Aldo Rossi

Arhitektura grada

Prijevod: Sanja Bingula

Predgovor: Ivan Mučko

BIBLIOTEKA PSEFIZMA
NAKLADA DAGGK
BIBLIOTEKA PSEFIZMA
NAKLADA DRUŠTVA ARHITEKATA GRAĐEVINARA I GEODETA KARLOVAC
Banjavčideva 8, Karlovac

N aslov izvornika:
Aldo Rossi
L’architettura della d tth
Marailio Editori, Padova 1966.
Englesko! izdanje:
The Architecture of the City
Oppositions Booka, MIT Press, Cambridge, Massachusetts 1982.
Za izdavača: Mirjana Goršić
Voditep N akladništva UHA-e: Tomislav Premerl
G lavni i odgovorni urednik: Krešimir Rogina
U rednički odbor: Shježana Jakopčić, M irta Jušić, Ana Marinković,
Zvonko Maković, Tomislav Premerl, Janko Velnić
P rijevoda engleskog: Sanja Bingula
Redaktura: Ivan Mučko
L ektura i korektura: Vesna Arsovski
R ecenzenti: Zvonko Maković, Tomislav Premerl
Oblikovanje i ovitak: PSEFIZMA
Priprem a: Pintar design
Tisak: Tiskara KASANić
Zagreb, travanj1999.

Objavljivanje ove knjige potpomogao je Talijanski institut za kulturu u Zagrebu.

La pubblicazione del libio b stata realizzata grazie a li’ auito dell' Istitu to Italiano di Cultura di
Zagabria.
Generalni pokrovitelj izdanja; TERMO - PANEL k.d., Preradovićeva 19, Zagreb.
Copyright © 1982. The Institute for Architecture and Urban Studies and
The Massachusetts Institute of Technology
Hrvatsko izdanje - copyright © 1999. PSEFIZMA Sanja Bingula, Ivan Mučko, Krešimir Rogina.

Sva prava pridržana. N iti jedan dio ove knjige n e sm ije se um nožavati i prenositi u bilo kojem obliku,
elektroničkim ili m ehaničkim sredstvim a, uključujućifotokopiranje, presnim avapjeili bilo kakvo
inform acijsko pohranjivanje, bez prethodne pism ene dozvole nositelja autorskih prava putem
nakladnika.
Krgiga se izvan R epublike H rvatske n e sm ije prodavati bez odobrenja nakladnika.
CIP - Katalogizacjja u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK 7 2 .0 1
7 1 1 .4 .0 1

ROSSI, Aldo
Arhitektura greda / Aldo Rossi;
prijevod Sanja B ingula; predgovor Ivan
Mučko. - Karlovac: Naklada Društva
arhitekata građevinare i geodeta Karlovac,
1999. - 304 s t r .: ilu str.; 20 cm. -
(Biblioteka Psefizma)
Prevedeno prema: The architecture of the
d t y ; izv. stv. nasL: L’architettura
đeilacittti.

ISBN 953-97338-2-0

990419029

N a ovitku: A ldo Rossi, Kompozicija, 1979.

 * k h i t e k t « n s k i f a k u l t e t U Z A G K E I.
H U . D 1 1 S K 1 A R H I V
S1GN »ROJ
Sadržaj
S a d rž a j '

Predgovor hrvatskom izdapju 7

Uvod:
URBANI ARTEFAKTI ITEORUA GRADA 15

Poglavlje 1:
STRUKTURA URBANIH ARTEFAKATA 27

Poglavlje 2:
PRIMARNI ELEMENTI I KONCEPT PODRUČJA 79

Poglavlje 3:
INDIVIDUALNOST URBANIH ARTEFAKATA;
ARHITEKTURA 139

Poglavlje 4:
1 EVOLUCIJA URBANIH ARTEFAKATA 195

Dodatak
Predgovor drugom talijanskom izdanju 237
Uvod u portugalsko izdanje 243
Komentar uz njemačko izdanje 257
Uvod u američko izdanje 261

Bijješke 271
Kazalo imena 291
Biografski podaci 297
':W !

<>
Predgovor hrvatskom izdanju

A rhitektura grada Alda Rossija prvi je puta objavljena u Padovi

1966. U knjizi su iznesena teoretska polazišta zajedno novo viđenje
grada i arhitekture, koje je tada, polovinom šezdesetih godina,
drastično odudaralo od dominantnih strujanja. Knjiga je tijekom
godina stekla status jednog od temeljnih tekstova o suvremenoj
arhitekturi, a njeno objavljivanje u hrvatskom prijevodu dio je
napora da se širem krugu čitatelja učine dostupnim djela koja
formiraju okosnicu suvremene arhitektonske teorije.

Razmotrimo ovom prilikom neke od tema koje je Rossi inaugurirao,

teme koje su na jedan poseban način povezane i sa hrvatskim
prostorom i kulturom.

Tokyo, Kyoto, Pariš, London..... Trieste.......Berlin.......

n a b ra ja P e te r F alk n a početku film a “W ings o f d e s ire ” ,

promatrajući približavanje aviona berlinskom aerodromu. U tom
nizu gradova ocrtana je Wendersova “globalna prostorija” iz čijih
se koordinata jasno očitava bit postmodemističkog svjetonazora.
Egzotični, istovremeno i mistični i visokotehnološki istok dopunjuje
se prisjećanjem na sjaj evropskih “m etropola svjetla”. Niz se
neočekivano nastavlja Trstom, nam a dobro poznatim gradom na
slijepom kraju Italije. Za većinu H rvata T rst simbolizira vrata
zapada, mjesto gdje su se možda prvi i posljednji put susreli sa
glamuroznim odbljesdma kontradiktornog populističkog elitizma
suvremenog društva. Za Wendersa je T rst nešto drugo, simbol
melankolije, grad između istoka i zapada, grad velike prošlosti,
hibemirane sadašnjosti i neizvjesne budućnosti. Ambivalentni Trst
uvod je za glavnu metaforu: Berlin, a ostatak filma bit će posvećen
ovom prekrasnom, nestvarnom, zidom podijeljenom gradu koji je

7
istovremeno i tragična žrtva ijedan od “posljednjih urbanih junaka”
u povijesti 20. stoljeća. Obratimo ovdje pažnju na neka pitanja koje
je Berlin postavio, a vezana su za teoriju koju razm atra “arhitektima
grada”. Dominantna ideja u urbanizmu 20. stoljeća posvetila se
identificiranju i uklanjanju različitih prepreka koje sprečavaju
razvoj suvremenog grada. Analitičkim m etodam a gradovi su
opisivani i klasificirani prem a geom etrijskim , prom etnim ,
zemljopisnim, funkcionalnim i drugim karakteristikama. Smatralo
se da će spoznaje koje rezultiraju iz tih klasifikacija i njihovog
uporednog, sim u ltan o g a n a liz ira n ja , d ovesti do tv o rb e
najracionalnijih u rbanističkih rješenja. No nikakve dotada
razvijene teorije nisu mogle klasificirati i opisati podijeljeni Berlin.
Njegov oblik i s tru k tu ra jednostavno nisu bili u okvirim a
standardnog analitičkog repertoara. U razdoblju podjele grada
nestale su sve one topografske, funkcionalne, prometne i druge
prednosti koje su omogućile njegov nastanak i razvoj, a teritorijalna
ograničenost i Zid pojavili su se, upravo suprotno, kao pogubno
ograničenje. U takvoj bi se situaciji moglo očekivati da će
ograničenja dovesti do stagnacije ili čak kolapsa grada. U Berlinu
se dogodilo suprotno, tako da je on u razdoblju sedamdesetih i
osam desetih godina postao svojevrsna svjetska prijestolnica
različitih alternativnih svjetonazora. U početku je taj fenomen bio
ograničen na rock glazbu (Bowie, Nick Cave, Pink Floyd, U2, itđ.),
da bi se kasnije proširio na sva područja kulture. A rhitektura se
ubrzo uključila u ovaj proces. U podijeljenom Berlinu nastajale su
nove, originalne arhitekture koje su funkcionirale isključivo u toj
specifičnoj situaciji. Isprva su to bile različite “čeke”, improvizirane
promatračnice i kontrolne točke. No ubrzo je Berlin postao svjetska
arhitektonska prijestolnica, u kojoj će se kroz projekt Intem atinalle
Bau A usstellung (IBA), koji je započet osam desetih godina,
potvrđivati čitav niz novih međunarodnih zvijezda (OMA, Peter
Eisenmann, Norman Foster, Dominique Perrault, itd.).

8
“A rchitettura della cittd” u više će se poglavlja baviti Berlinom
“prije Zida”, analizirajući urbane i arhitektonske tipologije koje je
grad razvijao u pojedinim povijesnim razdobljima. Citirajući Berlin
kao uzor i primjer, Rossi je 1966. anticipirao i buduće događaje,
koji su zapravo potvrdili neke temeljne teze njegove knjige. Jedna
od n ajv ažn ijih je isk az a n a p o tre b a da se p re k in e sa
funkcionalističkom tradicijom modernog urbanizma. Bit grada nije
u tome da ostvari besprijekorni izgrađeni okvir za funkcije koji će
se na njegovom području odvijati, a Berlin, koji je u funkcionalnom
pogledu dugo bio potpuna besmislica, jedna je od najvažnijih
potvrda ove teze. Ideju grada Rossi je prvi pomaknuo u područje
transcedentnog, inzistirajući na nužnosti analize kako fizičkih tako
i povijesnih procesa koji se u gradu odvijaju.

Venecija, Poreč, Rovinj, Osor, Nin..... Zadar.......Dubrovnik.......

niz je gradova u kojima je gostovao “Teatro del mondo”, ploveće

kazalište koje je Rossi izgradio za prevratnički “postmodernistički”
venecijanski bienalle 1980. godine. Kao i B erlin n a k ra ju
Wendersovog niza, tako i Dubrovnik na kraju puta kojim je prošao
“Teatro” predstavlja primjer grada koji će dokazati svoju trajnost
u kompleksnim povijesnim mijenama i uvjetima. Priznat kao djelo
svjetske kulturne baštine i kao takav uveden na svjetsku listu
zaštićenih spomenika Dubrovnik je, unatoč brojnim apelima i
upozorenjima, 1991. godine bezobzirno napadnut i rušen, da bi
nakon toga godinama preživljavao kao izolirani, prijetnjom
bombardiranja ugroženi otok. Opstanak grada može se objasniti
pozivanjem na jedan od koncepata koji je Rossi iznio u arhitekturi
grada: koncept trajnosti. Grad i njegova arhitektura postaju, prema
tome konceptu, simbolima koji potvrđuju opstojnost čoyjeka i
zajednice u p ro sto ru i vrem enu. D ubrovnik je kroz svoju
arhitekturu postao transcedentni en titet koji nije osjetljiv n a
povremena ugrožavanja vlastite fizičke supstance. Slično se može

9
reći i za druge hrvatske gradove čija je snaga trajnosti takva d aje
ne mogu ugroziti recentni barbarizmi, bilo da se radi o urbanistički
neplaniranim i arhitektonski neodmjerenim uradcima ih akcijama
“uređivanja” javnih prostora. Pouka Trsta, Berlina, Zagreba,
Dubrovnika je nedvosmislena: arhitektura je nepobjediva.

Gostovanje Rossijevog teatra na istočnoj jadranskoj obali potvrdilo

je posebnu vezu koja postoji između njegova djela i hrvatskog
kulturnog prostora. Proces pretvorbe Dioklecijanove palače u grad
Split Rossi je prepoznao i navodio kao jedan od ključnih primjera i
dokaza posebnih kapaciteta arhitekture koja omogućuje velike, čak
i nepredvidive, preobrazbe funkcija i oblika u n u ta r jedne iste
arhitektonske strukture. Hrvatska arhitektonska baština, koja je
često zaobilažena u različitim povijesnim pregledima, n a ovaj je
način još jednom integrirana u europski kulturni krug.

Fotografije uz ovaj tekst snimio je arhitekt Zeljko Kovačić za

vrijem e gostovanja Teatra u N inu. N jihova n ad realističk a
izražajnost pokazuje kapacitet ove naizgled skromne arhitekture
koja je u stanju dopuniti i obilježiti identitet svakog prostora i svake
situacije. “Teatro dell mondo” djelo je u kome su iskušane i
isprepletene sve teme koje se pojavljuju u Rossijevoj teoriji. U
predgovoru drugom talijanskom izdanju A rh ite k tu re grada
analiziranje Canalettov capriccio koji prikazuje jednu izmišljenu
vedutu Venecije. N a toj su slici poznati i stvarni venecijanski
motivi: kanali, mostovi, brodovi i čamci, prikazani uz neizvedeni
Palladijev projekt za Ponte Rialto i Palladiovu kuću koja je stvarno
izgrađena u Vicenzi. Tim slobodnim postupkom Canaletto je stvorio
sliku koja je na jedan način stvarnija od same Venecije jer nastoji
prikazati ono što je u gradu nevidljivo, njegov duh, njegovu moguću,
a ne samo stvarnu pojavnost. U projektu za “Teatro dell mondo”
Rossi se poslužio metodom koja je slična Canalettovom postupku.
Iz oblikovnog repertoara venecijanske arh itek tu re iščitao je

11
pojedine forme koje su analogne oblicima arh itek tu re grada
Venecije, makar i nisu fizički nazočne. Mala građevina plovećeg
teatra uključila se u panoramu Venecije dvojako: intenzivnom
oblikovnom analogijom sugerirano je da je ona njezin integralni,
povijesno generirani element, dok je s druge strane jednostavnom
geometrijom i drvenom oblogom jasno davala do znanja da je tek
privremena pojava u poznatoj veduti. Teatro je usidren ispred
P unta della Dogana, na samom ulazu u Canal Grande, na mjestu
na kojem, prema Rossijevim riječima “prestaje arhitektura a počinje
svijet mašte”. “Teatro del mondo” je svojom pojavom učinio jednu
dopunu povijesnog oblika Venecije koja je otvorila mogućnost
ostvarivanja spoznaje grada na novoj razini. Ta nova ideja o Veneciji
koju Teatar sugerira kod gledatelja zapravo je potpunija od spoznaje
koju imamo o stvarnoj Veneciji. Arhitektonski artefakt generira
spoznaju o gradu natranscedentnoj razini, sugerirajući nam d aje
Venecija ukupnost stvarnosti, povijesti i budućnosti grada. Venecija
tako postaje entitet koji istovremeno uključuje sjećanje na ono što
je grad bio, razumijevanje onoga što on jest i slutnju onoga što će
grad možda u budućnosti biti. Ta transcedentna vizija omogućena
je arhitekturom, medijem koji oblikuje izgrađene artefakte u skladu
sa estetskom namjerom.

Ivan M učko

13
Gnu u m F onte dol Diuvolo no St. G otthnrd
Pas*. Švieumku. R. D ikenmnnnn. iz 19- zt.
Prirodu i čovjekovu vrndevmu.
Uvod

URBANI ARTEFAKTI I TEORIJA GRADA

Grad koji je predmetom ove knjige mora se shvatiti kao arhitektura.

Pod arhitekturom podrazumijevam ne samo vidljivu sliku grada i
zbroj njegovih različitih arh itektura, nego i a rh itek tu ru kao
izgradnju, izgradnju grada tijekom vremena. Vjerujem da takvo
gledište, objektivno govoreći, tvori najsveobuhvatniji način analize
grada; ono Se odnosi na krajnju i odlučujuću činjenicu u životu
zajednice - stvaranje životnog okruženja.

Upotrebljavam pojam arhitekture u pozitivnom i pragmatičnom

smislu, kao kreaciju neodvojivu od civiliziranog života i društva u
kojem nastaje. Po svojoj prirodi arhitektura je kolektivna. Gradeći
kuće da bi za sebe osigurali povoljnije okruženje i oblikovali umjetnu
klim u, prvi su ljudi ujedno gradili s estetskom nam jerom .
A rh ite k tu ra je n a sta la zajedno s prvim tragovim a grada;
ukorijenjena je duboko u oblikovanje civilizacije i trajanje, sveopći
i neophodan artefakt.

Estetska namjera i stvaranje boljeg životnog okruženja dvije su

trajn e karakteristike arh itek tu re. One se pojavljuju u svim
značajnijim nastojanjima da se grad objasni kao ljudska kreacija.
Ali s obzirom na to da arhitektura daje društvu konkretan oblik da
je blisko povezana s njim i s prirodom, temeljno se razlikuje od
svake druge umjetnosti ili znanosti. To je temelj empirijske studije
grada, onakvog kakav se razvio iz prvih naselja. S vremenom grad
raste; poprima svijest i sjećanje. Tijekom izgradnje njegove izvorne
teme ostaju prisutne, ali ih u isto vrijeme grad svojom prilagodbom
i razvojem modificira i razvija. Firenca je stvaran grad, ali njen
oblik i memorija posjeduju trajne vrijednosti koje predstavljaju i
druga iskustva. Istovremeno sveobuhvatnost tih drugih iskustava
nije dovoljna da bi objasnila precizni oblik, tip objekta koji je Firenca.

15
S u p ro tn o st izm eđu u n iv erzaln o g i pojedinačnog, izm eđu
individualnog i kolektivnog proizlazi iz grada i njegove izgradnje,
njegove arhitekture. Ta suprotnost jedno je od glavnih stajališta s
kojih će se u ovoj knjizi proučavati grad. Pojavljuje se na različite
načine: u odnosu javnog i privatnog, javnih i privatnih zgrada, u
odnosu između racionalnog oblikovanja urbane arh itek tu re i
vrijednosti locusa ili mjesta.

Istovremeno moje zanimanje za kvantitativne probleme i njihovu

povezanost s kvalitativnim jedan je od razloga nastajanja ove knjige.
Moje studije grada uvijek su naglašavale teškoće u uspostavljanju
sveobuhvatne sinteze i nastojanja da se kvantitativne procjene
izvode direktno iz analitičkog materijala. I zaista, iako se čini da se
svaka urbanistička intervencija mora oslanjati na opće kriterije
planiranja, svaki je dio grada poput osobitog mjesta, locus solus.
Iako se o urbanističkim intervencijam a ne može racionalno
odlučivati samo na temelju mjesnih situacija, bitno je uočiti d aje
posebnost tih situacija činjenica koja ih u velikoj mjeri određuje.

U rb a n ističk e stu d ije n ik ad ne p rid a ju dovoljno v a žn o sti

istraživanjim a koja se bave pojedinim urbanim artefaktim a.
Ignoriranje upravo tih vidova stvarnosti koji su najindividualniji,
n^josobitiji, n^jnepravilniji ah i najzanimljiviji dovodi do stvaranja
teorija koje su koliko umjetne toliko i nekorisne. Imajući to na umu,
nastojao sam ustanoviti analitičku metodu pogodnu za kvantitativno
vrednovanje i sakupljanje g rađe koja b i se p ro u čav ala po
jedinstvenim kriterijima. Ta metoda, predstavljena kao teorija
urbanih artefakata, potiče od prepoznavanja samog grada kao
artefakta i iz načelne podjele grada na pojedinačne zgrade na jednoj
i stam bene četvrti na drugoj strani.* Podjela grada prem tim
načelima već je mnogo puta bila predložena, no nikad nije smještena
u takav određen kontekst.

16
Arhitektura, potvrđujući se ukusima i stavovima generacija, javnim
događajima i osobnim tragedijama, novim i starim činjenicama,
čvrsta je pozornica ljudskih događaja. Kolektivno i privatno, društvo
i pojedinac u gradu se uravnotežuju i suprotstavljaju jedno drugome.
Grad čini mnoštvo ljudi koji traže opći poredak u skladu s vlastitim
osobitim okruženjem.

Promjene u stanovanju i na zemlji na kojoj kuće ostavljaju svoj otisak

postaju znakovima tog svakodnevnog života. Treba samo pogledati
slojeve grada koje nam arheolozi pokazuju; oni se javljaju kao
iskonsko i vječno tkivo života, nepromjenjivi uzorak. Svatko tko se
sjeća europskih gradova nakon bombardiranja tijekom posljednjeg
rata zadržava sliku rasporenih kuća gdje su, među ruševinama,
djelići poznatih mjesta, sa svojim bojama izblijedjelih tapeta,
ovješenim rubljem, lajućim psima - neuredna intima mjesta. Uvijek
možemo prepoznati kuću našeg djetinjstva, čudno postaranu,
prisutnu u trpanju grada.

Slike, duborezi, fotografije tih rasporenih gradova zapisi su te vizije.

Uništenje i rušenje, oduzimanje vlasništva i brze promjene namjene,
kao rezultat spekulacija i zastarijevanja najprepoznatljiviji su
znakovi urbane dinamike. Ali unatoč tome, te slike prizivaju
prekinutu sudbinu pojedinca, njegovog često žalosnog i teškog
sudjelovanja u kolektivnoj sudbini. Čini se da je tu viziju u svojoj
cjelokupnosti odražavala k v aliteta tra jn o sti u rb an ističk ih
monumenata. Monumenti, znakovi kolektivne volje izraženi kroz
principe arhitekture, nude se kao primarni elementi, čvrste točke
u urbanističkoj dinamici.

‘ Talijanski fa tto urbano dolazi od francuskog fa ite urbaine. N iti talijanski n iti engleski
prijevod “urbani artefakt” (koristio gaje i Sir John Sum m erson u eseju iz 1963. pod naslovom
“Urbanistički oblici”, vidi bilj. 7, poglavlje 1) ne prenosi u potpunosti odgovarajuće značenje
izvornika, koji podrazum ijeva ne sam o fizičko tijelo u gradu nego cijelu njegovu povijest,
geografiju, stru k tu ru i povezan ost s općim životom grada. To je značenje koje se
podrazum ijeva kroz cijelu knjigu.
-U r.

17
Zakoni stvarnosti i njezinih modifikacija tvore strukturu ljudskog
stvaralaštva. Svrha je ove studije organizirati i poredati glavne
problem e urbane znanosti. Studija tih problem a u njihovoj
cjelokupnosti, sa svim njihovim implikacijama, vraća urbanu
znanost širem kompleksu humanističkih znanosti i to u takvom
obziru koji mi omogućuje da vjerujem da urbana znanost ima
vlastitu autonomiju (iako ću tijekom ove studije često dovoditi u
pitanje prirodu te autonomije i njezinih granica kao znanosti). Grad
možemo proučavati s različitih gledišta, ali autonoman postaje samo
uzmemo li ga kao tem eljnu datost, kao konstrukciju i kao
arhitekturu; samo ako analiziramo urbane artefakte zbog njih
samih, kao konačni rezultat složene operacije, uzimajući u obzir
sve činjenice u toj operaciji koje se ne mogu obuhvatiti poviješću
arhitekture, sociologijom, ili drugim znanostima. Urbana znanost
shvaćena u tom smislu može u svojoj sveobuhvatnosti tvoriti jedno
od glavnih poglavlja u povijesti kulture.

Među različitim metodama primijenjenim u ovoj studiji grada

najvažnija je usporedna. S obzirom na to da ćemo grad promatrati
usporedno, naglašavam važnost povijesne metode ali istovremeno
tvrdim da grad ne možemo proučavati samo s povijesnog gledišta.
Umjesto toga moramo pažljivo razraditi trajne elemente grada ili
trajnosti kako ne bismo povijest grada vidjeli jedino kao njihovu
funkciju. Vjerujem da se trajni elementi povremeno mogu smatrati
patološkima. Značenje trajnih elemenata u studiji grada može se
usporediti sa značenjem koje čvrste strukture imaju u lingvistici;
to je posebno očito, jer je studija grada analogna lingvistici, ponajprije
u postojanosti i složenosti svojih procesa transformacije.

Točke koje je specificirao Ferdinand de S aussure1 za razvoj

lingvistike mogu se prevesti u program razvoja urbane znanosti:
opis i povijest postojećih gradova, istraživanje silnica koje na trajan
i univerzalan način djeluju na sve urbane artefakte i, prirodno,

18
razgraničavanje i određivanje područja studije. Ja sam se. međutim,
umjesto sustavnim razvojem programa tog tipa odlučio poglavito
baviti povijesnim problemima i metodama opisivanja urbanih
artefakata. odnosima između mjesnih čimbenika i izgradnje urbanih _
artefakata. te prepoznavanjem glavnih silnica djelovanja - ti. silnica
koie dieluju na trajan i općenit način.

Posljednji dio ove knjige nastoji dotaknuti politički problem grada;

politički problem shvaćen kao problem izbora kojim se grad
ostvaruje kroz svoju vlastitu ideju grada. Uyjeren sam da bi mnogo
više studija trebalo biti posvećeno povjjesti ideje grada, tj. povijesti
idealnih gradova i urbanističkih utopija. Koliko je meni poznato,
pothvati na tom području su rijetki i nepotpuni, premda na području
povijesti arh itek tu re i povijesti političkih ideja postoje neke
djelomične studije. Zapravo, proces utjecaja, promjene i često
protuslovlja među urbanim artefaktima je stalan, a grad i prijedlozi
idealnih rješenja ga čine konkretnim . Tvrdim da je povijest
a rh ite k tu re i izgrađenih u rb an ih a rte fa k ata uvijek povijest
arhitekture vladajućih klasa; treba vidjeti unutar kojih su granica i
s kojim konkretnim uspjehom razdoblja revolucija nam etnula
alternativne prijedloge organizacije grada.

Na početku studije grada suočavamo se s dva vrlo različita gledišta,

koja se najbolje vide u primjerima grčkog grada, gdje je aristotelovska
analiza urbane stvarnosti suprotstavljena onoj Platonove republike.
Ta suprotnost otvara važna metodološka pitanja. Sklon sam
vjerovati daje aristotelovsko planiranje, utoliko što je ono zapravo
bilo studija artefakata, otvorilo pu t proučavanju grada, urbanističkoj
geografiji i urbanoj arhitekturi. No neka iskustva nedvojbeno ostaju
neobjašnjena ukoliko se ne poslužimo obim razinam a analize.
Sigurno je da su ideje isključivo prostornog tipa s vremenom
značajno promijenile, oblikom i izravnim ili neizravnim uplitanjem,
vremenom i modalitetima urbane dinamike.

19
U razradi urbanističke teorije nailazimo na velik broj impresivnih
referentnih studija, no njih je neophodno sakupiti, iskoristiti njihove
prijedloge izgradnje opće okosnice odnosa, i na kraju to znanje
primjeniti na specifičnu teoriju urbanog. Ne naglašavajući takav
sveukupni okvir odnosa za povijest studije grada, možemo primijetiti
da postoje dva glavna sustava: iedan koji grad promatra kao proizvod
generativno-funkcionalnih sustava niegove arhitekture i urbanog
prostora i drugi koii ga sm atra prostornom strukturom. Kod prvoga
grad proizlazi iz analize političkog, socijalnog i ekonomskog sustava
i tretira se s gledišta tih disciplina; drugi više pripada arhitekturi i
geografiji. Premda počinjem s drugim gledištem, navodim i značajne
činjenice prvog.

U ovom ću se djelu pozivati na autore iz različitih područja koji su

razradili teze koje smatram temeljnima (naravno, ne bez određenih
kvalifikacija).

Malo je djela koje smatram vrijednima, imamo li u vidu ogromnu

količinu dostupne građe: u svakom slučaju, dopustite m i da
primijetim daje bespredmetno navoditi autora ukoliko on ili knjiga
nemaju važnu ulogu u nekoj analizi, ili ukoliko gledište bitnije ne
pridonosi istraživanju. Stoga više volim raspravljati o djelima onih
autora koji su bitni za ovakvu studiju. Teorije nekih od tih autora
ujedno su i hipoteze moje studije. Gdje god pokušamo udariti temelje
autonomnoj teoriji urbanog, njihovi su doprinosi nezaobilazni.

Im a i takvih doprinosa koje bih rado razmatrao, no oni ne spadaju

u raspon ove rasprave, npr. istančana intuicija Fustel de Coulangesa
i Theodora Mommsena.2 U slučaju prvog mislim prvenstveno na
jvažnos t j koiu on prid aje in stitu c ija m a kao istin sk i trajnim
-elementim a povijesnog života, i o dnosu između mita i institucije.
Mitovi dolaze i odlaze, polako prelazeći s jednog mjesta na drugo;
svaka generacija prepričava ih različito i dodaje nove elemente

20
nasljeđu iz prošlosti; ali iza te promjenjive stvarnosti postoji trajna
stvarnost koja nekako uspijeva izbjeći djelovanju vremena. Pravi
se temelji te stvarnosti moraju prepoznati u vjerskoj tradiciji. Odnosi
čovjeka i bogova u drevnom gradu, kultovi koje im je posvetio, imena
kojima ih je zazivao, pokloni i žrtve njima prinesene bile su vezane
s neprekršivim zakonima. Pojedinac nad njima nije imao moći.

Vjerujem da su važnost rituala u njegovoj kolektivnoj prirodi i biti

njegova karaktera kao elementa očuvanja m ita ključ razumijevanja
značenja monumenata i, štoviše, implikacija osnivanja grada i
prijenosa ideja u urbanom kontekstu. Pridajem posebnu važnost
monumentima, premda njihov značaj u urbanističkoj dinamici može
povremeno biti varljiv. Taj rad treba nastaviti, a da bi se to moglo,
b it će neophodno istražiti odnos između monumenta, rituala i
m itoloških elem enata duž smjernica koje je naveo Fustel de
Coulanges. Jer ako je ritual trajan i konzervirajući element mita,
tada je to i monument, s obzirom na to da istovremeno svjedoči o
m itu i omogućava ritual.

Takva bi studija trebala još jednom početi s grčkim gradom, koji

nudi mnoštvo značajnih uvida u značenje urbane strukture, a koji
u svojim počecima ima nedjeljive odnose postojanja i ponašanja ljudi.
Istraživanja modeme antropologije postavljaju o socijalnoj strukturi
prim itivnih sela nove probleme koji su referentni za studiju
urbanističkog planiranja. Ta istraživanja zahtijevaju proučavanje
urbanih artefakata u skladu s njihovim suštinskim tem am a.
Postojanje tih tem a je temelj za studiju urbanih artefak ata i
zahtijeva znanje o većem broju artefakata i njihovoj integraciji u
prostoru i vremenu - preciznije, zahtjeva pojašnjavanje onih snaga
koje na trajan i općenit način djeluju u svim urbanim artefaktima.

Promotrimo odnos između stvarnog urbanog artefakta i utopijske

ideje grada. Općenito se taj odnos proučava unutar ograničenog

21
razdoblja povijesti, unutar skromnog okvira i s rezultatima koji su
obično upitni. Koje su granice unutar kojih možemo integrirati takve
ograničene analize u veći okvir trajnih i univerzalnih snaga koje
djeluju u gradu? Polemike nastale između utopijskog i znanstvenog
socijalizma tijekom druge polovice 19. stoljeća predstavljaju važnu
stručnu građu, ah ne možemo razm atrati isključivo njihov politički
vid; ta se građa m ora staviti u odnos sa stvarnim urbanim
artefakatima. Isto se mora učiniti sa svim urbanim artefakatim a u
punom njihovom rasponu. Ono što vidimo u stvarnosti primjena je
i produženje samo djelimičnih zaključaka o povijesti grada. Općenito
govoreći najteži povijesni problemi grada rješavaju se dijeljenjem
povijesti na razdoblja, a pritom se zanem aruje ili ne razumije
univerzalan i trajan karakter snaga urbane dinamike; upravo ovdje
važnost usporedne metode postaje očita.

Opsjednuti određenim sociološkim karakteristikam a industrijskog

grada, urbanisti su potisnuli niz izuzetno važnih artefakata koji
mogu obogatiti urbanu znanost izvornim i nužnim doprinosima.
Mislim, na primjer, na naselja i kolonijalne gradove koje su osnovali
Europljani nakon otkrića Amerike. Malo je radova n a tu temu;
Gilberto Freyre npr. raspravlja o utjecaju nekih urbanističkih i
građevnih tipologija koje su Portugalci donijeli u Brazil i njihovoj
strukturalnoj povezanosti s tipom društva nastalog u Brazilu.3
Odnos između ruralnih i latifundističkih obitelji u portugalskoj
kolonizaciji Brazila bio je povezan s teokracijom koju su osmislili
isusovci i koja je, zajedno s utjecajem Španjolske i Francuske, bila
izuzetno važna u oblikovanju južnoam eričkog grada. Takvo
istraživanje smatram vrlo značajnim za studiju urbanih utopija i
izgradnju grada.

Ova je knjiga podijeljena u četiri dijela: u prvom ću razm atrati

probleme opisa i klasifikacije, time i probleme tipologije; u drugom
strukturu grada sagledanu kroz njegove različite elemente; u trećem

22
 u i r f •*. 5 . «w«-j .■lo jw ¥faC rp"4fjg' \

□□□□
L v 'V o r v-./..,ti

□□
□□
□□
□□
r.> *-f*j.-?*iW ’

n io n r nnnr
□□□□ □ nnr
'« S t J n
| *-*im.'+\>u**Jfr9
/w*hir :>
□□□□□c d □□□n □□□r
»
i***~•. ' .. .'
/«* A ltA u V * •.<

□□□□□LCm □□□□

□□
□□
□□
□□
fcv*,«
y :- \ , , ’ .
i 4 | V . '.m J J J n ia j r j*XfKW frtm ,
n n a ro n m nnnni

□1
m
n m n nnnr

m
□i
□l
□i
ni
>Pke*V&- ■

□
□□□□□□ n an n nnnr
hcmdhd i li m□□□»
L _ _ l l —— JI____ I L , 1 1 . IL J 1
— n — i r - i ~

>'i:'*'L‘

Plan grada i dvorca Buenos Airesa na Rio de Ia Plata, 1708.

Santiago de Compostela,
Španjolska. “R ueiro”ili seoska
cesta koja iz grada vodiprem a
selu.
arhitekturu grada i locus na kojem je ona upisana, dakle povijest
urbanizma i u četvrtom, temeljna pitanja urbanističke dinamike i
problem politike kao izbora.

Slika grada, njegova arhitektura, prožima sve te probleme i daje

vrijednost čitavom nastanjenom i izgrađenom području. Ona se
neizostavno pojavljuje jer je duboko ukorijenjena u ljudsko stanje.
Kao stoje napisao Pierre Vidal de la Blache, “pustopoljina, šume,
k u ltiv ira n a polja, n e k u ltiv ira n a područja, povezana su u
nerazdvojnu cjelinu, čiju uspomenu čovjek nosi sa sobom.”4 Ta
nerazdvojna cjebna istovremeno je i prirodna i umjetna domovina
čovjeka, a navodi na definiciju prirodnog koja je primjenjiva i na
a rh ite k tu ru . Mislim na definiciju Francesca Milizije o b iti
arhitekture kao imitaciji prirode: “Iako arhitektura u stvarnosti
nema uzora u prirodi, ona ima drugi uzor, izveden iz čovjekova
prirodnog napora pri izgradnji prve kuće.”5

Imajući na umu tu definiciju, vjerujem da teorijska urbanistička

shema predstavljena u ovoj knjizi može potaknuti mnogostruki
razvoj, i da taj razvoj može zadobiti nepredviđenu snagu i smjer.
Jer sam uvjeren da napredak koji se tiče znanja o gradu može biti
stvaran i učinkovit samo ako ne nastojimo svesti grad na bilo koji
od njegovih djelomičnih vidova, gubeći time uvid u njegovo šire
značenje. Moje određenje urbane teorije moralo bi se procjenjivati
unutar tog okvira. Ono je rezultat dugog istraživanja i u većoj je
mjeri namijenjeno poticanju rasprave o svom vlastitom razvoju i
istraživanju nego što bi trebalo jednostavno nastupati kao potvrda
rezultata.

25
 Poglavlje 1

STRUKTURA URBANIH ARTEFAKATA

Individualnost urbanih artefakata

Naš će se opis grada baviti prvenstveno njegovim oblikom. Taj oblik

ovisi o stvarnim činjenicama koje se također odnose na prava
iskustva: Atena, Rim, Pariz. Arhitektura grada sažima oblik grada,
a iz tog oblika možemo sagledati njegove probleme.

Pod arhitekturom grada podrazumijevamo dvije različite stvari:

prvo, grad vidim kao golem predmet stvoren ljudskom rukom, djelo
graditeljskih tehnika i arhitekture, velik i složen, koji raste tijekom
vremena i drugo, pojedine ograničene, ali ipak bitne vidove grada i
urbanih artefakata, koje, kao i sam grad, karakterizira njihova
vlastita povijest, a time i njihov vlastiti oblik. U oba slučaja jasno je
da a rh ite k tu ra predstavlja samo jedan vid mnogo složenije
stvarnosti, veće strukture. Ali istovremeno, kao krajnja dokaziva
činjenica te stvarnosti, arhitektura tvori najkonkretniju moguću
poziciju s koje se problem može sagledavati.

Ovo ćemo bolje shvatiti pogledamo li specifične urbane artefakte,

je r če se tada pred nama smjesta otvoriti niz očitih problema.
Prim jetiti ćemo i probleme koji su manje očiti: oni uključuju
kvalitetu i jedinstvenost svakog urbanog artefakta.

U gotovo svim europskim gradovima postoje velike palače, kompleksi

zgrada ili aglomeracije koje tvore čitave dijelove grada i čija funkcija
danas više nije ona izvorna. Kad posjetimo monument tog tipa, npr.
Palazzo della Ragione u Padovi, uvijek nas iznenadi niz pitanja
koje se u vezi s njim pojavljuju. Posebno smo zatečeni višestrukošču
funkcija koje takve zgrade mogu sadržavati tijekom vremena, te
činjenicom da su te funkcije u potpunosti neovisne o obliku.

Palazzo della Ragione, Padova, Italija.

27
Istovremeno, upravo nas se oblik doima; mi ga živimo i doživljavamo,
a on zauzvrat strukturira grad.

Gdje počinje individualnost takve zgrade i o čemu ona ovisi? Jasno

da ovisi više o njenom obliku nego o njenoj građi, premda i građa
igra značajnu ulogu. Individualnost zgrade ovisi i njenoj povijesti
kao složenom entitetu koji se razvio u vremenu i prostoru. Ukoliko
je npr. arhitektonska konstrukcija koju proučavamo izgrađena
nedavno, shvaćamo da neće imati jednaku vrijednost. U takvom će
slučaju prosudbi biti podvrgnuta sama arh itek tu ra i mi ćemo
raspravljati o njenom stilu ili obliku, ali nam ona neće moći ponuditi
bogatstvo vlastite povijesti koje karakterizira urbane artefakte.

Kod urbanog artefakta neke izvorne vrijednosti i funkcije ostaju,

druge se potpuno mijenjaju; neki stilistički oblici dominircgu, drugi
su manje očiti. Promatramo one vrijednosti koje ostaju - mislim tu
i na duhovne vrijednosti - pokušavamo utvrditi imaju li te vrijednosti
ikakve veze s pojavnošću zgrade, te jesu li to jedine empirijske
činjenice koje se odnose na naš problem. U tom trenutku možemo
raspravljati o svom poimanju zgrade, o svom najopćenitijem sjećanju
na zgradu kao na proizvod jedne zajednice i o odnosu prema toj
zajednici koji nam zgrada omogućuje.

Događa se i da pri posjetu palači kao što je ona u Padovi ili pri
putovanju kroz neki grad doživljavamo različita iskustva, različite
dojmove. Ima ljudi koji neko mjesto ne vole, je r ih podsjeća ne neki
zloslutan trenutak u životu; drugi mjestu pripisuju značajke dobre
kobi. Sva ta iskustva, njihov zbroj, čine grad.

Upravo u tom smislu moramo prosuđivati kvaliteta prostora - pojam

koji može biti izuzetno težak za naš moderan senzibilitet. U tom su
smislu stari narodi posvećivali mjesto, a to pretpostavlja tip puno
dublje analize od one simplicističke koju nude neka psihološka

30
tumačenja oslanjajući se samo na čitljivost oblika.

Kao što sam rekao, trebamo razmotriti samo jedan konkretni urbani
artefakt i pojavit će se čitav niz pitanja. Opća je karakteristika
urbanih artefakata da nas uvijek vraćaju na svoje glavne teme:
individualnost, locus, oblikovanje, sjećanje. Oko svakog urbanog
artefakta postoji osobit tip potpunijeg i drugačijeg znanja od nama
uobičajenog. Preostaje nam da istražimo koliko je stvarnog u tom
kompleksu znanja.

Ponavljam da je stvarnost kojom se ovdje bavim stv arn o st

arhitekture grada koja sažima ukupan karakter urbanih artefakata,
uključujući i njihovo porijeklo. Štoviše, opis oblika uzima u obzir
sve empirijske činjenice koje smo već spominjali, a koje se mogu
kvantificirati strogim promatranjem. To je djelomično ono što
podrazumijevamo pod urbanističkom morfologijom: opis oblika
urbanog artefakta. S druge strane, taj je opis samo jedan trenutak,
jedan instrument. Približava nas znanju o strukturi ali mu nije
identičan.

Prem da su se svi koji su proučavali grad kratko zadržali na

razmatranju strukture urbanih artefakata, mnogi su prepoznali da
nakon elemenata koje možemo nabrojati ostaje ame de la cite,
drugim riječima kvaliteta urbanih artefakata. Francuski su se
geografi npr. usredotočili na razvoj važnog opisnog sustava, ali ga
nisu iskoristili da bi osvojili to krajnje uporište; nakon što su naveli
d aje grad konstituiran kao cjelina, te da je ta qjelina njegov raison
d ’štre, ostavili su neistraženim značenje strukture koja im se načas
ukazala. No drugačije nisu ni mogli s obzirom na premise od kojih
su krenuli: sve te studije nisu uspjele analizirati stvarnu kvalitetu
specifičnih urbanih artefakata.

31
Urbani artefakt kao umjetničko djelo

Kasnije ću proučiti glavne smjernice ovih studija, ali je prvo potrebno

predstaviti jednu temeljnu misao i nekoliko autora čija su djela bila
vodilja ovom istraživanju.

Čim se dotaknemo pitanja individualnosti i strukture specifičnog

urbanog a rtefak ta, jav lja se niz problem a koji su, u svojoj
cjelokupnosti, sustav koji nam omogućava analizu umjetničkog djela.
S obzirom na to da je namjera sadašnjeg istraživanja utvrditi i
prepoznati prirodu urbanog artefakta, uvodno ćemo ustvrditi da
ima nešto u prirodi urbanih artefakata što ih čini vrlo sličnima - i
ne samo m etaforički - um jetničkom djelu. Oni jesu materijalne
konstrukcije, ali su i nešto drugačiji: premda uvjetovani, oni i
uvjetuju.1

Vid “umjetnosti” u urbanim artefaktima usko je povezan s njihovom

kvalitetom, njihovom jedinstvenošću, te stoga i njihovom analizom
i definicijom. To je izuzetno složen predmet, a urbanistički su
artefakti složeni sami po sebi, čak i izvan svojih psiholoških aspekata
i mada ih je moguće analizirati, teško ih je definirati. Priroda tog
problema oduvijek mi je bila posebno zanimljiva i uvjeren sam da
se izravno tiče arhitekture grada.

Uzmemo li bilo koji urbani artefakt - zgradu, ulicu, četvrt - i

pokušamo li ga opisati, javljaju se iste poteškoće koje smo već ranije
susreli u svezi s Palazzo della Ragione u Padovi. Neke su od tih
poteškoća nastale iz dvosmislenosti jezika, pa se djelomično mogu i
prevladati, ali uvijek će postojati tip iskustva prepoznatljiv samo
onima koji su prošli određenom zgradom, ulicom ili četvrti.

Tako će pojam koji neka osoba ima o urbanom artefaktu biti uvijek
drugačiji od pojm a onoga koji “živi” taj isti a rte fa k t. Ova

32
razmatranja, međutim, mogu dati druge granice našem zadatku; a
moguće je da se naš zadatak sastoji prvenstveno u određivanju
urbanog artefakta s gledišta njegova nastanka: drugim riječima, u
definiranju i klasifidranju vilice, grada, ulicu u gradu, njene lokacije,
njene funkcije, njene arhitekture, zatim mogućeg sustava ulica u
gradu, itd.

