ZATO SU MALI PISCI PREUIVANI U HRVATSKOJ

KNJIEVNOJ HISTORIOGRAFIJI?
Anica Bili

Kroz postmodernistiku prizmu i knjievnopovijesnu optiku u lanku se raz

matra poloaj malih pisaca u hrvatskoj literarnoj historiografiji. Odgovori na pitanje
postavljeno u naslovu nisu sveobuhvatni, nego proizlaze iz autoriina promiljanja
i upitanosti zato su mali pisci ostali zanemareni, zaboravljeni i preueni u
dosadanjoj knjievnohistoriografskoj i kritikoj praksi, kao i iz injenice da je u
suvremenom knjievnom znanstvu znatno pojaan interes za njih.
Pomo i znanstveno uporite u osvjetljivanju problema poloaja minornih
pisaca u knjievnoj historiografiji nalazi ponajprije u znanstvenim radovima Du
bravke Orai Toli i Burgharta Schmidta, s osloncem na konkretne i pojedinane
primjere pisaca iz Slavonije te kapitalna knjievnopovijesna djela nastala u 20. i
poetkom 21. stoljea.

Kljune rijei: mali pisci, hrvatska knjievna povijest, znanost o knjievnosti,
postmoderna

432

UVOD
Zato u knjievnim povijestima i pregledima nastalim u 20. stoljeu nismo mo
gli pronai imena pisaca poput Josipa Karlovia (1853.1905.), Mladena Barbaria
(1873.1936.) ili Josipa Crepia Aurela (1890.1940.)? Odgovor moemo pronai
u mjestu i poloaju to ga navedeni pisci zauzimaju unutar hijerarhijski uspostav
ljenih knjievnopovijesnih nizova oni pripadaju redu minornih pisaca, epigona
ili pak pukih pisaca, a hrvatska knjievna historiografija u svojih je 150 godina
bila uglavnom povijest knjievnih veliina i novosti, gdje za minorne, epigonske i
puke pisce nije bilo mjesta. To nam pokazuje da je knjievna povijest promatrala
knjievna djela u vremenskom slijedu i vrijednosnom sustavu, to nas upuuje
na pitanje kriterija u klasificiranju i usustavljivanju opsene grae i naela izbora
relevantnih pisaca i djela kojima su bili voeni literarni historiografi, pa emo
uoiti i prijepor izmeu injenica i vrijednosti. Svjedoci smo da je u suvremenom
knjievnom znanstvu znatno pojaan interes za male pisce, njihova djela i opuse
te potrebu ne samo njihova evidentiranja nego itanja i valoriziranja sa suvremene
toke, kao i usustavljivanja u knjievne povijesti.1 Zapaamo da u posljednjih
desetak godina javlja se poveano zanimanje za povijest knjievnosti2 nakon nje
zine krize nastale uslijed tzv. ahistorijskih orijentacija u prouavanju knjievnosti
koje su se pojavile i cvjetale osobito izmeu pedesetih i sedamdesetih godina 20.
stoljea3.
1. Prije negoli uemo u knjievne i knjievnopovijesne razloge kao mogue
odgovore na postavljena pitanja o poloaju i znaenju malih pisaca u hrvatskoj lite

1
Usp. panoramski (ne antologijski!) izdavaki projekt Slavonica Slavonske naklade
Privlaica iz Vinkovaca 1992. sa est knjiga i 1994. u sto knjiga, potom okrugle stolove na
Danima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima, koji, poevi 1995., aktualiziraju zanemarene
ili pak male pisce iz Slavonije: Josipa i Ivana Kozarca, Jozu Ivakia, Nikolu Andria, Isu
Velikanovia, Vanju Radaua, Vladimira Lunaeka, Josipa Stjepana Relkovia.
2
Milivoj Solar, Paradigma povijesti knjievnosti, u: Milivoj Solar, Uvod u filozofiju
knjievnosti, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb 2004., str. 342.
3
Milivoj Solar, Povijest knjievnosti, navedeno djelo, str. 203.

433

rarnoj historiografiji4, roenoj u pozitivizmu5, potrebno je osvijetliti neke aspekte i

