Lik Žene

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
HRVATSKI STUDIJI
ANDREA LUETIĆ
LIK ŽENE U ODABRANIM ŽANROVIMA

HRVATSKOG POSLIJERENESANSNOG
LATINITETA
DIPLOMSKI RAD
Mentorica:
Izv. prof. dr. sc. Tamara Tvrtković
Zagreb, 2014.
Sažetak
Iako su različiti aspekti književnosti hrvatskog latiniteta predmet interesa znanstvenih
istraživanja, ženski je lik još uvijek nažalost nedovoljno proučen. Mnogi autori hrvatskog
latiniteta bili su zaokupljeni ženskim likovima u svojim djelima, no u poslijerenesansnom
hrvatskom latinitetu, to jest u baroku, nailazi se na velika pjesnička ostvarenja koja svoj ugled
„duguju“ različitim tipovima ženskih likova. Neki od uvaženih hrvatskih autora latinskog
izričaja, koji su u razdoblju baroka stvarali djela posvećena ženskim likovima, bili su Vice
Petrović, Ignjat Đurđević, Kajetan Vićić i Rajmund Kunić.
Elegija, ep i epigram književni su žanrovi kojima su navedeni autori doprinijeli
razvoju ženskog lika u hrvatsko-latinističkoj književnosti. Oduvijek prisutan ženski književni
lik majke i supruge pjesnik Vice Petrović oživljava u svojoj elegiji In obitu uxoris. Zagonetan
i simboličan lik fatalne žene nalazi se u elegiji Somnium de domina Ignjata Đurđevića.
Književni lik Djevice Marije najopširnije je opjevan u epu Iesseis Kajetana Vičića. U zbirci
epigrama Rajmunda Kunića pod pseudonimom Lyda pojavljuje se ženski književni lik
nekarakterističan za ondašnje poimanje žene, a to je lik žene intelektualke.
Neki od navedenih tipova ženskih likova ustalili su se u periodima književnosti koje
prethode hrvatskom poslijerenesansnom latinitetu, a njihovi arhetipovi porijeklo imaju u
antičkoj književnosti.
Ključne riječi: hrvatski poslijerenesansni latinitet, Vice Petrović, Ignjat Đurđević, Kajetan
Vičić, Rajmund Kunić, ženski lik u književnosti.
1
Sadržaj
1. Barok kao književna epoha………………………………………………………………….3
1.1. Latinitet u kontekstu hrvatskog i europskog književnog baroka………………..…4
1.2. Žanrovske osobitosti barokne epohe u europskom i hrvatskom-latinističkom
kontekstu…………………………………………………………………………….....5
2. Karakterizacija ženskog lika u književnosti…………………………………………………6
2.1. Ženski lik u hrvatskoj književnosti………………………………………………..9
3. Žanrovska klasifikacija…………………………………………………………………….12
3.1. Elegija…………………………………………………………………………….12
3.1.1. Vice Petrović…………………………………………………………...12
3.1.1.1. In obitu uxoris………………………………………………..13
3.1.2. Ignjat Đurđević…………………………………………………………14
3.1.2.1. Somnium de domina…………………………………………..15
3.2. Ep………………………………………………………………………………...15
3.2.1. Kajetan Vičić…………………………………………………………...16
3.2.1.1. Iesseis…………………………………………………………17
3.3. Epigram…………………………………………………………………………..17
3.3.1. Rajmund Kunić…………………………………………………………18
3.3.1.1. Liber carminum ad Lydam……………………………………19
4. Tipološka klasifikacija……………………………………………………………………..20
4.1. Majka i supruga…………………………………………………………………..21
4.2. Fatalna žena………………………………………………………………………21
4.3. Djevica Marija……………………………………………………………………22
4.4. Intelektualka……………………………………………………………………...22
5. Sinteza žanrovske i tipološke klasifikacije: primjeri i analiza …...……………..………....22
5.1. Majka i supruga – In obitu uxoris: Clausa sibi, reliquis semper aperta manus…23
5.2. Fatalna žena – Somnium de domina: A domina subdita fata manu…………..….28
5.3. Djevica Marija – Iesseis: Maria /…/ magistra, dux, speculum,
vitae plusquam terrestris imago………………………………………………………32
5.4. Intelektualka – Liber carminum ad Lydam: Virile condis foemineae sub facie
ingenium………………………………………………………………………………42
6. Zaključak…………………………………………………………………………………...57
Popis literature...……………………………………………………………………………...62
2
1. Barok kao književna epoha
Književnu epohu koja se pojavljuje
kao opreka renesansi, a obuhvaća
sedamnaesto i osamnaesto stoljeće,
književno-teorijska tradicija naziva barok.
Povijest književnosti bilježi da se već u
šesnaestom stoljeću, ali najvećim dijelom
ipak u sedamnaestom stoljeću opažaju veće
promjene, kako u dominirajućem
Slika 1: Venerina gozba (1635.-1636.), Peter Paul Rubens svjetonazoru, tako i u književnom
stvaralaštvu. Novo književno razdoblje našlo se i pod utjecajem katoličke obnove, tako da se
doimalo da je renesansnu „svjetovnost“ zamijenila neka nova „duhovnost“, renesansnu
racionalnost sklonost prema iracionalnom, a renesansnu težnju za jasnoćom izraza i
tematikom koja je bliska svakodnevici zamijenila je sklonost prema nejasnom, tajnovitom i
mističnom, što se sa svakodnevicom može povezati samo složenim alegorijskim tumačenjima.
Premda se razvoj neke nacionalne ili regionalne književnosti može uvijek dovesti u izravnu ili
neizravnu vezu s društveno-povijesnim zbivanjima, on ipak svoj najjasniji izraz nalazi u
mijenama same te književnosti te u smjenama njezinih stilskih opredjeljenja i tematskih
interesa.1
Promjene karakteristične za barok ujedinjuje pretjerano naglašavanje stila i izraza,
koje kao da zanemaruje tematiku i ono što bi se moglo nazvati „temeljna problematika
ljudskog života“.2 Danas je uvriježeno mišljenje da se sve te promjene mogu obuhvatiti
pojmom manirizam. Premda je važno uzeti u obzir da se značajke baroka ne pojavljuju
istovremeno u različitim zemljama te se govori o razlici između baroka sjevernih
protestantskih zemalja i baroka južnih katoličkih država, ipak se može donekle izvesti
zaključak da u većem broju nacionalnih književnosti dominira težnja prema religioznosti i
misticizmu, a u stilu pak sklonost prema osebujnosti izraza i naglašenom ukrašavanju.
Nejednaka „zrelost“ pojedinih europskih književnosti vjerojatno je između ostaloga rezultat
njihove različite unutrašnje organizacije i različita položaja u vlastitim društvenim
kontekstima.3 Za epohu baroka karakterističan je i nastavak svojevrsne „decentralizacije“
europskih književnosti započet u renesansi, pa mnoge nacionalne književnosti razmjenjuju
1
Usp. Kravar, Z.: „Književnost 17. stoljeća i pojam „barok““, u: Književni barok, Zavod za znanost o
književnosti, Zagreb, 1998., str. 16.
2
Usp. Solar, M.: isto, str. 145.
3
Usp. Kravar, Z.: isto, str. 16.
3
književna iskustva i njeguju međunarodne stilove, književne vrste i oblike, usavršivši vještinu
književnog stvaranja na svojim vlastitim jezicima.
1.1. Latinitet u kontekstu hrvatskog i europskog književnog baroka

I u hrvatskoj je književnosti barok veoma važna te književnom proizvodnjom bogata i
raznovrsna epoha. Osnovno je obilježje ovog razdoblja snažna protureformacija kao odgovor
protestantskoj reformaciji te razvoj i jačanje standardnog hrvatskog jezika. U književnom
stvaralaštvu nazire se utjecaj kako društveno-političke klime, tako i promjena koje su
obilježile europsku književnost sedamnaestog stoljeća, pa stoga dominiraju religiozne teme i
uzvišen i kićen stil.
Posljedica žanrovske i stilske emancipacije književnosti na narodnom jeziku, koja je
uslijedila nakon renesanse, vidljiva je u tome da je latinski jezik izgubio status prestižnog
književnog jezika i postao „alat“ u službi teologije, filozofije, prava i prirodnih znanosti. Što
se tiče hrvatskog latiniteta, moglo bi se ipak reći da se radilo o predahu jer je nakon
siromašnog sedamnaestog stoljeća, produkcija u drugoj polovici osamnaestog i prvim
desetljećima devetnaestog stoljeća bila neočekivano jaka.4 Hrvatski latinizam sedamnaestog
stoljeća, kao i stvaralaštvo na narodnom jeziku, izravno ili neizravno, u vidu odabira tema,
izbora žanra i pragmatičke funkcije književnog teksta, obilježila je katolička obnova.5 Kada je
riječ o stilskim tendencijama razdoblja, neupitan je povišen interes za figuralni ukras teksta te
odvažni eksperimenti poput brojnih anagrama, kronograma i versificiranih rebusa koji su
rezultat povišene stihotvorne i jezične ambicije.6
Najuočljivija posebnost hrvatskog latinizma osamnaestog stoljeća obilna je produkcija
tematski raznovrsnih djela koja su nerijetko i monumentalna opsega (na primjer cjelokupan
opus epigrama Rajmunda Kunića).7 Zanimljiva je činjenica da je u drugim dijelovima Europe
latinski jezik u odnosu na narodne jezike minoriziran, dok u hrvatskoj književnosti
istovremeno nepobitno biva prestižnim medijem. Premda u istaknutom položaju, latinski jezik
nije ometao razvoj književnosti na narodnom jeziku, štoviše, imao je ključnu integrativnu
ulogu u razvoju hrvatskog nacionalnog identiteta i jezika.8 Integrativna uloga ne
podrazumijeva ponajprije bilingvizam latinsko-hrvatski, već tematsko-motivsko, idejno i
4
Usp. Novaković, D.: „Hrvatski latinizam u XVII. stoljeću“, u: Hrvatska i Europa, Barok i prosvjetiteljstvo knj.
III., Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 551.
5
Usp. isto, str. 552.
6
7
Usp. Vratović, V.: „Hrvatski latinizam u XVIII. stoljeću“, u: Hrvatska i Europa, Barok i prosvjetiteljstvo knj.
III., Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 565.
8
4
nacionalno-političko prožimanje, bilo kod suvremenika koji pišu i latinskim i hrvatskim
jezikom, ili samo latinski ili samo hrvatski.9
1.2. Žanrovske osobitosti barokne epohe u europskom i hrvatskom-latinističkom kontekstu

Premda su se stupanjem baroka na književnu scenu europske književnosti ponešto
razlikovale po žanrovskom inventaru, ipak bi se moglo reći da su uglavnom slijedile isti
razvojni put. Sve europske književnosti sedamnaestog stoljeća bile su bogate religiozno
nadahnutim pjesničkim djelima i u svakoj od njih religiozni život vremena, intenzivan kakav
je bio, ostavio je mnoštvo tragova.
U sredinama gdje je književna djelatnost posjedovala veću društvenu autonomiju, u
primjercima modernih, inače svjetovnih književnih vrsta te u lirskim ili proznim tekstovima
artističkog karaktera poput soneta, kancone, ode i epa, unošenjem religiozne tematike
zadovoljavali su se zahtjevi koji su dolazili od strane crkve, no takva su se djela ipak odvajala
od ostale književne produkcije tako što su se tiskala kao zasebne cjeline.10 Međutim, u
nacionalnim književnostima koje su se u to vrijeme nalazile na primitivnijem stupnju razvoja,
interesi vjere i crkve dolazili su do izražaja ne samo u tematici književnih djela, već i u
njihovim žanrovskim obilježjima - u tim književnostima i nakon 1600. godine još uvijek su u
uporabi bile specijalizirane književne vrste namijenjene obradi vjerskih sadržaja i prilagođene
dramaturgiji pojedinih obrednih običaja (na primjer takozvana crkvena pjesma).11
Epigram i njemu srodne sitne lirske vrste u sedamnaestom su stoljeću u razvijenijim
europskim književnostima bili svedeni gotovo isključivo na svjetovne teme i formalno-stilske
igrarije. U baroknom književnom korpusu nalazi se i elegija kao primjer tradicionalne antičke
vrste. Tematski se može usustaviti kao religiozna, poslanica, tužaljka ili ljubavna elegija.
Što se tiče hrvatske barokne književnosti, u novije je vrijeme istaknuto da se žanrovi
mogu podijeliti na dvije temeljne grupe – na one preuzete iz prethodnih razdoblja i na one
koji predstavljaju izvornu baroknu novinu.12 Dok neki pjesnici, razapeti između tradicionalnih
formi i još nedefiniranih novih oblika, nisu uspjeli spojiti raznorodne tematsko-stilske
komplekse u čvrsto vezane cjeline i nisu formirali svoje vlastite žanrovske strukture, neki su
odlučno adaptirali i novom ukusu podredili tradicionalne oblike te od oprečnih sastavnica
9
10
Usp. Kravar, Z.: isto, str. 23.
11
Usp. isto, str. 23.
12
Usp. Kolumbić, N.: „Neke osobitosti žanrova hrvatskoga književnog baroka“, u: Hrvatski književni barok,
Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1991., str. 50.
5
izgradili nove književne vrste i podvrste (na primjer spjev „Odiljenje sigetsko“ Pavla Rittera
Vitezovića koji se može okarakterizirati kao svojevrstan oblik lirske drame).13
Kada je riječ o žanrovskoj slici hrvatskog latiniteta u sedamnaestom stoljeću, za prozu
je karakteristična scijentifikacija različitih disciplina, a ona se ponajviše očituje u raspravama,
ogledima, apologijama, priručnicima i udžbenicima u kojima je latinski bio nosivi jezik
brojnih teoloških, filozofskih i prirodo-znanstvenih struktura.14 Različite podvrste
historiografske proze poput biografije, hagiografije, banologije i biografsko-bibliografskog
kompendija svjedoče o potrazi za dokazima o etničkoj, kulturnoj i crkvenoj samobitnosti, što
obilježava cjelokupno latinsko stvaralaštvo ovog razdoblja. Opus je pjesničkih tekstova i
kvantitativno i kvalitativno skroman i kao u prozi pokazuje se nedvosmislen otklon od
svjetovnih tema, ali se pojavljuje i domoljubna tema.15 Iako je i ep zastupljen u latinističkoj
književnosti početkom sedamnaestog stoljeća, veliki epski naslovi pojavljuju se tek krajem
stoljeća (na primjer Iesseis Kajetana Vičića).
Latinska produkcija osamnaestog stoljeća bila je najplodnija i žanrovski
najraznovrsnija nakon renesanse. Pjesništvo i kvalitativno i kvantitativno nadilazi prozu, tim
više ako se izuzmu brojna filozofska, teološka, historiografska, pravna, leksikografska i
gramatička prozna djela koja se u užem smislu ne ubrajaju u književnost.16 Među proznim
vrstama nema novela, pripovijedaka i romana, a iako se u ovom stoljeću pojavljuju dva velika
epa (Stay) i dva velika prevoditeljska epska ostvarenja (Kunić, Zamanja), u pjesništvu
prevladavaju mali oblici poput epigrama, pjesama manjeg opsega (carmina), elegije, manje
pjesničke poslanice i satire. Moguć utjecaj prosvjetiteljskih i klasicističkih struja vidljiv je u
tome da vjerska tematika nije uvelike zastupljena, već najčešće prigodna i to od općih motiva
do užih lokalnih i osobnih. Ljubavne lirike ima osjetno manje nego u vrijeme renesanse, a
satirički su motivi najčešće zastupani u epigramima.
2. Karakterizacija ženskog lika u književnosti

Budući da donedavno nisu postojale opsežnije studije o ženskim likovima u
književnosti, moglo bi se s pravom reći da je ženski lik u povijesti književnosti još uvijek
nedovoljno istražen te za naše poimanje zagonetan i mističan. Cjelokupno književno
stvaralaštvo ponajviše svjedoči o muškim autorima koji su najčešće pisali djela zaokupljena
13
Usp. isto, str. 50.
14
Usp. Novaković, D.: n. dj., str. 554.
15
16
Usp. Vratović, V.: n. dj., str. 572.
6
muškim likovima, a i samu književnost kao takvu više su čitali muškarci.17 Ovim se ne želi
implicirati da nije bilo autorica ili ženskih likova, već da doprinos, bilo autorice, bilo ženskog
fiktivnog lika, stigmatiziran stereotipnim razmišljanjima i predrasudama društva koje je ženu
osudilo na pasivan položaj, nije bio predmet interesa u tolikoj mjeri kao muškarac. Budući da
su teorijska razmišljanja u hrvatskoj književnosti manjkava studijama o ženskim likovima u
književnosti, cijelo ovo poglavlje odnosi se na zapadnoeuropsku književnost koja je pod
neposrednim utjecajem antičke.
Klasična književnost zauzimala je različite stavove
kada su bili u pitanju ženski likovi. Iako se unutar antičkog
književnog stvaralaštva, kao i svakog koje slijedi, pojavljuju
raznovrsni ženski likovi, opća stajališta očituju se u
razmišljanjima koja Aristotel iznosi u 15. poglavlju svoje
Poetike kada govori o karakterima u drami, a to su:
Slika 2: Kornelija predstavlja svoju djecu, „...postoji, naime, i takvo nešto poput dobre žene i dobra
braću Grakho, kao svoje blago (1785.),
Angelica Kauffmann roba iako je od tih ona možda inferiorna muškarcu, a
18
ovaj posve bezvrijedan.“ i „Jer moguće je da žena ima karakternu osobinu muževnosti, ali
ženi ne pristaje da bude tako muževna ili domišljata.“19. Premda je ovaj stav u skladu s
antičkim uvjerenjima o ženi i njenom marginaliziranom položaju u društvu, nejasno je, a opet
očigledno u brojnim djelima klasične književnosti, to da je antički čovjek posve drugačije
promatrao ženski lik kada se radilo o božanstvu.
Sklonost idealiziranju ženskih božanstava i atributa
koje one nose zastupljena je u gotovo svim
žanrovima antičke književnosti, a opet potpuno
oprečna s uvriježenim poimanjem „obične“ žene
Slika 3: Rođenje Venere, freska u Pompejima,
koja ispunjava svoje dužnosti kao majka i supruga. nepoznati umjetnik
Srednjovjekovna slika ženskog lika

nadovezuje se na antičku, no budući da se
kršćanstvo u ovom razdoblju već afirmiralo
kao religija ravnopravna ostalima, ono
počinje utjecati na sve sfere kulturnog
Slika 4: Sveta i svjetovna ljubav (1514.), Tizian
17
Usp. Keith, A. M.: Engendering Rome: Women in Latin Epic, Cambridge University Press, Cambridge, 2000.,
str. 1.
18
Aristot. poet., XV, 21-23.
19
Isto.
7
života, pa tako i antičko nasljeđe o ženi poprima nove dimenzije. S jedne strane
srednjovjekovna etička koncepcija karakterizirala je ženu kao požudno biće, a njezino tijelo
kao izvor svakog zla20. No ipak s druge strane za srednji vijek karakteristično je sve veće
uzdizanje djevice Marije iz čega je „izrastao“ njezin kult i mnogobrojna književna djela.
Također, viteška književnost i trubadurska poezija imale su stanovit otklon i od antičkog
mišljenja, i od srednjovjekovnog preziranja ženskog tijela jer su predstavile ženu kao
gospodaricu zaljubljenog čovjeka i uzor svih savršenstava iz čega je proizašla svojevrsna
pobjeda nad skoro univerzalnom mizoginijom.21
Renesansa je veoma burno, bogato i kreativnim duhom
ispunjeno književno razdoblje koje slijedi nakon srednjeg
vijeka. Idealni primjer ženskog ponašanja te uzor i inspiracija za
mnoge ženske likove koji su plod bilo koje vrste renesansne
umjetnosti bile su antičke heroine. Veliki renesansni mislioci
poput Francesca Barbara (u djelu De re uxoria) ili Giovannija
Boccaccia, (u djelu De claris mulieribus) kao model za moralno
oblikovanje žene često ističu antičke junakinje poput Didone,
Slika 5: Beata Beatrix (1864.- vestalke Tukcije te drevnih Rimljanki Klelije i Kamile jer u
1870.), Dante Gabriele Rossetti
njima pronalaze utjelovljenje hrabrosti, čestitosti, čistoće,
vjernosti i mnogih drugih vrlina, pa stoga nema sumnje da je renesansa pri stvaranju ženskih
likova pronašla temelje u klasičnoj književnosti i kulturi.22 Idealizirane žene opjevane poput
Danteove Beatrice ili Petrarkine Laure nisu okarakterizirane samo atributima koji se vežu uz
nevinost i čestitost već i ljepotom koja se može mjeriti s Afroditinom te mudrošću koja
podsjeća na Ateninu.
Kao opoziciju renesansnom idealu platonske ljubavi kojom je
uvelike bila nadahnuta poezija Francesca Petrarce, barok oživljava i
uzdiže senzualnost. Narav i ljepota ženskog lika dovodi se u vezu s
tjelesnim i putenim odlikama, što je renesansna poezija transcendirala
stavljajući naglasak na ljepotu kao odraz savršenstva koje je
Slika 6: Žena u plavom (1770.), podrazumijevalo netjelesnost. U baroku se pojavljuje na razne
Thomas Gainsborough
20
Usp. Tatarin, M.: Bludnica i svetica: Starohrvatska legenda o Mariji Egipćanki, Naklada Ljevak. Zagreb,
2003., str. 8.
21
Delumeau, J. (Delimo, Ž.): Strah na zapadu: (od XIV do XVIII veka): opsednuti grad (knj. 2), . Književna
zajednica Novog Sada– Dnevnik (Biblioteka „Theoria“), Novi Sad, 1987., str. 435.
22
Usp. Tinagli, P.: Women in Italian Renaissance Art: Gender Representation Identity, Manchester University
Press, Manchester, 1997., str. 31.
8
načine „nesavršen“ ženski lik koji kao objekt želje predstavlja svjesno odbijanje petrarkističke
projekcije žene kao nadljudske i manom netaknute ljepote.23 Dok renesansni ženski lik
nadilazi tjelesno, barokne „dame“ okarakterizirane su uvelike svojom putenošću i manama,
što je rezultiralo i ponovnim poticanjem mizoginije.
Lik fatalne žene, kao opozicije dobroj i plemenitoj ženi, kao
ubojice svoje djece, kao razoriteljice braka, razbojnice ili kakve
druge negativno obojane karakteristike, oblikovao se u svim
književnostima svih razdoblja, ali do svog punog izražaja došao je u
devetnaestom stoljeću. Iznimna ljepota, privlačnost i tajanstvenost
odlike su likova fatalnih žena. One su uvijek čista suprotnost
projekcijama žene-majke, vjerne Penelope i čuvarice ognjišta i za
njih je karakteristično sve ono što izlazi iz okvira normalnog,
dopuštenog i društveno potvrđenog, štoviše predstavljaju opasnost i
Slika 8: Grijeh (1893.), prijetnju te su odraz muške erotske fantazije.24
Franz von Stuck
2. 1. Ženski lik u hrvatskoj književnosti

