Vijenac 251, 2003.

Suvremena hrvatska arhitektura 1

Vrhunska ostvarenja i poneki promašaj
Iako je riječ o arhitektonskom promašaju (par excellence), ilički neboder ima važnost za dalju povijest
hrvatske arhitekture. Naime, na njegovoj vanjskoj opni prvi put je u nas primijenjeno moderno shvaćanje
pročelja kao napete opne načinjene »od materijala budućnosti« — aluminija i stakla sa suvremenom
montažnom ugradbom
Suvremena hrvatska arhitektura 1
Vrhunska ostvarenja i poneki promašaj
Iako je riječ o arhitektonskom promašaju (par excellence), ilički neboder ima važnost za dalju
povijest hrvatske arhitekture. Naime, na njegovoj vanjskoj opni prvi put je u nas primijenjeno
moderno shvaćanje pročelja kao napete opne načinjene »od materijala budućnosti« — aluminija i
stakla sa suvremenom montažnom ugradbom

Što je to suvremena hrvatska arhitektura? Tko su njezini nositelji? U kojem je odnosu prema suvremenim
svjetskim zbivanjima, tradicijom moderne, društvenim promjenama, novim tehnologijama i
dostignućima? Samo je manji dio pitanja koji nam se nameće u pokušaju valorizacije hrvatske arhitekture
na prijelazu stoljeća. Koliko se odgovor na njih činio jednostavnim, toliko radi razumijevanja zahtijeva
barem sažet uvid u arhitektonska zbivanja posljednjih pedesetak godina, i to u kontekstu razvoja
arhitekture, ne kao reakcije na neka prethodna razdoblja i događaje, kako se uobičajeno tumači, nego kao
neprekinuta povijesnog procesa. No, ne kao ujednačena pravolinijskog procesa, već dinamična procesa
nabiranja i isprepletanja.
Između soc-realizma i funkcionalizma
Pedesete godine u hrvatskoj arhitekturi, započet će epizodnom dilemom s kraja četrdesetih (razdobljem
koje možemo nazvati i poslijeratnom obnovom) između socrealizma i funkcionalizma, u kojoj konačnu
pobjedu početkom pedesetih iznosi posljednji u znaku grupe EXAT-51. Vođeni tom dilemom, neki od
vodećih predstavnika kasne hrvatske moderne (Šegvić, Galić, Kauzlarić, Bon, Vitić) izradit će 1947. u
duhu socrealizma niz natječajnih projekata za beogradsku zgradu CK KPJ.
No, koliko će ta epizoda biti kratkotrajna za domaću arhitekturu, najzornije svjedoči Teoretska analiza
arhitektonskog oblikovanja, koju iste te godine u časopisu »Urbanizam i arhitektura« objavljuje arhitekt
Andre Mohorovičić, otvoreno zastupajući ideju »da arhitektura mora biti tehnički i sadržajno
funkcionalna«. Zalažući se za arhitektonski funkcionalizam, Mohorovičić se u istoj analizi kritički osvrće
ka socrealističkom monumentalizmu nazivajući ga »zastranjenjem«, koje »onemogućuje pravilnu
realizaciju estetsko funkcionalnih odnosa u arhitekturi i dovodi do najbjednijeg formalizma i
eklekticizma...«.

1
Godinu nakon Mohorovičićeva istupa arhitekt Neven Šegvić napisat će kratku studiju Zablude i kriza
buržoaske arhitekture u kojoj piše o »besprincipijelnosti i bezidejnosti buržoaske arhitekture«. »Vidimo«,
pisat će Šegvić, »da su buržoaski arhitekti arhitekturu prodali. Oni su arhitekturu snizili do služavke
pojedinaca.« No istodobno, dok kritizira »unutarnje slabosti kapitalizma« Šegvić naglašava potrebe
postojanja jedinstva i ravnoteže između funkcije i forme, no koje će se prema njemu »naći u socijalizmu,
u koji smo mi poslije SSSR-a već ušli, a u koji će naskoro ući i čitavo čovječanstvo, jer je to neizbježan
tok historije«.
Simbolika monumentalnih dimenzija
Dvojba unutar hrvatske arhitekture potkraj četrdesetih osobito će doći do izražaja na primjeru nekadašnje
zagrebačke Ulice proleterskih brigada, danas Ulice grada Vukovara, čiji se temeljni urbanistički gabarit
oblikuje u razdoblju između 1947. i 1956. godine. Naime, iako je u duhu socrealizma dimenzijama
monumentalna (prema prvotnim planovima dužine 5,5 km i širine 62 m), duž njezine simboličke osi istok
— zapad razmještena su mnoga vrhunska ostvarenja domaće poslijeratne arhitekture, primjerice:
stambene zgrade Nevena Šegvića (1946/48. i 1953), Drage Galića (1953) i Božidara Rašice (1953),
Gradska vijećnica Kazimira Ostrogovića (1956), Radničko sveučilište Moša Pijade Ninoslava Kučana i
Radovana Nikšića (1961), Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Marjana Haberlea sa suradnicima
(1973), poslovni toranj Zagrepčanka Slavka Jelineka i Berislava Vinkovića (1976) te dvije poslovne
zgrade Duška Rakića, Auto-Hrvatska (1971) i INA-Inženjering (1981/82).
Jednako tako, Ulica grada Vukovara za nas je danas ona karika koja izravno povezuje arhitektonska
gibanja u Hrvatskoj tridesetih godina s onima do kraja stoljeća, budući da je prvi objekt koji je građen na
tom potezu, na uglu sa Savskom ulicom, današnja zgrada MUP-a, koja je građena 1937-40. »kao
produžna škola«, prema projektu arhitekta Ivana Zemljaka.
Važno je također istaknuti da prvobitna ideja Ulice grada Vukovara nije nastala kao socrealistička vizija.
Ona je rezultat višedesetljetnih pomnih analiza i promišljanja vrhunskih stručnjaka, čiji korijeni sežu do
1927, kada je izrađen prvobitni projekt, odnosno do 1931, kada je održan internacionalni natječaj za
generalnu regulatornu osnovu grada Zagreba, odnosno između 1933-38, kada je rađena gradska
regulatorna osnova, koja će konačno biti prihvaćena 1940. Naposljetku do izvedbe, nazovimo je izvornim
imenom, Ulice proleterskih brigada dolazi 1947. na temelju nove, poslijeratne regulacije grada prema
koncepciji arhitekta Vlade Antolića.
Značenje stranih utjecaja
Kao što je rečeno, početak pedesetih u znaku je pobjede kasnomodernističkoga funkcionalizma, koji u
Hrvatskoj izrasta na specifičnom amalgamu iskustava domaće moderne, čiji su mnogobrojni protagonisti
u tom trenutku još aktivni, i recentnih zbivanja međunarodne arhitektonske scene. Od stranih utjecaja, od
osobita značenja bit će marsejski Unité d’ habitation Le Corbusiera (1945-52) i Crown Hall čikaškoga
tehnološkoga instituta Miesa van der Rohea (1952-56).
Le Corbusierov utjecaj najočitiji je na višestambenim zgradama duž Ulice grada Vukovara, primjerice na
višestambenoj zgradi Drage Galića (1953), dok će se duh van der Rohea više no igdje kristalizirati u
velesajamskom paviljonu Mašinogradnje arhitekta Božidara Rašice (1957), — jednom od najvažnijih
ostvarenja hrvatske poslijeratne arhitekture uopće. U tom je trenutku uloga arhitekta Rašice višeznačna
(djeluje kao arhitekt, slikar i scenograf) i usko vezana uz djelovanje grupe EXAT 51. I kao što će ideje
suprematističkog i konstruktivističkoga pokreta biti najvažnije za razvoj funkcionalističke arhitekture i
umjetnosti između dva rata u međunarodnim razmjerima, tako će i ideje EXAT-a, gotovo vizionarski