P ri toj se analizi moramo poslužiti urbanom geografijom,

urbanističkom topografijom, arhitekturom, a po potrebi i drugim
disciplinama. U sljedećim odlomcima pokušat ćemo provesti
analiziru duž tih smjernica. To znači da u općenitom smislu možemo
ustanoviti logičnu geografiju bilo kojeg grada, te je primjenjivati
poglavito na probleme jezika, opisa i klasifikacije. Tako možemo
dotaknuti i temeljno pitanje tipologije, koje još nije bilo predmetom
ozbiljnog sustavnog rada na području urbanizm a. Postojeće
klasifikacije prepune su nepotvrđenih pretpostavki, koje neizbježno
vode do besmislenog uopćavanja.

Korištenjem disciplina urbane geografije, urbane topografije i

arhitekture približavamo se široj, konkretnijoj i potpunijoj analizi
urbanih artefakata. Grad se sm atra ljudskim postignućem p ar
excellence, možda je i to povezano s onim stvarima koje se mogu
dokučiti samo stvarnim doživljavanjem danog urbanog artefakta.
Ovaj koncept grada, točnije urbanih artefakata, kao umjetničkog
djela uvijek se pojavljivao u studijarpa grada. Možemo ga naći i u
obliku prilično različitih intuitivnih zaključaka i opisa umjetnika
svih razdoblja te u mnogim manifestacijama društvenog i vjerskog
života. Dapače uvijek je postojala povezanost društvenih i vjerskih
rituala s određenim mjestom, događajem i oblikom u gradu.

P itanje grada kao um jetničkog djela, m eđutim , pokazuje se

eksplicitno i znanstveno prije svega u odnosu prema koncepciji
prirode kolektivnih artefakata što, smatram, ne može zanemariti

33
ni jedno urbanističko istraživanje. Kako su kolektivni urbani
a rte fa k ti povezani s u m jetn ičk im djelim a? Svim velikim
manifestacijama društvenog života i umjetničkom djelu zajednička
je činjenica da se rađaju u nesvjesnom životu. Taj je život kolektivan
kod prvog, a individualan kod drugog; ali to je samo sekundama
razlika, jer je jedno proizvod javnosti, a drugo za javnost: javnost je
zajednički nazivnik.

Razlažući problem na taj način, Claude Levi-Strauss2 doveo je

studiju grada do područja bogatog neočekivanim zapletima.
Primijetio je da grad, više no bilo koje drugo umjetničko djelo,
postiže ravnotežu između prirodnih i umjetnih elemenata; grad je i
objekt prirode i su b jek t k u ltu re . M aurice H albw achs3 je
postuliranjem da su imaginacija i zajedničko sjećanje tipične
karakteristike urbanih artefakata razvio tu analizu.

Studije grada koje opisuju njegovu strukturalnu složenost imaju

neočekivanu i malo poznatu prethodnicu u djelu Carla Cattanea.
Cattaneo nije nikada eksplicitno razm atrao pitanje umjetničke
prirode urbanih artefakata. U njegovom razmišljanju postoji veza
između umjetnosti i znanosti koje su shvaćene kao dva konkretna
vida razvoja ljudskog uma. Kasnije ću razm atrati odnos urbanih
atrefakata i njegovog koncepta grada kao idealnog principa povijesti.
Cattaneo nikad nije načinio razliku između grada i sela, jer smatra
da su sva naseljena mjesta djelo ljudskih ruku: “ Svako se područje
od divljine razlikuje u tome što je ono zapravo ogromno spremište
ljudskog napora i rada....Ova zemlja dakle nije djelo prirode; to je
djelo naših ruku, naša umjetna domovina.”4

Grad i regija, poljoprivredno zemljište i šuma postaju ljudskim

djelom, jer predstavljaju ogromne riznice rada naših ruku. Pa iako
su oni naša “umjetna domovina” i izgrađeni objekti, istovremeno
svjedoče i o vrijednostima; oni su sjećanje i trajnost. Grad je st u

34
m

svojoj povijesti. Odnos između mjesta, čovjeka i umjetničkog djela -

odnos koji je krajnja, odlučujuča činjenica koja oblikuje i usmjerava
urbanu evoluciju prema estetskom rezultatu - omogućuje nam
složeni način proučavanja grada. i

U obzir moramo uzeti i način na koji se ljudi snalaze unutar grada,

evoluciju i oblikovanje njihovog smisla za prostor. Mislim d aje taj
vid najvažnija osobina nekih nedavno objavljenih američkih radova,
posebice onih Kevina Lyncha.5 Evolucija smisla za prostor odnosi
se na konceptualizaciju prostora u velikoj se mjeri i može temeljiti
n a antropološkim studijama i urbanističkim karakteristikama.
Promatranja tog tipa vršio je i Maximilien Sorre, koristeći upravo
takvu građu, osobito rad Marcela Maussa o podudarnosti imena
grupa i mjesta kod Eskima.6Za sada će ovaj argument služiti samo
kao uvod u našu studiju; više će koristiti ako mu se vratimo nakon
što razmotrimo nekoliko drugih vidova urbanog artefakta - grada,
tj. velikog, sveobuhvatnog prikaza ljudskog stanja.

Ovaj ću prikaz tumačiti na podlozi njegove najčvršće i najznačajnije

pozornice: arhitekture. Ponekad se pitam zašto se arhitektura ne
analizira u smislu svoje duboke vrijednosti ljudskog djela koje
oblikuje stvarnost i građevni m aterijal u skladu s estetskom
koncepcijom. U tom smislu arhitektura nije samo mjesto ljudskog
postojanja nego je i sama dio tog postojanja, a predstavlja ju grad i
njegovi monumenti, četvrti, prebivališta i svi urbani artefakti koji
izviru iz naseljenog prostora. S tog je gledišta nekolicina teoretičara
pokušala analizirati urbanu strukturu, osjetiti čvrste točke, prava
strukturalna čvorišta grada, one točke od kojih počinje djelovanje
razuma.

Postavit ću sada hipotezu grada kao ljudskom rukom načinjenog

predmeta, kao djela arhitekture ili graditeljskih tehnika koje raste
tijekom vremena. To je jedna od najhitnijih početnih hipoteza.7

35
Čini se da korisne odgovore na mnoštvo nejasnoća još uvijek možemo
naći u djelu Camilla Sittea koji je u svojoj potrazi za zakonima
izgradnje grada, koji nisu bili ograničeni samo na tehnička
razmatranja, u potpunosti uzeo u obzir “ljepotu” urbanog prizora,
njegovog oblika: “N a raspolaganju imamo tri glavne metode
planiranja grada i nekoliko izvedenih tipova. Tri glavne metode su
ortogonalni sustav, radijalni i trok u tn i sustav. Podtipovi su
uglavnom njihovi hibridi. Umjetnički govoreći, nijedan od njih nije
zanimljiv, jer u njihovim venama ne teče ni jedna kap umjetničke
krvi. Sva tri bave se isključivo rasporedom uzoraka ulica i stoga je
njihova namjena od samog početka posve tehničke prirode. Mreža
ulica uvijek služi jedino komunikaciji, nikad umjetnosti; ona se nikad
ne može osjetilno doživjeti, nikad, osim u nacrtu, uhvatiti kao
cjelina. U našim dosadašnjim raspravama upravo iz tog razloga
nismo spominjali mreže ulica. One nas umjetnički ne zanimaju, jer
ih se ne može doživjeti u njihovoj cjelovitosti. Samo ono što možemo
obuhvatiti pogledom, što možemo vidjeti, od umjetničke je važnosti:
npr. pojedina ulica ili pojedini trg.”8

Sitteovo upozorenje važno je zbog svog empirizma i čini mi se da

nas vodi natrag do spomenutih američkih iskustava Kevina Lyncha,
gdje se umjetnička vrijednost može vidjeti kao funkcija sposobnosti
davanja konkretnog oblika simbolu. Sitteova lekcija neupitno
pomaže sprečavanju mnogih zabuna. Ona nas upućuje na tehniku
urbane izgradnje, gdje još uvijek postoji stvarni trenutak oblikovanja
jednog trga a potom i princip koji omogućava logički prijenos te
tehnike radi poučavanje tog oblikovanja. Ali kao modeli nekako
uvijek služe pojedina ulica ili određeni trg.S*

S druge stra n e , S itteova lekcija donosi i potpuno pogrešnu

predodžbu, jer svodi grad kao umjetničko djelo na jednu manje ili
više čitljivu um jetničku epizodu, umjesto da ga predstavi kao

36
konkretno, sveukupno iskustvo. Vjerujemo da je istina zapravo
obrnuta, da je cjelina puno važnya od pojedinačnih dijelova, te da
samo urbani artefakt u svojoj cjelovitosti, od sistema ulica do
pojedinosti koje se primjećuju u šetnji ulicom, određuje tu posebnu
cjelinu. Prirodno je takvu potpunu arhitekturu istražiti preko njenih
dijelova.

Moramo početi s pitanjem koje otvara put problemu klasifikacije -

pitanjem tipologije zgrada i njihovog odnosa prema gradu. Na tom
se odnosu temelji hipoteza ovog rada, te ću ga analizirati s više
različitih gledišta, uvijek uzimajući u obzir zgrade kao trenutke i
dijelove cjeline koja je grad. Taje pozicija bila jasna arhitektonskim
teo retičarim a prosvjetiteljstva. U svojim predavanjim a n a
Politehničkoj školi Durand je zapisao: “Kao što su zidovi, stupovi i
drugo, elementi zgrade, tako su zgrade elementi grada.”9

Tipološka pitanja

Grad se kao prvorazredna ljudska tvorevina, sastoji od arhitekture

i drugih djela koja tvore istinska sredstva pretvorbe prirode. Ljudi
brončanog doba prilagođavali su krajolik društvenim potrebama
izgradnjom umjetnih otoka od opeke, kopanjem bunara, odvodnih
kanala i vodenih tokova. Prve kuće zaklanjale su svoje stanovnike
od vanjskog okoliša i osiguravale klimu kojom je čovjek mogao
upravljati; razvojem urbane jezgre taj se tip kontrole proširio na
stvaranje i proširenje mikroklime. Već su neolitska sela nudila prve
pretvorbe svijeta u skladu s čovjekovim potrebama. “Umjetna
domovina” stara je kao čovjek.

37
R azličite vrste temelja.

;.k_A
“P rincipj d i A rchitettura
Civile", Francesco
M ilizia, 1832.

m H ilh rfi i, f^bTT7I

aiint
N atkrivanje dvorišta i
obzidana tržnica. j_j.il' ii..—I
A ) tlocrt grčke kuće. ;~j| f 'U n
B ) tlocrt rim ske kuće.
C) tlocrt Scipiona
M affeia ko ji prikazuje
polovinu tržnice u
Veroni.
D ) pogled na dućane na
5nEčL±: li IS fe
Ti li M\\m \W -' VH H lim 11r
tržnici (na nacrtu
označeni s “C ”).
E ) vanjskipogled na zid
ko ji okružuje tržnicu.
"Principj d i 1 ' V A 111 Z
A rchitettura C ivile”,
Francesco M ilizia, 1832.
C orralde Valvanera, Sevilja, Španjolska. Corral de Valvanera, Sevilja, Španjolska.
Prvi oblici i tipovi stanovanja, kao i hramovi i složenije zgrade,
konstituirali su se upravo u tom smislu transformacije. Tip se razvio
prema životnim potrebama i težnjama ljepoti; određeni tip bio je
povezan s određenim oblikom i načinom života, premda se njegov
konkretni oblik prilično razlikovao od društva do društva. Pojam
tipa tako je postao temelj arhitekture, činjenica koju su potvrdile i
praksa i traktati o arhitekturi.

Stoga je jasna važnost tipoloških pitanja koja su bila dijelom povijesti

a rh ite k tu re , te su se spontano pojavljivala p ri n ailask u n a
urbanističke probleme. Teoretičari poput Francesca Milizie nikad
nisu definirali tip kao takav, ali su ga sljedećom tvrdnjom najavili:
“Udobnost svake zgrade ovisi o tri glavne stavke: pjenom položaju,
obliku i organizaciji dijelova.”10Definirao bih pojam tipa kao nešto
trajno i složeno, logički princip koji prethodi obliku i tvori ga.

Jedan od glavnih teoretičara arhitekture Quatremere de Quincy

shvatio je važnost tih problema i majstorski definirao tip i model:

“Riječ ’tip’- predstavlja netolikosliku stvari^kgjutreba^kopirati ili

savršeno oponašati, koliko ideju elementakoji sam mora služiti kao
pravilo modelu...Model je, shvaćen u smislur~praktiene~džvedbe
umjetnosti, predm elkoji se mora ponavljati takav^akavjest^ tip
je, naprotiv, predmet prema kojemrnozenm zamisliti djela koja uopće
nisu nalik jedna drugima. Sve je u modelu određeno i dano; sve je u
tipu manje više neodređeno. Tako vidimo da oponašanje tipa ne
uključuje ništa što osjećaji ili duh ne bi mogli prepoznati...

Također vidimo da sve invencije, usprkos promjenama koje slijede

tijekom povijesti, svoj elementarni princip uvijek zadržavaju jasnim
i shvatljivim osjetilima i razumu. To je slično vrsti jezgre oko koje
se okupljaju i isprepliću razvoji i varijacije oblika kojima je predmet
podložan. Stoga se kroz povijest do naših dana održalo tisuće tipova,

42
a jedan je od glavnih zadataka znanosti i filozofije traženje počela i
prim arnih uzroka da bi se shvatila njihova svrha. Evo što trebamo
zvati ’tipom’ u arhitekturi, kao i u svakoj drugoj grani ljudskih
invencija i institucija... Ovu smo raspravu započeli kako bismo vratili
vrijednost jasno razumljivoj riječi tip - u mnogobrojnim djelima
metaforički korištenoj - i da bismo pokazali daje razumljiva, te da
griješe oni koji se na nju ne obaziru upravo zato što nije model ili ju
krivo prikazuju namećući joj strogost modela, što implicira uvjete
identične kopije.”11

U prvom dijelu odlomka autor odbacuje mogućnost tipa kao nečeg

što se može oponašati ih kopirati, jer u tom slučaju ne bi bilo, kao
što tvrdi u drugom dijelu, “stvaranja modela”- tj. ne bi postojalo
stvaranje arhitekture. U drugom dijelu tvrdi da u arhitekturi (bez
obzira na to je li^model ili oblikppostoji element koji igra svoju
vlastitu ulogu te da on mje nešto po čemu se ravna arhitektonski
predmet već nešto što je unatoč tome prisutno u modelu. To je
pravilo, princip koji strukturira arhitekturu.

Zapravo se može reći daje taj princip konstanta. Takav argument

pretpostavlja daje arhitektonski artefakt zamišljen kao struktura
i da je ta struktura vidljiva i prepoznatljiva u samom artefaktu.
Kao konstantu, taj princip, kojeg možemo nazvati tipičnim
elem entom ili jednostavno tipom , možemo pronaći u svim
arhitektonskim artefaktima. Tada je on i kulturni element i kao
takav može se istražiti u različitim arhitektonskim artefaktima;
tipologija na taj način postaje analitički trenutak arhitekture lako
prepoznatljiv na razini urbanih artefakata.

Tako se tipologija predstavlja kao studija tipova elemenata koji se

ne mogu dalje raščlanjivati, elemenata grada kao i elemenata
arhitekture. Pitanje monocentričnih gradova ili npr. zgrada koje
nisu ili jesu centralne, specifično je tipološko; nijedan tip ne može

43
se poistovjetiti sa samo jednim oblikom čak i ako se svi arhitektonski
oblici mogu svesti na tipove. Proces svođenja neophodna je logička
operacija i nemoguće je o problemima oblika govoriti bez te
pretpostavke. U tom su smislu sve arhitektonske teorije i tipološke
teorije, a u stvarnom je oblikovanju teško razlikovati ta dva
momenta.

Tip je, dakle, konstanta i neophodnost; no čak i ako je predodređen,

on dijalektički reagira s tehnikom, funkcijom i stilom, kao i s
kolektivnim karakterom i individualnim trenutkom arhitektonskog
artefakta. Jasno je npr. daje centralni plan čvrst i konstantan tip u
religijskoj arhitekturi; ali čak i tada svaki p u t kad se odabere
centralni plan dijalektičke teme sudjeluju u igri s arhitekturom
crkve, njezinim funkcijama, građevnim tehnikama i s kolektivom
koji je dio života te crkve. Sklon sam vjerovati da se tipovi stanovanja
nisu promijenili od antike do danas, što ne znači da se nije promijenio
sam način života ni da novi načini nisu mogući. Kuća s lođom stara
je shema; hodnik kojim se prilazi sobama neophodan je u nacrtu i
prisutan u mnogobrojnim gradskim kućama. Ali postoje i brojne
inačice te teme među pojedinačnim kućama u različitim razdobljima.

Na kraju možemo reći daje tip sama ideja arhitekture, ono što je
najbliže njenom bitku. Usprkos promjenama, tip se uvijek nametao
“osjećajima i razum u” kao princip arhitekture i grada.

Dosad se nitko problemom tipologije nije bavio sustavno i s

neophodnom širinom, no danas se njime počinju baviti škole
arhitekture, što, čini se, obećava. Uvjeren sam da se i sami arhitekti,
ukoliko žele proširiti i utvrditi svoj vlastiti rad, moraju baviti
argumentima te prirode.12 Tipologija je element koji igra svoju
vlastitu ulogu u konstituiranju oblika; ona je konstanta. Problem
je razlučiti načine u n u ta r kojih djeluje, te njezinu efektivnu
vrijednost.

44
Istina je da se mali broj studija tog područja, uz nekoliko iznimaka
i časnih pokušaja popravka propusta, dotaknuo tog problema s
dovoljno pažnje. Uvijek su ga izbjegavale ili potiskivale, odjednom
se odlučivši baviti nečim drugim - naime, funkcijom. S obzirom na
to da je problem funkcije od primarne važnosti u području našeg
istraživanja, pokušat ću prikazati na koji se način javlja u studijama
grada i urbanih artefakata općenito i kako se razvijao. Recimo
odmah da se on, tj. problem funkcije, može raspraviti samo ako
smo prvo proučili probleme opisa i klasifikacije, koji su snjime
povezane. Postojeće klasifikacije većinom, naime, nisu uspjele doći
dalje od problema funkcije.

45
 Inatila s kućom A urighi i Serapide i kupalištem u sredini, Ostia
Antica, Rim . A ksonom etrijski crtež Itala Gismondija.

ma:
N acrt kuće Aurighi, gore, i
Serapide, dolje, Ostia Antica,
Rim , prem a rekonstrukciji
Rala Gismondija, 1940.

Područje O stia Antica, Rim , uključujući kuće A urighi i Serapide,

prem a rekonstrukciji Itala Gismondija, 1940.
Kuća Diana, O stia antica,
Rim . N acrt kako ga je
rekonstruirao Italo
Gismondi, 1940.
Presjeci i pročelja različitih
orijentacija Heiiigenstadter
Strasse Nos. 82-90. Kari
Marx-Hof. Beč. Kari Ehn.
K arl Marx-Hof, Beč, započeto 1927.
Kritika naivnog funkcionalizma

Naznačili smo glavna pitanja koja se javljaju u svezi s urbanim

artefaktom - između ostalih individualnost, locus, sjećanje,
oblikovanje. Funkciju nismo spominjali. Vjerujem da svako
objašnjenje urbanih artefakata u svjetlu funkcije mora biti odbačeno
ukoliko treba razjasniti strukturu i oblikovanje tih artefakata.
Kasnije ćemo dati nekoliko primjera važnih urbanih artefakata čija
se funkcija mijenjala tijekom vremena ili onih koji čak i nemaju
određenu funkciju. Stoga je jedna od teza ove studije, u nastojanju
da potvrdi vrijednost arh ite k tu re u analizi grada, nijekanje
mogućnosti objašnjenja urbanih artefakata kroz funkciju. Držim
naprotiv daje takvo daleko od toga da razjašnjava urbane artefakte
daje regresivno, jer nas sprečava u proučavanju oblika i upoznavanju
svijeta arhitekture u skladu s njenim istinskim zakonima.

Važno je, međutim, čim prije ustvrditi da to nem a za nužnu

posljedicu odbacivanje koncepta funkcije u njenom najužem
značenju, tj. kao algebru vrijednosti koje mogu biti funkcije jedne
drugih, niti se time poriče da se između funkcija i oblika mogu
pokušati utvrditi složenije veza od linearnih veza uzroka i posljedica
(koje pobija sama stvarnost). Da budemo određeniji, odbacujemo
koncepciju funkcionalizma koju diktira ingeniozni empirizam koji
smatra da funkcije mogu odrediti oblik i u sebi samima konstituirati
urbane artefakte i arhitekturu.^

Tako zamišljena funkcija, fiziološka po prirodi, može se usporediti

s tjelesnim organom čija funkcija opravdava njegovo oblikovanje i
razvoj i čije promjene funkcija za sobom povlače promjene oblika.
U tom svjetlu funkcionalizam i organičnost, dvije glavne struje koje
su ovladale modernom arhitekturom, otkrivaju svoje zajedničke
korijene i razlog svoje slabosti i temeljne nejasnoće. Kroz njih je
oblik lišen svojih najsloženijih derivacija: tip je sveden na

50
IP

jednostavan prikaz organizacije, dijagram drkulacijskih puteva, a

arhitektura je bez autonomne vrijednosti. Tako se estetska namjera
i nužnost koje karakteriziraju urbane artefakte i utvrđuju njihove
složene veze ne mogu dalje analizirati.

Premda doktrina funkcionalizma ima ranije izvore, jasno ju je

formalno objavio i primijenio Bronislaw Malinowski, koji se
eksplicitno poziva na čovječje djelo, predm et , kuću: “Uzmite
obitavanje čovjeka...ovdje se ponovo mora uzeti u obzir cjelovita
funkcija objekta pri proučavanju različitih faza njegove tehnološke
izgradnje i elemenata njegove strukture.”13 Takav nas uvod brzo
dovodi do razmatranja isključivo svrha kojima služe predmeti koje
je izradio čovjek. Pitanje “s kojom svrhom?” jednostavno je
opravdanje koje sprečava analizu stvarnog.

U svakom arhitektonskom i urbanističkom razmišljanju kao datost

i r se uzima prisutnost koncepta funkcije koja, osobito na području
1 geografije, vodi funkcionalističkoj i organičkoj karakterizadji velikog
dijela moderne arhitekture. U studijama klasifikacije gradova
funkdja ovladava i preuzima prvenstvo nad urbanim krajolikom i
oblikom. Iako mnogi autori sumnjaju u vrijednosti i točnosti tog
tipa klasifikadje, slažu se da nema druge održive klasifikacije koja
bi se mogla ponuditi kao alternativna. Stoga se Georges C habot14,
nakon što je izjavio da je nemoguće precizno definirati grad, je r
uvijek postoji “ostatak” koji se ne može precizno opisati, okreće
funkciji, iako odmah priznaje njenu neprikladnost.

Takvim je formulacijama grad kao aglomeradja objašnjen upravo na

temelju funkdja koje njegovi stanovnid traže; funkcija grada postaje
^ry^ovrazson d ’etre i u tom se obliku otkriva. U mnogim slučajevima
studija morfologije svedenaje na jednostavnu studiju funkdje. Jednom
kad se utvrdi pojam funkdje, klasifikadje postaju očite: komerdjalni
gradovi, kulturni gradovi, industrijski gradovi, vojni gradovi itd.

51
Štoviše, čak je i u kontekstu ponešto općenite kritike koncepta
funkcije mora istaknuti da već unutar tog sustava pripisivanih
funkcija postoji teškoća u utvrđivanju uloge komercijalne funkcije.
Koncept klasifikacije u skladu s funkcijom previše je površan; on
pretpostavlja istovjetnu vrijednost za sve tipove funkcija, što
jednostavno nije slučaj. Zapravo je sve očitija dom inacija
komercijalne funkcije.

Komercijalna funkcija je temelj “ekonomskog” objašnjenja grada

koja je, počinjući klasičnom formulacijom koju je ponudio Max
Weber15, prošla određen razvoj, čemu ćemo se kasnije vratiti. Dajući
gradu klasifikaciju tem eljenom n a funkciji, logično je da se
komercijalna funkcija i u oblikovanju i u razvoju grada javlja kao
najuvjerljivije objašnjenje višestrukosti urbanih artefakata i da je
vezana s ekonomskim teorijama grada.

Čim razkčite vrijednosti pripišemo različitim funkcijama, niječemo

valjanost naivnog funkcionalizma; zapravo koristeći taj smjer
razmišljanja, vidimo da na kraju naivni funkcionalizam protuiječi
vlastitoj početnoj hipotezi. Štoviše, kad bi se urbani artefakti mogli
konstantno preoblikovati i obnavljati samo utvrđivanjem novih
funkcija, vrijednosti urbane strukture otkrivene kroz arhitekturu
bile bi kontinuirane i lako dostupne. Trajnost zgrada i obbka ne bi
imala značenje, a sama ideja prijenosa kulture, koje je grad element,
bila bi upitna. Ni jedno od toga ne odgovara stvarnosti.

No naivna funkcionalistička teorija prilično je prikladna za

elementarne klasifikacije i teško je vidjeti što bi je na toj razini
moglo zamijeniti. Ona, naime, održava određeni poredak i daje nam
jednostavnu instrumentalnu činjenicu - sve dok ne pokaže težnju
da iz tog istog poretka izluči objašnjenja za složenije činjenice.

S druge strane, definicija tipa koju smo pokušah predložiti za urbane

52
 artefakte i arhitekturu, definicija koja je prvi put artikulirana u
doba prosvjetiteljstva, dopušta nam pristup točnoj klasifikaciji
urbanih artefakata, i na kraju klasifikaciji temeljenoj na funkciji
kadgod je ova potonja vid opće definicije. Kad bismo, alternativno,
započeli klasifikacijom temeljenom na funkciji, tip bi se morao
tre tir a ti na znatno drugačiji način; ukoliko ustrajem o na
primarnosti funkcije, tip moramo shvatiti kao njen organizirajući
model. No shvaćanje tipa, prema tome i urbanih artefakata i
arhitekture, kao organizirajućeg principa određenih funkcija gotovo
nam potpuno uskraćuje mogućnost odgovarajućeg spoznavanja
stvarnosti. Čak i kad je klasifikacija zgrada i gradova u skladu s
njihovom funkcijom dozvoljena kao uopćavanje određenih vrsta
podataka, nezamislivo je svesti strukturu urbanih artefakata na
problem organiziranja neke manje ili više važne funkcije. Upravo
je to ozbiljno izobličenje u velikoj mjeri onemogućilo i još uvijek
onemogućava svaki stvarni napredak u proučavanju grada.

Jer ako urbani artefakti postavljaju samo problem organizacije i

klasifikacije, tada nem aju ni k o n tin u itet ni individualnost.
Spomenici i arhitektura nemaju razloga za postojanje; oni nam ništa
ne “govore”. Takve pozicije jasno poprimaju ideološki karakter kad
pokušavaju objektivizirati i kvaritificirati urbane artefakte;
utilitarni po prirodi, ti su pogledi prihvaćeni kao da su proizvodi za
potrošnju. Kasnije ćemo vidjeti određenije arhitektonske implikacije
tog pojma.

’Da zaključimo: spremni smo prihvatiti funkcionalnu klasifikaciju

kao praktičan i dodatan kriterij, ekvivalent brojnim drugim
■kriterijima - npr. sastav društva, sustavi izgradnje, razvoj područja,
itd. - s obzirom na to da nam takve klasifikacije donekle koriste; no
svejedno je jasno daje njihova korisnost u tome što nam više govore
o gledištu prihvaćenom za klasifikaciju nego o samom elementu.
Imajući na umu te uvjete, možemo ih prihvatiti.

53
Problemi klasifikacije

U sažetku funkcionalističke teorije namjerno sam naglasio one

vidove koji su je učinili prevladavajućom i široko prihvaćenom.
Djelomičan razlog leži u tome što je funkcionalizam imao velik
uspjeh u svijetu arhitekture i oni koji su se obrazovali u toj disciplini
tyekom proteklih pedeset godina teško se od njega odvajaju. Trebalo
bi ispitati na koji je on način zapravo odredio modernu arhitekturu
i kako još i danas sputava njenu progresivnu evoluciju: ali to nije
pitanje kojim se ovdje želim baviti.

Umjesto toga želio bih se usredotočiti na važnost drugih tumačenja

s područja arhitekture i grada koja su temelji teze koju zagovaram.
Neke od njih su socijalna geografija Jean a T ricarta, teorija
postojanosti Marcela Poćtea i prosvjetiteljska teoriju, poglavito ona
koju je zastupao Milizia. Sve me one zanimaju prvenstveno zato što
se temelje na kontinuiranom iščitavanju grada i njegove arhitekture
i značajne su za opću teoriju urbanih artefakata.

Za Tricarta16je društveni sadržaj grada temelj za njegovo čitanje:

studija društvenog sadržaja mora prethoditi opisu geografskih
artefakata koji konačno urbanom krajoliku daju njegovo značenje.
Društvene činjenice, u mjeri u kojoj se javljaju kao određen sadržaj,
prethode oblicima i funkciji te ih, može se reći, obuhvaćaju.

Zadatak humane geografije je studija struktura grada u odnosu na

oblik mjesta na kojem se pojavljuju; to čini neophodnom sociološku
studiju rryesta. Ali prije nego što se proslijedi s analizom mjesta,
potrebno je a priori utvrditi granice unutar kojih se mjesto može
odrediti. Tricart stoga utvrđuje tri različita poretka ili mjerila:

54
1. mjerilo ulice, uključujući izgrađena područja i prazne prostore
koji je okružuju

2. mjerilo četvrti, koje se sastoji od grupe arhitektonskih blokova

zajedničkih karakteristika

3. mjerilo cijeloga grada, promatranog kao grupu četvrti.

Princip koji ove kvantitete čini homogenima i povezuje ih je

društveni sadržaj.

Na temelju Tricartove teze razvit ću osobit tip urbane analize koja

odgovara pjegovim premisama i uzima topografsko gledište koje
mi se čini prilično važnim. Ah bih prije toga želio zabilježiti temeljnu
primjedbu mjerilu koje predlaže, tj. trima dijelovima na koje on
dijeli grad. Možemo prihvatiti da urbane artefakte treba proučavati
samo kroz pojam mjesta, ali ne možemo se složiti da se mjesta
ponekad mogu objasniti na temelju različitih mjerila. Štoviše, čak i
da prihvatimo da je zamisao korisna, bilo didaktički, bilo za
praktično istraživanje, ona podrazumijeva i nešto neprihvatljivo,
jer ne uzima u obzir kvalitetu urbanih artefakata.

Stoga, premda ne niječemo u potpunosti postojanje različitih mjerila

studije, vjerujemo da je neshvatljivo misliti da se urbani artefakti
na neki način mijenjaju zbog svoje veličine. Suprotna teza, kao i
mnoge druge, implicira prihvaćanje principa da se grad mijenja
svojim širenjem ili da su urbani artefakti različiti sami po sebi zbog
veličine u kojoj se proizvode. Kao što je ustvrdio Richard Ratcliff:
“Razmatrati probleme lošeg lokacijskog rasporeda samo u kontekstu
velegrada znači poticati raširenu ali pogrešnu pretpostavku da se
radi o problemima veličine. Vidjet ćemo da se problemi kojima ćemo
se baviti javljenu u različitim stupnjevima intenziteta u selima,
gradovima, većim gradovima, velegradovima, jer su dinamičke snage

55
urbanizma vitalne gdjegod su čovjek i stvari zbijeni, a urbani
organizam podložan je istim prirodnim i društvenim zakonima
neovisno o veličini. Pripisati probleme grada njegovoj veličini znači
podrazumijevati da se rješenja nalaze u obrtanju procesa rasta, tj.
u dekoncentraciji; no i pretpostavka i implikacija su upitne.”17

U mjerilu ulice jedan od temeljnih elemenata urbanog krajolika su

naseljene nekretnine, dakle struktura urbanog vlasništva. Govorim
o naseljenim nekretninama, a ne o kući stoga što je definicija daleko
preciznija u različitim europskim jezicima. Termin “nekretnine”
povezan je sa zemljišnim knjigama u kojima je kao glavna namjena
zemljišta određena izgradnja. Naseljena se zemlja u velikoj mjeri
koristi za stanovanje, ali možemo govoriti i o specijaliziranoj
nekretnini i mješovitom tipu nekretnine, premda ta klasifikacija,
iako korisna, nije dovoljna.

Da bismo klasificirali zemljište, možemo početi s nekim iz nacrta

lako uočljivim razmatranjima. Tako imamo sljedeće:

1. blok kuća okruženih slobodnim prostorom

2. blok međusobno povezanih kuća koje gledaju na ulicu, tvoreći

neprekinut zid usporedan sa samom ulicom

3. duboki blok kuća koji gotovo u potpunosti zauzima raspoloživi

prostor

4. kuće zatvorenih dvorišta i malih unutarnjih gradnji.

Klasifikacija tog tipa može se smatrati opisnom, geometrijskom ili

topografskom. Možemo je nastaviti i sakupiti druge klasifikacijske
podatke povezane s tehničkom opremljenošću, stilističkim
pojavnostima, odnosom između zelenih i izgrađenih površina, itd.
Pitanja potaknuta tim podacima mogu nas dovesti do glavnih tema

56
koje se, grubo rečeno, bave

1. objektivnim činjenicama

2. utjecajem strukture nekretnina i ekonomskih podataka

3. povijesno-društvenim utjecajima.

Struktura nekretnina i ekonomska pitanja od osobite su važnosti i

usko su povezana s onim što nazivamo povijesno-društvenim
utjecajima. Da bismo pokazali prednosti analize tog tipa, u drugom
poglavlju ove knjige proučit ćemo probleme stanovanja i stambenih
četvrti. Za sada ćemo nastaviti s predmetom strukture nekretnina
i ekonomskih podataka, premda će ovaj drugi biti sažeto prikazan.

Oblik parcela zemljišta u gradu, njihovo oblikovanje i evolucija

predstavljaju dugačku povijest urbanog vlasništva i društvenih
slojeva blisko povezanih s gradom. Tricart je jasno izrekao da analiza
suprotnosti u obliku parcela potvrđuje postojanje klasnih borbi.
M odifikacije stru k tu re n ek retn in a, koje možemo p ra titi s
apsolutnom preciznošću kroz povijesne katastarske karte, ukazuju
na uspon gradske buržoazije i pojavu progresivne koncentracije
kapitala.

Kriterij tog tipa primijenjen na grad s tako izuzetnim životnim

ciklusom kao stari Rim nudi podatke paradigmatske jasnoće.
Omogućava nam da pratimo evoluciju od poljoprivrednog grada do
oblikovanja velikih javnih površina carskog doba i zatim prijelaz s
atrijskih kuća iz doba Republike do oblikovanja velikih plebejskih
insula. Ogromna zemljišta koja su tvorila insul, i izuzetna koncepcija
kuće-četvrti preteče su koncepta modernog kapitalističkog grada i
njegove prostome podjele. Oni pomažu i razumijevanju njegovih
disfunkcija i protuiječja.

57
 I

Nekretnine koje smo ranije razmatrali s topografskog gledišta, u

društveno-ekonomskom kontekstu nude i druge mogućnosti
klasifikacije. Možemo razlikovati sljedeće:

ISI*:
1. “predkapitalističku” kuću, koju je podigao vlasnik bez namjere
i
u-/ daljnjeg iskorištavanja

2. “kapitalističku” kuću, koja je namijenjena iznajmljivanju i u

svakom je pogledu podređena dobivanju dobiti. Prvotno je bila
namijenjena bogatim ili siromašnima, ali u prvom slučaju klasni
status kuće brzo pada radi društvenih promjena. Te su promjene
statusa stvarale uništene zone, jedan od najtipičnijih problema
modernog kapitalističkog grada, koji je kao takav predmet posebnog
proučavanja u SAD-u, gdje su ti problemi očitiji nego u Italiji

3. “parakapitalistička” kuća, izgrađena za jednu obitelj s jednim

katom za iznajmljivanje

4. “socijalistička” kuća, novi tip izgradnje koji se javlja u

socijalističkim zemljama i naprednim demokratskim zemljama, gdje
zemljišta više nisu u privatnom vlasništvu. Među najranijim
europskim primjerima su i kuće koje je podigao grad Beč nakon
1.svjetskog rata.

Ako ovu analizu društvenog sadržaja pažljivo primijenimo na

urbanističku topografiju, ona nam može pružiti prilično potpuno
poznavanje nekog grada; takva se analiza odvija pomoću sukcesivne
sinteze, iznoseći određene temeljne činjenice koje na kraju
obuhvaćaju općenitije činjenice. Osim toga, kroz analizu društvenog
sadržaja, formalni vid urbanih artefakata dobiva prilično uvjerljivo
tumačenje, a javljaju se i neke teme značajne za urbanu strukturu.

58
Sa znanstvenog gledišta rad Marcela Poetea18je nesumnjivo jedna
od najmodernijih studija grada. Poete se bavi urbanim artefaktima
u mjeri do koje oni ukazuju na stanje urbanog organizma; oni
omogućuju precizne podatke koji se potvrđuju u postojećem gradu.
Njihov raison d ’štre je njihov kontinuitet: dok se geografski,
ekonomski i statistički podaci moraju uzeti u obzir zajedno s
povijesnim činjenicama, poznavanje prošlosti stvara uvjete
sadašnjosti i mjerilo budućnosti.

Takva saznanja omogućava nam proučavanja nacrta grada; on ima

precizne oblikovne karakteristike: npr. obbk gradskih ubca može
biti ravan, krivudav ih zavojit. Ah i opći oblik grada ima svoje vlastito
značenje, a njegove su potrebe prirodno izražene u njegovim
izgrađenim djelima koja, osim nekih očitih razlika, imaju i
neporecivih sličnosti. Tako je u urbanoj arhitekturi između oblika
stvari tijekom povijesti uspostavljena manje više jasno artikulirana
veza. U kontekstu razlika između povijesnih razdoblja i civilizacija
moguće je provjeriti određenu postojanost tema, a ta postojanost
omogućava relativno jedinstvo urbanog izraza. Otuda se razvijaju
odnosi između grada i geografskog područja, koji se učinkovito mogu
analizirati kroz uloge ulice. Tako u Poeteovoj analizi ulica dobiva
veliko značenje; grad se rađa na utvrđenom mjestu, ali ulica mu
daje život. Povezanost sudbine grada i prometnih arterija postaje
temeljni princip razvoja.

U svojoj studiji odnosa ulice i grada Poete dolazi do važnih

zaključaka. Za bilo koji grad trebalo bi biti moguće utvrditi
klasifikaciju ulica koja bi se onda morala odraziti na k arti
goegrafskog područja. Ulice, bilo kulturne ili trgovačke, također bi
se morale moći okarakterizirati prema prirodi promjena koje su
uzrokovale. Tako Poete ponavlja opažanje grčkog geografa Straba
o “gradovima sjenama” duž Flaminijanskog puta, čiji se razvoj
objašnjava prije kao “posljedica toga što su se našli duž te ceste,

59
nego zbog neke njima svojstvene važnosti.”19

Poeteova analiza s ulice prelazi na urbanističko zemljište, koje sadrži

i prirodne i gradske artefakte i veže se s cjelovitom kompozicijom
grada. U kompoziciji grada sve mora izražavati stoje moguće vjernije
osobit život kolektivnog organizma. Temelj tog organizma, tj. grada,
je postojanost nacrta.

Pojam postojanosti važan je za Poeteovu teoriju; on upućuje na

analizu Pierre Lavedana20, jednu od najpotpunijih analiza kojima
raspolažemo, karak terističn u po naizm jeničnom um etanju
elemenata iz geografije i povijesti arhitekture. Kod Lavedana je
pokretač plana postojanost i taj pokretač postaje glavni predmet
urbanističkog istraživanja, jer se kroz razumijevanje tog plana može
ponovo otkriti prostorno oblikovanje grada. Pokretač utjelovljuje
pojam postojanosti koji se odražava u fizičkim strukturama grada,
ulicama i urbanim monumentima.

Doprinosi Poetea i Lavedana, zajedno s doprinosima geografa

Chabota i Tricarta, među najznačajnijim su prilozima francuske
škole teoriji grada.

Doprinos prosvjetiteljske misli sveobuhvatnoj teoriji urbanih

artefakata zaslužuje zasebnu studiju. Jedan od ciljeva pisaca
traktata iz 18. stoljeća bio je utvrditi principe arhitekture koji bi se
mogli razviti iz logičkih temelja, u određenom smislu neovisno o
oblikovanju, zbog čega je tra k ta t dobio oblik niza propozicija
izvedenih serijski, jedna iz druge. Drugo, oni su o elementu
razmišljali uvijek kao o dijelu sustava, sustava grada; stoga je grad
bio taj koji je pojedinačnim zgradama dao kriterije nužnosti i
stvarnosti. Treće, oni su razlikovali oblik, kao krajnju manifestaciju
strukture, od analitičkog vida strukture; tako je oblik imao vlastitu
“klasičnu” postojanost koja se nije mogla svesti na logiku trenutka.

61
Nadugačko bi se moglo raspravljati o drugom argumentu, ali bi
zato svakako bilo potrebno mnogo temeljitije znanje. No jasno je da
je taj argument primjenjiv na postojeći grad, te da postulira budući
grad i neodvojivu vezu između konstitucije artefakta i njegovog
okruženja. No već je Voltaire u svojoj analizi grand siecla ukazao
na granice takve arhitekture: kako bi grad bio nezanimljiv kad bi
zadatak svakog izgrađenog djela bio samo utvrđivanje njegovog
izravnog odnosa sa samim gradom21 Manifestaciju tih koncepata
nalazimo u napoleonskim planovima i projektima, koji predstavljaju
jedan od trenutaka najveće ravnoteže u urbanoj povijesti.

Teoriju Milizije možemo proučiti na temelju tih triju argumenata

razvijenih tijekom prosvjetiteljstva22. Klasifikacija koju je predložio
Milizia, arhitektonski esejist zaokupljen teorijam a urbanih
artefakata, bavi se i pojedinačnim zgradama i gradom u cjelini. On
je urbanističke zgrade klasificirao kao privatne ili javne; prve su
označavale stanovanje, a potonje su obuhvaćale neke “glavne
elemente” koje ću nazvati primarnima. Osim toga, on te grupacije
predstavlja kao klase, što mu unutar njih omogućava uvođenje
razlikovnih osobina, razlikujući svaki glavni element kao građevni
tip unutar opće funkcije, ili bolje, opće ideje grada. Npr. vile i kuće „
su u prvoj klasi, dok su u drugoj klasi policijske zgrade, javne zgrade,
skladišta, itd. Zgrade javnog korištenja dalje se razlikuju kao
sveučilišta, knjižnice, itd.

Milizijina analiza se kao prvo odnosi na klase (privatno i javno),

kao drugo na smještaj elemenata u gradu i kao treće na oblik i
organizaciju pojedinačnih zgrada. “Zbog bolje dostupnosti, te zgrade
za javno korištenje trebaju biti smještene blizu središta grada i
organizirane oko velikog središnjeg trga.”23 Opći sustav je grad;
razvoj njegovih elemenata je zatim povezan s razvojem prihvaćenog
sustava grada.

62
Kakvu vrstu grada zamišlja Milizia? To je grad mišljen zajedno sa
svojom arhitekturom'. “Čak i bez ekstravagantnih zgrada, gradovi
mogu biti lijepi i odisati žudnjom. Ah govoriti o lijepom gradu znači
govoriti i o dobroj arhitekturi.”24 Tu bi tvrdnju, čini se, potpisale
sve prosvjetiteljske rasprave o arhitekturi; lijep grad znači dobru
arhitekturu i obratno.

Malo je vjerojatno da su prosvjetiteljski mislioci ikad razmišljali o

toj tvrdnji, toliko je bila utkana u njihov način mišljenja. Znamo da
je njihovo nerazumijevanje gotičkog grada bio rezultat njihove
nesposobnosti prihvaćanja vrijednosti pojedinačnih elemenata, koji
su tvorili urbani krajolik, bez uspostavljanja odnosa tih elemenata
s nekim većim sustavom. Ako su se u nerazumijevanju značenja, a
time i ljepote gotičkog grada pokazali kratkovidnima, time nisu svoj
vlastiti sustav učinili netočnim. Ipak, mi danas ljepotu gotičkog
grada nalazimo upravo u činjenici da predstavlja izuzetan urbani
artefakt, čija je jedinstvenost jasno prepoznatljiva u njegovim
komponentama. Istraživanjem dijelova grada spoznajemo njegovu
ljepotu; i ona sudjeluje u sustavu. Nema ničeg pogrešnijeg od
organske ili spontane definicije gotičkog grada.