Ženski je lik oduvijek prisutan u hrvatskoj književnosti. Do sredine devetnaestog
stoljeća u hrvatskom književnom stvaralaštvu dominirala je predodžba muškarca kao ratnika,
a žene, s jedne strane kao vjerne družice i majke, no s druge strane kao nevjerne ljubavnice te
promjenjiva i prevrtljiva stvorenja, a iz toga je proizašlo da se prikazivala ili kao idealna žena
ili kao grešnica.25 Lik majke i supruge u književnoj tradiciji ispunjava smisao svog postojanja
u obavljanju majčinskih i kućanskih poslova ne žudeći za promjenama, što ukazuje da je i
njezina tjelesnost i duhovnost bila podređena socijalnom i obiteljskom životu.26 Nasuprot
tome, lik žene ljubavnice obilježen je putenošću i realizacijom sebe i svoje osobnosti
prepuštajući se tjelesnim užicima bez obzira na socijalne i privatne norme.27 Tek poslije, u
skladu s drugačijim pogledima na ženu kojima je rezultirao tijek povijesti, mijenjao se i
23
Usp. Cox, V.: Women's writing in Italy, 1400-1650, The John Hopkins University Press, Baltimore, 2008., str.
179.
24
Usp. Petrač, B.: „Lik žene u hrvatskoj književnosti“, Bogoslovna smotra, Vol.60, No.3-4 Svibanj 1991., str.
353., preuzeto s: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=58635, 23.1.2014.
25
26
Usp. Sablić, Tomić, H.: „Ženski likovi s prijelaza stoljeća“, Dani hvarskog kazališta: Građa i rasprave o
hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol.36 No.1 Travanj 2010., str. 115., preuzeto s: http://hrcak.srce.hr/73924,
24.1.2014..
27
9
ženski lik te se sve više pojavljivao kao samosvjesna osoba koji teži slobodi te nesputanom i
svestranom razvoju.28
Kao i u cjelokupnom književnom stvaralaštvu, srednjovjekovni pristup liku žene u
hrvatskoj književnosti bio je dvojak. Podrazumijevao je ili nježan odnos i potpunu
divinizaciju, što se najbolje očituje u opusu posvećenom Djevici Mariji ili odbojnost i
sveopću sotonizaciju žene koja je u srednjem vijeku došla do izražaja. Percepcija žene kao
„dijabolične“ te predodređene za zlo i privlačenje muškaraca u pakao može se dijelom
pripisati i propovijedima jer ideja o ravnopravnosti među spolovima koja je zastupljena u sva
četiri Evanđelja nije zaživjela u svakodnevnom životu, već su prihvaćeni dijelovi Biblije koji
ženu uče bezuvjetnoj pokornosti mužu koji je njezina „glava“ i „spasitelj“ njezina tijela.29
Ovakav odnos protiv žene potvrđuje pjesma Ženska ljubav koju je napisao anonimni
glagoljaški svećenik, a uvrštena je u moralno-didaktičko prozno djelo Cvet vsake mudrosti.
Najomiljeniji ženski lik srednjovjekovne hrvatske književnosti bila je djevica Marija kao
simbol majčinstva, čistoće i zaštitništva ljudi pred Bogom.30 Marijin kult očitovao se i u
pjesničkim i u proznim tekstovima koje je ostavilo srednjovjekovno hrvatsko stvaralaštvo, a
njezin lik nije prestao biti nadahnuće i mnogobrojnim kasnijim autorima.
Renesansni duh, koji je izrastao iz trubadurstva i petrarkizma pod neoplatoničkim
utjecajem, ženu poima kao uzvišeno biće koje participira u božanskoj ljepoti i dobroti, a novo
shvaćanje počinje se očitovati i u religioznoj, a osobito u svjetovnoj književnosti.31 Krajem
petnaestog i u šesnaestom stoljeću u hrvatskoj književnosti pojavljuju se dva osobita tipa
ženskog lika koja će uz poneke promjene prevladavati u cjelokupnoj hrvatskoj literaturi.32
Prvi tip je zamišljeno ili stvarno žensko biće, idealna žena čija je uzvišenost, plemenitost i
odvažnost slavljena i opjevana bogatim pjesničkim jezikom ljubavnog kanconijera. Drugi tip
žene koji je ujedno i svojstven cjelokupnoj starijoj hrvatskoj književnosti, a žanrovski
posebno razvijen u epskom ili dramskom pjesništvu, tip je junačke žene, jake i uzorne ženske
figure koja se žrtvuje za neko opće dobro, za zajedničku ugroženu nacionalnu stvar.33 U
djelima Marka Marulića žena i ženska sudbina bile su česta tema i stalna preokupacija.
Budući da je hrvatska književnost kontinuirano pratila povijesne prilike svog naroda koji je
28
Usp. Petrač, B.: n. dj., str. 349.
29
Usp. Delbianco, V.: „Biblijske žene u hrvatskoj književnosti od srednjovjekovlja do renesanse“ , Narodna
umjetnost 43 (2006), 2, str. 137, preuzeto s: http://hrcak.srce.hr/file/36565, 25.1.2014.
30
Usp. isto, str.138.
31
Usp. Fališevac, D.: „Žena-autorica i lik žene u hrvatskoj novovjekoj književnoj kulturi : od XVI. do XVIII.
stoljeća“, u: Zbornik Zagrebačke slavističke škole 2002. / [ur. Stipe Botica]. - Zagreb : Filozofski fakultet,
Zagrebačka slavistička škola - Hrvatski seminar za strane slaviste, 2003., str.118.
32
Usp. Petrač, B.: isto, str. 351.
33
10
stalno bio izložen opasnosti, Marulić je vrijednosti i svojstva nacionalnog oslobođenja
personificirao u liku biblijske žene Judite, prepustivši joj odgovornost za spas hrvatskog
naroda i sabravši u njoj zrelost, postojanost i hrabrost te je na taj način postigao značajan
preokret u percepciji žene i doprinos razvoju ženskog lika u hrvatskoj književnosti. Za razliku
od Judite, lik idealne trubadurske i petrarkističke gospoje i „žene-anđela“ ne bi se mogao
nositi s ugroženošću koja je prijetila nacionalnom biću.
U hrvatskoj književnosti baroka pojavljuju se tri tipa ženskog lika. Prvi je tip obilježen
petrarkističkim nasljeđem i to je tip „gospoje“ i nedostižne žene magičnih osobina koja se
veliča do božanskih razmjera.34 Ovakav ženski lik vezuje se uz ljubavnu liriku i dok
petrarkistički pjesnik dolazi do spoznaje o prolaznosti zemaljske ljubavi, barokni pjesnik tu
ljubav nastoji razobličiti, smatrajući je lažnom i prijetvornom.35 Drugi je tip žena grešnica i
ona predstavlja opasnost i kušnju koje mogu navesti na grijeh. Lik žene grešnice prikazuje se
kao monstruozni i demonski te ona poput vampira koji siše muškarčevu krv, ne pokoravajući
se nikakvu razlogu ili zakonu, upropaštava ne samo muškarčeva materijalna dobra, već i
njegovu dušu.36 Treći je tip ženskog lika u književnosti baroka lik žene pokajnice i ona se
veoma često pojavljuje u posebnom baroknom žanru, takozvanim plačevima. Za ovaj se lik
može reći da objedinjuje i prethodno spomenuta dva tipa jer je to žena koja je prvotno
predstavljena kao svjetovni ideal ljepote i nedostižnosti (tip gospoje), zatim postaje simbol
svjetovnog zla (tip grešnice), da bi se na kraju pokajala zbog svojih grijeha i time preobrazila
u biće koje se svojim pokajanjem uzdiže i posvećuje.37
Hrvatska književnost devetnaestog i dvadesetog stoljeća pokazuje obrise novih ideja o
ženi i njenoj prirodi te žena u književnim djelima biva sve više karakterizirana kao
samosvojna i osobita individua. Postoje dva međusobno sučeljena i nekompatibilna tipa
ženskog lika. S jedne strane nastoji se očuvati lik sveprisutan u hrvatskoj književnosti, a to je
žena majka, čuvarica obiteljskog ognjišta i nacionalnog bića te nositeljica i promicateljica
čistoće i nevinosti, a s druge strane hrvatski roman po uzoru na književnu tradiciju stranih
književnosti uvodi lik fatalne žene, takozvana femme fatale.38 Kroz te misteriozne ljepotice
tematizirane su frustracije epohe, moralne dvojbe, potisnute traume i kompleksi.39
34
Usp. Fališevac, D.: isto, str. 122.
35
36
Usp. Fališevac, D.: isto, str. 123.
37
38
39
11
3. Žanrovska klasifikacija
Epigram, elegija i ep u hrvatskom poslijerenesansnom latinitetu, to jest u
sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, žanrovi su koji će se u sklopu rada obrađivati.
Epigram, kao najsažetiji književni žanr od spomenuta tri, bit će predstavljen kroz stihove
Rajmunda Kunića posvećene Lidi. Elegija, kojoj se ne mogu postaviti stroge žanrovske
granice po pitanju opsežnosti, bit će predstavljena kroz pjesme De obitu uxoris Vice Petrovića
i Somnium de domina Ignjata Đurđevića. Ep, kao kvantitativno najopsežniji od spomenuta tri
književna žanra, bit će predstavljen kroz religiozni ep Iesseis Kajetana Vičića.
3.1. Elegija
Elegija (prema grčkom élegos, tužaljka) je tradicionalna antička lirska vrsta koja je u
staroj Grčkoj bila svaka pjesma pisana u elegijskom distihu.40 Rimska književnost iznjedrila
je poseban tip elegije, a to je bila ljubavna elegija. No, i u rimskoj književnosti elegija počinje
poprimati novo značenje nakon nastanka Ovidijeve zbirke pjesama Ex Ponto. Budući da su u
ovoj zbirci elegijskim distisima opisane tuga prognanika i čežnja za domovinom, elegija je
sve više postajala pjesma u kojoj se izražavala tuga, bol i žaljenje za nečim nedostižnim.
Osjećajni ton pjesme naposljetku je nadvladao ustaljeni oblik elegijskog distiha, pa su se
stoga kasnije elegije pisale u najrazličitijim vrstama stihova, čak i ritmičkom prozom. Iako se
elegija ustalila kao tužaljka, može podnijeti i širok spektar tema, a tolerira i narativnost i
njezino odsustvo.41
3.1.1. Vice Petrović

Pjesnik Vice Petrović rodio se u Dubrovniku 1677. godine, gdje je i umro 1754.
godine. Školovao se kod dominikanaca, gdje je učio teologiju i filozofiju. Bio je član
dubrovačke Akademije Ispraznih, a dugo je obavljao i dužnost dubrovačkog kancelara.
Petroviću je poezija pomogla da sebi i svojoj obitelj poveća društveni ugled, pa je
stoga 1726. primljen u bratovštinu antunina, to jest među uglednije pučane.42 Nikada nije
studirao izvan grada, a u svoje je vrijeme uživao veliku popularnost u dubrovačkim
književnim krugovima. Pisao je latinskim, talijanskim i hrvatskim jezikom, no najpoznatiji je
kao pjesnik latinskog izričaja. Okušao se u nekoliko antičkih žanrova: satiri, odi, epigramu i
40
Usp. Solar, M.: Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1982., str. 142.
41
Usp. Stepanić, G.: Hrvatsko pjesništvo na latinskom u sedamnaestom stoljeću: stilske tendencije i žanrovski
inventar (doktorska disertacija), Filozofski fakultet, Zagreb, 2005., str. 137.
42
Usp. Prosperov, Novak, S.: Povijest hrvatske književnosti (sv. III.): Od Gundulićeva „poroda od tmine“ do
Kačićeva Razgovora ugodnog naroda slovinskog“ iz 1756., Biblioteka Historia, Zagreb, 1999., str. 650.
12
elegiji.43 Uz rimske utjecaje koje je znao asimilirati, kod Vice Petrovića miješaju se stilski
postupci iz ranijeg razdoblja talijanskoga arkadijskog pjesništva.44 Njegovi latinski uzori bili
su Vergilije (heksametarski dijelovi), Ovidije (elegije), Marcijal (epigram) te Horacije i
Juvenal (u satiri).45 Talijanski je opus izgubljen, osobito veća djela, kao i hrvatski prijevod
Tassova Oslobođenog Jeruzalema, a od hrvatskog pjesništva poznato je trideset pet pjesama i
dva ulomka.
Uz sav svoj talent, Petrović se nikada nije u potpunosti posvetio poeziji, već je ona za
njega predstavljala ulaznicu u više društvo.46 Poznato je i da je stihove rado davao drugima da
ih nadopunjuju i prepravljaju, u namjeri da ih, kako je naivno vjerovao, privedu nekom
srednjem ukusu i oslobode svakog individualizma.47
3.1.1.1. In obitu uxoris

Vice Petrović doživio je dva teška udarca u životu: 1738. godine umrli su mu sin i kći,
a pet godina kasnije, nakon tridesetogodišnjeg braka, i ljubljena žena.48 Rezultat ovih
događaja bio je motiv neprebolive tuge koji je dominirao u pjesnikovom stvaralaštvu do kraja
života.
Petrović je do trenutka ženine smrti bio kancelar koji je svoju poeziju svjesno žrtvovao
arkadskom kolektivizmu.49 Tek potaknut smrću žene počeo je pisati nešto osobnije stihove
koji su izašli iz okvira leksičkih i eruditističkih igrarija u službi povlaštenijeg društvenog
položaja. Ženina smrt potresla je i uznemirila pjesnika, ali i nadahnula da napiše ganutljivu
pjesmu o staroj i dubokoj ljubavi.
U elegiji In obitu uxoris Petrović oplakuje smrt svoje voljene supruge ovidijevskom
dikcijom koja je u ovom kontekstu prožeta novim potresnim tonovima neutješne boli i očaja,
te napuštenosti i osamljenosti.50
43
Usp. „Vice Petrović“ (bilj. Gorana Stepanić), Leksikon hrvatskih pisaca (ur. Dunja Fališevac, Krešimir
Nemec, Darko Novaković), Školska knjiga, Zagreb, 2000., str. 578.
44
Usp. „Vice Petrović“ (bilj. Vladimir Vratović), Pet stoljeća hrvatske književnosti (knjiga III.): Hrvatski
latinisti (sv. II.) (ur. Veljko Gortan i Vladimir Vratović), Matica hrvatska, Zagreb, 1970., str. 249.
45
Usp. „Vice Petrović“ (bilj. Gorana Stepanić), LHP, str. 578.
46
Usp. Prosperov, Novak, S.: isto, str. 650.
47
48
Usp. „Vice Petrović“ (bilj. Vladimir Vratović), HL, str. 247.
49
Usp. Prosperov, Novak, S.: n. dj., str 650.
50
Usp. „Vice Petrović“ (bilj. Vladimir Vratović), HL, str. 248.
13
3.1.2. Ignjat Đurđević
Redovnik, pjesnik i povjesničar Ignjat Đurđević rodio se u Dubrovniku 1675., a u
rodnom je gradu i umro 1737. godine. Njegova obitelj Giorgi uvrštena je u plemstvo nakon
potresa 1667. godine. U Dubrovniku je pohađao isusovački Collegium Ragusinum. Nakon
školovanja prvo je primljen u Veliko vijeće, a potom je obnašao i administrativne službe
kneza otoka Šipana i zapovjednika tvrđave Lovrijenac. Smatra se da je tog mladog, veselog i
raspojasanog mladića, koji se već kao šipanski knez zabavljao s tamošnjim djevojkama i
udanim ženama, neuzvraćena ljubav prema Mari Boždarevoj nagnala da napusti svjetovni
život.51 Godine 1697. naglo je pristupio isusovačkom redu u Rimu, a nakon trogodišnjeg
studija filozofije nije nastavio s teologijom, već je bio učitelj u isusovačkim kolegijima u
Italiji, gdje se istaknuo kao izvrstan poznavalac latinskog jezika i vješt stihotvorac. Nakon što
je izišao iz isusovačkog reda 1705. godine jer je bio nagle ćudi i nediscipliniran, vratio se u
Dubrovnik i pristupio benediktincima. Iako je svoj odlazak od isusovaca opravdao slabim
zdravljem, vjerojatnije je da ga je na to potaknulo nezadovoljstvo zbog manjka vremena za
bavljenje svojom omiljenom aktivnošću - poezijom.52 Ostatak života proveo je u samostanima
u Dubrovniku povremeno odlazeći u Italiju, s izuzetkom od dvije godine boravka u Italiji jer
je bio prognan iz Dubrovnika zato što je sudjelovao u ideji da se dubrovačka benediktinska
kongregacija spoji sa svojom maticom u Monte Cassinu.
Đurđević je neprestano privlačio pozornost suvremenika. Razlog tome nisu bile samo
njegove nagle životne odluke i proturječno ponašanje, već i obilje hrvatskih, latinskih i
talijanskih književnih tekstova. Također, zanimljiv je i zbog velikog broja svojih rukopisnih i
tiskanih djela te zbog izvrsnog poznavanja prethodne književnosti, a ponajviše zbog osjetilne i
intelektualne znatiželje.53 Pisao je religioznu i svjetovnu liriku na hrvatskom i latinskom
jeziku, mnogo je prevodio, pisao nabožna djela na hrvatskom, a potkraj života i eruditsko-
historiografske rasprave. Jedan je od najznačajnijih plodova Đurđevićeve lirike religiozna
poema Uzdasi Mandalijene pokornice koja pripada tradiciji dubrovačkoga duhovnog plača, a
većina hrvatskih pjesama okupljena je u rukopisnoj zbirci Pjesni razlike. One se dijele u
nekoliko individualnih skupina: ljubavna lirika, nabožne pjesme, idilsko pjesništvo, dulje
pripovjedne pjesme, prijevodi basana, pjesme u folklornom tonu, fragment tragedije o Juditi i
nekoliko prepjeva. Đurđević je u svom ciklusu od devet ovećih pjesničkih sastavaka pod
nazivom Zgode nesrećne ljubavi obrađivao ljubavne fabule s nesretnim završetkom preuzete
51
Usp. „Ignjat Đurđević“ (bilj. Veljko Gortan), HL, str. 189.
52
53
Usp. Prosperov, Novak, S.: n. dj., str. 769.
14
iz različitih književnih izvora, a između ostalog i iz Boccacciovih novela.54 I latinske pjesme
Ignjata Đurđevića raznolika su oblika i tematike. To su epigrami, elegije, satire i religiozne
pjesme okupljene uglavnom u zbirci pjesama Poetici lusus varii. Horacije i Marcijal (u
parafrazama), Ovidije (u ljubavnoj lirici i četiri metamorfoze o postanku kave, kakaa, baruta i
duhana) i Plaut (pjesma Iter ad antrum Bethlemiticum) antički su autori čiji se utjecaj vidi u
Đurđevićevom stvaralaštvu.
Kao za mladost, i za piščevu smrt se može reći da je „obavijena legendom“.55
Postojale su razne sumnje vezane uz Đurđevićevu smrt. Prema nekima njegova prerana i
nagla smrt bila je smatrana rezultatom napornog znanstvenog rada, a prema nekima je bio
otrovan zato što se opirao nekim odlukama dubrovačkoga senata. U svakom slučaju, prava se
istina nikada nije saznala.
3.1.2.1. Somnium de domina

Među malobrojnim ljubavnim pjesmama u zbirci Poetici lusus varii svojom jakom
senzualnom notom ističe se pjesma Somnium de domina. Za ovu pjesmu može se reći da je
antologijska elegija nevjerojatno slobodne erotičnosti s obzirom na razdoblje u kojem je
nastala. Kada je govorio o ženama, Đurđević se nikada nije nikome opravdavao, o njima je
najradije pjevao izravno i to najčešće o sitnicama koje su ga najviše uzbuđivale, na primjer o
prhuti na gospođinoj kosi, o djevojačkim ustima kojima je bio opsjednut, o skutu u kojemu je
htio umrijeti…56
Đurđevićeva lascivna poezija iz prve faze stvaralaštva, to jest prije nego što je stupio u
isusovački red, nije sačuvana u cijelosti jer ju je, kako se pretpostavlja, uništio sam pjesnik, ali
već iz njezinih malobrojnih ostataka može se nazrijeti zašto je pjesnik toliko uzbuđivao svoju
sredinu. Upravo u elegiji Somnium de domina očituje se Đurđevićev nemar za društveni moral
i prelaženje granica dubrovačkog bontona. Ta se pjesma na način rimske erotike bavi
izravnim opisivanjem svih stupnjeva ljubavnog odnosa, od predigre do orgazma.57
3.2. Ep
Ep (prema grčkom épos, riječ, priča) je tradicionalna antička epska vrsta koja je
osobito važna zato što u najčišćem vidu sadrži sve karakteristike epske poezije.58 Za razliku
54
Usp. „Ignjat Đurđević“ (bilj. Zoran Kravar i Darko Novaković), LHP, str. 205.
55
Usp. Prosperov, Novak, S.: isto, str. 771.
56
57
58
Usp. Solar, M.: n. dj., str. 153.
15
od lirske poezije koju ponajviše karakterizira subjektivnost, epska poezija i proza mogu
objektivno opisivati opće događaje i izricati općenito važne misli, nisu izraz neposrednog,
trenutnog i osobnog iskustva. Epska poezija često obavještava o brojnim događajima i
razmišljanjima koja prate određene ljudske postupke ili sudbinu pojedinca te upravlja pažnju
prema široj slici svijeta.59 Epovi također mogu pokrivati različite vrste tema, pa se prema
tome mogu dijeliti na herojski ep čija je tematika od posebnog značenja za društveni život
naroda u nekoj povijesnoj epohi, religiozni ep s vjerskom tematikom, idilski ep s tematikom
iz smirenog života u prirodi, životinjski ep u kojem su likovi životinje, komični ep s
tematikom prožetom šaljivim i satiričkim motivima, didaktički ep koji ima poučnu svrhu te
romantični ep u kojem se miješaju elementi lirske i epske poezije.
Najznačajniji svjetski epovi imaju izuzetnu ulogu u mnogim nacionalnim
književnostima jer je u njima uobličeno cjelovito iskustvo života i svijeta na način koji u
mnogo čemu čini temelj daljnjeg književnog izražavanja.60
3.2.1. Kajetan Vičić

