Vijenac 236, 2003.

Lirski profil hrvatske himne

Vrsni katalog emocija i epiteta
Po čemu je Horvatska domovina, poznatija po početnom stihu, koji je i službeni naslov himne, stekla
toliku privlačnost i postala najpovlašteniji hrvatski pjesnički tekst, barem po dvjema početnim i dvjema
završnim strofama, predlošcima himne?
Po čemu je Horvatska domovina, poznatija po početnom stihu, koji je i službeni naslov himne, stekla
toliku privlačnost i postala najpovlašteniji hrvatski pjesnički tekst, barem po dvjema početnim i dvjema
završnim strofama, predlošcima himne? Taj je tekst prije svega uspješni pjesnički ostvaraj, koji prenosi
kolektivno poimanje i osjećaj domovine na hrvatski način. Nastala je i iz iskrene »ljubavi k svemu, što je
domorodno«, kako se identificirao Mihanović u proglasu za objavljivanje Osmana 1818. Te su se emocije
i skrb u njemu akumulirali punih sedamnaest godina
Horvatska domovina
Leepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave deedovino,
Da bi vazda čestna bila!

Mila, kano si nam slavna,

Mila si nam ti jedina,
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Vedro nebo, vedro čelo,

Blaga persa, blage noći,
Toplo leeto, toplo deelo,
Bistre vode, bistre oči:

Vele gore, veli ljudi,

Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi; —
To je naša domovina!
Ženju serpi, mašu kose,
Deed se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć málo doji:

Pase marha, rog se čuje,

Oj, oj zvenči, oj, u tmine,
K ognju star i mlad šetuje;
Evo t’ naške domovine!

Luč iz mraka dalko sija,

Po veseloj livadici,
PĐsme glasno breeg odbija,
Ljubni poje k tamburici:

Kolo vode, živo kolo,

I na berdu, i v dolini,
Plešu mladji sve okolo; —
Mi smo, pobre, v domovini!

Magla, što li, Unu skriva?

Ni l’ to našiu jauk turobni!
Tko li moleć smert naziva?
Il’ slobodni, il’ su robni?

»Rat je, bratjo, rat junaci,

Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd pešjaci,
Slava budi, gdi su naši!«
Buči bura, magla projde, —
Puca zora, tmina beeži, —
Tuga mine, radost dojde, —
Zdravo slobost, — dušman leži!

Veseli se, tužna mati,

Padoše ti verli sini,
Ko junaci, ko Hrvati,
Ljaše kervcu domovini!

