kulturnih,
crkvenih prilika u Slavoniji tijekom 18. stoljea. Sigurno bi njegov prikaz svih
problema iz povijesti Slavonije u 18. stoljeu bio puno kvalitetniji, precizniji
i toniji. Da je, osim Historije naroda Jugoslavije, prouio radove i knjige
Igora Karamana, Slavka Gavrilovia, Miroslave Despot te drugih povjesniara, njegov prikaz gospodarstva u Slavoniji u 18. stoljeu bio bi i kvalitetniji
i toniji. Da je prouio djelo Slavka Gavrilovia Prilog istoriji trgovine i migracije Balkan-Podunavlje XVIII i XIX stolea uvidio bi sve negativne posljedice Poarevakog mira, koje su utjecale na trgovaku djelatnost trgovaca iz
Habsburke Monarhije te bi bolje razumio utjecaj svih faktora, koji su s jedne
strane ograniavali razvoj njihove trgovine, a s druge omoguili trgovcima
iz Osmanskog Carstva preuzimanje kontrole nad monarhijskom trgovinom s
Osmanskim Carstvom i Levantom.
Slino bi bilo i da je prouio djela Alexandera Buczynskog, eljka Holjevca, Nenada Moaanina, Karla Kasera te Damira Matanovia. U tom bi
sluaju i njegov prikaz povijesti Vojne krajine u Slavoniji bio kvalitetniji, precizniji i toniji, pa mu se sigurno ne bi potkrale tvrdnje o plaanju kontribucije od strane stanovnika Slavonske vojne krajine, to nije tono jer su oni od
druge polovine 18. stoljea plaali zemljarinu (Grundsteuer) koja je pripadala
vlasniku zemlje, u ovom sluaju Dvorskoj komori. Prikazujui povijest Slavonske vojne krajine, trebao je prikazati proces reformi koje su izvrene na
tom podruju tijekom 18. stoljea, te navesti imena onih koji su ih osmiljavali i promjene koje su tim reformama izazvane. Da je to uinio sigurno bi na
taj nain prikazao i promjene u poloaju stanovnitva nastanjenog na tom podruju. Primjerice, kad je rije o tzv. asnikoj tlaci, vano je naglasiti da su je
stanovnici bili obavezni davati samo dok su zapovjednici umjesto dijela plae
primali zemlju kao ekvivalent za taj dio. Nakon provedenih reformi polovinom 18. stoljea koje su, izmeu ostaloga, rezultirale i profesionalizacijom
vojne slube s obzirom na asnike, vojni su zapovjednici cijelu plau dobivali
u novcu, ime je prestala obaveza davanja asnike tlake.
Milan Vrbanus

541

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

19. stoljee
Godine 2009. hrvatski numizmatiar i publicist Boe Mimica objavio je
u Zagrebu dvosveani pregled povijesti Slavonije, prvi takve vrste. S trogodinjim odmakom autor je kod drugoga privatnog izdavaa objavio i drugo
izdanje, iz ega bi se moglo zakljuiti da je prvo izdanje poluilo uspjeh kod
itateljstva. Drugo izdanje u sadrajnom pogledu nije mnogo drukije, odnosno u tekstu su uinjene tek neke manje izmjene kozmetike naravi, ali je
zato u vizualnom pogledu rije o mnogo luksuznijem djelu: knjiga je tiskana
na visokokvalitetnom papiru, s tvrdim koricama te s velikim brojem dobro
probranih ilustracija u boji (ukljuujui i dojmljive umjetnike fotografije
Zvonimira Tanockog i Ive Pervana). Navedenim odlikama valja pridodati i
cijenu kojom se ovo djelo ubraja meu najskuplje u suvremenom hrvatskom
knjiarstvu (1300 kuna).
U impresumu prvoga izdanja navedeno je da su recenzenti knjige akademik Petar Stri i dr. sc. eljko Bartulovi, a kao glavni urednik potpisan je
Zvonimir Boji.
Na temelju uvida u jedan manji dio knjige Slavonija Zlatno srce Hrvatske, tonije uvidom u dva njezina poglavlja u kojima se obrauje razdoblje
XIX. stoljea (drugo izdanje, sv. I., str. 517.-635.), upuenijem itatelju namee se zakljuak da je rije o jednoj slaboj knjizi koju odlikuje niz metodolokih, strukturnih i sadrajnih nedostataka, i koja je kao takva posve nepouzdan
izvor spoznaja o prolosti Slavonije. Stoga se nikako ne bismo mogli sloiti
s ocjenom jednoga od recenzenata koji je u predgovoru istaknuo da e Mimiina knjiga korisno posluiti kao prirunik studentima i uenicima (sv. I.,
str. 7.).
Koliko je autoru ovih redaka poznato, ni prvo ni drugo izdanje Mimiine
knjige dosad nije bilo kritiki vrednovano, te su se na knjigu mahom povrno i
pohvalno osvrtali nestrunjaci. tovie, knjiga je 2010. godine ovjenana i nagradom Josip i Ivan Kozarac u kategoriji knjige godine u podruju znanosti.
Podatak je to koji ne ide na ast Drutvu hrvatskih knjievnika koje tu nagradu dodjeljuje, ak i kada bismo se sloili oko inae dvojbenoga uvrtavanja
Mimiine Slavonije u kategoriju znanstvenih djela (sm autor u predgovoru
sv. I., str. 8. istie da se odluio za struni pristup u pisanju teksta, blii
publicistikom nego strogo znanstvenom nainu izlaganja).
Osnovna zamjerka odnosi se na sm sadraj djela koji, barem kada je
rije XIX. stoljeu, ne odgovara naslovu: Slavonija Zlatno srce Hrvatske.
Povijest Slavonije od antike do XX. stoljea predstavlja neuspio i neznanstven