izvanknjievne razloge koji olakavaju razumijevanje recentne pojave zanimanja
za male pisce unutar knjievne znanosti. Pri tome moramo sociologiji knjievnosti
prepustiti problem odnosa periferije i sredita knjievnoga ivota, nepovezanosti
regija, pitanje provincijalnosti te socijalne, drutvene, politike, svjetonazorne
i ideoloke razloge to su utjecali na zapostavljenost pojedinih pisaca ili ih pak
aktualizirali objelodanjivanjem, kao primjerice Antologija srijemskih pisaca Hrvatska rije u Srijemu 1995. u izdanju Ogranka Matice hrvatske Tovarnik i Zagreb.
Ulasku malih i zanemarenih pisaca u hrvatsku literarnu historiografiju prethodili
su manje ili vie ambiciozni pokuaji sastavljanja hrestomatija i zbirki zaviajnih
i zapostavljenih pisaca6, ponajvie pjesnika, iji su tekstovi skupljali prainu po
arhivima i zaviajnim odjelima knjinica, a njihovi osvijeteni prireivai bili su
pritom voeni vie naelom zaviajnosti i reprezentativnosti negoli literarnosti i
estetinosti.7
4
Male pisce struno nazivamo i minornim piscima, to jest, u doslovnom znaenju toga
leksema, drugorazrednima, to danas doivljavamo s poprilinim pejorativnim prizvukom
te sam se u lanku radije opredijelila za termin mali pisci.
5
Poetkom hrvatske znanosti o knjievnosti Miroslav icel smatra 1856. godinu, kada
je Ivan Kukuljevi Sakcinski objavio knjiicu i svojevrsnu antologiju Pjesnici hrvatski XV.
vijeka s pjesmama i ivotopisima pjesnika, pa naznaujemo da 2006. godine obiljeavamo
150 godina hrvatske znanosti o knjievnosti.
Usp. Miroslav icel, Povijesti i povjesniari hrvatske knjievnosti (Sto godina hrvatske
knjievne historiografije, 1850-1950), Drugi hrvatski slavistiki kongres, Zbornik radova
I., Hrvatsko filoloko drutvo Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Zagreb 2001., str. 918.
6
U sjeni transcendencije, hrvatsko pjesnitvo od Matoa do danas: antologija, sastavili
i priredili Neven Jurica i Boidar Petra, Kranska sadanjost, Zagreb 1987.;
Lirika Velikoga petka, priredio Ante Stama, Erasmus naklada, Pasionska batina,
Zagreb 1998.;
Hrvatska boina lirika, od Kranjevia do danas: antologija, priredio Boidar Petra,
Naklada Juri, Biblioteka Vrilo, knj. 1, Zagreb 2000.;
Hrvatska uskrsna lirika od Kranjevia do danas: antologija, priredio Boidar Petra,
Naklada Juri, Biblioteka Vrilo, knj. 2, Zagreb 2001.
7
Za vinkovaki prostor kao ilustraciju moemo navesti sljedea izdanja: Cibalae Lirika
MCMLV (Vinkovci 1955.), Slavonske minijature (Biblioteka Vez, knj. 5, Osijek 1961.), est
lica u ravnici (Vinkovci 1961.), Dionizije vagelj, Klasovi za prijestolnicu srca, antologija
pjesnika vinkovakoga kraja (1964.), Osamljeni svira, Lirika sedmorice (Umag 1971.),
Zaljubljenici Cibalae, urednika Vladimira Rema (Vinkovci 1976.), itamo okake pjesnike i
itamo vinkovake pjesnike (Knjinica kulturnog identiteta, SN Privlaica, Vinkovci 1992.),
Maer, Miroslav, Vinkovci u stihu (Vinkovci 1999.) i dr.

434

Literarna historiografija, usredotoena na praenje razvojne linije, za volju

primjene pojma knjievne evolucije i kategorije inovacije izdvajala je najvanije,
najizrazitije odlike, originalne osobnosti i dominantne pojave u knjievnopovijes
nom slijedu te ih razvrstavala po rodovima, kolama, pokretima i razdobljima, a
zanemarivala je sekundarno i neoriginalno. Marljivo prikupljanje grae, njezino
klasificiranje i sreivanje te svrstavanje u hijerarhijske nizove tijekom stopedeset
godinjega iskustva hrvatske knjievne historiografije pokazalo je kako svako
razdoblje ima svoju dominantnu oznaku, to razdvaja inovativno od tradicio
nalnoga, premda ne postoji stroga granica izmeu novoga i staroga poetolokoga
modela. U takvu su knjievnopovijesnom pogledu minorni pisci ostali zanemareni
i zaboravljeni, a knjievna se historiografija itala kao povijest ili pregled knjiev
nih velikana i veliina, to jest velikih pisaca i antologijskih djela, koji se nalaze
na vrhu hijerarhije knjievnih vrijednosti, a u podnoju je piramide zapostavljeno
i malo. Takav autoritarni pristup, to nastoji objektivirati svoje spoznaje i ocjene
te se trsi prikazati ih opeprihvaenima, ozbiljno je poljuljan s nekoliko aspekata.
Osim toga, valja uzeti u obzir krizu knjievnopovijesne metode i miljenja
koju je izazvalo inzistiranje na knjievnim tekstovima, pri emu se gubio iz vida i
itatelj i pisac, to jest cjelina knjievne komunikacije, to je pogodovalo izostanku
promatranja pisca uope kao poiljatelja, dakle sastavnoga dijela toga procesa.
Uzroke toj krizi Milivoj Solar vidi u slabljenju dijakronijske orijentacije povijesti
knjievnosti i jaanju sinkronijske orijentacije u knjievnoj znanosti te precizira taj
proces: Povijest knjievnosti nakon Drugog svjetskoga rata donekle je potisnuta
iz sredita znanstvenoga prouavanja knjievnosti prema rubovima jer su nova
kritika, tzv. imanentna interpretacija, formalizam i strukturalizam dali prednost
sinkroniji.8 Kriza povijesti knjievnosti, prema Milivoju Solaru, dosee vrhunac
pedesetih i ezdesetih godina 20. stoljea.9
2. U ovom se radu u prvom redu eli osvjetljenje i razjanjenje pojaanoga
interesa za male, zanemarene i zaboravljene pisce i njihova djela potraiti i pro
matrati iz postmodernistikoga rakursa, to jest iz zanimanja postmodernosti za
sve to je lokalno, periferno, na rubu drutva, ono to je dosada manje-vie bilo
8
Milivoj Solar, Paradigma povijesti knjievnosti, u: Milivoj Solar, Uvod u filozofiju
knjievnosti, str. 341.
9
Milivoj Solar, Povijest knjievnosti, navedeno djelo, str. 200.