Teci, Sava hitra teci

Nit’ ti Dunaj silu gubi,
Kud li šumiš, sveetu reci:
Da svog’ doma Hrvat ljubi,

Dok mu njive sunce grije,

Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mertve grob sakrije,
Dok mu živo serdce bije!
Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka, br. 10 (1835)
Kad me prije desetak godina omlađa francuska slavistica (a to znači rusistica) upitala približno ovako:
»Zašto ti Hrvati tako ushitno i borbeno slušaju i istodobno pjevaju svoju himnu?«, odgovorio sam joj:
»Zato što je naša himna, među ostalim, i dobar pjesnički tekst.« Pripomenuo sam da se i ona kao
stručnjakinja za književnost može u to uvjeriti jer je Lijepa naša prevedena na ruski jezik. Nisam joj bio
preveć uvjerljiv, pa nije bilo druge nego joj poslati integralnu Mihanovićevu Horvatsku domovinu uz
napomenu da ta pjesma, za razliku od francuske himne La Marseillaise, ni riječima ni napjevom nipošto
nije borbenog značaja. Bio sam pomalo iznenađen kad mi se francuska kolegica javila s priopćajem:
»Himna vam je uistinu krasan pjesnički tekst.«
No, u našoj literaturi, što me također iznenadilo, o Antunu pl. Mihanoviću Petropoljskom (1796-1861)
kao pjesniku malo je govora. Nisam naišao ni na sustavniji opis ili interpretaciju strukture i pjesničkih
dometa Lijepe naše, a druge mu se pjesme i jedva spominju. Postavlja se stoga pitanje da li je
autor Horvatske domovine tim sastavom, poput Ljudevita Gaja budnicom Još Horvatska ní propala,
stekao samo slavu i status posrednika domoljubnih i nacionalnih ideala, ili je pjesnički prepoznatljiv i
prema tome dionik hrvatske književne tradicije? Ponovno čitanje njegovih pjesama kao autorskih
tekstova pokazat će da je Mihanović, mnogo više od Gaja, posjedovao i razgovijetan lirski instinkt i
rukopis.
Mala zaklada stihova
Antun je Mihanović poliglot, objavljivao je tekstove na trima jezicima (domorodnom, njemačkom i
latinskom), pisao stihove samo na hrvatskom. Pjesnički mu se opus sastoji od svega desetak pjesama, od
kojih je gotovo svaka poetički obilježena. Objavio ih je u razmaku od devet godina u »Danici ilirskoj«
(god. I. i X), četiri 1835, četiri 1844, a dvije u beogradskoj »Uraniji« (1837, 1838). Kamena djeva, nastala
1840, pojavila se u »Danici« tek 1844. Vrstovni im je biljeg nalik pjesmama iz »Danice«: rodoljubne
su Horvatska domovina, Negda — a szada, Ajdmo tam!, Požuda domovine, prigodnice su rodoljubnoga
značaja jošO posljednjoj Franjinoj polnoći (tužaljka nad smrću cara Franje II) i Odziv »Danice« Ivanu
Kolláru. Nekrološki sastav austrijskom suverenu jedini je u kačićevskim desetercima, pohvalnica pak
ideologu slavenske uzajamnosti stihovane su parole. Spomenuta Kamena djeva i
zvonjelica Vidjena ljubavnog su nadahnuća. To je, dakle, mala zaklada stihova (još manje, ako upozorimo
da su tekstovi Ajdmo tam! i Požuda domovine identični, razlikuje se samo po naslovu i sitnim
pravopisnim izmjenama), koji se uglavnom vidljivo izdižu iznad prosjeka pjesničkih objavaka u Gajevu
književnom tjedniku, prvoj hrvatskoj smotri te vrste. Nekoliko pjesama dapače može se mjeriti s
najboljim ostvarenjima iz »Danice«, što su ih u njoj tiskali Stanko Vraz, Ivan Mažuranić, Petar
Preradović, klasici našeg romantizma. One se istodobno uklapaju u opće pjesničke tendencije i smjernice
razdoblja.
Lirski profil Antuna Mihanovića određen je razvojnim stadijem hrvatske poezije u prvoj polovici 19.
stoljeća, kada je ona u okvirima nacionalnog i kulturnog preporoda tražila svoj identitet, suočena s
versifikatorskom i estetskom zapuštenošću nakon renesansno-baroknog zlatnog razdoblja. »Danica« je
bila nekom vrstom vježbaonice i radionice obnovljena pjesništva, koje je u njezino vrijeme uz
programatske domorodne ideale trebalo potvrditi i svoj umjetnički cilj, kolebajući se između
modela slavnih Dubrovčana, herderovske adoracije pučke, usmene pjesme i njoj srodnog klasika 18.
stoljeća Andrije Kačića Miošića, te uspostavljanja vrsta, oblika i ozračja iz europske romantičarske
prakse. Sve se to, dakako, reflektiralo u Mihanovićevim tekstovima. Pripomenuti je također da je autor
hrvatske himne generacijski blizak, gotovo vršnjak velikim liričarima romantizma: John Keats se rodio