542

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

pokuaj sinteze hrvatske povijesti u kojemu prostoru Slavonije nije pridano

vie pozornosti negoli u bilo kojoj kvalitetnijoj sintezi domae povijesti. Kao
potvrdu izreenog dovoljno je spomenuti da u poglavlju Stvaranje graanskog drutva (517.-581.) prvi izravniji osvrt na prostor Slavonije nalazimo na
546. stranici, te da je i tu posrijedi tek krai osvrt (546.547.) koji ne donosi
nita vie od onoga to bi donijeli i drugi opi pregledi hrvatske prolosti.
Zatim slijedi opiran opis revolucionarnih zbivanja iz 1848. i 1849. godine,
da bi se o Slavoniji opet progovorilo tek na 555. stranici. Na slian nain
Slavonija je (pre)malo zastupljena i u poglavlju Razdoblje dualizma. Takav
omjer ope hrvatske povijesti i slavonske povijesti donekle je razumljiv ako
imamo na umu da sinteza slavonske povijesti nije jedina regionalna povijest
koje se prihvatio Boe Mimica: prije Slavonije obradio je, takoer u slino
koncipirana dva sveska, prolost Dalmacije, a nakon Slavonije doao je red i
na dvosveanu Povijest Istre, Rijeke i Kvarnera.
Strukturno, rije je o vrlo nepreglednom djelu koje obiluje ponavljanjima
i nespretno umetnutim digresijama, a vano je naglasiti da je posrijedi zapravo
prikaz iskljuivo politike povijesti te da e zainteresirani itatelj meu koricama dvaju svezaka pronai vrlo malo podataka o drutvenom ivotu, prosvjeti, demografiji, zdravstvu, svakodnevici i slinim temama koje izlaze iz
usko politikog okvira.
Izbor literature je selektivan i vrlo sporan. Citirana literatura nerijetko je
zastarjela, u veini sluajeva autor koristi naslove koji nisu relevantni nautrb
onih doista vanih, te esto ne poznaje ili ignorira novije rezultate hrvatske historiografije. Nadalje, autor se prema predlocima uglavnom odnosi nekritiki, a nerijetko svoje prikaze temelji i na razliitim, posve oprenim vienjima.
Izreene ocjene mogu se potkrijepiti mnogim primjerima, a na ovom mjestu
izdvajam tek nekoliko njih.
Prepriavajui rezultate istraivanja Petra Korunia o etnikom i nacionalnom identitetu, autor citira tek jedan manji Koruniev rad iz 2002. godine
te domee da je Koruni zbog ograniena prostora [...] prikazao samo dio
svojega opsena istraivanja (sv. I., 523.), potpuno zanemarujui da je do
2012. godine, kada je objavljeno drugo izdanje Mimiine sinteze, Koruni
objavio jo vei broj radova o istoj temi, ukljuujui i monografiju Rasprava
o izgradnji moderne hrvatske nacije. Nacija i nacionalni identitet (2006.). U
opisu lika i djela Ante Starevia (sv. I., str. 599.-602.) autor ne koristi niti
jedan rad Mirjane Gross te svoj prikaz zasniva na ipak manje relevantnim
radovima Ive Petrinovia i Ive Frangea, emu pridodaje ak i neke publicistike i novinske tekstove koji nisu posve nevani, ali su ipak drugorazredni
izvori. Takav pristup njegovu radu dodatno oduzima od ozbiljnosti. O Anti
Stareviu bez Mirjane Gross ne moe se pisati, barem ne na ozbiljan nain.