435

zanemarivano10. U postmodernoj kulturi veliko se znaenje pridaje dijalektnoj

jezinoj tradiciji (okaka ri, 2003., Vinkovci i dr.), perifernoj gradskoj kulturi
(udruge Vinkovaki okaki rodovi, Vinkovci, okaka grana, Osijek i sl.), se
oskom nainu ivota (seoski turizam), povratku prirodi (ekopokreti), zanimanju
za folklor (Vinkovake jeseni, akovaki vezovi i dr.) i tradicijski ivot (okako
sijelo u upanji, Iloka berba groa u Iloku, Mladost i ljepota Slavonije u Starim
Mikanovcima, itd.).11 Razloge pojaanom zanimanju za profesionalno i analitiko
iitavanje, ponovno vrednovanje te usustavljivanje djela i opusa malih pisaca u
knjievnopovijesne tijekove hrvatske literature nalazimo, uz ostalo, u postmoderni,
a uzroke u proturjenosti izmeu moderne i postmoderne. Promotrimo li estetiku
moderne, moemo uvidjeti da u njoj dominira kategorija originalnosti, provokacije
i oka, dok u postmodernizmu dominira kategorija citata i poetika navodnika.
Dubravka Orai Toli u knjizi Teorija citatnosti tvrdi da u razdoblju postmo
derne i postmodernizma dominira ilustrativna citatnost, odnosno muzejska i arhi
varska citatnost, koja jaa kulturni kanon. Postmodernistiki umjetnici stavljaju
se u podreen poloaj, doslovce prepisuju i preslikavaju tekstove vlastite tradicije
i suvremene kulture kako bi pokazali da tradicija i kultura postoje, da se ne smiju
zaboraviti, nego da se moraju svim sredstvima, pa i jednostavnim nepreraenim
citatima, uvati od unitenja12.
Dok se u umjetnosti modernizma uspostavlja hijerarhija, u postmodernizmu
razliitosti mirno koegzistiraju te uz demokratinost u postmodernoj umjetnosti
vlada egalitarna strategija pa nema potrebe stvarati hijerarhijske nizove i ljestvice
i po njima rangirati pisce i djela jer postmoderna dovodi u pitanje sve vrijednosti,
sumnjii sva mjerila te otvara perspektivu proizvoljnosti. Za postmodernistikoga
povjesniara knjievnosti i znanstvenika svi pisci, i mali i veliki, vrijedni su po
zornosti, a pitanje literarne vrijednosti ostaje i dalje estetiko pitanje. U ranijim
knjievnim povijestima povijesni proces procjenjujemo prema vrijednostima, a
sama skala vrijednosti izvedena je iz povijesti13. Danas meutim u knjievnoj
10
Usp. Nikola Dogan, U potrazi za Bogom, Kranin u postmodernom vremenu, Bib
lioteka Diacovensia, Studije 5, Teologija, akovo 2003., str. 312.
11
Nikola Dogan, navedeno djelo.
12
Dubravka Orai Toli, Teorija citatnosti, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb 1990.,
str. 210.
13
Milivoj Solar, Spekulativna povijest knjievnosti, citirano prema: Milivoj Solar,
Smrt Sancha Panze i drugi eseji, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb 2006., str. 284.

436

povijesti nisu upitne injenice nego vrijednosne prosudbe. Dok se u modernizmu

negira tradicija i inzistira se na diskontinuitetu, u postmodernizmu se ukljuuje
tradicija te se otud inzistira na kontinuitetu, to ide u prilog nastajanju knjievnih
povijesti koje ukljuuju i preuivane pisce (iz dijaspore14, egzila15 i katolike
pisce16, dakle one in i one koji su bili aut), uz velike pisce pokazuje se interes i
za male, zanemarene, provincijalne, regionalne, zaviajne pisce (one gore one
dolje)17 te razliito ideoloki orijentirane, koji zajedno dolaze i nalaze se na
okupu (lijevo desno).18 U tome prepoznajemo ukljuivost kao jednu od odlika
postmoderne.
Drukijemu knjievnopovijesnom pogledu na male pisce pogodovale su i tri
paradigme postmoderne, koje navodimo prema knjizi Postmoderna strategije
zaborava Burgharta Schmidta:
1. historijski eklekticizam
2. autohtoni regionalizam
3. tehnologija moderne19
Postmodernizam se zalae za pluralizam tolerancije te pokuava integrirati
prikaz mnogostrukosti kulturnoga doivljavanja. Ne okree se protiv modernoga
14
Npr. Stjepan Blaetin, Knjievnost Hrvata u Maarskoj od 1918. do danas, Knjinica
Neotradicija, kolo 2, knjiga 4, Ogranak Matice hrvatske Osijek i Hrvatski znanstveni zavod
Peuh, Osijek Peuh 1998. i dr.
15
Usp. Vinko Grubii, Hrvatska knjievnost u egzilu, Knjinica Hrvatske revije,
redovita izdanja, knjiga 17, Barcelona Mnchen 1991.
45 emigrantskih pisaca, priredio imun ito ori, Sekcija DHK i Hrvatskoga centra
P.E.N.-a za prouavanje knjievnosti u hrvatskom iseljenitvu, Zagreb 1991.
imun ito ori, 60 hrvatskih emigrantskih pisaca, Hrestomatija s bio-bibliograf
skim podatcima, Sekcija Drutva hrvatskih knjievnika i Hrvatskoga centra P.E.N.-a za
prouavanje knjievnosti u hrvatskom iseljenitvu, Prosvjeta, Bjelovar 1995.
16
Vladimir Lonarevi, Knjievnost i Hrvatski katoliki pokret (19001945), Alfa,
Zagreb 2005.
17
Goran Rem Helena Sabli Tomi, Slavonski tekst hrvatske knjievnosti, Matica
hrvatska, Zagreb 2003.
18
Dubravko Jeli, Povijest hrvatske knjievnosti, Naklada P. I. P. Pavii, Zagreb 1997.
Miroslav icel, Hrvatska knjievnost 19. i 20. stoljea, kolska knjiga, Zagreb 1997.
19
Burghart Schmidt, Postmoderna strategije zaborava, kolska knjiga, Zagreb
1988., str. 25.

