Vijenac 488

Prva povijest kanonizacije najvećega hrvatskog komediografa

Kako je Držić postao Držić
Davor Dukić
Knjiga Viktorije Franić Tomić prvo je djelo u povijesti domaće književne historiografije koje se bavi
isključivo poviješću kanonizacije jednog pisca. Usredotočujući se upravo na aspekte vrednovanja Držića
i njegova opusa koji nisu isključivo imanentno književni, autorica je svoju knjigu učinila sadržajno
koherentnijom pa i napetijom za čitatelja

Uz malo nužna pojednostavnjivanja svi bi se nacionalno kanonizirani pisci dali podijeliti u dvije
kategorije: u jednoj bi bili oni koji status duguju samo kvalitetama vlastitoga književnog djela pa
recepcija njihova opusa nikad ne zahvaća dublje u polje predodžbe o autorovoj osobi, a u drugoj oni čiji
se opus redovito prihvaća na pozadini uvriježenih uvida o autorovu karakteru i/ili svjetonazoru. O prvima
nešto sadržajniju predodžbu imaju samo njihovi čitatelji, o drugima gotovo svi obrazovani sunarodnjaci.
Bacimo li oko na neupitno kanonizirane hrvatske pisce 20. stoljeća, zapazit ćemo golem, premda, s
obzirom na stupanj ideoloških netrpeljivosti u promatranom razdoblju, očekivan nerazmjer. U prvoj
skupini, ako zanemarim neke žive pisce koji mogu računati na kanonski status, vidim tek Ranka
Marinkovića, a u drugoj sve ostale: Matoša, Vojnovića, Krležu, Nazora, Ujevića, Andrića, Vesnu Parun,
(pa i) Desnicu. Plauzibilnom se može činiti pretpostavka kako s vremenom slabi snaga ideološkoga
konteksta i kako će neki budući čitatelji spomenutih opusa manje mariti za to gdje su njihovi autori bili i
što su radili u Drugom svjetskom ratu, kako su se prema njima odnosile socijalističke vlasti, jesu li bili
boemi ili celebrities. Uostalom, ako se pogled spusti na 19. stoljeće, osim Ivana Mažuranića, točnije
problematična odnosa prema muslimanima u Smrti Smail-age Čengića i pravaškoj netrpeljivosti prema
banu pučaninu, malošto iz vrhova hrvatske književnosti toga dugog razdoblja može uzburkati idejni svijet
suvremenoga čitatelja.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.

Slijedom takva razmišljanja još ćemo manje svjetonazorskih konotacija očekivati u recepciji djela
kanoniziranih ranonovovjekovnih pisaca. No to je očekivanje ipak iznevjereno. Ostanemo li samo pri
najneupitnijem trolistu – Marulić, Držić, Gundulić – zaključit ćemo, doduše, kako Marulov život i tragovi
piščeva lika u njegovu opusu još nisu potaknuli opsežnija istraživanja ni prouzročili uzbudljivije
književnopovijesne prijepore (usp. Branko Jozić, Nedopisani Marulićev životopis, Colloquia Maruliana,
XIII/2004), no zato je bura oko Držićeve osobe nadoknadila sve propušteno te za sobom kao kolateralnu
žrtvu povukla i solidnoga vlastelina Gundulića. Štoviše, ako se baš moramo prihvatiti nezahvalna
omjeravanja kulturne valentnosti domaćih kanonskih pisaca, odnosno uspoređivati njihovu poticajnost u
proizvodnji kontroverznoga književnog diskursa, onda Krleža i Držić nemaju ozbiljnih konkurenata
(osim, naravno, višepripadnoga nobelovca Andrića). A da stvar bude zanimljivija, u kanonizacijskom
prevrednovanju starijega ključnu je ulogu odigrao mlađi pisac. I zato se samorazumljivom čini činjenica
da upravo ta dvojica pisaca jedini zasad imaju personalne književne enciklopedije, odnosno da to nije
rezultat slučajno realizirana hira njihovih vrijednih štovatelja – oni bi svoje viskoviće i prosperov novake
već bili pronašli, makar i pod drugim imenima.