O životu pjesnika Kajetana Vičića nažalost nema puno podataka. Ne zna se točno koje
je godine rođen u Rijeci, a isto tako ne zna se gdje je umro vjerojatno prije 1700. godine. Bio
je pripadnik teatinskoga reda i vjerojatno je djelovao na riječkom području. Jedini stariji izvor
koji donosi podatke o Vičićevom životu je Vezzosijev leksikon pisaca koji su pripadali
teatinskom redu.61
Opus mu je opsežan i raznolik, no također nedovoljno istražen jer još uvijek nije u
pravoj mjeri postao predmetom književno-znanstvenog interesa. 1686. godine je u Padovi
objavio religioznu zbirku epske, lirske i epigramatske poezije pod naslovom Sacer Helicon. U
toj zbirci najopsežniji je ep Thieneis koji se sastoji od šest pjevanja, a govori o životu i
djelima sv. Kajetana iz Tiene, suosnivača teatinskoga reda. U sklopu zbirke Sacer Helicon,
sv. Kajetanu posvećene su i dvije knjige epigrama, od kojih prva knjiga sadrži 100 epigrama
koji kronološki prate život i djela sveca, a druga knjiga sadrži 108 epigrama koji su uglavnom
parafraza dijelova „Pjesme nad pjesmama“, no ima i prigodnih epigrama. U istoj zbirci nalazi
se i knjiga lirike od deset oda posvećenih Djevici Mariji, svetom Kajetanu i raznim drugim
svecima. Posljednji dio zbirke čine Montes Mariani, a to su dvije knjige jampske poezije
posvećene Majci Božjoj. Uz Sacer Helicon, drugo značajno Vičićevo djelo je Iesseis, ep o
59
60
61
Usp. Stepanić, G.: „Jišajida Kajetana Vičića – Najdulji ep hrvatskoga latinizma“, Hrvatska književna baština,
Ex libris, Zagreb, 2002. str., 532.
16
životu Djevice Marije. Stil Kajetana Vičića pokazuje znakove baroknog končetizma, naročito
u epigramatici.62
3.2.1.1. Iesseis
Religiozni biblijski ep o životu Blažene Djevice Marije Iesseis („Jišajida“) najveće je
djelo Kajetana Vičića. Iako je primarno religiozni, Iesseis se tematski može odrediti i kao
„herojski“ ep. Uporaba tzv. „herojskog“ stiha heksametra opravdava se i činjenicom da je
Marija herojski podnijela smrt svoga sina, što ukazuje na određenje epa kao pjesme o
junačkim djelima glavne junakinje.63 Sastoji se od dvanaest pjevanja koja broje 13 531 stih,
čime kvantitativno nadilazi sve rimske epove.
Naslov epa skovan je po uzoru na Vergilija, a broj dvanaest odgovara i ukupnom broju
pjevanja u Eneidi. Iako je naslovni lik Jišaj (lat. Jesse), Židov i otac kralja Davida, on nije
junak epa, već je začetnik loze iz koje je potekla protagonistica Marija, a njena moralna
kvaliteta te besprijekorna i natprosječna pobožnost kao motiv protkane su u cijelom djelu.64
Iako se Iesseis formalno određuje kao epska pjesma pisana u humanističkoj tradiciji,
građa epa nije ništa manje važna jer je na naslovnici dva puta spomenuta riječ vita. U jednom
od dva slučaja riječ vita upotrijebljena je kao alternativni naslov djela koji glasi Virginis
Mariae vita, što upućuje na poučnu komponentu žanra koji se zove svetačka legenda.65
Premda je teško točno odrediti iz kojih je izvora Vičić crpio građu Jišajide, vjerojatno
je koristio latinske prijevode grčkih originala novozavjetnih apokrifnih evanđelja, a posebice
tri izvankanonska evanđelja: Jakovljevo protoevanđelje, Pseudo-Matejevo evanđelje (čiji su
dijelovi prerađeni pod naslovom De nativitate Mariae) i Transitus Mariae ili Ivanovo
Evanđelje. Uz apokrifna evanđelja, nezaobilazna su i kanonska evanđelja i to dijelovi koji
govore o važnim epizodama Marijina života (Lukino i Ivanovo evanđelje).66
3.3. Epigram
Epigram (prema grčkom epígramma, natpis) je tradicionalna antička lirska vrsta koja
je u Grčkoj prvotno označavala natpis urezan u kamenu, a zatim vrlo kratku, redovito
62
Usp. „Kajetan Vičić“ (bilj. Gorana Stepanić), LHP, str. 758.
63
Usp. Stepanić, G.: n. dj., str. 537.
64
65
66
17
duhovitu i satiričnu pjesmu u kojoj se krajnje sažetim izrazom i neočekivanim zaključkom
iznenađuje čitalac.67
Osnovni predložak epigrama koji tradicija do danas razvija dali su Simonid i Marcijal.
Za epigram je karakteristična prilagodljivost najrazličitijem spektru tema, pa je stoga kroz
čitavu književnu povijest bio izuzetno popularan književni oblik.
3.3.1. Rajmund Kunić

Pjesnik, prevoditelj te profesor retorike i grčkog jezika Rajmund Kunić rodio se 1719.
godine u Dubrovniku, a umro je 1794. u Rimu, gdje je boravio od rane mladosti. U
Dubrovniku je završio isusovački Collegium Ragusinum, a zatim je stupio u isusovački red
koji ga je poslao na dalje studije u Rim. Na središnjem učilištu svoga reda, a to je bio
Collegium Romanum, pohađao je studij filozofije i teologije. Prije nego što se intenzivno
počeo baviti književnim radom, bio je profesor grčkog jezika i retorike, a među njegovim
učenicima osobito se istaknuo Bernard Zamanja.
Književni rad započeo je najkasnije s devetnaest godina kada je spjevao elegiju Ad
amicum in Illyrico prope Epidaurum rusticantem. Redovito je pripremao stihove za javne
nastupe u rimskoj akademiji degli Arcadi. Kunić je djelovao i u krugu rimske akademije degli
Occulti, gdje je glavni dio svoje stvaralačke energije usmjerio na prepjeve s grčkoga na
latinski jezik (Teokrit, Kalimah, Ezop, Homer). Više od dvanaest godina rada uložio je u
metrički prijevod Ilijade, opširniji od izvornika za tri tisuće heksametara, a uz njega je
sastavio i teorijski prilog Operis ratio koji je najvažnija hrvatska traduktološka rasprava
osamnaestog stoljeća.68 U versifikaciji se oslonio na svoj glavni uzor, Vergilija. Na latinski je
prepjevao i četiristo devedeset devet epigrama, što je otprilike petina zbirke grčkih
epigramatičara, posluživši se zbirkom Planudea kao prijevodnim predloškom. Osim govora
(od kojih je jedan tiskan, a pet u rukopisu) u kojima ciceronovska dikcija živi u punom sjaju,
sva su mu djela u stihu. Najveće pjesničke domete Kunić je ostvario u dvjema književnim
vrstama za koje se najčešće odlučivao: epigram i elegija. Autor je četrdeset sedam elegija u
kojima se često nazirao Katulov utjecaj, a sastavljao ih je kad bi se uz neku književnu temu
obraćao uglednim suvremenicima ili kad bi ga nadahnuo sakralni ili didaktički motiv.69 Dva
trajna vrela Kunićeve obilne epigramske produkcije (preko tri tisuće šesto epigrama) bila su
67
Usp. Solar, M.: nav.dj., str. 143.
68
Usp. „Rajmund Kunić“ (bilj. Ivica Martinović), LHP, str. 410.
69
18
iskustvo prevođenja epigrama iz zbirke Planudea i život u rimskim salonima osamnaestog
stoljeća.70
U epigramima koje je pisao tokom cijelog života Kunić je oslikao društveni život
Rima te razotkrio širinu svojih umjetničkih interesa i razgranatost svojih poznanstava.71 Svi su
napisani u elegijskim distisima, mnogo ih je prigodnih, a tematski su vrlo raznoliki. U
dubrovačkom izdanju priređenom 1827. (Epigrammata. Nunc primum in lucem edita.),
razvrstani su po ovim skupinama: epigrammata sacra (nabožni), votiva (zavjetni), moralia
(moralni), encomiastica (pohvalni), satyrica (satirički), ludicra (šaljivi), varia (raznoliki),
sepulcralia et lugubria (grobni i žalobni) i ad Lydam Lydaeque familiam (Lidi i Lidinoj
obitelji).72 Najzastupljeniji, a ujedno i estetski najizražajniji su satirički epigrami i oni
posvećeni Lidi.
3.3.1.1. Liber carminum ad Lydam

Počevši od 1772., Kunić je najviše epigrama posvetio mladoj učenoj Mariji Pizzelli
koju je pod pseudonimom Lida slavio u njezinom rimskom salonu, gdje je često boravio i
crpio inspiraciju.73 U jednom od mnogobrojnih epigrama njoj u čast kaže:
456. [455.] Pizzelliam in Lydae nomine latere docet
Qui Lydam legit heic, nec te Pizzellia novit,
Quae lateat Lydae in nomine diva, rogat.
Sed qui te novit, Lydae sub nomine laudes,
Me tacito, agnoscit protinus ipse tuas.74
(Poučava da se pod imenom Lide krije Pizzellijeva
Tko ovdje čita o Lidi, a tebe Pizzelijeva ne zna,
pita koja se božica skriva pod Lidinim imenom.
Ali tko te upoznao, iako ja šutim, pod imenom
Lide smjesta sam prepoznaje tvoje pohvale.)75
Maria Cuccovilla Pizzelli (1735.-1807.) vodila je jedan od najpoznatijih salona u

Rimu, a posjećivala su ga najveća talijanska i inozemna imena ondašnjeg rimskog kulturnog
života te su se u njemu vodili učeni razgovori, recitirala se poezija, slušala se glazba, izvodila
70
71
Usp. „Rajmund Kunić“ (bilj. Vladimir Vratović), HL, str. 435.
72
73
Usp., „Rajmund Kunić“ (bilj. Ivica Martinović), LHP, str. 411.
74
Kunić, R.: Epigrammata, preuzeto s: http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/cgi-bin/navigate.pl?croala.415,
15.2. 2014.
75
Autorica je sama za potrebe rada prevela stihove s latinskog na hrvatski jezik.
19
su se dramska djela i igrale društvene igre.76 Bila je obrazovana u filozofiji i prirodnim
znanostima, pravu i povijesti, pjesništvu i glazbi te francuskom, španjolskom, engleskom,
latinskom i grčkom jeziku. Što je za pjesnika značio dom Marije Pizzelli, naravno uz
činjenicu da je tu bila ona, najslikovitije prikazuje u sljedećim stihovima:
1. De domo Pizzellia
Una mihi requies longae Pizzellia curae
Est domus, una meis portus et ara malis.
Exul Romulea videar mihi degere in urbe,
Hanc mihi praecludant si mea fata domum.
Haec modo si pateat semper, quocumque cadat sors,
Nullo non aeque tempore laetus agam.
Hic Helicon, Pindusque mihi est, hic est bona, carmen
Assidue dictat, quae, mea Lyda, mihi.
(O domu Pizzellijevih
Jedini odmor od dugog rada meni je dom Pizzellijevih,
jedina luka i zaštita od mojih zala.
Čini mi se da bih kao prognanik živio u Romulovu gradu,
ako bi mi moja sudbina zatvorila taj dom.
Samo ako on uvijek bude otvoren, kakav god da bude usud,
jednako sretan ću djelovati u svakom trenutku.
Ovdje je meni Helikon i Pind, ovdje je moja dobra Lida,
koja meni neprestano diktira pjesmu.)
Šesto trideset pet očuvanih epigrama upućenih Lidi tvore najopsežniji ljubavni
kanconijer u povijesti hrvatskoga latinizma zvan Liber carminum ad Lydam. Može se reći da
epigrami posvećeni Lidi, iako su tematski i sadržajno raznoliki, tvore jedan zaokružen
doživljaj i premda je bio svećenik, Kunić je u svoj kanconijer, nadahnut Katulovom i
Tibulovom ljubavnom poezijom, unio istinski, profinjen, postojan i moćan ljubavni osjećaj
zrelog muškarca prema otmjenoj, lijepoj i kulturnoj ženi.77
4. Tipološka klasifikacija
Primarni je cilj ovoga rada dati prikaz četiri različita tipa ženskog lika u tri književna
žanra hrvatskog poslijerenesansnog latiniteta kao relevantnog dijela zapadnoeuropske
književnosti o kojoj je prije bilo spomena, to jest ženskog lika u latinističkoj produkciji
sedamnaestog i osamnaestog stoljeća u Hrvatskoj. Na temelju dosadašnjih klasifikacija u
hrvatskoj latinističkoj baroknoj književnosti mogu se izdvojiti tri tipa ženskog lika: majka i
76
Usp. Bratičević, I: „Novi prilozi za životopis Rajmunda Kunića“, Povijesni prilozi, Vol.43 No. 43 Prosinac
2012., str. 202, preuzeto s: http://hrcak.srce.hr/95388, 13.2.2014.
77
Usp. „Rajmund Kunić“ (bilj. Vladimir Vratović), HL, str. 437.
20
supruga, fatalna žena i Djevica Marija. Osobitost je ovoga rada činjenica da se u postojeću
klasifikaciju ženskog lika preuzetu iz prethodno navedenih izvora, kako općenito u povijesti
književnosti, tako i u hrvatskoj književnosti, uvodi i novi tip ženskog lika, a to je žena
intelektualka. Stoga se može reći da je postojeća klasifikacija prilagođena uzorku koji je uzet
za temelj istraživanja ženskog lika u poslijerenesansnom hrvatskom latinitetu kojim će se
autorica rada baviti, a lik žene intelektualke je dodatak ovoga rada postojećoj klasifikaciji
ženskog lika u književnosti.
4.1. Majka i supruga

Žena je između ostaloga mitski simbol prirode, obnavljanja, cikličnosti i majčinstva.
Iscrpljivanje njezine uloge u majčinstvu, braku i kućanstvu odraz je patrijarhalnog odgoja i
društvenog ustroja koji je i danas uvelike zastupljen. Ona pasivno prihvaća društveno
uvjetovane konvencije i nipošto ne želi prkositi tradiciji koju su sve njezine uzorne
prethodnice poštovale, pa stoga bez obzira na okolnosti uvijek svoje najviše ostvarenje vidi u
bivanju što boljom majkom i suprugom, pri čemu svoje potrebe stavlja iza potreba drugih.
Način na koji je žena obnašala svoje uloge u privatnom i društvenom životu inspirirao je i
književnike u stvaranju arhetipa lika žene majke i supruge koji sa sobom nosi sve stereotipove
kao i sama žena.
4.2. Fatalna žena

Ženu se oduvijek promatralo kao binarno biće koje s jedne strane simbolizira
majčinstvo i obnavljanje, što ima pozitivnu konotaciju, a s druge strane smatralo se da ona
utjelovljuje slabosti, nagone i žudnju kojima teško odolijeva i počesto se priklanja, a to sa
sobom nosi negativan prizvuk. Žena kod koje su, prema mišljenju onih koji su o tome
donosili sud, dominirale ove druge karakteristike, bila je podložna moralnoj slabosti i
propadanju te je postepeno nadahnula nastajanje drugog arhetipskog ženskog lika u
književnosti, a to je lik fatalne žene. Ona je žena oslobođenog erosa koja ne potiskuje svoje
strasti, već im se prepušta, nerijetko udovoljavajući svojoj tjelesnoj žudnji potpuno neobzirno
prema vladajućem društvenom moralu. Njoj nije važno je li kao takva prihvatljiva
konzervativnoj zajednici koja je nastoji „pokoriti“, što rezultira sve naglašenijom ženskom
osobnošću jer, time što je spremna zadovoljiti svoju požudu bez obzira na posljedice i
preuzeti odgovornost te stati iza svojih postupaka, zauzima aktivan stav i prkosi ustaljenim
predrasudama prema kojima žena ne smije imati izraženu osobnost i biti samostalna, već
njezin smisao biva ostvaren isključivo u usmjerenosti prema drugima.
21
4.3. Djevica Marija
U književnom liku Djevice Marije žena više ne predstavlja nikakvu opasnost i izvor
zla, već je naprotiv ona „neprijatelj zla“.78 Marijin lik oduvijek je prožimao i iznova
nadahnjivao književnike, bilo da se prikazivala u ulozi žene koja sklapa savez s Bogom i tako
prekida starozavjetnu tradiciju u kojoj savez sklapaju muškarci, bilo da se slavi kao
Bogorodica ili da se oslikava kao ideal majke i ženske snage koja je junački podnijela žrtvu i
smrt svoga sina. Osim uloga koje određuju Djevicu Mariju kao Majku Božju, ona je oduvijek
i simbol utočišta i veze između Boga i čovjeka te štiti, zagovara i posreduje milost.
4.4. Intelektualka
Lik žene intelektualke ne može se posve uklopiti ni u jedan od dominantnih
arhetipova. Ona s jedne strane potpuno odudara od lika majke i supruge zato što je ne zanima
društvena afirmacija i ne „robuje“ tradiciji, a s druge strane nije ni potpuno nalik fatalnoj ženi
jer, premda je prepoznala i osvijestila svoje tjelesno, usmjerila se prema realizaciji duhovnog i
njezin „moto“ je samostalno odlučivati o svojoj egzistenciji bez obzira na vladajuće društvene
norme.79 Iako intelektualki nije primarni cilj ni društvena potvrda ni udovoljavanje tjelesnim
potrebama, već udovoljenje vlastitim životnim principima i traganje za vlastitom srećom, ona
ima više poveznica s fatalnom ženom nego s majkom i suprugom jer se njezina osobnost kao
takva temelji na aktivnoj poziciji i samorealizaciji.
5. Sinteza žanrovske i tipološke klasifikacije: primjeri i analiza

U sklopu književnog žanra elegije na primjeru pjesme In obitu uxoris Vice Petrovića
analizirat će se lik majke i supruge, a na primjeru pjesme Somnium de domina Ignjata
Đurđevića analizirat će se lik fatalne žene kao vječne opozicije ženi koja je majka i supruga.
U analizi određenog dijela epigrama Rajmunda Kunića naglasak će biti stavljen na lik žene
intelektualke kojoj je on pod pseudonimom Lida posvetio najveći dio svog epigramatskog
pjesničkog opusa. Treći i najopsežniji književni žanr koji će se obrađivati ep je Iesseis
Kajetana Vičića analizom lika Djevice Marije koja je i protagonistica i glavna tema djela, a
iako svojim sakralnim značajem nadilazi prethodno spomenuta tri tipa svjetovnih ženskih
likova, ipak posjeduje i poneke osobine kojima se može s njima povezati.
Metodologija kojom će se u ovom radu težiti ostvarenju primarnog cilja, to jest
prikazu četiri tipa ženskog lika u hrvatskom poslijerenesansnom latinitetu, sastojat će se u
78
Usp. Petrač, B.: n. dj., str. 349.
79
Usp. Sablić, Tomić, H.: n. dj., str. 118.
22
sintezi žanrovske i tipološke klasifikacije analizom primjera. Analiza će biti provedena na
način da će se portreti ženskih likova dani u odabranim primjerima prvo interpretirati, a
potom u zaključku žanrovski i tematski uspoređivati, kako međusobno na sinkronijskoj razini
kao relevantni ženski likovi baroknog književnog razdoblja, tako i na dijakronijskoj razini s
ženskim likovima ranijih književnih razdoblja.
5. 1. Majka i supruga - In obitu uxoris: Clausa sibi, reliquis semper aperta manus
U elegiji In obitu uxoris koju Vice Petrović
posvećuje svojoj preminuloj supruzi, pjesnik u šezdeset i
jednom distihu kroz vlastiti emotivni očaj oslikava portret
svoje supruge i ovjekovječuje njezin lik u stihovima. Iako je
pjesma napisana u posmrtnoj atmosferi, lik Petrovićeve
supruge izranja u svojoj punini, ne samo iz patnje koju
pjesnik osjeća zbog rastanka već i kroz prikaz svega što je
ona za njega predstavljala zbog čega je „rana“ dublja, a
pjesnička inspiracija veća. Motiv tuge i bola zbog gubitka
voljene osobe star je koliko i pisana riječ, no poetski
Slika 9: Sjenica kozlokrvine (1609.) doprinos vječnoj i sveprisutnoj tematici sastoji se u svježini,
Peter Paul Rubens
dramatici i snažnim slikama kojima Petrović atribuira svoju
voljenu koja nije depersonalizirana žena, već majka i supruga njegove djece.
Stihove koji predstavljaju suprugu Vice Petrovića može se svrstati u tri tematske
cjeline: 1) pjesnikova ljubav prema supruzi te tuga i bol koje on osjeća zbog njene smrti, 2)
metafore i usporedbe s različitim motivima koje pjesnik povezuje sa svojom suprugom, 3)
pjesnikova supruga kao snažna, požrtvovna i hrabra žena koja stoji licem u lice sa smrću, no
njezin duh ne posrće i ona ostaje „sebi zatvorena, a ostalima uvijek otvorena ruka“.
1) Odabrani primjeri u kojima pjesnik ocrtava lik svoje supruge naglašavajući ljubav,
tugu i bol koju osjeća zbog svog gubitka nalaze se u sljedećim stihovima:
Siccine dividimur, vita mihi carior uxor,
Morte tua nostrum dissociante thorum?
Siccine me miserum, nunquam relictura, relinquis
Me miserum et natos, pignora cara, tuos? (1-4)80
(Ženo, draža mi od života, zar se tako rastajemo
zato što tvoja smrt razdvaja našu postelju?
80
Petrović, Vice: In obitu uxoris, preuzeto iz: Pet stoljeća hrvatske književnosti (knjiga III.): Hrvatski latinisti
(sv. II.) (ur. Veljko Gortan i Vladimir Vratović), Matica hrvatska, Zagreb, 1970., str. 253.
23
Zar tako ti, koja nikad nećeš biti ostavljena, ostavljaš mene jadnog,
mene bijednog i svoju djecu, drage zaloge?)
Ponavljajući izraz me miserum, pjesnik pojačava dojam boli kojom je obuzet, a