1795, Heinrich Heine i Alfred de Vigny 1797, Giacomo Leopardi i Adam Mickiewicz 1798. Da je
Mihanović svoje domorodne pjesničke pobude usklađivao s duhom romantičarskog vremena, očevidno je
i iz intertekstualnih dodira nekih mu pjesama s tekućim europskim uzorima (Dante, Petrarca te Goethe i
Heine).
Runjanin i Donizetti
Na počasnom je mjestu u njegovu opusu Horvatska domovina, tiskana na naslovnoj stranici »Danice«,
»techaja I., dana 14. szuzsheza 1835. br. 10.«. Kao što je poznato, Gajevo glasilo počelo je izlaziti 10.
siječnja te godine, a dva mjeseca poslije (u ožujku) Mihanović se pjesmom odazvao ilircima. Gaj je,
naime, objelodanio svoju budnicu Još Horvatska ní propala 7. veljače u petom broju »Danice«, pa se
može reći da je to bilo herojsko vrijeme hrvatske rodoljubne poezije, jer su obje pjesme imale golem
odjek u nacionalnom buđenju i otporu u trajanju od više od stoljeća i pol. Bitna je razlika, međutim,
između tih dvaju ranoilirskih rodoljubnih tekstova ne samo u pjesničkom nego i u recepcijskom pogledu.
Gajev je sastavak aktivističko-političkog karaktera i programa (uglazbljen u maniri koračnice), dok se
Mihanovićev odlikuje nepatvorenim domoljubnim lirizmom, te je bio uzorom mnogim pjesnicima iz
preporodne faze, a dobio je svenarodnu zadovoljštinu, postavši tekstom nacionalne i napokon državne
himne. Horvatsku domovinu uglazbio je 1846. kao časnik austrijske vojske u Glini dvadesetpetogodišnji
skladatelj Josip Runjanin, čiji se napjev »djelomično oslonio na ariju O sole piu ratto a sorger
t’appresta iz trećeg čina opere Lucia di Lammermoor G. Donizettija, ali joj je dao sasvim novu, izvornu
ritmičku okosnicu« (Josip Andreis). Vojni kapelnik Josip Wendl Runjaninovu je skladbu prilagodio za
vojni duhački orkestar. Vatroslav Lichteneger ju je 1861. harmonizirao za muški pjevački zbor, otkada se
počesto izvodi kao narodna himna, a na natječaju, priređenu 1891, kad se održavala izložba Hrvatsko-
slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu, Runjaninova Lijepa naša domovina po sudu žirija odnijela
je prevagu nad dvjema Zajčevim skladbama te je proglašena hrvatskom himnom. Doživjela je još
nekoliko harmonizacija, među kojima i vrsnih hrvatskih skladatelja (Zajca, Fallera, Dugana, Dobronića,
Gotovca). Točno sto godina poslije u Ustavu Republike Hrvatske (Zagreb, 1991) u članku 11. stoji:
»Himna je Republike Hrvatske Lijepa naša domovino.«
Domorodstvo, intimna vlastita misija
Po čemu je Horvatska domovina, poznatija po početnom stihu, koji je i službeni naslov himne, stekla
toliku privlačnost i postala najpovlašteniji hrvatski pjesnički tekst, barem po dvjema početnim i dvjema
završnim strofama, predlošcima himne? Taj je tekst prije svega uspješni pjesnički ostvaraj, koji prenosi
kolektivno poimanje i osjećaj domovine na hrvatski način. Nastala je i iz iskrene »ljubavi k svemu, što je
domorodno«, kako se identificirao Mihanović u proglasu za objavljivanje Osmana 1818. Te su se emocije
i skrb u njemu akumulirali punih sedamnaest godina; razočaran što ne vidi napretka, u Gajevoj »Danici«
osjetio je prekretnicu, u ilircima ostvaritelje njegovih mladenačkih ideala, u koje je već počeo sumnjati.
Javlja se s pjesmom u zreloj muževnoj dobi (ima tada 39 godina), književno obrazovan i načitan, te u nju
želi pretočiti ono što ga zaokuplja već više od dvaju desetljeća, od studentskih dana u Beču: domorodstvo,
koje drži intimnom vlastitom misijom. Taj je naboj bio primjerena podloga za lirsko očitovanje, ali on ne
bi bio dostatan bez pjesničkog dara i spreme. Promatramo li strukturu Horvatske domovine, uočit ćemo
da se pjesma sastoji od sedam stavaka, naznačenih crtom odvajanja iza svakih dviju strofa, koje su
četverostisi s unakrsnim srokom i osmercima. To je strofa i stih Gundulićeva Osmana, na koji podsjećaju
i neki osmerci s više od osam slogova (»Nije l’ to našiu jauk turobni?«), dakle sa sinicezom.
Mihanovićeva pjesma ima, dakle, 14 kitica, te nema nikakva razloga tiskati je s grafičkim rasporedom od
sedam kitica, kako se, ne znam zbog čega, uvriježilo po čitankama i antologijama, ne poštujući autorov
strofički katrenski ustroj i pretvarajući ga u oktavski. Katreni osim srokova, većinom pravilnih i