No još je jedan vid modernog u Milizijinom gledištu. Nakon što je

utvrdio pojam klasa, on nastavlja klasifikacijom svakog građevnog
tipa unutar općih smjernica i svaki karakterizira prema funkciji.
Taj pojam funkcije, koju obrađuje neovisno o općim razmatranjima
oblika, shvaćen je više kao svrha zgrade nego kao njena funkcija
per se. Tako su u istoj klasi i zgrade s praktičnom svrhom i zgrade
izgrađene za manje opipljive ili pragmatične funkcije; npr. zgrade
javnog zdravstva ili sigurnosti u istoj su klasi kao gradnje izgrađene
zbog svoje veličanstvenosti ili velebnosti.

Barem su tri argumenta u korist takvog gledišta. Najvažniji je

prepoznavanje grada kao složene strukture u kojoj se mogu naći

63
dijelovi koji funkcioniraju kao umjetnička tijela. Drugi se odnosi na
vrijednost pripisanu općem tipološkom diskursu o urbanim
artefaktima ili, drugim riječima, uviđanju da se vidovi grada, koji
po prirodi traže složenije objašnjenje, mogu tehnički objasniti
ukoliko se svedu na svoj tipološki bitak. Treći argument odnosi se
na činjenicu da taj tipološki bitak ima “svoju ulogu” u ustroju
modela.

Npr. u analizi monumenta Milizia uspostavlja tri kriterija: “da je

usmjeren prema javnom dobru; da je prikladno lociran; i da je
ustrojen prema zakonima uklapanja.”25 “S obzirom na običaje po
kojima se ravna izgradnja monumenata, ništa se općenito ovdje više
ne može reći osim da bi trebali biti smisleni i izražajni, jednostavnog
ustroja, kratkih i jasnih inskripcija, tako da i letimičan pogled
otkriva učinak radi kojeg su izgrađeni.”26 Drugim riječima, što se
tiče prirode monumenta, čak i ako ne možemo ponuditi više od
tautologije - monument je monument - ipak možemo utvrditi uvjete
okruženja koji pokazuju njegove tipološke i kompozicijske
karakteristike, bilo da precizno razjašnjavaju njegovu prirodu ili
ne. Te su karakteristike većinom urbane prirode; no one su
jednakomjerno i uvjeti arhitekture, tj. kompozicije.

Temeljno pitanje kojem ćemo se vratiti kasnije je sljedeće: principi

i klasifikacije prosvjetiteljske koncepcije bili bi opći vidovi
arhitekture, ah je u svojim ostvarenjima i vrednovanju arhitektura
prvenstveno uključivala pojedinačni rad i pojedinačnog arhitekta.
Sam Milizia prezirao je graditelje koji su miješali arhitektonske i
društvene redove, kao i predlagače objektivnih modela funkcionalne
organizacije kakve je kasnije proizvodio romantizam, tvrdeći da
“izvesti funkcionalnu organizaciju iz košnica znači otići u lov na
kukce...”27 Ovdje ponovo unutar jedne formulacije nalazimo dvije
teme koje su postale iznimno važne u daljnjem razvoju arhitektonske
misli i koje su već svojim dvojnim vidovima organičnosti i

64
funkcionalizma najavile senzibilitet romantizma; apstraktni red
organizacije i pozivanje na prirodu.

S obzirom na samu funkciju, Milizia je zapisao: “....zbog njene

ogromne raznolikosti funkcionalna se organizacija ne može uvijek
regulirati utvrđenim i postojanim zakonima i uslijed toga mora se
uvjjek oduprijeti uopćavanju. Najpoznatiji arhitekti, kad se žele
baviti funkcionalnom organizacijom, u većini slučajeva umjesto
pravila koja bi se mogla naučiti uglavnom stvaraju crteže i opise
svojih zgrada.”28

Ovaj odlomak jasno pokazuje da je funkcija ovdje shvaćena kao

odnos, a ne prikaz organizacije; zapravo je kao takva odbijena. Ali
taj stav nije spriječio suvremenu potragu za pravilima koja bi mogla
prenijeti principe arhitekture.

Složenost urbanih artefakata

Sada ću razmotriti neka pitanja koja se javljaju u različitim upravo

iznesenim teorijama, s naglaskom na određenim točkama bitnim
za sadašnju studiju. Prva teorija o kojoj smo govorili nastala je u
francuskoj školi geografa; primijetio sam daše, premda je dala dobar
opisni sustav, kratko zadržala na analizi ustroja grada. Posebno
sam spomenuo djelo Chabota, za kojeg je grad cjelokupnost koja
gradi samu sebe i u kojoj svi elementi sudjeluju u oblikovanju ame
de la cite. Kako se ovo drugo opažanje može pomiriti s Chabotovom
studijom funkcije? Odgovor, već implicitno izrečen, djelomično je
sugeriran u Sorreovoj kritici Chabotove knjige. Sorre je napisao da
za Chabota, u biti, “jedino život objašnjava živo t”. To znači da
ukoliko grad objašnjava sama sebe, klasifikacija prema funkcijama
nije objašnjenje, nego prije opisni sustav. Drugim riječima: lako je

65
opravdati opis funkcije; poput svake druge studije urbanističke
morfologije, ona je sredstvo. S obzirom na to da ona ne postavlja
nikakav element kontinuiteta između genre de vie i urbanističke
strukture, kako bi željeli sljedbenici naivnog funkcionalizma,
korisna je koliko i bilo koji drugi element analize. Iz Chabotovih
studija zadržat ćemo njegov koncept grada kao cjeline i njegov
pristup razumijevanju te cjeline pomoću studije njenih različitih
manifestacija i njenog ponašanja.

U predstavljanju Tricartovog djela pokušao sam ukazati na važnost

studije grada koja kao polaznu točku uzima društveni sadržaj;
vjerujem da studija društvenog sadržaja može na konkretan način
rasvijetliti značenje urbane evolucije. Posebno sam naglasio vidove
tog istraživanja koji se odnose na urbanističku topografiju, a time i
na oblikovanje granica i vrijednost urbanog zemljišta koji su temeljni
elementi grada; kasnije ćemo te vidove razm atrati s gledišta
ekonomske teorije.

S obzirom na Lavedanovo djelo, možemo postaviti sljedeće pitanje:

ako je stru k tu ra koju predlaže Lavedan stvarna, stru k tu ra
oblikovana ulicama, monumentima i sličnim, na koji je način ona
povezana s ovom studijom? Struktura, prema Lavedanovom
shvaćanju, znači strukturu urbanih artefakata, i u tom smislu
nalikuje Poeteovom pojmu postojanosti plana i plana kao pokretača.
S obzirom na to daje taj pokretač po prirodi i stvaran i apstraktan,
ne može se svrstati pod funkciju. Štoviše, budući da se svaka funkcija
može artikulirati kroz oblik, a oblici pak potencijalno mogu postati
urbani artefakti, može se reći da oblici teže sami svojoj artikulaciji
kao urbani elementi. Stoga se, ako je oblik uopće artikufiran, može
pretpostaviti da specifični urbani artefakt traje zajedno s njim i da
upravo oblik opstaje u nizu preoblikovanja koja tvore urbani artefakt
par excellence.
Već sam kritizirao klasifikacije naivnog funkcionalizma; ponavljam,
prihvatljive su samo unutar udžbenika arhitekture, za koje su
prikladne. Takve klasifikacije pretpostavljaju da su svi urbani
artefakti stvoreni radi statičnog služenja određenoj funkciji i da se
njihov ustroj točno poklapa s funkcijom koju obnašaju u određenom
tre n u tk u . Ja , nap ro tiv držim , da grad opstaje u svojim
transformacijama i da su složene ili jednostavne transformacije
funkcija, j£roz koje postupno prolazi, trenuci u realitetu njegove
strukture. Funkcija ovdje znači složeni odnos između mnogih nizova
činjenica. Odbijam linearna tumačenja uzroka i posljedica, jer ih
sama stvarnost osporava. Ovaj se stav jasno razlikuje od stava
“korištenja” ili “funkcionalne organizacije”.

Također bih želio naglasiti svoju suzdržanost glede određenog

nazivlja i čitanja grada i urbanih artefakata koji predstavljaju
ozbiljnu prepreku urbanističkom istraživanju. Na mnoge je načine
to nazivlje povezano sjedne strane s naivnim funkcionahzmom, a s
druge s oblikom arhitektonskog romantizma. Tu mishm na dva
pojma, organički iracionalni, koje je arhitektonsko nazivlje posudilo
i koji nam, premda nesumnjive povijesne vrijednosti u razlikovanju
stilova ili tipova arhitekture, ne mogu pomoći u objašnjavanju
koncepata ili shvaćanju urbanih artefakata.

Pojam organički potječe iz biologije; u nekim drugim tekstovima

naveo sam da je temelj funkcionalizma Friedricha Ratzela bila
hipoteza koja je usporedila grad s organizmom, oblikom kojeg je
načinila sama funkcija29Taje fiziološka hipoteza koliko sjajna toliko
i neprimjenjiva na strukturu urbanih artefakata i arhitektonsko
oblikovanje (premda je njena primjena u oblikovanju poseban
predmet i zahtijeva smostalno razmatranje). Među najistaknutijim
pojmovima .tog organičkog jezika su organizam, organički rast,
urbano tkivo. U nekim su ozbiljnim ekološkim studijama sugerirane
paralele između grada i ljudskog organizma i procesa biološkog

67
 ,•i svijeta, no ubrzo su napuštene. To nazivlje zapravo toliko prožima
■i i
sve radove koji se bave ovim područjem da se na prvi pogled čini da
je ono blisko povezano s građom koja se razmatra, te je samo uz
I poteškoće moguće izbjeći uporabu naziva arhitektonski organizam
i zamijeniti ga prikladnijim izrazom građevina. Isto vrijedi i za riječ
tkivo. Čini se čak da neki autori određuju modernu arhitekturu
tout court kao organsku, a zahvaljujući svojoj sugestivnoj moći, to
je nazivlje brzo prešlo iz studija30u profesiju i novinarstvo.

Jednako je neprecizno i nazivlje tzv. racionalističke varijante.

Govoriti 6 racionalnom urbanizmu jednostavno je tautologija, s
obzirom na to daje racionalizacija izbora prostora po definiciji uvjet
urbanizma. Nesumnjiva je vrijednost “racionalističkih” definicija
u tome što urbanizam smatraju disciplinom (upravo zbog svog
racionalnog karaktera) i stoga nude daleko najkorisnije nazivlje.
Srednjovjekovni grad nazvati organičkim otkriva potpuno
nepoznavanje političkih, vjerskih i ekonomskih struktura grada tog
doba, da ne spominjemo prostomu strukturu. No točno je ako
kažemo da je plan Mileta racionalan, premda je tvrdnja previše
općenita da bi bila generička i ne daje nam stvarnu sliku plana
Mileta (osim što stvara i zabunu, jer racionalno miješa s običnim
geometrijskim prikazom)

Oba ta vida Milizia je prikladno okarakterizirao u komentaru o

funkcionalnoj organizaciji i košnicama, koji smo ranije naveli31Stoga
to nazivlje, premda bi nas njegova nesumnjiva poetska izražajnost
mogla zanimati kao takva, nema nikakve veze s teorijom urbanih
artefakata. To je zapravo zbunjujući krug i bilo bi ga bolje potpuno
napustiti.

Urbani artefakti su, kao što smo rekli, složeni; to znači da se sastoje
od dijelova,' a svaki je dio drugačije vrijednosti. Stoga smo, govoreći
o tipološkom bitku u arhitekturi, rekli da on “u modelu ima posebnu

li: 68

l*
Brku
ulogu”; drugim riječima, tipološki bitak je njegov sastavni element.
Međutim, prije nego što se okušamo u tipološkom čitanju grada
temeljenom na teoriji urbanih artefakata i njihove strukture, nužno
je utvrditi neke precizne definicije.

U čemu je složenost urbanih artefakata? Djelomičan odgovor već

smo dali govoreći o teorijama Chabota i Poetea. Možemo se složiti
da njihove izjave u svezi s dušom grada i konceptom trajnosti
nadilaze naivni funkcionalizam i približavaju se razumijevanju
kvalitete urbanih artefakata. S druge strane , vrlo je malo pažnje
posvećeno problemu kvalitete urbanih artefakata. On se pojavljuje
uglavnom u povijesnim istraživanjima, iako već postoji napredak u
prepoznavanju sličnosti prirode urbanih artefakata i prirode
umjetničkog djela i, što je najvažnije, prepoznavanju njihovog
kolektivnog karaktera kao ključnog elementa za razumijevanje
urbanih artefakata.

Na temelju tih razmatranja moguće je u osnovnim crtama ponuditi

tip čitanja urbanih struktura. Ah moramo započeti s dva opća niza
pitanja. Prvo: s koje je točke gledišta moguće čitanje grada; na koliko
se načina može razumjeti njegova struktura? Da li se za čitanje
može reći da je interdisciplinarno i što to znači; da li su neke
discipline važnije od drugih? Očito je da su ta pitanja usko povezana.
Drugo: koje mogućnosti ima autonomna urbana znanost?

Od ta dva pitanja drugo je, jasno, odlučujuće. Zapravo, ako urbana

znanost postoji, prva grupa pitanja nema puno značenja; ono što se
danas često definira kao interdisciplinarno nije ništa drugo do
problem specijalizacije i javlja se u svakom području znanja. Ah
odgovor na drugo pitanje zahtijeva sagledavanje grada u cjelini u
kojoj svi njegovi dijelovi sudjeluju u konstituiranju grada kao
artefakta. Drugim riječima, na najopćenitijoj se razini mora shvatiti
da grad predstavlja napredak ljudskog razuma i da je ljudska

69
 Dio katedrale, prije arapska džamija, Kordoba, Španjolska.

■Mezquita ili arapska džamija

Medjid-al-Djamia, 8. do 10.
stoljeće, Kordoba, Španjolska, i
njezina preoblika u katedralu,
1599. Gore: nacrt tijekom
arapskog razdoblja. Dolje: nacrt
katedrale.

Pogled na katedralu iz zraka, prije arapska džamija, Kordoba, Španjolska,

kreacija par excellence. A ta tvrdnja dobiva značenje samo kad
naglasimd/temeljnu crtu, a to je da su grad i svaki.urbani artefakt
po prirodi kolektivno djelo. Cesto me pitaju zašto nam samo
povjesničari daju potpunu sliku grada. Vjerujem da je odgovor u
tome što se povjesničari bave urbanim artefaktom u njegovom
totalitetu.

Monumenti i teorija trajnosti

Jasno je da je pogrešno razmišljati o urbanoj znanosti kao o

povijesnoj znanosti, jer bismo u tom slučaju morali govoriti samo o
urbanističkoj povijesti. Ono što želim reći je da se urbana povijest s
gledišta urbane strukture čini korisnijom od bilo kojeg drugog oblika
ištr^ivanja. grada. O tome koliko je povijest pridonijela urbanoj
znanosti kasnije ću detaljnije raspravljati. S obzirom na to daje taj
problem od posebne važnosti bilo bi korisno odmah iznijeti nekoliko
primjedbi.

Prva se tiče teorije trajnosti kako su je postavili JPoete i Lavedan,

Taje teorija donekle povezana s mojom početnom hipotezom o gradu
kao predmetu koji je načinio čovjek. Moramo zapamtiti da, s gledišta
teorije znanja, razlika između prošlosti i budućnosti, u velikoj mjeri
odražava činjenicu da se prošlost djelimično proživljava u
sadašnjosti, a to može biti značenje koje pridajemo trajnostima. To
je prošlost koju još uvijek proživljavamo.

Poeteova teorija ne izjašnjava se izričito o tom pitanju, ali ću je

ipak pokušati sažeti. Iako iznosi mnoštvo hipoteza, a među njima
su i ekonomska razmatranja koja se odnose na razvoj grada, ona je
u biti povijesna teorija usredotočena na pojavu “trajnosti”. Te
trajnosti iskazuju monumenti, fizički znakovi prošlosti, kao i osnovni

71
 1

oblik i plan grada koji je odolio vremenu. Ovo posljednje najvažnije

je Poeteovo otkriće. Gradovi teže očuvanju svojih osi razvitka,
zadržavaju izvorni oblik i rastu u skladu sa smjernicom i značenjem
svojih Starijih artefakata, koji se često čine dalekima u odnosu na
današnje. Ponekad ti artefakti opstaju praktično nepromijenjeni,
obdareni trajnom vitalnošću; drugi put se iscrpljuju, a opstaje samo
trajnost njihovog oblika, fizičkog znaka, locusa. Najznakovitije
trajnosti su one koje daju ulica i plan. Postojanost plana očituje se
na različitim razinama; on postaje diferenciran, često deformiran,
u svojim atributima, ali u svojoj biti ostaje nepromijenjen. To je
najvredniji dio Poeteove teorije; iako ne možemo reći daje teorija u
potpunosti povijesna, ona je u biti nastala iz studije povijesti.

Na prvi se pogled može činiti da je sav kontinuitet urbanih

artefakata apsorbiran u trajnostima. No u stvarnosti to nije slučaj,
jer u gradu ne opstaju sve stvari; a ako i opstanu, njihovi su
modaliteti promijenjeni da se često odupiru usporedbi. U tom smo
smislu, da bismo objasnili urbani artefakt u skladu s teorijom
trajnosti, prisiljeni grad promatrati izvan njega samoga, sve do
današnjih aktivnosti koje ga mijenjaju. Povijesna je metoda u svojoj
biti izdvajajuća. Ona teži ne samo razlikovanju trajnosti nego se u
potpunosti usredotočuje na njih, jer samo one mogu pokazati što je
grad jednom bio pokazujući na koji se način njegova povijest
razlikuje od njegove sadašnjosti. Stoga se trajnosti u odnosu prema
gradu mogu pojaviti kao izolirani i zastranjeni artefakti, koji
karakteriziraju sustav jedino kao oblik prošlosti koji živimo i u
sadašnjosti.

Trajnosti, u tom smislu, imaju dva vida: s jedne se strane mogu

smatrati pokretačkim elementima, s druge patološkim. Artefakti
nam pomažu da grad razumijemo u njegovoj cjelovitosti, ili se javljaju
kao niz odvojenih elemenata koji se teško mogu povezati s urbanim
sustavom. Da bismo bolje prikazali razlike između trajnih elemenata

72
f-
i
;
i
koji su od vitalnog značaja i onih koji su patološki, ponovo ćemo za
primjer uzeti Palazzo della Ragione u Padovi. Spomenuo sam njen
trajni karakter, ali sada pod trajnošću ne mislim samo na to da
nam taj monument može dočarati djelić prošlosti nego i to da je
fizički oblik prošlosti poprimio različite funkcije i nastavio
funkcionirati, uvjetujući urbanističko područje u kojem se nalazi i
nastavljajući izgradnju važnog urbanističkog središta. Ta se zgrada
djelomično još uvijek koristi; premda su svi uvjereni da je ona
um jetničko djelo, njeno prizem lje još uvijek sasvim dobro
funkcionira kao trgovina na malo. Time se potvrđuje njena vitalnost.

Primjer patološke trajnosti predstavlja Alhambra u Granadi. Tu

više ne žive ni maurski ni kastilijanski kraljevi, i kad bismo prihvatili
funkcionalističku klasifikaciju, morah bismo reći da je ta zgrada
jednom predstavljala glavnu funkciju Granade. Očito je da u Granadi
prošlost doživljavamo u sasvim drugom obliku nego u Padovi. Kao
prvo, oblik prošlosti poprimio je drugačiju funkciju ah je još uvijek
usko povezan s gradom; obhk je već ižmijenjen, a možemo zamisliti
i buduće preoblike. Kao drugo, on je praktično izdvojen u gradu;
ništa mu se ne može dodati. On je ustvari suštinsko iskustvo koje
se ne može više modificirati (u tom se smislu palača Charlesa V. u
Granadi može smatrati izuzetkom je r se baš zbog nedostatka te
kvalitete mogla tako lako uništiti). No u oba slučaja urbani artefakti
su dio grada koji se ne mogu potisnuti budući da ga konstituiraju.

Pri odabiru tih dvaju primjera postojani urbani artefakt odredio

sam kao nešto nalik monumentu. Mogao sam govoriti o Duždevoj
palači u Veneciji ili o kazalištu u Nimesu ili Mezquiti u Kordobi, no
argument bi ostao isti. Sklon sam vjerovati da je postojanost kod
urbanog artefakta često uzrokom njegovog poistovjećivanja s
monumentom, a da je monument taj koji u gradu traje i simbolički
i fizički. Postojanost ih trajnost monumenta javija se kao posljedica

73
njegove sposobnosti da tvori grad, njegovu povijest i umjetnost,
njegovo postojanje i sjećanje.

Upravo smo učinili razliku između povijesne ili pokretačke trajnosti

kao oblika prošlosti koji još uvijek živimo i patološke trajnosti kao
nečeg izoliranog i zastranjeribg. Patološki oblik je u velikoj mjeri
nemoguće identificirati zbog posebnog konteksta, budući da se na
kontekst može gledati ili kao na postojanost funkcije tijekom
vremena ili kao na nešto izdvojeno iz urbane strukture, tj. kao nešto
izvan tehnološkog i društvenog razvoja. Uobičajeno je shvaćanje da
se kontekst prvenstveno odnosi na rezidencijalne dijelove grada, i
u tom je smislu njihovo očuvanje u suprotnosti s pravom dinamikom
grada; tzv. kontekstualno očuvanje odnosi se na grad u vremenu
kao balzamirano tijelo sveca na sliku njegove povijesne ličnosti. U
kontekstualnom očuvanju djeluje vrsta urbanističkog naturalizma
koja neupitno može potaknuti pojavu sugestivnih slika - npr. posjet
mrtvom gradu uvijek je nezaboravan doživljaj - no u takvim smo
slučajevim a prilično izvan one pro šlo sti koju još uvijek
proživljavamo. Prirodno je stoga što uspostavljamo odnose uglavnom
sa živim gradovima neprekinutog razvoja. Problemi mrtvih gradova
samo se rubno dotiču urbanizma; oni su predmet povjesničara i
arheologa. To je, u najboljem slučaju, apstrakcija koju tražimo da
bi urbane artefakte sveli na arheološke.

Do sada smo govorili samo o monumentima koji su čvrsti elementi

urbane strukture a imaju i istinsku estetsku namjeru. Hipoteza da
je grad čovjekovo umjetničko djelo daje jednako pravo na ekspresiju
kući ili bilo kojem manje značajnom djelu kao i monumentu. No
možda nas to odvlači od tem e;. želio sam zapravo. ustvrditijdg_
dinamički procesi grada teže višfg~ražvbju nego očuvanju, a da se.
tijekom razvoja m onum enti ne samo sačuvaju nego i stalno
predstavljaju kao pokretački elementi razvoja. Ta sečinjenica može
provjeriti.

74
 Štoviše, već sam pokušao pokazati kako sama funkcija nije dovoljna
da objasni trajanja urbanih artefakata.. Ako je porijeklo tipologije
urbanih artefakata jednostavno funkcija, teško se može razjasniti
fenomen opstanka. Funkcija mora uvijek biti određena u vremenu
i društvu; ono što tijesno ovisi o njoj, uvijek je povezano s njenim
razvojem. Urbani artefakt određen jednom funkcijom ne može biti
ništa drugo do objašpjepje te funkcije. U stvarnosti često nastavljamo
cijeniti elemente čija se funkcija tijekom vremena izgubila;
vrijednost tih artefakata često počiva jedino u njihovom obliku koji
je integriran u opći oblik grada; teg oblik postaje, takoreći, ne-različit
dio grada. Ti su artefakti često usko povezani i s konstitutivnim
elementima grada, njegovim podrijetlom i spadaju među njegove
i m onum ente. Tako uviđamo važnost param etra vrem ena u
I' proučavanju urbanih artefakata; smatrati postojani urbani artefakt
; vezanim z a jedno razdoblj.fe..pov^esti4^Pa je-od najvećih zabluda
Ij -urbanizma.
Oblik grada uvijek je oblik određenog razdoblja grada; no mnoga se
razdoblja izmjenjuju u oblikovanju grada, a on svoje lice može
promijeniti čak i za jednog ljudskog života gubeći svoje izvorne
odnose. Kao što je Baudelaire napisao: “Nema više starog Pariza;
oblik grada mijenja se brže od srca sm rtnika.”32 Kuće našeg
djetinjstva čine nam se nemoguće starima, a gra3~2'esto, mijenjajući
se, briše i naša sjećanja.

Različita razmatranja koja smo iznijeli u ovom poglavlju dopuštaju

nam da se okušamo u specifičnom čitanju grada. Grad ćemo
prom atrati kao arhitekturu različitih dijelova ili komponenti,
svodeći te komponente načelno na obitavanje i primarne elemente.
Takvim ću šenačinom iščitavanja baviti na sljedećim stranicamaT
počinjući s pojmom područja proučavanja. S obzirom na to da

75
obitavališta prekrivjgu najveći dio urbane površine i rijetko imaju
trajni karakter, njihov ću razvoj proučavati zajedno s područjem na
kojem se nalaze; tako ću govoriti o području obitavanja.

Također ću razm otriti odlučujuću ulogu koju u oblikovanju i

k o n stitu ira n ju g rad a im aju p rim a rn i elem enti. U slučaju
monumenata ta se uloga može otkriti kroz njihov karakter trajnosti
budući da oni, kao što ćemo vidjeti, imaju vrlo osobit odnos s
primarnim elementima. Dalje ćemo proučavati svrsishodnost uloge
primarnih elemenata u strukturi urbanih artefakata i razloga zbog
kojih se za urbane artefakte može reći da su umjetnička djela - ili
barem n a koji je način cjelokupna s tru k tu ra g rad a nalik
umjetničkom djelu. Prethodna analiza bi nam trebala pomoći u
prepoznavanju te cjelokupne kompozicije grada i otkrivanju razloga
njegove arhitekture.

Sve to nije nikakva novina. U pokušaju formuliranja teorije urbanih

artefakata koja je u skladu sa stvarnošću služio sam se vrlo različitim
izvorima. Stoga neke teme o kojima raspravljam - funkcija, trajnost,
klasifikacija i tipologija -jsmatram osobito značajnima.

76
^^UULLIUU U L I l J U ^T M t B ^
i — ■ r i n n n n n r T n n n n n <^ v, ^ f <iii r >iv Mi i ^ b

» S D O O ilJ O g ,* M .
jLU
JUUtaagoaoa tnaco& ua :nntsra
DSTOm DDODD^na:
iDmmiDOTalisđjDma ■ddSim
i □ m o g g D O b ^ .R S s c jc iiE z io • a g o
^c§C T 3 !□ D f f i t e b t m u r n a a a a
M

__Jlp E i " ^ C T B a a a ia

_______ CZH ~3C3i£3Q Q DQ Q Q

□ f e o — m zi

—v;
• y ; . s ,u2i2-,
» v S * ’" ------------
= ^K _______ ^
.r^..
-■j,-fy^.-r~.-* —J!'=lr:«JrSTS~
''• l i v ‘
SF

Poglavlje 2

PRIMARNI ELEMENTI I KONCEPT PODRUČJA

Područje proučavanja

U našoj smo hipotezi o gradu kao čovjekovu djelu - kao potpunoj

arhitekturi - iznijeli tri različite pretpostavke. Prva je da urbani
razvojim a vremensku dimenziju, da grad “pozna” prije i poslije.
To nam omogućuje da usporedive fenomene, koji j d o prirodi nisu
homogenijsp5jimb;3užvremenskih-koordinata;-lztepretpostavke
dolazi-ideja .trajnosti. Druga se pretpostavka bavi prostornim
trajanjem grada. Prihvatiti to trajanje znači pretpostaviti da su svi
oni elementi, koje nalazimo u određenoj regiji ili unutar određenog
"urbanističkog područja, artefakti' homogene prirode, bez prekida.
T aje pretpostavka vrlo prijeporna; stalno se moramo vraćati i njoj
i njenim im plikacijam a. (N pr., ona će nijek ati postojanje,
kvalitativnog skoka od povijesnog grada do grada industrijske
revolucije. Nijekat će također i da su otvoreni i zatvoreni grad dvije
različite vrste artefakata.) Na kraju smo, kao treću pretpostavku
uvažili spoznaju da se u urbanoj strukturi nalaze neki posebni
prim arni elementi koji imaju moć usporavanja ili ubrzavanja
urbanog procesa.

Sada ću se usredotočiti na mjesto na kojem se nalazi urbani artefakt,

tj. na područje na kojem se može vidjeti, na fizičko tlo koje zauzima.
To je područje donekle određeno prirodnim čimbenicima, ali je
također i javni objekt i značajan dio arhitekture grada. To područje
možemo prom atrati u cjelini, kao projekciju oblika grada na
vodoravnoj ravnini, a možemo promatrati i njegove pojedinačne
dijelove. Geografi to nazivaju položaj - područje na kojem se diže
grad, površina koju on zapravo zauzima. S tog geografskog gledišta
on je bitan za opisivanje grada, i, zajedno s lokacijom i situacijom,

P la n su sta v a ulica C hicaga, D a n ielB u rn h a m , 1909.

79
važan element u klasifikaciji različitih gradova.

To nas dovodi do koncepta područja proučavanja. Budući da

pretpostavljamo da između svakog urbanog elementa i svakog
urbanog artefakta postoji međuodnos čija je posebnost povezana s
određenim gradom, neophodno je elaborirati prirodu neposrednog
urbanog konteksta. On će biti područje našeg proučavanja; pod
minimalnim urbanim kontekstom podrazumijevam dio urbanog
područja koje se može odrediti ili opisati usporedbom s ostalim većim
elementima cjelokupnog urbanog područja, npr. sustavom ulica.

Područje proučavanja je stoga apstrakcija u odnosu na prostor grada

i kao takvo služi jasnijem definiranju specifičnih elemenata. Npr.
da bismo definirali karakteristike određene parcele i njenog utjecaja
na tip stanovanja, korisno je pregledati susjedne parcele, one koje
razgraničuju određeni kontekst, da bismo vidjeli je li njihov oblik u
potpunosti anomalija ili je nastao iz generalnih uvjeta grada.
Područje proučavanja može se odrediti i povijesnim elementima koji
mogu koincidirati s nekim urbanim artefaktom. Uzeti u obzir samo
to područje znači prepoznati da postoje i specifične i disparatne
kvalitete unutar dijelova puno općenitije urbanističke cjeline. Taj
je vid urbanih artefakata izuzetno važan; prepoznavanje njihove
specifičnosti pomaže nam u boljem razumijevanju njihove stukture.

Treba spomenuti još nekoliko vidova područja proučavanja. Npr.,

prostorna ideja područja proučavanja povezana je sa sociološkom
idejom “prirodnog područja”, a to vodi do koncepta rezidencijalne
četvrti. Drugi vid područja proučavanja je njegov karakter kao
recinto ili okomiti presjek grada. U svim tim slučajevima potrebno
je odrediti granice urbane cjeline kojom se bavimo; to je najbolji
način zaštite od ozbiljnih izobličenja tako uobičajenih u studijama
koje rast grada i evoluciju urbanih artefakata smatraju trajnim
prirodnim procesima,te prave razlike među njima nestaju. Stvarnost

80
 strukture urbanog artefakta je takva da su gradovi različiti u
vremenu i prostoru per genus et differenti&m. Svaka prilagodba
urbanog artefakta pretpostavlja i kvalitativnu i kvantitativrnT
promjenu.”

11Pokušat ćemo pokazati da između dviju, datosti, tipologije zgrade i

urbanističke marfologije, postoji_ razotkrmuućibinarni odnos; i da
je studija tog odnosa izuzetno korisna za r^umijevanjelsfrukfufe
urbanih artefakata. Cak i kad ta struktura nije dio tog odnosa, u
I većini je slučajeva poznavanje tog odnosa može razjasniti.

' Apriori na važnost koju pridajem području proučavanja implicira

moje uvjerenje u sljedeće:

L Poštujući današnju urbanu intervenciju, trebalo bi djelovati na

ograničenom dijelu grada, premda to ne sprečava apstraktni plan
razvoja grada i mogućnost posve različitog’ gledišta! Takvo
samonametnuto ograničenje realniji je pristup i S gledišta znanja i
s gledišta programa.

2,Grad po svojoj prirodi nije ostvarenje koje se može svesti na jednu

temeljnu ideju. To vrijedi i ^ moderni velegrad i za koncept grada
kao zbroja mnoštva prilično^raznoEkih dijelova i četvrti koje 'se
xaz.UlaJlju.po.svojim saciološkim i formalnim karakteristikama. Ta
je različitost zapravo jedna od tipičnih karakteristika grada. Bilo bi
pogrešno svesti te raznovrsne vidove ha jednu vrstu objašnjenja,..a
time i na jedan formalni zakon. Cjelokupnost i ljepota grada sastoji
se od mnogobrojnih različitih trenutaka oblikovanja; jedinstvo tih
t. trenutaka čini mrbanističku jedinicu u cjelini. Mogućnost iščitavanja
I kontinuiteta grada počiva u njegovim dominantnim oblikovnim i
I prostornim karakteristikama.1

Stoga nam oblik područja proučavanja, ukoliko ga smatramo

81
 konstituirajućim dijelom grada, pomaže u analizi oblika samoga
grada. Taj tip analize ne uključuje ideju zajedničkog područja niti
implicira ideje zajednice u svezi sa susjedstvom; ta su pitanja velikim
dijelom sociološke prirode. U sadašnjem kontekstu područje
proučavanja uvijek uključuje pojam jedinstva urbanističke cjeline,
koja nastaje kroz proces različitog rasta i diferencijacije, kao i onih
područja ili dijelova grada koji su zadobili vlastite karakteristike.
Grad se počinje sm atrati “remek djelolji”, on postoji oblikom i
prostorom, ali postaje razumljiv u različitim trenucima vremena
(koji se ne mogu sa sigurnošćupredvidjeti). Jedinstvo tih dijelova
osigurava se kroz povijest, kroz sjećanje grada na sam ogsebe."

Ta su područja i dijelovi u suštini određeni svojom lokacijom, svojim

otiskom na tlu, svojim topografskim granicama i svojim fizičkim
prisustvom i kao takvi mogu se razlikovati unutar urbane cjeline,
i Tako dolazimo do općenitijeg i pojmovnog razvoja problema:
i> područje proučavanja može se definirati kao pojam koji obuhvaća
’ :. frizrpruslurnih i društvenih čimbenika, koji imaju odlučujući utjecaj
x na stanovnike dovoljno ograničenog kulturnog i geografskog
područja.

S gledišta urbanističke morfologije definicija je jednostavnija. Tu

bi područje proučavanja uključilo sva urbanistička područjajcoja
imaju fizičku i društvenu homogenost. (Premda određivanje
homogenosti stvari nije lako, osobito s oblikovnog gledišta, ipak je
moguće definirati tipološku homogenost: tj., sva ona područja gdje
su dosljedni načini i tipovi života ostvareni u sličnim zgradama;
homogenost rezidencijalnih četvrti, Siedlungen, itd.) Studija tih
karakteristika završava tako da postaje specifičnom za društvenu
morfologiju ili društvenu geografiju (u tom se smislu homogenost
može definirati i sociološki), te se aktivnosti društvenih grupa
analiziraju s obzirom na kontinuirano očitovanje unutar utvrđenih
teritorijalnih karakteristika.

82
 Područje proučavanja postege poseban trenutak u proučavanju grada
i kao takav potiče istinsku i pravu urbanu ekologiju, koja je preduvjet
potreban za studiranje gfMa- Dvije razlikovne Tnračstjko Koje se
oblikuju u tom odnosu su masa i gustoća, a očituju se u homogenosti
zauzimanja prostora kako u tlocrtu, tako i u presjeku. Područje
! proučavanja je površina koja se odnosi na specifičnu masu i gustoću
1
dijela grada, te postaje dinamičkim trenutkom u životu samoga
L grada.

Rezidencijalne četvrti kao područja proučavanja

Koncept područja koje smo upravo iznijeli povezan je s konceptom

rezidencijalne četvrti. O tom sam pojmu već govorio u svezi s
Tricartovom teorijom, ali mislim da bi se u ovom trenutku bilo
prikladno vratiti ideji dijela ili segmenta grada i promatrati ga kao
prostorni sustav sastavljen od dijelova, od kojih svaki ima svoje
karakteristike. Teoriju tog tipa razvio je i Fritz Schumacher koja
je, čini, se prilično valjana. Kao što smo naveli, studija urbane
rezidencijalne četvrti jednostavno je nastavak koncepta studije
područja.*

Stoga je rezidencijalna četvrt trenutak, djelić oblika grada. Intimno

je vezana s njegovom prirodom i njegovim razvojem, a i sama se
sastoji od dijelova koji sažimaju sliku grada. Orio što doživljavamo
zapravo su ti dijelovi. U društvenom smislu m orfološku i
strukturalnu jedinicu karakteriziraju urbani krajolik, dništveni
sadržaj i funkcija same jedinice; stoga je promjena u bilo kojem od

‘ T alijan sk i g u a rtiere, e k v iv alen t fran c u sk o g g u a rtier, prevedeno j e i ovdje i p o sv u d a k a o

“č e tv r t”, ali to nije p o tp u n i prijevod izv o rn ik a. P ra v o značenje riječi m a n je više j e zad ržan o
u izrazim a kao “rad n ičk a č e tv rt”, gdje su g e rira rezidencijalno područje koje se razvilo u n u ta r
g ra d a , a nije m u bilo n a m e tn u to (n p r. zoniranjem ).
-U r.

83
tih elemenata dovoljna za određivanje njenih granica. Također
moramo voditi računa da analiza rezidencijalne četvrti kao
društvenog artefak ta, tem eljenog n a razdiobi društvenih i
ekonomskih klasa kao i ekonomskih funkcija, u biti odgovara
procesu oblikovanja modernog velegrada; teg je proces isti i za stari
Rim i za današnje velike gradove. Štoviše, držim da te rezidencijalne
četvrti nisu toliko ovisne jedne o drugima s obzirom na to da su
relativno autonomni dijelovi. Njihovi odnosi ne mogu se objasniti
jednostavnom funkcijom ovisnosti; oni očito odgovaraju cijeloj
urbanoj strukturi.

Tvrditi daje dio većeg grada manji grad unuteir njega izazivanje je
još jednog vida funkcionalističke teorije. Taj vidje zoniranje. Ovdje
ne mislim na zoniranje kao tehničku praksu, koja je donekle
prihvatljiva i ima drugo značenje, nego na teoriju zoniranja kako
su je prvi put znanstveno prikazali Robert Park i Em est Burgess
1923. god. u svezi s Chicagom. U Burgessovoj studiji Chicaga2
zoniranje je definirano kao ten d en cija grada da se širi u
koncentričnim rezidencijalnim četvrtima oko središnje poslovne
četvrti ili upravne jezgre. U opisuje Burgess naveo niz koncentričnih
zona koje su odgovarale dobro definiranim funkcijama poslovne i
upravne zone koje su preuzele trgovački, društveni, administrativni
i transportni život; tranzicijske zone koje su okruživale središte i
predstavljale vrstu prstena propadanja, siromašna obitavališta gdje
šu živjeli Crnci i došljaci i gdje su se mogli naći mali uredi,
rezidencijalna zona radničke klase za radnike koji su željeli živjeti
blizu svojih tvornica, zone raskošnijih obitavališta, uključujući
stanove za jednu obitelj i višekatnice i, na kraju, vanjske zone gdje
su svakodnevni putnici na posao bili zbijeni na križanjima cesta
koje vode prema gradovima.

Među kritikama ove teorije, koja se činila previše shematskom čak

i tako primi jenjena na Chicago, donekle je prihvaćena ona Homera

84
Hoyta3. On je nastojao, iako također na previše shematski
način,utvrditi princip rasta povezan s određenim osima prometa ili
transporta, postavljajući na koncentrične sektore radijalne vektore
koji su izlazili iz sre d išta grada. Takva je teo rija srodna
Schumacherovoj, posebno u njegovim prijedlozima za plan
Hamburga.

Prikladno je napomenuti da se pojam zoniranje prvi put pojavio u

studijama Reinharda Baumeistera 1870.god.4, premda se kao teorija
javlja kod Burgessa. God. 1925. zoniranje je bilo primijenjeno na
plan grada Berlina. No u Berlinu je poslužilo na potpuno drugačiji
način; označavalo je pet gradskih zona (rezidencijalnu, parkirališnu,
trgovačku, industrijsku, mješovitu), ali raspored tih zona nije bio
radiocentričan. Premda su se poslovno i povijesno središte poklapali,
industrijska, rezidencijalna i zona otvorenog zemljišta su se
izmjenjivale, što je bilo u suprotnosti s Burgessovom formulacijom.5

Ne želim osporavati Burgessovu teoriju; to su već mnogi učinili.

Ovdje ju spominjem samo zato da naglasim temeljnu slabost
razmatranja različitih dijelova grada samo kao utjelovljenja funkcija,
i to u najužem smislu, kao da u opisu grada nema i drugih stvari
koje treba uzeti u obzir. Ova je teorija ograničavajuća utoliko što
razmišlja o gradu kao o nizu trenutaka koji se mogu usporediti na
jednostavan način i riješiti na temelju jednostavnog pravila
funkcionalne diferencijacije; takva teorija rezultira potiskivanjem
najvažnijih vrijednosti implicitnih strukturi urbanih artefakata. U
suprotnosti je tom pristupu mogućnost koju smo predložili, a to je
razmatranje urbanih artefakata u njihovoj cjelokupnosti, potpuno
rješavanje jednog dijela grada, određivanje svih odnosa koji se unutar
njega mogu utvrditi.

U tom je kontekstu Baumeisterova formulacija korisna kao i bilo

koja druga, jer je izvan svake sumnje da specijalizirane zone postoje.

85
 Možemo reći da su te zone karakteristične: tj.da imaju osobitu
fizionomiju i da su autonomni dijelovi. Njihov raspored u gradu ne
ovisi - barem ne jedino - o različitim međuovisnim funkcijama koje
grad zahtijeva, nego se većinom oslanja na cijeli povijesni proces
grada kroz koji oni postaju upravo to što jesu, u skladu sa svojim
osobitim društvenim ustrojem . Stoga je Hugo H assinger,
proučavajući Beč, 1910. god. opisao grad obuhvaćen Altstadtom
okruženim Ringom , koji je pak bio okružen Giirtelom, s
Grossstadtischer Vorstadtgiirtelom, područjem najveće gustoće
između Ringa i Giirtela. Osim tih zona razlikovao je Grossstadtkem,
jezgru grada, i govorio o Grossstadtischger Weichbildu, zoni koja
se djelomično sastoji od pravoga grada, a djelomično od prirode koju
su američki stručnjaci kasnije definirali kao urbanističke rubove.
Usprkos njegovim strogim planovima i parceliranju u obliku
šahovskih polja, Hassinger je shvatio temeljnu karakteristiku koja
još i danas vrijedi i nerazdvojni je dio oblika Beča. Već ovdje predmet
nije samo funkcionalno dijeljenje grada, nego definiranje pomoću
dijelova Loblika-pomoću karakteristika; te karakteristike su sinteza
funkcija i vrijednosti.6

Općenito uzevši, svaki grad ima središte. Ono je manje više složeno
i različitih karakteristika, a igra osobitu ulogu u urbanom životu.
Tercijarne su aktivnosti djelomično usredotočene u tom središtu,
uglavnom duž osi vanjskih komunikacija, a djelomično unutar
velikih rezidencijalnih kompleksa. Ono što karakterizira grad s
općeg gledišta odnosa između zona je postojanje kompleksa i
tercijarne mreže s više jezgri. Ali njeno središte kao i ostala
podsredišta mogu se proučavati samo u smislu primarnih urbanih
artefakata. Jedino znajući njihovu strukturu i lokaciju možemo znati
i njihovu ulogu.