obraćajući se supruzi s vita mihi carior uxor iznosi svoje osjećaje. Odlazak te žene iz
njegovog života za pjesnika znači jad i bijedu.
… superest nil nisi flere mihi,
Nil nisi flere meos, saevissima vulnera, casus,
Dum cineri uxoris jungar et ipse cinis. (30-32)
(Dok se sam kao prah ne pridružim prahu žene,
ne preostaje mi ništa doli plakati, ništa osim
oplakivati svoju nesreću, najokrutniju bol.)
Stilsko obilježje koje se očituje od samog početka pa nadalje u pjesmi figure su

ponavljanja. Ponavljajući riječ flere, Petrović na čitatelja ostavlja dojam da je pjesnikov život
nadalje predodređen oplakivanjem. Do vlastite smrti koju smatra ponovnim ujedinjenjem sa
svojom suprugom ne preostaje mu ništa osim flere suos casus, saevissima vulnera.
Dum tu aderas, uxor, felix dicebar eramque,
Nil nocuit telis sors mihi saeva suis.
Vim mala perdebant in dulci conjugis ore… (87-89)
(Dok si ti, ženo, bila prisutna, govorilo se da sam sretan i bijah,
zla kob nije mi naškodila svojim oružjem.
Zlo je gubilo snagu u slatkim ustima supruge…)
Prisutnost supruge uz pjesnika uvjetovala je njegovu sreću i smisao koji je pronalazio

u životu. Sva zla okrutne sudbine gubila su svoju snagu in dulci conjugis ore.
Una pars mei tecum abiit, minor altera mecum est,
Pars abiit melior, plena dolore manet.
Ast haec ipsa brevi tua post vestigia curret,
A majore nequit pars procul esse minor.
O volet illa dies, quae partes uniat ambas,
Meque addat comitem tempus in omne tibi! (115-120)
(Jedan dio mene otišao je s tobom, drugi manji je sa mnom,
bolji dio je otišao, a onaj pun boli ostaje.
No i ovaj sam će ubrzo ići za tvojim stopama,
jer manji dio ne može biti daleko od većeg.
O neka dođe onaj dan da sjedini oba dijela,
i neka mene kao pratioca pripoji tebi zauvijek!)
24
Osjećaj boli, praznine i besmisla, a u istoj slici i povezanost sa suprugom pjesnik
najsnažnije prikazuje u posljednjim stihovima u kojima zaziva dan svoje smrti kako bi se
ponovno ujedinio s voljenom. Malen dio njega koji je preostao u svijetu živućih nequit procul
esse a majore koji je otišao sa smrću njegove žene. Za pjesnika će smisao ponovno postojati
tek kada se oba dijela pripoje jedan drugome in omne tempus.
2) Stihovi u kojima pjesnik povezuje značaj svoje supruge s različitim motivima
sljedeći su:
Non redit ad fontem, quae fontem deserit unda,
Nec reflorescunt, quae cecidere, rosae. (27-28)
(Izvoru se ne vraća voda koja je otekla,
niti uvenule ruže ponovno cvatu.)
Petrović koristi metaforu u kojoj poistovjećuje odlazak svoje supruge s vodom koja je
otekla iz izvora i više mu se ne vraća te ružama koje ne cvatu nakon što uvenu. Nadovezujući
se na ono što je prethodno rekao, ne čini se vjerojatnim da je pjesnikov izbor riječi nasumičan.
Uz prolaznost vremena i života prenesenu kroz ocvale ruže i oteklu vodu, žena kao unda za
njega može predstavljati čistoću i postojanost kojom je njezin lik „napojio“ njegov život, a
rosae ljubav koja se rascvjetala u njegovom srcu i nikada neće uvenuti.
Quid quam dulce melos manabat ab ore loquentis,
In quo opifex mellis fecerat ipsa favos?
Talem fata mihi rapuere, immitia fata,
Consortem thalami subsidiumque mei.
Post duo dilectae crudelia funera prolis
Praesto illa, auxilium quae mihi ferret, erat.
Tota videbatur gens esse superstes in illa
Nullaque, ea salva, membra recisa domus.
Nec me illa omnino miserum solante putabam,
illa levamen erat flentis et illa comes. (71-80)
Kako je slatka pjesma tekla iz njenih usta,
u kojima je sama stvoriteljica meda napravila saće?
Takvu je meni sudba, bešćutna sudba, otela ženu,
bračnu družicu i utjehu.
Nakon dva okrutna pogreba ljubljene djece,
pri ruci bijaše ona koja mi je pomogla.
Činilo se da je sav rod u njoj preostao i dok je ona
bila zdrava svi dijelovi doma bili su na okupu.
I nisam se smatrao sasvim jadnim dok me ona tješila,
ona bijaše utočište i pratiteljica onoga koji tuguje.)
25
Pjesnik svoju suprugu uspoređuje s pčelom iz čijih je usta tekla slatka pjesma.
Proklinjući sudbinu što mu je oduzela takvu ženu, Petrović nabraja i druge uloge koje je
njegova supruga „vršila“ uz bračnu (consors thalami). To su subsidium, praesto esse,
auxilium ferre, illa solans, levamen flentis, comes. Za njega žena nije predstavljala samo
bračnu družicu već i izvor njegove snage bivajući utjehom te pružajući pomoć i potporu u
svakom, a pogotovo u najtežim trenucima. Nakon gubitka dvoje djece, premda je samu sebe
kao majka oplakivala, izvana je ipak bila snažna da bi mogla biti čvrst oslonac svom suprugu.
3) Stihovi koji najživopisnije dočaravaju duh i hrabrost pjesnikove supruge, a
potkrepljuju snagu koju je već pokazala istovremeno bivajući utjeha svom mužu i oplakujući
svoju djecu, oni su koji opisuju njezin lik u susretu sa smrću:
Non fuit illa tibi communi lege necanda,
Impia Mors, plagis percutienda fuit.
Cuncta tui in miseram consumpsti tela furoris,
In sola haeserunt sed tua tela cute.
Membra malis cessere, animus fuit altior illis,
Tu fragilis victrix corporis, ille tui.
Saepe opus igne fuit ferroque; ullumne dolentis
Inter eas poenas edidit illa sonum?
Num viso extimuit ferro ingemuitve recepto? (37-45)
(Nemilosrdna smrti, nisi je mogla samo uzeti,
već si je morala zatući udarcima.
Svo oružje svoga bijesa iskoristila si protiv nesretnice,
ali tvoje su strijele pogodile samo kožu.
Zlo je svladalo tijelo, no duh je bio snažniji,
ti si pobijedila krhko tijelo, a duh tebe.
Često je bila potrebna i vatra i željezo; ispusti li ona
ikakav bolan glas u tim patnjama?
Zar se ne uplaši vidjevši željezo i ne zajeca osjetivši ga?)
Petrovićeve riječi ukazuju da njegova supruga nije umrla lakom smrću koja bi je lišila
silne boli i patnje koju je u svom slučaju doživjela budući da je smrt na nju obrušila cuncta
tela furoris. Iako jadnica nije uspjela fizički pobijediti smrt koja je odnijela njeno krhko tijelo,
pjesnik napominje: Membra malis cessere, animus fuit altior illis, što znači da je duh žene
nadišao smrt koja je porazila tijelo time što je on nadvladao samu smrt. Premda se pjesnikova
supruga nalazila u situaciji u kojoj je smrt napada svim oružjem koristeći i vatru i željezo u
mučenju, nije ispustila bolan glas, nije se uplašila vidjevši željezo i nije zajecala osjetivši ga.
26
Ah! chalybe immiti languentis caesa rigabat
Membra cruor: lacrymis non maduere genae.
Num, quando monita est, momenta novissima vitae
Instare et celeri jam properare gradu?
Scilicet hos animos illi mens inscia noxae,
Inque Deum pietas et proba vita dabat,
Hos amor in miseros miserisque intenta juvandis,
Clausa sibi, reliquis semper aperta manus,
Et vigil in natos cura et studium acre tuendae
In nivea morum simplicitate domus,
Et tormenta per haec candentis atrocia ferri,
Quae toties visa est sustinuisse libens, (47-58)
…
Hos animos etiam illa dabant, quae pectore forti
Ex gemina amissa vulnera prole tulit. (61-62)
(Jao! Krv je njoj oslabljenoj močila udove zarezane
okrutnim mačem, no suze joj nisu natopile obraze.
Zar čak ni kada je bila opomenuta da joj prijete
posljednji trenuci života i već žure brzim korakom?
Dakako, njoj su ovu hrabrost davali duh nesvjestan
krivnje, odanost Bogu i čestit život,
ljubav prema ovim jadnicima i uvijek im spremna pomoći,
za sebe zatvorena, a ostalima uvijek otvorena ruka,
i budna briga za djecu i odlučna težnja za očuvanjem
doma u snježno-bijeloj jednostavnosti običaja,
i kroz ove strašne muke sjajećeg oružja,
činilo se da ih je rado toliko puta podnijela…
…
Ovakvu hrabrost je pokazivala ona, čije je odvažno
srce podnijelo dvostruku ranu izgubivši djecu.)
Navedena slika nadovezuje se na prethodnu, proširujući dodatno kontekst okolnosti u

kojima je Petrovićeva žena umrla te kakvom se u tim okolnostima pokazala. Ono što je njoj
davalo toliku snagu i hrabrost da se odupire bolnom i okrutnom „smrtnom maču“ koji ju je
nastavljao rezati, bili su mens inscia noxae, pietas in Deum i proba vita. Premda joj je smrt
zadavala bolne udarce, bol nijednog udarca nije se mogla mjeriti s gubitkom dvoje djece koji
je njeno srce pretrpjelo, a svejedno se doimalo da bi rado podnijela atrocia tormenta
candentis ferri.
Fundere nec lacrymas visa nec illa queri.
Exuerat matrem coram, matrem intus agebat,
Non se, sed miserum commiserata virum. (66-69)
27
(Nije se činilo ni da ona plače, ni da se žali.
Izvana je prikrila lik majke, a iznutra je bivala majka,
i nije sebe, već je jadnog muža oplakivala.)
Usprkos svemu što je prolazila to je bila žena koja je sebe stavljala u drugi plan. Tugu
i patnju zbog gubitka djece proživljavala je sama u sebi i nije žalila i oplakivala svoju
nemilosrdnu sudbinu ni u posljednjim trenucima, već se brinula i oplakivala svoga supruga.
5.2. Fatalna žena - Somnium de domina: A domina subdita fata manu

Elegija Somnium de domina Ignjata
Đurđevića sastoji se od četrdeset i dva distiha i
specifičan je tip ljubavne pjesme u tradiciji
rimske ljubavne elegije. Pjesnik je kroz ljubavni
čin između muškarca i žene prikazao ženski lik
koji „vlada“ muškarcima, a njezin se utjecaj
najbolje očituje u sljedećim stihovima:
Slika 10: Iskušenje Svetog Antonija (1871.), Alexandre

Louis Leloir
O vindex superum, cui rerum in fronte sedenti

Pendent a domina subdita fata manu, (81-82)81
(O zaštitniče višnjih, kojem, iako sjediš na čelu svega,
pokorena sudbina ovisi o ženskoj ruci,)
Ovi stihovi evociraju motiv antičke ljubavne elegije poznat pod nazivom servitium
amoris. Kao i Propercije, Tibul, Gal i Ovidije, Đurđević ljubav doživljava kao vječnu patnju.
Žena koju opisuje u svojim stihovima nije fatalna samo za „obične“ smrtnike koji podliježu
okovima njene strasti nego je kadra postići i to da bogovi „izgube glavu“. Osjećaji koje
pobuđuje fatalna žena ponajprije se vezuju uz tjelesno. Promatrajući je, pjesniku se mašta
raspojasava i osjeća želju za tom ženom koja u njemu budi nešto sirovo, iskonsko. Čežnja je
rasplamsana njenim specifičnim kretnjama koje su takve da se čini da je tijelo „preuzelo
kontrolu“ nad njom. Takav ženski lik u potpunosti je predan trenutku i užitku kojem je
izložena. Ona prvo privlači muškarca, zatim izaziva i naposljetku mu se podaje. Sam pjesnik
nije muškarac s kojim je domina u zagrljaju iako mu njezina strast i požuda u tom trenutku
bivaju inspiracijom i opijaju njegovu pjesmu. Radnja cijele pjesme zapravo je dio pjesnikova
81
Đurđević, Ignjat: Somnium de domina, preuzeto s: http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/cgi-
bin/getobject.pl?c.359:2.croala, 11.12.2013.
28
bjesomučnog sna u kojem je on na svoju žalost sporedni akter, daleko od očiju i dodira
„gospoje“. On promatra čin sa strane i očaran je tom opuštenom i putenom ženom čiju strast
živo prenosi u svoju pjesmu, bivajući i sam u potpunosti subditus a domina manu.
Stihovi se tematski mogu podijeliti na nekoliko cjelina ovisno o tome koji su motivi u
njima najzastupljeniji. Cjeline su: 1) ljubav i ljubomora, 2) strast i požuda ljubavnika, 3)
ljubavni čin i 4) domina.
1) Što se tiče opisivanja ljubavi koju pjesnik osjeća i ljubomore kojom je praćena,
reprezentativni su sljedeći stihovi:
Quam meus a reliquis dissentit amantibus ignis,
Me miserum: nostra est non bene sana Venus. (15-16)
(Kako se moja ljubav razlikuje od ostalih,
jadan ja: moja ljubav je neobuzdana.)
Pjesnik žali samoga sebe i svoju ljubav smatra osobitom u odnosu na sve druge ljubavi
koje osjećaju oni koji vole. Poistovjećuje je s ljubavnim žarom Venus, no ipak napominje da
njegova Venus non bene sana est čime ukazuje na njezinu „sirovost“ i iracionalnost.
Mitius Alciden viridi spectavit ab antro
Amnis in amplexu, Deianeira, tuo,
Mitius Atriden inter Briseidos ulnas
Vidit ab Aemonia Pellias ira rate, (31-34)
(Blaže je, Dejaniro, riječni bog Aheloj iz zelene špilje
promatrao Herakla u tvom zagrljaju,
Blaže je ljuti Ahilej s hemonske lađe gledao
Agamemnona u Briseidinom naručju,)
Budući da pjesnik svoju ljubav promatra u sladostrasnoj igri užitaka s drugim

muškarcem, obuzima ga ljubomora. Živopisan i snažan dojam ljubomore pjesnik postiže
pozivajući se na mitološke likove i ljubomoru koju su oni osjećali kada voljena žena nije bila
njihova. Poistovjećujući „gospoju“ s Dejanirom u Heraklovom krilu i Briseidom u
Agamemnonovom naručju, sam sebe uspoređuje s ljubomornim riječnim bogom Ahelojem i
srditim Ahilejem koji su također s netrpeljivošću promatrali voljene žene u zagrljaju s drugim
muškarcima i postajali željni osvete.
2) Stihovi u kojima je pjesnik najviše uprizorio strast i požudu kojom je dvoje ljudi
obuzeto u trenutku, sljedeći su:
29
Quod patet, aggreditur, perque omnia membra puellae
Flammea praedaci cursitat ore Venus. (41-42)
…
Ore natat fluitatque oculis manifesta libido
Et rubet in molli Cypridis ira gena. (47-48)
(Grabi ono što je nadohvat, a po svim udovima djevojke
s požudnog lica rasplamsava se strastveni žar.
…
S lica preplavljuje i iz očiju isijava čista požuda,
a žestina Kipridina rumeni se na nježnom obrazu.)
Pjesnik lice djevojke koja ga je obuzela promatra kao odraz strasti koja isijava iz nje i
prelijeva joj se po cijelom tijelu. Kiprida je jedan od Venerinih nadimaka, a Kipridinu žestinu
na licu one za kojom čezne pjesnik nadovezuje na prethodni opis požude kojom je ona
preplavljena kako bi još slikovitije dočarao kulminaciju strasti koja joj „prijeti“.
3) Sam ljubavni čin i njegov tijek prilično je eksplicitno opisan u sljedećim stihovima:
Nunc instant femori, tenero nunc basia collo,
Nunc referunt roseae signa relicta genae.
Iamque ille extremam tandem contingere palmam
Armaque devicta figere in arce cupit. (43-46)
(Čas poljupci navaljuju na bedro, čas na nježan vrat,
čas rumeni obrazi odražavaju skrivene znakove.
I već se on želi domoći posljednje nagrade:
i zabosti oružje u svladanu tvrđavu.)
Opisujući pokrete i govor lica ljubavnika, pjesnik predočuje ljubavni čin u kojem se
dva tijela isprepliću razmjenjujući poljupce i dodirujući se, a ljubavnik pritom postaje
nestrpljiv i:
Nunc oculis oculos, nunc miscet labra labellis,
Nunc tentat nivei candida poma sinus,
Nunc petit illecebris, nunc expugnare querelis,
Nunc iram simulat, nunc movet arte preces. (51-54)
(Čas se oči s očima, čas usne s usnama spaja,
čas dodiruje sjajan plod bijelih bedra,
Čas zavodi mamljenjem, čas želi osvojiti žalbama,
čas hini ljutnju, čas umješno moli.)
Uz opis igre tijela i lica ljubavnika, pjesnik navodi tehnike zavođenja i ljubavnog
osvajanja izrazima petere illecebris, expugnare querellis, iram simulare, movere arte preces.
30
4) Samo nekoliko stihova u pjesmi eksplicitno stavlja u prvi plan ženu koju pjesnik
opisuje i njenu narav. Iako je neosporno je da ostatak pjesme također, kroz pjesnikove
osjećaje te prizore strasti i požude, ocrtava njezin lik, samo su sljedeći stihovi usmjereni
isključivo na ženu pred kojom je pjesnik kapitulirao:
Illa quidem pugnat veluti si vincere nollet,
Nec cito permittat, quod retinere timet.
Illa quidem refugit, veluti fugiendo lacessat,
Ut sapiant molli basia rapta fuga.
Foemina vult vinci, sed non vult velle videri,
Et vir plus frontis, foemina fraudis habet.
Hei mihi, non morsus, non saevos expedit ungues,
Nec simul ultores invocat illa deos.
Non velut Ismario Philomela oppressa tyranno
Eiulat abiectis torva per ora comis,
Sed pugnat, placito quondam ut pugnabat amori
Callida Dardanias ante Lacena rates. (55-66)
(Ona se čak bori, ali kao da ne želi pobijediti,
i ne dopušta brzo ono što se boji zadržati.
Ona se uistinu otima, no kao da bježeći izaziva,
kako bi ukradeni poljupci u nježnom bijegu prijali.
Žena želi biti svladana, ali ne želi da se to vidi, i dok je
muškarac odvažan, u žene je prijetvorna narav.
Jao meni, nije grizla, ne grebe bijesno noktima
i ne zaziva istovremeno osvetničke bogove.
Ne jadikuje kao Filomela, nakon što ju je svladao trački
tiranin, raspustivši kosu preko namrgođenog lica,
već se bori kao što se nekoć nježnoj ljubavi odupirala
mudra Spartanka pred trojanskim lađama.)
Domina uživa u dvosmislenim trikovima ljubavne igre. Svakim svojim postupkom želi
izmamiti od muškarca što više poljubaca, dodira i užitaka te se stoga poigrava s njim i
zbunjuje ga radeći jedno, ali istovremeno dajući do znanja da želi drugo. Pjesnik ženu smatra
prijetvornicom, što potkrjepljuje i njegova fatalna domina koja vult vinci, sed non vult velle
videri. Ritam pjesme postiže se i uporabom aliteracije, kao na primjer u stihovima:
Foemina vult vinci, sed non vult velle videri,
Et vir plus frontis, foemina fraudis habet. (59-60)
Ponovnom aluzijom na mitske žene i motive, Đurđević opisuje „gospoju“ stavljajući