2
sažete u Piceljevoj Kompoziciji XL (1952), biti od najvećeg značenja za domaću arhitekturu i umjetnost
pedesetih, ali sa snažnim referencijama sve do današnjih dana.
Službeno, početak djelovanja EXAT-a veže se uz datum 1. prosinca 1951, kada je na godišnjoj sjednici
ULUPUH-a arhitekt Bernardo Bernardi pročitao glasoviti manifest koji su uz njega potpisali arhitekti
Zdravko Bregovec, Zvonimir Radić, Božidar Rašica, Vjencislav Richter i Vladimir Zarahović te slikari
Ivan Picelj i Aleksandar Srnec. Tim su se manifestom umjetnici EXAT-a, kako će pisati Zvonko Maković,
»jednim potezom oslobodili ne samo svake reference na predmetni svijet, već su isto tako odbacivali i
konvencionalne estetske norme« ne priznavajući »razliku između tzv. čiste i tzv. primijenjene
umjetnosti«, a grupa svojim glavnim zadatkom smatra »usmjerenje likovnog djelovanja prema sintezi
svih likovnih umjetnosti« — kao prvo, »...i kao drugo davanje eksperimentalnog karaktera radu, budući
da se bez eksperimenta ne može zamisliti progres kreativnog pristupa na području likovnih umjetnosti«
(EXAT 51, Manifest, op. a.).
Destruktivne preinake
Dakako, riječ je o referencijama na koje već nailazimo unutar ruske avangarde i njemačkoga Bauhausa, a
upoznaje ih i predratni Zagreb posredovanjem Ljubomira Micića i Zenita. Najvažniji skupni istup
egzatovaca pred domaćom javnošću dogodit će se 18. veljače 1953. u prostorijama Društva hrvatskih
arhitekata zajedničkom izložbom Vlade Kristla, Ivana Picelja, Božidara Rašice i Aleksandra Srneca.
Izložbu će popratiti žučne polemike i žestoki napadi djela kulturnjačke javnosti. Riječju, EXAT-51 širom
je otvorio vrata suvremene hrvatske umjetnosti, ali i arhitekture, izazvavši duboke tektonske poremećaje i
nemir u tadašnjim građanskim krugovima, kojega neće biti pošteđen ni tada najveći auroritet kulturnog
života Miroslav Krleža.
Tijekom pedesetih nastaje niz vrijednih arhitektonskih ostvarenja. Uz već spomenutu Galićevu stambenu
kuću u Ulici grada Vukovara, jedno od njegovih najvažnijih ostvarenja je stambena zgrada na
zagrebačkom Svačićevu trgu (1953). Iste godine Rašica ostvaruje kurbizjeovski oblikovanu zgradu škole
u Mesićevoj ulici, a arhitekt Stanko Fabris kompleks stambenih zgrada u Splitu. Jedno od najvažnijih
ostvarenja tog razdoblja jest stadion Dinamo autora Vladimira Turine, Franje Neidhardta i Eugena
Ehrlicha (1946-1954), koji će nakon izgradnje tijekom idućih desetljeća doživjeti niz destruktivnih
preinaka. Uz Dinamov stadion među važnijim sportskim objektima iz tog razdoblja treba istaknuti i
plivački bazen PK Naprijed na Šalati arhitekta Franje Bahovca (1952) te zadarsko kupalište Borik
arhitekata Zvonimira Požgaja (1952).
Promašaj s »materijalom budućnosti«
Od inih ostvarenja potrebno je izdvojiti već spomenutu Ostrogovićevu Gradsku vijećnicu u Ulici grada
Vukovara (1956), maestralnu arhitekturu Centra za zaštitu majke i djeteta Vladimira Turine (1956),
Paviljon za plućne bolesti arhitektice Zoje Dumengjić (1958), Brodarski institut Marijana Haberlea
(1959), te kasno ostvarenje doajena hrvatske moderne Drage Iblera — stambeni neboder na nekadašnjem
Iblerovu trgu (1958). Dakako, jedan od najvećih arhitektonskih promašaja toga razdoblja poslovni je
toranj na glavnom zagrebačkom trgu arhitekata Josipa Hitila, Slobodana Jovičića i Ive Žuljevića (1959).
»Izgrađen je bastard«, pisat će 1959. arhitekt Andrija Mutnjaković u časopisu ’Čovjek i prostor’«, što je
izgubivši dobre osobine... ostao nespretan, nediferenciran i beskarakteran. A to nisu osobine jedne uspjele
arhitekture.« No, iako je riječ o arhitektonskom promašaju (par excellence) ilički neboder ima važnost za
dalju povijest hrvatske arhitekture. Naime, na njegovoj vanjskoj opni prvi put je u nas primijenjeno
moderno shvaćanje pročelja, kao napete opne načinjene, kako će tada pisati Mutnjaković, »od materijala
budućnosti« — aluminija i stakla sa suvremenom montažnom ugradbom.