neusiljenih, sadrže još jednu figuru ponavljanja, također učinkovitu, anaforu (drugi i četrnaesti), upravo u
odabranom tekstu himne. Krase je i neke druge stilske figure kao potvrda poezijske pismenosti i
njegovanja forme. Riječ je očevidno o prevladavanju diletantskog odnosa u pjesmotvorbi, kakav su imali
stihotvorci diljem »Danice«, držeći da su primarnije poruke i emocije od ustroja teksta. Pritom ipak valja
uzeti u obzir da Mihanovićeva pjesnička paradigma, Osman, još nije bio tiskan u modernom izdanju, a da
ga je on posjedovao u rukopisu, koji je kupio u Mlecima. Prvi je par strofa apostrofa naslovne
teme, Horvatska domovina, gdje se ponajprije slavi njezina ljepota, izvorište nadahnuća te junačka joj
časna prošlost, što obvezuje potomstvo. Zbog toga ona ispunja srce prisnošću i osjećajem pripadnosti
cjelini njezina prostora. Pravilni osmerci i rime u tim dvama početnim četvorostisima dobivaju posebnu
protočnost zbog toga što su i asonancijski povezani. Srokovi mila i bila iz prvog asonancije su sa
srokovima jedina, planina iz drugog četvorostiha, a ključni izraz iz druge kitice mila, retorički ojačan kao
anafora, uspostavlja dodatnu asonancijsku vezu unutar te kitice i srokovnu s prethodnom. Mreža
glasovnoga ponavljanja pridonosi glazbenoj podatnosti prvoga para strofa samoj po sebi i njegovoj lakoj
pamtljivosti. Tih je osam stihova nadalje emotivno poticajno zbog kataloga biranih epiteta za
domovinu: lijepa, junačka, stara, čestna, mila, slavna, jedina (mila se štoviše javlja pet puta). Riječ je o
postupku primjerenu svečanoj intonaciji pjesme pjesnika, koji ima koncepciju teksta, što jasno potvrđuje
drugi par kitica. U njima se Domovina identificira na znakovit način: kroz suglasje njezina podneblja i
krajolika s njezinim prebivateljima, uz elokvencijsko opetovanje epitetâ te osmoze, koji su: vedar, blag,
topao, bistar, veli, rujan, silan. Što krasi prostor Domovine, to krasi i njezine ljude. Naglašena idealizacija
te sprege nije samo izražaj Mihanovićeva osviještena domorodstva nego je i odraz jednog od ishodišta
romantičarske lirike.
Idilska poetizacija Hrvatske
Lamartineova poetika temeljila se upravo na intimnoj, nedokučivoj vezi između prirode i čovjeka, prirode
koja čovjeka oplemenjuje i izgrađuje svojom ljepotom, daje mu utočište i usmjeruje ga prema višim
ciljevima. S te točke Mihanovićeva će pjesma krenuti prema idilskoj poetizaciji Hrvatske kao gotovo
uzorne paradigme nepomućena prostora i ljudi. Treći par strofa, naime, dinamički vizualizira hrvatsku
svagdašnjicu: žetvu, kosce, pastire, stare i mlade. Četvrti, tj. sedma i osma kitica, nastavak je idile, pjesma
se čuje po dolu i gaju, tamburica svira, posvuda mladež pleše. Narisavši sugestivno pjesnički te prizore,
Mihanović poručuje čitateljima da se u njima prepoznaje ono što tvori njihovu zavičajnost, pripadnost tlu,
gdje žive: »Evo t’ naške domovine!«, »Mi smo, pobre, v domovini!« Njegova je percepcija domovinstva
očevidno romantična, protkana protoromantičarskim slavljenjem puka i njegova načina života u
prirodnom okolišu, gdje vlada naravni red i sklad. Peti i šesti par strofa budničkoga su karaktera, te bi se
mogli i izdvojiti i funkcionirati samostalno. Taj je umetak ujedno i najkonvencionalniji dio pjesme,
zapravo je jedna od prvih tipičnih budnica razdoblja. U završnom paru kitica, trinaestoj i četrnaestoj,
pjesnik se vraća početnom ushićenju za domovinu, kličući zavjetno vječnoj ljubavi Hrvata prema svojoj
zemlji, opet, slično prvim dvjema strofama, stilski i retorički razvedeno. Amplitudu vrsnih rima, s
asonancijskim suzvučjem u poenti zadnje kitice, obogatio je i njezinim četverostrukim monorimom. Riječ
je, dakle, o promišljenu strukturiranju teksta, u kojem je početni par strofa neka vrsta invokacije, a završni
epiloga, dok središnji parovi gradacijski konvergiraju cjelini s lirski plastičnim slikama krajolika te rada,
truda i veselja zadovoljna puka, koji u tom okolišu prebiva. Na slikama su se našli žeteoci, ratari, stočari,
zaljubljeni mladići s tamburicama, plesači u kolu, starci što pomažu pri žetvi, dojilje koje predu, pastirski
rog, večernje okupljanje oko ognjišta, svjetlost kojega se nazire u daljini. Ta arkadijska freska obuhvaća