joj nasuprot Filomelu kao poraženu ženu koja jadikuje, a uz bok Helenu koja nije bila samo
31
najljepša žena na svijetu čija je fatalna ljepota imala kobne posljedice za Trojance već je bila i
mudra. Iz negativne konotacije koju pripisuje Filomeli može se pomisliti da Đurđević ima
pomalo šovinistički stav prema ženama budući da Filomelina tuga nije bila posljedicom
slabosti, već nesretne sudbine koja ju je zadesila. No, s druge strane uspoređujući svoju
fatalnu ženu s Helenom, opisuje ženu koja nije bila bespomoćna, nije bila ničija podanica ili
ropkinja, sama je sebi bila najvažnija i tragala je za užicima kojima se potom prepuštala.
5.3. Djevica Marija - Iesseis: … Mariae /…/ magistra, dux, speculum, vitae plusquam
terrestris imago.
Lik Djevice Marije oduvijek je bio
neiscrpno vrelo nadahnuća kako za umjetnost
općenito, tako i za književno stvaralaštvo. Ep
Iesseis zauzima posebno mjesto unutar književne
baštine kojoj je Djevica Marija muza, ne samo
zato što opsegom nadilazi sve rimske epove već i
zato što se radi o kvantitativno najvećem
(trinaest tisuća petsto trideset jedan heksametar)
pjesničkom ostvarenju usmjerenom na život,
značaj, muku i junaštvo Majke Božje. Budući da
cjelokupan spjev uvelike nadilazi okvire ovoga
rada, autorica će se ograničiti na izabrane
primjere u kojima će nastojati ocrtati božansku i
ljudsku narav Djevice Marije podjelom stihova
na pet kategorija ovisno o temi i motivima koji
Slika 11: Uznesenje Marije na nebo (1626.), su u njima najučestaliji. Cjeline u kojima će biti
Peter Paul Rubens
prikazan lik Majke Božje su: 1) veličanje Djevice
i razlozi koji su motivirali pjesnika na „službu“ sastavljanja pohvale „najvećoj“ ženi, 2) vrline
koje je Djevica posjedovala i koje su je učinile dostojnom izabranicom za „po čovječanstvo“
sudbonosan zadatak, 3) čudotvorna sposobnost kojom je Marija bila obdarena, 4) hrabrost
koju je pokazala u izvršavanju svog poslanja te patnja kojom je bila predodređena njezina
sveta spasonosna uloga i 5) smrt i uznesenje Majke Božje, kojima je napustila svoj ljudski lik
i postala Regina na tronu uz svog Sina i Boga.
Iako je antička tradicija zazivanja Muza i poganskih božanstava kao sastavnog dijela
invokacije epa u prvom stoljeću počela slabiti, a od 4. stoljeća nadalje kršćanski su je epičari
32
zamijenili molbom za nadahnućem, upućenom Duhu Svetom ili nekom od kršćanskih svetaca,
Kajetan Vičić svoj ep posvećen Issigenae nuptae ne oklijeva započeti spajanjem dviju
suprotstavljenih tradicija, pa se stoga istovremeno obraća neizostavnim Muzama, Apolonu i
zvijezdama, a isto tako i svojoj protagonistici Djevici Mariji. Tražeći pomoć i inspiraciju,
kako bi bio dorastao zahtjevnom pothvatu kojem se prepušta i što bolje opjevao ženu čiji su
atributi nemjerljivi riječima, pjesnik već u prvim stihovima ne otkriva samo radnju spjeva, već
i narav heroine čije ime ep nosi.
1) Stihovi u kojima Kajetan Vičić veliča Djevicu Mariju i iznosi svoje motive
sastavljanja spjeva su:
Fata Palaestinae plusquam communia Nymphae
Fallacesque thori Solymaeas dicere taedas,
Iessigenae nuptae titulos uterumque potentem
Numinis et laetâ Mariam producere Cirrhâ
Invito non Musa iubet.82 (I. pjevanje, 1. odlomak)83
(Muza meni, koji se ne protivim, zapovijeda da pjevam više
o sudbini palestinske mladenke nego o zajedničkoj,
i o varljivim svadbenim jeruzalemskim bakljama,
o častima žene Jišajevog potomka i božanskoj moćnoj utrobi,
te da izvedem Mariju uz naklonu Kiru.
Sukladno antičkoj tradiciji pjesnik na samom početku spjeva iznosi svoj cilj, a to je
prvenstveno dicere fata Palestinae Nymphae. Bez obzira na sve koji su bili uključeni u tok
života palestinske mladenke i ishod njezine sudbine, interes pjesnika bit će usmjeren samo na
nju kao takvu. Izraz taedae fallaces Solymaeae thori aludira na specifičan oblik braka kakav
su sklopili Josip i Marija, to jest na „nekonzumiran“ brak koji je prikrivao bezgrješno začeće,
čiji je plod bio Isus.
/…/ Fecundi qualis sine semine splendor
Connubii, tumuisse datâ divinitus alvo
Cui soboles Deus est. Vestrum date, sidera, lumen
Et numeros da, Phoebe, tuos! Me dextra volentem
Flamma rapit tantae famam componere nuptae
Et resides animare Nuru Iesseide chordas.
Alma nurus materque sacrae non innuba prolis,
Virgo, mone, si dicendi mihi copia veri
82
Vičić, Kajetan: Iesseis, preuzeto s: http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/cgi-bin/getobject.pl?c.357:2.croala,
22.6.2014.
83
Budući da su na web stranici http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/ stihovi Jišajide podijeljeni na pjevanja i
unutar njih odlomke (a nije provedeno brojanje stihova na uobičajen način), autorica je u odabranim primjerima
preuzela isti oblik navođenja.
33
Illimi de fonte fluit, si laurea dignâ
Fronte viret; Cirrhaeus eris cui maior apertus
Fama latex, praesente tuo si Numine rebus
Consona Pimplaeo vox purior exeat antro,
Laeta adsis caleatque mei tibi gratia plectri! (I. pjevanje, 1.-2. odlomak)
(Kakav je sjaj plodnog braka bez začeća,
jer je zatrudnjela nakon što joj je s neba po Božjoj volji predodređena
utroba kojoj je potomak Bog. Zvijezde dajte svoju svjetlost
i Febe daj svoje stihove! Mene željnog obuzima
povoljan plamen da sastavim pohvalu tako velike mladenke
i da oživim nepokretne strune uz pomoć nevjeste Jišajeva roda.
Blaga nevjesto i udana majko svetog potomka, Djevice, nadahni,
ako sposobnost da govorim istinu teče sa čistog izvora,
ako se na dostojnom čelu zeleni vijenac;
bit ćeš otvoreni zaklon u Kiri, koji će imati veću
slavu, ako uz tvoju božansku prisutnost
iz pećine Muze izađe jasniji glas koji odgovara stvarima,
budi naklona prisutna i neka za tebe plamti slava moje lire.)
Žena čiji je potomak Bog zaslužuje takvu pohvalu kakvu se pjesnik ne osjeća
sposobnim sastaviti bez intervencije Apolona i zvijezda te božanske prisutnosti same Djevice
koja bi poput Muze bila blagonaklona njegovoj pjesmi. Uz prethodno spomenuti izraz
Nympha Palestina, pjesnik nadalje oslikava lik Marije i sljedećima: tumuise data divinitus
alvo cui soboles Deus est, tanta nupta, nurus Isseis, alma nurus, mater non innuba sacrae
prolis i Virgo. Vičić želi da Majka Božja, opjevana u njegovoj pohvali, predstavlja otvoreni
zaklon u Kiri, drevnom gradu posvećenom Apolonu, te da pohvala bude što vjerodostojnija
kako bi slava utkana u njegovu pjesmu bila dostojna Marije i na taj način je usrećila.
2) Kao Božja odabranica i majka njegova sina Marija se morala razlikovati od ostalih
ljudi. Stihovi u kojima pjesnik stavlja naglasak na vrline nje kao osobite su:
Illa reis pomi morsu procul, illa nocentis
Flagitio Adami non improba, maior acerbae
Exitio noxae, semper sine labe, minacem
Exterret Nemesim, tectis quae veste flagellis
Vitat adoratum Mariani verticis aurum. (III. pjevanje, 13. odlomak)
(Ona je daleko od onih koji su krivi zbog ugriza jabuke, ona
nije okaljana sramotom grješnog Adama, uzvišenija od
propasti teške krivnje, uvijek bez mrlje, ona plaši prijeteću
Nemezu, koja sakrivši bič odjećom,
izbjegava slavljeno zlato s Marijine glave.)
34
Ono što je Djevicu Mariju činilo posebnom bilo je njezino izuzeće od istočnog grijeha
čiji pečat nose u sebi svi Adamovi potomci (illa non improba flagitio nocentis Adami i maior
exitio acerbae noxae). Kako bi slikovitije dočarao činjenicu da je Marija uvijek bila bez
mane, pjesnik uvodi mitološki lik tvrdokorne boginje osvete Nemese jer je nju Djevičina
neuprljanost grijehom, kojeg bi ova u protivnom mogla kazniti i potom se nasladiti, plašila do
te mjere da je sakrila „oružje“ svoje osvete i izbjegavala Mariju.
Cui aetas infantis erat, sed nubila mentis
Non erat infantis ratio: prius ista refulsit
In gnata quam nata foret, cui semper in actu
Mens proprio sacros ructabat Numinis ignes. (III. pjevanje, 37. odlomak)
(Bila je dječje dobi, ali joj prosudba uma nije bila zamagljena
kao u djeteta: prije je zasjala nego što je bila rođena,
u vlastitom djelovanju uvijek joj je
božanski um njedrio svetu svjetlost.)
Ponovnim referiranjem na mitološke ženske likove, pjesnik Marijinu ljepotu i dražest

opisuje navodeći da je ona pollens grandibus donis Charitum, quëis copia gazae Angelicae
minor est („moćna zbog velikih darova Harita - Milosti, od kojih je manje obilje anđeoskog
blaga“). Uz to što je vrlinom bila besprijekorna, Marija se odlikovala i osobitom poniznošću
te se opirala laskavim ugađanjima kojima su skloni oni koji se žele dodvoriti. Bez obzira na to
što je nata inferior uno numine („rođena niža od jedinog Boga“), Marija je dostojna adorare
caeleste flamen („obožavati nebeski plamen“). Već kao dijete bila je neovisna, razborita i
željna spoznaje, a uz to njoj aetas erat infantis, nubila ratio mentis non erat infantis te je sve
pohvale koje krase anđele nosila u jednom. I prije nego što se rodila, ona je sjala, a božansko
oštroumlje očitovalo se u djelovanju koje je bilo prožeto i popraćeno svetim svjetlom.
Docta sed interno veri monitore maritas
Proposuit vitare faces purumque soluti
Corporis obstrictae mansurum foedere mentis
Conservare decus. Tunc primum candida movit
Virgineus vexilla pudor: constantior inde,
Difficilem subiit voto praecinctus arenam.
Ivit in exemplum sua non uno agmine quondam
Signa secuturis Virgo coryphaea puellis,
Virginibus tutrix eadem materque futura
Quae fuit exemplum. Mariae suprema renidet
Laurea tot gemmis, quot habet sua vota secutas
Expertes thalami nymphas, quarum illa magistra,
Dux, speculum, vitae plusquam terrestris imago. (V. pjevanje, 27. odlomak)
35
(Poučena od unutarnjeg poticatelja istine, odlučila je
izbjegavati ženidbene baklje i sačuvati čistu čast
slobodnog tijela, da ostane u savezu s odriješenim duhom.
Tada je prvi put djevičanski stid zamahnuo bijelo znakovlje:
nadalje postojaniji, opasan zavjetom, prošao je kroz tešku borbu.
Djevica je nekoć išla kao primjer, na čelu djevojkama
koje će u više redova slijediti njezino znakovlje,
ista ona koja je bila primjer, bit će
zaštitnica djevicama i majkama.
Mariji sjaji svevišnja kruna s toliko dragog kamenja,
koliko ima neudatih žena koje slijede njezine
zavjete, ona je njihova učiteljica, voditeljica,
ogledalo, više od slike zemaljskog života.)
Dob predviđena za udaju potakla je Mariju da slijedi svoje osjećaje i unutarnji glas te
zadrži slobodu, tijelo i čast netaknutima. Postojano i zavjetom zapečaćeno djevičanstvo
snažilo je Marijin duh i naposljetku je postala primjerom svim ženama čija je odluka bila
sačuvati djevičanstvo. Iako je bila tutrix virginibus, ona je kao Majka Božja također i
exemplum svim majkama. I kao majka i kao čuvarica djevičanstva Marija se pokazuje uzorom
i zaštitnicom, bilo majki, bilo žena koje su se opredijelile za slobodu i čistoću. Time što je
majka Božjeg Sina, Djevica nadilazi sve smrtnike i ovozemaljski život, no pjesnik ne
umanjuje njezin značaj kao magistrae, ducis, speculi i imaginis plusquam terrestris vitae za
sve žene koje su se odrekle braka (expertes thalami)84, a ima ih koliko i dragog kamenja na
Marijinoj kruni.
3) Uz vrline koje su krasile Djevicu Mariju, veličina koju je posjedovala očitovala se i
u tome da su se u njezinoj prisutnosti događala čuda.
U Hebronu je postojalo jalovo stablo koje godinama nije rađalo plodom budući da u
blizini nije bilo srodna stabla. Glasina čije se porijeklo nije znalo, proširila se među
stanovnicima Hebrona i prenosila da će stablo uroditi kasnim plodom nakon što ugleda
Djevicu Mariju koja je bezgrješno zatrudnjela Božjom voljom. Glasini se nije vjerovalo
budući da je ljudima bilo teško zamislivo da svevišnje nebesko božanstvo može biti zatočeno
84
Izraz expers thalami pojavljuje se i u Eneidi, u značenju osobe koja je „bez braka“, pri čemu Didona aludira na
to da, budući da joj je suprug nije živ, i sam brak je na sve moguće načine mrtav:
non licuit thalami expertem sine crimine vitam
degere more ferae, talis nec tangere curas;
non servata fides cineri promisa Sychaeo.
Verg. Aen. IV, 550-552, preuzeto s: http://www.thelatinlibrary.com/vergil/aen4.shtml, 18.7. 2014.
36
u utrobi i trpjeti tijelo, a isto tako progovarati jezikom običnih smrtnika dok traži majčino
mlijeko plačem i suzama.
Iako je vjera stanovnika Hebrona bila pouzdana, prema čudima bila je sumnjičava.
Kada je trudna Djevica došla u Hebron i prošla pored stabla, kuće starosjedioca vidjele su da
je za vrijeme ugodne kiše cvijeće pomaknuto i da je rodilo plodom. Začuđene oči promatrale
su mlade urode i neočekivanu hranu. Glas o djevojci koja u utrobi nosi Boga odjekivao je
planinama i pridobio narode. Nije žena utemeljila vjeru već ju je dokazala i opravdala
pokazujući da jalovo stablo može roditi plodom kao što je i ona netaknuta rodila Božjeg sina
(VII. pjevanje, 45. odlomak).
Cumque Deo plenam studio pandentis Elisae
Audissent montana procul venisse puellam,
Non fecit matrona fidem, sed publica plantae
Vincebat populos fama: infecundaque fructu
Facta gravis, puero stabat pro Numine palma. (VII. pjevanje, 45. odlomak)
(Premda su planinski krajevi čuli da je zbog privrženosti
trudnoj Elizabeti izdaleka došla djevojka ispunjena Bogom,
nije bila žena ta koja je utvrdila vjerovanje, nego je javna glasina
o biljci uvjerila narode: i neplodna je učinjena plodnom,
drvo je stajalo umjesto Božjeg dječaka.)
4) Stihovi u kojima se očitovala hrabrost žene koja je preuzela odgovornost za bivanje

Majkom Božjom te patnja koju je proživjela gledajući muke svoga sina su:
Vir stupet et Virgo se demittentis in imum
Stipitis obsequium. Sed mater protinus illam
Noverat esse trabem, post bis tria lustra, saluti
Qua pretium humanae, suus ille sacerrimus infans
Non exile dabit, ligno figendus eodem.
Tunc animo concussa licet, poenalibus ora
Aplicuit ramis lacrymisque ligavit obortis,
Quos divina suo soboles moritura cruore
Perfundet; queis tunc rubicunda fluenta daturis
Pro nati venis, vacuabat lumina mater.
Tunc etiam proprii cupiebat Virgo cruoris
Par meritum, fieret condigna ut victima, sontes
Restaurare potens et caelo reddere, laesus
Aeternae sobolis rubeat ne sanguine stipes.
Mollia maternis at vero bracchia pannis
Constrictus puer et palmis cui tangere plantam
Dempta triumphalem libertas, respicit illam
Et cupidus dulces metitur lumine ramos.
37
Decerpit frondem genetrix orique puelli
Admovet; ille labris oculisque tenacius haeret,
Quam blande saxis hederae, vel vitibus ulmi. (X. pjevanje, 28. odlomak)
(Muškarac i Djevica zapanjeni se najponiznije
klanjaju stablu. No, majka smjesta bijaše znala
da je to stablo na kojem će poslije trideset godina
onaj njezin presveti sin platiti nemalu cijenu
ljudskog spasenja, pribijen na isto drvo.
Tada je, makar uznemirena duha, poljubila grane
kazniteljice i povezala ih poteklim suzama;
njih će božanski potomak koji će umrijeti,
natopiti svojom krvlju; njih je majka isplakala zato da
da crvenkastu tekućinu umjesto sinovljevih žila.
Djevica je tada također željela plaću vrijednu vlastite
krvi, da postane dostojna žrtva koja može preobratiti i na
nebo vratiti grješnike, da se oskvrnjen kolac
ne crveni krvlju vječnog izdanka.
No, dječak, držeći se nježnim rukama uz majčinu odjeću i
kojemu je oduzeta sloboda dotaknuti pobjedničko drvo dlanovima,
promatra ga i znatiželjno procjenjuje slatke grane.
Majka otkida list i primiče licu malog dječaka;
on se usnama i očima drži čvršće nego što bršljan
udvornički prianja uz kamenje ili brijestovi uz čokote.)
Nakon objave anđela Gabrijela Marija je znala cijenu svoje majčinske uloge. Iako je
svim svojim osobinama bila dorasla podnijeti žrtvu svoga sina, suočavanje sa kobnim stablom
na kojem će on umrijeti za trideset godina uzburkalo je njezinu žensku i majčinsku prirodu.
Usprkos budućoj patnji s kojom se već mogla poistovjetiti budući da je bila svjesna Božjeg
nauma i svrhe u čijoj će službi umrijeti njezino dijete, Marija, jedina među ženama očišćena
od ljudskog grijeha, smogla je snagu i aplicuit ora poenalibus ramis lacrymisque obortis
ligavit, quos divina soboles moritura suo cruore perfundet. Pri pomisli na gubitak svoga
djeteta Marija je praznila oči od bola i priželjkivala sebi njegov zadatak jer se predodređeno
drvo ne bi natopilo krvlju sina ukoliko bi ona bila condigna victima, potens sontes restaurare
et caelo reddere. Želeći zaštiti znatiželjnog dječaka od stabla koje mu nagovješćuje smrt,
majka ga je privukla sebi, no naposljetku ipak otkinula listić i povezala sina s njegovom
sudbinom.
“Hac ego materno video te luce micantem
Nate sinu? Fili, iubar immortale paterni
Deliciumque sinus, quamvis mihi luminis expers
Sic quoque delicium. Genitor sine funere lumen
38
Te dedit aeternum: quod sis mortalis, id unum
Quod potui moritura dedi: tibi vulnera feci
Plagisque pinisque cruentatumque flagellis
Corpus, ego infelix et amara noverca.
Quae mater? Non iam mater, sed flebile matris
Ingratae simulacrum: sum tibi barbara nutrix
Quae mortem cum lacte dedi peperique, sepulchrum
Ut premeres: genetrix o tanti prodiga nati!
At scio certa tua est eadem cum Patre voluntas
Atque ea iusta quidem generique piissima nostro;
Nec tamen iniustus meus est dolor: omnis in isto
Terrarum et caeli luctu natura laborat, (XI. pjevanje, 39. odlomak)
(„Sine, zar te vidim kako se sjajiš ovim svjetlom u
majčinom naručju? Sine, besmrtno svjetlo i
dražesti očinskog njedra, premda nemam svijetla,
tako si također i meni dražest. Stvoritelj je dao tebe kao vječno
svjetlo bez pogreba: ja sam dala to što si smrtan, jedino što
sam mogla kao smrtnica: tebi sam zadala rane
i tijelo zakrvavljeno i udarcima i šibama
i bičevima, ja, nesretna i ogorčena maćeha.
Kakva sam ja to majka? Više nisam majka, nego plačljivi
prikaz nezahvalne majke: ja sam tebi tuđa hraniteljica,
koja ti je zajedno s mlijekom dala i pribavila smrt, da počivaš
u grobu: o majko, koja je žrtvovala takvoga sina!
Ali sigurno znam da je tvoja volja ista kao i Očeva
i da je štoviše pravedna i najmilostivija prema našem rodu;
ipak moja bol nije nepravedna: cijela priroda
muči se u toj tuzi neba i zemlje,)
Premda je unaprijed znala i svoj i životni put sina, u trenucima Isusove muke i
pribijanja na križ Marija se lomi i podliježe osjećaju krivnje. Ne može prihvatiti da u svjetlu
mukotrpnih uzdaha gleda sina kojeg još može vidjeti u svome naručju. Iako je smrtna i
luminis expers za razliku od njegovog oca, Isus je i svojoj majci delicium. Izražavanje svoje
ogorčenosti Marija započinje omalovažavanjem sebe kao majke u odnosu na Boga kao oca
budući da on sinu dedit aeternum lumen, a jedino što mu je ona kao obična smrtnica mogla i
dala, jest to da je i sam smrtan. Marija se nastavlja obezvrjeđivati nazivajući se infelix et
amara noverca i osjećajući se krivom za udarce šibom i bičem koje prima tijelo njezinog
jedinog i voljenog sina (tibi vulnera feci). Vrhunac krivnje je Marijino preispitivanje i
samoosuđivanje. Pita se quae mater?, a potom slijedi aluzija poraza non iam mater, sed flebile
matris ingratae simulacrum. Dojam o nemogućnosti ispunjenja uloge koju joj je Bog
39
namijenio Marija potkrjepljuje negativnim atributima koje si pripisuje: barbara nutrix
i genetrix prodiga. Ne samo da se oslovljava tuđinkom koja je hranila svog sina da bi mu
priredila smrt već i onom koja je žrtvovala svoga sina, u smislu da je postala majka da bi
gledala smrt svoga djeteta. Nakon podlijeganja emocijama koje su joj probole srce, Marija se
ipak pokorava volji svojeg Sina i njegova Oca koja je jedno, i oprašta se s njim riječima koje
odišu ljubavlju majke prema djetetu, ali i poštovanjem:
Non flebo mater, dum sic meus occidis author
Et natus, pupilla tuae luxque una parentis? (XI. pjevanje, 39. odlomak)
Kako neću kao majka plakati dok tako umireš moj stvoritelju
i sine, siroče i jedino svjetlo svoje majke?“)
Kao korelativ ovoj situaciji u Marijinom životu pjesnik povlači paralelu s Niobom,
mitološkim pandanom Marijinim bolima budući da se radi o tebanskoj kraljici koja je također
izgubila svu djecu pronašavši se u nemilosti Lete i njezine djece, Apolona i Artemide. Iako su
njih dvije karakterno potpuno različite, Vičić ih uspoređuje i kaže:
Si dispar color est, dolor est communis utrique. (XI. pjevanje, 32. odlomak)
(Ako je i različita nijansa, bol je zajednička objema.)
Bez obzira na ranjivost koju je u Mariji prouzročila bol podnošenja Isusove muke,
ostvarila se u ulozi majke, ali i ispunila dužnost koju joj je Bog namijenio:
“Tu siquidem”, extremis proles huic vocibus infit,
“Fida meae mortis comes atque invicta mearum
Poenarum aspectu martyr fortisque fuisti;
Te penes humanae arbitrium finale salutis
Esse pater voluit, fati mortisque potentem
Te Dominam elegit.“ (XI. pjevanje, 35. odlomak)
(Sin njoj počinje govoriti posljednjim riječima:
„Ti si bila vjerna pratiteljica moje smrti,
i nesvladana i snažna mučenica koja je promatrala moje patnje;
Otac je htio da u tvojim rukama bude posljednji sud
ljudskog spasa i odabrao te kao moćnu gospodaricu
sudbine i smrti.“)
Posljednje je riječi i izdisaje Isus posvetio svojoj majci, obraćajući joj se kao comiti
fidae suae mortis i martyri invictae poenarum suarum. Time je potvrdio da je ona „opravdala“
svoje poslanje i ispunila sudbinu koja joj je bila predodređena usprkos svemu što je morala
proći, to jest da je uistinu grata veniebat ab aevo aeterno. Bog je upravo zbog toga odlučio da
u njezinim rukama bude arbitrium finale salutis humanae i da je izabrana kao Domina potens
40
fati mortisque, što znači da je ona dostojna donositi presude ljudskim sudbinama i dodjeljivati
spas na samrti.
5) Završetak epa ujedno je i kraj Marijinog zemaljskog vijeka. Nakon što je životni
plamen napustio tijelo Djevice Marije, Sin je smjesta odagnao smrt i ispunio svjetlom
nepomične zglobove, a potom podigao majku u visine neba. Stihovi u kojima je opisana
Marijina smrt i uznesenje na nebo su:
Nec mora, perpetuas regni acceptura coronas,
Tota simul, revocato animae cum corpore nexu,
Lustrali pariter flammarum ardore solutis
Spiritibus comitata piis, resonante per omnes
Aetheris augusto genetricis nomine tractus,
Sidereas Virgo volat exaltata per auras.
Mox Patris amplexu felix lucisque recepta
Immensae solio superos vidit altior omnes,
Donorum Charitumque potens regina, levandis
Terrigenûm, matris sensu studiosa ruinis,
Naturae imperium, caeli ac telluris amores,
Augustae nomen, fasces et culmen adepta. (XII. pjevanje, 45. odlomak)
(Bez oklijevanja, cijela će istovremeno primiti vječne krune kraljevstva
nakon što je ponovno oživljeno tijelo zajedno s dušom,
popraćena pobožnim oslobođenim dušama, ujedno i
iskupljujućim žarom plamena, i dok uzvišeno ime
stvoriteljice odjekuje kroz sve nebeske predjele,
Djevica uzdignuta leti po zvjezdanom nebu.
Uskoro sretna primljena u zagrljaj Oca i neizmjerne
svijetlosti, uzvišenija s prijestolja vidi sve svevišnje,
moćna kraljica darova i milosti, poput majke
predana u olakšavanju nesreća smrtnika,
ona je stekla vlast nad prirodom, ljubavi neba i zemlje,
ime Uzvišene, tron i najviše časti.)
Smrt i uskrsnuće Mariji su sa sobom donijeli nagrade za ovozemaljsku sudbinu koju je