86
P la n Chicaga, p o d jela p re m a k o rište n ju i e tn ič k im zonam a. 1) G la vn ip a rk o v i i a rte rije.
2 ) In d u strijs k a zo n a i že lje zn ič k o ze m ljiš te 3 ) N jem a čka zo n a 4 ) Š v e d sk a zo n a
5 ) Č ehoslovačka zo n a 6 ) P o ljska ilitv a n s k a zo n a 7) T a lija n ska zo n a 8 ) Ž id o vska zo n a
9 ) C rnačka zo n a 1 0) M iješa n o sta n o v n ištv o
 *

P la n F ra n k fu rta na
M a in i, N jem a čka 1)
S ta ro sr e d ište 2 ) G rad iz
15. sto ljeća 3 ) M oderne
č e tv r ti 4) Ž e lje zn ič k i
p ra v c i 5 ) P a rk o v i 6)
Sum e

P la n B eča. S h e m a ts k i
p la n g o re desno
p o k a zig e ra zlič ite fa ze
u rb a n ističko g razvoja.
1) B e č 1683. 2 ) S ta re
č e tv r ti 18. i p o č e tk a
19 .sto lječa u n u ta r
zid in a iz 1703. 3 ) R in g
4) Č e tv rti iz 1860. 5 )
R a zv o j s kra ja 19. i
p o č e tk a 20. stoljeća.

'li
Kao što smo rekli, grad se razlikuje po svojim različitim dijelovima,
a oni su, s oblikovnog i povijesnog gledišta, kompleks urbanih
artefakata. Teorija urbanih artefakata dosljedno naglašava
strukture artefakata više nego njihove funkcije, pa možemo reći da
su pojedinačni dijelovi grada različiti koliko i karakteristični; oni
su karakteristični dijelovi. S obzirom na to daje rezidencgalna četvrt
dominantna i da tijekom vremena, prolazi kroz primjetne promjene
okoline što njenu lokaciju karakterizira mnogo više od njenih zgrada,
predlažem uporabu termina rezidencijalno ili stambeno područje
(termin područje dolazi iz sociološke literature).

Opće je poznato da su rezidencijalne četvrti starih gradova, sa svojim

središtima, monumentima, i svojim načinom života, bile jasno
odvojene jedne od drugih; to potvrđuje urbanistička povijest jednako
kao i fizička stvarnost same arhitekture. Te su karakteristike
jednako vidljive i u modernom gradu, osobito u velikim europskim
gradovima, bez obzira na to da li se grad nastoji obuhvatiti cjelovitim
oblikovanjem, kao u Parizu, ili postoji kao apsolutno izrastajući
urbani oblik koji je tipično oblikovan različitim mjestima i
situacijama, kao u Londonu.

Ova druga pojavnost dominira i američkim gradovima, a mnoge

njene komponente razvijaju se, često dramatično, kao glavni urbani
problem. Ne moramo ni dotaći društvene vidove problema; u samom
oblikovanju i razvoju američkog grada naći ćemo potvrdu “grada
dijelova”.

Kevin Lynch piše: “Mnogi sugovornici nastojali su istaknuti da

Boston, prem da uzorkom svojih putova zbunjuje i iskusnog
stanovnika, u brojnosti i živosti svojih različitih četvrti posjeduje
kvalitetu koja nadomješta tu zbrkanost. Kao što je netko rekao:
Svaki dio Bostona različit je od drugog. Vrlo dobro možete znati u
kojoj ste četvrti...’ Naveli su/New York/....zato što on ima broj dobro

89
definiranih karakterističnih četvrti smještenih u uredan okvir rijeka
i ulica.”7 Stalno se baveći rezidencijalnim četvrtima, Lynch govori
0 “područjima odnosa” kao onima koja imaju “malo vidljivog
sadržaja, ali su korisna kao organizacijski koncepti...” i pravi razliku
između introvertiranih četvrti “okrenutih prema sebi, slabih odnosa
s okolnim područjem” i izdvojenih četvrti koje niču neovisno o svojoj
zoni.8 Taj vid Lynchove teorije podržava tezu da grad čine različiti
dijelovi.

Uz Lynchovu psihološku analizu bilo bi moguće nastaviti i

lingvističko istraživanje koje bi pružilo dokaze o najdubljim
slojevima urbanističke strukture. Sjetimo se bečkog izraza
Heimatbezirk, koji poistovjećuje rezidencijalnu četvrt i s domovinom
1 sa životnim prostorom. Willy Hellpach ispravno je govorio o
velegradu kao “domovini” modernog čovjeka. Heimatbezirk posebno
izražava morfološku i povijesnu strukturu Beča, grada koji je
istovremeno i kozmopolitski i jedino stvarno mjesto monolitne
koncepcije Habsburške države. U Milanu, uzmimo drugi primjer,
podjela područja izvan španjolskih zidina borghe može se razumjeti
jedino pomnom morfološko-povijesnom studijom; ovdje je pojava
trajnosti toliko živa u jeziku da Milanezi glavnu zonu San Gottarda
još uvijek nazivaju el burg.

Ovaj tip lingvističkog istraživanja, kao i psihološko istraživanje,

može donijeti korisne podatke koji se tiču oblikovanja gradova.
Toponimija često pridonosi studiji urbanističkog razvoja; očito je
da svi gradovi sadrže brojne primjere značajnih fizičkih prilagodbi
zemljišta koje su zabilježene u imenima njihovih starijih ulica i cesta.
U Milanu ulice nazvane Bottonuto, Poslaghetto, Pantano i San
Giovanni in Conca odmah prizivaju močvarnu zonu i stare
hidrauličke radove. Sličan slučaj može se naći i u četvrti Marais u
Parizu. Takve studije potvrđuju ono što znamo o strukturiranju
grada prema karakterističnim dijelovima.

90
 Individualno stanovanje

i Uzeti stanovanje kao posebnu kategoriju ne znači prihvatiti

j funkcionalni kriterij urbanističke podjele iskoristivog zemljišta,
i nego jednostavno tretirati urbani artefakt na način koji je sam po
Isebi primaran u kompoziciji grada. Korištenje termina područje
stanovanja u smislu prikazanom na prethodnim stranicama može
uključiti studiju pojedinačnog stanovanja u opću teoriju urbanih
artefakata.

Karakteristika grada oduvijek je u velikoj mjeri bila individualno

stanovanje. Može še reči da ne postoje i nisu postojali gradovi u
kojima rezidendjalni vid nije bio prisutan; čak i slučajevima u kojima
je rezidencijalna funkcija prvotno podređena drugim urbanim
artefaktima (dvorac, vojni kamp) ubrzo se pojavljuje modifikacija
strukture grada koja individualnom stanovanju dodjeljuje njegovu
važnost.

Ni povijesnom analizom ni opisom stvarnih lokacija mjesta ne

možemo dokazati da je stanovanje nešto amorfno ili nešto što se
lako i jednostavno mijenja. Oblik u kojem su ostvareni tipovi
rezidencijalnih zgrada, tipološki vidovi koji ih karakteriziraju, usko
su povezani s urbanim oblikom, a kuća, koja u materijalnom smislu
predstavlja način života ljudi i precizno očitovanje kulture,
preoblikuje se vrlo polako. Viollet-le-Duc, u velikom pregledu
francuske arhitekture u Dictionnaire raisonne de l ’architecture
frangaise du XIe au XVI siecle, kaže: “U umjetnosti arhitekture
kuća je zasigurno ono što najbolje karakterizira običaje, ukuse i
navike ljudi; njen red, kao i pjena organizacija mijenjaju se samo ;
tijekom dugog razdoblja.”9 J

U starom Rimu individualna stanovanja klasificirana su prilično

\tr o g o na dva tipa domus i insula; ta dva tipa karakterizirala su
grad i četrnaest Augustovih regija. Zbog vlastitih podjela i razvoja
insula je praktično bila mikrokozmos grada. U njoj je bilo više
društvenog miješanja nego što se obično misli, a na razlike u
društvenom statusu, kao u slučaju kuća izgrađenih u Parizu nakon
1850.god., ukazivale su promjene visine prostorija. Izgrađene od
siromašnih i kratkotrajnih materijala, insulae su se neprestano
obnavljale; tvorile su urbani substratum , materijal iz kojeg se
modelirao grad. Već se u insulama, kao i u bilo kojem drugom obliku
masovnog stanovanja, mogla osjetiti jedna od najvažnijih snaga
urbanističkog rasta: spekulacija. M ehanizam špekuliranja,
primijenjen na rezidencijalni krajolik, odgovoran je za većinu
karakterističnih trenutaka u rastu carskog grada. Ne priznamo li
tu činjenicu, ne možemo razumjeti sustav javnih građevina, njihovu
dislokaciju i logiku rasta grada. Analogna situacija postojala je i u
starim grčkim gradovima, premda ju ne karakterizira tako velika
gustoća.

Oblik Beča također je nastao uslijed problema stanovanja. Primjena

Hofquartierspflicht10uvelike je povećala gustoću središta i osobito
utjecala na tipologiju građenja višekatnog stanovanja, te poticala
razvoj predgrađa. Napor da se stanovanje utvrdi kao odlučujuća
uplivnica za oblik grada, te kao tipični urbani artefakt vidi se u
koncepciji radničkih naselja u godinama nakon 1. svjetskog rata.
Program grada Beča imao je povrh svega namjeru ostvariti tipske
komplekse čiji bi oblik znatno utjecao na oblik grada. O tome je
Peter Behrens napisao: “Kritizirati njihovu izgradnju na temelju
principa smišljenih za crtaćim stolom značilo bi krenuti pogrešnim
putem, jer ništa nije tako promjenjivo i heterogeno kao potrebe,
navike i višestrukost situacija stanovništva koje obitava u pojedinoj
regiji.”11 Tako odnos između stanovanja i područja stanovanja
postaje primarnim.

U Americi se prostrana područja gradova ne mogu objasniti bez

92
prihvaćanja tendencije prema tipu štedljivog obiteljskog stanovanja.
Studija “velegrada” Jean Gottman u tom je pogledu vrlo precizna.12

Smještaj individualnog stanovanja ovisi o

m nogim čim benicim a: geografskim ,
morfološkim, povijesnim, ekonomskim. Još
su jednom ekonomski čimbenici odredili
geografske. Izmjena rezidencijalnih zona,
kao i njihova specijalizirana tipološka
s tru k tu ra , čini se uvelike ovisnom o
ekonom skom uzorku, a m ehanizm i
spekulacija podržavaju tu izmjenu. To vrijedi
i za većinu suvremenih primjera čak i u
socijalističkim gradovima, koji, uslijed teško
prepoznatljivih teškoća, danas ne nude
temeljnu alternativu procesu urbanističkog
rasta temeljenom na ekonomiji. Očito je da,
čak i kad ne postoji mehanizam spekulacija,
uvijek postoji težn ja ka izražavanju
p referan ci vezanih uz izbor m jesta
stanovanja kojima je teško udovoljiti. Takvi
problemi nastaju unutar okvira izbora u
urbanoj dinamici.

Logično je i važno razumjeti da je uspjeh

rezidencijalnih kompleksa povezan s javnim
djelatnostima i kolektivnim uslugama. One
nadom ještaju ra š trk a n o st stam benih
područja: Koncentracija rezidencijalnih
dijelova u starim gradovima i carskom Rimu R e k o n stru k c ija k u ć e i z 13. sto ljeća ,
B u rg u n d ija , F ra n cu ska , V iollet-le-
može se uvjerljivo objasniti gotovo potpunim D uc. G ore: pro čelje. D olje: n a c r t
nedostatkom javnog i neuobičajenošću p rizem lja .

93
 privatnog prijevoza. Ali i u tome postoje izuzeci - npr. stari grčki
grad i morfologija nekih sjevernih gradova.

Ipak je teško dokazati daje taj odnos odlučujući čimbenik. Poseban

sustav javnog prijevoza ipak ne određuje oblik grada; niti se općenito
može očekivati da bi takav sustav proizveo ih slijedio određeni urbani
oblik. Drugim riječima, ne vjerujem da podzemna željeznica bilo
kojeg velikog grada može postati predmetom kontroverzi osim u
pogledu svoje tehničke učinkovitosti, ali teško da to vrijedi za
rezidencijalna naselja koja su, u smislu svoje strukture urbanih
artefakata, predmetom stalnih rasprava. Stoga postoji poseban vid
problematike stanovanja koji je usko povezan s problemom grada,
njegovim načinom života, njegovim fizičkim oblikom i izgledom -
tj. njegovom strukturom. Taj specifični vid nema nikakave veze ni
s jednim oblikom tehničkih usluga, jer one nisu urbani artefakti.

Studija individualnog stanovanja nudi jedan od najboljih načina

^proučavanja grada i obratno. Možda ništa tako dobro ne pokazuje
strukturalnu razliku između mediteranskog grada kakav jeTaranto
i sjevernog grada kakav je Zurich kao različiti vidovi njihovog"
stanovanja; mislim osobito na morfološke i strukturalne vidove.
Takva se analiza može primijeniti i na alpska sela i na sve one
agregacije u kojima je rezidencijalni artefak t sam po sebi
dominantan, ako ne i jedinstven. Svaki od tih primjera oslikava
tvrdnju Viollet-le-Duca da se kuća - njen red i organizacija -
modificira samo tijekom dugog vremena.

Moramo zapamtiti da među tipološka pitanja stanovanja spadaju

mnogi elementi koji se ne tiču samo prostornih vidova problema.
No u ovom trenutku ne želim o njima raspravljati: dovoljno je
prepoznati njihovo postojanje. Stoga je jasno da se velik broj
zanimljivih podataka može dobiti vezanjem prethodnih rasprava
sa sociološkim ili, još bolje, političkim gledištima koja se bave

94
 značenjem stanovanja kao trenutka u životu grada. Mnoge bi
korisne podatke mogli dobiti iz studije odnosa tih podataka i
specifičnih arhitektonskih rješenja.

Sad ću pokušati istražiti odnos između individualnog stanovanja i

arhitekata služeći se primjerom Berlina, za koji, kao i za mnoge
druge gradove, postoji mnoštvo dokumentacije ne samo u svezi
stanovanja nego i u svezi modernih četvrti. S obzirom na to daje
stanovanje jedan od najvažnijih predmeta u tematici moderne
'arhitekture u Njemačkoj i na razini teorije i na razini prakse, bi£ će
korisno vidjeti odnose koji stvarno postoje između^tearetskih—
formulacija i onog što ie.ostvareno. Mnogi su arhitekti tijekom
međuratnog razdoblja značajno pridonijeli rješavanju tog problema
u Njemačkoj; među njima su i Werner Hegemann. Walter .Gropius,
Alexander Klein i Henry van de Velde.

Tipološki problem stanovanja u Berlinu

S obzirom na to da se stanovanje, kao i mnogi drugi urbani problemi,

tiču gradova, a gradovi su nešto što možemo opisati, korisno se
dotaknuti tog problema u kontekstu određenog grada. Govoreći o
problemu stanovanja u određenom gradu, pokušat ćemo u što većoj
mjeri izbjeći uopćene tvrdnje. Jasno je da će svi gradovi uvijek imati
nešto zajedničko u svezi s tim problemom, a ispitivanjem koliko
jedan artefakt ima zajedničkog s drugima približit ćemo se razradi
opće teorije.

(^' Problem tipologije stanovanja u Berlinu izuzetno je zanimljiv,

osobito u odnosu na druge gradove, te ću pokušati navesti uzorke
koji će nam omogućiti prepoznavanje određene jednoličnosti ili
stalnosti glede tog problema u Berlinu, te na kraju pokazati

95
kapacitet nekolicine tipičnih rezidencijalnih modela, starih i
sadašnjih, uz pomoć kojih ćemo baciti svjetlo na niz pitanja koja se
tiču stanovanja a odnose se na urbanističke uvjete i teoriju
urbanističkog razvoja. Izrazito zanimanje za problem stanovanja u
Berlinu postalo je očito nakon pregledavanja gradskog plana.13
Godine 1936. geograf Louis Herbert razlikovao je četiri glavna tipa
struktura u Berlinu; te su se razlike odnosile na četiri zone određene
njihovom udaljenošću od povijesnog središta:

1. zona jednoličnih i trajnih struktura, kao što su zgrade tipa “veliki

" ... "' ~~i
grad”, koje imaju barem četiri kata;

2. zona raznolikih urbanističkih struktura, koje s&mogujjodijeliti

u dvije klase: u središtu grada- nove zgrade pomiješane s vrlo starim
i niskim zgradama s ne više od tri kata i duž rubova središta- stalno,
ispreplitanje visokog i niskog stanovanja, otvorenih prostora, polja
i parcelirane zemlje; T-" "

3. velika područja za industriju;

4.1rezidencijalna područja otvorena na vanjskim rubovima grada,

kolja se sastoje od vila i obiteljskog stanovanja uglavnom izgrađenih
nakon 1918.god. ^

Između četvrte zone i predgrađa postojalo je trajno miješanje

industrijskih i rezidencijalnih zona,te sela u pretvorbi. Te su se
vanjske zone uvelike razlikovale jedne od drugih, a kretale su se od
radničkih i industrijskih četvrti Henningsdorf i Pankow do četvrti
viših klasa, Griinewalda. Na temelju te već postojeće organizacije
Berlina Reinhard Baumeister je 1870.god. formulirao koncept
zoniranja koji je kasnije inkorporiran u pruski gradski kod.

Morfologija rezidencijalnih kompleksa u širem Berlinu je prilično

varirala; različite komplekse neizravno povezane jedne s drugima

96
R u ra ln a za jed n ica A p p en zell-a m -R h ein ,
Š vica rska , 1814. C rte ž J. Ja ko b M ock von
H erisa u .
 karakterizirali su precizni građevni tipovi: višekatne, kuće,
spekulativna gradnja i kuće za jednu obite\j/Ta tipološka raznolikost
predstavlja vrlo moderan tip urbanističke strukture koja je kasnije
nastala u drugim europskim gradovima, iako nikad nije postigla
takvu konačnu artikulaciju kao u Berlinu. Promatrana s pozicije
dvojnosti, urbane i tipološke strukture, ta je tipološka raznolikost
' jedna od glavnih karakteristika njemačke metropole. Siedlungen
i su proizvod tih uvjeta i u tom ih kontekstu treba i ocjenjivati.
V
Struktura rezidencijalnih kompleksa može se klasificirati prema
sljedećim temeljnim tipovima:

1. rezidencijalni blokovi ^

.2. dvojne kuće

^samostojeće kuće,

Zbog povijesno-kulturnih i geografskih razloga ti se tipovi u Berlinu

javljaju češće nego u bilo kojem drugom europskom gradu.. Gotička
zgrada, sačuvana tijekom vremena u drugim njemačkim gradovima
gdje je tvorila primarnu sliku sve do razaranja u zadnjem ratu, u
Berlinu je gotovo posve nestala krajem 19. stoljeća.

Blok strukture, izvedene iz policijskih pravilnika iz 1851.god., čine

jednu od najcjelovitijih oblika iskorištavanja urbanističkog zemljišta;
obično su se oblikovale oko niza dvorišta okrenutih prema
unutrašnjim pročeljima blokova. Građevine tog tipa bile su
karakteristične i za gradove poput Hamburga i Beča. Učestalost
tog tipa gradnje kuća u Berlinu, poznatog kao Mietkasernen ili
“najamne vojarne”, dovela je do njegove karakterizacije kao “grada
vojarni”.

98
P la n B erlin a . D V rto v i i p a rko vi. 2 ) Šum e.
U m e tn u ti p la n , dolje desno, p o k a zu je fa ze u rb a n istič k o g razvoja:
1) S ta ro sred ište . 2 ) D o ro th een sta d t. 3 ) Z id in e iz 18. stoljeća.
Građenje kuća sa dvorištima tipično je rješenje u središnjoj Europi
i kao takvo prihvatili su ga mnogi moderni arhitekti, kako u Beču
tako i u Berlinu. Dvorišta su pretvorena u velike vrtove, koji su
uključivah vrtiće i kioske prodavača. Neki od najboljih primjera
građenja iz razdoblja racionalizma u Njemačkoj povezani su s tim
oblikom.

Siedlungen racionalista karakteriziraju odvojene strukture; one

predstavljaju posebno polemičku i znanstvenu poziciju; njihov nacrt,
koji traži potpuno slobodnu podjelu zemlje ovisi više o solarnoj
orijentaciji nego o općem obliku četvrti. Struktura tih odvojenih
zgrada potpuno je odvojena od ulice i upravo zbog toga posve mijenja
tip urbanističkog razvoja 19. stojeća. U tim su primjerima javne
zelene površine osobito značajne.

Studija ćelije, individualne stambene jedinice, temelj je Siedlunga.

Svi arhitekti koji su radili na oblikovanju tih rezidencijalnih četvrti
i sudjelovali u formuliranju ekonomičnih graditeljskih tipova željeli
su naći egzaktan oblik Existenzminimuma, optimalnu dimenzijsku
jedinicu s gledišta organizacije i ekonomije. To je jedan od najvažnijih
vidova rada racionalista u svezi problema građenja kuća.

Možemo samo n avesti da form ulacija E x iste n zm in im u m

pretpostavlja statični odnos između određenog stila života -
hipotetićkog, premda statistički provjerljivog - i određenog tipa
smještaja, što je rezultiralo brzim zastarijevanjem Siedlunga.
Pokazalo se da je to bila prostorna koncepcija koja je bila previše
posebna, previše vezana uz specifična rješenja da bi funkcionirala
kao opći element prikladan za širu primjenu u izgradnji kuća.
Existenzminimum je samo jedan vid puno složenijeg problema s
mnogo nepoznanica.

Tradicija obiteljske kuće vrlo je jaka u berlinskoj rezidencijalnoj

100
 tipologiji. Prem da je to jed an od najzanim ljivijih vidova
racionalističke rezidencijalne tipologije, spomenut ću ga samo
kratko, jer zahtijeva tip studije koja je usporedna ali izvan granica
našeg sadašnjeg zadatka. U tom kontekstu, Schinkelovi projekti
dvorca Babelsberg za Wilhelma I. i dvorca Romische Bader u
Charlottenhofu dobivaju osobitu važnost. Plan dvorca Babelsberga
predstavlja urednu strukturu, gotovo strogu u organizaciji svojih
soba, dok je njegov vanjski oblik pokušaj vezanja na okolni kontekst,
osobito krajolik. U tom projektu možemo vidjeti kako je koncept
vile posuđen i korišten kao tipološki model prikladan za Berlin. U
tom smislu, Schinkelovo djelo, služeći kao prijelaz iz neoklasičnih
modela prema romantičnim, uglavnom putem engleske ladanjske
kuće, nudi temelj tipu građanske vile ranog 20. stoljeća.

Sirenjem vile kao urbanističkog elementa u 19. stoljeću i nestajanjem

' gotičkih kuća i kuća 17. stoljeća, zamjenjivanjem ministarstava u
središtu i M ietkasernen na rubnim zonama, u rb an ističk a
morfologija Berlina temeljito je izmijenjena. Mijenjanje izgleda
! Unter den Linden tijekom stojeća tipičan je slučaj. Ulica 17. stojeća
je istinsko “šetalište” pod lipama: premda različitih visina, zidovi
kuća imaju potpuno arhitektonsko jedinstvo. To su građanske kuće,
karakteristične za srednju Europu, građene na uskim i dubokim
parcelama koje otkrivaju formalne elemente gotičkih zgrada. Kuće
tog tipa karakteristične su za Beč, Prag, Zurich i mnoge druge
gradove; njihovo porijeklo, često trgovačko, povezano je s najranijim
oblikom modernog grada. S transformacijom gradova u drugoj
polovici 19. stoljeća te su kuće prilično brzo nestale, bilo zbog
građevinske obnove ili zbog preinaka u korištenju područja.
N estanak tih kuća doveo je do tem eljitog preoblikovanja
urbanističkog krajolika, često do strogog monumentalizma, kao što
je slučaj s Unter den Linden. Stariji oblik kuće bio je zamijenjen
najamnim kućama i vilama.

101
Za Schumachera je razdvajanje zona vila i najamnih zgrada u drugoj
polovici 19. stoljeća predstavljalo krizu urbanističkog jedinstva
srednjoeuropskog grada. Lokacija vile osiguravala je bliskiji odnos
s prirodom a jačala reprezentativnost i društveno razdvajanje. Ona
je odbila biti, ili nije mogla biti, dijelom trajne urbane slike. Najamno
stanovanje je, s druge strane, postavši spekulativno, degradirano i
nikad nije vratilo vrijednost građanske arhitekture.

No čak i ako je Schumacherova vizija bila točna, mora se priznati

daje vila odigrala vebku ulogu u tipološkim transformacijama koje
su dovele do moderne kuće. Berlinske najamne zgrade nisu imale
mnogo veze s obiteljskim engleskim kućama, koje su definirane
posebnim urbanističkim tipom i rezidencijalnim tipom u stalnom
razvoju. Vila je početno bila smanjeni palazzo (kao što je slučaj sa
Schinkelovim dvorcem Babelsberg), te postaje sve razrađenija u
svojoj unutarnjoj organizaciji, racionalizaciji i raspodjeli cirkulacije.
Rad Hermanna Muthesiusa važan je za Berlin; usredotočenjem na
funkciju i slobodu unutarnjih prostora, on je principe engleske
ladanjske kuće razvio na racionalan način, primjenjiv u kontekstu
drugih zgrada.

Značajno je da te tipološke inovacije nisu dovele i do osjetljivih

arhitektonskih modifikacija, i da je veća unutarnja sloboda - u skladu
s građanskim životom - bila popraćena samo monumentalnijim
izgledom zgrade i okoštavanjem schinkelovskih modela, dok je
razlika između rezidencijalne arhitekture i javnih zgrada postala
uočljivom. U tom su smislu vrlo ilustrativne zgrade Muthesiusa,
jednog od najtipičnijih graditelja urbanog Berlina oko 1900.godine.
Njegova zaokupljenost modernom kućom, kao što je i istaknuo u
svojim teoretskim djelima, ticala se njene tipološke strukture
neovisno o oblikovnim vidovima. U oblikovanju je prihvatio vrstu
njemačkog neoklasidzma uz dodatak tipičnih elemenata mjesne
tradicije. To je bilo u izravnoj suprotnosti sa Schinkelovim modelima,

102

P la n “M ietka sern e",
B erlin , c r te ž i R u d a
E b ersta d ta . G ore:
p rim je r dvaju
u n u ta rn jih
tra n sv e rza ln ih k rila ,
1805. D olje: k a s n iji
p rim je r s je d n im
tra n sverza ln im krilo m .
B e rlin sk a re zid en cija ln a i zo n s k a tipologija,
p o W erneru H eg em a n n u . G ore: p la n i dio
tip ič n e b e rlin sk e k u ć e (s u lič n im p ro čeljem
o d 2 0 m eta ra i 3 d vo rišta 5 ,3 4 sa 5 ,34
m eta ra ) g ra đ e n e u sk la d u s p ru s k im
g ra đ e vin skim ko d o m i z 1853.-1887. N a
sed a m re zid e n c jja ln ih ka to v a , s p ro sjeko m o d
1 ,5 do 3 čo vjeka p o s o b i i sobam a o d 1 5 do 30
k v a d ra tn ih m eta ra , živ je lo j e o d 3 2 5 do 650
lju d i. D va bočna zid a , d ugačka 5 6 m eta ra ,
n isu im a la p ro zo ra . S re d in a : p o g le d i p la n
dvaju blo ko va g ra đ e n ih u sk la d u s p o lic ijsk im
g ra đ e v in sk im ko d o m i z 1667. O n i
p re d sta v lja ju n e s u m n jiv n a p re d a k o d ko d a iz
1853.; b lo k o v i s u o p ćen ito b ili ve ć i i im a li su
veća u n u ta rn ja d vo rišta . C r te ži g ra đ e vin sko g
p ro c jen ite lja G roblera. D olje: tip ič n i tr o k a tn i
i p e te r o k a tn i b lo k o v i g ra đ e n i p re m a
g ra đ e vin sko m k o d u i z 1925.
I
I

P rik a z la d a n jsko g dobra za p rin c a W ilhehna u

B a b elsb erg u , b lizu P otsdam a, N jem a čka , K a rl F ried rich
S ch in k e l. P ro je k t p o tje č e iz 1834.; g ra đ en je započelo
18 3 5 .g o d

J1
1I

P la n la d a n jsko g dobra za p rin c a W ilhelm a u B a b elsb erg u , K a rl

F ried rich S ch in k e l, 1834.
a
 \

u kojima je kuća ovisila manje o reprezentativnim elementima, a

klasične tipološke sheme nisu bile u sukobu s arhitekturom.

Ali uvođenje reprezentativnih elem enata u rezidencijalnu

arhitekturu u kasnom 19. stoljeću tipično je za svu arhitekturu tog
razdoblja; ono možda odgovara promijenjenim društvenim uvjetima
i želji da kuća dobije amblematsko značenje. Zasigurno odgovara
krizi urbanog jedinstva o kojem govori Schumacher, a time i potrebi
za razlikovanjem unutar strukture u kojoj žive sve različitije i
suprotstavljenije društvene klase. Vile koje su u Berlinu sagradili
najpoznatiji arhitekti moderne - Gropius, Erich Mendelsohn, Hugo
Haring i dr.- razvih su te tipološke modele na prilično ortodoksan
način; zapravo se nye primijetio prekid s njihovim prijašnjim
eklektičkim modehma stanovanja čak i kad je izgled tih vila bio
temeljito izmijenjen. Sociolozi će morati utvrditi način na koji je taj
reprezentativni ih amblematski element promijenjen, ah očito je
riječ o različitim vidovima istog fenomena. Te modeme kuće dovode
premise eklektičke vile do njenih krajnjih mogućnosti; s tog se
gledišta može razumjeti zašto se na arhitekte kao što su Muthesius
i Van de Velde gleda kao na učitelje - upravo stoga što su utvrdili
opći model čak i samim prenošenjem engleskih i flamanskih
iskustava.

Sve te teme obiteljske kuće predstavljene su u Siedlunga, koji se

vrlinom svog kompozitnog karaktera činio najprikladnijim za
njihovo prihvaćanje i davanje nove definicije nekim tendencijama.
Da ne bismo predugo razglabah o problemu stanovanja kako su ga
tumačili arhitekti racionalizma, želio bih pokazati neke primjere
ostvarene u Berlinu tijekom 1920-ih. Oni su prototipski, premda se
jednako poznati primjeri mogu naći i u Frankfurtu i Stuttgartu.

Jasna racionalistička urbanistička teorija sažeta je, barem što se

tiče rezidencijalnog vida problema, u Siedlunga, koji je vjerojatno

105
 L o k a c ijsk ip la n K ie fh o e k četv rti, R o tterd a m , J.J.P . O ud, 1925.

G ro ss-S ied lu n g S ie m e n ssta d t, B erlin , G ro ss-S ied lu n g B ritz, B erlin , 1925-1931.

1929-1931.G ore: B e g u la c ijsk i plan.D olje:
T ip ič n i tlo c rt a p a rtm a n a O tta B a rtn in g a
z a br. 4, G oebelstrasse, lijevo , i W altera
G ropiusa za b r. 6, Ju n g fern h eid evreg ,
desno.
G ore: B e g u la c ijsk i p la n . D olje: T ip ič n i tlo c rti
a p a rtm a n a za va lo vite i č e tv r ta ste zg ra d e na
F r itz R e u te r A llee , oboje B ru n o T a u t.
prije sociološki nego prostorni model. Jasno je da kad govoreći o
racionalističkom urbanizmu mislimo na urbanizam rezidencijalnih
četvrti. To gledište, međutim, osobito u pogledu svojih metodoloških
implikacija, odmah otkriva svoju nedostatnost. Vidjeti urbanizam
racionalizma samo kao urbanizam rezidencijalnih četvrti znači
ograničiti magnitudu tog iskustva na njemački urbanizam 1920-
ih. Zapravo je toliko različitih rješenja da definicija ne vrijedi čak
niti zapovijest njemačkog urbanizma. Štoviše, termin rezidencijalna
četvrt, koji je kao prijevod njemačkog Siedlung koliko neprecizan
toliko i koristan, znači toliko različitih stvari da gaje bolje ne rabiti
dok ga prvo podrobno ne proučimo.14

Stoga je neophodno proučiti stvarne uvjete i artefakte. Imajući na

pameti morfologiju Berlina s njegovim bogatstvom i osobitostima
njegovog urbanističkog krajolika, važnošću njegovih vila, itd. može
se zaključiti da Siedlung ima svoju posebnu koherentnost. Velika
sličnost između takvih Siedlungena kakvi su Tempelhofer Felde i
Britz ili bilo kojih gdje je transformacija engleskog modela očita,
čini još očitijim odnos koji smo uspostavili prema urbanoj lokaciji.
Dok su primjeri kao Friedrich Ebert usko povezani s radonahstičkim
teoretskim formulacijama, u svim se ovim slučajevima teško vratiti
od stvarne šlike do ideologije Siedlunga.

Stoga, dok smo do sada razm atrali Siedlung kao takav, bez
uspostavljanja odnosa, zapravo zanemarujući kontekst u kojem je
nastao, analiza urbanizma Siedlunga, koja u biti znači problematiku
stanovanja u Berlinu tijekom 1920-ih, može se započeti samo u
donosu na plan šireg Berlina iz 1920.godine. Na čemu se taj plan
temeljio? Bliže nekim novim modelima nego što to možemo zamisliti.
U cjelini je izbor stanovanja bio manje ili više neovisan o lokaciji;
očitovao se kao trenutak u urbanom sustavu koji ovisi o razvoju
transportnih sustava koji su zapravo puls grada. Zoniranjem je taj^
plan podržavan sam ooh likovanje sre d išta kao u p rav n e i

107
/

administrativne četvrti, dok su središta slobodnih aktivnosti,

sportski sadržaji i si. bila pomaknuta prema rubnim područjima.

i Taj je model i danas referentna točka, osobito tamo gdje je

rezidencijalna četvrt manje - više određena zona. Tako u planu šireg
Berlina nalazimo sljedeće:

1.j Siedlungen nisu bili planirani kao autonomne četvrti unutar

grada sastavljenog od različitih sektora - formulacija tog tipa bila
bi puno revolucionarnija od stvarnosti;

2. njemački racionalisti zapravo su prepoznali problem velikog grada

i njegovog velegradskog izgleda - sjetimo se samo različitih projekata
za Friedrichstrasse, osobito onih Mies van der Rohea i Brune Tauta;

3., rješenje problema stanovanja u Berlinu nije se u potpunosti

razlikovalo od temeljnih modela stanovanja do tog vremena, nego
je predstavljalo sintezu i novog i starog, što je zasigurno značajna
činjenica.

Vrtni grad i zračeći grad (ViUe radieuse)

Kad govorim o temeljnim modelima mislim na engleski vrtni grad

i Le Corbusierov zračeći grad. Steen Eiler Rasmussen uveo je tu
razliku rekavši da “vrtni grad i zračeći grad predstavljaju dva velika
suvremena stila m oderne'arhitekture.”15 Premda s e la tvrdnja
odnosi na svu modernu arhitekturu, ovdje ćemo se njom služiti u
odnosu na dvije specifične formulacije problema stanovanja.
Zanimljivo je da je Rasmussen u ovoj tvrdnji pokazao da je pitanje
tipologije jasnije i izričitije od pitanja ideologije, premda se prvo
ponekad smatra manje podložnim promjenama. Njegova tvrdnja
ne samo da ima historiografsko značenje nego se tiče i vrijednosti

108
 stanovanja unutar urbanističke strukture - što je još uvijek opći
problem . Modeli vrtnog grada i zračećeg grada čine se
najeksplicitnijima u tom pogledu, a ujedno su i najjasniji u smislu
izgleda grada.

Imajući to na umu, možemo reći daje berlinski Siedlungen općenito

- a to vrijedi i za druge suvremene primjere poput onih u Frankfurtu
- predstavljao pokušaj postavljanja problema stanovanja unutar
većeg urbanističkog sustava, koji je i sam bio proizvod odnosa
postojećeg grada i idealne vizije novog grada. Ta se idealna vizija
temeljila na zapamćenim modelima: tj. Siedlung koji možemo
prepoznati i opisati u berlinskim primjerima nije predstavljao
izvorni model što,međutim, ne niječe činjenicu da je imao svoje
osobito značenje među modelima stanovanja. Stoga, u urbanističkoj
situaciji kakva je bila u Berlinu i drugim europskim gradovima
Siedlung predstavlja pokušaj manje više svjesnog posredovanja
^iznieđu dviju različitih prostornih koncepcija grada. Ne možemo
cijeniti Siedlung kao autonomni element grada, a da ne uzmemo tr~~
obzir i odnose između njega i grada.

Glede vrtnog grada i zračećeg grada neophodno je istražiti odnos

između dvaju temeljnih modela stanovanja i nekih političkih i
društvenih teorija. Jedno djelo te vrste je esej Carla Doglija o vrtnom
gradu.16 Ne pokušavajući sažeti Doglijev esej - jedno od najljepših
•pisanih djela o urbanizmu u Italiji - želio bih citirati dijelove uvodnih
poglavlja, u kojima u osnovnim crtama iznosi svoj precizni predmet,
kao i teškoće i složenosti problema:

U slučaju koji proučavamo situacija je osobito složena uslijed

konformističkog i prilično reakcionarnog sloja pozitivističkih
mišljenja, zbog nejasnosti koja podriva ne samo formalni vid
problema nego seže i do njegovog najskrivenijeg korijenja. Kad je
Osborn, da spomenem samo najpoznatijeg howardskog aktivista,

109
predložio vrtni grad svojim pionirskim primjerima istinski modeme
i humane rekonstrukcije središta stanovanja (a time i društva), i
prezirno osudio siromašne četvrti Beča i Stockholma, suprotstavljao
im je veće vrijednosti, i estetske i društvene, koje su te četvrti
povijesno imale...ali kad su rješenja poput Letchwortha i Welwyna
napuštena uz marksističke formule ne samo zbog svog oblika (i
praktično nepromjenjivog sadržaja koji je iz njih nastao) nego i zbog
tipa strukturalnog prijedloga koji su podrazumijevali (grad i selo,
decentralizacija itd.), onda se samo može reći da su unatoč svemu,
ta rješenja bila življa, ispunjenija životom i budućnošću nego mnoga
druga koja su nam otada ponuđena.”17

S obzirom na to da bi nas taj problem predaleko odveo, samo u

prolazu navodim kako je studija odnosa stanovanja i obitelji, sa svim
svojim kulturnim i političkim implikacijama, pronašla zanimljivu
primjenu u tzv. ideologiji zajednice. Tu se dobro vidi odnos između
mjesne zajednice i oblika demokracije, između prostome dimenzije
kao trenutka u društvenom životu zajednice i njenog političkog
života. Problem stanovanja se u takvom tipu odnosa pojavljuje kao
središnja tema.

S druge strane, tamo gdje se čini da je od primame važnosti grad

kao cjelina, gdje su gustoća i veličina dom inantni, problem
stanovanja kao da je manje važan ili je barem manje u žarištu u
odnosu na druge funkcije urbanog života. Npr., velikim je djelima
poljepšavanja i povećanja poduzetima u gradu 19.stoljeća, premda
su često nastajala iz naveliko rasprostranjenih spekulacija, moglo
uživati svo stanovništvo, što je bio pozitivan element njihovog načina
života. Malo definicija uviđa taj “urbani učinak” tako jasno kao
Hellpach koji je, u suprotnosti sa svojim vremenom, potvrdio
vrijednost života u velegradu: “Za generaciju oblikovanu velikim
gradovima, to ne znači samo egzistencijalni prostor, mjesto za život,
trgovinu; to može također postati i biološki i sociološki ono što

110
B erlin , p r ik a z n eizg ra đ en ih područja
u n u ta r g ranica grada i o ko ln e zo n e,
1929., p rem a W erneru H egem annu.
C rno - n eizg ra đ en o područje; o ko m ite
c rte - polja; vodoravne c rte -
p o ljo p riv re d n i te r ito r ij drugih
zajed n ica ; isto čk a n a crta -
te rito rija ln e g ra n ice B erlina.
 Opći plan vrtnog predgrađa
Hampsteada, London, Raymond
Un win i Barry Parker, W06.
Središnja zona, u suradnji a
Edvvinom Lutvensom.

i
najdublje predstavlja mjesto odvijanja nečijeg života: rodna
zemlja.”18

Možemo usporediti te teorije i rezidencijalne četvrti sagrađene u

posljednjih šezdeset godina. Ponekad su tranzicije, kao u slučaju
njemačkih Siedlungena i talijanskih i engleskih primjera, bile posve
jasne. Sjetimo se mnogih talijanskih rezidencijalnih četvrti u kojima
su neurbane zajednice, odvojene, gotovo nedotaknute gradom,
okrenute sebi i svojim susjedima bile uvijek iznova predmetom
rasprava, da bi ih istisnule zajednice sklonije izrazito plastičnom
arhitektonskom izgledu težeći snažnoj promjeni urbane slike. Mogli
bismo također navesti sheme niske gustoće prvih novih gradova,
kasnije odbačene; i na kraju, eksperimente s novim vrstam a
rezidencijalnih kompleksa, npr. one koje su predlagali Alison i Peter
Smithson, te Denys Lasdun , a primjer su blokovi Sheffielda.

Temu rezidencijalnih tipoloških modela engleski su arhitekti ponovo /

otkrili kad su shvatili da uklanjanje predgrađa povlači slom zajednica •
koje su tradicionalno živjele u područjima visoke gustoće i koje s u j •
mogle automatski, bez značajnijih promjena, pustiti novo korijenjć ^
u područjima predgrađa niske gustoće na koja su premještene.
Smithsoni su iznova otkrili koncept ulice i u projektu Golden Lane
predložili vodoravne prolaze na tri razine, koji bi pješacima
omogućavali pristup do svakog pojedinog stana.

Formulacije tog tipa izražene su jasno u rezidencijalnom kompleksu

Sheffielda, gdje su divovske ploče smještene na uzdignute položaje
iznad grada, time obvezujući svaki budući razvoj da se na njih
oslanja. Sama geneza tog djela svjedok je odnosa sa socijalnom
teorijom, npr. upotrebi ponovnog pronalaženja ulice kao pozornice
zajednice: “Ulica je četvrtasta pozornica na kojoj se odvijaju susreti,
tračevi, igre, tuče, ljubomore, udvaranje i prizori ponosa.”19
Istovremeno, veliki blokovi Sheffielda prizivaju na nov način veliku
corbusierovsku sliku Uhite d ’Habitation u Marseilleu.

113
Primarni elem enti

Koncept područja proučavanja i područja stanovanja, predložen na

prethodnim stra n ica m a sam je po sebi nedovoljan da bi
karakterizirao oblikovanje i razvoj grada; konceptu područja mora
se dodati cjelokupnost specifičnih urbanih elem enata koji
funkcioniraju kao jezgre okupljanja. Te smo urbane elemente, koji
su dominantne prirode, nazvali primarnim elementima jer na trajan
način sudjeluju u razvoju grada tijekom vrem ena, često se
poistovjećujući s glavnim artefaktima koji tvore grad. Jedinstvo tih
primarnih elemenata i područja, u smislu lokacije i izgradnje,
trajnost plana i trajnost izgradnje, prirodni i izgrađeni artefakti
čini cjelinu koja je fizička struktura grada.

Ni u kojem slučaju nije lako definirati prim arne elem ente.

Proučavajući grad, nalazimo da urbanistička cjelina teži dijeljenju
u skladu s tri glavne funkcije: stanovanje, stalne djelatnosti i
cirkulacija. “Stalne djelatnosti” uključuju robne kuće, javne i
trgovačke zgrade, sveučilišta, bolnice i škole. Osim toga,
urbanistička lite ra tu ra govori i o urbanoj opremi, urbanim
standardima, uslugama i infrastrukturama. Neki od tih pojmova
su određeni ili odredivi, neki baš i nisu, ali većinom ih svaki autor
radi potrebne jasnoće koristi u određenom kontekstu. Da bismo
pojednostavili stvari smatrat ćemo da primami elementi obuhvaćaju
stalne djelatnosti; reći ćemo da se kuća i rezidencijalno područje
odnose kao ustaljene djelatnosti i primarni elementi. ^ J
Koristim pojam ustaljene djelatnosti, jer je on opće prihvaćen. No
čak i ako govoreći o ustaljenim djelatnostim a i prim arnim
elementima djelimično mislimo na iste stvari, ta dva pojma
pretpostavljaju potpuno različite načine konceptualizacije urbane
strukture. Zajedničko im je da se oba odnose na javni, kolektivni
karakter urbanističkih elemenata, na karakterističnu činjenicu

114
javnih stvari; to jest njih je stvorio kolektiv za kolektiv, i urbane su
prirode, Kolikogod sažimali urbanu stvarnost, uvijek dolazimo do
zajedničkog vida; čini se da’je on početak i kraj grada.

