Vijenac 487

Hrvatska pred nacionalnim zaboravom

Hrvati bez povijesne vizije
Ivo Rendić-Miočević
Komunistički kadrovi danas u Hrvatskoj postaju demiurzi – graditelji novog svijeta. Oni i dalje,
maskirani liberalizmom, nastoje kreirati hrvatsko društvo na temelju znanja i modela koje su razradili u
komunizmu

Svaki narod ima svoje povijesno pamćenje koje je društveno uvjetovano i povijesnu viziju na temelju
koje može graditi budućnost koristeći se pozitivnim i negativnim iskustvima iz prošlosti. Kada pobjednici
pišu povijest, kao što je bio slučaj u komunističkoj Jugoslaviji, stvara se virtualna uljepšana prošlost i
nameće se službeno pamćenje. Pobjednička povijest zamagljuje povijesnu viziju, što uzrokuje stvaranje
kaotične budućnosti u kojoj je lako manipulirati narodom. S druge strane, narod održava svoje pamćenje,
koje se suprotstavlja službenom (npr. sjećanje na Bleiburg), ali to je pamćenje nesređeno jer na njega
utječu mnoge nepovezane i neprovjerene informacije. Danas je nužna revizija pobjedničke povijesti kako
bi se razbistrila hrvatska povijesna vizija i kako bi se izašlo iz ideološkoga kaosa. Povijesni revizionizam
važan je postulat povijesne znanosti pa, ako je argumentiran, mora dobiti svoje mjesto i u hrvatskoj
povijesnoj znanosti. Uostalom, najnovije europske rezolucije zahtijevaju reviziju povijesti svih
totalitarizama.

Primarnost četničkih zločina u Drugom svjetskom ratu zanemaruje se danas kao i u vrijeme komunizma

Priče bez znanstvenog pokrića

Antirevizionistička priča u Hrvatskoj i dalje živi. Na komemoraciji u Jasenovcu u proljeće ove godine
(22. travnja) predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović osvrnuo se na udžbenike povijesti kazavši da
u njima nije napisana puna istina o Drugom svjetskom ratu. Osim toga osvrnuo se i na medije u kojima su
česte emisije u kojima revizionisti mijenjaju povijest. Predsjednik, međutim, nije stručnjak glede tematike
koju ocjenjuje. On je pravnik koji se znanstveno ne bavi poviješću. Dakako, nitko pravnicima ne oduzima
mogućnost da analiziraju povijesnu tematiku. Njima, kao i svim drugim specijalistima, otvorena je
interdisciplinarna povijesna znanost. No predsjednik nemaju znanstvene referencije koje bi im dopuštale
da meritorno odgovara na dva pitanja koja su načela, a na koja ćemo se ovdje kratko osvrnuti. Prvo
pitanje koje je on, ali i mnogi prije njih otvorili jest historiografsko pitanje. Riječ je naime o tome kako
revizionistički (u znanstvenom smislu) pristupiti povijesti NDH. Tu je povijest, misle antirevizionisti,
definirala komunistička pobjednička historiografija, pa se o njoj nema što novo kazati. S druge strane
antirevizionisti su i protiv revizije hrvatske komunističke povijesti. I ona je tobože neupitna jer je
Hrvatima, tvrde oni, donijela slobodu. Komunisti su bili bez grijeha jer su se našli na pravoj,
pobjedničkoj, strani pa je revizija njihove povijesti nepotrebna. Dakle, biti na pravoj strani, što zapravo
znači naći se u Staljinovu jatu, opravdava nametanje komunističkoga totalitarizma. Drugo je pitanje koje
postavlja predsjednik Republike Hrvatske pitanje udžbenika i njihova ocjena. Ta ocjena zadire u nastavu
povijesti koja pripada povijesnom, ali i pedagoškom području, a predsjednik o toj problematici zaista
ništa ne zna već očigledno reagira prema savjetu svojih šaptača.

Molotov potpisuje Pakt o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a 23. 8. 1939.