437

i suvremenoga nego nastoji historijska iskustva povezati s autohtonim, svako

dnevnim oblicima izraavanja i najnovijim razvojem moderne tehnike20.
Na temeljima tih triju paradigmi nastali su potrebni uvjeti za pomak u
knjievnoj historiografiji, koja e ukljuiti sva dosadanja postignua lokalne
regije, a u tome obilato pomae suvremena tehnologija, INTERnet, nainjene
bibliografije i baze podataka. Prije, bez informatike opreme, nije bila mogua
takva, velika koncentracija knjievnopovijesnih podataka i njihova klasifikacija;
ujedno je poveana i njihova dostupnost, brzina i lakoa ovladavanja njima. Uslijed
tehnike, elektronike komunikacije sve je u sinkroniji i slikama, koje potiskuju
dijakronijsku dimenziju, bitnu za knjievnopovijesno osmiljavanje knjievnih
injenica. Zahvaljujui informatikoj opremi i elektronikim medijima, opsenost
grae, njezina obradba i usustavljivanje vie se ne smatraju problemom.
Osjea se odreena napetost izmeu internacionalnoga, nacionalnoga i re
gionalnoga, to je evidentno i u samim terminima svjetske, nacionalne i region
alne (zaviajne) knjievnosti, a osobito nacionalnoga i regionalnoga u hrvatskoj
knjievnoj historiografiji, to znai da postmoderna nije ula u svijest svih pojedi
naca, profesionalnih prouavatelja knjievne zbilje i njezinih povijesnih tijekova,
odnosno pokazuje kako nijedno razdoblje nije jedinstveno nego je mjeavina
silnica staroga i novoga. Naime, Dubravka Orai Toli tvrdi da je postmoderna
(je) globalistika kultura orijentirana na prostor. Vrijeme, osnovni nositelj moderne
kulture, modernoga razmiljanja o povijesti i moderne historiografije, u ovoj je
velebnoj itanki (Slavonski tekst hrvatske knjievnosti, o. a.) zamijenjeno inter
esom za posve odreeni kulturni prostor, i time je cijela koncepcija knjievne i
kulturne povijesti preokrenuta naglavce: knjievni se razvoj vezao uz prostor, a
povijest se pretvorila u topografiju.21 Polazei od kategorije prostora, knjievni
povjesniar Vinko Brei ponudio je 2003. razdiobu hrvatske knjievnosti po
topografskom kljuu na dva dijela: sjeverni juni, tj. panonski mediteranski
ili kopneni primorski knjievni diskurs.22 Kategorija prostora olakala je ulazak
Burghart Schmidt, navedeno djelo, str. 2425.
Dubravka Orai Toli, Povijest kulture iz prostorne vizure, Kolo, god. XIV., br.
2, Matica hrvatska, Zagreb 2004., str. 401404.
22
Vinko Brei, Slavonska knjievnost i novi regionalizam, Umjetnost rijei XLVII,
4, Zagreb 2003., str. 213271.
Vinko Brei, Slavonska knjievnost i novi regionalizam, Osijek 2004.
20

21

438

u knjievnopovijesne preglede piscima iji knjievni rad ima veu kulturoloku

vrijednost i znaenje za lokalnu zajednicu i manju sredinu, a ne veliku literarnu,
umjetniku vrijednost u nacionalnoj knjievnosti. Zapravo, suvremeni knjievni
povjesniari u izboru relevantnih djela i pisaca daju prednost injenicama, nastojei
nijednoga pisca ne preutjeti, zaboraviti ili oznaiti nevanim i bezvrijednim.
Potreba spremanja na milenijskom prijelazu i utvrivanja bilance stoljea te opa
kriza vrijednosti preslikala se i na literarnu historiografiju, koja se radije utjee
objektivnom, provjerljivom injeninom stanju uvaavajui i minorne pisce,
njihova djela i opuse kao relevantne knjievnopovijesne injenice, a vrijednosne
prosudbe stavlja u drugi plan, odnosno ostavlja naknadnoj analizi i prevrednovanju.
Knjievnopovijesne injenice uzimaju prevlast nad vrijednosnim prosudbama koje
pripadaju knjievnoj kritici i interpretaciji.
Uzrok vitalnosti pojedinih malih pisaca krije se u postmodernistikom
poimanju kulture, ponajprije u postmodernistikom ukidanju hijerarhije vrijednosti
te shvaanja kulture kao riznice u koju pohranjujemo, spremamo kulturna dobra
kao u muzej ili antikvarijat. Postmodernistiki umjetnici ne vode ravnopravan
dijalog s riznicom tradicionalne kulture, nego se svjesno stavljaju u podreen
poloaj, doslovce prepisuju, preslikavaju tekstove vlastite tradicije i suvremene
kulture kako bi dokazali da tradicija i kultura postoje.23 U postmodernistikom
dobu nastojanja su usmjerena na uvanje i ouvanje tradicije i kulture te na po
vratak iskonskim vrijednostima.24 U postmoderni tradicija ima autoritarnu mo, a
tekst postaje uzor, zato ga pomno uvamo od zaborava. Postmodernistiki pristup
knjievnosti uvaava i ukljuuje sve, ne usuuje se odrediti to je bolje a to gore;
stoga je s pozicije postmodernistike svijesti favoriziranje malih pisaca razumljivo.
Knjievne, dramaturke i izvedbene preobrazbe pojedinih literarnih tekstova
prijanjih razdoblja svjedoe o tome kako se u postmodernizmu knjievni materi
jal reciklira, citira, persiflira, nanovo prorauje, prilagouje, prevodi iz pisanoga
u izvedbeni medij te se pojedina knjievna djela sele iz knjievnosti u kazalite,
potom u film i nastavljaju ivjeti u suvremenim medijima, to je u skladu s jednim
od imperativa postmodernoga stanja utiskivanjem u masmedijsku kulturu.25
Dubravka Orai Toli, Paradigme 20. stoljea, Avangarda i postmoderna, Zagreb 1996.
Usp. Dubravka Orai Toli, navedeno djelo.
25
Npr. revitalizaciji i popularizaciji Ivana Kozarca te njegova lika uke Begovia
pridonijela je aktualizacija u kazalitu i suvremenim medijima, posebice kazaline preradbe,
23