S druge strane, odnos između primarnih elemenata i rezidendjalnog

područja odgovara, u arhitektonskom smislu, operativnoj razlici koju
sociolozi čine između javnog i privatnog kao karakterističnih
elemenata u oblikovanju grada. Definicija koju je dao Hans Paul
Bahrdt u svojem tekstu Die moderne Grossstadt najbolje prikazuje
značenje primarnih elemenata: “Naša teza glasi; grad je sustav u
kojefn sav život, uključujući i svakodnevni, teži polarizaciji,
otvaranju u smislu socijalnog okupljanja koje je ili javno ili privatno.
Javno i privatno razvijaju se u bliskom odnosu ne gubeći svoju
polarizaciju, dok dijelovi života koji se ne mogu okarakterizirati ni
kao “javni” ni kao “privatni” gube svoje značenje. Sto je jače izražena
a aparizacija i što je bliža izmjena između javnog i privatnog, to je
urbaniji” život urbanog okupljanja sa sociološkog gledišta. U
suprotnom slučaju, okupljanje će u manjoj mjeri razviti karakter
grada.”2®

Kad razmatramo prostorni vid primarnih elemenata i njihovu ulogu

neovisno o njihovoj funkciji, shvaćam o kako je njihovo
prepoznavanje usko povezano s njihovim prisustvom u gradu.

Oni vrijede “sami po sebi”, ali im vrijednost ovisi i o položaju u

gradu. U tom smislu povijesna zgrada može se shvatiti kao primami
urbani artefakt; može se odvojiti od svoje izvorne funkcije, ih tijekom
vrem ena preuzeti funkcije različite od onih kojima je bila
namijenjena, ali njena kvaliteta kao urbanog artefakta, kao
oblikovatelja grada ostaje stalna. U tornju smislu monumenti uvijek
primarni elementi.

No primami elementi nisu samo monumenti, kao što nisu ni samo

115
ustaljene djelatnosti; u općem smislu to su oni elem enti koji moga
ubrzavati proces urbanizacije u gradu, a karakteriziraju i procese
prostome transformacije na području većem od grada. Cesto djeluju
kao katalizatori. Isprva se njihovo prisustvo može prepoznati samo
kroz njihovu funkciju (i u tom se smislu podudaraju sa stalnim
djelatnostima), ali ubrzo dobivaju značajniju vrijednost. Cesto nisu
čak ni fizički, izgrađeni, mjerljivi artefakti; npr. ponekad važnost
samog događaja “ustupa mjesto” prostornim transformacijama
lokacije. Ovim ću se problemom baviti kasnije u svezi s temom
locusa.

Tako primarni elementi igraju učinkovitu ulogu u dinamici grada,

a kao rezultat njih samih i njihova poretka, urbani artefakt dobiva
svoju vlastitu kvalitetu, koja je uglavnom funkcija njegova položaja,
njegova razvoja preciznih aktivnosti i njegove individualnosti.
Arhitektura je krajnji trenutak u tom procesu i rezultat koji proizlazi
iz te kompleksne strukture.

Na taj su način urbani artefakt i njegova arhitektura jedno te isto,

zajedno stvarajući umjetničko djelo. “GovoritLo lijepom gradu znači
govoriti o dobroj arhitekturi” 21 stoga ona čini stvarnom estetsku
namjeru urbanih artefakata. Ali analiza stvarnog u ovom kontekstu
može se izvesti samo proučavanjem određenih artefakata. Da bi se
urbani artefakti koji se mogu provjeriti u povijesnom kontekstu
mogli razumjeti, bit će poučno pogledati dva primjera iz urbane
povijesti.

Dinamika urbanih elem enata

Romanski ili galoromanski gradovi zapada razvili su se u skladu s

trajnom dinamikom koja postoji u urbanim elementima. Ta je
dinamika i danas prisutna u njihovom obliku. Kad su na kraju Pax

116
 Romana gradovi označili svoje granice podizanjem zidina, zatvorili
su površine manje od površina rimskih gradova. Monumenti i čak
prilično nastanjena područja izvan tih zidina bila su napuštena;
grad je zatvorio samo svoju jezgru. U Nimesu su Vizigoti amfiteatar
preoblikovali u tvrđavu koja je postala mali grad od dvije tisuće
stanovnika; četvora v ra ta odgovarala su četirim a glavnim
smjerovima kojima se dolazilo u grad, a unutra su bile dvije crkve.
Kasnije se grad ponovo počeo razvijati oko tog monumenta. Slična
pojava dogodila se i u Arlesu.

Promjenjivost je tih gradova izuzetna. Odmah nas navode na

(^proučavanja mjerila isugeriraju daje kvaliteta artefakata neovisna
o njihovoj veličini. A m fiteatar u Nimesu bio je preciznog i
nedvosmislenog oblika i funkcije. Nije ga se smatralo nevažnim
spremištem, imao je preciznu konstrukciju, arhitekturu i oblik. Ali
je slijed vanjskih događaja u dramatičnom trenutku povijesti
promijenio njegovu funkciju i kazalište je postalo gradom. To
kazalište-grad funkcioniralo je kao tvrđava i bilo je prilagođeno tome
da zatvori i brani svoje stanovnike.

U drugom primjeru, primjeru Vila Vi$osa u Portugalu, grad se razvio

između dvgju zidova dvorca. Ti su zidovi zadržali svoje točne granice
kao i svoj krajolik. Postojanje tog grada - njegovo značenje,
A rhitektura, način na koji se definirao - zapis je njegovih
transformacija. Jedino postojeće stanje zatvorenog i stabilnog oblika
dopuštalo je kontinuitet i slijed radnji i nhlika Na tai način-oklik^—
arhitektura urbanih artefakata, proizlazi iz dinamike grada.

U tom smislu govorim o rimskim gradovima i oblicima koje su

ostavili: npr. akvadukt u Segoviji koji prelazi grad poput geografskog
artefakta, most Merida u Estremaduri, Panteon, Forum, kazališta.
Tijekom vremena ovi su elementi rimskih gradova transformirani,
a njihove funkcije promijenjene; kad ih promatramo kao urbane

117
artefakte, oni navode na mnoga tipološka razmatranja. Još jedan
istaknuti primjer je projekt Siksta V za transformaciju Koloseuma
u mlin za proizvodnju vune. I ovdje izuzetan oblik amfiteatra ima
značajnu ulogu. U prizemlju su planirane radionice, a na gornjim
razinama trebali su biti stanovi za radnike; Koloseum bi postao
ogromna radnička četvrt i racionalno organizirana zgrada.
Domenico Fontana je o tome rekao ovo: “Već su počeli uklanjati
okolnu zemlju i izravnavati cestu koja dolazi od Torre dei Conti i
odlazi do Koloseuma, tako da sve bude ravno, a danas se još mogu
vidjeti ostaci tih razmještanja; radili su tamo sa šezdeset konjskih
zaprega i stotinu muškaraca, tako da bi, daje papa poživio još jednu
godinu, Koloseum bio sveden na stanovanje”.22

Kako raste grad? Izvorna jezgra, zatvorena unutar zidina, širi se u

skladu sa svojom specifičnom prirodom ; a toj form alnoj
individualnosti odgovara politička individualnost. Na rubovima
grada razvijaju se borghi talijanskog grada, faubourgs francuskog.

Milano, čija je monocentrična struktura krivo pripisana nekoj vrsti

širenja iz povijesnog sred išta, ja sn o je određen tijekom
srednjovjekovnog razdoblja k o n tin u iran im p ris u s tvom,
Jgaloromanskog središta, te samostana i vjerskih zgrada. Trajnost
borgha je tako jak a da glavnog, San G ottardo, u dijalektu
jednostavno zovu el burg.

U Parizu su izvan Citea izrasli samostani, trgovačka središta i

sveučilište na obalama Seine. Oko tih elemenata oblikovala su se
središta urbanog života; unutar opatijskih četvrti oblikovali su se
bourgovi. Opatija St. Germain-des-Pres, merovinškogjDorijekla,
potiče iz 6. stoljeća, premda se u dokumentima pojavljuje tek u 12.
stoljeću. Taj bourgpredstavlja tako snažan urbani artefakt unutar

118
D vije k a ta sta rsk e k a r te a m fitea tra , N im es, F ra n cu ska , 1782., g o re,, i
1809.dolje, p o k a zu ju vla sn ik e i zanim anja.
P ro je k t tra n sfo rm a cije K oloseum a u R im u u fo ru m za c rk v u cen tra ln o g tlo crta , C arlo F o n ta n a , 1707.
P a n teo n , R im . L ijevo: p re sjek. D esno: p la n . O ba
d uboreza iz ra n o g 18. stoljeća.

P ro je k t p a p e S ik s ta
V. za tra n sfo rm a ciju
K o lo seu m a u R im u u
p re d io n ic u , sa
sta n o v im a za ra d n ik e
(o zn a čen i s D ), 1590.
 grada da je još uvijek prepoznatljiv na planu Pariza. Nalazi se na
stjecištu pet ulica gledajući prema križanju Croix-Rouge; tamo je
bio smješten ulaz u bourg St. Germain-des-Pres, a mjesto se zvalo
le chefde la ville ili le bout de la ville.23

Monument stoji u središtu. Obično je okružen zgradama i postaje

mjestom privlačenja. Rekli smo da je to primarnTeBRienET^lT
posebnog tipa: tj. tipičan je utoliko što sažima sva pitanja postavljena
0 gradu, ali je poseban, jer zbog vrline oblika njegova vrijednost
nadilazi ekonomiju i funkciju.

Stoga su sve monumentalne strukture u gradu, čak ako i imaju

metaekonomski karakter, istodobno i istaknuta umjetnička djela,
što je njihova najvažnija karakteristika. One čine vrijednost jaču i
od okoline i od siećania. .Znakovito ie da grad nikad nije namjerno^
—. uništio svoja najveća, djela arhitekture; kapelu PazzTIfi' crkvu Sv.
Petra nikad nije trebalo braniti.

Značajno je i to da je ta vrijednost dominantna karakteristika grada

1jedinstvena instanca u kojoj se cijela struktura urbanog artefakta,
sažim a u oblik. M onum ent im a tra jn o s t je r već postoji u
dijalektičkom položaju unutar urbanističkog razvoja; u gradu je
shvaćen kao nešto što raste bilo kao točka u gradu ili područje grada.
JJ slučaju primarnih elemenata najvažniji je krajnji oblik; u slučaju
rezidencijalnih četvrti najvažnijom se čini pmoda zemljišta. Moramo
^ zapamtiti da teorija ovog tipa ne uzima u obzir samo poznavanje
grada u smislu njegovih dijelova nego i njegova rasta, i dok
maksimalnu vrijednost pripisuje preciznom empirijskom iskustvu
primarnih elemenata i njihovom urbanom okruženju, ona sve više
umanjuje važnost plana i sveukupnog uzorka grada, koji se moraju
, proučavati s drugih gledišta.

122
Drevni grad

Kao što smo upravo vidjeli, značenje primarnih elemenata u razvoju

starog grada pokazuje važnost oblika urbanih artefakata, tj.
arhitekture grada. Trajnost tog oblika ili njegova vrijednost kao
reference u potpunosti je neovisna i o specifičnoj funkciji kojoj je
bio namijenjen i o poklapanju s kontinuitetom urbanih institucija.
Zbog toga namjerno više naglašavam oblik i arhitekturu grada nego
njegove institucije. Povijesno je izobličavanje zamišljati da su se
institucije održavale i prenosile bez prekida ili preinaka; takvo
gledište završava zataškavanjem j p r a ^ J r a u jn e tr e n u tak a
transformacije grada. ‘ —...

Ogroman doprinos Henrija Pirennea24 studiji grada i posebno

odnosima između grada i građanskih institucija potvrđuje vrijednost
koja se pripisuje monumentima i mjestima, fizičkoj realnosti grada
kao trajnom elementu političkog i institucionalnog oživotvorenja.
Monumenti i sve urbane strukture odnosni su znakovi koji tijekom
vrem ena dobivaju različita značenja. “Veliki su gradovi i
burgovi.. .igrali bitnu ulogu u povijesti gradova. Oni su bili, takoreći,
stupovi očekivanja. Oko njihovih se zidina oblikovao grad, od
najranije pojave ekonomske renesanse, čije prve naznake možemo
naći početkom 10. stoljeća.”25 Čak i ako grad nije postojao u
društvenom, ekonomskom ili zakonskom smislu, značajna je
činjenica daje njegovo ponovno rađanje započelo oko zidina burgova^
i drevnih rimskih gradova. Pirenne pokazuje kako u klasičnom
gradu nije bilo poznato ništa analogno mjesnim i partikularističkim
građanskim gradovima srednjeg vijeka. U klasičnom svijetu urbani^,
je život bio isti kao i nacionalni život; gradski je sustav u dob'aantike
l^ a ^ e d n a k ustavnom . Rim je, šireći svoju dom inaciju n a
mediteranski svijet, učinio svoje kolonizirane gradove izvidnicom
imperijalnog sustava; taj je sustav preživio germanske i arapske
invazije, ali su gradovi tijekom vremena potpuno promijenili svoju

123
 funkciju. Ta je promjena bitna za razumijevanje njihovog kasnijeg
razvoju^

Isprva je Crkva svoje biskupije osnivala u skladu s postojećim

četvrtima rimskih gradova. Na taj je način grad postao sjedište
biskupa i uzrokovao iseljavanje trgovaca, pad trgovine i kraj ^
m eđuurbanih odnosa koji, nem ajući u tjecaja n a crkvenu
organizaciju, nisu imali utjecaja niti na urbanu strukturu. Gradovi
su se poistovjetili s prestižem Crkve i obogaćivali se donacijama,
održavajući veze s Karolinzima u pitanjima administracije. Tako je
sjedne strane njihovo bogatstvo bivalo sve veće, a s druge je rasla
njihova moralna nadmoć. S padom karolinškog carstva, feudalni
prinčevi nastavili su poštovati autoritet Crkve, čak je i tijekom
bezvlađa u 10. i 11. stoljeću dominacija biskupa bila tako apsolutna
da se prirodno širila i do rezidencijalnih četvrti, tj. do starih rimskih
gradova.

Pirenne ukazuje kako je taj prijenos moći zapravo sačuvao gradove

~o3Tprbpasti čak i kad im ekonomski uvjeti 10. stoljeća nisu davali"
nikakvog razloga za postojanje, jer s nestankom trgovaca nisu više
*-• imali nikakvu vrijednost za neuko društvo. OkcTnjih su postojala
velika autonomna poljoprivredna područja, a državu, stvorenu na
čistoj poljoprivrednoj osnovi, nije zanimalo njihovo preživljavanje.
Premda su dvorci prinčeva i grofova bili na selu, biskupi su upravo
kroz nepokretnu prirodu crkvenog ureda bili vezani za grad, a. to_
g a je na kregu sačuvalo od propasti: Tako je grad preživio - kao
*f!zičfco mjesto biskupovog sjedišta, a ne kao trajanje urbanih
institucija.

U Pirenneovoj analizi primjer Rima izuzetno nam puno otkriva:

“Carski grad postaje pontifikalan. Njegova povijesna nadmoć

124
naglasila je nadmoć nasljednika Sv. Petra. Izdvojen, činio se većim
i odjednom postaje moćnijim. Samo se on mogao vidjeti....i živeći u
Rimu, svatko je stvorio svoj Rim, kao što je i svaki biskup grad u .
kojem je živio načinio svojim gradom.”26

Na koji je način stari grad postao izvorištem modernog grada? Za

Pirennea je potpuno pogrešno obhKvžEfije srednjovjekovnog grada
pripisivati aktivnostima opatije, dvorca ili sajmišta. Gradovi su
zajedno sa svojim građanskim institucijam a n astali nakon
ekonomskog i industrijskog buđenja Europe. Zašto i zbog čega se
nalaze u starim rimskim gradovima? Zato što rimski gradovi, tvrdi
Pirenne, nisu bili umjetne tvorevine; upravo suprotno, oni su ponovo
' ujedinili sve uvjete geografskog reda bez kojih urbana aglomeracija
ne može živjeti i rasti. Smješteni na križanjim a neuništivih
“Cezarovih cesta”, stojećima putevi čovječanstva, sudbina im je
bila da ponovo postanu sjedištima gradskog života. “Gradovi koji
od lO.do 11. stoljeća jedva da su bili više od središta velikih crkvenih . '<
područja, počeli su brzom i neizbježnom transformacijom oporavljati \ ‘
svoj dugo izgubljeni izvorni karakter.”27 Takva se transformacija
mogla dogoditi jedino unutar ih oko starih gradova, jer su oni
predstavljali komplekse koje je stvorio čovjek, na pola puta između
umjetnog i prirodnog, što se, kao što Pirenne potvrđuje u odnosu
prema rimskim gradovima, ne može lako zanem ariti tijekom
njihovog razvoja. Korištenjem “tijela” starih gradova, odjednom se
javljaju ekonomski i psihološki racio. Oni postaju i pozitivna
vrijednost i referentna točka.

Ovaj predmet transformacije starih gradova vrijedi i u odnosu na

moderno pitanje razvoja od građanskih do socijalističkih gradova; i
ovdje je sigurno da trenuci institucionalne promjene ne moraju
nužno biti povezani s razvojem oblika. Stoga je uspostavljanje
jednostavnog odnosa između to dvoje, što bi neki voljeli, apstrakcija
koja ne odgovara stvarnosti urbanih procesa. Jasno je da primarni

125
 Shem atski prikaz Londona.

H G rad, p o slo vn a č e tv r t
B Č e tv rt više k la se
V ft Č e tv rt sre d n je k la s e
RSi R a d n ička č e tv r t
n Z ona n is k e g u sto č e
G ranice lo n d o n sk o g o kru g a
__ G lavne ceste
__ _ Gla vn e že lje zn ič k e lin ije
 elementi i monumenti, stoga što izravno predstavljaju javno,
preuzimaju neophodan i složen karakter koji se ne može tako lako
" --- __ .........................
^modificirati. /Rezidencijama četvrt, postajući područjem, dobiva ;T
mnogo dinamičniji karakter, no ipak ovisi o životu tih primarnih
elemenata i monumenata i sudjeluje u sustavu grada kao cjeline.
U
Proces transformacije

Odnos između područja stanovanja i primarnih elemenata grada

odgovoran je ža specifično oblikovanje tog grada. Ako se to može
' 'p rim ijetiti'n gradovima u kojima su povijesni događaji uvijek
ujedinjavali razdvojene elemente, onda je to još očitije kod gradova
koji nikad nisu uspjeli svoje urbane artefakte integrirati u cjelovit
oblik: London, Berlin, Beč, Rim, Bari i mnogi drugi.

U Bariju28, npr., stari grad i obzidani grad čine dva izuzetno različita,
gotovo nepoveziva artefakta. Stari grad se nikad nije povećavao;
njegova je jezgra kao oblik potpuno određena. Jedino njegova glavna
ulica, koja ga je povezivala s okolnim područjem, izlazi netaknuta i
trajna u teksturi obzidanog grada. U slučajevima tog tipa uvijek
postoji uska povezanost između primarnih elemenata i područja;
često ta veza postaje apsolutno dominantan urbani artefakt koji
karakterizira grad, jer je grad nesumnjivo zbroj svojih artefakata.

Morfološka analiza, jedna od najvažnijih metoda proučavanja grada,

donosi nam te vidove u krupnom planu. U gradu ne.postoje amorfne
zone, a tamo gdje postoje, one su trenuci procesa transformacije;
Qne predstavljaju neriješena razdoblja ujurbanoj dinamici TamcT
gdje se taj tip često pojavljuje, kao što su predgrađa američkog grada,
‘---- preeesi-transformacije obično, su ubrzani, jer visoka guštoča v rš i"
-.... veći pritisak na korištenje zemljišta. Te se transformacije ostvaruju

127
kroz definiranje preciznog područja, tj. prilikom pojave procesa
ponovnog razvoja.

Taj proces danas karakterizira veliki grad kao stoje Londona “Ideju
zatvorenog područja”, piše Peter HHL“instink;tivno su tijekom
stoljeća primjenjivali graditelji i arhitekti u učilištima Oxford i
Cambridge, u londonskim Inns of Court, u izvornim planovima za
Bloomsbury gdje je sav promet ostavljen pred vratima.”29 Poznata
izdvojena područja Patricka Abercrombiea za W estminster i
Bloomsbury temeljila su se na takvoj politici; sustav cesta morao se
tako prilagoditi da glavne ulice okružuju blokove i sprečavaju ulazak
prolaznog prometa.

Razlikovna je karakteristika svih gradova, a tako i urbane estetike,

napetost koja je nastala, i još uvijek postoji, između područja i
primarnih elemenata te između različitih četvrti. Ta napetost
prizlazi iz različitosti urbanih artefakata koji postoje na istom mjestu
i moraju se mjeriti ne samo u odnosu na prostor nego i na vrijeme.
Pod vremenom mislim i na povijesni proces u kojem su prisutne
trajne pojave sa svim svojim implikacijama i na kronološki proces,
u kojem se takve pojave mogu mjeriti prema urbanim artefaktima
kasnijih razdoblja.

N a taj način, nekada ru b n a područja velikih gradova u

transformaciji često postaju lijepa: London, Berlin, Milano i Moskva
otkrivaju potpuno neočekivane perspektive, vidove i prizore.
Različita nam vremena, više od ogromnih prostranstava moskovske
periferije, vrlinom estetskog užitka koji počiva u samoj prirodi
artefakata, daju stvarnu sliku kulture u transformaciji, promjenu
koja se odvija i u samoj društvenoj strukturi.

Naravno, vrijednosti današnjih gradova ne možemo tako lako

pripisati prirodnom slijedu artefakatarN išta ne jamči učinkovit

128
 nastavak. Važno je znati mehanizam transformacije i ponajprije

r
utvrditi kako djelovati u takvoj situaciji - vjerujem, ne kroz
& posvemašnji nadzor ovog procesa promjene u urbanim artefaktima,
•Kf c.
nego kroz nadzor glavnih artefakata koji nastaju u određenom
----------------- . . . .

razdoblju. Ovdje u prvi plan dolazi pitanje mjerila i mjerila uplitanja*

Transformacija određenih dijelova grada tijekom vremena vrlo je

usko povezana s objektivnom pojavom propadanja u nekim zonama.
Ta pojava, koja se u engleskoj i američkoj literatu ri naziva
"zastarijevanje”, sve je vidljivija u velikim modernim gradovima, a
posebne karakteristike ima u velikim američkim gradovima, gdje
su je pomno proučavah. Za naše svrhe, odredit ćemo da tu pojavu
označava grupa zgrada - koja može biti u susjedstvu neke ulice ili
može biti i cijela četvrt - koje su nadživjele dinamiku korištenja
zemlje u okolnom području (ova definicija obuhvaća više nego neke
druge). Takva područja grada ne slijede život; često duže vrijeme
ostaju izdvojena u odnosu na opći razvoj, svjedočeći o različitim
razdobljima grada i istovremeno oblikujući velika područja
“rezerve”. Ova pojava zastarijevanja pokazine vrijednost
proučavanja područja grada kao urbanih a rte fa k ta ! možemo tada
dovesti u vezu transformacije takvih područja i studije određenih
događaja, što ćemo kasnije vidjeti u teorijama Halbwachsa.

Hipoteza grada kao entiteta sastavljenog od mnogo dijelova koji su

cjeloviti unutar sebe, je, čini mi se, jedina koja zaista dopušta slobodu
izbora, a sloboda izbora zbog svojih implikacija postaje temeljnim
pitanjem. 0 pitanjima koja se tiču vrijednosti ne može se odlučiti
pojmovima apstraktnih arhitektonskih i tipoloških formulacija - npr.
visoka ili niska gradnja stambenih objekata. Takva pitanja mogu
se riješiti samo na konkretnoj razini urbane arhitekture. Potpuno
smo uvjereni da u društvu slobodnog izbora, prava sloboda
građanina leži u mogućnosti odabira.

129
 Geografija i povijest; ljudska kreacija

Geografija ili povijest

ono što vidimo
ili ono što mislimo.
Ćarlos Barral30

Na prethodnim smo se stranicam a uglavnom bavili dvama

predmetima: prvo, područjem stanovanja i primarnim elementima
i drugo, gradom kao stru k tu ro m dijelova. Bavio sam se i
monumentima, različitim korištenjem urbanističkih elemenata i
načinima čitanja grada. Mnoga od tih razm atran ja bila su
metodološka utoliko što su bila namijenjena određivanju sustava
klasifikacije. Možda nisam uvijek odabirao najizravniji pristup; ali
sam pokušao ostati vjeran studijama koje sam smatrao vrijednima
i nastojao sam ih djelomično posložiti. Već sam upozorio da u tome
nema ničeg novog. Ono što je važno je da iza tih razmatranja stoje
stvarni artefakti koji svjedoče o odnosu čovjeka i grada.

Iznio sam i hipotezu grada kao umjetničkog i ljudskog djela;

možemo prom atrati i opisati taj čovjekov predmet i nastojati
razumjeti njegove strukturalne vrijednosti. Povijest grada i njegova
geografija su neodvojive; bez njih ne bismo razumjeli arhitekturu
koja je fizički znak “ljudske stvari”. “Umjetnost arhitekture”,
napisao je V iollet-le-D uc “je čovjekova k re a cija ”, i opet,
( “Arhitektura, ta čovjekova kreacija, zapravo je samo primjena
•' principa nastalih izvan nas koje smo putem promatranja prilagodili
. sebi.”31Ti principi su u gradu; kameni krajolik građenja - “od opeke
i žbuke” u izrazu C.B.Fawcetta - simbolizira neprekinutost
zajednice.32 Sociolozi su proučavali zajedničko znanje i urbanu
psihologiju; geografija i ekologija otvorile su nove obzore. Ali nije li
arhitektura ključna za razumijevanje grada kao umjetničkog djela?

130
 Potrebne su mnogo preciznije studije važnih trenutaka u urbanoj
povijesti da bi se razjasnilo pitanje arhitekture grada kao potpunog
umjetničkog djela. Kako je Bernard Berenson razaznao, čak je i bez
razvijanja ideje venecijanska umjetnost u potpunosti objašnjena
samim gradom. ”Nema toga što Venecijand ne bi učinili da pridodaju
svojoj (državnoj) veličini, slavi i sjaju. To ih je vodilo da od samog
grada načine taj čudesni monument ljubavi i strahopoštovanja koje
osjećaju za svoju-republiku, koja još uvijek potiče više divljenja i
daje više užitka od bilo kojeg drugog ostvarenja umjetničkog poriva
u čovjeku. Nisu se zadovoljili samo time što su svoj grad napravih
najljepšim na svijetu; izvodili su ceremonije u njegovu čast uživajući
u uzvišenosti vjerskih rituala. ”33Ta primjedba vrijedi za sve gradove;
ona se odnosi na artefakte, i premda se oni očituju na različite načine
i s različitim posljedicama, ipak se mogu uspoređivati. Ni jednom
gradu nikad nije nedostajalo smisla za vlastitu individualnost.

. U razlikovanju dvaju glavnih artefakata koje nalazimo u gradu,

područja stanovanja i primarnih elemenata, snažno smo negirah
da je stanovanje nešto amorfno i prijelazno. Tako smo, umjesto
usredotočavanje na jednu kuću, kod koje se propadanje građe i
potreban smještaj za različite društvene slojeve i načine života može
empirijski prom atrati tijekom vremena, zamijenili konceptom
karakterističnog područja^Cijeli dijelovi grada pokazuju konkretne
znakove svog načmaTžlVt3fS^SVoj vlastiti oblik, svoje sjećanje, i ta se
područja mogu međusobno razlikovati u svrhu morfološkog, možda
čak povijesnog i lingvističkog istraživanja njihovih karakteristika.
U tom kontekstu, studija područja u gradu otvara problematiku
_ _ jQ£Um i mjerila.

) Za razliku od područja, primami se element razvija i morao bi se

j proučavati kao element čija prisutnost ubrzava proces urbane

131
N a c rti dvaju rim sk ih
u tv rđ e n ih n a selja ko ja su
p o sta la tip o m urb a n o g
oblikovanja. G ore:
D aganiya, Jordan.D olje:
E l-L eg g u n , Jo rdan.
đ in am ike^Takav se elem ent može protum ačiti samo s
funkcionalističkog gledišta kao ustaljena aktivnost kolektiva za
kolektiv, ali još je važnije da ga se može smatrati stvarnim urbanim
artefaktom, koji se može poistovjetiti s događajem ili arhitekturom
sposobnom “sažeti” grad. Kao takav on je već povijest i ideja grada
u procesu svog kdhstruif anja ^stagijć uma”£u skladu s Parkovom
definicijom. ""

Kao jezgra hipoteze da je grad čovjekovo djelo, primarni elementi

imaju apsolutnu jasnoću; oni se razlikuju na temelju svog oblika i u
određenom smislu svoje izuzetne prirode unutar urbanog tkiva; oni
su karakteristični, ili još bolje, oni karakteriziraju grad. Ako
pogledamo nacrt bilo kojeg grada, ti odmah prepoznatljivi oblici
iskaču poput crnih točaka. Isto vrijedi i s gledišta volumetrjje.

Premda sam prije ustvrdio da monumenti nisu primarni elementi,

čini se da uvijek završim koristeći ih kao primjere. Govorio sam
tako o kazalištu u Arlesu, Palazzo della Ragione u Padovi, itd. Nisam
siguran da to mogu jasno objasniti ali dozvolite da uvedem drugačiji
argument. Znamo da mnogi geografski ili urbanistički tekstovi
klasificiraju gradove u dvije velike grupe: planirane i neplanirane.
“U urbanističkim je studijama uobičajeno naglasiti razliku između
planiranih i neplaniranih gradova kao prim arnu. Ovi prvi su
zamišljeni i osnovani kao gradovi, dok su drugi nastali bez svjesnog
planiranja. Oni su naselja koja su izrasla i prilagodila se urbanim
funkcijama. Njihov se urbani karakter pojavio tijekom njihovog
rasta, a nacrt je u biti proizvod prirasta zgrada neke predurbane
jezgre.”34 Tako piše Arthur E. Smailes u svom tekstu o urbanoj
geografiji, a i mnogi drugi.

Pretpostavljajući da je teoretska shema predložena u toj tvrdnji

sigurno zasnovana na istinitim činjenicama, možemo se složiti da
je relativno konkretna; ona uključuje elementaran tip klasifikacije

133
i o njoj se može raspravljati s različitih gledišta. Zapravo u svezi s
razvojem urbanih artefakata možemo reći daje u svim slučajevima
riječ o “gomilanju zgrada oko neke predurbane jezgre”, da
upotrijebimo Smailesove termine. Ta jezgra predstavlja početak
procesa urbanizacije tijekom kojeg je nastao grad zajedno sa svim
svojim vrijednostima.

Stoga plan sm atram p rim arn im elem entom , jednakim

monumentima kao što su hram ili tvrđava. Jezgra planiranog grada
je i sama primarni element; nije važno da li potiče urbani proces ih
ga karakterizira, kao u Petrogradu ih Ferari. Ideja da postojanje
plana nadomješta strogo određeno prostorno rješenje grada vrlo je
diskutabilna; plan je uvijek jedan trenutak grada na isti način kao
i svaki drugi primarni element.

Da li grad raste oko skladne ih neskladne jezgre ih oko jednog

artefakta, ne čini veliku razliku (premda sigurno potiče različita
m orfološka p itanja); oba ta u v jeta teže k o n stitu ira n ju
karakterističnih urbanih artefakata. To se dogodilo u Petrogradu,
a to se događa i u Braziliji, dva primjera koja zaslužuju daljnje
proučavanje.

Autori kao Chabot i Poete nikad nisu pokušavali utvrditi razliku

između plana i jednog artefakta, premda je Chabot pravilno smatrao
plan teoretskim temeljem svih urbanih operacija. Međutim, Lavedan
je dotaknuo veliku važnost takvih razlika, što je bila logična
posljedica njegovog dugogodišnjeg rada na arhitekturi grada i
urbanoj strukturi francuskih gradova. Da su izuzetni napori
francuske škole češće bili popraćeni pokušajima sinteze poput
Lavedanove, danas bismo na raspolaganju imali zadivljujući
materijal; međutim, to što studija Alberta Demangeona o gradu i
njegovim shpnbenim problemima nije uzela u obzir materijal koji
je sakupio Viollet-le-Duc problem je koji zadire dalje od nedostatka

134
interdisciplinarnog odnosa - on je povezan s gledištem prema
stvarnosti.

Lavedanu, međutim, ne bismo smjeli prigovoriti što inzistira na

arhitekturalnom vidu, jer je upravo to najveća zasluga njegovog
rada. Mislim da točno tumačim njegovo razmišljanje kad kažem da
govoreći o “planu” grada misli na arhitekturu. U raspravi o porijeklu
grada napisao je: “...bilo da je riječ o spontanom ili planiranom
gradu, skica njegovog plana, nacrt ulica, nije nastao slučajno. Pravila
se poštuju, bez obzira na to da li nesvjesno, kao u prvom slučaju, ili
svjesno i otvoreno, kao u drugom. Uvijek postoji pokretački element
plana.”35Tom formulacijom Lavedan planu vraća njegovu vrijednost
pokretačkog elementa ili komponente.

Može se činiti da sam u pokušaju objašnjavanja razlike između

primarnih elemenata i monumenta uveo novi argument u svezi s
planom, koji je moju tezu više proširio nego što ju je učinio
preciznom. To proširenje dopušta da se vratimo uvodnoj hipotezi
koju smo analizirah s različitih gledišta: grad po svojoj prirodi nije
ostvarenje koje se može svesti na jednu temeljnu ideju; njegovi
procesi oblikovanja su brojni i raznoliki.

Grad se sastoji od dijelova, a svaki je od njih karakterističan; on

posjeduje prim arne elemente oko kojih se zgrade grupiraju.
Monumenti su utvrđene točke u urbanoj dinamici i time su jači od
ekonomskih zakona. Međutim, prim arni elem enti u svojem
neposrednom obliku nisu neophodno takvi. U tom je smislu bit
monumenata u njihovoj sudbini, premda je teško reći do koje je
točke njihova sudbina predvidljiva. Drugim riječima, potrebno je
razmotriti i trajne urbane artefakte i primarne elemente premda
oni mogu imati trajnost manju od suštinski potrebne za konstituciju
grada, što ima veze i s arhitekturom i s politikom. Zato je, kad
primarni elementi preuzmu vrijednost monumenata bilo zbog svoje

135
unutrašnje vrijednosti bilo zbog svoje osobite povijesne situacije, tu
činjenicu moguće povezati upravo s poviješću i životom grada.

Sva su ta razmatranja važna jer polaze od artefakata koji pokazuju

svoju izravnu vezu s čovjekom. Elementi koji tvore grad - urbani
artefakti koji su po prirodi karakteristični i karakteriziraju, i
proizvod su ljudske aktivnosti koliko i kolektivni artefakt - spadaju
među najautentičnija ljudska svjedočanstva. Prirodno je da govoreći
0 tim artefaktim a govorimo o njihovoj arhitekturi, njihovom
značenju kao čovjekovom ostvarenju. Francuski autor, pišući
nedavno o krizi na francuskom sveučilištu, kaže da mu se čini da
ništa opipljivije ne izražava tu krizu od odsutnosti zgrade koja je
“bila” francusko sveučilište. Pariz, premda kolijevka velikih
europskih sveučilišta, nikad nije uspio, smatra autor, “konstruirati”
takvo mjesto, što pokazuje unutarnju slabost sustava. “Sukob s tom
čudesnom arhitektonskom pojavom me šokirao. Rodio se nemir,
kao i sumnja koja se trebala potvrditi, kad sam kasnije ponovo
posjetio Coimbru, Salamancu, Gottingen i Padovu....Arhitektonsko
ništavilo francuskog sveučilišta navelo me da shvatim njegovo
intelektualno i duhovno ništavilo.”36

Može li se reći da katedrale i crkve rasute cijelim svijetom zajedno

s crkvom Svetog P etra čine univerzalnost katoličke crkve? Ne
govorim o monumentalnom karakteru tih djela arhitekture ni o
njihovim stilističkim vidovima: mislim na njihovo prisustvo, njihovu
konstrukciju, njihovu povijest, drugim riječima, na prirodu urbanih
artefakata. Urbani a rtefa kti im aju svoj život, svoju sudbinu.
Posjetimo li dobrotvornu ustanovu, gotovo da ćemo osjetiti
konkretnost tuge. Ona je u zidovima, dvorištima, sobama. Kad su
Parižani uništili Bastilju, izbrisali su fizički oblik stoljeća zlouporabe
1 tuge, kojih je ona hila fizički oblik.

Na početku ovog poglavlja govorio sam o k v a lite ti urbanih

artefakata. Od autora koji su predložili ovaj tip studije, Levi-Strauss

136
je stigao najdalje, određujući ideju kvalitete i tvrdeći da makoliko
naš euklidski duh postao buntovan prema kvalitativnom konceptu
prostora, njegovo postojanje ne ovisi o nama. “Prostor sam ima svoje
osobite vrijednosti, isto kao što zvukovi i mirisi imaju svoje boje, a
osjećaji svoju težinu. Potraga za odgovarajućim vrijednostima te
vrste nije pjesnikova igra ili čin mistifikacije... Te vrijednosti otvaraju
stručnjaku potpuno novo područje koje je još uvijek prepuno
bogatstva.”37Taj koncept kvalitete urbanih artefakata proizašao je
iz stvarnog istraživanja, iz konkretnosti stvarnog. Kvaliteta
arhitekture - kvaliteta ljudskog ostvarenja - značenje je grada. Stoga
se nakon istraživ an ja određenog broja mogućih n ačina
razumijevanja grada moramo vratiti najbliskijim, najosobnijim
karakteristikama urbanih artefakata; s tim aspektima, najuže
povezanima s arhitekturom, započipjem sljedeće poglavlje.

Da zaključimo: želim naglasiti da u geografskom smislujcvahteta i

sudbina razlikuju monumente od primarnih elemenata. S ta dva
parametra kao vodičima, mogu se obogatiti i studija o ponašanju
ljudskih grupa i studija o pojedincu u gradu. Spomenuo sam napore
Amerikanca Lyncha; treba se nadati da će takvo eksperimentalno
istraživanje biti nastavljeno, te da će uroditi važnim materijalom
za sve vidove urbane psihologije.

Ovaj koncept kvalitete može osvijetliti i koncepte područja i granica,

političkog teritorija i granica - koncepte za koje ne vrijede ni mit
rase, ni zajednica jezika ili vjera. Ovdje samo navodim moguću nit
vodilju: psihologija, sociologija i urbana ekologija tom istraživanju
bi uvelike morale pridonijeti. Uvjeren sam da će, kad se više pažnje
posveti fizičkim stvarnostima i arhitekturi naših gradova, dobiti
novo značenje. Ne možemo se više baviti arhitekturom grada -
drugim riječima, samom arhitekturom - bez općih smjernica o
načinu odnosa urbanih artefakata. U tom sam smislu govorio o
potrebi za novim tretmanom.

137
 Poglavlje 3

INDIVIDUALNOST URBANIH ARTEFAKATA;

ARHITEKTURA

Locus

Termin locus već sam do sada upotrijebio nekoliko puta. Locus je

odnos između određene specifične lokacije i zgrada koje su na njoj.
On je istovremeno i pojedinačan i sveopći.

Odabir lokacije za bilo koju zgradu i bilo koji grad od primarne je

važnosti u klasičnom svijetu. Položaj - lokaciju - određivao j e genius
loci, mjesno božanstvo, posrednik koji upravlja svime što će se tu
dogoditi. Koncept locusa prisutan je kod teoretičara Tćnesanse u
svim razdobljima, premda je u vrijeme Palladija i kasnije Milizije
njegov tretman sve više dobivao topografski i funkcionalni vid. U
Palladijevom pisanju se još uvijek može osjetiti živa prisutnost
klasičnog svijeta, vitalna tajna odnosa između starog i novog. Više
od same funkcije specifične arhitektonske kulture, taj odnos je vidljiv
u djelima kao što su Villa Malcontenta i Villa Rotonda, u kojima
upravo njihov položaj uvjetuje naše razumijevanje. Viollet-le-Duc
je također, u svojim naporima tumačenja arhitekture kao niza
logičnih operacija temeljenih na nekoliko racionalnih principa,
priznao teškoću prenošenja djela arhitekture s jednog mjesta na
drugo. U njegovoj općoj teoriji arhitekture locus sudjeluje kao
jedinstveno i fizičko mjesto.

Nedavno je geograf Sorre predložio mogućnost stvaranja teorije

prostorne raspodjele1 i, uzimajući je kao osnovu, postulirao
postojanje “pojedinačnih točaka”. Locus, tako zamišljen, naglašava
uvjete i kvalitete unutar nediferenciranog prostora koji je potreban
za razumijevanje urbanog artefakta. Duž sličnih se smjernica
Halbwachs, u posljednim godinama svog života, bavio topografijom
J e d n a o d ka p elica S acro M o n te u O rti,
Ita lija , o k o 1600.
139
K a p elice S a cro M o n te u O rti, o ko 1600.
legendarnih mjesta. On je tvrdio da su tijekom različitih razdoblja
sveta mjesta imala različite fizionomije i da se u tome mogu naći
prikazi različitih kršćanskih grupa koje su ih gradile i smještale u
skladu sa svojim težnjama i potrebama.

Promotrimo za trenutak područje katoličke vjere. S obzirom na to

daje crkva nedjeljiva, to područje prekriva cijelu zemlju. U takvom
sveopćem konceptu pojedinačna lokacija, ograničenja i granice
postaju sekundarne. Prostor je određen u odnosu na jedno središte,
sjedište pape; ali to isto zemaljsko mjesto je samo trenutak, mali
dio univerzalnog prostora koje je mjesto zajednice svetaca. (Ta je
ideja slična j ideji transcedencije prostora kako je shvaćaju mistici.)
Čak i unutar tog potpunog i nediferenciranog okvira, gdje je ideja
samog prostora poništena i prenesena, postoje “posebne točke”; to
su mjesta hodočašća, svetišta gdje vjernici ulaze u izravniju i
komunikaciju s Bogom. Na teg način sakramenti postaju znakovima j
milosti u kršćanskom učenju. Svojim vidljivim dijelovima oni znače :
ili pokazuju nevidljivu milost koju dijele; i upravo to što je pokazujući
zapravo prenose, čini ih moćnim znakovima.

Takvo je posebno mjesto moguće prepoznati po posebnom događaju

koji se jednom dogodio ili po beskonačnoj raznolikosti drugih
razloga, racionalnih i iracionalnih. Čak i unutar sveopćeg prostora
Crkve postoji srednja vrijednost koja se prepoznaje i kažnjava,
mogućnost stvarne - iako izuzetne - ideje prostora. Da bismo tu
ideju doveli u doseg urb an ih artefakata, moramo se v ratiti
vrijednostima prikaza, fizičkoj analizi artefakata i njihove okoline,
što će nas dovesti do čistog i jednostavnog shvaćanja vrijednosti
locusa. Takvu je ideju prostora i vremena, izgleda, moguće
racionalno izraziti, iako obuhvaća niz vrijednosti koje jesu izvan
našeg iskustva.

Shvaćam delikatnost ovog argumenta; ali on je pritajen u svakoj

142
empirijskoj studiji; on je dio iskustva. Henri Paul Eydoux 2u svojim
studijama galske francuske, govori posebno o mjestima koja su se
uvijek smatrala jedinstvenima i predlaže njihovu daljnju analizu.
Ta mjesta kao da je povijest predodredila; ona su stvarni znakovi
prostora i kao takva imaju odnos i sa slučajnošću i s tradicijom.