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

543

S obzirom na kompilatorski karakter ovoga djela (od ega ne bjei ni

sm autor), nije zaudno da se autor esto poziva na druge autore, no vrlo
je neobino da to ini ak i u sluajevima kada nije rije o tumaenjima ili
ocjenama, ve i o obinim injenicama. Primjerice, Mimica pie: Prema I.
Balti, Slavonska vojna krajina imala je tri regimente (pukovnije) Brodsku,
Gradiku i Petrovaradinsku.
Uoljivo je da su dijelovi Mimiine knjige u kojima se on, prepriavajui
ili citirajui vee pasuse, oslanja na literaturu, pa makar to bila i ona koju ne
bismo mogli nazvati najrelevantnijom, donekle solidni i pregledni. No, svaki
odmak od pojedinoga pouzdanog predloka odvodi autora na klizav teren i
rezultira mnotvom raznovrsnih povrnih ili posve pogrenih interpretacija te
injeninih pogreaka.
Opisujui ukratko osnovne znaajke vladavine bana Dragutina KhuenHdervryja, Mimica posee za enciklopedijskom natuknicom Mate Ujevia
iz 1962. godine te pritom citira jedan vei pasus. Pa premda je Ujevieva natuknica razmjerno solidna za vrijeme i prilike u kojima je nastala i objavljena
(prije pola stoljea, u jednoj socijalistikoj enciklopediji), bilo bi uputno da
je Mimica svoje vienje zasnovao na nekom suvremenijem i relevantnijem
prikazu Khuenova banovanja (primjerice, na iscrpnoj i izvrsnoj biografskoj
natuknici objavljenoj u sedmom svesku Hrvatskoga biografskog leksikona iz
2009. godine). Povrh toga, kao jo vei problem namee se netono i zbunjujue citiranje Ujevieva lanka. Mimica, naime, u svomu citatu navodi da
je Khuen uveo novi poslovnik sa tzv. klatuzom (rasputanje sabora, op. aut.)
[...] (sv. I., str. 615.). Budui da rije klatuza u hrvatskom jeziku ne postoji,
na prvi je pogled oito da Mimica misli na ustanovu tzv. kloture, no upueniji
itatelj ostaje zbunjen i u nevjerici da je Mate Ujevi mogao nainiti takvu
pogreku. Uvid u Ujeviev tekst pokazuje da je Mimica jednostavno netono
citirao izvornik i da vrsni hrvatski enciklopedist doista tono govori o kloturi.
Nadodajmo, naposljetku, da ustanova kloture nije podrazumijevala rasputanje Sabora, kako pojanjava Mimica, ve mogunost da saborska rasprava
o pojedinom pitanju bude zakljuena etvrtoga dana rasprave (s ciljem ograniavanja govora oporbenim zastupnicima).
Govorei o Khuenu, Mimica takoer iznosi i tvrdnju prema kojoj je taj
ban odobravao velikosrpsku politiku protiv Hrvatske davanjem unosnih mjesta Srbima i pomagao Srpsku samostalnu stranku, te da je uz njegovu potporu pokrenut [...] u Zagrebu konzervativni srpski list Srbobran, a u Zadru
Srpski glas (sv. I., str. 618.). Uz navedenu tvrdnju ne nalazimo biljeku, a u
biljeci broj 34, umetnutoj malo dalje, Mimica se poziva na pisma biskupa Josipa Jurja Strossmayera pisana Luji Vojnoviu (objavljena u splitskom dnevniku Novo doba 1934. godine). U tim pismima nema ni traga gore navedenim
tvrdnjama o Khuenovu udjelu pri pokretanju Srbobrana i Srpskoga glasa (to