Grob Marina Držića u bazilici je Santi Giovanni e Paolo u Veneciji

Pisci poput Držića i Krleže nisu dakle samo činjenice književne povijesti, već značenjski potentni kulturni
znakovi. Njihova fortuna neizbježno vodi gomilanju sekundarnih tekstova koji ne samo da višestruko
nadrastaju autorov opus nego i recepcijsku moć pojedinca. Literatura o Krleži i Držiću već dulje vrijeme
zaslužuje epitet nepregledna, a u slučaju posljednjeg tomu je osobito pridonijela nedavno obilježavana
(pretpostavljena) petstota godišnjica rođenja. Ako je suditi prema broju simpozija, objavljenih tekstova i
potrošena novca te (posljednje sretne, predrecesijske) 2008. dogodila se najslavljenija književna
obljetnica u hrvatskoj povijesti. I kad je 2009, nakon trogodišnjega rada, izašao kapitalni Leksikon
Marina Držića, moglo se očekivati zatišje u Držićevoj fortuni. Do njega je vjerojatno i došlo, no knjiga
Viktorije Franić Tomić Tko je bio Marin Držić, kojoj se kao službena godina izdanja navodi 2011,
ambicioznom misijom pretendira na kanonski status unutar tzv. držićološke literature.
 Prid Dvorom – paradigmatsko mjesto Vidrina teatra

Što je Tko je bio Marin Držić?

Naslov knjige-prvijenca Viktorije Franić Tomić, više asistentice Odsjeka za hrvatski jezik i književnost
Filozofskog fakulteta u Splitu, sugerira dvije stvari: prvo, da će pitanje dobiti odgovor, jer takav izričaj u
perfektu pretpostavlja i postojanje i završenost, te drugo, da tema knjige nije opus Marina Držića nego
predodžbe o njegovoj osobi, na što već upućuje i poduži uvod u ocjenu i prikaz knjige. I doista, Tko je bio
Marin Držić prva je knjiga u povijesti domaće književne historiografije koja se bavi isključivo poviješću
kanonizacije nekog pisca, a da pritom ono što je uvijek bio temelj književnopovijesne struke – pitanja
utjecaja, stila, postupanja sa žanrom i tematikom – dakle, probleme poetološkog opisa opusa, ostavlja
postrani. I nije to nikakav prigovor – usredotočujući se upravo na aspekte vrednovanja Držića i njegova
opusa koji nisu isključivo imanentno književni, autorica je svoju knjigu učinila sadržajno koherentnijom
pa i napetijom za čitatelja. Iz općeprihvaćenih uvida kako je Držićeva osoba u jednom trenutku povijesti
hrvatske kulture postala i do danas ostala okosnicom diskurzivnih sučeljavanja, ostrašćenih i
ideologiziranih, te da se u taj diskurs uključuju tekstovi različitih žanrova i ontoloških statusa, Viktoria
Franić Tomić donijela je hrabru odluku: da u koricama jedne knjige opiše Držićevu fortunu na temelju
analize književnopovijesnih i fikcionalnih tekstova. Brisanjem ontološke granice autorica je izbrisala i
granicu između starije i novije hrvatske književnosti, jer fikcionalne tematizacije Držićeva života te
varijacije njegovih djela i dopisivanja njihovih lakuna nastali su, jasno, u novije doba. Doduše, u knjizi se,
da čitatelj ne bi posve izgubio povijesnu nit, ali i zaboravio na granice nefikcionalnog i fikcionalnog,
kombiniraju kronološki i tipološki kriterij pa se u prvom dijelu pretežito raspravlja o književnopovijesnoj
sudbini Držićeva djela (tu je i sadržajno zanimljiva iznimka: poglavlje o Držićevu liku u likovnim
umjetnostima), a u drugom o književnoj proizvodnji potaknutoj tim djelom i zamišljenom autorovom
osobom.
 Nikola Božidarević, Navještenje iz Držićeva 16. stoljeća