Cesto razmišljam o piazzama kako su ih opisali renesansni slikari,

gdje arhitektura, ljudsko djelo, preuzima opću vrijednost mjesta i
sjećanja jer je tako snažno utvrđena u jednom trenutku. Taj trenutak
postaje primarna i najdublja ideja koju imamo o piazzama Italije i
stoga je povezan s našom prostornom idejom samih talijanskih
gradova. Ideje tog tipa povezane su s našom povijesnom kulturom,
s našim postojanjem u izgrađenim krajolicima, s odnosima koji se
prenose iz jednog u drugi kontekst tako iznova otkrivajući pojedine
točke, koje su zapravo približno najbliže zamišljenoj prostornoj ideji.
Henri Focillon govori o psihološkim mjestima, mjestima bez kojih
bi duh okoline bio nejasan ili neshvatljiv. Stoga za opis određenog
umjetničkog krajolika nudi pojam “umjetnost kao mjesto”. Krajolik
gotičke umjetnosti ili, radije, gotička umjetnost kao krajolik, stvorila
je Francusku i francuski hum anizam koji nitko nije mogao
predvidjeti: obrisi obzora, siluete gradova - ukratko poezija koja
proizlazi iz gotičke umjetnosti, a ne iz geologije Capetovih institucija.
Ali zar nije oblikovanje prošlosti u skladu s vlastitim potrebama
bitan atribut svake okoline?”3

Gotičku umjetnost kao mjesto zamijeniti gotičkim krajolikom od

izuzetne je važnosti. U tom smislu zgrada, monument i grad postaju
čovjekovi predmeti par excellence; i kao takvi duboko su povezani s
izvornim pojavljivanjem, prvim znakom, kompozicijom, trajnošću i
razvojem, slučajnošću i tradicijom. Kao što su prvi doseljenici
krajolik prilagodili sebi, tako su oblikovali i mjesto i utvrdili njegovu
jedinstvenost.

143
Primjedbe teoretičara na oblikovanje krajolika kod slikanja,
sigurnost s kojom su Rimljani ponavljali određene elemente u
građenju novih gradova priznajući locusu moć transformacije - zbog
tih i mnogih drugih činjenica intuitivno osjećamo važnost određenih
artefakata; razmotrimo li taj podatak, shvaćamo zastoje arhitektura
bila tako važna u starom svijetu i renesansi. Ona je oblikovala
kontekst. Njezini oblici mijenjali su se zajedno s većim promjenama
lokacije, sudjelujući u izgradnji cjeline i služeći cjelokupnom
događaju, dok je ona istovremeno stvarala sam događaj. Samo na
taj način možemo razumjeti važnost obeliska, stupa, nadgrobnog
kamena. Tko još može razlikovati događaj od znaka koji ga
obilježava?

Mnogo sam puta u ovoj knjizi postavljao pitanje gdje počinje

jedinstvenost urbanog artefakta? U njegovom obliku, funkciji,
sjećanju ili nećem sasvim drugom? Sada možemo odgovoriti da on
počinje u događaju i znaku koji obilježava taj događaj. Ta je tvrdnja
premostila povijest arhitekture. Umjetnici su uvijek nastojali
načiniti nešto izvorno, načiniti artefakt koji prethodi stilu.
Burckhardt je shvaćao taj proces pišući: “Tamo, u svetištu, oni
(umjetnici) su poduzeli svoje prve korake prema uzvišenome; oni
su naučili odvajati slučajnost od oblika. Tipovi postaju stvarni;
konačno, prvi ideali.”4Stoga, bliski odnos koji je jednom bio prisutan
između oblika i elemenata, ponovo predlaže samog sebe kao
neophodno porijeklo. I tako se arhitektura s jedne strane obraća
svojem vlastitom području, svojim elementima i idealima a s druge
teži poistovjećivanju s artefaktom; odvajanje koje se javlja kod njenog
porijekla i koje joj dopušta autonoman razvoj više nije prepoznatljivo.
U tom smislu možemo protumačiti primjedbu Adolfa Loosa: “Ako
u šumi pronađemo humak dugačak šest stopa i širok tri, lopaticom
oblikovan u piramidu, postajemo ozbiljni i nešto nam govori ’ovdie

144
 ___je netko pokopan. *To je arhitektura.”5Humak dugačak šest i širok
tri stope je izuzetno snažna i čista arhitektura upravo stoga što je
prepoznatljiva kao artefakt. Jedino se u povijesti arhitekture javlja
i odvajanje izvornog elementa i njegovih različitih oblika. Iz tih
j | odvajanja, koje je stari svijet čini se zauvijek riješio, nastaje sveopće
U priznat karakter trajnosti tih prvih oblika.
Sva velika razdoblja arhitekture ponovo su predlagala arhitekturu
antike, kao daje to bila zauvijek utvrđena paradigma; ali svaki su
je put predlagali drugačije. S obzirom na to da se ista ideja
arhitekture očitovala na različitim mjestima, možemo razumjeti
naše gradove mjerenjem tog standarda u odnosu na stvarnost
pojedinačnog iskustva svakog određenog mjesta. Ono što sam na
početku rekao o Palazzo della Ragione u Padovi možda je djelić te
ideje koja nadilazi funkcije zgrade i njenu povijest, ali ne i posebnost
mjesta na kojem postoji.

Koncept locusa, ponekad prilično nejasan, možda možemo razumjeti

dotičući ga iz druge perspektive, prodirući u njega na mnogo
poznatiji, mnogo vidljiviji - iako ne više i racionalan - način. Inače
nastavljamo posezati za obrisima koji nestaju. Ti obrisi ocrtavaju
pojedinačnost monumenata, grada, zgrada i samog koncepta
jedinstvenosti, njegovih granica, početka i završetka. Oni označavaju
odnos arhitekture i njene lokacije - mjesta umjetnosti - te vezu sa
samim locusom, kao preciznom artikulacijom jedinstvenog artefakta
određenog vremenom i prostorom, topografskim dimenzijama i
oblikom, ulogom stjecišta slijeda starih ili nedavnih događaja,
njegovim sjećanjem. Svi su ti problemi u velikoj mjeri zajedničke
prirode; oni nas tjeraju da na trenutak zastanemo nad vezom mjesta
i čovjeka i pogledamo odnos između ekologije i psihologije.

145
P ro je k t sta ja g ro fa S a n g u sk o u ju ž n o j
F ra n cu sko j, A d o lf L oos, 1924.
Arhitektura kao znanost

“Najveći proizvodi arhitekture nisu toliko pojedinačna koliko

društvena djela; prije djeca nacije u trudovima nego nadahnuti
napori genijalnih ljudi; nasljeđe rase; stoljetno akum ulirano
bogatstvo, sjedište shjeda nestajanja ljudskog društva - jednom
riječju, vrsta oblikovanja. ”
Victor Hugo6

U svom djelu iz 1816. godine o m onum entim a Francuske,

Aleksandre de Laborde, kao i Quatremere de Quincy, hvalili su
umjetnike kasnog 18. i ranog 19. stoljeća jer su odlazili studirati i
ovladati stalnim principima znanja u Rim, iznova putujući velikim
cestama antike. Arhitekti te nove škole predstavljali su se kao
poznavatelji fizičkih artefakata svoje znanosti: arhitekture. Tako
su prolazili poznatim cestama, jer su se i njihovi učitelji posvetili
utvrđivanju logike arhitekture utemeljene na bitnim principima.
“Oni su istovremeno i umjetnici i poznavatelji; ovladali su navikom
promatranja i kritiziranja...”7

Ali Laborde i njegovi suvremenici propustili su zamijetiti temeljni

; karakter tih studija: činjenicu da su one omogućile uvod u urbane
probleme i humanističke znanosti, uvod koji je prevagnuo više u
korist stručnjaka nego arhitekta. Samo nam povijest arhitekture
zasnovana na artefaktima daje sveobuhvatnu sliku te osjetljive
ravnoteže i omogućava nam dobro artikulirano znanje o samim
„artefaktima.

Znamo da je temeljni predmet teoretičara i njihovog učenja bila

razrada općeg principa arhitekture, kao znanosti, oblikovanja i
primjene zgrada. Ledoux8je svoje principe arhitekture temeljio na
klasičnoj koncepciji, ali bavio se i mjestima i događajima, situacijama
i društvom. Stoga je proučavao i različite zgrade koje je društvo

147
tražilo u odnosu na njihove precizne kontekste.

I za Viollet-le-Duca je pitanje arhitekture kao znanosti bilo jasno;

za njega je postojalo samo jedno rješenje problema. S obzirom na to
da su se problemi kojih se doticala arhitektura neprestano mijenjali
trebalo je modificirati i rješenja. U skladu s definicijom tog
francuskog majstora principi arhitekture, zajedno s modifikacijama
stvarnosti, bili su struktura čovjekove kreacije. Tako je u svom
Dictionnaire nevjerojatnom snagom iznio opširan pregled gotičke
arhitekture u Francuskoj.

Poznajem malo opisa arhitektonskih djela koja su tako potpuna i

uvjerljiva kao opis dvorca Gaillard, utvrde Ričarda Lavljeg srca.9U
prozi Viollet-le-Duca,ona poprima snagu trajne slike koja pokazuje
strukturu arhitektonskog djela. I struktura i jedinstvenost dvorca
otkrivene su pomoću analize zgrade u odnosu na geografiju Seine,
studiju vojničkih z n an ja i topografskog znanje antike,
suprotstavljajući konačno dva condottiera, norm anskog i
francuskog, iste psihologije. Ne samo d aje pozadina toga povijest
Francuske već dvorac postaje mjesto na kojem stječemo osobno
znanje i iskustvo.

Studija kuće počinje geografskim klasifikacijama i sociološkim

razmatranjima, te pomoću arhitekture nastavlja prema strukturi
grada i sela, ljudskoj kreaciji. Viollet-le-Duc otkrio je da od sve
arhitekture kuća najbolje karakterizira običaje, navike i ukuse
stanovništva; njena struktura, kao i funkcionalna organizacija,
mijenja se tijekom dugih razdoblja. Iz studije n acrta kuća,
rekonstruirao je oblikovanje urbanih jezgri te je mogao pokazati
smjer usporednoj studiji tipologije francuske kuće.

Koristeći se istim principom, opisao je gradove koje su francuski

kraljevi izgradili ex novo. Npr. Montpazier ne samo da je imao

148
pravilnu mrežu nego su sve kuće bile jednake veličine i istog nacrta.
Ljudi koji su došli živjeti u poseban grad poput tog našli su se na
razini potpune jednakosti. Tako je studija parcela i urbanističkog
bloka omogućila Viollet-le-Ducu k ra ta k pogled n a povijest
društvenih klasa u Francuskoj koji se temeljio na stvarnosti; u tom
je smislu on najavio socijalnu geografiju i Tricartove zaključke.

Pročitamo li najbolje tekstove francuske škole o geografiji napisane

u prvim godinama ovog stoljeća pronaći ćemo jednako znanstveno
gledište. No čak i površno čitanje Demangeona10 o ruralnoj kući u
Francuskoj priziva djela velikih teoretičara prošlosti. Započinjući
opisom krajolika sela koje je načinio čovjek, Demangeon je u kući
prepoznao trajne elemente koji su se tijekom dugih razdoblja
modificirali i čiji je razvoj bio i duži i složeniji od razvoja takvih
elemenata ruralne ekonomije, s kojom se nisu uvijek ni lako
usaglašavali. Stoga je predložio postojanje tipoloških konstanti u
stanovanju i bavio se otkrivanjem elementarnih tipova stanovanja.

Konačno je kuća, jednom izvučena iz konteksta, otkrila ne samo da

se razvila iz svog lokalnog konteksta nego je pokazala i vanjske
odnose, udaljena srodstva i opće utjecaje. Tako je Demangeon,
proučavajući geografsku raspodjelu jednog tipa kuće, izbjegao
svođenje mnogih svojih promatranja na determinizam mjesta, bez
obzira na to da li se radi o materijalima, ekonomskim strukturama
ili funkcijama; zato je mogao ocrtati povijesne relacije i kulturne
struje. Takvoj je analizi neizostavno nedostajala šira koncepcija
strukture grada i regije, nešto što su raniji teoretičari mogli
prepoznati u cjelokupnom obliku; ali u usporedbi sa studijama
Viollet-le-Duca on je svojom preciznošću i metodološkom strogošću
nadomještao nedostatke opće sveobuhvatnosti.

Koliko je značajno toliko je i iznenađujuće da se arhitekt, kojeg su

smatrali revolucionarnim bavio tim temama i sintetizirao ih, mada

149
D vorac G aillard, N o rm a n d ija , F ra n cu ska ,
p la n V iollet-le-D uca
A ) O pkop isk o p a n u s tije n i i g la v n i to ra n j
B ) S e k u n d a r n i to rn je v i C ) G la vn i to rn je v i
D ) S e k u n d a r n i to r n je v iE ) P r v i o g ra đ u ju ći z id oko
dvorca k o ji o k ru žu je d o n je d v o rište F ) B u n a r
G ) P o d ru m i k o ji vode izv a n dvorca H ) K apelica
K ) U laz u dvorac L ) O pkop M ) S p re m ište
N ) P ro sto rije za p o v jed n ika P ) Iz la z u n u ž d i
R ) P ro m a tra čn ica T ) T o rn je v i i z id isk o p a n i u
s tije n i V) T o ra n j X ) Z id in e Y) B ra n a n a rije c i
Z ) P rim a m i opkop
D vorac C oucy n a Ile d e F rance, 13. ili 14.
sto ljeće, tlo c r t p rize m lja V iollet-le-D uca
A ) V ećp o sto jeće ka p elice B ) S p re m ište
C), D ) T o rn jev i E ) P ristu p n i m o s t
K ) D v o rište L ) G ospodarske zg ra d e
M ) T ip ič n i sta n o v i N ) S k la d ište u p rize m lju
i v e lik i sa lo n n a g o rn jim ka to vim a
S ), T ) T o rn jev i
se činilo da su one prilično udaljene od njegove analize; tako je Le
Corbusier 11 u svojoj definiciji o kući kao stroju i arhitekturi kao
oruđu (tako skandaloznoj za kulturne akademike tog'doba)
kombinirao sva praktična učenja te francuske škole Jcoja su se, kao
što smo rekli, temeljila na studiji stvarnosti. Istih je godina
Demangeon govorio (u upravo spomenutom djelu) o ruralnoj kući
kao oruđu iskovanom za seljakov rad. Čini se da ljudska kreacija i
iskovano oruđe još jednom stavljaju u zagrade ovaj razgovor i
povjeravaju ga viziji arh itek tu re temeljenoj n a stvarnosti,
totalističkoj viziji za koju su sposobni možda jedino umjetnici.

Ukoliko pretpostavimo da je odnos između analize i oblikovanja

prije problem pojedinačnog arhitekta nego napretka arhitekture
kao znanosti, rasprava se takvim zaključkom samo zatvara, a da
ništa nije riješila Tim se zaključkom niječe nada izražena u
Labordeovoj primjedbi o novoj generaciji ljudi od umjetnosti i kulture
među kojima ima onih koji će preuzeti naviku kritiziranja i
promatranja - drugim riječima, onih koji vide mogućnost dubljeg
razumijevanja strukture grada. Vjerujem da ta vrsta studije
predmeta arhitekture, koja je ovdje shvaćena, kao čovjekovo djelo,
mora prethoditi analizi i oblikovanju.

Takva studija neophodno mora uzeti u obzir cjelokupnu strukturu

odnosa pojedinačnog i zajedničkog rada, akumuliranu povijest
stoljeća, evoluciju i trajnost različitih kultura. Stoga ovo poglavlje i
započinje odlomkom iz djela Victora Hugoa12 koji može poslužiti
kao program studije. U svojoj često strastvenoj zanesenosti velikom
nacionalnom arhitekturom prošlosti Hugo je, kao i mnogi drugi
umjetnici i znanstvenici, tražio razumijevanje strukture, te stalne
scene ljudskih događaja. I kad je arhitekturu i grad u njihovom
kolektivnom vidu smatrao “vrstama oblikovanja”, obogaćivao je
naš rad odnosima koliko autoritativnim toliko i sugestivnima.

151
Urbana ekologija i psihologija

U prethodnom sam poglavlju pokušao naglasiti da pomoću

arhitekture, možda više nego pomoću bilo kojeg drugog gledišta,
možemo doći do sveobuhvatne vizije grada i razumijevanja njegove
strukture. U tom sam smislu izdvojio studije Viollet-le-Duca i
Demangeona, te sugerirao korisnost usporedne analize njihovih
nalaza. Štoviše, dao sam naslutiti daje Le Corbusier u svom djelu
takvu sintezu već dovršio.

Sada bih u ovu raspravu želio unijeti neka promatranja vezana uz

ekologiju i psihologiju, i primjenu potonje na urbanizam. O ekologiji
kao znanju o odnosima između živih bića i njihovog okoliša ne
možemo ovdje raspravljati. To je problem koji pripada sociologiji i
prirodnoj filozofiji još od Montesquieua, i premda izuzetno zanimljiv,
previše bi nas skrenuo s puta.

Promotrimo samo ovo pitanje: kako locus urbis, jednom kad je

određen, utječe na pojedinca i zajednicu? To me pitanje zanima u
Sorreovom ekološkom smislu: tj., kako okolina utječe na pojedinca
i zajednicu? Za Sorrea je ovo pitanje puno zanimljivije od suprotnog:
kako čoyjek utječe na svoju okolinu.13S ovim drugim pitanjem, ideja
humane ekologije iznenada mijenja značenje i uključuje cijelu
povijest civilizacije.Na njega ili na sustav koji tvore ta dva pitanja
već smo odgovorili kad smo na početku ove studije odredili grad
kao ljudsku stvar par excellence.

Ali kao što smo rekli, čak i za ekologiju i urbanu ekologiju na koje
se referiramo, ova studija ima značenje samo kad se grad gleda u
cjelovitosti svojih dijelova, kao složena struktura. Povijesno određeni
odnosi i utjecaji između čovjeka i grada ne mogu se proučavati
svođenjem na> shematske modele grada, što je slučaj s modelima
urbane ekologije američke škole od Parka do Hpyta. Te teorije, koliko

152
ja shvaćam, mogu ponuditi neke odgovore u svezi s urbanističkim
tehnikama, ah malo mogu pridonijeti razvoju urbanizma temeljenog
na artefaktima, a ne na modelima.
v

Čini se neporecivim da studija kolektivne psihologije bitnim dijelom

sudjeluje u studiji grada. Mnogi autori kojima sam najbliži u ovom
djelu temelje svoje studije na kolektivnoj psihologiji, koja je povezana
sa sociologijom. Ta je povezanost i više nego dovoljno
dokumentirana. Kolektivna psihologija je podloga svim znanostima
koje grad smatraju predmetom studije od primarne važnosti.

Vrijedni se podaci mogu dobiti i eksperimentima vođenima gestalt

psihologijom, u onoj mjeri u kojoj ju je preuzeo Bauhaus na području
oblika i predložila Lynchova američka škola.14U ovoj sam se knjizi
posebno poslužio nekim Lynchovim zaključcim a u svezi s
rezidencijalnom četvrti, kao potvrdom distinktivnog karaktera
različitih četvrti unutar grada. Postoje međutim neka neprikladna
proširenja metoda eksperimentalne psihologije; ah prije nego što
se time pozabavim, želio bih kratko dotaknuti odnos između grada
i arhitekture kao tehnike.*

Govoreći o građi artefakta i njegovom sjećanju, mislim o njima

većinom u smislu kolektivne prirode; oni pripadaju gradu i njegovom
kolektivnom građanstvu. Držim da su u umjetnosti ih znanosti
principi i sredstva akcije razrađeni kolektivno i preneseni kroz
tradiciju u kojoj sve znanosti i umjetnosti djeluju kao zajednički
fenomeni. Ah oni istovremeno nisu zajednički u svojim bitnim
dijelovima; ostvaruju ih pojedinci. Odnos između kolektivnog
artefakta, koji je nužno i urbani artefakt, i pojedinca koji ga
samostalno planira i izvodi može se razumjeti samo kroz studiju

* R ječn ik o d r e d ile “te h n ik u ” tta lija n sk i te ch n ica ) k ao “ stu d iju p rin c ip a u m je tn o s ti ili
u m je tn o sti općenito, osobito p ra k tič n ih u m je tn o sti” ( W eb ster’s N e w T w e n tie th C e n tu ry
D ictio n a ijr, U nabridged, 2. izdanje). T o je značenje kojem ovdje težim o.U r.

153
 tehnika kojima se artefakt ostvaruje. Postoji mnogo različitih
tehnika; jedna od njih je arhitektura, a s obzirom na to da je ona
predmet naše studije, moramo se ovdje ponajprije baviti njome.
Ekonomijom i poviješću bavit ćemo se samo toliko koliko se one
pojavljuju u arhitekturi grada.

Odnos u arhitekturi između kolektivnog urbanog artefakta i

pojedinca jedinstven je u usporedbi s drugim tehnikam a i
umjetnostima. Arhitektura se predstavlja kao širok kulturni pokret:
o njemCTse raspravlja i njega se kritizira izvan uskog kruga
specijalista, on se mora ostvariti, postati dijelom grada, postati
“g ra d ”. U stv a rn o sti ne postoje zgrade koje su politički
suprotstavljene, jer sve one koje se izgrade uvijek pripadaju
dominantnoj klasi, ih barem onoj koja može pomiriti određene nove
potrebe i specifične urbanističke uvjete. Postoji izravan odnos
između formulacije prijedloga i zgrada koje se izvedu u gradu.

No očito je da taj odnos možemo promatrati i u njegovim odvojenim

.ppojmovimalMoguće je gledati razvoj svijeta arhitekture i proučavati
1 ga kao logičan slijed principa i oblika manje više neovisnih o
stvarnosti locusa i povijesti. Tako arhitektura uključuje grad; ali
toj grad može biti idealan grad, savršenih i skladnih odnosa, u kojem
se arhitektura razvija i gradi svoje vlastite odnose. Istovremeno,
stvarna arhitektura tog grada je jedinstvena; od samog početka ima
karakterističan - i nejasan - odnos koji nema ni jedna druga
umjetnost ili znanost. U tom smislu možemo razumjeti stalni
polemički poticaj arhitekata za oblikovanjem sustava u kojima
prostorni poredak postaje društveni i pokušava preoblikovati
društvo.

Ipak, izvan oblikovanja, čak i izvan same arhitekture, postoje urbani

154
artefakti, grad, monumenti; to pokazuju monografije pojedinih djela
u određenim razdobljima i okolinama. U svojoj studiji Firence u
doba humanizma, Andre Chastel15 jasno pokazuje veze između
civilizacije i umjetnosti, povijesti i politike koje čine novu viziju
Firence (kao i Atene, Rima i New Yorka) i umjetnosti i procesa koji
su je oblikovali.

Ako promatramo Palladia i povijesno određene gradove Veneta u

kojima nalazimo njegov rad, i način na koji studija tih gradova
zapravo transcendira Palladia arhitekta, nalazimo da koncept locusa
od kojeg smo započeli argumente, poprima svoje puno značenje; on
postaje urbani kontekst, prepoznatljiv kao pojedinačni artefakt.
Možemo ponovo pitati gdje počiva jedinstvenost? U pojedinačnom
artefaktu, njegovom materijalu, slijedu događaja koji se oko njega
razvijaju i umovima njegovih stvaralaca; ali i u mjestu koje ga
određuje - u fizičkom smislu, a ponajprije u smislu izbora tog mjesta
i nedjeljivog jedinstva koje se uspostavlja između mjesta i cijela.

Povijest grada ujedno je i povijest arhitekture. Ali moramo zapamtiti

daje povijest arhitekture samo jedna točka gledišta s koje se može
promatrati grad. Ukoliko to ne shvatimo, potrošit ćemo mnogo
vremena na proučavanje grada i njegove arhitekture u smislu
njegovih prizora ili na pokušaj studije grada s gledišta drugih
znanosti, npr. psihologije. Ali što nam psihologija može reći osim
da svaki pojedinac grad vidi drugačije? I kako ta osobna i
nekultivirana vizija može biti povezana sa zakonima i principima
koji su stvorili grad i oblikovali njegove slike? Ako se bavimo gradom
arhitektonski s više od jednog stilističkog gledišta, nema smisla
napustiti arhitekturu i baviti se nečim drugim. Doista, nitko neće
podržati ideju da nam teoretičari, kad kažu da zgrade moraju
odgovarati kriterijima čvrstoće, udobnosti i ugodnosti, moraju
objasniti i psihološke motive u pozadini tog principa.

155
Kad Bernini prezirno govori o Parizu jer nalazi daje njegov gotički
krajolik barbarski16, teško da nas zanima Beminijeva psihologija;
umjesto toga zanima nas sud arhitekta koji na temelju potpune i
specifične kulture jednog grada sudi o strukturi drugog. To što je
Mies van der Rohe imao određenu viziju arhitekture nije važno za
potvrđivanje “ukusa” ili “stava” njemačke srednje klase prema
gradu, nego zato jer nam pokazuje poštivanje teorijskog temelja
schinkelovskog klasicizma i drugih ideja s kojima je ta vizija
povezana u njemačkom gradu.

Kritičar koji raspravlja zašto je pjesnik u svojoj poeziji upotrijebio

određeni metar na određenom mjestu bavi se kompozicionim
problemom koji je pjesnik odabrao u specifičnoj situaciji. I tako se
on, proučavajući taj odnos, bavi književnošću, posjedujući sva
sredstva potrebna za svladavanje problema.

Kako urbani elem enti postsgu određeni

Ukoliko mislimo nastaviti ovu analizu, moramo se obratiti samim

artefaktima, i tipičnima i netipičnima, i pokušati razumjeti kako se
neki problemi pojavljuju i pojašnjavaju u njima i kroz njih. Često
razm išljam o značenju sim bolizm a u a rh ite k tu ri - o
“revolucionarnim arhitektima” 18. stoljeća i o konstruktivistima,
koji su također bili revolucionarni arhitekti. Teorija dopušta
najsenzibilnije objašnjenje simbolizma, jer misliti o simbolizmu
samo u smislu svrhe određenog simbola u nekom događaju
jednostavno je funkcionalistiČka pozicija. To je kao daje arhitektura
upravo u odlučujućim trenucima svoje povijesti ponovo predložila
potrebu da bude “znak” i “događaj” radi osnivanja i oblikovanja
novog doba.17

156
Boullee piše: “Kugla je u svakom dobu jednaka jedino sebi; ona je
savršen simbol jednakosti. Nijedno tijelo kao ona ne posjeduje tu
izuzetnu kvalitetu: da je svaka njena površina jednaka drugima.”
Simbol kugle može dakle sažeti arhitekturu i njene principe;
istovremeno, ona sama može uvjetovati svoju izgradnju, svoj motiv.
Ne samo da kugla predstavlja ideju jednakosti - ili radije, ona je ne
predstavlja, ona to jest; njena prisutnost kao kugle, i stoga kao
monumenta, konstituira jednakost.

S tim su povezane rasprave (koje su bile samo površno tipološke) o

centralnom tlocrtu u razdoblju humanizma: “funkcija /centralnog
tlocrta/ zgrade je dvostruka; ona prepušta dušu kontemplativnim
sposobnostima i time dovodi do vrste terapeutske duhovnosti koja
uzdiže i pročišćava gledatelja; sama uzvišenost djela ipak je čin
obožavanja koji svojom apsolutnom ljepotom dostiže religijski ton”.18

Rasprave oko centralnog tlocrta vodile su, prateći tendencije reforme

ili pojednostavljenja religijske prakse unutar crkve, ponovnom
otkriću onog tipa tlocrta, koji je bio jedan od tipičnih oblika rane
antike prije nego što je postao tip kanonske crkve u Bizantskom
carstvu. Izgubljeni je kontinuitet urbanih artefakata ponovo
pronađen usred novih uvjeta, koji su postali novim temeljima.
Chastel sve to sažima izjavljujući: “Tri niza razmatranja utječu na
izbor centralnog tlocrta: simbolička vrijednost pripisivana kružnom
obliku, veliki broj geometrijskih spekulacija potaknutih studijama
volumena u kojima su kombinirane kugla i kocka, i prestiž
povijesnih primjera”.19

Dobar je primjer crkva centralnog tlocrta San Lorenzo u Milanu.20

Shema San Lorenza ponovo se javlja u renesansi; Leonardo to

1'57
neprestano, gotovo opsesivno, analizira u svojim bilježnicama.
Shema u Borrominijevim bilježnicama postaje jedinstveni artefakt
čiji je oblik pod snažnim utjecajem dvaju milanskih monumenata:
ne samo San Lorenza nego i Duoma. Borromini posreduje između
tih dviju građevina u cjelokupnoj svojoj arhitekturi, sparujući gotički
vertikalizam Duoma s centralnim tlocrtom San Lorenza i uvodi u
njih čudne, gotovo biografske karakteristike.

U današnjem su San Lorenzu još uvijek vidljivi različiti tipovi

dodataka, od srednjeg vijeka (kapelica St. Aquilinus) do renesanse
(Martino Bassijeva kupola), a cijela struktura zauzima mjesto
nekadašnjih rimskih kupelji, u samom srcu rimskog Milana. Jasno
je da smo u prisustvu monumenta; no je li moguće govoriti o njemu
i njegovom urbanom kontekstu samo u smislu oblika? Bilo bi mnogo
prikladnije tražiti njegovo značenje, smisao, stil, povijest. Tako je
izgledao umjetnicima renesanse, te je postao ideja arhitekture koja
se može reformulirati u novo oblikovanje. Nitko ne može govoriti o
arhitekturi grada ako ne razumije takve artefakte; oni neprestano
traže daljnje istraživanje jer su temelji urbane znanosti. Tumačenje
simbolične arhitekture u tom smislu može biti poučno za cijelu
arhitekturu; ono stvara vezu između događaja i njegovog znaka.

Određena djela koja kao izvorni događaji sudjeluju u oblikovanju

grada tra ju i postaju k a rak terističn im a tijekom vrem ena,
pretvarajući ili niječući svoju izvornu funkciju, konačno postajući
djelićem grada - i to u tolikoj mjeri da smo skloni razmatrati ih više
s čistoisključivo urbanog nego s arhitektonskog gledišta. Ostala djela
konstituiraju novo i znak su novog doba urbane povijesti; vezana
su uglavnom uz revolucionarna razdoblja i događaje koji su bili
presudni tijekom povijesnog razvoja grada. Potreba uspostavljanja
novog standarda prosudbe nastaje manje ih više nužno tijekom nekih
razdoblja arhitekture.

158
 Pokušao sam utvrditi razliku između urbanog artefakta i same
arhitekture, ali sfe u odnosu na urbanu arhitekturu najvažnije i
konkretno provjerljive činjenice pojavljuju kroz podudarnost i kroz
međusobni utjecaj tih dvaju vidova. Premda se ova knjiga bavi
arhitekturom grada i smatra da su problemi arhitekture kao takve
i problemi urbane arhitekture u cjelini usko povezani, postoje
određeni problemi arhitekture koji se ovdje ne mogu obrađivati;
pritom mislim na kompozicione probleme. Oni izvan svake sumnje
im^ju svoju autonomiju. Tiču se arhitekture kao kompozicije, a to
znači da se tiču i stila.
'1
! Arhitektura je, zajedno s kompozicijom, i ovisna i determinirajuća
j u konstituiranju urbanih artefakata, posebno u razdobljima u kojima
je sposobna sažeti cijeli civilni i politički doseg epohe, kad je visoko
racionalna, sveobuhvatna i prenosiva - drugim riječima, kad se može
; smatrati stilom. U to je vrijeme imphcitna^ mogućnost prijenosa,
j prijenosa koji može nametnuti stil.

Poistovječenje pojedinih urbanih artefakata i gradova sa stilom

arhitekture u pojedinim je kontekstima prostora i vremena potpuno
automatsko, tako da možemo s preciznošču govoriti o gotičkom
gradu, baroknom gradu, neoklasičnom gradu. Te stilističke definicije
odmah postaju morfološke definicije; one precizno određuju prirodu
urbanih artefakata. U tom je smislu moguće govoriti o civilnom
oblikovanju. Da bi se to dogodilo, neophodno je da se trenutak
odlučujuće povijesne i političke važnosti podudara s arhitekturom
koja je racionalna i konačna u svojim oblicima. Tada zajednica može
razryesiti svoje probleme izbora, zajednički željeti jednu vrstu grada,
a odbiti drugu. Na to ću se vratiti u posljednjem poglavlju knjige u
raspravi o predmetu izbora u kontekstu političkog problema grada.
Za sada je dovoljno ustvrditi da je odabir nemoguć bez povijesne
podudarnosti; drugačije konstituiranje urbanog artefakta nije
moguće.

159
Principi arhitekture su jedinstveni i nepromjenjivi; ali odgovori na
različita pitanja uslijed njihovog pojavljivanja u stvarnim ljudskim
situacijama neprestano se mijenjaju. Stoga je s jedne strane
racionalnost arhitekture, s druge život samih djela. Kad arhitektura
u određenom trenutku počinje stvarati nove urbane artefakte koji
ne odgovaraju pravoj situaciji grada, ona to čini na razini estetike,
a njeni rezu ltati neum itno teže povijesnom usklađivanju s
reformističkim ih revolucionarnim pokretima.

Pretpostavka da su urbani artefakti temeljni principi konstituiranja

grada niječe i odbija pojam urbanističkog oblikovanja. On se obično
shvaća u odnosu na kontekst; povezan je s konfiguracijom i
konstrukcijom homogenog, usklađenog, trajnog okoliša koji se
predstavlja koherentnošću krajolika. On traži zakone, razloge i
odredbe koje ne nastaju iz stvarnih povijesnih uvjeta grada, nego
iz plana, opće projekcije stvari kakve bi trebale bitiJTakve projekcije ,
prihvatljive su i realistične samo kad se odnošemi “dio grada” ( u
smislu u kojem smo govorili o gradu dijelova ii prvom poglavlju) ih
kad se odnose na njegovu cjelokupnost; ali one ne pridonose
oblikovanju grada. Urbani artefakti često supostoje poput rana
unutar određenog poretka; povrh svega oni konstituiraju oblike više
negoli ih nastavljaju. Koncepcija koja sažima oblik urbanih
artefakata na sliku i ukus koji prima tu sliku na kraju je previše
ograničena za razumijevanje strukture urbanog artefakta. Suprotno,
tome, postoji mogućnost interpretacije urbanih artefakta u svoj
njihovoj punoći, rješavanja dijela g ra d a n a „ p j3 tp ^ n h a č in
određivanjem svih odnosa koji se mogu pojaviti u odnosu na neki
artefakt.

U studiji o oblikovanju modernog grada Carlo Aymonino pokazao

je kako je zadatak moderne arhitekture “ukazati na niz koncepata
i odnosa koji bi se potvrdili u djelomičnim modelima, ukoliko s
tehnološkog i organizacijskog gledišta imaju neke zajedničke

160
temeljne zakone, a diferenciraju se upravo kroz svoje raščlanjivale
u konačnom a rh itek to n sk o m obliku, koji je specifičan i
prepoznatljiv”. On nastavlja tvrdeći da “s krajem sustava
vodoravnog korištenja (pravila zoniranja) i š čisto voluMetrijškb-
k v a n tita tiv n im korištenjem zgrade /sta n d a rd i i p ravila/,
arhitektonski presjek....postaje jednim od vodećih prikaza,
pokretačkom jezgrom cijele kompozicije.”21

Čini mi se da formulirati zgradu na najkonkretniji mogući način,

osobito na stupnju oblikovanja, znači dati nov poticaj samoj
arhitekturi, rekonstituirati potpunu vizyu analize i oblikovanja na
kojima smo tako žarko inzistirali. Koncepcija tog tipa, u kojoj
arhitektonska dinamika moćno i temeljno prevladava u obliku,
odgovara prirodi urbanih artefakata kakvi doista jesu. Konstitucija
novih urbanih artefakata - drugim riječima, rast grada - oduvijek
se pojavljivala kroz preciznu definiciju elemenata. T^j krajnji stupanj
definicije povremeno je izazivao nespontane formulacije, ali čak i
ako su njihovi stvarni načini aktualizacije bili neočekivani, poslužili
su kao opće smjernice. U tome je značaj razvojnog plana grada.

Ova teorija nastaje iz analize urbane stvarnosti; a ta je stvarnost u

suprotnosti s idejom da unaprijed određene funkcije same upravljaju
artefaktima i daje problem jednostavno u davanju oblika određenim
funkcijama. U stvarnosti oblici u samom činu konstituiranja
nadilaze funkcije kojima moraju služiti; oni se uzdižu iznad funkcije
kao i sam grad. I u tom smislu zgrada ima urbanu stvarnost, a
urbani karakter arhitektonskih artefakata postaje značajniji u
odnosu na oblikovni projekt. Promatrati grad i zgrade odvojeno,
tumačiti čisto organizacijske funkcije u reprezentativnom smislu
znači vratiti raspravu na usku funkcionalističku viziju grada. Taje
vizija negativna jer razmišlja o zgradama samo kao o skelama za
funkcionalne varijacije, apstraktne kontejnere koji utjelovljuju sve
čime ih funkcije napune.

162
Alternativa funkcionalističkoj koncepciji nije ni jednostavna ni laka.
Ako s jedne strane odbacujemo naivni funkcionalizam, s druge
moramo tek doći do cjelovite funkcionalističke teorije. Tako moramo
označiti granice unutar kojih se ta teorija neprestano oblikuje,
nejasnoće koje sadrži, pa čak i najnovije prijedloge koji su ponekad
u suprotnosti sa samima sobom. Vjerujem da nećemo nadići
funkcionalističku teoriju sve dok ne uvidimo važnost i oblika i
racionalnogprocesa arhitekture, dok u samom obliku ne spoznamo
sposobnost obuhvaćanja mnogih različitih vrijednosti, značenja i
uporaba. Ranije sam govorio o kazalištu u Arlesu, Koloseumu, i
monumentima općenito kao primjerima za ovaj argument.

Ponavljam, struktura urbanih artefakata je zbroj svih tih vrijednosti,

uključujući i sjećanje.JjTe vrijednosti ne proizlaze iz organizacije
niti iz funkcije. Sklon sam vjerovati da se način na koji određena
funkcija djeluje ne’ ihljenja, ili se mijenja samo po potrebi, a
posredovanje između funkcionalnih i organizacijskih zahtjeva može
se pojaviti samo u obliku. Svaki put kad se nađemo u prisustvu
stvarnih urbanih artefakata shvaćamo njihovu složenost, a ta
strukturalna složenost nadilazi svako usko tumačenje temeljeno
na funkciji. Zoniranje i opće organizacione sheme mogu biti samo
reference, kolikogod bile korisne za analizu grada kao predmeta
koji je načinio čovjek.

Rimski Forum

Sada bih se želio vratiti odnosu između arhitekture i locusa da bi

kao prvo, iznio neke druge vidove ovog problema, a zatim da bih
razmotrio vrijednost monumenta u gradu. Kao primjer uzet ćemo

163
rim ski Forum je r je to m onum ent od tem eljne važnosti za
sveobuhvatno razumijevanje urbanih artefakata.22

Rimski Forum, središte rim skog carstva, odnosna točka za

konstrukciju i transformaciju tolikih gradova klasičnog svijeta i
temelj klasične rim ske arhitekture i urbanizm a, zapravo je
anomalija u odnosu na podrijetlo samog Rima. Počeci grada bili su
istovremeno i geografski i povijesni. Lokacija se sastojala od niskog
i močvarnog područja između strm ih brežuljaka. U njegovom
središtu, među vrbama i poljima trske koja su tijekom kiša bila
potpuno poplavljena, bila je voda stajaćica; na brežuljcima su bile
šume i pašnjaci. Eneja ovako opisuje prizor: “....i vidjeli su krda
stoke koja tu i tamo muču u rimskom Forumu i elegantnoj četvrti
Carinae.”23

Latini i Sabini nastanili su Esquiline, Viminale i Quirinale. To su

bila povoljna mjesta za okupljanje ljudi iz Campanije i Etrurije, kao
i za nastanjivanje. Arheolozi su utvrdili da su se već u 9.stoljeću
Latini spustili s brežuljaka da bi svoje mrtve sahranili u jednoj od
dolina rimske okolice; tako je to mjesto ušlo u povijest. Nekropola,
koju je 1902.-1905. otkrio Giacomo Boni u podnožju hrama Antonina
i Faustinina, jedno je od najstarijih svjedočanstava koje je čovjek tu
ostavio. Prvo nekropola, zatim mjesto bitaka ili, vjerojatnije, vjerskih
obreda. Forum je sve više postajao mjestom novog oblika života, a
princip grada oblikovala su plemena raštrkana po brežuljcima koja
su se tu sastojala i osnovala grad.

Geografski oblici usmjerili su puteve i ceste, koje su se uspinjale

obroncima oko udolina duž najmanje strmih linija (Via Sacra, Via
Argiletus, Vicus Patricius), iscrtavajući smjerove izvan - urbane
karte. Ta se karta nije temeljila na jasnoj ideji urbanog oblikovanja
nego na zahvalnoj strukturi terena. Veza između terena i uvjeta
razvoja grada bila je prisutna tjjekom cijele povijesti Foruma; ona

164
je prisutna u samom njegovom obliku, čineći ga drugačijim od
gradova utemeljenih na nacrtima. Nepravilnost Foruma kritizirao
je Livy: "... to je razlog što stari odvodni kanali, koji su nekad vodili
kroz javne površine, sada prolaze posvuda ispod privatnih zgrada,
a oblik grada sve više liči zauzetoj umjesto jasno podijeljenoj zoni” 24
Okrivljavao je prebrzu rekonstrukciju grada nakon pljačke koju su
počinili Gali i nemogućnost primjene lim itatija; no ta je vrst
nepravilnosti karakteristična za tip rasta kroz koji je prošao Rim,
koji poprilično nalikuje rastu modernih gradova.

Oko 5.stoljeća Forum prestaje biti sajmište (izgubio je temeljnu

funkciju) i postaje pravi trg, gotovo u skladu s Aristotelovom
uzrečicom, nastalom u otprilike to vrijeme: “Javni trg...nikad neće
biti okaljan trgovinom, a obrtnicima će biti zabranjen ulaz....Daleko
od njega i posve izdvojeno bit će mjesto namijenjeno trgovini....”25
Upravo tijekom tog razdoblja Forum je bio prekriven kipovima,
hramovima, monumentima. Tako je dolina, nekad ispunjena
izvorima, svetim mjestima, sajmištima i gostionicama postala bogata
bazilikama, hramovima i lukovima, s dvjema velikim ulicama (Via
Sacra i Via Nova), do kojih se moglo doći malim pokrajnjim
putovima.

Nakon Augustove sistematizacije i povećanja središnje zone Rima

Augustovim forumom i Trajanovom tržnicom, nakon Hadrianovih
djela i do pada carstva, Forum nije izgubio svoj bitni karakter kao
mjesto okupljanja, kao središte Rima; Forum Romanum ili Forum
Magnum, postaje specifični artefakt unutar samog srca grada, dio
koji epitomizira cjelinu. Tako je Pietro Romanelli napisao: “Na Via
Sacri i okolnim ulicama prepunim luksuznih dućana, ljudi
znatiželjno prolaze ne želeći ništa posebno, ne radeći ništa, samo
čekajući početak spektakla i otvaranje kupališta; sjećamo se epizode
'gnjavatora’ kojeg je tako briljantno opisao Horace u svojoj satiri
’ibam forte via Sacra...’ Epizoda se ponavljala tisuću puta dnevno,

165
svaki dan, osim ukoliko bi neki dramatični događaj u carskim
palačama na Palatini ili među pretorijskim čuvarima uspio iznova
uznemiriti otupljene duše Rimljana. Tijekom Carstva Forum je i
dalje povremeno postajao poprištem krvavih događanja; oni su
gotovo uvijek započinjali i završavali na istom mjestu. Isto se može
reči i za sam grad; njihove su se posljedice osječale posvuda više
nego tu.”26

Ljudi su prolazili bez nekog posebnog razloga, ne radeći ništa: bilo

je to poput modernog grada, gdje čovjek u gužvi, dokoličar, nesvjesno
sudjeluje u mehanizmu grada sudjelujući samo u njegovoj slici. Tako
je rimski Forum bio urbani artefakt izuzetne modernosti; sve
neizrecivo modernog grada bilo je u njemu. Prisjetimo se Poeteove
primjedbe o Parizu, izvedene iz njegovog jedinstvenog poznavanja
stare i modeme povijesti tog francuskog grada: “Čini se da dah
modernosti dopire do nas iz tog udaljenog svijeta: imamo dojam da
nismo previše udaljeni od našeg okoliša u gradovima poput
Aleksandrije ili Antiohije; kao da se u pojedinim trenucima osjećamo
bližima imperijalnom Rimu nego nekom srednjovjekovnom gradu.”27

Što je vezalo dokoličara za Forum, zašto je on intimno sudjelovao u

tom svijetu, zašto je prepoznat u gradu kroz sam grad? To je misterij
koji u nama izazivaju urbani artefakti. Rimski Forum jedan je od
najslikovitijih urbanih artefakata koje poznajemo: povezan s
počecima grada, izuzetno, gotovo nevjerojatno transform iran
tijekom vremena, ali uvijek rastući sam iz sebe; usporedan s
poviješću Rima, što je dokumentirano u svakom povijesnom kamenu
i legendi, od Lapis Nigera do Dioskura, konačno stiže do nas kroz
svoje zapanjujuće jasne i veličanstvene znakove.