544

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

se ini osobito teko moguim), pa nam preostaje tek nagaati otkuda autoru
te spoznaje. Naposljetku, ni citat koji neposredno prethodi biljeci 34 takoer
ne nalazimo u spomenutom prilogu Luje Vojnovia.
I letimian uvid u spomenuta dva poglavlja otkriva brojne injenine pogreke. Primjerice, iznosei osnovne biografske podatke o Krnjavom (sv. I.,
str. 621.), Mimica pogreno navodi gotovo sve to je mogao. Kae da je Krnjavi studirao u Beu od 1887. do 1893. (u stvarnosti je studij upisao 1886.,
a doktorirao 1891.), da je od 1887. obnaao dunost predstojnika Odjela za
bogotovlje i nastavu (a zapravo je Krnjavi tek 1891., po zavretku studija,
stupio na tu dunost), dok je podatak o samo godinu i pol dana vjernosti
biskupu Strossmayeru (sv. I., str. 619.) takoer krajnje proizvoljan i netoan.
Vezano uz Krnjavoga, Mimica za zgradu zagrebakoga Hrvatskog narodnog
kazalita kae da se nalazi na dananjem Wilsonovu trgu (sv. I., str. 621.).
Bilo da je rije o previdu, bilo da je rije o hotiminom ignoriranju stvarnoga dananjeg naziva trga, ovakvih pogreaka svejednako ne bi smjelo biti u
ozbiljnijoj publicistici, a kamoli u znanstvenom djelu. Takve pogreke, kao i
sve ostale izdvojene u ovomu kratkom prikazu, ne slue na ast ni autoru ni
njegovim recenzentima.
Piui o prilikama u Slavoniji uoi 1848. godine autor istie da su vlasnici
posjeda u Slavoniji preteno Nijemci, Maari i idovi [...] (sv. I., str. 555.).
I dok bi se o broju i posjedovnoj snazi slavonskih Nijemaca i Maara 1848.
godine moda jo i moglo raspravljati, svatko upuen u hrvatsku povijest dobro zna da idovi sve do 1860. u Habsburkoj Monarhiji nisu uivali pravo
posjedovanja nekretnina.
Pri prikazu prolosti pravatva autor takoer ima poveih potekoa.
Domovinaku pravaku frakciju na jednom mjestu pogreno naziva domovinskom (sv. I., 611.), da bi ju na jednom drugom mjestu (sv. II., str. 9.)
tono nazvao domovinakom strujom, no tada je poblie odreuje rijeima
domovinaka struja Josipa Franka, to je, dakako, posve netono (domovinai su, ui se to i u osnovnoj koli, bili protivnici Josipa Franka i njegovih
sumiljenika). Nije to, meutim, usamljen sluaj da autor tvrdi neto to je
zapravo dijametralno suprotno proloj stvarnosti. Na jednom drugom mjestu, primjerice, tvrdi da je Jelaiev kult sustavno [...] njegovala pravaka
inteligencija (sv. I., str. 574.), a dobro je znano, ili bi barem trebalo biti, da
su Starevi i njegovi pristae zastupali nepokolebljivo otar i negativan stav
prema Jelaiu i njegovoj uspomeni (vidi, na primjer, Starevieve saborske
govore i pjesnike uratke stekli kakav je bio August Harambai). Mimici
se takoer omie i ocjena da ista stranka prava nakon 1903. postaje glavni
politiki imbenik u stranakom ivotu, napose u Slavoniji (sv. I., str. 612.).
U stvarnosti, ta je stranka u Slavoniji (i) tada bila razmjerno slaba, vidljiva tek

545

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

u pojedinim sredinama, to bi autoru moralo biti poznato budui da se u svom

prikazu poziva i na radove Stjepana Matkovia.
Vano je napomenuti da su sve navedene pogreke a posrijedi je tek
izbor onih najkrupnijih i najoitijih1 prisutne u istom obliku i u prvom i u
drugom izdanju, to zorno pokazuje da autor nije uloio mnogo truda u poboljanje svoga teksta. Oigledno je, takoer, da ni struna ni ira javnost dijelom zbog ignorancije, dijelom zbog neznanja nisu reagirale na slabosti Mimiina rada, te su jedine reakcije u tisku bile pozitivne i pohvalne. Budui da
je rije o popularno pisanom, vizualno privlanom i oito uspjenom izdanju
koje odailje niz netonih podataka i pogrenih interpretacija, ipak se namee
potreba argumentirane kritike koja e ukazati na osnovne nedostatke, pa ak i
tetne uinke Mimiine sinteze. U suprotnom, nee biti mjesta uenju ako za
nekoliko godina u izlozima knjiara ugledamo i tree, jo luksuznije i skuplje,
a sadrajno nepromijenjeno izdanje.
Branko Ostajmer