Kako bismo čitatelju približili predmet ovdje recenzirane knjige, podsjetit ćemo ga na narativ Držićeve
fortune, na ključne događaje u kulturnoj recepciji i pozicioniranju dubrovačkog komediografa i pjesnika
unutar hrvatske književne povijesti, koji su događaji i u knjizi Tko je bio Marin Držić detaljno prikazani i
raspravljeni. Nakon zapostavljenosti u ilirsko i neposredno poslijeilirsko vrijeme prvi veliki događaj u
kanonizaciji Marina Držića bilo je objavljivanje njegovih sabranih djela u sedmoj knjizi edicije Stari pisci
hrvatski 1875, čime su se ona otvorila ozbiljnom filološkom studiju. Doduše, priređivač Franjo Petračić
imao je tad još problema s atribucijom Držićevih drama: tragedija Hekuba još se smatrala
Vetranovićevom, a Vetranovićevo Prikazanje od poroda Jezusova objavljeno je u tom izdanju kao
Držićevo djelo. Najava kasnijeg uspješnog povratka na kazališne daske bilo je stajalište Stjepana Miletića
o Držiću kao najvažnijem hrvatskom komediografu (1895, u vrijeme njegove intendanture, igrala se u
HNK Novela od Stanca). Vodnikova Povijest hrvatske književnosti iz 1913, prva cjelovita sinteza starije
hrvatske književnosti, Držiću je, s dvadesetak stranica relativno detaljna opisa cjelokupnog opusa, već
jamčila kanonski status. No najveći će pomaci ipak biti učinjeni u međuratnom razdoblju: najprije je
francuski slavist Jean Dayre potkraj 1929. otkrio u Firenci Držićeva urotnička pisma Cosimu I. Mediciju,
već sljedeće godine ponajbolji hrvatski filolog Milan Rešetar priredio je za ediciju Stari pisci hrvatski
drugo, filološki pouzdano kritičko izdanje Držićevih djela, a 1938. Marko Fotez je u zagrebačkom HNK-
u postigao golem uspjeh adaptacijom Dunda Maroja. Poslije Drugoga svjetskog rata, tj. poslije Krležine
revalorizacije kanona starije hrvatske književnosti, točnije Gundulićeve detronizacije i Držićeva
ustoličenja (O našem starijem dramskom repertoaru, 1948), uslijedio je zamah držićološke literature
okrunjen najprije novim dvama izdanjima sabranih djela, koje je uredio Frano Čale i popratio vrijednim
književnopovijesnim, teatrološkim i poetološkim komentarima kakve dotad nije dobio nijedan domaći
stari pisac (1979, 1987) te napokon spomenutom bujicom tekstova i događanja oko proslava 500.
obljetnice rođenja 2008, s Leksikonom Marina Držića kao krunom i knjigom Viktorije Franić Tomić kao
svojevrsnim epilogom. Čitatelj koji o Držiću i njegovoj kulturnopovijesnoj sudbini ništa ne zna vjerojatno
ne bi iz netom iznijeta razvoja događaja zaključio kako je književnopovijesni događaj najveće težine bilo
otkriće piščevih pisama firentinskom vojvodi. Naime, sva kasnija tumačenja Držićeva opusa nastojala su
inkorporirati i podatak o Držiću-urotniku, koji je pak iz temelja promijenio dotad dominantnu kulturnu
predodžbu o Držiću kao svećeniku-komediografu koji dobrodušno ismijava poroke svojih suvremenika.
 Augustinčićevo kiparsko viđenje Držićeve gestualnosti