3
Među najvažnijim urbanističkim zahvatima toga razdoblja valja izdvojiti poslijeratnu obnovu Zadra. Prve
projekte i studije zadarske regulatorne osnove izradit će arhitekti Milovan Kovačević, Zdenko Strižić i
Božidar Rašica (1947). Oni su polazišna točka regulacije Zadra, koju ubrzo radi arhitekt Bruno Milić,
kojem je nakon natječaja 1954. dodijeljena jedna od tri jednakovrijedne prve nagrade za rekonstrukciju i
revitalizaciju grada. »Za rekonstrukciju Zadra«, prisjetio se Bruno Milić tijekom razgovora za »Čovjek i
prostor«, »dodijeljene su tri jednakovrijedne prve nagrade. Nagradu su dobili Urbanistički institut, grupa
Jerka Marasovića i ja s Kollencom. Kao mladi ljudi napravili smo kapitalnu grešku zbog koje nismo
postigli prvi plasman. Razorili smo prekrasnu zadarsku obalu i na njoj nadogradili marine. Bilo je to
neoprostivo. Da relativiziram, tada je već prošlo vrijeme Strižića i Rašice i njihovih planskih ideja. Prošla
su vremena radikalno funkcionalnog urbanizma... Igrom okolnosti zapala me izrada i provedba plana...«.
No, jedan od najvažnijih događaja u gradogradnji izgradnja je Zagrebačkog velesajma južno od rijeke
Save (1957). Kompleks velesajma rađen je prema projektima I. Haberlea, K. Ostrogovića, B. Rašice, V.
Turine, I. Vitića i B. Vasiljevića. Prema riječima arhitekta Rašice »osnovna koncepcija projekta je
integriranje Velesajma s ostalim dijelovima prekosavskog područja između Savskog i Jakuševačkog
mosta, drugim riječima uklapanje čitavog prekosavskog prostora u tkivo grada Zagreba, kroz koji treba da
teče Sava, a ne mimo njega«. Za nas je projekt izgradnje Velesajma višeznačan.
Problem rijeke Save
Kao prvo, najavit će skorašnje širenje grada Zagreba preko rijeke Save, ali upućuje i na težnju
inkorporiranja rijeke kao sastavnoga dijela gradskog tkiva. Nažalost, svjedoci smo da je i danas problem
rijeke Save ostao neriješenim, poput gordijskoga čvora, bez naznaka skorog razrješenja. S vremenom će
na prostoru Velesajma niknuti niz vrijednih arhitektonskih zdanja, među kojima je uz spomenuti Rašičin
paviljon Mašinogradnje ne manje maestralan paviljon arhitekta Vitića, koji će svojim oblikovnim
karakteristikama najaviti posve novu arhitekturu, ali i skorašnji odmak od tradicije lokalne moderne ka
nekim novim arhitektonskim tendencijama. No, moderna je potkraj pedesetih već pomalo umorna,
polagano zalazeći u staračke dane. Grupa Zemlja doimlje se kao daleka prošlost, a EXAT-51 tada je za
mnoge ne sadašnjost nego daleka i strana budućnost.
Javljaju se nova imena, nove retorike, novi pogledi na prostor, dakako i novi materijali i konstrukcije.
Tako se primjerice u časopisu »Čovjek i prostor« iz godine u godinu uz božanskog LC-a i Miesa sve
češće spominju arhitekti poput Oskara Niemeyera, Kenza Tangea, Alvara Aalta, P. L. Nervija,
Buckminstera Fullera, dok Eero Saarinen objavljuje svojih šest glasovitih struja suvremene arhitekture, pa
Moor, Polock, Max Bill, apstraktna skulptura u Francuskoj, Marlon Brando, Jack Kerouac i mistični
zvuci Kind of Blue proročanskoga Milesa Davisa...
Godine 1956. održava se u Dubrovniku 10. CIAM —, koji je ujedno i posljednji, na kojem istupa Grupa
X (Team X), — brutalistički pokret... i Le Corbusierovo pismo upućeno sudionicima kongresa: »Upravo
ti ljudi, koji danas imaju četrdesetak godina... našli su se sada u samom srcu današnjeg vremena i jedino
oni mogu osobno i duboko osjetiti aktualne probleme, ciljeve kojima treba težiti, načine kojima se to
može postići, patetičnu urgentnost koju nameće sadašnja situacija. Oni su upućeni u sve to. Njihovi
prethodnici to nisu, oni su izvan toga, oni naprosto više ne reagiraju na izravni utjecaj nastale
situacije...« Cum Sancto Spiritu in gloria Dei Patris, amen!
Krešimir Galović

4
Vijenac 252, 2003
Suvremena hrvatska arhitektura 2
Kasna moderna i vizionarstvo
Najspornija je interpolacija poslovne zgrade Željpoha (1964) na Trgu maršala Tita arhitekta Stanka
Fabrisa, koja je i danas povod žestokih polemika
Suvremena hrvatska arhitektura 2
Kasna moderna i vizionarstvo
Najspornija je interpolacija poslovne zgrade Željpoha (1964) na Trgu maršala Tita arhitekta
Stanka Fabrisa, koja je i danas povod žestokih polemika

Šezdesete godine u Hrvatskoj arhitekturi terminološki bismo mogli označiti, prema istodobnim
događanjima na području likovnosti, razdobljem Novih tendencija, koje obilježuje kreativna evolucija i
jasan odmak od modernističke tradicije, najavljen još tijekom pedesetih velesajamskim paviljonom Ivana
Vitića. Bitno je istaknuti da Vitić velesajamskim paviljonom majstorski amalgamira s jedne strane motiv
tzv. lebdećeg krova karakteristična za arhitekturu Eera Saarinena s konstruktivnim elementima Oscara
Niemeyera. Nažalost, to paradigmatsko ostvarenje domaće arhitekture ostat će u stručnoj javnosti do
danas neprepoznato.
Tornjevi i limenke
No, i usprkos najavljenim pomacima, dominantnu ulogu i dalje će imati funkcionalizam, odnosno njegova
zakašnjela inačica nastala njegovom standardizacijom i stilskim razvodnjavanjem do posve
birokratizirane socijalističke bezličnosti i sterilnosti, kakvi su primjerice zagrebački stambeni tornjevi
Grozdana Kneževića (1968) ili nizovi montažnih stambenih zgrada, tzv. limenki, na prostoru Novog
Zagreba. Jedno od takvih naselja je Zapruđe (1967) koje će se i usprkos
tipiziranim limenkama usporedbom sa sličnim zagrebačkim naseljima iz druge polovice devedesetih
pokazati urbanistički vrsno organiziranim.
Izgradnja Novoga Zagreba jedan je od najzahtjevnijih urbanističkih pothvata tijekom toga vremena.
»Grad — zaustavljan dugo«, pisat će 1963. u ČIP-u M. Arhanić, »od 1956. godine nadire nezadrživo put
juga. Tromi hod kranova kao da ništa ne može zaustaviti. Kroz njihovu čeličnu konstrukciju blista već
nedaleka rijeka. Križaljke skela, brujanje gradilišta i sirovi masivi novih zgrada iznenadili su ravnicu s
onu stranu Save. (...) U stambenoj arhitekturi javljaju se sve češće novi, do jučer još skoro nepoznati
termini: koncentrirana izgradnja, masovno gradilište, tipski projekti. Suvremene forme organizacije