Monarhistika Jugoslavija
I u ovom dijelu Mimiine monografije o Slavoniji uzalud ete traiti
cjelovitu priu o Slavoniji. Zapravo, teko ete uope nai Slavoniju. Opi
kontekst uvijek je poeljno pojasniti, ali ovdje on nije u slubi objanjavanja
onoga to se u Slavoniji zbivalo, nego preuzima glavnu ulogu zauzevi ne
manje od 90% ukupnog teksta. Svedena na marginu, Slavonija se spominje
ili usputno u opem pregledu (primjerice, kao jedna od niza pokrajina u kratkim prikazima administrativnih reformi) ili se u spomenuti, ekstenzivni opi
pregled nevjeto ubacuje poneki ulomak o Slavoniji. Nain na koji su izabrani ovi ulomci nedvosmisleno svjedoi o autorovom solidnom nepoznavanju
predmeta o kojem pie, pa nema smisla nabrajati ega sve nema (a trebalo bi
biti), a teko je odgovoriti i zato je ono ega ima uope dospjelo u knjigu.
Naime, na iole upuenijeg itatelja ovi razbacani fragmenti mogu samo osta1

U svomu nedostatnom poznavanju hrvatske prolosti autor esto posve mijea razliite osobe,
a ilustrativan je sluaj kada spominje atentate iz 1912. godine na Cuvaja i Ivana Planinaka,
a 1913. na Ivana krleca (sv. II., str. 12.), posve krivo mislei da je Ivan Planinak takoer
bio politiar, a ne atentator (Ivan Planinak je i u kazalu imena naveden kao politiar).
A nije najmanje vana ni injenica da Mimica, kao i mnogi drugi prije njega, netono navodi
i ime i prezime tog atentatora koji se zapravo zvao Stjepan Planinak.

546

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

viti dojam sluajnog odabira. Tako se u ovom poglavlju moe proitati neto o
Srijemu, jer je o njemu (davno, ali sreom objavljeno u pretisku) pisao Rudolf
Horvat. Meutim, nema nita o Baranji, koju bi se moralo spomenuti u prii
o pomicanju upravnih i nacionalnih granica (u ijem je kontekstu naveden
Srijem). Uostalom, nije spomenuto niti jedno drugo slavonsko podruje, iako
ne moemo rei da o njima nije pisano. Slino vrijedi i za izolirani ulomak
u kojem je na temelju kronike kapucinskog samostana u Osijeku nabrojeno
koje su dogaaje 1927. oni drali vanima. Ono to se moglo iskoristiti kao
zgodno oivljavanje teksta ili moda ozbiljniji prikaz svakodnevnice ostalo
je izdvojeno unutar politike kronologije i bez objanjenja zato je svedeno
samo (i upravo) na 1927. godinu. Moda je bolji primjer nain na koji je autor obradio agrarnu reformu, jedno od kljunih pitanja slavonskog meuraa.
Od razmjerno obilne literature, on se poziva na jedan rad Zdenke imoni
Bobetko (iako ih je ona napisala napretek) i na lanak Snjeane Rui. To to
je ovoj temi posveeno ak i posebno poglavlje u inae kronoloki strukturiranom i razdijeljenom tekstu, u drugim bi okolnostima pokazivalo kako je autor
(s pravom) elio istaknuti vanost ove reforme. Meutim, druga dva tematska
poglavlja (koja odskau od spomenutog kronolokog ritma) dovode u pitanje
ovako protumaenu namjeru. U jednom se radi o etnikim organizacijama
(pa tu ima i neto o etnicima u Slavoniji, jer je o tome pisao Zdravko Dizdar),
ali ipak se moramo zapitati zato je posebno poglavlje posveeno ba njima, a
ne nekim daleko vanijim pitanjima. Drugo (ukupno tree) tematsko poglavlje, u kojem je rije o Hrvatskom katolikom pokretu, i u kojem se uope ne
spominje Slavonija, ne ostavlja sumnje kako je nastao taj patchwork nanizanih prepriavanja i poduih citata iz literature povrnim pregledom opih
djela i poneke specijalizirane studije, nabavljene vie sluajno nego sustavno.
Uzmimo jo samo jedan primjer (iako bi ih se moglo nizati u nedogled).
Politici Hrvatske seljake stranke posveena je velika pozornost, zapravo ona
ini veinu opeg politikog pregleda (a cijela je knjiga upravo to, opi politiki pregled). Meutim, o HSS-u u Slavoniji nema ba nita, nema ak ni
onoga to je inae najjednostavnije, poput izbornih rezultata u slavonskim
kotarevima.
Kako je reeno, glavninu knjige ini opa politika povijest hrvatskog
meuraa, pa se postavlja pitanje je li Mimica dao barem njen pristojan pregled. Na alost, i ovdje ima brojnih slabosti. Glavna je ona ista koju smo
vidjeli u nainu na koji ubacuje pojedine fragmente o Slavoniji, a to je da sadraj, strukturu, pa i interpretaciju diktira autoru poznata i pronaena literatura, a ne autorska koncepcija. Tako je, primjerice, sporazum Cvetkovi-Maek
prvo ocijenjen kao lo za Hrvatsku, jer Maek nije iskoristio prednost to je
sporazum vie trebao Srbiji nego Hrvatskoj, a ve u reenici iza toga moemo
proitati da se zapravo radilo o podjeli Jugoslavije na interesne sfere izmeu
srpske i hrvatske politike elite. Tu se samo moemo nadati da e nesretni