24

439

Konano, korjenito se promijenilo stajalite prema kreativnosti i naputeno

je uvrijeeno miljenje prema kojemu je stvaralatvo podrazumijevalo stvaranje
djela visoke vrijednosti, a njihova se kreatora smatralo izuzetnim i odabranim poje
dincem. Naputanjem takva miljenja u knjievnoj historiografiji i znanstvu otvoren
je prostor promatranju i prouavanju trivijalne i puke knjievnosti. Naputaju se
televizijska i filmska adaptacija. Drama uka Begovi praizvedena je u osjekom kazalitu
13. travnja 1973. u reiji Ivana Martona, a glavnoga protagonista odigrao je Fabijan
ovagovi. Kazalinom preradbom i kasnijom TV adaptacijom Miroslav Maer utiskuje u
masmedije lik uke Begovia. uka Begovi dobiva 1976. jo jedan anrovski medijski
oblik, monodramu, koju izvodi Fabijan ovagovi u sklopu repertoara Teatra u gostima
putujui po mnogim mjestima i ostvarivi jedan od vrhunaca svoje glumake karijere. Ivo
Gregurevi nastavlja je monodrame te se 2004. sa stotinjak izvedbi po hrvatskim kolama
ukljuuje u kampanju ivot moe biti lijep. Igrani film uka Begovi u reiji Branka Schmidta
1991. definitivno utiskuje u suvremene medije Kozareva uku Begovia.
Usp. Anica Bili, O knjikom bearu i njegovu prototipu, Putujui Slavonijom,
Godinjak za povijest, kulturu, pouku i razonodu, SN Privlaica, Vinkovci 2005., str.
78-94; Ivan Kozarac i literarna Slavonija, Dani Hvarskoga kazalita, Prostor i granice
hrvatske knjievnosti i kazalita, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Knjievni krug,
Zagreb Split 2006., str. 431446; Izmeu Krnjaa i Nevkoa, Kolo, asopis Matice
hrvatske, god. XV, br. 4, Zagreb, zima 2005., str. 2848.
Dodajmo jo jedan primjer: Legenda o svetomu Boni ouvana je do danas unato
velikoj vremenskoj distanciji te ujedinjuje sjeanje na arhainu rimsku batinu, iskustva
rimskih muenika ranokranske zajednice i vrednote kranskoga srednjovjekovlja te anr
legendi, koje su pripadale neliturgijskom knjikom repertoriju srednjovjekovne knjievnosti.
I danas se legenda o svetome Boni ita i uvaava ne samo u knjievnom nego i u znan
stvenom diskursu, potvrujui Jollesov zakljuak u analizi legende kao jednostavnoga oblika
da se kranska legenda kakva se izgradila u katolikoj crkvi od prvih stoljea nae ere i
odrala do danas. anrovske konvencije legende zadrane su uistinu do danas te navedenu
legendu moemo pronai utisnutu u masmedije, festival duhovne glazbe Bonofest, potom u
virtualnom okruenju, primjerice onom namijenjenom mladei na blogu, tzv. blogovcima.
Prijelaz iz knjievnoga djela u tiskovne i elektronike medije pokazuje da je dotini svetac
iz 3. stoljea nazoan i u suvremenoj kulturi 21. stoljea. Bez obzira na to to dominira
racionalistika filozofska tradicija, to je odavno prevladan modus romanse u svetakim
ivotopisima te je bitno izmijenjen recepcijski obzor recentnih itatelja, legenda o svetome
Boni jo uvijek se ita, uva, citira i prouava, a u njezinu ouvanju i revitalizaciji sudjeluju,
uz usmenu i pisanu knjievnost, i suvremeni mediji, tisak i INTERnet te glazbene mani
festacije kao to je Bonofest. U tome se oituje postmoderni odnos prema tradiciji, kojoj se
pristupa s uvaavanjem te ju se ukljuuje u suvremenost, smatra se dostojnom nasljedovanja
te se s njom ozbiljno rauna u budunosti, ime se odrava kontinuitet.
Usp. Anica Bili, Sveti Bono na presjecitu knjievne rijei i teorijske misli, Diacovenzia, XIII, 2, akovo 2005., str. 287315.

440

termini elitne knjievnosti, pojedini anrovi ne motre se vie kao visokohijerar

hizirani ili visokokanonizirani, dokidaju se podjele na visoki i niski stil. Krajem 20.
stoljea dolo je do probijanja granica stroge disciplinirane autonomije znanosti o
knjievnosti i epistemoloke potvrde povijesti knjievnosti, koje propituju svoju
terminologiju i metodologiju. Sumnja u postojanje stabilnih entiteta u filozofskim
promiljanjima otvorila je prostor lokalno obiljeenim konstruktima, nastalim
ostvarenjem razliitih lokalnih naracija. Osim toga, postmodernizam dovodi do
promjena stajalita prema originalnosti i tradiciji. Ne zaboraviti tradiciju i kulturu,
nego ih uvati od unitenja te se prisjeati svojih iskonskih vrijednosti, prepoznati ih
i ouvati od zaborava u novoj civilizaciji 21. stoljea imperativi su postmodernoga
stanja, to su inicirali ponovljeno itanje tradicije, njezino ponovno potvrivanje
i prevrednovanje te odreivanje mjesta i znaenja pojedinih autora, njihovih
opusa i djela unutar knjievnopovijesnih i vrijednosnih nizova to ih je stvorila
modernistika svijest. Dok modernistika svijest pristupa knjievnosti pravei se
lekciju prema naelu originalnosti i inovacije te uspostavlja hijerarhijsku ljestvicu,
postmodernistika uvaava i ukljuuje sve kako bi dokazala da tradicija i kultura
postoje. U takvim su itanjima doli do izraaja ne samo nedostatno istraeni,
zanemareni i zaboravljeni minorni pisci, njihovi opusi i djela, nego i nova gledita
te varijabilnost estetskih mjerila i kriterija vrednovanja, uvjetovana povijesno,
lokalno, naratajno, pa i subjektivno, ovisno o pojedinanom doivljaju samoga
interpretatora. Milivoj Solar objanjava nastale promjene u literarnoj historiografiji
promjenom paradigme, to znai da dijakronijski pristup knjievnosti i dijakronijski
karakter knjievne povijesti potiskuje sinkronijski pristup, svojstven novoj kritici,
tzv. imanentnoj interpretaciji, formalizmu i strukturalizmu.26
3. U skladu s Barevom tezom veliine malenih, suvremeni je trend i post
moderno stanje u kojemu nema stroge hijerarhijske ljestvice jer postmodernizam
je doba ukljuivosti, a ne iskljuivosti kao modernizam, zbog ega se otvara pros
tor minornim autorima, koji su takoer autentini pisci i sastavni dio knjievnoga
ivota i njegova tijeka. esto pozivanje na Barevu sintagmu o veliini malenih