5
građenja — orijentirane na nove prostrane terene, velike lokacije i primjenu tipskih projektnih rješenja
otvaraju vrata prelazu na industrijsko građenje. (...) Sve obimnija proizvodnja traži i omogućuje pozitivne
promjene u tehnologiji građenja. Montažna i polumontažna izgradnja ubrzo postaje ravnopravan partner
ustaljenom načinu gradnje.«.
Odjeci moderne
Mnoga istaknuta arhitektonska ostvarenja nastala tijekom šezdesetih bit će duboko prožeta duhom
prethodnoga desetljeća. Tim više jer je ne tako malen broj realizacija iz šezdesetih kao projekt nastao
tijekom pedesetih godina. Primjera radi, jedno od najvažnijih ostvarenja kasne moderne — Radničko
sveučilište Moša Pijade u Ulici grada Vukovara, Radovan Nikšić i Ninoslav Kućan projektiraju 1956.
godine, dok je sama zgrada izvedena 1961. godine; znameniti Vitićev neboder u Laginjinoj ulici
projektiran je 1958, a izgrađen 1962; poslovne zgrade Poljoopskrbe i Mašinoimpexa u Varšavskoj ulici,
Božidar Tušek projektira 1959, a realizira 1966. Među istaknutim je kasnomodernističkim recidivima i
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, arhitekata Marijana Haberlea, Monike Jurković i Tanje
Zdvorak. Projektirana 1962, a dovršena tek 1973, dvorana izgledom ukazuje da joj je neposredan uzor
londonski Royal Festival Hall iz 1951. poznatoga britanskog arhitekta Roberta Matthewa.
Izuzmemo li nekritičke povijesne recidive poput Dvorane Lisinski, tijekom šezdesetih, u duhu kasne
moderne, nastaje nekoliko vrlo vrijednih ostvarenja. Uz spomenuto Radničko sveučilište Kučana i
Nikšića, među inim valja istaknuti nekadašnji dom JNA u Šibeniku arhitekta Vitića (1961), putničku
zgradu zagrebačke zračne luke Josipa Uhlika (1964), te tržni centar Volovčica, arhitekta Josipa Tušeka
(1964). Zapažena ostvarenja imaju i neki od doajena domaće moderne — primjerice zagrebački
Tehnološki fakultet Alfreda Albinija (1964) i splitska Vojna bolnica Antuna Ulricha (1965). Ulrichova
bolnica stilskim obilježjima ali i vremenom gradnje (1961-1970) bliska je londonskoj bolnici Northwick
Park Hospital, arhitekata Johna Weeksa i Llewelyn — Daviesa, za koju će Charles Jenckc u kultnoj
knjizi Moderni pokreti u arhitekturi napisati da je »objekt nedefiniranog prostora«, koji možemo naizgled
posve lako mijenjati i njime se kretati. Ta »filozofija nedefiniranosti« u arhitekturi, prema Jencksu,
posljedica je »prirodnog procesa serijske proizvodnje. Polazilo se od toga da serijska proizvodnja vodi u
beskonačno ponavljanje (beskrajnost), te je zbog nepredvidljivosti i promjenjivosti namjene površina
potrebno ostvariti fleksibilnost (nedefiniranost).« Na objema bolnicama pročelja su raščlanjena samo
vertikalnim nosećim elementima, čiji je ritam uvjetovan premošćenjem opterećenja, dok neke posebne
geometrijske podjele nema. Jedini su fiksni parametri rasponi greda povezani sa prozorskom podjelom i
njihovo neograničeno ponavljanje.
Poetika i interpolacije
Među najpoetičnijim je prostorima osmišljenim tijekom šezdesetih godina Dom zdravlja u Labinu
arhitekta Mladena Vodičke, čija će izvedba tijekom nekoliko etapa trajati gotovo dva desetljeća (natječaj
1962, izvedba — I. etapa 1969, II. etapa 1980). Naglašenom linearnošću konstruktivnih elemenata,
slikovitim isticanjem faktura betonskih ploha, odnosno sintezom konstrukcije i materijala, te
poigravanjem različitim razinama etažnih horizontala i istakama prirodno osvijetljenih trjemova/ulica
(ulica liječnika i ulica pacijenata), Dom zdravlja izranja iz okolnog krajolika čije pojedine elemente
(okolno raslinje i stijenje omekšano istarskom crljenicom) Vodička inkorporira u svoju arhitekturu
podsjećajući na daleke japanske uzore.
Intenziviranjem gradogradnje sve je izraženiji i problem interpolacija, posebice nove arhitekture u
povijesnim cjelinama. Jedna je od najuspjelijih uglovnica na splitskom Peristilu (1965) arhitekta Nevena
Šegvića (u suradnji s glasovitim povjesničarom umjetnosti i konzervatorom Cvitom Fiskovićem), koja će
od same izrade projekta (1962) izazvati neopravdano burne reakcije arhitekata i konzervatora, ali i šire