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

547

itatelj prepoznati kako su tumaenja preuzeta iz desne i lijeve literature.

Istina, inae je jasniji u tome da razne interpretacije pripadaju raznim autorima, ali tada ipak nedostaje i njegovo vlastito tumaenje. Dodue, kada se
proita neto to je vjerojatno njegovo miljenje (teko da je itko od citiranih
povjesniara napisao neto takvo), zakljuimo da je i bolje to se suzdravao
u njegovom iznoenju. Rei kako je ondanja hrvatska politika indiferentna
prema pitanjima ljudskih prava i liberalne demokracije, odnosno da ne trai
demokratizaciju, nego samo federalizaciju drave, moe samo netko tko ne
zna ba nita o tome da se oporbeni nastup gradio na demokratskim naelima
(na to bi se uope drugo mogli pozvati nego na prava glasa i prava osobe?).
Posljedica ovakvog rezanja i sastavljanja odlomaka iz radova drugih autora jest nesustavnost, ak zbrka, ponavljanje, neobjanjivi prioriteti (zato
bi rezolucija hrvatske omladine iz rujna 1928. bila vrijedna ocjene da je na
prvom mjestu u politikim dogaajima krizne situacije nakon ubojstva voa
HSS-a u Narodnoj skuptini?) i, napokon, razlika u podacima. Tako se meu
stradalima u atentatu u skuptini 1928. jednom navodi Ivan Grana (tovie,
bilo zbog neznanja ili nespretno sroene reenice, ispada da je tamo ubijen),
a na drugom mjestu nije ni spomenut, iako se nabrajaju svi ubijeni i ranjeni.
Ovo se moe nazvati cjepidlaenjem, ali navedeno je kao primjer teksta koji
oblikuje prepisivanje, a ne pisanje. (Uostalom, kada se govori o atentatu u
Skuptini treba razumjeti da se radi o sredinjoj toci politike dogaajnice
i dubokoj nacionalnoj traumi, pa se nekome tko se njome bavi ne bi trebalo
dogoditi nevano isputanje.)
Budui da se radi o kompilaciji dosadanje historiografije (arhivskih
izvora uope nema, znai ni istraivanja), onda ipak treba rei neto i o koritenoj literaturi. Naravno, ne treba svaki rad biti i istraivaki, tovie, sinteze
su dobrodole, ali ozbiljan sintetski pristup ima i jedan nuan preduvjet, a to
je zaista dobro poznavanje svega to je o temi ve poznato. Pretenciozno pisati
sintezu o cijeloj regiji uz ovakvo nepoznavanje novije ponajprije hrvatske,
srpske i maarske historiografije (ili barem izdanja slavonskih znanstvenih
i kulturnih institucija), ali i brojnih lokalnih monografija, blago reeno, zauuje. Autorov postupak je otprilike ovakav poe se od 2-3 najopenitije
sinteze hrvatske povijesti, zatim se izabere jo nekoliko poznatih povjesniarskih imena (i to njihovi manji radovi, po mogunosti lanci, a ne monografije)
i tome se doda nekoliko navoda iz enciklopedija (ukljuivo davno zastarjele
ocjene Vase Bogdanova iz Enciklopedije Jugoslavije iz 1962.!). U literaturi
emo nai ak i ono to je doista neshvatljivo ozbiljno se u biljeci navode
kao izvor saetci izlaganja iz knjige saetaka znanstvenog skupa (i to jednog
skupa - Kongresa povjesniara u Puli, koji je odran na autorovom terenu pa
mu je valjda prisustvovao, ili je barem nabavio knjigu saetaka). (Treba li rei
da tako citirani autori imaju podosta objavljenih znanstvenih radova?)