herojski podnijela. Ona će postati kraljica na Božjem tronu nakon što primi perpetuas coronas
regni. Pratit će je pobožni duhovi pariter soluti lustrali ardore flammarum. Nomen augustum
genetricis odjekivat će nebeskim predjelima, a Virgo exaltata letjet će po zvjezdanom nebu.
Ona koja je potens regina Donorum Charitumque, dakle i milosti i dražesti, zasluženo će biti
primljena u božanski zagrljaj i promatrati uzdignutija od svih, ali i obilježena svojom
ljudskom prirodom, bit će osjetljiva na padove smrtnika te ih uvijek pomagati u obnovi duha.
Žena imenom uzvišena koja stoji uz Oca i Sina te posjeduje vlast nad stvorenim, a uz to i
41
najviše časti, kao majka smrtnica ljubi čovjeka i bivajući milosrdna uvijek pokazuje put
obasjan svjetlom koji vodi u njenom pravcu.
Pohvalu tantae nuptae Kajetan Vičić završava u antičkom duhu koristeći se
retoričkom figurom pluralis modestiae. U prvi plan stavlja uzvišenu Djevicu pred kojom je on
beznačajan pjesnik pognute glave. Pod krinkom iznošenja cilja svojih težnji, koje je na drugi
način već iznio u invokaciji, Vičić se u uvriježenom antičkom tonu ulaguje vrhovnoj Boginji,
pri čemu se vjerojatno nada i povoljnoj presudi kada dođe pred posljednji sud.
Haec tibi Pieridum modulatâ celsior omni
Laude Parens, quae nostra rudi fuit ore Thalia
Ausa loqui, si digna tuo sunt lumine, prona
Fronte fero: tibi conatu sudavimus isto.
Imparis ingenii damnet si parva laborem
Gratia, nil moror: affectu sperare faventem
Te Dominam, grandi non mentis acumine prodest.
Istud erat quod respexit Iesseidos author. (XII. pjevanje, 46. odlomak)
(Iznosim spremna srca tebi, Majko, uzvišenija od svake
pohvalne pjesme Muza, ono što se usudila izreći moja
Talija priprostim ustima, ako je dostojno tvog pogleda:
za tebe sam se znojio u tom pokušaju.
Ako bi malena milost osudila trud nejednaka talenta,
ne brinem. Korisno je nadati se da si ti, Gospodarice,
naklonjena strasti, a ne velikom dosegu uma.
To bijaše ono čemu je težio autor Jišajide)
5. 4. Intelektualka - Liber carminum ad Lydam: Virile condis foemineae sub facie ingenium
Pitanje koje je intrigiralo znatiželju mnogih bilo je zašto je

Rajmund Kunić ženi koju oslovljava Lida posvetio više od šest
stotina pjesama. Puno više od šest stotina odgovora nalazi se u
epigramima samog pjesnika u kojima opetovano ističe vrline,
osobitosti i kvalitete kojima se Lida nije uzdizala samo iznad
„običnih“ žena već je po mnogočemu nadjačavala i muškarce. U
jednom od epigrama Kunić upravo odgovara na pitanje zašto slavi
samo Lidu:
Slika 12: Portret Madame de Pompadour
koja konzultira Enciklopediju (1775.),
Maurice Quentin de Latour
42
497. [496.] Cur Lydam tantummodo laudet
Lydam cur laudo solam? Quod sola videtur
Illa mihi haud impar laudibus esse meis.
Parcus in hac dicor: mirari et scribere si quam
Vellem aliam, dici prodigus inciperem.85
(Zašto pjesnik slavi samo Lidu
Zašto slavim samo Lidu? Jer mi se samo ona
čini dostojna biti u mojim pohvalama.
Nazvan sam škrtim u ovome: da sam se htio kojoj drugoj
diviti i o njoj pisati, započeo bih se zvati rasipnim.)
Iz činjenice da je Lida jedina bila dostojna njegovih pjesama proizlazi i to da je jedina

bila dostojna njegove ljubavi o kojoj svjedoče brojni epigrami, a neki će biti navedeni među
odabranim primjerima. Sam odabir pseudonima Lida za pjesnika ima važno i smisleno
značenje te upoznaje čitatelje s likom ove izuzetne žene u sljedećim stihovima:
191. Cur Lyda sibi dicatur Maria Pizzellia. Ad Julium Somaliam
Cur Lydam vocitem, Somalia docte, rogasti,
Istam, quae canitur rara puella mihi.
Omphale Alciden domuit, quod Lyda, vocavi
Lydam ego, me captum quae melius domuit.
Illa deum a pulchro jussit cessare labore,
Foedaque foeminea ducere pensa colu,
Haec me cessantem pulchro insudare labori,
Atque sua carmen scribere lege jubet;
Illa decus misero partum abstulit, haec mihi cogit
Me, sua dum perago jussa, parare decus.
(Zašto bi Lida bila nazvana Marija Pizzellia.
Juliju Somaliji
Učeni Somalijo, pitao si, zašto Lidom nazivam
tu, koju sam kao iznimnu djevojku opjevao.
Budući da je lidska Omfala ukrotila Herakla, ja sam nazvao
Lidom onu koja je mene uhvaćenog bolje ukrotila.
Ona je zapovjedila da se bog ostavi lijepog posla,
i da provodi sramotne ženske poslove uz preslicu,
Ova zapovijeda da se ja, kad posustanem, znojim u lijepom naporu
i po njezinom nalogu da pišem pjesme;
Ona je jadniku oduzela stečenu čast, a ova mene
sili da stječem čast dok izvršavam njene zapovijedi.)
85
Kunić, Rajmund: Epigrammata, preuzeto s: http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/cgi-
bin/navigate.pl?croala.415, 20.2.2014.
43
Iako je „uhvaćeni“ Kunić poistovjetio svoju Lidu s lidskom Omfalom koja je
„ukrotila“ Herakla, pjesnik razlikuje način na koji je Heraklo ukroćen od onoga na koji je on
sam uhvaćen da bi pokazao kako je prošao puno bolje. Dok je Omfala „podjarmila“ Herakla
zapovjedivši mu da se ostavi lijepog posla i provodi sramotne ženske poslove uz preslicu,
Lida je pjesniku zapovjedila da piše pjesme, a to je ono što je za njega lijepi posao, te da
stječe čast nasuprot Heraklu koji je izvršavajući Omfaline zapovijedi gubio čast. Kunić Lidu
imenuje prema drevnoj pokrajini Lidiji koja je bila na prostorima današnje Turske, a njome je
kraljevala Heraklova Omfala. Ime Lida pojavljuje se također u antici u sklopu tradicije
elegijskih pseudonima i to u raznim kontekstima kod različitih autora (kod Ovidija Lyda
puella, kod Marcijala Lydia domina, kod Antimaha iz Kolofona kao djevojka poslije čije
smrti piše elegije za utjehu, kod Horacija kao mlada slušateljica mita o Hipermnestri te kao
sviračica i kod Juvenala kao žena koja obavlja pobačaje). Nije vjerojatno da su konotacije
koje je ime Lida predstavljalo za navedene autore imale ikakvu ulogu kod Kunića, to jest,
odabir imena Lida treba shvatiti u smislu koji pjesnik navodi u gornjem primjeru, a to je Lida
u koju se on ugledao, autoritet, pokretačica i inspiracija njegovoj neumornoj pjesmi.86
Što se tiče tematskog aspekta Kunićevog pjesničkog ciklusa posvećenog Lidi,
epigrame se može podijeliti na: 1) one u kojima pjesnik više slavi Lidine karakterne osobine,
učenost i otmjenost te 2) one u kojima je više naglašeno pjesnikovo udvaranje i izjavljivanje
ljubavi iznošenjem osjećaja koje ona u njemu pobuđuje. Iako je moguće klasificirati epigrame
na ovaj način, ipak se čini da se navedene teme i motivi najčešće međusobno isprepliću, te
pjesnik slaveći vrline istovremeno izjavljuje ljubav ili izjavljujući ljubav, navodi i Lidine
kvalitete.
1) Odabrani primjeri u kojima pjesnik stavlja naglasak na Lidine karakterne osobine
među kojima je istaknuta suptilnost i rafiniranost te učenost i otmjenost, sljedeći su:
18. Ad Lydam, foeminam viris sapientiorem.
Inter, Lyda, viros miror te saepe loquentem
Sic, sola ut prorsum vir videare mihi;
Caetera, versatur quae circum, turba virorum
Foeminea lanam ducere digna colo.
Macte, tui decus o generis, macte, inclyta Lyda,
Naturam virtus quam super alma locat.
(Lidi, ženi mudrijoj od muškaraca
Lido, čudim se što ti među muškarcima često govoriš tako,
da se meni sama činiš u potpunosti muškarcem;
86
Usp. Bratičević, I.: Epigrami Rajmunda Kunića: Tradicija teksta i problemi interpretacije (doktorska
disertacija), Filozofski fakultet, Zagreb, 2010., str. 267.
44
Ostala ženskasta gomila muškaraca koja se
kreće uokolo, dostojna je presti vunu s preslice.
Bravo, o diko svoga roda, bravo, slavljena Lido,
koju profinjena vrlina smješta iznad prirode.)
Ovo je jedan od mnogobrojnih primjera u kojima pjesnik opisuje Lidu uspoređujući je

s muškarcima, a nerijetko je smatra jednakom muškarcima ili čak nadmoćnijom (kao u
navedenom primjeru). Kao što se Omfala pobrinula da Herakla dopadne ducere pensa colu,
tako je u ovom slučaju turba virorum foeminea digna ducere lanam colo. Upravo ta gomila
muškaraca koja je okarakterizirana kao ženskasta, što je u ovom smislu pogrdno, obavlja
sramotan posao nasuprot Lidi kojoj je profinjena vrlina bila naklonjena i podarila je
natprosječnim sposobnostima. Lida nije samo prorsum vir već je decus sui generis i inclyta, a
ovi atributi dolaze do izražaja ponavljanjem riječi macte.
26. Ad Quintum, dicentem Lydae "Omnes homines ingenio aeque valere".
Omnes posse eadem, narras, nec vincere quemquam,
Quemquam nec vinci scilicet ingenio.
Idque adeo narras Lydae, quae mente sagaci,
Et miro nil non efficit ingenio,
Quodque alii frustra multa mercede docentur,
Ipsa sua nullo sponte labore videt.
Quinte, aliam tibi quaere, istud quae credere possit:
Cogitur exemplo credere Lyda suo.
(Kvintu koji govori Lidi da su svi ljudi jednako značajni po talentu
Pripovijedaš da svi mogu iste stvari i da nitko ne može
nadvladati niti dakako biti nadvladan talentom.
I stoga to pripovijedaš Lidi, koja oštrim umom,
i izuzetnim talentom sve postiže,
i ono u čemu su drugi poučavani uzalud uz veliku plaću,
sama svojevoljno vidi bez ikakvog napora.
Kvinte, traži si drugu, koja to može vjerovati:
Lida je primorana vjerovati svom primjeru.)
Pjesnik potvrđuje ono što je poručio prethodnim stihovima. Umjesto turbae virorum
foemineae stoji Kvint koji je u zabludi i pripisuje svima jednake sposobnosti te negira da
pojedinci mogu posjedovati osobit talent. Apsurdnost Kvintove pretpostavke potkrijepljena je
samim tim što se on obraća Lidi koja je, prema Kuniću, dokaz manjkavosti takve
pretpostavke. Upotrebom litote nil non efficit ingenio u karakterizaciji Lide i opovrgavanju
Kvinta, pjesnik postiže još snažniji prikaz Lide kojoj je mens sagax, a ingenium mirum. Lida
nije kao drugi, među kojima je i Kvint, koji su uzalud nečem poučavani već ona sama sve vidi
45
ni uz kakav napor i stoga neće povjerovati Kvintu, već sebi budući da je sama primjer koji
proturječi Kvintu.
72. De Lyda inter viros praestanti.
Lyda viros inter vir facta est; demite formam,
Foemina foemineum praeferet illa nihil.
Illa viris adeo similis, vir nullus ut esse
Illi, si possit, non cupiat similis.
(O Lidi koja se ističe među muškarcima
Lida je među muškarcima učinjena muškarcem: oduzmite izgled,
ona kao žena ničem ženskom ne daje prednost.
Ona je u tolikoj mjeri slična muškarcima, da nijedan muškarac,
kad bi i mogao, ne bi htio biti sličan njoj.)
Kunić ponovno stavlja Lidu uz bok muškarcima. Osim izgleda, ona ništa ne dijeli sa
ženama i foemina foemineum praeferet illa nihil. Iz toga ne proizlazi samo to da je slična
muškarcima već je i takva da nijedan muškarac, kada bi joj i mogao parirati, ne bi to htio.
Budući da ovim i mnogim drugim stihovima pjesnik implicira da su žene inferiornije
muškarcima, a s druge strane se nijedan muškarac ne može mjeriti s Lidom, čini se kao da joj
na neki način dodjeljuje nadljudski položaj.
85. Ad Lydam, Dantis carmina legentem
Carmina cui Dantis tam sunt jucunda, virile
Condis foemineae sub facie ingenium.
Non te deliciae verborum, sed capit alti
Vis animi, rerum mirifica et series,
Pictaque tam vero quae scribit cunque colore,
Ipsis te ut jures cuncta videre oculis.
Et visu horrescas, doleas, laetere, sub imam
Aut terram, aut sedes rapta per aetherias;
Haec capiunt te, Lyda, viris, pol, digna placere.
Blandum aliae cupidis auribus excipiunt,
Et solum clamant vatem, versantque, leguntque,
Et memori condunt mente Metastasium.
(O Lidi koja čita pjesme Dantea
Ti, kojoj su Danteove pjesme tako slatke,
pod ženskim licem skrivaš muževan um.
Ne osvajaju te raskoši riječi, već snaga
uzvišenog duha i divni niz prizora:
one stvari koje opisuje oslikane su tako vjernom bojom,
da bi se zaklela da sve vidiš vlastitim očima.
I gledajući se možeš groziti, patiti, veseliti, ugrabljena
ili u donji svijet ili na nebeska sjedišta;
46
Lido, obuzimaju te one stvari, koje su zaista dostojne
sviđati se muškarcima. Druge željnim ušima
primaju laskanje, i zovu, i listaju, i čitaju
i pamte samo pjesnika Metastazija.)
Jedno od obilježja Lidine učenosti je i literatura koju ona čita za razliku od drugih
žena, koje ne osvaja ništa osim laskavosti i kojima se Kunić izruguje navodeći da čitaju i
pamte samo pjesnika Metastazija. Čitanje Dantea ide u prilog pjesnikovoj karakterizaciji Lide
kao žene koja condit sub facie foemineae ingenium virile. Lida ne „pada“ na podilaženje i
raskošne riječi, već nju obara vis alti animi. Dok čita Dantea, ona se može toliko uživjeti da
joj se čini da fikcija postaje stvarnost i pritom se horrescere, dolere, laetere, kao da je zaista u
paklu ili na nebu. Prema Kuniću, ovakve stvari mogu iskusiti samo muškarci dok čitaju
Dantea, tako da Lida ponovno izlazi iz okvira ženskog stereotipa kakav poima Kunić i sviđaju
joj se one stvari koje su dostojne samo muškaraca.
111. Ad Lydam.
In te foemineum laudo nihil, inclyta, magnos
Inter censeri, foemina, digna viros.
Ingenii robur, doctrinae mira supellex,
Pura luce nitens purius eloquium;
Usque sibi constans, nec vento elata secundo,
Fracta nec adverso turbine mens animi.
Haec tibi me adjiciunt, haec cogunt magna lepores,
Lyda, tuos, dulcem vocis et illecebram,
Gressumque, formamque oris, vultusque decoros,
Quidquid et est laudis, spernere, foemineae.
(Lidi
Ništa žensko ne hvalim u tebi, slavljena ženo, dostojna
biti stavljena uz bok znamenitim muškarcima.
Snaga talenta, čudesna dobra nauke, govor
koji se sjaji jasnije od bistrog svijetla;
Uvijek sebi dosljedna, neuzdignuta povoljnim vjetrom,
i neslomljena duha nakon što se uzburka nepovoljni vihor.
Ove me stvari privlače kod tebe Lido, ove velike stvari me
tjeraju prezreti tvoje ljupkosti, i slatko mamljenje glasa,
i korak, i oblik i prekrasne ukrase lica,
i što god od ženske pohvale posjeduješ.)
Kao što je već u prijašnjim epigramima istaknuto, Lida je žena koja je dostojna biti
uspoređivana s uvaženim muškarcima. Kunić podrobnije to objašnjava nabrajajući i razloge
zašto. Lida posjeduje snažnu narav (ingenii robur), iznimnu naobrazbu (doctrinae mira
47
supellex), bogatu elokvenciju (pura luce nitens purius eloquium), dosljedna je i ponosna
(usque sibi constans, nec vento elata secundo) te neslomljena duha čak i kada je sustignu
nevolje (fracta nec adverso turbine mens animi). Upravo ove Lidine odlike zasjenjuju njezinu
ljupkost, koketnost, ljepotu i sve ostale ženske draži koje ona posjeduje i koje privlače samog
pjesnika.
Fraza mens animi koju Kunić upotrebljava u značenju duh, pojavljuje se i kod Katula87
u značenju duša i kod Lukrecija88 u značenju uma.
127. Ad Hermogenem, de Lyda muliebribus ineptiis experte.
Foeminei generis mores affingis ineptos
Cum Lydae, pol, tam falleris, Hermogene,
Quam tibi si adscribas mores, laudare virorum,
Si laudes optes, quas decet in genere.
Ipse marem ut repis sexum infra: sic (mihi crede)
Longe foemineum Lyda supervehitur.
(Hermogenu, o Lidi koja se izdvaja od budalastih žena
Hermogene, kada Lidi pripisuješ budalasta obilježja
ženskog roda, uistinu toliko griješiš,
kao kad bi sebi pripisao obilježja koja dolikuje hvaliti
kod muškog roda, ako bi pohvale želio.
Kao što sam puziš ispod muškog spola: tako (vjeruj mi)
Lida daleko nadilazi ženski spol.)
Osim što je uspješno ismijao Hermogena, koji je pogriješio pripisujući Lidi foeminei
generis mores ineptos, i ponizio ga rekavši mu da repere infra marem sexum, pjesnik mu je
kao suprotnost predstavio upravo Lidu koja longe foemineum sexum supervehitur. Općenit
šovinistički stav kojim odišu epigrami Rajmunda Kunića posvećeni Lidi na neki način ide u
prilog njenoj osobitosti budući da uz njega uvijek ide naglasak na to da je Lida „imuna“ na
sve predrasude koje se obično vezuju uz žene.
471. [470.] De Lydae in summis laudibus modestia.
Lyda potest omnes, quotquot sunt, ore puellas,
Lyda potest omnes vincere mente viros.
Sponte sua gaudet sed cedere Lyda puellis,
Sponte sua gaudet cedere Lyda viris.
87
Catull. LXV, 3-4, preuzeto s: http://www.thelatinlibrary.com/catullus.shtml#65, 30.6.2014.
nec potis est dulcis Musarum expromere fetus
mens animi, tantis fluctuat ipsa malis 87
88
Lucr. IV, 757-758, preuzeto s: http://www.thelatinlibrary.com/lucretius/lucretius4.shtml, 30.6.2014.
nec ratione alia, cum somnus membra profudit,
mens animi vigilat, nisi quod simulacra lacessunt
48
Ergo illam, quoties vicit, victaeque puellae,
Et victi certant semper amare viri.
(O Lidinoj skromnosti u najvećim hvalama
Lida može sve djevojke, koliko god da ih je, nadvladati svojom ljepotom,
i Lida može sve muškarce svladati umom.
Ali, Lida se svojevoljno raduje ustupati mjesto djevojkama,
svojevoljno se Lida raduje ustupati mjesto muškarcima.
Dakle, kolikogod puta nadvladala, svladane djevojke i
pobijeđeni muškarci uvijek se natječu voljeti nju.)
Lidina osobita vrlina je i skromnost koju ona posjeduje i kada je obasipana najvećim
pohvalama. Iako Lida ljepotom nadvladava sve djevojke, a umom sve muškarce, njezina se
skromnost očituje upravo u spremnosti ustupanja mjesta i jednima i drugima. Ona nema
potrebu iskorištavati svoju nadmoć nad drugima i razbacivati se njome samim tim što je
posjeduje. Upravo iz toga proizlazi činjenica da je i muškarci i žene vole te se „natječu“ za
bivanje u njenoj blizini.
474. [473.] De Lydae in virtute constantia.
Qualis Lyda die primo est mihi cognita, multas
Talem post messes, atque hyemes video.
Foemina, quod rebar fieri vix posse, virorum
Nullum constanti non animo aequiparat.
Ingenio et stabili mire omnes una refutat,
Queis leve foemineum dicitur esse genus.
(O Lidinoj dosljednosti u vrlini
Lidu, kakva je meni bila poznata od prvog dana, takvu
vidim nakon mnogo žetava i zima.
Ona je žena, jednaka po postojanom duhu svakom od
muškaraca, a to sam mislio da se jedva može dogoditi.
Ona sama divno pobija postojanim umijećem sve
koji kažu da je nepostojan ženski rod.)
Lidina je kvaliteta i dosljednost u bivanju svega što je nadahnulo Kunićev ljubavni