6
javnosti. Vrsnoćom uklapanja u sredozemni okoliš čvrsto definiran kampanilom i crkvom sv. Stošije
odlikuje se i zgrada kinematografa i hotela Forum u Zadru, arhitekta Brune Milića (1965). Jedna je od
vrhunskih interpolacija i poslovna zgrada Tempo (1965) u zagrebačkoj Boškovićevoj ulici, arhitekta Ante
Glunčića (urbanističko rješenje Ivan Senegačnik).
Najspornija je interpolacija poslovne zgrade Željpoha (1964) na Trgu maršala Tita arhitekta Stanka
Fabrisa, koja je i danas povod žestokih polemika. No, istinsku vrsnoću interpoliranja prožetu snažnom
osobnošću i autorskom inventivnošću tijekom šezdesetih i početkom sedamdesetih dosegnut će dvojica
autora, čiji će rad bitno utjecati na dalji tijek hrvatske arhitekture, posebice one s regionalnim obilježjima.
Dakako, riječ je o arhitektima Juliju De Luki i Igoru Emiliju. Lucidno kombinirajući istodobno metodu
faksimilne obnove i interpolacije na primjeru zgrade riječkog Građevno-projektnog zavoda (1970), Emili
interpolirani objekt proporcijama i gabaritima u potpunosti usklađuje s postojećim gradskim tkivom, no
dajući mu snažan i maštovit autorski pečat dogradnjom gornje etaža uvučene fronte s horizontalom
suncobrane lamele.
Integracija više od interpolacije
Važan kreativni evolutivni pomak u hrvatskoj arhitekturi načinit će arhitekt Julije De Luca, i to na
području turističke arhitekture, koja će tematski postati veoma aktualna tijekom šezdesetih i sedamdesetih
godina. Na tom području De Luca će ostvariti niz vrijednih objekata (hotel Maestral u Brelima sa
suradnicima, 1965; hotel Internacional, Rab 1972) od kojih neki, poput porečkog hotela Neptun (1968)
ulaze u antologiju domaće arhitekture 20. stoljeća. Hotelom Neptun De Luca razvija koncept, kako će ga
nazvati Vladimir Maleković, integracije u postojeću gradsku strukturu, a ne samo puke interpolacije.
Važno je istaknuti da De Luca tim konceptom ne teži da od novoizgrađenog objekta stvori »dominirajuću
točku u vizuri porečke južne obale«, nego da ga pomnom artikulacijim glavnoga pročelja (uvlačenjem i
iskoračivanjima tlocrtne linije) te uvažavanjem obilježja zatečena ambijenta skladno poveže s okolnim
prostorom, dakako uz snažan osobni pečat.
Taj koncept De Luca će detaljno razraditi interpolacijom hotela »Internacional« unutar povijesne jezgre
Raba. »Da interpoliranje novogradnje«, napisat će Maleković, »nije samo pitanje znanja nego i pitanje
prostorne intuicije posvjedočio je De Luca upravo u arhitektonskim idejama ostvarenim u
Internacionalu«. Iako danas nepravedno zapostavljen (dakako, izuzmemo li nedavnu nagradu za životno
djelo) De Lukin rad od presudne je važnosti za razvoj hrvatskog arhitektonskog regionalizma osamdesetih
i devedesetih godina. Vrijedna ostvarenja na području turističke arhitekture ostvarit će među inima
arhitekti: Boris Magaš, hotelom Solaris u Zablaću (1968), Zdravko Bregovac i Ivan Filipčić hotelom
Barbara u zadarskom Boriku (1970), Ante Rožić Turističkim centrom u Brelima (1970), Ivo Bartolić i
Miroslav Begović rovinjskim hotelom Eden (1972), Petar Kušan hotelom Plat u Mlinima (1971), Andro
Čičin Šajn i Žarko Vincek dubrovačkim hotelom Dubrovnik Palais, Branko Žnidarec opatijskim
kongresnim hotelom Adriatic II (1971), Lovro Perković primoštenskim hotelom Marina Lučica (1972) te
Slobodan Miličević hotelom Croatia u Cavtatu (1973).
Vizionarska arhitektura
I kao što će pedesete godine biti u znaku grupe EXAT-51, tako će šezdesete biti prožete duhom Novih
tendencija, koje će osim na likovnost imat snažna odraza i na hrvatsku arhitekturu, posebice na rad
arhitekata, uz već spomenutoga De Lucku, Andriju Mutnjakovića, Radovana Delallea i Vojteka Delfina, te
nekadašnjeg egzatovca Vjenceslava Richtera. Upravo će ta skupina svojom vizionarskom
arhitekturom označiti evolutivni odmak od tradicije domaće moderne i tada dominantnog kanona
funkcionalizma. Kao što je istaknuto, taj će odmak biti najavljen već sredinom pedesetih Vitićevim
velesajamskim paviljonom i projektom paviljona briselskog EXPO-a (1956).

7
Istoj temi Vitić će se vratiti i tijekom šezdesetih projektom velesajamskoga paviljona SAD (1965). No,
najradikalniji odmak načinit će Mutnjaković i Delalle. Mutnjaković svojim vizionarskim organičkim
formama i Delalle urbarhitekturom. Mutnjaković se tijekom šezdesetih u nizu projekata bavi utjecajima
kinetičkih čimbenika na oblikovanje kuća i gradova stvarajući forme začudnih organičkih oblika, počevši
od natječajne studije centra Tel Aviva (u suradnji sa Srnecom, 1963), preko obiteljske vile u Hollywoodu
(1964) i stambenog naselja Domobil u Luxembourgu (1966).
Na natječaju za stambenu izgradnju Luxembourga što ga je raspisala tadašnja Europska unija tražilo se
idejno rješenje za godišnju proizvodnju deset tisuća stanova, što je prema Mutnjakoviću bilo nedovoljno
za suvremenu, ekonomičnu proizvodnju. Zauzevši suprotan stav Mutnjaković se orijentirao, kako će
pisati Boro Pavlović: »u smjeru sasvim suprotnom od konvencionalnog: težeći za zadovoljenjem potrebe
čovjeka na osnovi malog broja rješenja dinamiziranih stanova, tj. stanova koji po komandi mogu
poprimiti različita funkcionalna i oblikovna stanja, a da njihova karoserija i pogonska snaga budu potpuno
jednaki«.
Novofuturistička vizija
Koncept urbarhitekture, koji Delalle razvija od 1964. godine, kako će pisati u uvodu knjige Traganje za
identitetom grada nije samo doslovna složenica od urbane arhitekture, nego je istodobno odluka
za organsku gradogradnju. Grad nije završeno djelo nego »vječni tijek građenja«. Urbarhitektura jest
stvaralačko sudjelovanje stanovnika u planiranju, izvedbi i korištenju gradskih prostora« i ona se prema
njemu može ostvariti »samo na novoj društveno-ekonomskoj osnovi, koja će dosadašnji kvantitativni
industrijski rast podrediti kvaliteti urbanog...«. Pojava te skupine arhitekata tijekom šezdesetih za domaću
arhitekturu jednako je važna poput pojave engleske skupine Archigram za povijest svjetske arhitekture,
koja je danas temelj za razumijevanje suvremene arhitekture digitalnoga doba. Arhitekti okupljeni oko
Archigrama, nadahnuti djelima Buckminstera Fullera (kojega proglašavaju osloboditeljskim Bijelim
Vitezom budućnosti) ponajviše su se bavila neofuturističkim vizijama, kakva je primjerice Walking
City Rona Herona (1964).
U to doba prvi put se javlja i interes za nova sredstva komunikacije — ponajprije za računala. Vodeću
ulogu pritom će imati Nove tendencije, osobito treća izložba (1965) na kojoj će prvi put biti riječi o
mogućnosti uvođenju računala na području vizualnih istraživanja. Osobitu ulogu imat će i časopis »Bit
International« koji počinje izlaziti 1968, te međunarodni kolokvij koji se održava iste godine s temom
računala i vizualna razmišljanja, u čijem će znaku također proteći četvrta (1969) i peta izložba Novih
tendencija (1973). Između međunarodnog kolokvija i pete izložbe Novih tendencija pitanje uloge
računala u vizualnim istraživanjima postaje središnjom temom ne samo među krugovima likovnjaka nego
je riječ o temi koja sve više obuzima arhitekte.
Godine 1969. izlazi tematski broj »Arhitekture«, koji je u cijelosti posvećen računalima. »Mogućnost
kibernetskih strojeva«, pisat će u uvodniku toga broja Tomislav Premerl, »u isto je vrijeme predmet straha
i nadanja, straha da ne izgubimo svoju ljudsku subjektivnost i nadanja u jedan novi, tek neslućeni svijet.
(...) U momentu kada razorna snaga stroja postaje jača od njegovog svladavanja čovjekovim mozgom,
tada do svijesti dopire iracionalni aspekt tog stroja, a to nam se može učiniti prijetnjom. Međutim, ovdje
započinje dijalog stroja i umjetnika. (...)«, na kraju zaključujući: »Uz vječitu sumnju koja je pokretač i
istinski modus napretka, kao upozorena samima sebi moramo naglasiti da nova slika svijeta nije još i slika
novoga svijeta.« Post festum 2003. — www.ciconline.hr
Krešimir Galović