Sva Marinova lica

Premda autorica, radi precizne i nijansirane analize, ali i zbog poststrukturalističke
nesklonosti racionalnim pojednostavnjivanjima, nastoji izbjeći stroga uopćavanja, iz njezinih se
istraživanja može izvući zaključak o četiri temeljne, ideološkim premisama uvjetovane, predodžbe o
Držiću. Predstavnici srpske/beogradske filološke škole (P. Popović, J. Tadić, P. Kolendić, M. Pantić)
tendencioznom su interpretacijom arhivskih dokumenata nastojali diskreditirati Držića kao građansku
osobu i stvoriti predodžbu o neodgovornu, lijenu i rastrošnu čovjeku, koji se potkraj života čak promeće u
veleizdajicu te nudi strancu vlast nad domovinom. Držićeva prozapadna orijentacija, koja je prema
autorici očigledna u njegovim urotničkim planovima, bit će u radovima tih književnih povjesničara
prešućena jer je inkompatibilna s integriranjem Držića u srpsku književnost, što je njihova pokretačka
ideja. Za razliku od srbijanskog kulturnog iredentizma, onaj talijanski neće se trsiti oko konstruiranja
predodžbi o Držićevoj osobi; Arturo Cronia i njegovi doktorandi nastojat će pozitivističko-
komparatističkom metodom dokazati Držićevu tematsko-poetičku ovisnost o talijanskim
izvorima/uzorima te tako još jednim važnim primjerom potvrditi temeljnu postavku o tobožnjoj
provincijalnoj kulturnoj ovisnosti istočnojadranske obale o njezinu talijanskom, zapadnom središtu.
U okviru dominantnog ideološkog diskursa u socijalističkoj Jugoslaviji nastala je marksistička
interpretacija Držićeva lika. Početni joj je impuls dao Miroslav Krleža, koji obrtanjem ilirskog kanona u
središte hrvatske književne povijesti stavlja trolist angažiranih pisaca, tragičnih osoba svojih razdoblja –
Držića, Križanića i Kranjčevića. U istu marksističku interpretativnu paradigmu uključuje se Živko Jeličić
monografijom Marin Držić: pjesnik dubrovačke sirotinje (1950) u kojoj, analizom književnih djela, a ne
arhivskih dokumenata, Držića prikazuje kao pisca proleterskih masa, doduše bez ustrajavanja na
tragičnom karakteru piščeve osobe, što će izazvati Krležin polemički osvrt. Na revolucionarnom
potencijalu Držićeva opusa, istaknutu u Krležinoj ideologizaciji, inzistirat će nekoliko vrlo važnih
književnih obrada (M. Matković, S. Šnajder, F. Šehović).
U svojevrsnom oporbenom položaju prema dominantnoj marksističkoj interpretaciji mogu se prepoznati
dvije kulturne predodžbe o Držiću. Na margini institucionalne moći smjestila se predodžba kruga
katoličkih intelektualaca, koji su, nakon otkrića urotničkih pisama, nekadašnju predodžbu o dobrohotnom
svećeniku-komediografu transformirali u figuru svećenika pauperista, borca za prava siromašnih i
obespravljenih (V. Rabadan). Drugi, poetološki pristup dominirat će u hrvatskoj književnoj znanosti od
1970-ih godina; u njemu se Držićev opus sagledava u okviru renesansne poetike, legitimirajući
dubrovačkoga komediografa kao najvažniji hrvatski prinos europskoj književnoj renesansi (F. Švelec, R.
Bogišić, I. Frangeš te osobito L. Košuta, F. Čale i S. Prosperov Novak). Polazeći od
nacionalnoidentitetskih i prozapadnih premisa ta interpretativna paradigma neće posve odbaciti ni starija
marksistička čitanja Držića, osobito tamo gdje se ona suprotstavljaju difamaciji Držićeve ličnosti, a iz
bogata sadržaja urotničkih pisama posebno će naglašavati Držićeva antiturska stajališta.
Preopisani pisac
Marin Držić u hrvatskoj književnoj povijesti zauzima mjesto slično Shakespeareovu u engleskoj, odnosno
Cervantesovu u španjolskoj književnosti. Riječ je o kanoniziranim, preopisanim piscima čiji život i djelo
izazivaju stalan, često i ideološki uvjetovan, istraživački interes, unutar i izvan uže književnopovijesne
struke. S obzirom na takve usporedbe, Viktorija Franić Tomić postavila je i pitanje o kanonizaciji Držića
na nadnacionalnoj razini. Osim rijetkih iznimaka (W. Creizenach, H. Kindermann) Držić je u etabliranim
povijestima svjetske (europske) književnosti i književne renesanse uglavnom ostao prešućena drugost. S
domaće strane, u pregledima književnosti zapadnoga kruga, tj. svjetske književnosti Ivana Slamniga i
Milivoja Solara, našao je, naravno, svoje mjesto kao jedan od nekolicine hrvatskih pisaca koji se mogu
uspoređivati s kanoniziranim europskim književnim veličinama. Najnoviji pokušaj nadnacionalne
kanonizacije Držićeva djela smješta tog pisca u okvir slavenske renesanse (S. P. Novak, Slaveni u
renesansi, 2009), kao dio kulturnog nasljeđa nove redefinirane Europe koja romansko-
germanskom Abendlandu dodaje i svoj slavenski Morgenland. Sve je to u skladu s nacionalnom