Ratno vrijeme od 1941. do 1945. poslužilo je komunističkoj propagandi (kojoj je služila umjetnost,
književnost, filmovi, mediji, historiografija) da od njega stvori skladište mitoloških priča o velikom vođi i
bezgrešnosti revolucije koja je značila početak novoga doba. To je skladište sa svojim propagandnim
sadržajima (koji se uspješno rabe i danas) davalo legitimnost uzurpiranoj vlasti nakon rata. No u tom
skladištu nedostaje činjenica da su jugoslavenski komunisti poštivali njemačko-sovjetski pakt o
nenapadanju potpisan 23. kolovoza 1939. Oni su šutjeli dok su se u svijetu održavale demonstracije
nazvane Dan crne vrpce. U Hrvatskoj se ipak nije šutjelo. Reagirao je isusovac Stjepan Tomislav
Poglajen, koji je bio protivnik svih totalitarizama – fašizma, nacizma i komunizma. Uz ostale vizionarske
tekstove u časopisu Život, koji je uređivao, napisao je članak u svezi s paktom pod znakovitim naslovim I
nastala je noć. Poglajenova stajališta jasno ukazuju da je neopravdano optuživati katoličko svećenstvo u
cijelosti kao profašističko i pronacističko, iz čega su komunisti stvorili pojam klerofašizam. O Poglajenu
nema ni riječi u komunističkoj historiografiji, a izbjegavaju ga i novije hrvatske enciklopedije, pa eto još
jedne priče o nenapisanoj punoj istini. Danas se 23. kolovoza odlukom Europskog parlamenta slavi kao
dan sjećanja na žrtve svih totalitarizama, a sljednici komunizma danas s nelagodom spominju taj datum
jer su tada bili Hitlerovi saveznici.
Nakon kraće digresije o odnosu jugoslavenskih komunista prema sovjetsko-njemačkom paktu mora se
postaviti pitanje je li vlast komunista bila legitimna kada znamo da su oni tijekom rata tajili
revolucionarne ciljeve da bi konačno iskoristivši borbu naroda protiv fašizma uzurpirali vlast i uspostavili
totalitarni režim. Legitimnost komunističke vlasti poslije rata opovrgavaju upravo uzurpacija popraćena
masovnim zločinima protiv „klasnih“ neprijatelja i totalitarizam, koji je trajao od 1945. do devedesetih
godina 20. stoljeća. Danas treba ozbiljna pitanja usmjeriti prema rezultatima pobjedničkoga
komunističkog antifašizma. Tako npr. treba odgovoriti na pitanje da li je antifašizam bio samo otpor
fašizmu ili je to komunistima bilo sredstvo za preuzimanje vlasti. Zatim: je li komunistička revolucija bila
utemeljena u marksizmu ili je u njoj prevladavalo „dinarsko“ nasljeđe (kao u ustaša i četnika)? Zatim: je
li Hrvatska uopće oslobođena 1945. ako je došla pod vlast komunista? I još: je li komunizam razorno
djelovao na hrvatski narod likvidiranjem hrvatske inteligencije (prema Ch. Dolbeauu aristocid u
Hrvatskoj)? Zatim: je li komunizam udaljio Hrvatsku od Zapada (što je započelo 1918) uništavajući joj
demokratsku tradiciju te se ona upravo radi toga danas s velikim poteškoćama uključuje u europske
integracije? Još: prevladavaju li komunistički kadrovi formirani u Jugoslaviji (udbaši, partijski sekretari,
ideolozi, menadžeri i dr.) i njihovi nasljednici danas na mnogim područjima hrvatskoga društva?

Komunistički demiurzi u novoj Hrvatskoj

U Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, industrija, medicina i umjetnost dosegnule su svjetsku razinu, ali su
režimski humanistički i društveni vrhovi „poštene inteligencije“ bili u potpunosti korumpirani u korist
marksističke ideologije. Sjetimo se samo knjiga iz bogatih marksističkih centara. Kakav je to bio
ideološki, ali i financijski promašaj! Ne smije se zaboraviti da su se mnogi autori tih danas bezvrijednih
knjiga 1971. našli na „pravoj“ strani prokazujući svoje kolege s „krive“ strane u Hrvatskome proljeću.
Oni s „krive“ strane završavali su u zatvoru, a karijera im je nasilno prekidana. To je bio novi aristocid
(sada ipak bez ubijanja) u Hrvatskoj. Kadrovi koji su bili na „pravoj“ strani prešli su bez ogrebotina u
postkomunizam, u kojem prema Marku Mazoweru nije pobijedila demokracija nego kapitalizam. Oni su i
danas održali svoj društveni položaj kao sveučilišni profesori, političari, diplomati, analitičari itd. Vrhove
„poštene inteligencije“ i druge kompromitirane komunističke kadrove u Hrvatskoj nije pohodila lustracija
kao u Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj i Bugarskoj. Ta je inteligencija neuspješno kovala bolju budućnost, a
za neuspjeh nije odgovarala. Ti kadrovi i njihovi učenici danas u Hrvatskoj postaju demiurzi – graditelji
novog svijeta. Oni i dalje, maskirani liberalizmom, nastoje kreirati hrvatsko društvo na temelju znanja i
modela koje su razradili u komunizmu. Ipak, oni su neobrazovani za nove društvene pothvate, a uvezeni
liberalni projekt koji su prihvatili ne jamči bolju budućnost jer se ni u svijetu taj projekt, u duhu
postmodernističkih teorija, ne temelji na valjanim argumentima. Uostalom, taj projekt u Hrvatskoj nema
znatnije tradicije.
 Stjepan Tomislav Poglajen