8
Vijenac 253, 2003.
Suvremena hrvatska arhitektura 3
Kako je otišla hrvatska moderna
Kada govorimo u smrti moderne, to ne znači i njezin fizički svršetak, nego tek metaforički kraj jednoga
razdoblja, koje će tijekom osamdesetih i devedesetih godina egzistirati u vlastitoj eklektičkoj inačici u
obliku historicističkoga modernizma, u distinkciji, ali i egzistencionalnom miješanju s postmodernom
Suvremena hrvatska arhitektura 3
Kako je otišla hrvatska moderna
Kada govorimo u smrti moderne, to ne znači i njezin fizički svršetak, nego tek metaforički kraj
jednoga razdoblja, koje će tijekom osamdesetih i devedesetih godina egzistirati u vlastitoj
eklektičkoj inačici u obliku historicističkoga modernizma, u distinkciji, ali i egzistencionalnom
miješanju s postmodernom

Moderna je arhitektura umrla, pisat će Charles Jencks, u St. Louisu u Missouriju 15. srpnja 1972. u tri
sata i trideset dvije minute, rušenjem dinamitom stambenoga bloka japanskoameričkog arhitekta Minorua
Yamasakija. Dakako, suprotno Jencksovu kasnošezdesetosmaškom romantičarskom buntu prema
moderni, metodološki gledano, riječ je o dugogodišnjem procesu, koji će biti savršen tijekom prve
polovice sedamdesetih godina i u svijetu markiran trima događajima — posljednjim, desetim kongresom
CIAM-a, održana 1956. u Dubrovniku, te smrću Le Corbusiera 1965, i Miesa van der Rohea 1969. Na tim
će pak ostacima, dvojbama i zabludama, kritičkim preispitivanjem, dijalektički izrasti arhitektura novoga
doba, ili, kako će je mnogi teoretičari nazivati, arhitekturom postmoderne. Dakle, kada govorimo u smrti
moderne, to ne znači i njezin fizički svršetak, nego tek metaforički kraj jednoga razdoblja, koje će tijekom
osamdesetih i devedesetih godina egzistirati u vlastitoj eklektičkoj inačici u obliku historicističkoga
modernizma, u distinkciji, ali i egzistencionalnom miješanju s postmodernom, što je i jedna od općih
karakteristika čitave povijesti arhitekture, koja će tijekom povijesti rezultirati začudnim amalgamima, kao
što je primjerice mješoviti gotičko-renesansni stil.
Bijelo, smeđe i zeleno
U nas bismo početak toga procesa mogli označiti smrću arhitekta Drage Iblera (1964), a kraj izgradnjom
triju objekata: Vjesnikova poslovnoga tornja (1972) doajena domaće moderne Antuna Ulricha, Koncertne
dvorane Vatroslav Lisinski Haberlea i suradnika (1973) te poslovnog tornja Zagrepčanka (1976) Slavka
Jelineka i Berislava Vinkovića. S oba poslovna tornja hrvatska će moderna biti zaista dostojno upokojena.
Iako ponavljajući poznate predloške iz svjetske arhitekture — Vjesnik njujorški Lever House (1950/52)
Skidmorea, Owingsa i Merrilla (tzv. SOM), a Zagrepčanka diseldorfski poslovni toranj Phoenix-
Rheinrohr Helmuta Henricha i Huberta Petschingga sa suradnicima (1955/60), urbanistički izvrsno
postavljeni, na najfrekventnijim zagrebačkim raskrižjima, oba gradskoj strukturi daju snažan i vizualno

9
prepoznatljiv urbani pečat. Elegancijom, odmjerenošću volumena, materijalima (no nažalost ne i
kvalitetnom izvedbom), osobito se ističe Jelinekov poslovni toranj smješten na jednoj od najatraktivnijih
gradskih parcela — na križanju Savske ulice s Ulicom grada Vukovara. Ukratko, Jelinekovim tornjem
priča o domaćoj moderni nakon Drugoga svjetskog rata završava u istoj onoj točki iz koje je 1946. godine
i započela — na početku nekadašnje Ulice proleterskih brigada. U korpusu kasnomodernističkih zdanja
sedamdesetim među inima treba istaknuti i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika Mladena Kauzlarića u
suradnji sa Senom Gvozdanović te de-stijlovski Muzej narodne revolucije u Rijeci Nevena Šegvića
(1976).
Brutalistička transparentnost
Radikalan odmak od klasičnoga jezika moderne u nas načinit će 1974. arhitekti Ivan Filipčić i Berislav
Šerbetić zgradom Spomen-doma u Kumrovcu te Ninoslav Kučan i suradnici riječkom robnom kućom RI.
Upravo na primjeru robne kuće RI prvi put u domaćoj arhitekturi dolazi do potpune, brutalističke
transparentnosti, odnosno jasna prezentiranja materijala s neprekrivenim elementima montaže i izvedbe.
Dosljednim tretmanom materijala i oblika izvan i unutar objekta, u potpunosti je integrirana njegova
vanjština s unutrašnjošću. Dojam transparentnosti osobito naglašava rešetkasto pročelje, koje ne samo da
dematerijalizira arhitekturu nego stvara izniman vizualni efekt. Ona je, prema arhitektu Kučanu,
»presedan koji hrabro gleda u budućnost«. Jedan je od prostornih presedana Ninoslava Kučana i pulski
Telefonsko-telegrafski centar (1974). Važno je istaknuti da se u doba kada nastaju ti objekti u Parizu gradi
glasoviti Centar Georges Pompidou arhitekata Richarda Rogersa i Renza Piana (1971/77), kojim će ideja
transparentnosti biti izražena u najbrutalnijem i posve beskompromisnu obliku.
Rijeka, Osijek, Varaždin...
Tijekom sedamdesetih u Rijeci će niz vrsnih radova ostvariti Igor Emili, među kojima je najvažnija
zgrada nekadašnje Jugobanke (1979), koja danas smjelim i vizionarskom konceptom budi neposredne
asocijacije na glasovitu prašku kuću Ginger & Fred Franka O. Gehrya i Vlade Milunića (1995).
Sredinom sedamdesetih u arhitekturi je sve izraženija svijest o novom materijalu i inovacijama, koja se
kreće u široku rasponu od neobjektivizma i brutalizma ka visokoestetiziranim postmodernim formama i
naznakama high-techa. Taj pomak u hrvatskoj arhitekturi doći će do izražaja već u osječkom kompleksu
Elektroslavonija arhitekta Borisa Krstulovića (1971). Tim ostvarenjem Krstulović u svijet arhitekture
unosi novi element — krovnu kupolu (2 x 2 metra) s dijagonalnim prozorom za selekcionirano
osvjetljenje na kvadratnom rasteru od prenapregnutog betona, čijim se nizanjem na krovnoj plohi s jedne
strane omogućuje kvalitetno krovno osvjetljenje unutrašnjosti tvorničke hale, a s druge se strane postiže
znatna fleksibilnost prostora, odnosno povećane mogućnosti njegova pregrađivanja, jer je svaka kupola
obuhvaćala prostor 2 x 2 metra. Sljedeći korak Krstulović će učiniti zgradom Elektre u Varaždinu (1974),
smjelom kombinacijom fasadne opeke kojom oblaže armirano-betonsku konstrukciju i velikih ostakljenih
ploha, koje nad ulaznim dijelom ostavljaju neizvjestan dojam klizajuće staklene mase. Pomak je dalje u
tom smjeru pogonsko-poslovna zgrada Elektre u Karlovcu arhitekta Dražena Posaveca (1978). Gotovo
neoklasicistički odmjerena, pročišćena volumena i u cijelosti ostakljena glavnog pročelja s monumentalno
naglašenim ulazom, najavljuje niz zapaženih radova s kraja sedamdesetih i početkom osamdesetih
godina, kao što je primjerice nekoliko zagrebačkih ostvarenja: pogonsko-poslovna zgrada Elektre Milana
Šosteriča (1981), poslovno-stambena zgrada Gruje Golijanina (1983) te interpolacija hotela Dubrovnik
(1982) i istraživačko-programerskog centra INA-Naftaplin (1983) Ines i Nikole Filipovića.
Eklekticizam