548

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

Spomenimo ipak jo i stil koji na trenutke prelazi iz knjievnog u govorni

jezik (pa je hrvatsko pitanje stavljeno na led, a kada ga se konano poelo
rjeavati bilo je to radi viih sila, pri emu se vjerojatno misli na pogorane
meunarodne odnose). Leernost zapravo ne bi uope smetala da je u slubi
jasne ideje o onome to se eli rei, ali ovako govori samo o ogranienoj moi
izraavanja. Pridodajmo tome i olako koritenje pejorativnih fraza, poput policijsko-balkanske drave ili laskavih bizantinizama (kojima je kralj Aleksandar pokuao pridobiti neke uglednike za diktaturu). Drava je doista bila
policijska i diktatura je slamala pojedince, ali bi odmjereniji rjenik pokazao
da autor nije populistiki ugaao dijelu potencijalne publike. Ili da barata bogatijim rjenikom. Moda ak i da razmilja.
Ukratko, metodoloki i stilski knjiga je na razini studentskog seminarskog rada i uz sreenije odnose u znanosti i profesionalniju izdavaku politiku, mogla bi biti objavljena jedino u vlastitom izdanju samog autora.
Suzana Leek

Drugi svjetski rat

U treem poglavlju knjige o Slavoniji u 20. stoljeu, naslovljenom Hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu (121.-230.), autor progovara o mnogim
temama, a prije svega ovdje u dati kratak sadrajni pregled ovog poglavlja.
Autor je poglavlje podijelio na dvije osnovne cjeline, tj. na dio posveen razdoblju Nezavisne Drave Hrvatske te na dio posveen antifaistikom pokretu, a svaka od cjelina dodatno je ralanjena na vie manjih dijelova. Dakle, u
sadrajnom dijelu ovaj povijesni pregled Mimica zapoinje s nekoliko stranica naslovljenih Hrvatske ratne opcije (123.-125.) u kojima ukratko ukazuje u
kojem e smjeru pisati o razdoblju Drugog svjetskog rata te da e razmatranja
temeljiti oko suprotstavljenih hrvatskih ratnih opcija (ustaka, komunistika,
HSS-ovska).
Prva temeljna cjelina treeg poglavlja naslovljena je Hrvatska u sjeni
nacionalistikog modela (126.-180.) i ralanjena je na dijelove: Uspostava NDH (126.-135.), Ratne opcije Hrvatske seljake stranke (135.-142.),
Hrvatsko gospodarstvo u NDH (142.-149.), Katolika crkva u Nezavisnoj
Dravi Hrvatskoj (149.-155.), Kulturni ivot i prosvjetni rad u NDH (155.163.), Hrvatska vojska i obrana (163.-169.), Uloga etnika u Nezavisnoj

scrinia slavonica 13 (2013), 521-550.