Sljednicima komunizma danas ne pada na pamet da se upitaju, iako su ateisti i agnostici, zašto se kao
nasljednici europske tradicije moramo zvati kršćanima (talijanski liberal Marcello Pera). A narod kojim
vladaju u većini je kršćanski. Logično je da „demiurzi“ proistekli iz komunizma žestoko brane
komunistički antifašizam i njegov simbol, crvenu zvijezdu petokraku, koja je zabranjena u Poljskoj,
Mađarskoj, Latviji i Litvi, a zabrana se priprema i u Sloveniji. „Demiurzi“ zapravo brane propali
komunistički totalitarizam. To im je kao uspomena na „dobra“ komunistička vremena, snažna potpora u
varanju naroda i u održavanju vlasti u vrijeme kada je zbog opće društvene krize poremećeno mentalno
zdravlje nacije. Oni radi svoje obrane oživljavaju bauk ustaštva iako u Hrvatskoj nema ustaške stranke, ali
postoji sljednica komunističke. Na temelju povijesnih laži osvaja se vlast u Hrvatskoj te se postavlja
pitanje legitimnosti takve vlasti, kojoj su građani danas zaista dali povjerenje. Dva aristocida u
komunističkoj Hrvatskoj 1945. i 1971. bila su katastrofalna jer su onemogućila da se oblikuje snažna
nacionalna inteligencija koja bi mogla nakon pada komunizma jasno definirati nacionalne ciljeve.
Aristocidi su onemogućili da se u hrvatskome postkomunizmu afirmira neokonzervativizam kao mogući
branitelj modernosti (Irving Kristol) koji bi se mogao temeljiti na Radićevu demokratskom patriotizmu ili
nacionalizmu koji odbacuje nasilje i šovinizam (D. Matić).

Nije upitan cilj, već metoda

Hrvati su prošli i kroz drugi totalitarizam, ustaški, koji su ocijenili pobjednici davši mu samorazumljivi
biljeg „Endehazije“, pod kojim su se podrazumijevali (i još se podrazumijevaju) genocidnost, kvislinštvo,
nacifašizam i klerofašizam. Ustaše su, prema ocjeni pobjednika, stvorili „Endehaziju“ ni od koga
izazvani, pri čemu se zanemaruje progon Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, velikosrpski genocidni planovi,
organiziranje četnika prije Drugoga svjetskog rata i primarnost četničkih zločina (Zdravko Dizdar).
Komunistička historiografija ne povezuje zbivanja prije 1941. sa zbivanjima u ratu jer bi se srušila mnoga
tumačenja pobjednika. Danas u Hrvatskoj ima povjesničara koji, uz rizik da budu proglašeni
revizionistima i filofašistima, odlučno istupaju protiv interpretacije jugoslavenske komunističke
historiografije o NDH (ali i o drugoj tematici). Oni pritom ne prešućuju ustaške zločine. Trpimir Macan u
svom razmišljanju o NDH iznosi ovakvu ocjenu:
„Stoga ono o čemu valja raspravljati nije upitnost ustaškoga državotvornog programa i politika, nije sam
cilj: nezavisnost hrvatske države, nego su to metode ustaške borbe, sustav ideologije, njezina manjkavost
i prilagođavanje neprihvatljivim suvremenim europskim ideologijama, izbor saveznika, način dolaska na
vlast, organizacija vlasti, unutrašnja i vanjska politika, što je najposlije ustaše odvelo u poraz,
kompromitiralo njihovu NDH s katastrofalnom posljedicama za sam narod i iste prvotne političke ideale i
ciljeve.“