10
Niz bismo mogli zaključiti Posavčevom zgradom telekomunikacija u Šibeniku (1983), kojom se tema
naznačena na karlovačkom primjeru dovodi do krajnjih konzekvenci. Upravo će ta skupina arhitekata
staklo na arhitekturi učiniti standardnom konfekcijom domaće produkcije s kraja stoljeća. S pravom će
arhitekt Dragomir-Maji Vlahović postaviti pitanje postmodernosti, odnosno kasnomodernosti posljednja
tri primjera, ističući da su »postmodernizam i kasni modernizam u arhitekturi danas dva dominantna
prosedea na svjetskoj arhitektonskoj sceni, ali s dijametralno suprotnim konotacijama...«, svrstavajući
Ines i Nikolu Filipovića, te Golijanina i Šosteriča, među kasne moderniste, koji »eksplicite pokazuju da
moderna nije mrtva, da njihova ostvarenja nisu rezultat trenda, već su autonomne interpretacije fundirane
na dijalektici i tradiciji zagrebačke škole arhitekture«.
Problem na koji je ukazao početkom osamdesetih Vlajki, označavajući ga terminom kasne moderne,
dvadesak godina poslije, analizirajući recentna ostvarenja arhitekata Velimira Neidhardta i Dinka
Kovačevića, označio sam terminom eklekticizma, odnosno modernističkog historicizma, dakako, bez
negativnih konotacija, koji upravo pretpostavlja povijest arhitekture ne kao reakciju, o čemu je već bilo
riječi, nego kao neprekinut uzročno-posljedični proces nadogradnje, preklapanja i nabiranja uvjetovana
širokim društvenim promjenama. Istoga je problema očito postao svjestan i sam Jencks, koji će već
početkom osamdesetih znatno izmijeniti svoju romantičarsku postšezdesetosmašku tezu o smrti
moderne distinkcijom između postmodernizma i kasnog modernizma, čije tradicije prema njemu
započinju oko 1960. kao reakcija na opadanje modernizma.
Tipizirana stambena izgradnja
Na području stambene izgradnje uglavnom prevladava tipizirana izgradnja. Među inim primjerima treba
izdvojiti nekoliko zagrebačkih primjera: stambene tornjeve Slavka Jelineka u Veslačkoj ulici (1971),
stambeno-poslovni blok, tzv. Super-Andrija, u naselju Siget Miroslava Catinellija (1973), stambeni
blok Autoput-jug Miroslava Stelle i Lidije Grečko-Krstevski (1973), zgradu Mamutice u naselju Travno Đ
ure Mirkovića i Nevenke Postružnik (1975) te stambeni blok u Gajnicama Nikole Raka i Jakše Zlatara
(1976/77). Istodobno u Zadru se na Branimirovoj obali gradi prema projektima Dragana Boltara i Ante
Marinovića Uzelca stambeni blok Jazine (1972/77). Među najzahtjevnijim je tadašnjim zadacima
izgradnja tzv. Splita 3, u čijoj će urbanoj koncepciji ključnu ulogu odigrati skupina slovenskih arhitekata
(Mušić, Bežanec i Starc). Iako će slovenski arhitekti nastojati projektom ostvariti duh mediteranske ulice,
konačni su rezultati izostali. Najvažnija ostvarenja u okviru toga gradskog poteza imat će arhitekti Frano
Gotovac — stambena zgrada Krstarica (1974); Ivo Radić-Papandopulova ulica (1974/75); Dinko Kovačić
— ulica braće Borozan (u suradnji s Mihajlom Zorićem, 1973), ulica Dinka Šimunovića (1975) i
Odeskom ulicom (1980), te Ante Svačić sa suradnicima ulicom Rođera Boškovića (1980). »Projektiranje i
izgradnja gradske jedinice tzv. Splita 3«, pisat će Duško Kečkemet, »jedan je od međašnjih kamena u
razvitku našega urbanizma i arhitekture. Umjesto urbanističkog planiranja zona s odvojenim sadržajima, i
umjesto dodavanja novih građevina gradu, međusobno ničim povezanim, pokušalo se (...) sagledati jedan
novi gradski predio kompleksno, cjelovito i jedinstveno (...) Jedna od ideja vodilja projektanata Splita
3 bila je vraćanje, ili novo oblikovanje, pješačke ulice, umjesto prometnice, odnosno odjeljivanje
pješačkih ulica od prometnica namijenjenih vozilima. Međutim, prve takve izgrađene ulice pokazale su,
uza sve pozitivne, i neke negativne strane. Bile su to relativno tijesne ulice, omeđene s dva niza
visokokatnica do desetak katova. Takav kanjon stvarao je u prolaznika osjećaj klaustrofobije. Š...š Usto su
te ulice svojim isključivo stambenim sadržajem postajale nezanimljive i monotone, namijenjene samo
stanarima dotične ulice, jer ostale ljude nisu ničim privlačile«. Godine 1976. raspisuje se natječaj za novo
zagrebačko prekosavsko naselje Dugave. Na samom prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine javlja se
jedan od ključnih nositelja budućeg tzv. istarskog regionalizma arhitekt Berislav Iskra stambenim
nizovima u Pazinu (1978/79-82). Istodobno nastaje poslovno-stambeni kompleks s robnom kućom Ante i