26
Milivoj Solar, Paradigma povijesti knjievnosti, u: Milivoj Solar, Uvod u filozofiju
knjievnosti, str. 341354.

441

izaziva njezinu preinaku u sintagmu o znaenju i vanosti zanemarivanih, zapos

tavljenih i malih pisaca, to knjievni povjesniari metaforiki prikazuju slikom
lanca koji puca na najslabijoj karici i tako istiu vanost malih i velikih karika
za njegovu vrstou i cjelovitost. U novije vrijeme knjievne povijesti i pregledi
popunjuju se brojnim i tek navedenim podacima o zaboravljenim piscima i nji
hovim djelima, pohranjenim u zaviajnim knjinicama i arhivima, ostavljajui
prostora naknadnoj analizi. Zanemareni i minorni pisci nepoznati su hrvatskoj
literarnoj historiografiji, a djela nepotvrena u kritikoj recepciji i nedostupna
suvremenoj itateljskoj javnosti, uglavnom odavno zaboravljena na policama
arhiva i samostanskih knjinica. Je li im ondje mjesto, ako nije u knjievnim
povijestima i pregledima?
Arhivski i muzejski pisci, uvjetno tako nazvani, ipak su pronali put za ula
zak u hrvatsku knjievnu povijest. Knjiga Slavonski tekst hrvatske knjievnosti
Helene Sabli-Tomi i Gorana Rema, objavljena 2003. u izdanju Matice hrvatske
u Zagrebu, usmjeruje hrvatsku knjievnu historiografiju prostornoj organiziran
osti i topografskom naelu. Posebna joj je vanost u tome to knjievnopovijesni
pregled slavonskoga dijela hrvatske knjievnosti obuhvaa dugo razdoblje od
poetaka pismenosti do 1999. i to smo dosad osnovne podatke morali crpiti
iz brojnih izvora, a sada su brojni podaci dostupni u jednoj knjizi koja okuplja
i usustavljuje bogatu knjievnu batinu, nastajalu tijekom nekoliko stoljea na
prostoru Slavonije i Srijema. U skladu s Vodnikovom tezom o postupnom nasta
janju knjievne povijesti, ta je knjiga oslonjena na prethodna knjievnopovijesna
postignua i slavonistika istraivanja, to je vidljivo u bibliografiji. Autori su se
mogli osloniti na veliko, ali nedostatno knjievnopovijesno iskustvo i postignua
svojih prethodnika i suvremenika, koji su prije njih klasificirali grau, skupljali
bio-bibliografske podatke, donosili vrijednosne ocjene, kritike te komentare, i
sami voeni idejom sintetskoga prikaza slavonskoga udjela u povijesti hrvatske
knjievnosti. Premda je sm po sebi bio zahtjevan u smislu svladavanja i usustav
ljivanja opsene i rasute grae, to uglavnom nije ula u sastav dosadanjih povijesti
nacionalne knjievnosti, koja je teila vrhuncima i imala pogled usmjeren prema
gore, taj knjievnopovijesni pregled i njegov pogled usmjeren je prema dolje, ili,
kako se to Barevom terminologijom naziva, prema veliini malenih, te ga moemo
nazvati knjievnopovijesnim pregledom zaboravljenih i minornih pisaca. U knjizi
Slavonski tekst hrvatske knjievnosti jasno se osjeaju imperativi postmodernoga
442

stanja, koji su i inicirali to uporno nastojanje da se naini sinteza slavonistikoga

tijeka hrvatske knjievnosti:
tradicija i kultura ne smiju se zaboraviti nego uvati od unitenja
treba se prisjetiti svojih iskonskih vrijednosti, prepoznati ih i tako ouvati
u novoj civilizaciji 21. stoljea27
potrebno je odrati kulturno sjeanje i samopotovanje te i unaprijediti vla
stiti civilizacijski iskon28
Citati ispod slikovnih priloga u Slavonskom tekstu hrvatske knjievnosti
potvruju ilustrativni tip citatnosti koji moe biti pouzdani periodizacijski kriterij
prema kojemu taj knjievnopovijesni pregled moemo smatrati postmodernim tek
stom, a u sklonosti prema fragmentu prepoznajemo jednu od odlika postmoderne
literature i kulture. Osim toga, nainjeni pregled nije zavren posao nego solidan
poetak, budui da dosadanja prouavanja nisu bila dostatna, te je potrebno nakon
ponovnoga iitavanja pojedinih pisaca i opusa te hermeneutikoga pristupa djelima
kritiki potvrditi i estetski propitati njihove dosege.
U recentnim slavonistikim istraivanjima osjea se puno senzibiliteta prema
kulturnoj i knjievnoj batini, to bismo ga, pozivajui se na Nietzschea i njegov
esej O korisnosti i tetnosti historije za ovjekov ivot, mogli nazvati antikvarnim
duhom jer se oituje u tome to sentimentalno prianja uza sve to odreena tradicija
prua. Moderni pozitivistiki mentalitet skuplja, istrauje, pohranjuje sve to moe
potvrditi suvremeni znanstveni relativizam, uperen protiv nekadanje hijerarhijske
i autoritarne slike svijeta. Taj relativizam spaja se u antikvarnom pristupu esto
s motivima lokalnog patriotizma, meu kojima Nietzsche kao jedan od najjaih
razabire tenju za ogranienom, zaviajnom identifikacijom s domaim spome
nicima i obiajima, na temelju uvjerenja koje je prije svega osjeaj sigurnosti i
uklopljenosti u predaji koja iskazuje kontinuitet.29