549

Dravi Hrvatskoj (169.-175.) i Slom Nezavisne drave Hrvatske (175.180.). Idui dio poglavlja, odnosno druga temeljna cjelina naslovljena je Antifaistika Hrvatska (181.-224.), a sastoji se od ovih dijelova: Proturjeja
partizanskog pokreta (181.-186.), Uzroci ustanka u NDH 1941. godine
(186.-192.), Poetak ustanka i prve ratne godine (1941-1942) (192.-!98.),
Uspon antifaistikog pokreta u Hrvatskoj (1943-1944) (198.-205.), Na
izmaku rata (205.-213.), Od partizantine do vojnikog centralizma (213.219.), Ratni gubici Hrvatske i rtve genocida (1941-1945) (219.-224.). Posljednji dio poglavlja sadri znanstveni aparat, tj. biljeke (225.-230.) iz kojih
je razvidno to je autor koristio u izradi ovog poglavlja knjige.
Iako se u prethodnom pasusu radi tek o suhoparnom nabrajanju, iz pojedinih naslova treeg poglavlja vidljivo je na koji je nain autor koncipirao
ovaj dio sinteze, odnosno to ga je najvie zaokupilo prilikom pisanja knjige.
Iako se u prikazima obino daje i krai opis pojedinih (ili svih) pasusa izdanja, smatramo da za to ovdje odista nema potrebe, jer bi suhoparno nabrajanje
podataka samo dodatno opteretilo ovaj krai prikaz. S obzirom da je knjiga relativno nova i dostupna irem itateljstvu, ovdje treba iznijeti nekoliko opaski
vezanih uz izdanje, tj. uz tree poglavlje koje se odnosi na razdoblje Drugog
svjetskog rata.
to rei o tom poglavlju Mimiine knjige? Prije svega, treba konstatirati
kako je autor korektno prenio podatke iz koritene literature, meutim ovdje
ima i nekoliko veoma bitnih opaski. Iako nije nevano, ipak nije presudno to
je autor koristio selektivnu bibliografiju koja nije nadopunjena najsuvremenijim spoznajama. Meutim, od svega u oi najvie upada injenica kako se
svojom tematikom ovo poglavlje ne poklapa s glavnim naslovom knjige, koju
je autor naslovio Slavonija u XX. stoljeu. Odista je bespredmetno raspravljati
o mnogim detaljima koje autor iznosi, jer u stvari autor daje sintetski pregled
kratke povijesti cjelokupne Nezavisne Drave Hrvatske, dok je Slavonija tek
sporadino spomenuta. Dakle, ovo bi se poglavlje obraenom tematikom prije moglo uklopiti u nekakav sintetski rad o povijesti NDH, negoli u sintetski
rad koji je autor napisao i u kojem se naravno oekuje da je obraivao i dao
sintetski povijesni pregled spomenutog razdoblja za podruje Slavonije. Iako
je svaki sintetski rad nezahvalna tema, autor je ovdje ipak iskazao povran
pristup, jer ne mogu se oteti dojmu kako je u stvari u treem poglavlju u potpunosti promaio zadanu si temu rada. Naravno, treba dodati i da je sam autor
u predgovoru napisao da e se usredotoiti na politiku i gospodarsku povijest
te da mu cilj rada nije pisanje znanstvene knjige, ve svojevrsnog publicistikog djela, to naravno ne umanjuje prethodnu konstataciju kako se ipak radi
o povrnom pristupu u obradi slavonskih tema vezanih uz razdoblje Drugog
svjetskog rata.
Mario Kevo

550

Kritika: Povijest Slavonije koja to nije

Druga Jugoslavija
IV. poglavlje Mimiine povijesne monografije o Slavoniji u 20. stoljeu (odnosno XVIII. poglavlje u ponovljenom izdanju), naslovljeno Obnova
i raspad druge Jugoslavije, u potpunosti odudara od naslova monografije.
Naime, u navedenom poglavlju autor se ni u jednom segmentu ne osvre na
povijest Slavonije kao regije, ve se openito bavi hrvatskom povijeu nakon
Drugog svjetskog rata. Autor nije uloio ni malo truda da u tematskim cjelinama navedenog poglavlja prikae kako su se odreeni povijesni dogaaji
odrazili na prilike u Slavoniji. To je bilo mogue uiniti uvidom u postojeu
literaturu koja se bavi Slavonijom kao regijom ili nekim njenim pojedinim
dijelovima (kao npr. nedavno objavljena monografija Vukovarsko-srijemska
upanija. Prostor, ljudi identitet, ili npr. znanstveni radovi u asopisu Scrinia
Slavonica). Dakle, barem kada govorimo o navedenom poglavlju, moemo
konstatirati da je naslov knjige Slavonija u XX. stoljeu najobinija marketinka prijevara, jer naslov ne odgovara sadraju. Meutim, ni tekst koji je
donesen u navedenom poglavlju nema sam po sebi neku znaajniju vrijednost,
jer se temelji na samo desetak naslova, kojima autor oito raspolae u osobnoj
kunoj knjinici. Autor je izvrio svojevrsnu kompilaciju odlomaka iz pojedinih knjiga, bez bilo kakve ozbiljnije znanstvene analize i kritinosti. Lako
je uoiti da autor za navedeno razdoblje nije koristio dosad jedinu znanstvenu sintezu koja se bavi povijeu Hrvatske u vrijeme komunizma, tj. knjigu
Zdenka Radelia, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. od zajednitva do razlaza, kolska knjiga, Zagreb, 2006., te jo neke njegove knjige i znanstvene
radove, kao ni knjige i radove drugih uglednih znanstvenika koji se bave navedenim razdobljem, kao npr. Vladimir Geiger, Nada Kisi-Kolanovi, Katarina
Spehnjak, Hrvoje Matkovi i drugi.

Miroslav Akmada