kulturnom politikom poetološke tradicije proučavanja Držićeva opusa, prema kojoj i Viktoria Franić
Tomić iskazuje izrazito pozitivna vrijednosna stajališta.
Po sebi je razumljivo da je, s obzirom na dugu tradiciju uspoređivanja Držića sa Shakespeareom, koji se u
posljednjih tridesetak godina velikim dijelom proučava iz vizure prodorne anglističke teorijsko-
istraživačke paradigme novoga historizma, Viktorija Franić Tomić postavila pitanje o novohistorističkom
pristupu Držiću. Odgovor je zanimljiv, pomalo paradoksalan – jedino novim historizmom barem donekle
nadahnuto ekstenzivno istraživanje Držićeva opusa, knjiga Slavice Stojan Slast tartare: Marin Držić u
svakodnevici renesansnog Dubrovnika (2007) – inače među studentima kroatistike iznimno popularna
knjiga koja je već prije objavljivanja, dok su ulomci izlazili kao novinski feljtoni, poticala čak i
internetske forume – iznevjerilo je temeljno novohistorističko načelo o povratnom utjecaju kulturne
proizvodnje, dok je istodobno s rađanjem novoga historizma pa, dakle, i posve neovisno o njemu, nastala
domaća studija o Držićevu opusu, Planeta Držić Slobodana Prosperova Novaka (1984), koja
novohistorističke koncepte vlasti, moći i subverzije propituje na način vrlo blizak toj kasnije popularnoj
pa i pomodnoj književnopovijesnoj paradigmi.
Okrenuti Okcidentu
Knjiga Viktorije Franić Tomić zanimljiva je pa i intrigantna jer je takav i njezin predmet: potraga za
pravim likom Marina Držića. Kao osobito zanimljivi dijelovi knjige, oni koji donose nove ili upotpunjene
interpretacije važnih postaja kanonizacije Marina Držića, mogli bi se izdvojiti: poglavlje o Živku Jeličiću
i njegovu marksističkom čitanju Držićevih komedija, revalorizacija držićološkog prinosa Vinka Foretića,
vrlo opsežna analiza drame Marijana Matkovića General i njegov lakrdijaš, potaknuta skandalom u
HNK-u na izvedbi na Valentinovo 1970. te akribična i vrlo informativna analiza Držićeva sna Slobodana
Šnajdera.
Viktorija Franić Tomić nije međutim, kako se i iz dosad napisana moglo razabrati, zauzela neutralnu
poziciju pri opisu držićološkog diskursa. Upravo zbog izrazito samosvjesna i kritičkog pristupa
istraživačkoj građi ona otkriva i elemente vlastite predodžbe o dubrovačkom komediografu. Zadržavajući
renesansni atribut tog pisca, ona se ipak nedvosmisleno priklanja onim interpretatorima Držićeva opusa i
hrvatske književnosti 16. stoljeća koji prihvaćaju koncept kasne, krizne renesanse, odnosno manirizma (F.
Švelec, F. Čale, N. Kolumbić, S. P. Novak, P. Pavličić). Držićevo djelo i život, uključujući i urotničku
epizodu, tako se bez ostatka tumače kao proizvod kriznoga manirističkog vremena, a ne kao izraz
burkhartovske idealizirane, liberalno-individualističke i od srednjovjekovnih idejnih okvira emancipirane
renesanse.
Otvorenim pristajanjem uz jednu varijantu Držićeva lika, onu što ju je ocrtala poetološka dionica
držićološke literature, te oštrim napadima na konstrukciju nekih drugih predodžbi o dubrovačkom
komediografu Viktoria Franić Tomić otvorila se i potencijalnim kontranapadima. U tu bi svrhu mogla
poslužiti i autoričina vrlo pronicava interpretacija jednoga književnog prešućivanja Držićeva lika. Riječ je
o drami Ernesta Katića Cvijeta Zuzori (1941), u kojoj je autor na raguzinski nadogradio hrvatski
nacionalni identitet s kulturnim stereotipom o Dubrovniku kao hrvatskoj Ateni. U vrijeme uspostave
Banovine Hrvatske i jačanja hrvatskog nacionalizma u Dubrovniku Katić piše dramu o Cvijeti Zuzorić,
prešućujući posve Marina Držića jer se pisac-urotnik (za autora vjerojatno izdajica domovine) ne uklapa u
njegov idealizirani dramski svijet. Katićev etatistički nacionalizam, dominantna ideologija međuratnog
razdoblja, u poratnom će dobu postati i ostati do danas nepoćudan, zapravo subverzivan. No ne pišu li
beogradski filolozi o Držiću možda ipak s desnih građanskih svjetonazorskih pozicija sličnih Katićevima?
Nije li optužba za njihovu nesklonost Držićevim antiturskim idejama u neskladu sa značenjem antiturskih
stajališta u srpskom nacionalnom mitu uopće? Nije li, u skladu s time, i težnja za integracijom
dubrovačke ranonovovjekovne kulture u srpskih filologa zapravo izraz žudnje za pripadanjem zapadnom
svijetu? I nije li, naposljetku, ta ista žudnja odredila i hrvatski nacionalno-književni narativ od kasnoga
socijalizma do danas?
Cijeneći tvrdokornost tog narativa, usuđujem se prognozirati da sva ta recenzentska zanovijetanja još
dugo neće naškoditi neobično akribičnoj i informativnoj knjizi Viktorije Franić Tomić te da će lik Marina
Držića za koji optira i njezina autorica još dugo ostati dominantan u pripadnoj mu nacionalnoj kulturi.