Dubravka Orai Toli, Teorija citatnosti, str. 210.

Isto.
29
Friedrich Nietzsche, O korisnosti i tetnosti historije. Citirano prema: Viktor mega,
Povijesni roman danas, Republika 56, Zagreb 1991., str. 59.
27
28

443

ZAKLJUAK
Postmoderna, koja ugroava povijest knjievnosti svojim gubitkom vjere u
zakonitost, potom svojim skepticizmom i relativizmom te se ne usuuje rei tko
je bolji ili gori, olakava i omoguuje ulazak malih pisaca u knjievnu povijest i
znanost.
Vratimo li se na poetno pitanje koje aktualizira poloaj konkretnih, ma
lih pisaca poput Josipa Karlovia, Mladena Barbaria i Josipa Crepia Aurela,
moemo zakljuno ustvrditi da su stvoreni uvjeti za ulazak i drugih malih, nep
oznatih, zaboravljenih, nepriznatih ili zanemarenih pisaca u knjievnu povijest,
ali i za potrebnu analizu, revalorizaciju te odreivanje njihove vanosti i znaenja
u knjievnosti, to se odvija zahvaljujui ekspertnim nastojanjima i naporima
brojnih knjievnih znanstvenika unutar znanstvenih i visokoobrazovnih ustanova
te znanstvenoistraivakih projekata, kakav je primjerice Od grae do analize,
nepoznati i zaboravljeni hrvatski pisci XIX. i XX. stoljea glavnoga istraivaa,
Dubravka Jelia.
I Dani Hvarskoga kazalita svojim znanstvenim skupovima, slijedei pe
riodizacijsku strukturu obiljeenu vremenom, smjenom stilskih formacija te
odreenim anrovima i knjievnim veliinama tijekom tridesetak godina svojega
odravanja, postupno postaju postmodernima preavi na tematski ustroj Igra i
sveanost u hrvatskoj knjievnosti i kazalitu 2004., potom Prostor i granice hrvatske knjievnosti i kazalita 2005. Nakon iscrpljenih mogunosti30, slutnje jednoga
kraja i novoga poetka, posve je logino dolo na red proskribirano, zanemareno,
preueno, zabranjeno, zaboravljeno, zapostavljeno, tabuirano, ne samo na Danima
Hvarskoga kazalita nego i u hrvatskoj knjievnoj znanosti i svakom njezinom
znanstvenom podruju posebno.

30
Tj. nakon nastanka kapitalnih knjievnopovijesnih djela tijekom 20. i poetkom 21.
stoljea: Vodnikove, Georgijevieve, Jeieve, Kombolove, icelove, Jelieve, Frangeove,
Novakove Povijesti hrvatske knjievnosti, potom Batuieve Povijesti hrvatskoga kazalita,
Nemecove Povijesti hrvatskoga romana i dr.

444

LITERATURA
45 emigrantskih pisaca, priredio imun ito ori, Sekcija DHK i Hrvatskoga
centra P.E.N.-a za prouavanje knjievnosti u hrvatskom iseljenitvu, Zagreb 1991.
Andri, Nikola, Iz ratnike knjievnosti, Literarna slika XVIII. vijeka, Tiskara
Antuna Scholza, Zagreb 1902.
Andri, Nikola, Pod apsolutizmom, Iz ratnike knjievnosti hrvatske, Slavoni
ca, prinosi Slavonije hrvatskoj knjievnosti i povijesti, knjiga 35, SN Privlaica,
Vinkovci 1994.
Batui, Nikola, Povijest hrvatskoga kazalita, kolska knjiga, Zagreb 1978.
Blaetin, Stjepan, Knjievnost Hrvata u Maarskoj od 1918. do danas,
Knjinica Neotradicija, kolo 2, knjiga 4, Ogranak Matice hrvatske Osijek, Hrvatski
znanstveni zavod Peuh, Osijek Peuh 1998.
Brei, Vinko, Slavonska knjievnost i novi regionalizam, Umjetnost rijei
XLVII, 4, Zagreb 2003., str. 213271.
Brei, Vinko, Slavonska knjievnost i novi regionalizam, Osijek 2004.
Dogan, Nikola, U potrazi za Bogom, Kranin u postmodernom vremenu,
Biblioteka Diacovensia, Studije 5, Teologija, akovo 2003.
ori, imun ito, 60 hrvatskih emigrantskih pisaca, hrestomatija s bio-bibliografskim podatcima, imun ito ori, Sekcija Drutva hrvatskih knjievnika
i Hrvatskoga centra P.E.N.-a za prouavanje knjievnosti u hrvatskom iseljenitvu,
Prosvjeta, Bjelovar 1995.
Eliot, Thomas Stearns, Tradicija, vrijednosti i knjievna kritika, Matica hr
vatska, Zagreb 1999.
Flaker, Aleksandar, Nacrt za periodizaciju novije hrvatske knjievnosti,
Umjetnost rijei, 3, Zagreb 1967.
Frange, Ivo, Povijest hrvatske knjievnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske
Cankarjeva zaloba, Zagreb Ljubljana 1987.
Grubii, Vinko, Hrvatska knjievnost u egzilu, Knjinica Hrvatske revije,
Redovita izdanja, knjiga 17, Barcelona Mnchen 1991.
Hrvatska rije u Srijemu, Antologija srijemskih pisaca, Ogranak Matice hr
vatske Tovarnik i Zagreb 1995.