11
Vlaste Vulin u Šibeniku (1978/80). Dalji kreativni pomak u domaćoj stambenoj arhitekturi potkraj
sedamdesetih i početkom osamdesetih učinit će u Zagrebu arhitekti: Višnja Cimić i Đ orđe Romić
poslovno-stambenom zgradom na Ferenščici (1981), Radovan Tajder stambenom zgradom u Vodovodnoj
ulici (1983), Branko Kincl stambenom zgradom u Petrovoj (1983) i Tomoslav Odak stambenim nizom na
Jarunu (1984).
Maštovite škole i vrtići
Tijekom sedamdesetih osobit zamah imat će tzv. arhitektura pedagoškog sadržaja (vrtići, škole i fakulteti).
Od iznimna je značenja osnovna škola u Začretju arhitekata Tomislava Kožarića i Tomislava Odaka
(1974). Jedno je od najmaštovitijih ostvarenja školske arhitekture lošinjski Srednjoškolski centar Mladena
Anđela (1975), za kojim kvalitetom ne zaostaje ni dječji vrtić u Samoboru Ivana Crnkovića (1975).
Sredinom sedamdesetih arhitekt Radovan Tajder razvija univerzalno primjenjiv sustav izgradnje dječjih
vrtića — tzv. 414, prilagodljiv različitim situacijama i potrebama zagrebačkih naselja, kao što je
primjerice vrtić u Travnom (1975). Na zagrebačkom salonu arhitekture 1976. Tajder i Anđel predložit će
zajedničke »komponibilni sistem predškolskih ustanova Megas«. Kreativan vrhunac na tom planu Tajder
će dosegnuti školom i vrtićem za hendikepirane osobe u Krapinskim Toplicama (1982). I dok je većina
spomenutih ustanova prožeta duhom kasnoga modernizma, izuzev Anđelova srednjoškolskog centra,
radikalan pomak načinit će arhitekt Boris Magaš dječjim vrtićem na Mihaljevcu u Zagrebu (1975/76).
Podijeljen u dvije razine — na donjoj se nalaze prostorije vrtića s pratećim potrebama, a na gornjoj
jaslice, neobičnom kompozicijom trokutastih prizama kao da je utonuo u brijeg na kojem je izgrađen.
Drugo je važno Magaševo ostvarenje stadion Poljud u Splitu (1979). Riječ o najvažnijem primjeru
sportske arhitekture toga razdoblja u nas. Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih označit će izgradnja
Fakulteta poljoprivrednih znanosti Hildegard Auf-Franić, Lenka Pleštine i Berislava Radimira (1979) te
izvrsno interpoliran unutar gradskog bloka tzv. Wellerova trga, dječji vrtić Borisa Duplančića (1980)
pokazujući oblikovnom koncepcijom neraskidive veze s tradicijom zagrebačke moderne.
Povratak arhitektica
Sedamdesete i osamdesete godine označile su povratak na velika vrata žena unutar korpusa hrvatske
arhitekture, koji će već biti najavljen potkraj šezdesetih pojavom karizmatične teoretičarke arhitekture
Antoanete Pasinović, a nastavit će ga nizom vrhunskih ostvarenja jedna od ključnih osobnosti hrvatske
arhitekture osamdesetih Ines Filipović, a ubrzo i Hildegard Auf-Franić. Jedna je od važnih tema od toga
vremena i sakralna arhitektura — do tada zbog ideoloških razloga držana podalje od očiju javnosti. Među
prvima je franjevačka Crkva sv. Križa u zagrebačkom naselju Siget Matije Salaja i Egona Seršića (1973-
1983). Iako ni do danas nije izvedena do kraja prema zamišljenom projektu, oblikovno je tipičan primjer
arhitekture svoga doba. Za nas je mnogo važniji primjer Župnog centra sv. Petra na Boninovu u
Dubrovniku, arhitekta Ivana Prtenjaka (1980), kojega će Radovan Ivančević nazvati »malim centrom
velikog značenja«. »Čini se kao da izgradnju novih i dogradnju starih crkava«, pisat će Ivančević, »ne
pratimo s jednakom dosljednošću kojom dokumentiramo i komentiramo objekte drugih društvenih i
javnih natječaja. Kao da, unatoč Ustavom zagarantiranoj vjerskoj slobodi, neki kritičari arhitekture
smatraju to passé-temom (ako ne i tabu-temom), a drugi kao da se eventualnom kritikom ne žele zamjeriti
crkvenim autoritetima (...) To više zaslužuje pozornost kritike jedan, formatom krajnje skromni ali
sadržajno bogat, a vrijednošću projekta i oblikovnim rezultatima izvanredni sakralni kompleks, koji se i
idealno uklopio u osjetljivo tkivo našeg najdragocjenijeg urbanog nasljeđa: u šire područje grada
Dubrovnika«.
Poigravanje postmodernom

12
Impresivno u prostoru, no skromnih konačnih rezultata i unutrašnje nefunkcionalnosti, doimlje se
poigravanje postmodernim oblicima Milana Mitevskog zgradom osječkoga Centra mladih (1980). Mnogo
je uspješnija realizacija osječke bolnice Maternite Mladena Vodičke (1980). Ne manje impresivno jest i
nešto starije Vodičkino ostvarenje, Gradska biblioteka Ivana Gorana Kovačića u Karlovcu (1974/76), što
tog arhitekta potvrđuje kao jednog od ključnih protagonista hrvatske arhitekture druge polovice
dvadesetog stoljeća. »Arhitektura ovisi o činjenicama«, pisat će Vodička, »one su za nju nezaobilazne, ali
je njezina aktivnost u području duha, senzibiliteta, transcendentnog, ingenioznog, inventivnog.
Arhitektonska interpretacija ovisi o odnosu individua prema težištu koje sam pojedinac određuje u odnosu
na kontekst i više konteksta. Da arhitektura bude umjetničko djelo, nije dovoljna potvrda da je radi
arhitekt po zvanju, jer umjetnost nije struka a umjetnik nije zvanje, i nije za arhitekturu dovoljna tvrdnja
H. Albertsa da je u znanosti potpuno sigurno da je 2 + 2 = 4, a u umjetnosti može biti 5 i više.«
Krešimir Galović

13
14