Forum epitomizira Rim, istovremeno je njegov dio i zbroj njegovih

monumenata, a njegova je posebnost jača od njegovih pojedinačnih
monumenata. On je izraz specifičnog oblikovanja ili barem određene

166
Trajanov forum, Rim, izgrađen početkom 2. stoljeća naše ere.

T reja n o v fo ru m , p re sjek. T ra ja n o v fo ru m , a kso n o m etrija .

Trajanova tržnica.
vizije svijeta oblika klasičnog svijeta; ipak, njegov je oblik mnogo
stariji, trajan i predpostojeći, kao i dolina u kojoj su se okupljali
pastiri sa brežuljaka. Ne bih znao definirati urbani artefakt bolje
od ovoga. On je i povijest i invencija. To je i jedna od najvažnijih
poduka arhitekture koja postoji^- a u tom se smislu posebno
približava ovdje iznesenoj teoriji.

Čini mi se da je pravi trenutak za određivanje

razlike između locusa i konteksta kako se obično
shvaća u arhitektonskim i urbanističkim
raspravama. Sadašnja analiza približava nam
problem locusa pokušavajući postaviti izuzetno
racionalnu definiciju artefakta, smatrajući ga
složenim po prirodi. No mi ga svejedno moramo
pokušati razjasniti kao što to čini znanstvenik
kad razvija hipoteze u svrhu razjašnjavanja
nepreciznog svijeta stvari i njegovih zakona.
Locus je u tom smislu povezan s kontekstom;
ali kontekst se čini čudno povezan s iluzijom, s
iluzionizmom. Kao takav, nema nikakve veze s
arhitekturom grada, već prije sj izradom scene,
D io R im a i z 3. sto ljeća , u klju ču ju ći
a kao scena zahtijeva nepopustljivost u odnosu D o m icija n o v sta d io n ,
D o m icija n o vo k a za lište , A g rip p in a
prema svojim funkcijama. On ovisi o neophodnoj k u p a lišta i F la m in ia n sk i cirku s.
trajnosti funkcija čija nazočnost služi očuvanju
oblika kakvi jesu i im obilizaciji života,
rastužujući nas poput budućih turista nestalog
svijeta.

Nije iznenađujuće da su oveg koncept konteksta

usvojili i primijenili oni koji se pretvaraju da
čuvaju povijesne gradove zadržavajući njihove
stare fasade ili rekonstruirajući ih na način
kojim održavaju njihove obrise i boje i druge

169
slične stvari; ali što ostaje nakon izvedbe tih operacija? Prazna,
često odbojna pozornica. Jedna od najružnijih stvari koje sam vidio
je rekonstrukcija malog dijela Frankfurta izgrađena na principu
održavanja gotičkih volumena i pseudomodeme ili pseudoantikne
arhitekture. Ne znam kamo je nestala sugestivnostjiliizija kojgje,
činilo se toliko nadahnula početnu ideju.

Kad govorimo o “monumentima, mogli hismo govoriti i o ulici, zoni,

pa čak i zemlji; ali da bi se jedno od toga sačuvalo, sve se mora
sačuvati, kao što su Nijemci učinili u Quedlinburgu. Taj se pristup
može opravdati, jer je život u Quedlinburgu poprimio vrstu opsesivne
kvalitete, jer teg je mali grad vrijedan muzej gotičke povijesti (i
izuzetan muzej popriličnog dijela njemačke povijesti); inače
opravdanja nema. Tipičan slučaj povezem s tom temom je Venecija,
no nećemo se sada na njemu zadržavati s obzirom na to da teg grad
zaslužuje poseban tre tm a n . O Veneciji se posvuda mnogo
razgovaralo i taj problem zahtijeva podršku vrlo određenih primjera.
Stoga ću se još jednom okrenuti rimskom Forumu kao polaznoj točki.

U srpnju 1811. godine grof De Tournon, prefekt Rima tijekom

okupacije Italije od strane Napoleona I., izložio je svoj program
re stau rac ije F orum a “R e sta u ra rijsk i za h v a ti na sta rim
monumentima grofu De Montalivetu, ministru unutrašig'ih poslova:

“Čim se netko dotakne te teme, prvo što pada na pamet je Forum,

proslavljeno mjesto na kojem su okupljeni čudesni monumenti koji
prizivaju izuzetne uspomene. Restauracija tih monumenata sastoji
se prije svega u oslobađanju njihovih donjih dijelova koje prekriva
zemlja, međusobnom povezivanju i na kraju omogućavanju lakog i
ugodnog pristupa....

Drugi dio ovog p rojekta obuhvaća m eđusobnu povezanost

monumenata kroz nepravilno organiziran prolaz. Predložio sam

170
plan, izrađen prem mojim uputama, za jedan tip povezanosti, za
koji se moram obratiti vama... .Dodat ću samo da brežuljak Palatine,
ogroman muzej u potpunosti prekriven veličanstvenim ostacima
Cezarovih palača, mora imati djelomično posađeni vrt koji će
okruživati monumente, jer obiluje uspomenama i zasigurno će biti
jedinstven u svijetu.”28

De Tournonova ideja nije ostvarena. Možda bi većinu monumenata

žrtvovala oblikovanju vrta, lišavajući nas jednog od najčistijih
arhitektonskih iskustava, ali bi to bila posljedica njegove ideje. S
pojavom znanstvene arheologije problem Foruma postao je glavni
urbani problem povezan s kontinuitetom modernog grada. Postalo
je neophodno započeti studiju Foruma ne više kao studiju njegovih
pojedinačnih monumenta, nego kao cjelovito istraživanje njegova
kompleksa, shvatiti Forum ne kao zbroj njegove arhitekture nego
kao potpun urbani artefakt, kao trajnost poput one samog Rima.
Znakovito je da je De Tournonova ideja naišla na pristalice i
razrađena je tijekom Rimske republike 1849. godine. I ovdje je
revolucionarni događaj uzrokovao čitanje starina na moderan način;
u tom je smislu usko povezan s iskustvom revolucionarnih pariških
arhitekata. Međutim, ideja Foruma pokazala se jačom čak i od
političkih događaja, te je odoljela različitim navalama promjena čak
i pod papskom restauracijom.

Kad danas taj problem razmatramo s arhitektonskog gledišta, na

pam et nam padaju mnoge teme koje vrijednost arheoloških
razmatranja zadnjeg stoljeća pokazuju u odnosu na rekonstrukciju
Foruma i njegovog ponovnog ujedinjavanja s forumima Augusta i
Trajana, a jasan nam je i argument za ponovno korištenje tog
ogromnog kompleksa. Ah za sadašnju svrhu dovoljno je pokazati
kako je taj veliki monument i danas dio Rima koji sažima stari grad,
trenutak života modernog grada i povijesno neusporediv urbani
artefakt. Kad bi Piazza San Marco u Veneciji stajala s Duždevom

171
palačom u potpuno drugačijem gradu, što bi mogla biti Venecija
budućnosti, i kad bismo se našli usred tog izuzetnog urbanog
artefakta, ne bismo bili ništa manje dirnuti niti bismo se manje
smatrali sudionicima povijesti Venecije. Sjećam se izgleda katedrale
u Kolnu u poratnim godinama, u razrušenom gradu; ništa se nije
moglo usporediti sa snagom kojom je to djelo djelovalo na
imaginaciju, stojeći netaknuto među ruševinama. Sigurno je da
površna i gruba rekonstrukcija okolnog grada nije najsretnija, ali
ona ne djeluje na monument, kao što ni dosadna priprosta uređenja
u mnogim modernim muzejima ne mogu izobličiti ili promijeniti
vrijednost izložaka.

Ovo sjećanje na Koln moramo naravno razumjeti samo u analognom

smislu. Analogija vrijednosti monumenata u razrušenim gradovima
služi pojašnjavanju dviju točaka: prvo, razumijevanje monumenta
ne omogućava nam ni kontekst ni neka iluzionistička kvaliteta;
drugo, samo shvaćajući monument kao jedinstveni urbani artefakt,
ili suprotstavljajući ga drugim urbanim artefaktima, možemo doseći
smisao arhitekture grada.

Po mojem je mišljenju značenje toga epitomizirano u planu Rima

Siksta V. Tu bazilike postaju autentična mjesta grada; zajedno čine
stru k tu ru čija složenost proizlazi iz njihove vrijednosti kao
p rim arn ih a rte fa k a ta , iz ulica koje im se p rid ru žu ju i iz
rezidencijalnih prostora koji su prisutni unutar sustava. Domenico
Fontana započinje svoj opis glavnih karakteristika plana na ovaj
način:”Naš je gospodar na mnogim mjestima otvorio broj vrlo
prostranih i ravnih cesta želeći olakšati onima koje potiče odanost
ili zaleti, i koji su naviknuti na često posjećivanje najsvetijih mjesta
grada Rima, osobito sedam crkava tako proslavljenih zbog svojih
oprosta i relikvija. Stoga se pješke, konjem ili kočijom može krenuti
s bilo kojeg mjesta u Rimu i nastaviti u praktično ravnoj liniji do
najpoznatijih svetih mjesta.”29

172
Sigftied Giedion, možda prvi koji je shvatio izuzetnu važnost tog
plana, opisao ga je ovako: “Njegov plan nije bio samo na papiru.
Siksto V. imao je Rim, kakav je bio, u svojim kostima. On sam hodao
je ulicama kojima su trebali doći hodočasnici i iskusio udaljenost
između točaka. I kad je u ožujku 1588. otvorio novu cestu od
Koloseuma do Laterana, prošetao je sa svojim kardinalima cijelim
putem do Lateranske palače, tada u konstrukciji. Siksto je svoje
ulice organski rasporedio, gdjegod je to zahtijevala topografska
struktura Rima. Bio je i dovoljno mudar da s velikom pažnjom
inkorporira sve stoje mogao iz djela svojih prethodnika.”30

Giedion nastavlja: “Nasuprot njegovih vlastitih zgrada - Laterana i

Quirinala - i gdjegod su se njegove ulice spajale, Siksto V. osigurao
je p ro stra n otvoren prostor, dovoljan za mnogo kasniji
razvoj....išćenjem oko Antoninovog stupa i utirući obrise Piazza
Colonne (1588.), stvorio je današnje središte grada. Trajanov stup
blizu Koloseuma sa svojim proširenim okolnim trgom bio je veza
starog i novog grada.... Instinkt za građansko oblikovanje Pape i
njegovih arhitekata ponovo se pokazao na odabiru novog mjesta za
obelisk upravo na pravoj udaljenosti od nedovršene katedrale...

“Zadnji od četiri obeliska koje je Siksto V. uspio podići dobioje možda

najosjetljiviji od svih položaja. Smješten na sjevernom ulazu u grad,
označavao je stjecište triju glavnih ulica (kao i često projektirano
ali nikad izvršeno krajnje produljenje Strada Felice). Dva stoljeća
kasnije Piazza del Popolo artikulirala se oko tog mjesta. Jedini drugi
obelisk koji zauzima tako dominantan položaj je na Place de la
Concorde u Parizu, podignut 1836. godine.”31

Vjerujem da je u ovom odlomku Giedion, čiji je osobni doprinos

svijetu arhitekture uvijek bio izuzetan, rekao o gradu mnoge
općenite stvari koje nadilaze plan koji razmatramo. Značajna je
njegova napomena da prvi plan nije onaj na papiru nego onaj izveden

173
iz neposrednog, empirijskog iskustva. Značajne su i njegove
primjedbe o tome daje plan, premda prilično krut, ipak vodio računa
0 topografskoj strukturi grada i da se u svojoj revolucionarnosti ili
vrlini čak inkorporirao i dao vrijednost svim prethodnim valjanim
inicijativama koje su bile u gradu.

Tome je pridodano ra z m atrale obeliska i njihovih lokacija, znakova

oko kojih se artikulirao grad. Možda arhitektura grada nije više
nikad, čak ni u klasičnom svijetu, dostigla takvo jedinstvo stvaranja
1 razumijevanja. Cjelokupni urbani sustav zamišljen je i ostvaren
uvažavanjem praktičnih i idealnih snaga, a u cijelosti je obilježen
točkam a je d in stv a i budućeg okupljanja. Oblici njegovih
monumenata i njegov topografski oblik ostali su stabilni unutar
promjenjivog sustava (prisjetimo se predložene transformacije
Koloseuma u tvornicu vune), kao da je smještajem obeliska na
njihova osobita mjesta grad začet i u prošlosti i u budućnosti.

Može se prigovoriti da se u; prikazu Rima bavim samo starim

gradom. Na takvu kritiku mogu odgovoriti dvama različitim
argumentima: prvo, da je strogo promatrana premisa ove studije
da se ne može načiniti razlika između starog i modernog grada,
između prye i poslije, jer se grad smatra čovjekovim djelom, i drugo,
da postoji malo gradova s isključivo modernim urbanim artefaktima
- ili barem takvi gradovi nisu ni u kojem slučaju tipični, s obzirom
na to da je unutarnja karakteristika grada njegova trajnost u
vremenu.

Jedini mogući racionalni princip, jedini zakon logike koji proizlazi

iz grada i kojim možemo objasniti njegovo trajanje za mene je
razmišljati o gradu zasnovanom na primarnim elementima. Takvog
su ga prihvatili tijekom prosvjetiteljstva, i kao takvog su ga odbacile
destruktive progresivističke teorije o gradu. Sjetimo se Fichteove
kritike zapadnih gradova u kojoj obrana komunitamog (Volk)

174
karaktera gotičkog grada već sadrži reakcionarnu kritiku kasnijih
godina (Spengler) i koncepciju grada određenog sudbinom. Premda
se ovdje nisam bavio tim teorijama ib vizijama grada, jasno je kako
su one u ideju grada prenesene bez formalnih referenci, i kako su u
manje više svjesnoj suprotnosti sa svojim modernim imitatorima, s
prosvjetiteljskim naglaskom na planu. S tog gledišta možemo
kritizirati i romantične socijaliste, falansteriste, i druge koji su
predlagah različite koncepte zajednice koja je sama sebi dovoljna.
Oni su držali da društvo više ne može izraziti nikakve transcedentne
vrijednosti, pa čak ni one uobičajeno reprezentativne, je r je
utilitaristička i funkcionalistička redukcija grada (na obitavanje i
usluge) postala “modema” alternativa ranijim formulacijama.

Umjesto toga vjerujem da je grad, upravo stoga što je prije svega

kolektivna činjenica, i određen i postoji u onim djelima koja su bitno
kolektivne prirode. Premda takva djela nastaju tijekom izgradnje
grada, ona ubrzo postaju ciljevi te izgradnje, i to je njihova bit i
njihova ljepota. Ljepota počiva i u zakonima arhitekture koje oni
utjelovljuju i u razlozima zbog kojih ih zajednica žeb.

Monumenti; sažetak kritike koncepta konteksta

Do sada smo se u ovom poglavlju bavili uglavnom idejom locusa u

smislu posebnog mjesta i događaja, odnosa arhitekture prema
izgradili grada i odnosa između konteksta i monumenta. Kao što
smo rekli, koncept locusa mora biti predmetom specifičnog
istraživanja koje uključuje cijelu povijest arhitekture. Odnos između
locusa i oblikovanja mora se analizirati u svrhu objašnjnjenja
prividno nerješivog sukoba između oblikovanja kao racionalnog i
nametnutog elementa te prirode mjesta određene lokalnim uvjetima.
Taj odnos obuhvaća koncept posebnosti.

175
Što se tiče pojma ko n tekst, nalazimo da on uglavnom ometa
istraživanje. Kontekst je u opreci s idejom monumenta. Osim svog
povijesno određenog postojanja, monument ima stvarnost koja se
može podvrgnuti analizi; štoviše, “monument” se može oblikovati.
No za to je potrebna arh itek tu ra, tj. stil. Jedino postojanje
arhitektonskog stila dopušta temeljne odabire, a iz njih se razvija
grad.

Govorio sam i o a rh ite k tu ri kao tehnici. Svako tko se bavi

problemima grada ne bi smio podcijeniti pitanje tehnike; rasprava
0 slikama ne donosi ploda ako nije konkretizirana u arhitekturi
koja oblikuje te slike. Arhitektura proširenjem postaje grad. Više
od bilo koje druge umjetnosti, ona svoje temelje nalazi u modeliranju
1 oblikovanju m aterijala prem a formalnoj koncepciji. Grad se
predstavlja kao velik arhitektonski, ljudskom rukom stvoren
predmet.

Pokušali smo pokazati da u gradu postoji usklađenost znaka i

događaja, no ako svoju analizu ne mislimo proširiti na problem
geneze arhitektonskog oblika, to nije dovoljno. Arhitektonski oblik
grada prikazan je u njegovim različitim monumentima, od kojih
svaki ima svoju individualnost. Oni su poput datuma: prvo jedan,
zatim sljedeći; bez njih ne bismo mogli razumjeti protok vremena.
Prem da se ova studija ne bavi samom arh itek tu ro m nego
arhitekturom kao komponentom urbanog artefakta, moramo
primijetiti da bi bilo glupo misliti da se problem arhitekture može
riješiti samo s kompozicijskog gledišta ili da se može ponovo otkriti
kroz kontekst, te zadobiti svrhu proširenjem paremetara konteksta.
To bi bilo besmisleno, jer je specifičnost konteksta upravo u tome
što se on stvara kroz arhitekturu. Posebnost bilo kojeg djela raste
zajedno s njegovim locusom i njegovom poviješću, koji sami
pretpostavljaju postojanje arhitektonskog artefakta.

176
Stoga sam sklon vjerovati da je glavni trenutak arhitektonskog
artefakta u njegovom tehničkom i umjetničkom oblikovanju, tj. u
autonomnim principima u skladu s kojima je osnovan i prenesen.
Općenito, svaki arhitekt stvarno rješenje daje u svom susretu sa
stvarnošću, a ono se može provjeriti upravo stoga što se oslanja na
određene tehnike (koje su stoga također ograničenje). Sposobnost
prenošenja i pružanja užitka nalazi se unutar tehnika, pod kojima
se misli na sredstva i principe arhitekture: “Daleko smo od mišljenja
da arhitektura ne može zadovoljiti; naprotiv, možemo reći daje za
nju nemoguće da ne zadovolji, sve dok ju se tretira u skladu s njenim
istinskim principima....umjetnost kao arhitektura, umjetnost koja
odmah zadovoljava tako velik broj naših potreba....kako nas može
ne zadovoljiti?”32

Od početnog konstituiranja bilo kojeg arhitektonskog artefakta

započinje niz drugih artefakata; i u tom je smislu arhitektura
proširena do oblikovanja novih gradova poput Palmanove ili
Brazilije. Oblikovanje tih gradova ne možemo smatrati isključivo
arhitektonskim oblikovanjem. Njihovo je oblikovanje neovisno,
autonomno: to su specifična oblikovanja s vlastitom poviješću. Ali
ta povijest pripada i arhitekturi kao cjelini jer je zamišljena u skladu
s arhitektonskom tehnikom ili stilom, u skladu s principima i općom
arhitektonskom idejom.

Bez tih principa nemamo načina za prosudbu takvih gradova. Stoga

Palmanovi i Braziliji možemo pristupiti kao dvama poznatim i
izuzetnim urbanim artefaktima, od kojih svaki ima individualnost
i vlastiti povijesni razvoj. Međutim, arhitektonski artefakt ne
utjelovljuje strukturu te individualnosti, nego upravo ta struktura
potvrđuje autonomnu logiku kompozicionog procesa i njegovu
važnost. U arhitekturi leži jedan od temeljnih principa grada.

177
Grad kao povijest

Čini se da najbolju provjeru određenih hipoteza o gradu nudi studija <>

povijesti, jer je grad sam po sebi riznica povijesti. U ovoj smo knjizi
iskoristili povijesnu metodu s dva različita gledišta. Prvo gledište
grad smatra materijalnim artefaktom, predmetom koji je čovjek
izgradio tijekom vremena, predmetom kojn&adržava tragove
vremena. Proučavan s te točke gledišta - arheologije, povijesti
arhitekture i povijesti pojedinih gradova - grad pruža vrlo važne
podatke i dokumente. Gradovi postaju povijesni tekstovi. Zapravo
je nezamislivo proučavati urbani fenomen bez korištenja povijesti,
a to je možda i jedina raspoloživa praktična metoda za razumijevanje
specifičnih urbanih artefakata u kojima dominanira povijesni vid.
Oslikali smo tu tezu, na kojoj se djelimično temelji ova studija, u
kontekstu Poeteovih i Lavedanovih teorija, kao i u odnosu na
koncept trajnosti.

Drugo gledište vidi povijest kao studiju stvarnog oblikovanja i

strukture urbanih artefakata. Dopuna je prvom i izravno se tiče ne
samo stvarne strukture grada nego i ideje da je grad sinteza niza
vrijednosti. Stoga se tiče zajedničke imaginacije. Prvi i drugi pristup
tako su usko povezani, da činjenice koje otkrivaju mogu povremeno
biti međusobno zam ijenjene. A tena, Rim, Istan b u l i Pariz
predstavljaju ideje grada koji se proteže izvan svog fizičkog oblika,
izvan svoje trajnosti; na taj način možemo govoriti o gradovima
poput Babilona koji je fizički nestao, a ipak postoji na jedan drugi
način.

Sada bih želio razmotriti drugu točku. Ideja povijesti kao strukture
urbanih artefakata potvrđena je trajnostim a koje postoje u
najdubljim slojevima urbane strukture, gdje se mogu vidjeti
određene tem eljne karak teristik e zajedničke cijeloj urbanoj
dinamici. Znakovito je daje Carlo Cattaneo, svojom pozitivističkom

178
podlogom u svojoj studiji građanskog razvoja grada, koja se smatra
temeljem talijanske urbane povijesti, otkrio princip koji se može
artikulirati samo u smislu stvarne povijesti tih gradova.33Pronašao
je u njima “nepromjenjive uvjete geografije koji prethode Rimu i
koji su ostali prikovani na zidovima gradova (municipi).”34

U svojem opisu razvoja Milana nakon Rimskog carstva on govori o

dominaciji grada u odnosu na druga lombardijska središta. Tu
dominacija ne opravdava ni veličina, ni veliko bogatstvo ili
stanovništvo, ni druge vidljive činjenice. Prije se radi o nečem
svojstvenom prirodi grada, gotovo tipološkoj k arak teristici
neodređene vrste: “Taje dominacija gradu bila
urođena; to je bila tradicija veličine prije
ambrozijske crkve, prije papinstva, carstva,
rimskog osvajanja: M ediolanum Gallorum
C aput”35Ali onda je taj kvazimistični princip
red a postao principom urbane povijesti,
ostvarujući se u trajnosti civilizacije: ”Trajnost
m unicipija je druga tem eljna činjenica i
zajednička je gotovo svim talijanskim
povijestima.”36

Čak i u vrijeme najvećeg propadanja, kakvo je

bilo za kasnog Carstva kad su gradovi izgledali
kao sem irutarum urbium cadavera (leševi
napola propalih gradova)37, oni zapravo nisu
bili mrtva tijela, kaže Cattaneo, nego samo
tijela u stanju šoka. Odnos između grada i
njegove regije bio je karakterističan znak
municipijajer “grad sa svojom regijom oblikuje
nedjeljivo tijelo”.38

U vrijem e r a ta i osvajanja, u najtežim

179
trenucima borbe za zajedničku slobodu, jedinstvo između regije i
grada bilo je izuzetno snažno; povremeno je regija obnavljala
uništeni grad. Povijest grada je povijest civilizacije: “U četiri stoljeća
dominacije Langobarda i Gota rastao je barbarizam...gradovi su se
vrednovali samo kao utvrde....Barbari su nestali zajedno s gradovima
koje su opustošili....”39

Gradovi su svijet po sebi; njihovo značenje, njihovo trajanje Cattaneo

je izrazio kao apsolutni princip: “Stranci su zapanjeni kad vide
talijanske gradove koji ustraju u međusobnom napadanju, premda
ih borbe između dviju zemalja ne iznenađuju. To je stoga što ne
razumiju taj militantni temperament i nacionalni karakter. Da je
moć Milana ili, točnije, njegova ambicija bila izvorom neprijateljstva
koje gaje okruživalo dokazuje činjenica da su mnogi drugi gradovi,
vidjevši ga uništenog i ruševnog, mislili da ga se više neće morati
bojati, te su se udružili da ga podignu iz ruševina.”40

Cattaneov princip može se povezati s mnogim ovdje razrađenim

temama; uvijek mi se činilo da se oni duboki slojevi urbanog života
koje je imao na umu u velikoj mjeri mogu naći u monumentima,
koji posjeduju osobnost svih urbanih artefakata, kao što smo već
više puta naglasili tijekom ove studije. Vidljivo je da u Cattaneovom
razmišljanju postoji odnos između “principa” urbanih artefakata i
oblika čak i ako samo pregledamo njegovo pisanje o lombardijskom
stilu i sam početak opisa Lombardije, u kojem zemlja, stoljećima
obrađivana i poboljšavana, za njega odmah postaje najvažnije
svjedočanstvo civilizacije.

S druge strane, njegovi komentari o polemici u svezi Piazza del

Duomo u Milanu svjedoče o neriješenim teškoćama svojstvenim tom
složenom problemu. Tako njegova studija lombardijske kulture i
talijanskog federalizma završava odbijanjem svih argumenata,
stvarnih i apstraktnih, u raspravi o ujedinjenju Italije i o starim i

180
novim značenjima koje su gradovi talijanskog poluotoka poprimili
u novom nacionalnom okviru. Njegova studija federalizma ne samo
da mu je omogićila izbjegavanje endemskih pogrešaka suvremene
nacionalne retorike nego i, zahvaljujući prepoznavanju zapreka,
potpuno shvaćanje novih okvira u kojima su se gradovi našli.

Sigurno je da su do vremena ujedinjenja Italije nestale velike ideje

prosvjetiteljstva i pozitivistički entuzijazam koji je poticao gradove.
Ali to nije bio jedini razlog njihova propadanja.. Cattaneovi prijedlozi
i lokalni stil koji je zagovarao Camillo Boito mogli su vratiti
gradovima značenje koje je nestajalo. Postojala je i dublja kriza, za
koju je bila karakteristična velika debata pokrenuta u Italiji nakon
ujedinjenja, o izboru glavnog grada. Rezultat rasprave je izbor Rima.
Opažanje Antonia Gramscija daje najbolji uvid u tu problematikiu:
“Theodoru Mommsenu, koji je pitao koja sveopća ideja usmjerava
Italiju prema Rimu, Quintino Sella je odgovorio, 'znanstvena...’.
Sellin je odgovor zanimljiv i prikladan; u tom povijesnom razdoblju
znanost je bila nova sveopća ideja, temelj nove kulture koja se
stvarala. Ali Rim nije postao grad znanosti; za to bi bio neophodan
veliki industrijski program koji se nije dogodio.”41 Sellin odgovor
ostao je nejasan i krajnje retorički, čak i ako je temeljno točan; da bi
se postigao takav cilj bilo bi potrebno provesti industrijski program
bez bojazni od stvaranja moderne i svjesne radničke klase u Rimu,
koja bi bila spremna sudjelovati u razvoju nacionalne politike.

Studija te rasprave o Rimu kao glavnom gradu za nas je čak i danas

vrlo zanimljiva; u nju su se uključili političari i stručnjaci svih
uvjerenja, svi oni koji su razmatrali na kojoj će se tradiciji temeljiti
glavni grad i prema kakvoj bi Italiji on trebao usmjeriti svoju
sudbinu. Te nam povijesne okolnosti objašnjavaju značenja
određenih intervencija koje teže karakteriziranju Rima kao
modernog grada i utvrđivanju odnosa između njegove prošlosti i
izgleda drugih europskih glavnih gradova. Smatrati tu raspravu

181
oko pitanja glavnog grada samo očitovanjem nacionalističke retorike
- čega je nesumnjivo bilo - znači smjestiti teg važan proces unutar
preuskih granica za prosudbu; sličan je proces bio tipičan i za brojne
druge zemlje u različitim razdobljima.

Umjesto toga valja istražiti kako određene urbane strukture postaju

prepoznatljive kao model glavnog grada, te koji su mogući odnosi
između fizičke stvarnosti grada i tog modela. Valja spomenuti daje
za Europu, ali ne samo za nju, taj model bio Pariz. To je do te mjere
točno, da se struktura mnogih modernih glavnih gradova - Berlina,
Barcelone, Madrida, zajedno s Rimom i ostalima - ne može razumjeti
ako se ne prihvati ta činjenica. Cjelokupni povijesno-politički proces
u arhitekturi grada dobiva s Parizom određeni zaokret; ali značenje
tog odnosa može se pokazati samo razradom načina na kojeje nastao.

Kao i uvijek, postoji vrlo složen odnos između urbanih artefakata

koji strukturiraju grad i nametanja idealnog projekta ili opće sheme.
Postoje gradovi koji shvaćaju svoje sklonosti i oni koji to ne shvaćaju.

Kolektivno sjećanje

Ovim smo se razmatranjima približili najdubljoj strukturi urbanih

artefakata te stoga i njihovom obliku - arhitekturi grada. “Duša
grada” postaje povijest grada, znak na zidovima municipija,
razlikovni i određujući karakter grada, njegovo sjećanje. Kao što
Halbwachs piše u La Memoire Colective: “Kad se grupa uvede u dio
prostora, ona ga transformira u svoju sliku, ali istovremeno uzmiće
i prilagođava se određenim materijalnim stvarima koje se tome
opiru. Grupa se zatvara u okvir koji je izgradila. Izgled vanjskog
okoliša i stabilni odnosi koje održava s njim nalaze se unutar ideje
koju ima o sebi.”42

182
Može se reći daje grad kolektivno sjećanje njegovih stanovnika i da
je, poput svakog sjećanja, povezan s predmetima i mjestima. Grad
je locus kolektivnog, sjećanja. Odnos locusa i građanstva postaje
dominantna slika grada, kako arhitekture tako i krajolika. Kako
neki artefakti postaju dijelovima sjećanja grada, tako se pojavljuju
novi. U tom potpuno pozitivnom smislu velike ideje proljeću kroz
povijest grada i daju mu oblik.

Stoga laćus sm atram o karakterističnim principom urbanih

artefakata; koncepti locusa, arhitekture, trajnosti i povijesti pomažu
nam da razumijemo složenost urbanih artefakata. Kolektivno
sjećanje sudjeluje u stvarnoj transformaciji prostora u djelima
kolektiva, transformaciji kojaje uvjetovana svime što joj materijalna
stvarnost suprotstavlja. Sjećanje postaje nit vodilja cijele složene
urbane strukture i u tom se smislu arhitektura urbanih artefakata
razlikuje od umjetnosti utoliko što je ova druga element koji postoji
sam za sebe, dok su najveći monumenti arhitekture nužno blisko
povezani s gradom. "....Javlja se pitanje: na koji način povijest govori
kroz umjetnost? Ona to čini prvenstveno kroz arhitektonske
monumente, koji su voljan izraz moći, u ime države ili vjere. Ljudi
mogu biti zadovoljni Stonehengeom samo dok osjećaju potrebu za
izražavanjem u obliku ...Tako karakter cijelih nacija, kultura i
razdoblja progovora kroz cjelokupnost arhitekture, vanjske ljuske
njihova postojanja.”43

Na kraju iz samih artefakata proizlazi dokaz da grad kao cilj ima

prvenstveno samog sebe. U nutar te ideje postoji djelovanje
pojedinaca, iako u tom smislu u urbanim artefaktima nije sve
kolektivno; ipak na kraju kolektivna i individualna priroda urbanih
artefakata tvore istu urbanu strukturu. Sjećanje je, unutar te
strukture, svjesnost grada; to je racionalna operacija čiji razvoj
najvećom jasnoćom, ekonomičnošću i skladom pokazuje ono što je
već prihvaćeno.

183
U odnosu na djelovanje sjećanja prvenstveno nas zanimaju dva
načina postvarenja i interpretacije; znamo da oni ovise o vremenu,
kulturi, okolnostima, a s obzirom da ti čimbenici određuju same
načine, unutar njih možemo otkriti maksimum stvarnosti. Mnogo
je mjesta, i velikih i malih, čiji se različiti urbani artefakti ne mogu
drugačije objasniti; njihovi oblici i aspiracije odgovaraju na gotovo
predodređenu osobnost. Pod tim mislim na primjer na. gradove u
Toskani, Andaluziji i drugdje; kako mogu zajednički opći čimbenici
razjasniti prilične različitosti tih mjesta?

Vrijednost povijesti shvaćene kao kolektivno sjećanje, kao odnog

zajednice prema mjestu, je u tome što nam pomaže da razumijemo
značenje urbane strukture, njenu posebnost i njenu arhitekturu,
koja je oblik te posebnosti. Ta je posebnost na kraju povezana s
izvornim artefaktom - u smislu Cattaneova principa; to je događaj i
oblik. Tako u samoj ideji grada postoji veza između prošlosti i
budućnosti koja prožima grad kao što sjećanje prožima život neke
osobe; stoga se, radi ostvarenja te ideje, stvarnost i ideja uvijek
moraju međusobno oblikovati. To je oblikovanje stalan vid
jedinstvenih artefakata grada, monumenata i ideje koju mi o njemu
imamo. To objašnjava i zašto je u doba antike osnivanje grada
postajalo dio njegove mitologije.

Atena

Povjesničari A tike koji su svojoj zemlji pokušali dati popis kraljeva,

izm islili su da se u Erichthoniusu, jo š jednom pretpovijesnom
Atenjaninu uz kojeg su vezane neobične legende o rođenju, kakve
su nam poznateiz pričao Ateni, ponovo pojavio Kekrops....Navodno
je sagradio već spomenuto svetište A tene Polias, postavio u njega
drvenu sliku boginje, i na m jestu izgorio....čini se da njegovo

184
znakovito ime, emfatički oblik riječi “chthonian,”, biće izpodsvijeta,
nije izvorno značilo vladar, kralj ovog našeg gornjeg svijeta, nego
tajnovito dijete koje su obožavali u misterijima i spominjali u rijetko
pričanim pričama....Atenjani su sebe po tom iskonskom biću nazivali
Kekropidai, ali i Erechtheidai po svom kralju i junaku, kako su
saznali iz te priče.u

Može se činiti neobičnim da ovo poglavlje, koje je posvećeno povijesti,

započinje prisjećanjem na mit koji prethodi povijesti grada o kojem
se više nećemo ustručavati govoriti: o Ateni. Atena predstavlja prvi
jasan primjer za znanost o urbanim artefaktima; ona utjelovljuje
prijelaz iz prirode u kulturu, a taj je prijelaz, u samom srcu urbanih
artefakata, do nas prenio mit. Kad mit postaje materijalna činjenica
u građenju hrama, logičan je princip grada već proizašao iz njegovog
odnosa s prirodom i on postaje prenosivim iskustvom.

Tako se sjećanje grada konačno vraća na Grčku; tamo se urbani

artefakti podudaraju s razvojem misli, a imaginacija postaje
poviješću i iskustvom. Analiza bilo kojeg zapadnog grada pokazuje
da on svoje porijeklo vuče iz Grčke. Rim je postavio opće principe
urbanizma koji su korišteni i u gradovima izgrađenim u skladu s
racionalnim shemama diljem rimskog svijeta, a Grčka je ta u kojoj
leže temelji konstituiranja grada, kao i tipovi urbane ljepote,
arhitekture grada. Taj izvor postaje konstanta u našem iskustvu
grada. Rimski, arapski, gotički, pa čak i moderni gradovi svjesno su
oponašali tu konstantu, ali su samo povremeno uspijevali prodrijeti
kroz površinu njene ljepote. Sve što postoji u gradu je i kolektivno i
individualno; stoga sama estetska namjera grada vuče korijenje iz
grčkog grada, iz sklopa uvjeta koji se nikad neće ponoviti.

Stvarnost grčke umjetnosti i grčkih gradova pretpostavlja mitologiju

i mitološke odnose s prirodom, što se mora iscrpno proučiti kod
gradova-država helenističkog svijeta. Bilo koja takva studija trebala

1&5
P ropylaea, A te n a .

H ra m A p o la P atroosa,
A te n a .
P a rten o n , A te n a .

A te n a . P rib liža n p la n g ra d a u vrijem e P erikla , sred in a 5 .sto lječa p r ije K rista , s

re zid e n d ja ln im č e tv rtim a (to čka sto ) o kru žen im a ja v n im zgradam a (crno). M eđ u g la vn im
zgradam a:
1) vrata B e u lč 3 ) h ra m bo g in je A te n e N ik e 4) P ro p ilej 11) P a rten o n 12) s ta r i hra m
b o g in je A te n e 1 4) E re h te io n 1 6) h ra m R im a i A u g u sta 2 6 ) D io n izjjevo k a z a liš te 32)
E um en eo va sto a 33) odeum H eroda A tik a . 3 4) a kva d u kt.
bi se temeljiti na izuzetnoj intuiciji Karla Marxa, koji u odlomku
K ritike političke ekonom ije govori o grčkoj umjetnosti kao o
d jetinjstvu hum anizm a. Ono što M arxovu in tu iciju čini
zapanjujućom je njegov odnos prema Grčkoj kao “normalnom
djetinjstvu”, suprotstavljajući ga drugim drevnim civilizacijama čija
su “djetinjstva” odudarala od sudbine čovječanstva. Ta intuicija
ponovo se javlja u djelima drugih stručnjaka, primijenjena upravo
na život i izvore urbanih artefakata:

“Međutim, teškoća nije u shvaćanju da su grčka umjetnost i epsko

doba povezani s određenim društvenim razvojima. Teškoćaje u tomer^,
što nam oni i dalje pružaju estetski užitak i što ih u određenom
pogledu smatramo nedostižnim modelima. Čovjek ne može ponovo
postati dijete, može samo postati djetinjastim. Ali ne uživa li on u
dječjoj naivnosti i ne bori li se na višoj razini da bi ponovo postigao
dječju istinoljubivost? Zar suštinski karakter njegove prirodne
istinoljubivosti ne živi, u bilo kojem dobu, u prirodi djeteta? Zašto
ne bi povijesno djetinjstvo čovječanstva, tamo gdje se najljepše
razvija, zadržalo vječni šarm, premda se u tom obliku nikad neće
vratiti? Postoje neodgojena djeca i prerano sazrela djeca. Mnogi stari
narodi pripadaju toj kategoriji. Grci su bili normalna djeca. Šarm
koji za nas ima njihova umjetnost ne sukobljava se s nerazvijenim
stupnjem društva u kojem je rasla. Naprotiv (njen šarm) nerazdvojno
je povezan s nezrelim društvenim uvjetima koji su ga potaknuli, a
ta je umjetnost samo i mogla nastati u takvom, neponovljivom,
društvu.”45

Ne znam da li je Poete poznavao taj Marxov odlomak. U svakom

slučaju, u opisivanju grčkog grada i njegovog oblikovanja osjećao je
potrebu za razlikovanjem od gradova Egipta i Eufrata, koji su bili
prim jeri tog nejasnog, nerazvijenog djetinjstva različitog od
normalnog djetinjstva, o kojem je govorio Mane. Njegove tvrdnje
neumitno prizivaju kontrastne mitove Atene i Babilona

188
koji se protežu kroz povijest čovječanstva:

“Atena nam definitivno nudi poduku o drugačijem gradu od onih

koje smo vidjeli u Egiptu ili u dolinama Eufrata i Tigrisa, u kojima
je jedini oblikujući element bio hram božanstva ili palača vladara.
Ovdje umjesto toga, dalje od hramova - premda se i oni razlikuju od
hramova prethodnih civilizacija - nalazimo kao pokretačke elemente
grada mjesta slobodnog političkog života (boule, ecclesia, areopagus)
i zgrade povezane s tipičnim društvenim potrebama (gymnasium,
kazalište, stadion, odeum). A tena predstavlja višu razin u
zajedničkog ljudskog života.”46

U strukturi Atene oni elementi koje smo ovdje nazvali primarnim

urbanim artefaktim a učinkovito su određeni kao pokretački
elementi grada: ( pod tim mislim na hram i na institucije političkog
i društvenog života); oni su različito smješteni i u stalnom su razvoju
unutar rezidencijalnih područja. U oblikovanju grčkog grada aktivno
sudjeluje i kuća; ona je osnova oblikovanja koje nam pomaže u
razjašnjavanju glavnih artefakata grada.

Da bi nam bila jasnija vrijednost koju pripisujemo grčkom gradu i

njegovoj modernosti kao urbanom artefaktu koji traje kroz kasniju
povijest, korisno se sjetiti izvorne strukture grčkog grada, osobito
u usporedbi s drugim gradovima, uključujući i rimske. Osim svoje
složene političke kompozicije, u smislu o kojem je govorio Pošte,
karakteristika grčkog grada bio je razvoj od unutarnjeg prema
vanjskom; njegovi konstituirajući elementi bili su hram i stanovanje.
Tek nakon arhajskog razdoblja, iz sasvim obrambenih razloga, grčki
su gradovi okruženi zidinama. One nismbile izvorni elementi polisa,
za razliku od orijentalnih gradovaioji ju.odzidina i vrata načinili
svoju res sacra, konstituirajući i primami element grada; palače i
'Hramovi unutar tih gradskih zidina bili su okruženi novim zidinama,
poput niza ograđenih dijelova i utvrda. Takav isti princip granica

190
prenesen je u etrušćansku i rimsku civilizaciju. Ali grčki grad nije s
imao nikakvih svetih granica; on je bio mjesto i nacija, prebivalište
svojih građana i mjesto njihovih aktivnosti. On nije nastao voljom
vladara, nego odnosom s prirodom koji je poprimio mitski oblik.

Ta se karakteristika grčkog grada - ponavljam da je to model bez

premca - ne može u potpunosti shvatiti ako se ne uzme u obzir
drugi odlučujući čimbenik. Polis je bio grad-država; njegovi su
stanovnici pripadali gradu, ali su u velikoj mjeri bili i raštrkani po
okolici. Veže grada s regijom bile su izuzetno jake. Korisno je navesti
još jednu od Cattaneovih tvrdnji, budući da njegove primjedbe o
prirodi grada posebno rasvjetljuju konstituciju grčkog grada. Za
njega se, kao i za Poetea, vrlo jasnom činila različitost sudbina polisa
orijentalnih gradova, koji su bili samo “veliki obzidani tabori” i
barbarske instalacije i koji:.su..“živjeli od svojih susjeda” (per vicos
habitant).47

Cattaneo je pravilno osjetio da su obzidani tabori Istoka bili potpuno

odvojeni od regije koja ih je okruživala, dok u Italiji “grad čini
nedjeljivo tijelo sa svojom regijom.”48 “....Ta prijemčivost regije i
grada, gdje su obitavali najautoritativniji, najbogatiji i najradišniji,
osnovala je političku pojavnost, elementarnu, trajnu i neraskidivu
državu.”49 Ne znamo kako je daleko Cattaneo doveo tu analogiju
između slobodnog komunalnog grada i grčkog grada s obzirom na
to da se nije zadržao na tome. Ali to suglasje između povjesničareve
intuicije i stvarne strukture grada baca pozitivno svjetlo na znanost
o urbanim artefaktima. Nije U možda ta veza između grada i regije
upravo ono što karakterizira Atenu kao demokratski grčki grad i
grad-državu par excellence?

Atena je bila grad koji su oblikovah građani, grad-država čiji su

stanovnici živjeli raštrkani po razmjerno velikoj regiji koja je ipak
bila usko vezana s gradom. Mnoga se središta Atike, čak i ako su
imala mjesnu administraciju, nisu mogla natjecati s gradom-
državom. “Termin polis koji je označavao grad označavo je i državu;
prvotno je bio primijenjen na Akropolis, prvotno mjesto zaklona,
štovanja božanstava i uprave, i kao takvo izvorišna točka atenske
aglomeracije. Akropolis i cijeli grad u smislu države - to je dvostruko
značenje termina polis.”50Prvotno je dakle, polis značio Akropolu;
riječ astu korištena je u općenitijem smislu za označavanje
naseljenog područja.