445

Jeli, Dubravko, Povijest hrvatske knjievnosti: tisuljee od Baanske ploe

do postmoderne, Naklada Pavii, Zagreb 1997.
Jei, Slavko, Hrvatska knjievnost, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb 1993.
Lonarevi, Vladimir, Knjievnost i Hrvatski katoliki pokret (1900-1945),
Alfa, Zagreb 2005.
Mihali, Slavko, Panorama stoljea, Forum, XXXX. god., br. 13, HAZU,
Zagreb 2001.
Nemec, Kreimir, Povijest hrvatskog romana od poetaka do kraja 19.
stoljea, Znanje, Zagreb 1994.
Nemec, Kreimir, Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945., Znanje,
Zagreb 1998.
Nemec, Kreimir, Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000., kolska
knjiga, Zagreb 2003.
Novak, Slobodan Prosperov, Povijest hrvatske knjievnosti, Raspeta domovina, sv. 1, Marjan tisak, Split 2004.
Novak, Slobodan Prosperov, Povijest hrvatske knjievnosti, Izmeu Pete,
Bea i Beograda, sv. 2, Marjan tisak, Split 2004.
Novak, Slobodan Prosperov, Povijest hrvatske knjievnosti, Sjeanje na dobro
i zlo, sv. 3, Marjan tisak, Split 2004.
Novak, Slobodan Prosperov, Povijest hrvatske knjievnosti, Suvremena
knjievna republika, sv. 4, Marjan tisak, Split 2004.
Orai Toli, Dubravka, Teorija citatnosti, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb
1990.
Orai Toli, Dubravka, Paradigme 20. stoljea, Avangarda i postmoderna,
Zagreb 1996.
Orai Toli, Dubravka, Povijest kulture iz prostorne vizure, Kolo, god. XIV.,
br. 2, Matica hrvatska, Zagreb 2004., str. 401404.
Pei, Matko, Slavonija knjievnost, Mala teorijska biblioteka, sv. 17, Osijek
1984.
Rem, Goran i SabliTomi, Helena, Slavonski tekst hrvatske knjievnosti,
Matica hrvatska, Zagreb 2003.
Povijest hrvatske knjievnosti, knj. 15, Biblioteka povijesti, Liber Mladost,
Zagreb 1978.

446

Schmidt, Burghart, Postmoderna strategije zaborava, kolska knjiga, Za

greb 1988.
Solar, Milivoj, Uvod u filozofiju knjievnosti, Golden marketing Tehnika
knjiga, Zagreb 2004.
Solar, Milivoj, Retorika postmoderne, Matica hrvatska, Zagreb 2005.
Solar, Milivoj, Smrt Sancha Panze i drugi eseji, Golden marketing Tehnika
knjiga, Zagreb 2006.
Stama, Ante, Smjerovi istraivanja knjievnosti, u: kreb / Stama, Uvod
u knjievnost, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb 1983., str. 715770.
icel, Miroslav, Hrvatska knjievnost 19. i 20. stoljea, kolska knjiga, Za
greb 1997.
icel, Miroslav, Povijest hrvatske knjievnosti XIX. stoljea, Knjiga I., Od An
drije Kaia Mioia do Augusta enoe (17501881), Biblioteka Posebna izdanja,
Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb 2004.
icel, Miroslav, Povijest hrvatske knjievnosti XIX. stoljea, Knjiga II., Re
alizam, Biblioteka Posebna izdanja. Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb 2005.
icel, Miroslav, Povijest hrvatske knjievnosti XIX. stoljea, Knjiga III., Mod
erna, Biblioteka Posebna izdanja. Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb 2005.
icel, Miroslav, Povijesti i povjesniari hrvatske knjievnosti, Uvodna izla
ganja, Drugi hrvatski slavistiki kongres, Osijek, 14.18. rujna 1999., Slavistiki
komitet Hrvatskoga filolokoga drutva, Zagreb 1999.
icel, Miroslav, Pregledi i povijesti hrvatske knjievnosti u kontekstu su
vremene znanosti o knjievnosti, Forum, br. 40, HAZU, Zagreb 2001.
Tinjanov, Jurij, Pitanja knjievne povijesti, Matica hrvatska, Zagreb 1998.
Vodnik, Branko, Povijest hrvatske knjievnosti, Zagreb 1913.
mega, Viktor, Problematika knjievne povijesti, u: kreb / Stama, Uvod
u knjievnost, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb 1983., str. 3792.

447

WHY WERE THE MINOR CROATIAN WRITERS PASSED OVER IN

SILENCE IN THE CROATIAN LITERARY HISTORIOGRAPHY?
Summary
The position of minor writers in the Croatian literary historiography is being
considered through postmodern prism and literary historical optics. Answers to the
question set in the title are not comprehensive, but derive from authors reflection
and wondering as to why the minor writers remained neglected, forgotten and
passed over in silence in the literary historiography and critical practice, and from
the fact that the modern literary profession has become increasingly interested in
them.
The author primarily finds assistance and scientific fulcrum for highlighting
the issue of minor writers position in the literary historiography in scientific
works by Dubravka Orai Toli and Burghart Schmidt, also relying on concrete
and individual examples by writers from Slavonia and capital literary historical
works created in the 20th and at the beginning of 21st century.
Key words: minor writers, Croatian literary history, literature science, post
modernism.

448