brda i doline, bregove i livade, na njoj se vide srpovi, kose, dovoz žita na kolima, a sve je opjevano s
razmjerno malo stihova, njih četrdeset ne računajući četiri budničke strofe, pa se može govoriti o
posebnoj pjesničkoj koncentraciji, kojom Mihanović svoj lirski doživljaj domovine prenosi na čitatelje,
nastojeći u njima probuditi rodoljubne osjećaje i samosvijest. To mu je zaista i uspjelo, te je Horvatska
domovina imala jak odjek u preporodnom vremenu, ostala je štoviše trajna uspomena ne samo rodoljubna
nego i pjesnička. Impresionirala je i Maksima Gorkog, koji ju je preveo na ruski. Nekima od tih osobina
odlikuje se i Požuda domovine, poslana »Danici« kao izraz nostalgije za Hrvatskom iz Soluna i
objavljena u tečaju X. tjednika (br. 50, 1844), premda je već bila tiskana u »Danici« desetak godina prije
(br. 40, 1835). Nostalgijom možemo objasniti što je pjesnik zaželio da mu se opet objavi stari tekst (s
neznatnom razlikom, kako smo naveli). Požudi domovine pripisana je eksplicitna veza s
pjesmom Mignon (»Mignon kennst du das Land...«) velikoga Goethea. Antun je Barac, međutim, već
upozorio da njemački romantičar žali za Italijom, a Mihanović se želi vratiti u Hrvatsku, u svoju
domovinu, te poziva druge da mu se pridruže. Veza s Goetheovom glasovitom pjesmom inače se
uglavnom svodi na pripjev, jer je naš pjesnik opjevao čežnju za rodnom grudom i njezinim krajolicima, za
braćom koja govore istim jezikom u domaćem idiličnom ambijentu u kontekstu domorodstva.
Ljubav jedne Ane
Romantičarska crta očituje se i u Mihanovićevoj sklonosti da putuje u daleke i egzotične zemlje. To je
vjerojatno bio i jedan od razloga što se našao u diplomatskoj službi kao austrijski konzul u Srbiji, Grčkoj i
Rumunjskoj. Kao što je Lamartine, potaknut istom željom i u istom diplomatskom zvanju, u Italiji susreo
svoju Graziellu, tako je i Mihanović u Beogradu, čini se, upoznavši Anu Obrenović, osjetio pobudu za
dvije ljubavne pjesme. Prva je po nastanku balada Kamena djeva, po Schillerovom motivu (ali samo to),
od šest četvorostiha, koji se sastoje od osmeraca i sedmeraca u alternaciji i bez rime, što je za to vrijeme
atipičan metričko-strofički sklop. Dakle, naš se pjesnik okušao i u romantičarskoj ljubavnoj baladi te
napisao također zreo pjesnički tekst, stilski brušen, ritamski gladak i lirski sugestivan. One, koji su
Mihanoviću kritički spočitavali da u Horvatskoj domovini nije spomenuo more (s takve pak razine mogli
bismo ga prekoriti da je zaboravio i na naša jezera), mogli bismo podsjetiti da će u Kamenoj djevi uz to
naići ne samo na more nego i na druge znakove primorskog obzorja, kao što su otoci, valovi, grebeni,
jedro. Izravniji je njegov ljubavni iskaz sonet Vidjena, iz istog godišta »Danice« (X. 1844). Opet je
navesti sud Antuna Barca da je taj sonet »jedna od najboljih pjesama preporoda«, a Barčev student Nikola
Milićević uvrstio ga je u antologiju 100 hrvatskih soneta (Zagreb, 1989). Zanimljivo je njegovo
dolčestilnovističko-neopetrarkističko obilježje (moto mu je iz Petrarkina Kanconijera, dvanaesti stih u
intertekstualnom dodiru s Danteovim najpoznatijim sonetom iz Novog života), sa čime korespondira s
mnogim pjesnicima iz europskog romantizma, koji su u lirici obnovili kult idealne žene i ljubavi prema
legendarnim talijanskim uzorima. U zvonjelici Vidjena Mihanović je vratio u optjecaj također stilski i
leksički instrumentarij našega renesansnog galantnog pjesništva, uspješno udovoljio sonetističkim
zahtjevima, a u tome mu je pomogao i jampski jedanaesterac, primjereniji od trohejskog deseterca, kojim
su se redovito služili mnogobrojni sonetisti u »Danici«. U katalogu opisa iznimnih odlika gospoje našla
se i jedna vrlina, koju nisu spominjali ni Dante ni Petrarca: njezina lijepa usta izgovarala su naške riječi.
Ta znakovita pojedinost odraz je ljuvene aktualizacije Mihanovićeva svuda nazočna domorodstva kao
movensa njegova pjesništva, po opsegu skromna, a po kakvoći reprezentativna za liriku iz
preporoditeljskog vremena. Stoga Mihanovićevim zaslugama kao ideologa domorodstva i promicatelja
jezične samosvijesti valja jednakopravno pribrojiti i poetski prinos.
Mirko Tomasović