Professional Documents
Culture Documents
Franz Kafka, zatajni kritičar svih civilizacijskih i književnih shema, u pismu od 27. siječnja 1904. piše da
bi trebalo čitati samo knjige koje nasrću na nas, izazivaju nam bolove i zbunjenost, knjige koje poput
sjekire razbijaju led u našoj svijesti. Ako je Edvard Munch svojom slikom Krik najavio modernističko
slikarstvo, praški pripovjedač Franz Kafka tom je vizionarskom izjavom najavio paniku u književnosti u
doba oko Prvoga svjetskog rata (baš u vrijeme tiskanja svojih djela Preobrazba i Osuda), odnosno zacrtao
nam je zarana veliki labirint tjeskobe u kojem će se „zagubiti“ ne samo brojni pisci, nego i slikari,
skladatelji, poput Trakla, Bretona, Kubina, Artauda, Chirica, Ernsta, Magrittea.
A vizionarski Kafka pojavio se u novom hrvatskom prijevodu – knjiga Pripovijetke i prozni fragmenti
(OceanMore, 2016) Franza Kafke daje nam uvid u autorove manje poznate ili nepoznate proze, pisane od
sama početka do dvadesetih godina 20. stoljeća, što ih je potisnula razvikana školska lektira. Tako vidimo
da je Kafka već 1907/08. godine u pripovijetki Svadbene pripreme na ladanju najavio svoju veliku temu
preobražaja čovjeka u životinju i njezin dotad neviđen apsurdni smisao. Nije, naime, šokantna sama
metamorfoza, nego to što se crna jeza trpi usred bijela dana, mirno i spokojno, kao da je i nema. I to što je
preobrazba prvi put u književnosti planula na sivom tlu, u suvremenoj građanskoj sredini, otrgnuta iz
kolijevke fantazija, u kojoj su je zibale folklorne bajke i maštoviti pisci iz razdoblja romantizma. Tako u
spomenutoj priči (nažalost nedovršenoj i objavljenoj posthumno) ženik Eduard Raban na tmurnoj kišnoj
ulici razmišlja o mrskom putovanju na ladanje te zamišlja kako će tamo poslati svoje odjeveno tijelo, dok
će on ostati ležati u krevetu u obliku golema kukca, jelenka ili hrušta. Preobrazba je veoma dojmljiva i u
pripovijetki Umjetnik u gladovanju (1922), također uvrštenoj u knjigu – umjetnik se četrdeset dana
iscrpljuje u kavezu pred navijačkom publikom (je li Kafka ovdje izvrsnim opisima rulje najavio medijski
senzacionalizam?) te patnički demonstrira svoje umijeće, pretvarajući se u koščatu cirkusku životinju,
nesretan što promatraju njegovo izobličeno tijelo, a ne razumiju transformacije njegove duše. Preobrazbe
su snažne i u pripovijetki Opis borbe (1904/ 05), u kojoj se tijekom jedne šetnje događa niz apsurdnih
dijaloga i nemotiviranih događaja, poput preobrazbi čovjeka u krajolik i obratno.
Druga Kafkina opsesija – užas svijeta kao stroja (birokracije), čime je Kafka nedvojbeno predvidio
današnje vrijeme, iznimno je snažna u pripovijetki U kažnjeničkoj koloniji (1919), koja bi se slobodno
mogla staviti u red Kafkinih najsjajnijih primjera uzaludnosti procesa što su opisani bolno realistički, a
opet bride u prostoru nestvarnoga, bez ikakva uzroka i svrhe. Na otok dolazi stranac, svjedočiti smaknuću
optuženika koji uopće nema presudu – nadobudni časnik do najpreciznijih detalja opisuje sofisticirani
stroj za smaknuće (gotovo je čitava pripovijetka opis stroja), a da pritom nitko od likova ne iskazuje trzaje
duše, kao da su svi zakrpane, klatarave marionete u krutoj zbilji, ili, moderno kazano, kao da su androidi
što ih je programirao nevidljivi Big Brother, kako bi precizno odradili društvenu zadaću za neshvaćeno
„opće dobro“.
Kafkino proročanstvo
Valja spomenuti i platna Giorgia de Chirica, preteče nadrealista, koja prikazuju bezlično okružje
egzistencije, odnosno svijet koji kao da se, baš kao u Kafke, zaustavio, skamenio. No dok slike ipak
gledamo, škrt i precizan jezik kojim Kafka prenosi svoju bujnu maštu uvijek je bio izazov prevoditeljima.
U zajedničkom djelu Kafka: prema maloj književnosti Gilles Deleuze i Felix Guattari tvrde da Kafka
uopće nije pisao tako mučno i patnički kao što smo naučili iz školskih tumačenja Preobrazbe ili Procesa,
već, naprotiv, da je Kafka bio vedar, itekako sklon humoru, dakako crnom iliti mazohističkom. A upravo
je Perićev prijevod osvijetlio i humornu stranu Kafke, veću dinamiku njegova teksta no što smo bili
navikli do sada (valja spomenuti da je Perić nedavno preveo i Kafkin Dvorac).
Kafka je 1921. u dnevnik zapisao da i zbog metafora „očajava nad književnošću“, a s apsurdom se
poigravao baš poput nadrealista, pa tako, prisjetimo se, u Procesu božica pravde u ruci drži vagu, a na
očima povez, dok su joj na petama krila. Pravda je tako slijepa, a krila nas vazda plaše da će odletjeti u
nepoznato. Božica pravde i danas nam ne daje odgovore na pitanja: odakle otuđenje u premreženom
svijetu, odakle u slobodarskom nizanju milijardi informacija osjećaj neinformiranosti? Odakle u
virtualnom svijetu osjećaj stvarnosti? No među nabrajanjima apsurda današnje civilizacije predočimo
možda najapsurdniju, najkafkijanskiju sliku: buljimo u ekrane, aktiviramo „mozak“, posve zapuštamo
tijelo, pa se svi u budućnosti pretvaramo u statične ljude s velikim glavama i malim, zakržljalim udovima,
transformirani gotovo doslovce u Kafkine kukce. Hoćemo li tada Preobrazbu čitati kao krajnje realističku
prozu?