epigramatski opus. U trenutku kada piše ovu pjesmu, Lida je jednako postojana u svojoj vrlini
kao i prvog dana kada ju je upoznao i pronašao muzu svojoj pjesmi. Iako nije vjerovao da je
to moguće, ta je žena po postojanom duhu ravna svakom muškarcu, a i sposobna pobiti sve
one koji bi je mogli prozvati pretpostavkom da je ženski rod nepostojan. O ženi kao
nepostojanoj i prevrtljivoj pjevali su i Vergilije89 i Katul90.
89
Verg. Aen. IV, 569, preuzeto s: http://www.thelatinlibrary.com/vergil/aen4.shtml, 30.8.2014.
Varium et mutabile semper femina.
(Žena je uvijek drugačija i promjenjiva.)
49
486. [485.] De Lydae judicio in probandis carminibus
Lydium ut ad lapidem spectato fidimus auro,
Fido ego carminibus quae tibi, Lyda, placent:
Quid deceat, quid non, mire nam cernis, acutum,
Quidquid inest vitii, nec latet ingenium:
Ut, quaecumque probas, queat ipsa probasse videtur,
Verax Phoebeo Pythia de tripode.
(O Lidinom sudu u ocjenjivanju pjesama
Kao što vjerujemo zlatu, nađenom na lidskom kamenu,
ja vjerujem pjesmama koje se tebi, Lido, sviđaju:
divno naime razlučuješ što dolikuje, a što ne,
a ako postoji štogod loše, ne skriva se oštar sud:
čini se kao da sama iskrena Pitija s Febovog tronošca
može odobriti ono što ti odobravaš.)
Pjesnik Lidin sud o pjesmama smatra jednako neupitnim kao i zlato otkriveno na
lidskom kamenu. Način na koji ona prosuđuje što je dobro, a što ne, on smatra divnim, a
povrh toga cijeni oštru kritiku koju je spremna dati u prilog svom mišljenju. Autoritet koji
Lidin iskren stav za njega predstavlja, Kunić ističe i veliča pozivajući se na delfsku proročicu
Pitiju koja bi s Apolonovog tronošca mogla potvrđivati sve što Lida kaže. Ovim kao i
mnogim drugim stihovima pjesnik postiže vjerodostojnost povezivanjem uzvišenih osobitosti
s istaknutim figurama antičke mitologije.
453. [452.] Ad Lydam nihil nimium admirantem
Quod tibi nil nimium video, mea Lyda, placere,
Hoc in te nimium mi, mea Lyda, placet.
(Lidi koja se ničemu odveć ne divi
To što vidim, moja Lido, da se tebi ništa odveć ne sviđa,
to se kod tebe meni, Lido, odveć dopada.)
Činjenica da se Lida ničemu odveć ne divi, što je rezultat i njene prethodno spomenute
kritičnosti u odobravanju, učenosti i osobite elokvencije, jedna je od Lidinih karakteristika
koje se pjesniku sviđaju.
2) Uz epigrame u kojima je su više istaknute Lidine karakterne osobine, učenost i
otmjenost, zasebno mjesto u Kunićevoj zbirci pronašli su i epigrami u kojima pjesnik govori o
o osjećajima koje Lida u njemu pobuđuje te o svojoj ljubavi.
90
Catull. LXX, 3-4, preuzeto s: https://www.thelatinlibrary.com/catullus.shtml#70, 30.8.2014.
Dicit: sed mulier cupido quod dicit amanti,
in vento et rapida scribere oportet aqua.
(Kaže: ali, ono što žena govori ljubavniku koji čezne,
potrebno je zapisati u vjetar i brzu vodu.)
50
449. [448.] De Lydae eadem iterum narrantis lepore
Fabula, cum primo narrasti, grata; secundo
Cum narras, eadem est fabula grata tamen.
Non res delectat mentem nova, sed tuus iste,
Iste tuus fantis, Lyda venusta, lepos.
Qui dum aderit, narra quidvis iterumque, iterumque:
Dicta queo decies dicta putare semel.
(O ljupkosti Lide dok po drugi put priča iste stvari
Priča je, kada si je prvi put ispričala, prijatna; drugi put
kada pripovijedaš, ista priča je i dalje prijatna.
Um ne veseli nova stvar, već ta tvoja, ta tvoja
ljupkost dok govoriš, lijepa Lido.
Dok ona bude tu, pričaj što god želiš opet i opet: mogu
misliti da je ono što je rečeno deset puta, rečeno jednom.)
Iako je u prijašnjim epigramima pjesnik često naglašavao da ne slavi Lidine ženske

atribute i osobitosti, Kunić joj se u ovoj pjesmi ne obraća s inclyta Lyda ili inter viros magnos
digna ceneseri Lyda, već s venusta Lyda, čime stavlja u prvi plan njezinu ljepotu. Pjesnika
očarava Lidina ljupkost dok govori i govorila ona deset puta o istoj stvari, on je svaki put
nanovo obuzet njenim šarmom i ima dojam da priču čuje prvi put. Premda je u jednom od
prethodnih epigrama istaknuo da Lida nije jedna od onih koje blandum cupidis auribus
excipiunt, ovom pjesmom sam na neki način podilazi Lidi.
462. [461.] Commoda senectutis
Quid mihi longa ferat, quaeris, mea Lyda, senectus.
Pernoscam laudes ut magis usque tuas;
Quoque minus fatuo mens haec turbatur amore,
Hoc videam, quam sis digna ut amare, magis.
(Prednost starenja
Pitaš, moja Lido, što mi nosi duga starost.
Da uvijek više spoznajem tvoje pohvale;
također, ovaj duh je manje smućen ludom ljubavlju,
tako da više vidim kako si dostojna ljubavi.)
Budući da u vrijeme pisanja ovog epigrama Kunić nije u cvijetu mladosti, na Lidino
pitanje o tome kakva je životna dob u kojoj se on nalazi, pjesnik opet pronalazi prostor za
iznošenje svojih osjećaja prema njoj. Poučen iskustvom koje ga je „dopratilo“ u godine u
kojima je, Kunić kao jednu od najvažnijih prednosti svoje dobi Lidi iznosi zrelost koja mu
omogućuje da više cijeni razloge zbog kojih je treba hvaliti. Također, njegov duh je minus
fatuo amore turbatur, tako da prepoznaje upravo nju kao ženu dostojnu svoje ljubavi. Nema
51
sumnje da se i u ovom odgovoru krije pjesnikova tendencija da impresionira i zapanji svoju
muzu.
4. Ad Lydam
Non ego te stulte modo visam captus amavi,
Propter te mores nec placuere tui.
Tu propter mores coepisti, Lyda, placere,
Queis nihil est unquam suavius et melius.
Hi tibi fac maneant semper; meus usque manebit
Idem amor extremos integer ad cineres.
(Lidi
Ja obuzet, nakon što sam te vidio, nisam te zavolio na lud način,
Niti mi se zbog tebe svidjela tvoja narav.
Ti si se meni, Lido, počela sviđati zbog naravi,
od koje ništa nikad nije slađe i bolje.
Učini da ti uvijek ostane takva; i moja će ljubav
uvijek ostati ista, čvrsta do posljednjeg daha.)
Pjesnik nije zavolio Lidu stulte modo niti mu se zbog izgleda svidjela njena narav, već
kaže: tu propter mores coepisti, Lyda, placere. Od Lidine naravi nihil est unquam suavius et
melius zbog čega je ona neiscrpan izvor kako za njegovu pjesmu, tako i za ljubav koju osjeća.
Ukoliko njezina narav ostane takva, a o Lidinoj dosljednosti je već bilo riječi, pjesnikova
ljubav ostat će extremos integer ad cineres. Ovo je od primjera u kojima se istovremeno
isprepliće slavljenje vrline i naravi te ljubav koju pjesnik osjeća prema nositeljici svoje
pjesme.
99. Ad Lydam
Quam sis grata mihi, didici te, Lyda, carendo,
Ipsi nam sine te sum mihi, Lyda, gravis,
Et caris, qui me visunt, stipatus amicis
Desertus videor, solus et esse mihi,
Nec, mihi cum solus secreta in sede relinquor,
Aoniis possum corda levare modis,
Non mi grandiloqui divinum carmen Homeri,
Romanae scriptor non sapit Iliadis.
Una juvas praesens animum: te denique visa,
Laeta oritur multa luce serena dies.
Mens viget, effundo carmen, de vertice Pindi
Venerit ut subito si mea Calliope.
(Lidi
Koliko si mi draga, Lido, spoznao sam dok te nije bilo,
naime bez tebe sam samom sebi, Lido, težak,
i iako sam okružen dragim prijateljima koji me posjećuju,
52
čini mi se da sam napušten i sam,
kada sam ostavljen sam u skrovitom domu,
ne mogu si ublažiti aonskim metrima grudi,
ne prija mi božanska pjesma lijeporekog Homera,
ne prija pisac rimske Ilijade.
Jedino ti prisutna godiš duhu: kada te naposljetku
vidim, sviće radostan vedar dan uz veliki sjaj.
Duh je snažan, izlijevam pjesmu kao da je s vrha
Pinda smjesta sišla moja Kaliopa.)
Podnošenje Lidinog izbivanja pjesniku je dodatno potvrdilo koliko bi njegov život bio
isprazan i usamljen da je nema. Njegove riječi bile bi raspršene i zatočene u duhu te se pjesme
koje postoje zahvaljujući Lidi, nikada ne bi izlile u stihove. Nema dragih prijatelja, Homerove
ili Vergilijeve božanske pjesme, koji bi mogli ublažiti ili otkloniti besmisao i težinu koje
pjesnik osjeća zbog Lidinog odsustva jer una juvat praesens animum. Kada se Lida pojavi, za
pjesnika laeta oritur multa luce serena dies, a pjesma počinje teći kao da se sama Kaliopa
spustila s vrha Pinda i nadahnula je.
223. Se, Lyda moerente, non posse carmen scribere
Quid tacitum increpitas? Te moesta, Lyda, putas me
Posse hilarem cantus fundere laetificos?
Non si me Ascraeo Phoebus pater incitet igni,
Castalio et mergat Calliopea lacu.
Vati sola potes tu ad carmina subdere calcar;
Lyda tibi canto, Lyda tibi sileo.
Riseris ut primum, discusso turbine, cantus
Incipiet rursus haec mea Musa suos.
(Dok Lida tuguje, pjesnik ne može pisati pjesme
Zašto potičeš šutljivog? Zar misliš da ja mogu radostan
izlijevati vesele pjesme, dok ti, Lido, tuguješ?
Ne bih mogao, ako bi me i otac Feb potakao askarskim ognjem,
i Kaliopa zaronila u Kastalijsko jezero.
Pjesniku samo ti možeš pružiti poticaj za pjesme;
Lido, za tebe pjevam, Lido, za tebe šutim.
Čim se budeš nasmijala, kad se vihor smiri,
ova moja Muza će ponovno početi pjevati.)
Osim što Lidino izbivanje djeluje nepovoljno kako na pjesnika, tako i na njegovu
pjesmu, njezina ga tuga utišava i čini bespomoćnim dok se vihor u njoj ne smiri i usne
razvuku lagani osmjeh. Kao što ni u čemu ne pronalazi utjehu za njenog odsustva, tako izbiva
i svaki poticaj za stvaranje stihova. Ni božanska moć Feba koji može upotrijebiti Sunčevu
53
snagu ni Kaliopina nadahnjujuća intervencija pri zaranjanju u Kastalijski izvor koji se nalazi
na Parnasu ne mogu pružiti poticaj za pjesmu. Lidin utjecaj je snažniji od svakog nadljudskog
uplitanja.
390. Ad clarissimum poetam, de Lyda
Lyda mihi est unum carmen: Lydam mea certat
Musa domos coeli tollere in astriferas;
Qualis et est, talem seris ostendere saeclis,
Illius ignoret ne decus ulla dies.
Hoc mihi opus, haec cura, labat sub pondere sed mens,
Nec par heu magnis ausibus ingenium.
Tu fer opem, tu junge meis tua carmina, vates
Olim cantata clarus ab Euridice,
Te mihi, Sebethi linquentem flumina, quando
Fors bona Romanum huc attulit ad Tiberim.
Crede, una haec omnes longe anteit heroinas;
Orphaea haec longe dignior una Lyra est.
(Slavnom pjesniku, o Lidi
Lida je meni jedina pjesma: moja muza se bori
uzdignuti Lidu u zvjezdonosne domove neba;
i pokazati je onakvu kakva jest kasnijim stoljećima,
tako da svaki dan upozna njezinu čast.
Ovo je meni posao, ovo briga, ali pod teretom se duh koleba,
i jao, nije dorastao velikim pothvatima um.
Ti donesi pomoć, ti poveži svoje pjesme s mojima,
pjesniče nekoć slavan po opjevanoj Euridici,
kada je tebe koji ostavljaš rijeke Sebeta,
dobra sudba donijela meni ovamo na rimski Tiber.
Vjeruj, ova jedina daleko nadilazi sve junakinje;
ova je jedina najdostojnija Orfejeve lire.)
Pjesnik zaziva Orfeja da mu pomogne uzdignuti Lidu do samih zvijezda jer je njezina
slava toga vrijedna. On je smatra osobitom u tolikoj mjeri, da pjesma mora dohvatiti u
potpunosti njezinu veličinu, a njena čast mora biti poznata i budućim stoljećima. Sam Kunić
se osjeća nedoraslim ovako zahtjevnom pothvatu jer labat sub pondere mens. Budući da je
Orfej na takav način opjevao svoju voljenu Euridiku, pjesnik ga moli da svojom pjesmom
nadahne njegovu jer Lida una omnes longe anteit heroinas i Orphaea longe dignior una Lyra
est. Ovim stihovima Kunić još jednom ističe Lidinu jedinstvenost, ne zato što je kao takva
jedina dostojna njegove pjesme, već i Orfejeve.
54
38. De Lydae epistola.
Lyda suo aureolum, longe omni carius auro,
Lyda suo vati misit epistolium.
Pace tua hoc liceat mihi, Tulli, dicere: nunquam
A te scriptum aliquid tam mihi dulce fuit,
Tam jucunde animi sensus descendit in imos,
Ac tetigit mira cor penitum illecebra!
Mella tibi e calamo prodibant dulcia: Lydae
E calamo prodit nectar et ambrosia,
Queis alor, atque mihi felix conviva deorum
Aureolo videor factus epistolio.
(O Lidinom pismu
Lida je svom pjesniku poslala zlatno pismo, Lida je svom
pjesniku poslala pismo daleko draže od svakog zlata.
Neka meni bude dopušteno govoriti ovo uz tvoj pristanak, Tule:
meni nikada nije bilo tako slatko nešto što si ti napisao,
nikad se nešto tako ugodno nije spustilo u najdublje osjete duše,
i dotaklo čitavo srce čudesnom privlačnošću!
Slatki med curio ti je iz pisaljke: a iz Lidine
pisaljke curi nektar i ambrozija,
kojima se hranim, i čini mi se da sam zlatnim pismom
postao sretan gost bogova.)
Osjećaji koje u pjesniku pobuđuje Lidino pismo živopisno dočaravaju sve što ona za
njega predstavlja. Pjesnička figura ponavljanja govori u prilog tome jer prva dva stiha
započinju Lyda suo (vati). Pismo koje Lida piše pjesniku je epistolium aureolum budući da iz
njenog pisala teče nektar i ambrozija kojima se Kunić opija dok čita riječi koje su mu
upućene. Lidino pismo je toliko slatko, da se animi sensus descendit in imos i tetigit mira cor
penitum illecebra. Nakon opajanja njenim slatkim i ugodnim riječima, pjesnik se osjeća kao
da su ga ugostili sami bogovi, a time stavlja Lidu s njima u ravan.
47. De Lyda, aliis omnibus praelata.
Quaeris, cur placeat mihi Lyda ex omnibus una?
Uni quod video posse placere senem,
Unam posse capi dicti, scriptive lepore,
Nec vatem incano vertice despuere.
Hoc aliae haud possunt, queis, dempto flore juventae,
Nemo est non alga vilior aequorea.
Quippe dedit natura oculos, ut corpora cernant;
Ut mentes cernant, non dedit ingenium.
(O Lidi stavljenoj ispred svih drugih
Pitaš zašto mi se od svih sviđa samo Lida?
55
Jer vidim da se samo njoj može sviđati starac, samo ona
može biti uhvaćena ljupkošću rečenog ili napisanog,
i ne odbiti pjesnika sa sijedom glavom.
Ovo ne mogu druge, kojima, nakon što se povuče cvijet
mladosti, nitko nije značajniji od morske alge.
Dakako, priroda je dala oči da gledaju tijela;
a nije im dala sposobnost da gledaju umove.)
Jedna je od mnogobrojnih Lidinih vrlina, dana kao još jedan odgovor na pitanje zašto
je baš ona izabrana žena njegovih pjesama, i njena sposobnost da za razliku od drugih vidi
ispod tijela i izgleda, to jest Lida posjeduje ingenium mentes cernare. Nju osvaja pjesnikov
intelekt izražen u ljepoti njegova govora i pisanja bez obzira na to što je odmakla dob
posijedjela njegovu kosu i oslabila tijelo. Pri isticanju Lidine uzvišenosti pred ostalim ženama
kojima mladenačka ljepota zasjenjuje oči poput mrene i čini ih nesposobnima promatrati ono
što se krije ispod tjelesnog, Kunić koristi izraz alga vilior aequorea kako bi slikovitije
prikazao svoju misao. Istu frazu koristi Vergilije u svojoj VII. eklogi i kaže:
Immo ego Sardoniis videar tibi amarior herbis
horridior rusco, proiecta vilior alga,
si mihi non haec lux toto iam longior anno est.91
(Dakako da ti se činim gorčim od sardinijske trave,
grubljim od veprinca, beznačajnijim od bačene alge,
ako ovaj dan nije već dulji od cijele godine.)
Antički duh ne prožima Kunićevu poeziju samo u vidu uporabe motiva i toposa koji su
se pojavljivali u antičkoj književnosti već je neupitno i to da je na taj način odao počast
antičkim autoritetima, upotpunjujući svoje stihove i njihovim citatima.
91
Verg. ecl, VII, 41-43, preuzeto s: http://www.thelatinlibrary.com/vergil/ec7.shtml, 30.7. 2014.
56
6. Zaključak
Žena je bezvremensko i nadvremensko nadahnuće umjetničkom stvaralaštvu. Iako je
njezin položaj u društvu oduvijek, a ponegdje i danas, bio u skladu s Aristotelovim
mišljenjem iznesenim u Poetici (v. bilj. 19), čini se da je ženski lik u književnom stvaralaštvu
nadilazio okvire postojećih stereotipova te poprimao osobnost ne samo „muževnih“ nego i
herojskih razmjera. Teško je povjerovati da je vrelo izuzetnih karakteristika koje posjeduju
mnogobrojni ženski književni likovi fiktivno, pa je stoga činjenica da su oduvijek postojale i
žene koje nisu bile ostvarene samo u ulozi „kućanice“ koja ispunjava svoje, kako bi Aristotel
rekao, inferiorne i nemuževne dužnosti. Svako razdoblje povijesti, a tako i umjetnosti koja je
odražavala neko specifično vrijeme, prožeto je ženskim likovima koji se suprotstavljaju
uvriježenim predrasudama vezanim uz poimanje statusa žene. Paradoks je da su upravo i
autori koji su nerijetko „potpisivali“ šovinistički stav i propagirali mizoginiju, stvarali ženske
likove koji su bili simbol snage i hrabrosti, revolucije i promjene te borbe i spasa. Nijedno
književno razdoblje obilježeno ženskim likovima nije lišeno dvojnosti u kojoj nasuprot slaboj
i nemoćnoj ženi stoji razuzdana buntovnica koja ne suspreže svoj glas i „tjera“ inat svima koji
obezvrjeđuju te ograničavaju i manipuliraju njezinim bićem zbog spola koji ju je „dopao“.
U antici se lik beznačajne smrtnice, čija se prava i ovlasti nalaze unutar kućanstva za
koje je ona zadužena, sukobljava s likom boginje čija se vlast proteže nad sudbinom svih
smrtnika s čijim se životima ona „igra“ i upravlja sukladno svojim nakanama.
U srednjem vijeku nasuprot pohotnoj, tijelom ovladanoj raspuštenici dominira
veličanstveni lik Djevice Marije koja poput mitoloških boginja „igra“ spasonosnu i
sudbonosnu ulogu u životu smrtnika.
Renesansa, nasljeđujući besprijekornu žensku narav utkanu u viteške romane pred kraj
srednjeg vijeka te idealizirane atribute mitoloških boginja, nakratko zasjenjuje do tada
sveprisutnu mizoginiju i veliča ženu.
Barok ponovno „spušta na zemlju“ ženski lik i, nastavljajući s jedne strane tradiciju
koja je započeta uzdizanjem kulta Djevice Marije u srednjem vijeku, s druge strane ponovno
uprizoruje ženu kao biće strasti i požude koje se odupire duhovnim idealima i podilazi
tjelesnim zadovoljstvima.
Iako se fatalna žena „rodila“ već u antici i svako razdoblje nailazi na neki osobit tip
fatalne žene, ona u svojoj punini nastupa u modernoj književnosti i nadilazi svoju dotadašnju
primarnu definiciju koja se crpila u njenom shvaćanju kao grešnice i bludnice te postaje
simbol ženskog otpora i borbe za ravnopravnost i slobodu. Cjelokupna zapadna književnost
57
bila je pod utjecajem navedenih svjetonazora, a u sklopu nje i hrvatsko-latinistička književna
produkcija nalazi zametke svojih ženskih likova.
Svaki od četiri analizirana ženska lika unutar hrvatskog poslijerenesansnog latiniteta
može se poistovjetiti s nekim od ženskih arhetipova zapadnoeuropske književnosti. Žena Vice
Petrovića, iako prvotno atribuirana kao majka i supruga zbog čega se može staviti u ravan s
antičkom matronom zaduženom za kućanstvo i djecu, duhom je nadvladala neizmjernu
emocionalnu i fizičku bol koju je doživjela te na taj način pobijedila ulogu žrtve koja joj se
nametnula. Nije bila samo bračna družica već potpora, utočište, spas i smisao svoga supruga
te oličenje snage i hrabrosti kakvoj sam pjesnik nije bio dorastao. Može li se stoga ona
prozvati inferiornom i nemuževnom zato što je kao žena šutke podnijela patnju i pokazala
hrabrost u najvećim mukama kako bi bila potpora muškarcu?
Fatalna žena za kojom pati Ignjat Đurđević odgovara opisu sotoniziranih
srednjovjekovnih pohotnica koje su navodile muškarce na grijeh pobuđujući u njima najniže
strasti. Iako u opisu vlastite ljubomore i strasti koja prožima „gospoju“ pjesnik nju uspoređuje
s značajnim mitološkim ženskim likovima poput Dejanire, Briseide i Venere, ona je ipak
prvotno prevrtljivo žensko biće ovladano zahtjevima tijela, poigrava se s muškarcem i navodi
ga raznim trikovima da i on također bude podanik njene požude.
Premda Đurđević svjesno opisuje prijetvornicu koja vult vinci, sed non vult velle videri,
pitanje je koliko ideja o ženi kao inferiornoj muškarcu opstoji s obzirom da je sam pjesnik
rastrojen ljubomorom te poražen tijelom jedne „takve“ žene, kao i muškarac koji mu je
protivnik.
Kao i na svim ostalim planovima, tako i na književnom lik Djevice Marije zauzima
posebno mjesto. Iako s boginjama iz antičke mitologije dijeli božansku narav, a sa svjetovnim
ženskim likovima uloge poput majke i supruge, ona stoji sama za sebe kao simbol Božje
milosti, pobjede nad zlom i ljudskog spasa. Od nastanka kršćanstva pa nadalje svako
umjetničko djelo nastalo u čast i na spomen značaja Djevice Marije svjedoči da ona, odabrana
na tronu uz Boga i svoga sina Isusa Krista, pobija svaku predrasudu da žena kao takva nije
ravnopravna s muškarcem te da njezina osobnost i kvalitete nisu jednako vrijedne. Kao
zaštitnica ljudskog roda, a i sama kao žena koja utjelovljuje i božansku i ljudsku narav, ona
biva i zaštitnicom svih arhetipova žena. Budući da je kršćanstvo ukorijenjeno u zapadnu
kulturu, a da je Djevica Marija jedna od najvažnijih figura religije koja je od četvrtog stoljeća
neosporno dominantna u zapadnom svijetu, moglo bi se reći da je na neki način apsurdno to
što se ostalim pripadnicama njezinog roda i spola pripisivao niži status od onoga koji uživaju
muškarci.
58
Lik žene intelektualke, kakav je predstavljen u Lidi, ne pronalazi svoj pandan ni u
jednom prethodnom književnom razdoblju hrvatskog latiniteta i stoga se kao takav ni s jednim
arhetipom ne može u potpunosti poistovjetiti. Najbliži ženski lik s kojim bi se intelektualka
mogla dovesti u paralelu bio bi lik fatalne žene kakav izranja u modernoj književnosti jer ne
podrazumijeva samo svijest i realizaciju sebe kroz prohtjeve tijela kojima je bila obilježena
fatalna žena srednjeg vijeka i baroka već utjelovljuje buđenje ženskog dostojanstva, potrebe
za obrazovanjem, ravnopravnošću, emancipacijom i aktivnim sudjelovanjem u društvu kao
njegov značajan dio. Ovakav tip žene u potpunosti pobija konzervativno shvaćanje koje svoje
začetke ima kod Aristotela i uzdiže ženu na mjesto koje joj je oduvijek i pripadalo.
Uz to što četiri odabrana ženska lika hrvatskog poslijerenesansnog latiniteta mogu
pronaći svoje korijene u bogatoj paleti ženskih književnih likova, one i međusobno, kao odraz
barokne književne epohe, dijele mnogobrojne karakteristike.
Majka i supruga koja je predstavljena kroz lik žene Vice Petrovića nije samo
depersonalizirana matrona, sposobna nositi se isključivo s poteškoćama kućanstva. Ona sebi
nije bila na prvom mjestu kako bi mogla biti utjeha svom suprugu, no hrabrost i snaga koju je
pokazala na svom životnom putu svjedoče o herojskom karakteru koji je blizak onome kakav
utjelovljuje Djevica Marija. Pjesnikova je supruga također pretrpjela bol zbog gubitka djece,
no kao i Djevici mens inscia noxae, pietas in Deum i proba vita davali su poticaj da ne
posustane u patnji, već da hrabro i dostojanstveno podnese udarce te svojim primjerom
nadahne pjesmu koja će zauvijek evocirati njezin osobit i hvale vrijedan lik. Kao što riječi
intelektualke Lide za pjesnika bivaju nektar, tako i supruzi Vice Petrovića dulce melos
manabat ab ore in quo ipsa opifex mellis fecerat favos. Premda nije bila obrazovana, učeni
pjesnik je iz njenih usta čuo melodiju svojoj pjesmi. Gubitak takve žene za pjesnika značio je
i prestanak smisla, kao što je Kunić u Lidinom odsustvu bio utišan i bespomoćan. Iako nije
fatalna žena prema tradicionalnom poimanju u teoriji književnosti, Petrovićevi stihovi
svjedoče da je bila fatalna žena njegovog života kojoj je ostavio spomenik trajniji od mjedi.
Bezimena fatalna žena koja u snu postaje nedostižna erotska fantazija Ignjata
Đurđevića u potpunosti je prikazana kao tjelesno biće koje nikakvim društvenim ili moralnim
konvencijama nije ograničeno u razmjeru svoje naslade. Kao takva odudara od majke i
supruge kojoj su vlastite želje usmjerene prema usrećivanju drugih, a isto tako i od Djevice
Marije koja je, kao zaštitni znak djevičanstva i zaziranja od tjelesnog, podredila svoj život
otkupu grijeha čovječanstva i promatrala žrtvu svoga sina. Iako su Lida i „gospoja“ dva
različita ženska lika, obje su bića slobode koja nesputano žive svoje živote, ugađaju svojim
59
potrebama i strastima te u svojoj realizaciji ne mare za predrasude i okvire kojima podliježu
pojedinci ili društvo u cjelini.
Književni lik Djevice Marije se na neki način, iako ne doslovno budući da je ona
superiornija od svakog ženskog arhetipa, može usporediti sa svakim od preostala tri prikazana
ženska lika hrvatskog poslijerenesansnog latiniteta. Ona je bila Josipova supruga i majka
Božjeg sina Isusa Krista te je za svog zemaljskog života obnašala predodređene uloge kao i
svaka smrtnica. Premda je Marija slijedila i provela Božji naum do kraja svjesna svoje i
sudbine svoga sina, svejedno je osjećala krivnju i ogorčenje te je kao majka htjela preuzeti
teret svoga djeteta i zaštiti ga, što se može povezati sa ženom Vice Petrovića kojoj su djeca
predstavljala sve, a ipak je zanemarila svoju patnju i htjela olakšati breme svoga supruga. Iako
nije bila fatalna žena poput „gospoje“ Ignjata Đurđevića, ona je žena sudbonosna za
čovječanstvo budući da mu je donijela spas, a i dalje pruža milost svakom čovjeku koji je
potraži. Djevica Marija nije okarakterizirana samo atributom Majke Božje već je posjedovala
i osobitu ljepotu koju pjesnik uspoređuje s mitskim Haritama, boginjama ljupkosti, ljepote,
šarma i plodnosti. Također, Djevica Marija je imala toliko snažnu, a istovremeno
„neokaljanu“ osobnost, da se nje, prema pjesnikovim riječima, bojala i sama mitska boginja
osvete Nemeza. Uz požrtvovnost, sudbonosni značaj, ljepotu, čistoću i snagu, Djevica je
Marija kao i Lida bila izrazito razborita i mudra u donošenju prosudbe, već u dječjoj dobi. Isto
tako, makar su sve njene odlike pobuđivale divljenje, ona je bila skromna i nije uživala u
podilaženju.
Neupitno je da se svaki od predstavljenih ženskih likova kao osobit suprotstavlja
uvijek prisutnoj i neiskorjenjivoj mizoginiji, no lik intelektualke u potpunosti uznosi običnu,
smrtnu ženu na pijedestal. Ona je prorsum vir, decus sui generis, inclyta i foemina foemineum
praeferet illa nihil. Prema Rajmundu Kuniću njezin lik je takav da joj nijedna žena i nijedan
muškarac ne mogu biti ravni, a argument u prilog tome su talent, naobrazba, elokvencija,
dosljednost, snaga, ljepota, iskrenost i razboritost s kojom se nitko ne može mjeriti.
Što se tiče primjerenosti žanru, svaki od četiri prikazana ženska lika pokazuje se
prikladnim sadržaju i formi koje pojedini žanr podrazumijeva. Ovidijevim stilom napisana
elegija In obitu uxoris Vice Petrovića, oprimjeruje antičke motive tuge, čežnje i žaljenja za
nedostižnim koji su se ustalili u sklopu rimske elegije nakon nastanka Ovidijeve zbirke
pjesama Ex Ponto. Iako ova elegija, kao spomenik vječnoj ljubavi koju pjesnik osjeća za
svoju suprugu, biva ljubavnog karaktera, ona je primarno tužaljka ispunjena patnjom zbog
smrti supruge bez koje se pjesnik osjeća izgubljenim. Supruga Vice Petrovića, kao izvor
60
nepremostive tuge koja tišti pjesnika, uklapa se u „profil“ ženskog lika kakav se pronalazi u
elegijama koje su sadržajno tužaljke.
Elegija Somnium de domina hommage je rimskoj ljubavnoj elegiji naglašene
senzualnosti s učestalim motivom takve vrste elegija, a to je servitium amoris. Pjesnik je rob
neuzvraćene ljubavi koju osjeća prema putenoj i strastvenoj neznanki i to ga izjeda. Iako su
pjesnikova čežnja za nedostižnom ženom i patnja zbog iste uvelike zastupljene u pjesmi, zbog
oslobođene erotičnosti i seksualnosti kojom je pjesma prožeta, ona ipak prvenstveno biva
ljubavnom elegijom. Fatalna žena kakvu Đurđević opisuje uklapa se u obrazac koji slijede
ženki likovi rimske ljubavne elegije.
Lik Djevice Marije u potpunosti je prikladan književnom žanru koji između ostaloga
iznosi brojne događaje i razmišljanja koja prate određene ljudske postupke i sudbinu
pojedinca te upravlja pažnju prema široj slici svijeta (v. bilj, 94.), a to je ep. Uz to što je ona
jedna od najvažnijih biblijskih figura, što sam ep karakterizira kao religiozni, ona je glavna
junakinja djela koja je herojski izvršila svoje sudbonosno poslanje, a to tematski određuje ep i
herojskim.
Budući da je epigram književni žanr prilagodljiv najrazličitijem spektru tema, lik
intelektualke Lide postao je centralna figura pozamašnog dijela epigramatskog korpusa
Rajmunda Kunića. Premda se Kunićevi epigrami posvećeni Lidi mogu okarakterizirati kao
svojevrstan ljubavni kanconijer, ne izmiče im ni osnovni predložak epigrama kao duhovite i
satirične pjesme sažetog izraza, a to se vidi u primjerima u kojima pjesnik često slavi Lidu
izvrgavajući ruglu ostale žene, muškarce ili nekog konkretnog pojedinca.
Budući da svaki od četiri proučavana ženska lika u sklopu poslijerenesansnog
hrvatskog latiniteta pronalazi odgovarajuće mjesto unutar književnog žanra iz kojega
„izrasta“, činjenica je da su tipološka i žanrovska klasifikacija međusobno usklađene.
Ženski književni likovi hrvatskog poslijerenesansnog latiniteta imaju svoje pandane u
svim književnim epohama te njima pripadajućim različitim književnostima. Antički utjecaj na
ženski lik hrvatsko-latinističke poslijerenesansne književnosti neosporan je, kao i u
cjelokupnom književnom stvaralaštvu Zapada. Dublja analiza ženskog lika hrvatskog
poslijerenesansnog latiniteta pokazuje da ženski lik nije samo „ogledalo“ prilika u kojima je
žena živjela već i psihološko svjedočanstvo o ženi kao aktivnoj suputnici vremena i individui
koja svojom izraženijom osobnošću ne uklanja samo stigme i dogme naslijeđene od
prethodnih epoha već nerijetko biva i uzor kakav bi trebali slijediti muškarci.
61
Popis literature
Aristotel, De arte poetica, Školska knjiga, Zagreb, 2005.