Problemi nastave povijesti

Kako se spomenuta izjava predsjednika Republike Hrvatske odnosi i na obrazovno područje, valja reći
nekoliko riječi o nastavi povijesti. Predsjednik države zamjera da u udžbenicima nije rečena puna istina o
Drugom svjetskom ratu. Njegova je tvrdnja samo polovično istinita jer se odnosi na povijest NDH, ali se
pritom preskače pitanje je li u udžbenicima rečena puna istina o komunističkom antifašizmu. No i kada bi
se zadovoljila oba kriterija, teško je vjerovati da bi se poboljšalo povijesno znanje mladih jer loše
reformirana nastava povijesti u Hrvatskoj nije jamstvo za to. Reformatori su razradili svrhu i ciljeve
nastave povijesti, ali svojim verbalizmom i frazeologijom sasvim su zamaglili osnovnu problematiku i
tako nisu uspjeli postaviti suvisli cilj (Katalog znanja, vještina i sposobnosti po razredima osnovne
škole, 2004). Cilj nastave povijesti trebala bi biti samospoznaja utemeljena na potrazi za povijesnom
istinom. Taj bi cilj zahtijevao proučavanje ljudskoga ponašanja i shvaćanje potrebe odgovornosti. Nastava
koju je definiralo Ministarstvo uz pomoć skupine povjesničara isključiv je projekt koji ne dopušta
alternativna mišljenja ni rješenja.

Gubljenje politike nacionalnog sjećanja

Učeći povijest šest do osam godina učenici zaboravljaju gradivo opterećeni mnogim predmetima u
uvjetima u kojima nije riješen važan psihološki problem nastave povijesti, dok se gradivo i dalje većinom
temelji na političkoj povijesti. S druge strane nude im se stare sheme iz doba komunizma bez bitne
revizije i povijesno-antropoloških objašnjenja. Usto, nastava povijesti u Hrvatskoj kreira se po diktatu
„velikih“ uz obilnu pomoć nekih hrvatskih povjesničara. Na našu nastavu povijesti snažno utječu „paketi“
Vijeća Europe i raznih udruga koje same određuju pravila svog djelovanja i „naređuju“ državi što treba
raditi. U nastavi povijesti jak je izravni utjecaj projekata nekih europskih država, što se može
okarakterizirati kao miješanje u unutrašnju djelatnost nezavisne države, kojoj se poništava prosvjetni
suverenitet. Naši povjesničari „reformatori“ dobivaju velike pohvale iz Europe jer oni u svojim
udžbenicima „treće generacije“ napuštaju nacionalni pojmovnik, a usmjeravaju se prema neutralnom
„uravnoteženom“ pojmovniku, što se očituje u napuštanju izričitih antijugoslavenskih poruka, a umjesto
„velikosrpske hegemonije“ uvode se izrazi „centralistička“, „unitaristička“ politika ili „prevlast srpskih
političkih i vojnih krugova“. Upravo taj neutralni „uravnoteženi“ pojmovnik konačno smjera poništavanju
istine i brisanju nacionalne memorije. Hrvatski pisci udžbenika i znanstvenici lijeve orijentacije želeći se
prikazati Europljanima pokoravaju se diktatu Europe, a napuštanjem nacionalnoga diskursa (koji dakako
valja preispitivati) prikrivaju istinu te izjednačuju žrtvu i agresora u Domovinskom ratu i, konačno,
stvaraju temelje za optuživanje same žrtve kao krivca za rat. Uostalom u povijesnoj didaktičkoj literaturi
zapaža se tendencija prešućivanja istine o Domovinskom ratu. Izbjegava se i sam pojam Domovinski rat,
a ne spominju se vrlo važne činjenice (npr. prešućivanje krivice JNA u izazivanju rata, nespominjanje
velikosrpskoga projekta te pojmova agresija i okupacija, nespominjanje Ovčare itd.). Današnji
antirevizionizam odnosi se na „zacementirane“ povijesti NDH i komunizma, a revizionizam postaje
temelj „objašnjavanja“ Domovinskoga rata.
Nastava povijesti u Hrvatskoj realizira se tijekom šest do osam godina (!), a u tom najmasovnijem
transferu povijesnoga znanja pojavljuju se mnogi filozofski i psihološki problemi koje reformatori
nastave povijesti ne poznaju i ne uzimaju ih u obzir. Danas se nastavno gradivo, u ime tobožnjega
rasterećivanja učenika, svodi na nerazumljivu skicu bez dobre naracije, a posljedica je blokada
apstraktnog mišljenja učenika i brzi zaborav naučenoga. Stoga je uspješan transfer tijekom šest do osam
godina (420–560 sati!) upitan. O filozofskom svjetonazoru ovisi izbor nastavnih sadržaja i načela prema
kojima se taj sadržaj izlaže. Nažalost filozofiju u ovoj složenoj problematici često potiskuje politika
nanoseći tako veliku štetu odgojno-obrazovnom sustavu, a posebno nastavi povijesti. Reformatori dosad
nisu postavili pitanje redoslijeda programiranja nastave povijesti. Program se razvija u dvama ciklusima.
Prvi se ostvaruje u osnovnoj, a drugi u srednjoj školi. U obama se ciklusima gradivo uči od prapovijesti
do novoga doba. Ne pomišlja se na linearni raspored u kojem se gradivo ne bi ponavljalo. Starija
razdoblja, uz prilagođenost uzrastu, mogla bi se učiti u osnovnoj školi, a složena povijest novijega doba u
srednjoj školi, kada su učenici sposobniji za razumijevanje povijesti. Tako bi se dobilo mnogo vremena za
detaljnije proučavanje svih epoha te za objašnjenje složene problematike hrvatske povijesti 20. stoljeća.
Danas nema nikakvih znanstvenih istraživanja na području nastave povijesti koja bi to područje usmjerila
prema kvalitetnoj reformi. Možemo zaključiti da učenje povijesti koje se danas nameće hrvatskom
obrazovnom sustavu očigledno učenike osuđuje na zaborav, a nacionalnu memoriju poništava.
Programsko odricanje od istine
Pred povjesničare postavlja se problem restrukturiranja povijesnoga gradiva za nastavu povijesti. Taj
složeni posao valja ostvariti interdisciplinarno. Suvremena povijesna znanost danas se usmjerava prema
povijesnoj antropologiji, koja se bavi svim područjima ljudskoga života i stvaralaštva povezujući se
pritom s mnogim znanostima (sociobiologija, genetika, biološka psihologija, etnopsihologija, socijalna
psihologija, psihijatrija i dr.). U ovoj raspravi valja uzeti u obzir Liessmannovu tvrdnju da znanje u
„društvu znanja“, kojim se toliko hvale naše prosvjetne vlasti, ne znači nikakvu vrijednost jer se definira
kao produkt proizveden prema ekstremnim kriterijima (očekivanja, primjene, mogućnost uporabe), a
uklanja se znanje, kao tobože zastarjelo, koje ne odgovara tim kriterijima. Dakako, u nas se održava staro
„korisno“ znanje, poput komunističkoga tumačenja NDH i komunističkoga antifašizma, da bi se ostvarili
određeni politički ciljevi. Odricanje od istine poprima programski karakter i time nastaje
„neobrazovanost“. Ona je prema K. P. Liessmannu tipičan oblik društva znanja, koja se u međuvremenu
gnijezdi u njegovim središtima i općenito proždire duh.
Što reći na kraju ove rasprave? Antirevizionistima hrvatske povijesti 20. stoljeća i revizionistima povijesti
Domovinskoga rata valja preporučiti da ispitaju svoju Savjest. Na vlastitu korist i na korist svoga naroda!
Treba rastjerati maglu s hrvatske povijesne vizije! Ovdje se valja podsjetiti danas aktualnih razmišljanja
zastupnika kršćanskoga personalizma i protivnika nacizma, fašizma i komunizma prije spomenutog
isusovca Stjepana Tomislava Poglajena. On 1938. ovako proročanski razmišlja: „Naš dobri svijet, u
dubini još duše – većinom bar – kršćanski, hrvatski. Još, ali dokle? Dok ne pukne i ona zadnja možda još
samo podsvjesna povezanost s prošlošću, s baštinjenom duhovnošću. Dok gradska amoralnost i crvena
destruktivnost sasvim ne sapnu duše, oko kojih se već tako snažno stežu. Dokle? Možda do slijedeće
generacije. A onda? Onda apostazije (otpadništva od Crkve – nap. I. R. M.) u masama, poganski pojas
oko zagrebačke katedrale, crveni obruč oko hrvatske metropole.”