Bratičević, Irena, Epigrami Rajmunda Kunića: Tradicija teksta i problemi interpretacije
(doktorska disertacija), Filozofski fakultet, Zagreb, 2010.
Bratičević, Irena, „Novi prilozi za životopis Rajmunda Kunića“, Povijesni prilozi, Vol.43 No.
43 Prosinac 2012., 193-215.
Cox, Virginia, Women's writing in Italy, 1400-1650, The John Hopkins University Press,
Baltimore, 2008.
Delbianco, Valnea, „Biblijske žene u hrvatskoj književnosti od srednjovjekovlja do
renesanse“ , Narodna umjetnost 43 (2006), 2., 135-148.
Delumeau, Jean (Delimo, Žan), Strah na zapadu: (od XIV do XVIII veka): opsednuti grad
(knj. 2), Književna zajednica Novog Sada– Dnevnik (Biblioteka „Theoria“), Novi Sad, 1987.
Đurđević, Ignjat, Somnium de domina, preuzeto s: http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/cgi-
bin/getobject.pl?c.359:2.croala
Fališevac, Dunja, „Žena-autorica i lik žene u hrvatskoj novovjekoj književnoj kulturi : od
XVI. do XVIII. stoljeća“, u: Zbornik Zagrebačke slavističke škole 2002. / [ur. Stipe Botica]. -
Zagreb : Filozofski fakultet, Zagrebačka slavistička škola - Hrvatski seminar za strane
slaviste, 2003., 123-146.
Kar, Tit Lukrecije, De rerum natura, preuzeto s: http://www.thelatinlibrary.com/
Katul, Gaj Valerije, Ad Ortalum, preuzeto s: http://www.thelatinlibrary.com/
Keith, Alison M., Engendering Rome: Women in Latin Epic, Cambridge University Press,
Cambridge, 2000.
Kolumbić, Nikica, „Neke osobitosti žanrova hrvatskoga književnog baroka“, u: Hrvatski
književni barok, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1991., 39-51.
Kravar, Zoran, „Književnost 17. stoljeća i pojam „barok““, u: Književni barok, Zavod za
znanost o književnosti, Zagreb, 1998., 7-48.
Kunić, Rajmund, Epigrammata, preuzeto s: http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/
Leksikon hrvatskih pisaca (ur. Dunja Fališevac, Krešimir Nemec, Darko Novaković), Školska
knjiga, Zagreb, 2000.
Maron, Publije Vergilije, Aeneis, preuzeto s: http://www.thelatinlibrary.com/
Maron, Publije Vergilije, Eclogae, preuzeto s: http://www.thelatinlibrary.com/
Novaković, Darko, „Hrvatski latinizam u XVII. stoljeću“, u: Hrvatska i Europa, Barok i
prosvjetiteljstvo knj. III., Školska knjiga, Zagreb, 2003., 551-563.
62
Petrač, Božidar, „Lik žene u hrvatskoj književnosti“, Bogoslovna smotra, Vol.60, No.3-4
Svibanj 1991., 348-354.
Sablić Tomić, Helena, „Ženski likovi s prijelaza stoljeća“, Dani hvarskog kazališta: Građa i
rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol.36 No.1 Travanj 2010., 112-122.
Petrović, Vice, In obitu uxoris, preuzeto iz: Pet stoljeća hrvatske književnosti (knjiga III.):
Hrvatski latinisti (sv. II.) (ur. Veljko Gortan i Vladimir Vratović), Matica hrvatska, Zagreb,
1970.
Pet stoljeća hrvatske književnosti (knjiga III.): Hrvatski latinisti (sv. II.) (ur. Veljko Gortan i
Vladimir Vratović), Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
Prosperov Novak, Slobodan, Povijest hrvatske književnosti (sv. III.): Od Gundulićeva
„poroda od tmine“ do Kačićeva Razgovora ugodnog naroda slovinskog“ iz 1756., Biblioteka
Historia, Zagreb, 1999.
Solar, Milivoj, Povijest svjetske književnosti, Golden marketing, Zagreb, 2003.
Solar, Milivoj, Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1982.
Stepanić, Gorana, „Jišajida Kajetana Vičića – Najdulji ep hrvatskoga latinizma“, Hrvatska
književna baština, Ex libris, Zagreb, 2002., 531-574.
Stepanić, Gorana, Hrvatsko pjesništvo na latinskom u sedamnaestom stoljeću: stilske
tendencije i žanrovski inventar (doktorska disertacija), Filozofski fakultet, Zagreb, 2005.
Tatarin, Milovan, Bludnica i svetica: Starohrvatska legenda o Mariji Egipćanki, Naklada
Ljevak. Zagreb, 2003.
Tinagli, Paola, Women in Italian Renaissance Art: Gender Representation Identity,
Manchester University Press, Manchester, 1997.
Vičić, Kajetan, Iesseis, preuzeto s: http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/cgi-
bin/getobject.pl?c.357:2.croala
Vratović, Vladimir, „Hrvatski latinizam u XVIII. stoljeću“, u: Hrvatska i Europa, Barok i
prosvjetiteljstvo knj. III., Školska knjiga, Zagreb, 2003., 565-575.
Popis web stranica:

http://www.artrenewal.org
http://en.wikipedia.org
http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/
https://www.google.hr
http://hrcak.srce.hr/?lang=en
http://www.thelatinlibrary.com
63
Popis slika
Slika 1: Venerina gozba, Peter Paul Rubens (1577.-1640.), preuzeto s:
http://en.wikipedia.org/wiki/The_Feast_of_Venus_(Rubens), 1.9.2014.
Slika 2: Kornelija predstavlja svoju djecu, braću Grakho, kao njezino blago (1785.),
Angelica Kauffmann, preuzeto s: http://www.historytravelswithnancy.com/women-ancient-
rome/notable-women.htm, 1.9.2014.
Slika 3: Rođenje Venere, freska u Pompejima, nepoznati umjetnik, preuzeto s:
http://en.wikipedia.org/wiki/Venus_Anadyomene#mediaviewer/File:Aphrodite_Anadyomene
_from_Pompeii_cropped.jpg, 1.9.2014.
Slika 4: Sveta i svjetovna ljubav (1514.), Tizian, preuzeto s:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Tizian#mediaviewer/Datoteka:Tizian_029.jpg, 1.9.2014.
Slika 6: Žena u plavom (1770.), Thomas Gainsborough, preuzeto s:
http://en.wikipedia.org/wiki/Thomas_Gainsborough#mediaviewer/File:Thomas_Gainsboroug
h_-_Portrait_of_a_Lady_in_Blue_-_WGA8414.jpg, 1.9.2014.
Slika 8: Grijeh (1893.), Franz von Stuck, preuzeto s:
http://en.wikipedia.org/wiki/Franz_Stuck#mediaviewer/File:Stuck__Die_S%C3%BCnde_189
3_-_Detail.jpg, 1.9.2014.
Slika 9: Sjenica kozlokrvine (1609.) Peter Paul Rubens, preuzeto s:
http://en.wikipedia.org/wiki/Honeysuckle_Bower#mediaviewer/File:Peter_Paul_Rubens_105.
jpg, 1.9.2014.
Slika 10: Iskušenje Svetog Antonija (1871.), Alexandre Louis Leloir, preuzeto s:
http://www.artrenewal.org/pages/artwork.php?artworkid=8324, 1.9.2014.
Slika 11: Uznesenje Marije na nebo (1626.), Peter Paul Rubens, preuzeto s:
http://en.wikipedia.org/wiki/Assumption_of_Mary#mediaviewer/File:Baroque_Rubens_Assu
mption-of-Virgin-3.jpg, 1.9.2014.
Slika 12: Portret Madame de Pompadour koja konzultira Enciklopediju (1775.), Maurice
Quentin de Latour, preuzeto s:
https://www.google.hr/search?q=maurice+quentin+de+latour+Marquise+de+Pompadour&tb
m=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=P1kGVKWmJcPnO, 1.9.2014.
64

Lik Žene

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Lik Žene

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

LIK ŽENE U ODABRANIM ŽANROVIMA

1.1. Latinitet u kontekstu hrvatskog i europskog književnog baroka

1.2. Žanrovske osobitosti barokne epohe u europskom i hrvatskom-latinističkom kontekstu

2. Karakterizacija ženskog lika u književnosti

Srednjovjekovna slika ženskog lika

2. 1. Ženski lik u hrvatskoj književnosti

3.1.1. Vice Petrović

3.1.1.1. In obitu uxoris

3.1.2.1. Somnium de domina

3.2.1. Kajetan Vičić

3.3.1. Rajmund Kunić

3.3.1.1. Liber carminum ad Lydam

Maria Cuccovilla Pizzelli (1735.-1807.) vodila je jedan od najpoznatijih salona u

4.1. Majka i supruga

4.2. Fatalna žena

5. Sinteza žanrovske i tipološke klasifikacije: primjeri i analiza

Ponavljajući izraz me miserum, pjesnik pojačava dojam boli kojom je obuzet, a

Stilsko obilježje koje se očituje od samog početka pa nadalje u pjesmi figure su

Prisutnost supruge uz pjesnika uvjetovala je njegovu sreću i smisao koji je pronalazio

Navedena slika nadovezuje se na prethodnu, proširujući dodatno kontekst okolnosti u

5.2. Fatalna žena - Somnium de domina: A domina subdita fata manu

Slika 10: Iskušenje Svetog Antonija (1871.), Alexandre

O vindex superum, cui rerum in fronte sedenti

Budući da pjesnik svoju ljubav promatra u sladostrasnoj igri užitaka s drugim

Ponovnom aluzijom na mitske žene i motive, Đurđević opisuje „gospoju“ stavljajući

Ponovnim referiranjem na mitološke ženske likove, pjesnik Marijinu ljepotu i dražest

4) Stihovi u kojima se očitovala hrabrost žene koja je preuzela odgovornost za bivanje

Smrt i uskrsnuće Mariji su sa sobom donijeli nagrade za ovozemaljsku sudbinu koju je

Pitanje koje je intrigiralo znatiželju mnogih bilo je zašto je

Iz činjenice da je Lida jedina bila dostojna njegovih pjesama proizlazi i to da je jedina

Ovo je jedan od mnogobrojnih primjera u kojima pjesnik opisuje Lidu uspoređujući je

Lidina je kvaliteta i dosljednost u bivanju svega što je nadahnulo Kunićev ljubavni

Iako je u prijašnjim epigramima pjesnik često naglašavao da ne slavi Lidine ženske

Aristotel, De arte poetica, Školska knjiga, Zagreb, 2005.

Popis web stranica:

You might also like