Povijesne promjene Atene potvrđuju temeljnu činjenicu daje veza

koja je ujedinjavala građane Atene i njihov grad bila u biti politička
i administrativna, a ne rezidencijalna. Problemi grada nisu zanimali
Atenjane osim s općeg političkog i urbanog gledišta. Roland Martin
je o tome dobro primijetio: upravo zbog te koncepcije grada- države,
kao mjesta Atenjana, prva razmišljanja o Urbanoj organizaciji bila
su čisto teoretskog tipa. To su bila nagađanja koja se tiču najboljeg
oblika grada i političke organizacije najprikladnije za moralni razvoj
građana.51Čini se daje u toj staroj organizaciji fizički vid grada bio
sekundaran, gotovo kao daje grad bio isključivo mentalno mjesto.
Možda arhitektura grčkih gradova duguje svoju izuzetnu ljepotu
tom intelektualnom karakteru.

No u sadašnjem nam se trenutku taj karakter čini udaljenim od

naših životnih iskustava. Dok Rim tijekom svoje republikanske i
imperijalne povijesti otkriva sve suprotnosti i proturječja modernog
grada, čak s dramatičnim karakterom koje malo modernih gradova
poznaje, Atena ostaje najčišće iskustvo ljudskosti, utjelovljenje uvjeta
koji se nikad neće ponoviti.

192
'•.'M SSm.KT-'--
-•i' ■;'• ^

• 1■:
 Poglavlje 4

EVOLUCIJA URBANIH ARTEFAKATA

Grad kao polje primjene raznolikih snaga; ekonomija

Grad se, kao i svi urbani artefakti, može definirati preciznim

odnosom prema prostoru i vremenu. Premda su današnji Rim i Rim
klasičnog razdoblja dva različita artefakta, možemo vidjeti važnost
tih međusobnih povezanosti. Želimo li razjasniti transformaciju tih
artefakata, moramo se uvijek baviti vrlo određenim činjenicama.
Uobičajeno iskustvo potvrđuje ono što većina temeljitih studija
pokazuje: da se grad u potpunosti mijenja svakih pedeset godina.
Onaj tko već neko vrijeme živi u gradu, s vremenom se navikava na
taj proces transformacije, iako ga to ne umanjuje. Literatura svih
razdoblja puna je opisa i zapisa, te često nostalgičnih lamentacija o
promjeni izgleda grada.

Naravno, postoje određene epohe ili razdoblja u kojima se grad

posebno brzo mijenja - Pariz pod Napoleonom III., Rim kad postaje
glavni grad Italije - i kad su promjene nagle i naizgled neočekivane.
Mutacije, transformacije, male preinake koje različito traju u
vrem enu. Neke katastrofične pojave kao što su ratovi ili
eksproprijacije mogu vrlo brzo preokrenuti naizgled stabilnu urbanu
situaciju, dok se druge promjene javljuju tijekom dužih perioda i u
obliku sukcesivnih modifikacija pojedinih dijelova i elemenata. U
svim slučajevima na grad djeluje mnoštvo sila, koje mogu biti
ekonomske, političke ili neke druge prirode. Tako se grad može
mijenjati kroz svoju vlastitu ekonomsku dobrobit, namećući velike
promjene životnih stilova ih ga, drugom prilikom, može uništiti
rat. Bez obzira na to da li razmatramo transformaciju Pariza i Rima

■Pročelje tip ič n e p a rišk e g ra đ a n ske k u č e sa

sta n o v im a g ra đ e n e za D rugog carstva, iz
.en g lesko g časopisa iz 1858.

195
tijekom upravo spomenutih razdoblja, uništenje Berlina i starog
Rima, rekonstrukciju Londona i Hamburga nakon vehkih požara
ili bombardiranje u posljednjem ratu, u svakom se slučaju mogu
izdvojiti sile koje su upravljale promjenama.

Analiza grada pomaže nam da vidimo kako te snage djeluju.

Proučavanjem na primjer povijesti vlasništva kroz zemljišne knjige
možemo uočiti prom jene vlasništva i ući u trag određenim
ekonomski tendencijama kao što je preuzimanje zemlje od strane
velikih financijskih grupa koje, kadgod se dogodi, uzrokuje kraj
podjele na parcele i stvara velika područja namijenjena potpuno
drugačijim programima. Još uvijek preostaje razjasniti precizan
način na koji te snage djeluju i odnos između njihovog potencijalnog
i stvarnog učinka.

Ako proučimo prirodu spekulacije samo kao očitovanje određenih

ekonomskih zakona, moći ćemo postaviti nekoliko općenitih zakona
svojstvenih spekulaciji. Želimo li otkriti, koristeći isti pristup, zašto
primjena sila spekulacije ima tako promjenjive učinke na strukturu
grada, vjerojatnost da ćemo pronaći objašnjenje čak je i manja. Za
razumijevanje sila koje djeluju na grad puno su korisnija ova dva
niza činjenica: priroda grada i specifičan način na koji te sile
uzrokuju transformacije. Drugim riječima, glavni problem s našeg
gledišta nije toliko u prepoznavanju snaga per se, nego u poznavanju
načina djelovanja i promjena koje uzrokuju; dakle u shvaćanju da
promjene s jedne strane ovise o prirodi sila, a s druge o mjesnoj
situaciji i tipu grada u kojem nastaju. Moramo stoga utvrditi odnos
između grada i sila koje djeluju na njega da bismo prepoznali načine
njegove transformacije.

Tijekom modernog razdoblja značajan broj tih transformacija može

se objasniti planiranjem, tim više što je planiranje zapravo fizički
oblik sila koje kontroliraju transformaciju grada. Pod planiranjem

196
mislimo na one operacije koje je poduzela gradska uprava, bilo
autonomno ili kao odgovorna prijedloge privatnih grupa, koje
opskrbljuju, usklađuju i djeluju na prostorne vidove grada. Govorili
smo o planiranju kao o modernom fenomenu, ali su gradovi zapravo
od svog osnutka imali planove i rasli kroz planiranje; kolektivna
priroda urbanih artefakata podrazumijeva postojanje svojevrsnog
plana, bilo na početku ili tijekom razvoja.

Vidjeli smo i kako se ti planovi sa strukturalne točke gledišta nameću

jednakom snagom kao i drugi urbani artefakti; u tom smislu i oni
predstavljaju početak. Glavni utjecaj na planiranje imaju ekonomske
sile, a proučavanje njihovog djelovanja zanimljivo je s obzirom na
to da o tom predmetu postoji opsežan materijal. U kapitalističkom
se gradu djelovanje ekonomskih sila očituje u spekulaciji, dijelu
mehanizma uz čiju pomoć grad raste. Ovdje nas zanima istraživanje
odnosa između spekulacije i tipa rasta kojim grad prolazi, te kako
oblik grada ovisi o tom odnosu - drugim riječima, da li, ili u kojoj
mjeri, konfiguracije urbanih artefakata ovise o ekonomskom odnosu.
Znamo da sile poput planerskih inicijativa, eksproprijacija i
spekulacija djeluju na grad, ali njihov odnos prema stvarnim
urbanim artefaktima puno je složeniji.

U ovom bih se poglavlju posebno želio baviti dvjema različitim

tezama koje su predložene u svezi grada, uzimajući ih ako osnovne
reference. Prvu je razvio Maurice Halbwachs i analizira prirodu
eksproprijacije. On drži da ekonomski čimbenici prirodno
prevladavaju u razvoju grada sve do trenutka kad ustupaju mjesto
mnogo općenitijim pravilima. Međutim, tvrdi on, često se pogreška
radi s ekonomskog gledišta pripisivanjem prim arne važnosti
specifičnom načinu na koji se javlja opće stanje. Po njegovom
mišljenju, ekonomski uvjeti nastaju iz potrebe i ne mijenjaju
značenje zato što se javljaju u jednom posebnom obliku, mjestu ili
trenutku koji je suprotstavljen drugima.

197

T ipičan tlo c r t p rize m lja višesta m b en e
p a riš k e g ra đ a n sk e zg ra d e sa
sta n o v im a , g ra đ e n e za D ru g o g ca rstva .
O vaj s e k a t k o r istio u ko m ercija ln e
sv rh e.
T ipičan tlo c rt p rv o g k a ta
više sta m b e n e p a riš k e g ra đ a n ske
zg ra d e sa sta n o v im a , g ra đ e n e za
D ru g o g ca rstva , k o ji s e sa s to ji o d tr i
sta n a .
B ) spavaonica. C) d vo rište. D )
p rim a ća soba. K ) k u h in ja . S ) velika
dvorana. V). pred so b a . W) kupaonica.
Y ) sv je tlik .
Zbog toga zbroj svih ekonom skih
čimbenika ne uspijeva potpuno objasniti
strukturu urbanih artefakata. Ali koje je
onda objašnjenje njihove jedinstvenosti?
Halbwachs pokušava odgovoriti na to
pitanje ispitujući razvoj društvenih grupa
u gradu i prip isu je odnos izm eđu
konstrukcije grada i njegovog ponašanja
složeno s tru k tu rira n o m su sta v u
kolektivnog sjećanja. U svojoj studiji
prirode eksproprijacije u Parizu, Les
expropriations et le prix de terrains a
Pariš (1860.-1900.), iz 1925., iste godine
kad i njegovi Les cadres sociaux de la
memoire, Halbwachs svoju znanstvenu
osposobljenost koristi kao polaznu točku
za m ajstorsku an alizu sta tistič k ih
podataka, što čini i u svojoj L ’evolution
des besoins dans les classes ouvrieres.1
Nema mnogo radova o gradu temeljenih
na tim prem isam a koja su započeta
takvom strogošću.

Druga važna teza je ona Hansa Bernoullija. Bemoulli drži da su

privatno zemljoposjedništvo i parceliranje dva glavna zla modernog
grada budući da bi odnos između grada i zemljišta koje on zauzima
trebao biti temeljnog i nedjeljivog karaktera. On stoga tvrdi da se
zemljište mora vratiti u kolektivno vlasništvo. Od tuda se njegova
rasprava o urbanoj strukturi pruža do brojnih razmatranja koja su
uglavnom arhitektonske prirode. On stanovanje, rezidencijalne
četvrti i javne sadržaje sm atra uveliko ovisnima o korištenju

198
zemljišta. Ta teza, predstavljena i podržana velikom jasnoćom, očito
dotiče jednu od glavnih kategorija urbanizma.2

Nekoliko je teoretičara tvrdilo da državno vlasništvo - tj. ukidanje

p riv atn o g vlasništva - čini kvalitativ n u razlik u izm eđu
kapitalističkog i socijalističkog grada. Taj je stav nepobitan, no da
li se odnosi na urbane artefakte? Sklon sam vjerovati daje tako, s
obzirom da su korištenje i raspoloživost urbanog zemljišta temeljna
pitanja; međutim vlasništvo se i dalje čini samo uvjetom - neosporno
potrebnim, ali ne i odlučujućim.

Od mnogih teza temeljenih na ekonomiji istaknuo sam one

Halbawchsa i Bernoullija zbog njihove jasnoće i podudaranja sa
stvarnošću grada; vjerujem da mogu donijeti vrijedne uvide u
prirodu urbanih artefakata. Na kraju, međutim, iza i izvan
ekonomskih sila i uvjeta leži problem izbora; a ti izbori, koji su
političke prirode, mogu se razumjeti samo u svjetlu cjelokupne
strukture urbanih artefakata.

Teza Maurice Halbwacha

Napočetku svoje studije3, Halbwachs seupuštau razmatranje pojava

eksproprijacije u velikom gradu s ekonomskog gledišta. Započinje
hipotezom koja mu dopušta analizu eksproprijacija na znanstveni
način, promatrajići ih odvojeno od konteksta; tj, on pretpostavlja
da eksproprijacije imaju vlastiti karakter i da tvore homogenu grupu.
Stoga može uspoređivati različite slučajeve ne brinući o njihovim
razlikama; bez obzira na to da li je razlog eksproprijacije slučajan
(npr. vatra), normalan (zastarijevanje) ili umjetan (spekulacija), za
njega on ne mijenja prirodu učinka, koji čisto i jednostavno ostaje
slučajem bilo rušenja bilo građenja.

199
Međutim, otuđenje se ne pojavljuje na homogen način u svim
dijelovima grada; neke urbane četvrti mijenja u potpunosti, a druge
tek u manjoj mjeri. Činilo bi se dakle potrebnim, u svrhu prihvaćanja
potpune slike, istražiti varijante od četvrti do četvrti; jedino
pregledom nekoliko četvrti u različitim razdobljima možemo
izmjeriti glavne varijante u prostoru i vremenu.

Najmanje su dvije karakteristike tih varijanti vrijedne pažnje. Prva

je povezana s ulogom pojedinca, s učinkom koji je izazvala neka
osoba kao takva; druga je jednostavno redoslijed datih nizovk
artefakata. “Ulica se”, piše Halbwachs, “naziva ’Rambuteau’,
avenija ’Pereire’, abulevar ’Haussmann’, ne, kako bi netko pomislio,
u čast tih velikih spekulanata ili činovnika koji su služili javnom
interesu....ta imena su znakovi porijekla.”4

Kad se gradske inicijative odnose na potvrđene potrebe i prijedloge

o kojima je odlučivao puk, u igri su mnogobrojni utjecaji i čimbenici,
uključujući i one slučajne. Ali s druge strane, kad gradska uprava
ne predstavljajavno mnijenje (kao u Parizu od 1831. do 1872.), onda
primarnu važnost moramo pripisati idejama estetike, higijene,
urbane strategije ili djelovanju jedne ili više moćnih osoba. S tog se
gledišta stvarna konfiguracija velikog grada može vidjeti kao
suprotstavljanje inicijativa različitih dijelova, osoba i uprava. Na
teg se način različiti planovi stavljaju jedan na drugi, sintetiziraju i
zaboravljaju, tako daje današnji Pariz poput kompozitne fotografije,
onakve kakva se može dobiti reproduciranjem Pariza Louisa XIV,
Louisa XV, Napoleona I i barona Haussmanna u jednoj slici. Sigurno
je da nedovršene ulice te izdvojenost i zanemarivanje određenih
četvrti svjedoče o raznolikosti i relativnoj neovisnosti mnogih
projekata.

Druga karakteristika koju smo spomenuh tiče se dijela u kojem se

pojavljuje niz artefakata. Tijekom povijesti postoje stalne snage koje

200
promiču građenje, kupovanje i prodavanje zemljišta, ali te su se
snage razvile u skladu sa specifičnim smjernicama koje su im
ponuđene i prema određenim planovima kojih su se morale držati.
Te smjernice mogu se naglo izmijeniti, često na neočekivane načine;
ali kad se normalne ekonomske snage ne mogu lako prilagoditi,
intenzitet njihovog odgovora na promjenu može se jako povećati ili
smanjiti uslijed razloga koji nisu strogo ekonomski.

Haussmann je sugerirao da, između ostalih, postoje i neki taktički

razlozi za transformaciju Pariza, npr. uništenje četvrti koje nisu
bile pogodne za okupljanje trupa. Pojava takvog razmišljanja u
vrijeme autoritarne i nepopularne vlade nije iznenađujuća, kao ni
druge; npr. privlačnost radničkog zaposlenja i dobrih mogućnosti
za spekulante, oboje s jednakim prednostima za režim koji je tražio
nadom ještanje m inim um a ponuđenih političkih p rav a
m aksim um om m aterijalnog p ro sp e rite ta. Tako su velike
eksproprijacije u Parizu u vrijeme tog režima objašnjive na temelju
politike; očito odlučujući uspjeh stranke reda nad strankom
revolucije, građanske klase nad radničkom.

Još jedan prim jer uloge specifičnih povijesnih okolnosti za

revolucionarnog razdoblja u Parizu je planiranje velikih bulevara
nakon nacionalizacije vlasništva iseljenika i Crkve. Gradsko
povjerenstvo jednostavno je označio te velike ulice na mapi, koristeći
se zemljištima koja su postala raspoloživa preuzimanjem ogromnih
područja novog nacionalnog vlasništva. Studija transformacija u
Parizu tako je povezana sa studijom francuske povijesti; oblik
transformacije grada ovisi i o prošlosti i o zaslugama određenih
pojedinaca čije su želje djelovale kao sile povijesti.

Eksproprijacije su se po samoj svojoj prirodi razlikovale od svih

drugih radnji koje prate početak promjena vlasništva. S tom je
hipotezom povezana i činjenica da se one općenito uzevši nisu

201
pojavljivale odvojeno; nisu bile toliko usredotočene na određenu
ulicu ili grupU kuća već su bile povezane sa cjelokupnim sustavom
čiji su bile j dio. One su uključene u tendencije razvoja grada.

U svim slučajevima u kojima su povijesni razlozi navedeni kao

objašnjenja transform acije Pariza, postoje i druga moguća
objašnjenja koja povezuju ekonomske čimbenike eksproprijacije s
drugim ekonomskim čimbenicima. Spomenuli smo nacionalizaciju
crkvenog vlasništva; naravno, nisu bile ostvarene sve ulice koje je
predvidjelo Gradsko povjerenstvo um jetnika, ali otuđenje
samostanskog vlasništva samo je po sebi bilo ekonomsko pitanje.
Ta su vlasništva, čak i u smislu svog fizičkog oblika bila prepreka
razvoju grada, te je moguće da bi ih čak i u drugačijim okolnostima
oduzeo kralj ili prodala Crkva, kao što se to kasnije dogodilo sa
željezničkim putevima.

Kao što je istaknuo Halbwachs, nije toliko bitan precizan način na

koji se javlja opće stanje; stanje nastaje iz potrebe, a njegovo se
značenje ne mijenja zato što izrasta iz određenog oblika, mjesta ili
trenutka. To se može reći za Haussmannov plan, kao i za sve vojne,
političke i estetske argumente koje smo zbog toga naveli. Okupljanje
trupa nije samo po sebi bilo odgovorno za modificiranje ulica, niti u
topografskom obliku, niti u ekonomskom karakteru, i stoga nije
potrebno o tome raspravljati više nego što kemičar treba raspravljati
o obliku i veličini kušalice koju koristi za svoje eksperimente. Čak i
ako se upletu motivi poretka, higijene ili estetike, sobzirom na to
da ne rezultiraju važnim modifikacijama objašnjivima na temelju
ekonomije, ekonomist se njima ne mora baviti. Ti čimbenici ili imaju
neki učinak i stoga se ne mogu zanemariti, ili se, nakon detaljnog
istraživanja u kojem su otklonjeni svi ekonomski uzroci, za njihovo
postojanje može reći daje imalo “učinak ostatka”.

Ova hipoteza sasvim ekonomskog karaktera eksproprijacije izrečena

202
je na temelju njihove neovisnosti u odnosu na pojedinačne artefakte
i političku povijest. Štoviše, s obzirom da eksproprijacije imaju brz
i sveobuhvatan učinak, njihove različite komponente ostvaruju se
istodobno, a ne jedna za drugom, a cjelokupno djelo otkriva smjer i
utjecaj sila prisutnih u prethodnom razdoblju. Poseban način pojave
eksproprijacija stoga je nevažan, čak i sa zakonskog gledišta.

Potpuno je djelovanje moguće kadgod svijest kolektivne potrebe

dobije oblik i postane jasnom. Kolektivna se svijest može zabuniti;
grad se može navesti na urbaniziranje zemljišta na kojima nema
tendencije širenja ib na građenje ubca gdje nisu potrebne, a takve,
u žurbi stvorene ulice, mogu ostati prazne. (Razlozi zabuna su
mnogobrojni; npr. stvaranje ulice zbog hitnih razloga može dovesti
do građenja drugih po analogiji.) Tako i same eksproprijacije prolaze
normalnim razvojnim procesom.

Zato Halbwachs eksproprijacije nije smatrao abnormalnim ili

izuzetnim pojavama, nego ih je odabrao za proučavanje kao
najtipičnije pojave urbanog razvoja. S obzirom na to da se ekonomske
tendencije, uz čiju se pomoć može analizirati razvoj urbanog
zemljišta, očituju u razumno zbijenom i sintetiziranom obliku kroz
eksproprijacije i njihove neposredne posljedice, proučavanje
eksproprijacije jedno je od najjasnijih i najsigurnijih gledišta za
izučavanje vrlo složene cjelovitosti tih pojava.

S obzirom na važnost koju pridajem toj Halbwachsovoj tezi, volio

bih sažeti tri elementa koja smatram temeljnima:

1. međusoban odnos, a i neovisnost, ekonomskih čimbenika i

oblikovanja grada

2. individualan doprinos urbanim promjenama, njihovoj prirodi i

ograničenjima; odnos između preciznih, povijesno određenih načina

203
koji stvaraju stanje i njegove uzroke

3. urbana evolucija kao složena činjenica društvenog poretka koji

se pojavljuje u skladu s vrlo preciznim zakonima i orijentacijama
rasta.

Ovim bih trim a točkam a dodao važnost eksproprijacije kao

odlučujućeg trenutka u dinamici urbane evolucije, vrijedan koncept
koji je Halbwachs utvrdio kao temeljno polje proučavanja.

Daljnja razmišljanja o prirodi eksproprijacije

Na temelju Halbwachsove teze možemo proučavati mnoge različite

gradove. U studiji milanskih četvrti5 pokušao sam slijediti te
smjernice, naglašavajući važnost određenih slučajnih pojavnosti u
razvoju grada koji je uslijedio, kao što su razarajući učinci rata i
bombardiranja. Vjerujem da se može pokazati, a to sam pokušao u
ovoj studiji, da pojavnosti tog tipa mogu samo ubrzati određene
tendencije koje već postoje, djelomično ih modificirajući, ali pomažući
bržem ostvarenju namjera otprije prisutnih u ekonomskom obliku
koje bi ionako na tijelu grada proizvele fizičke učinke - razaranje i
rekonstrukciju - tijekom procesa čije se posljedice ne bi mnogo
razlikovale od ratnih. Ipak je očito da nam studija tih pojavnosti,
zbog brzog i grubog oblika u kojem nastaju, pruža mnogo življe i
neposrednije učinke od onih koji su rezultat dugih nizova povijesno
poredanih činjenica o zemljoposjedništvu i razvoju gradske baštine
nekretnina.

Moderna studija tog tipa nalazi podršku u studiji urbanih planova

- planova proširenja, razvoja, itd. Suština je tih planova vrlo bliska
otuđenju, bez kojeg ne bi bili mogući i kroz koje se očituju. Ono što

204
P la n M ila n a iz 1801. s B o n g p a rtin im
fo ru m o m G iovannija A n to lin ija , g o re lijevo.
Halbvvachs naglašava u svezi dvaju važnih planova za Pariz - plan
Povjerenstva i Haussmannov plan (u oba se slučaju oblik tih planova
ne razlikuje hitnije od mnogih planova nastalih tijekom apsolutne
monarhije) - vrijedi za mnoge ako ne i za sve gradove. Na drugim
sam mjestima pokušao povezati razvoj urbanog oblika Milana s
reformama koje je prva javno proglasila Marija Terezija, zatim Josip
II., a koje su završene pod Napolenom. Očit je odnos između
ekonomski motiviranih inicijativa i oblikovanja grada; povrh svega
on pokazuje primarnu važnost ekonomskih činjenica eksproprijacije
u svezi s arhitektonskim artefaktima oblika. Taj odnos rasvjetljava
i činjenicu da su eksproprijacije po prirodi neophodan uvjet u
cjelokupnom razvoju grada - zanemarimo li na trenutak njihov
politički vid, tj. način na koji se mogu iskoristiti kao prednost jedne
klase nad drugom - i duboko su ukorijenjena u urbana društvena
kretanja.

Može se pokazati kako Napoleonov plan za Milano6, koji je unatoč

tome što je bio izveden iz plana pariškog Povjerenstva bio jedan od
najmodernijih planova u Europi, objašnjava, u samom svom
fizičkom obliku, dugačak niz eksproprijacija i izvlaštenja crkvenih
posjeda od strane austrijske vlade. Taj je plan dakle precizan
arhitektonski oblik određenog trenutka eksproprijacije i kao takav
se može proučavati unutar tih granica. Naša će se studija poslužiti
razumijevanjem neoklasične kulture, različitih osobnosti arhitekata
(npr. Luigi Cagnola i Giovanni Antolini) i cijelog niza prostornih
prijedloga koji, ovisno o ekonomskim razmatranjima, prethode tom
planu i njime se iješavaju.

Relativna autonomija tih prostornih prijedloga može se mjeriti

snagom preživljavanja u sljedećim planovima ili vezanjem s
prethodnima ah oni ne promiču ekonomske transformacije. Tako
je uspjeh Strade Napoleone, u to vrijeme Via Dante, u potpunosti
razumljiv unutar dinamike urbanog života. Ista dinamika koja je

206
omogućila uspjeh Berutovog plana u sjevernom dijelu grada,
osigurala je njegov" neuspjeh u južnom, gdje su njegove hipoteze u
odnosu na ekonomsku stvarnost bile ili previše napredne ili previše
udaljene.

Ekonomska je dinamika izbila odlučno, slijedeći mjere koje je proveo

Josip II. tijekom razdoblja od dvadeset godina, od 1765. do 1785.,
potiskujući vjerske redove. To je bilo pitanje i politike i ekonomije.
Potiskivanje isusovaca, inkvizicije i brojnih bizarnih religijskih
kongregacija koje su cvjetale kako u Milanu, tako i u nekoliko drugih
gradova, čak i u Španjolskoj, nije značilo samo korak bliže
građanskom i modernom napretku nego je konkretno najavilo
sposobnost grada da preuzme prostrana urbanizirana područja,
sistematizira ulice i ispravi nepravilne situacije, izgradi škole,
akademije i vrtove. Javni su vrtovi podignuti izravno pokraj vrtova
dvaju samostana i Senata.

Bonapartin forum sigurno nije bio arhitektonska potreba, ali je

rođen iz potrebe grada da sebi podari moderan izgled osnivajući
poslovno središte za novo moćno građanstvo. Ta je potreba bila
neovisna o svom obliku i određenim specifičnim topografskim,
arhitektonskim i povijesnim uvjetima zbog kojih je bila odabrana
njena lokacija.

Antolinijeva ideja ostala je isključivo formalna, ali i kao takva, u

posve drugačijem političkom kontekstu, zamjetno istaknuta oživjela
je u Berutovom planu, osim što iz ekonomskih razloga poslovno
središte više nije bilo Bonapartin forum te je zbog složene prirode
urbanih artefakata plan različito djelovao na urbanu ravnotežu.
Želio bih naglasiti da je taj ekonomski udar bio neovisan o svom
oblikovanju.

207
Način na koji Halbwachs razvija svoju teoriju pomaže nam naprotiv
da primijetimo konfuziju koja nastaje u teorijama koje nisu
zasnovane na znanstvenim pretpostavkama, već i na nepoznavanju
prirode urbanih artefakata, optužujući bezobzirno uništavanje,
velike planove itd. U tom je smislu tipičan način uobičajenog
analiziranja Haussmannovog djela. Poslužimo li se Halbwachsovim
gledištem, možemo ali i ne moramo odobravati Haussmannov plan
za Pariz prosuđujemo li ga samo na temelju njegovog oblikovanja -
premda je oblikovanje vrlo važno, i sigurno je jedna od stvari koje
ovdje želim razmotriti. No jednako je važno uvidjeti daje priroda
Haussmannovog plana povezana s urbanom evolucijom Pariza tih
godina; s tog je gledišta plan jedan od najvećih ikad postignutih
uspjeha, ne samo zbog niza podudarnosti nego povrh svega zbog
svog preciznog razmišljanja o urbanoj evoluciji u tom povijesnom
trenutku.

Ulice koje je Haussmann otvorio slijedile su stvarni smjer razvoja

grada i jasno priznale ulogu Pariza na nacionalnoj i internacionalnoj
pozornici. Rečeno je daje Pariz prevelik za Francusku, a istovremeno
premalen za Europu; ta primjedba pokazuje činjenicu da se veličina
grada ili dijela plana, kakavgod daje stvaran uspjeh tog plana, ne
mogu uvijek procijeniti iz studije urbanističkih uvjeta koje on
obuhvaća. Stoga, s jedne strane, Bari, Ferrara, Richelieu; s druge,
Barcelona, Rim, Beč: kod prvih je vrijeme djelovalo na plan ili je
čak postao samo amblem, inicijativa koja se nije prenijela u stvarnost
osim kod ponekih zgrada ili ulica; kod drugih je plan usmjeravao,
vodio i često ubrzavao pogonske snage koje su djelovale ili su tek
trebale djelovati na grad. U tim je slučajevima plan težio budućnosti
na osobit način; npr. plan koji je smatran neizvedivim u vrijeme
nastanka i čijim su se početnim ostvarenjima odupirali, mogao je u
kasnijem razdoblju biti popravljen, pokazujući svoju dalekovidnost.

208
 P rik a z p re sje k a B o n a p a rtin o g fo ru m a ,
M ilano, G io v a n n iA n to lin i, 1801.

T lo c rt B o n a p a rtin o g
fo ru m a , M ilano, G io va n n i
A n to lin i, 1801.
C orso V itto rio
E m a n u ele, M ilano,
p o č e ta k 20.g stoljeća.
U mnogim slučajevima nije lako odrediti odnos između ekonomskih
snaga i plana; jedan vrlo značajan i nedovoljno poznat primjer je
Cerdaov plan za Barcelonu iz 1859. godine.7 Taj plan, tehnički
izuzetno napredan i u potpunosti odgovarajući ekonomskim
transformacijama koje su pritiskale katalonski glavni grad, bio je
sveobuhvatan i prikladan prem da je nudio previše velebno
predviđanje demografskog i ekonomskog razvoja grada. Premda nije
u potpunosti ostvaren, ili bolje rečeno u strogom smislu nije uopće
ostvaren, plan je ipak određivao kasniji razvoj Barcelone. Zapravo
nije ostvaren upravo onaj dio Cerdaovog plana koji je nudio
tehnološke vizije prenapredne za to vrijeme i koji je ponudio rješenja
koja su tražila daleko višu razinu urbane evolucije. Bio je puno
napredniji od Haussmannovog plana i teško bi ga ostvario bilo koji
europski grad, a ne samo katalonska buržoazija.

Opišimo ukratko glavne karakteristike plana. Njegova se održivost

temelji na općoj mreži koja omogućava sintezu urbane cjeline, što
je bio slučaj i s Haussmannovim planom, i unutar toga, autonomnom
sustavu četvrti i rezidencijalnih jezgri. Tako pretpostavljeni plan
ne samo da je unaprijedio tehničke nego i neke političke uvjete.
Upravo je u tim točkama bio nedostatan, kao i u autonomnim
rezidencijalnim kompleksima koje je predviđao, a koje traže veliku
administraciju i koje su djelomično oživljene GATEPAC grupom
1930-ih.

Oriol Bohigas dobro je primijetio daje plan bio neodrživ tamo gdje
je pretpostavljao vrlo nisku gustoću, što je hipoteza u potpunoj
suprotnosti stvarnom načinu života i samoj strukturi mediteranskih
gradova. Međutim, tamo gdje je transformirao illes ili gradske
blokove8 u masivne izgrađene komplekse i prihvatio opći princip
četvrtaste strukture, završio je sukladno ciljevima spekulacije, te je
kao takav i ostvaren, samo u degradiranom obhku. U tom slučaju

212
Plan Barcelone

B lo k o v i u z o n i
B a rcelo n e ko ja se
treb a la p r o š ir iti
p la n o m Id e lfo n sa
C erde, 1859.G ore:
p ro g re siv n o p o veća n je
g u sto ć e tip ić n o g bloka.
S re d in a : P rik a z
n e k o lik o b lo ko va iz
k a ta s ta r sk e m a p e iz
1969. D o lje lijevo :
P la n u g lo vn ice, C alle
L a u ria n o . 80, J u li M .
F o ssa s i M a rtin e z,
1907.; D esn o : Časa
L a m a d rid , C alle
G erona n o . 113, L lu ls
D om bnech i
M o n ta n er, 1902.
možemo vidjeti kako je složen odnos između projektiranja i
ekonomske situacije - što ne proturječi Halbwachsovoj tezi.

Kasnije se urbani rast Barcelone ostvario u onoj mjeri u kojoj je to

bilo mogueće, a Cerdaov plan iskorištenje kao odgovor na taj rast.
On nije imao moć transformiranja političko-ekonomskih ciljeva
grada i bio je zapravo predtekst ili slika kojoj se trebalo prilagoditi.
Njegova je važnost međutim, neovisna i nevezana s ekonomskim
snagama koje su djelovale u Barceloni, bila u tome stoje predstavljao
trenutak u povijesti grada, a kao takav je i prihvaćen.

Kao što smo već rekli, s obzirom na to da je grad složena cjelina,

prirodno je da se može podudarati (i ponekad to čini savršeno) ili
ne podudarati s planom koji iz njega proizlazi. Do nepodudaranja
dolazi bilo zbog nedostataka u planu bilo zbog posebne povijesne
situacije u kojoj se grad nalazi. U oba se slučaju odnos može
prosuđivati samo ga sagledavamo izvan stvarnog razvoja. Tako se
plan vojvode od Este za Ferraru mora prosuđivati odvojeno od
njegove neostvarene realizacije i nedostatka materijala za razvoj;
inače bismo ga zbog tih nedostataka morali proglasiti bezvrijednim.

Drugi je prim jer M urattijev plan za B ari9, tipičan prim jer

eksproprijacije kako ju je definirao Halbwachs, a karakterizira ga
ovdje kao i svugdje niz preciznih političkih i povijesnih okolnosti. U
tom je slučaju zanimljivo što je plan nastao pod Bourbonima i
potvrđen 1790. godine doživio kasniji razvoj koji je, premda podređen
različitim transformacijama, trajao do 1918.1 tada je, kao i danas,
plan mijenjan na različite načine upravo tamo gdje je radio protiv
spekulacija i u korist odvojenih blokova, ali preživljava ne kao čista
impresija prepoznatljiva povjesničaru nego kao konkretan oblik
grada, stvarajući tipičan uzorak Barija za koji je karakteristično

214
odvajanje starog grada i modernog Murattijevog horga, uzorak
prepoznatljiv posvuda u apulijskim gradovima.

Pravilno je primijećeno da treba proučavati ne samo nastajanje nego

i propadanje gradova; iz te se perspektive može započeti studija
slijedeći iste smjernice kao Halbwachs, ali u suprotnom smjeru. Npr.,
reći daje Richelieov10grad, povezan s velikim kardinalom, propao
ubrzo s nestankom svoje osobe s političke scene ne znači ništa; on
je mogao potaknuti izgradnju i osnovati to urbano središte, ali je
grad morao moći svojevoljno nastaviti rast. Stoljeća propadanja
nekih velikih, kao i nekih manjih gradova, modificarala su te urbane
strukture na različite načine ne oštetivši njihovu izvornu kvalitetu;
inače bismo morali reći da urbani život nikad nije postojao u
gradovima Richelieua i Pienza samo zato što su počeli kao umjetni
gradovi.

Isto vrijedi i za Washington D.C., ili St. Petersburg. Mislim da ovdje

nije značajna često ogromna razlika u mjerilu između tih gradova;
zapravo ona samo potvrđuje činjenicu da moramo zanemariti
veličinu u proučavanju urbanih artefakata ako želimo doći do
znanstvenog okvira problema. St. Petersburg se može smatrati
početkom proizvoljnog djelovanja cara, a stalna bipolarnost u Rusiji
između Moskve i nekadašnjeg Lenjingrada navodi na pomisao daje
rast ovog drugog do razine glavnog grada i zatim velike svjetske
metropole bio sve samo ne miran. Stvarne činjenice tog rasta
vjerojatno su složenije od propadanja Nižnii Novgoroda u Moskvi
ili, uzmimo drugi primjer, uspona Milana i dominacije nad Pavijom
i, nakon nekog vremena, drugim lombardijskim gradovima.

215
Zemljoposjeđništvo

U Die stadt und ih r Boden11 Bernoulli je osvijetlio jedan od

najvažnijih, možda temeljni, problem grada, onaj koji čini snažan
pritisak na urbani razvoj. U toj skromnog studiji, koja je jasnija i
temeljnija od većine kasnijih članaka i istraživanja o tom problemu,
Bernoulli se usredotočava na dva glavna pitanja. Prvo se tiče ne
samo negativnog karaktera privatnog zemljoposjedništva nego i
štetnih posljedica te podjele; drugo, usko povezano s tim, rasvjetljava
povijesne razloge takve situacije i njene posljedice za grad.

Zemljoposjeđništvo, bilo ruralnog ili urbanog zemljišta, primjećuje

Bemoulb teži temeljenju na podpodjelama; nepravilni oblici polja
jednaki su složenoj i često iracionalnoj organizaciji urbanog
vlasništva:

“...Svakoj se inovaciji odmah suprotstavlja splet vlasničkih granica,

određenih od antike, a bitno razbčitog karaktera od onih ruralnih
granica duž kojih se kreće plug, ali zato ne manje ukorijenjenih i
utvrđenih. Te parcele ne samo što su okružene kamenjem, one su
zauzete kamenim građevinama. Bez obzira na to što svatko zna da
bi nove ulice i nove građevine bile bolje od uskih i krivudavih ulica
i trošnih kolibica, ništa se ne može napraviti dok se ne riješe
neizbježni sukobi oko vlasništva. To su dugotrajni sukobi koji
zahtijevaju strpljenje i novac, a izvorna namjera često se putem
izobličava.”12

Francuska je revolucija u velikoj mjeri bila ta povijesna činjenica

kojom je započeo proces raščlanjivanja urbane zemlje. Kad je 1789.
zemlja postala slobodnom, veliki posjedi aristokracije i crkve prodani
su srednjoj klasi i poljoprivrednicima. Ali kao što su sva zemljišna
prava plemstva bila velikom većinom dokinuta, tako su dokinuta i
zemljišna prava drugih zajednica, te su tako razbijena velika

216
područja u državnom vlasništvu. Monopol nad zemljom pretvoren
je u privatno vlasništvo; zemlja je postala tržišnom jedinicom kao i .
sve drugo.

“Zemlja je povremeno bježala iz ruku zajednice i padala u ruke

mudrih poljoprivrednika i snalažljivih građana, gdje je ubrzo postala
predmetom istinske i stvarne spekulacije....Grad se još jednom našao
na zaokretu puta na kojem se pravo privatnog zemljoposjedništva
u potpunosti očitovalo u novim građevinskim ustanovama. Nova
su vremena, iznenada se budeći u drugačijem industrijskom
djelovanju, pružila vlasnicima gotovo neograničene mogućnosti
povećanja vrijednosti njihove vlastite zemlje.”13

Ova analiza vrlo jasno i racionalno opisuje situaciju u određenom

tre n u tk u povijesti grada, ali se m ora suočiti i sa sljedećim
argumentima. Bernoulli smatra da se zlo podpodjele zemlje nalazi
među specifičnim posljedicama francuske revolucije ili je barem
rezultat činjenice da revolucionari tog vremena nisu bili svjesni
ogromnog komunalnog kapitala koji su otuđivali - komunalna
zemljišta koja su se trebala održavati kao zajedničko vlasništvo i
velike posjedničke holdingtvrtke plemstVa i crkve koje je zajednica
trebala konfiscirati i voditi, a ne razdijeliti privatnim vlasnicima - i
time ugrožavali racionalni razvoj gradova (i sela). S druge strane, u
Njemačkoj se nije dogodila revolucija, ali se sličan fenomen sa
sličnim posljedicama ipak pojavio. Kad je Berlinski financijski zakon
iz 1808., u izvršenju prijedloga Adama Smitha, dopustio korištenje
vladinog zemljišta za otplaćivanje vladinih dugova i prenošenje u
privatno vlasništvo “što je više moguće slobodno i nepovratno”14 i
ovdje je zemljište, sada tržišna roba, postalo predmetom ekonomskog
monopola. U svojoj povijesti modernog razvoja Berlina Hegemann16
je krupnim slovima prikazao strašne posljedice koje je to imalo po
grad i njemačke radnike, do vremena poznatog glavnog plana
predsjednika policije iz 1853., koji je označio početak poznatih

217
“berlinskih dvorišta.”

Bernouillovo objašnjenje i sve druge teze tog tipa, premda nam u

mnogom pogledu mnogo otkrivaju, moraju se kritizirati sa dva druga
stajališta. Prvo je u vezi vrijednosti te analize tijekom vremena.
Ona objašnjava određene upadljive ali ne i konačne značajke
kapitalističko-građanskog grada. Nadalje, te su značajke podređene
općim ekonomskim zakonima koji bi se ionako pojavili i stoga su,
po mom mišljenju, zapravo bile pozitivan trenutak u razvoju grada.
Ukratko, prelamanje zemljišta dovelo je do odumiranja grada sjedne
strane, ali je s druge zapravo unaprijedilo njegov razvoj.

Ponovno se možemo vratiti Halbwachsovom zaključku, u kojem kaže

da nema potrebe primarnu važnost pripisivati preciznom načinu
na koji se javljaju opči uvjeti; ona mora nastati iz potrebe, ali ne
mijenja značenje činjenica da se pojavila u jednom obliku, mjestu
ili trenutku nasuprot drugima. Upravo smo vidjeli kako velika
eksproprijacije, a i povećana podpodjela urbanog zemljišta postaje
središnjim pitanjima francuske revolucije i Napoleonove okupacije.
Ta je pojava, međutim, imala jasne prethodnike u reformama
Habsburgovaca, pa čak i Bourbona,a na kraju se očitovala u tako
duboko reakcionarnoj zemlji kao što je Prusija.

Te su pojave bile povezane s izradom općeg zakona kojem su

podlijegala sva građanska dobra, i u tom je smislu on bio pozitivan.
Podjela velikih nekretnina, eksproprijacije i oblikovanje novog
katastarskog zapisničkog sustava bile su neophodne ekonomske faze
u razvoju zapadnih gradova. Ono što se razlikuje od grada do grada
je politički kontekst u kojem se odvijao taj proces: i samo se tu, u
terminima političkog izbora, mogu naći značajne razlike.

Zapravo se u ovom trenutku ne može zanemariti prilično romantičan

vid socijalista kao što su Bernoulli i Hegemman. U povijesnom i

218
 ekonomskom ključu, ti su pisci odjek
romantizma WilliamaMorrisa i svih izvora
pokreta moderne u arhitekturi. Samo po
sebi je značajno kako Hegemann napada
M ietkasernen - tj. ne pitajući nisu li na
kraju te velike najamne kuće jednako
vrijedne s higijenskog, tehničkog i estetskog
gledišta kao i male kuće. Isto vrijedi i za
protivljenje Siedlungenima Beča i Berlina,
gdje je kritika poprimila oblik oživljavanja
pojedinih mjesnih osobitosti. Poznato je da
se ti autori uvijek pozivaju na gotički grad
ili državni socijalizam Hohenzollernsa -
stanja koja se s urbanističkog gledišta
moraju jasno nadomjestiti, čak i po cijenu
mogućeg pogoršavanja situacije.

Ovaj odnos s romantičnim socijalizmom

Vvodi me do moje druge k ritik e
iB ernoullijevih teza, koja se bavi
/povezanošću s vizijom u kojojse smatra-da
i je problemumodernog urbanizma određen
jovjjgsinm odnosom građas induštrljskunr^
r evolucijom. U toj se viziji hitnost problema
velikog grada podudara s tren u tk o m
industrijske revolucije; urbani se problem
prije tog doba sm atrao k valitativno
drugačjjim._Od te premise počinjtfrašprave
0 pozitivnosti filantropskih i utopističkih
inicijativa romantičnog socijalizma, o tome
O rganizacija i po d p o d jela ze m ljišta ,
viđ en a tije k o m evo lu cije p o d ru čja
p redgrađa B aseia, Š vica rska . G ore:
usporedba v la sn ič kih g ra n ic a i z .
1850.god.,S red in a : i z 1920.god. D olje:
i z 1940.god. Izv o rn o j e ze m lja
k o rište n a za p o ljo p rivred u , za tim
reo rg a n izira n a za g ra đ e v in sk e svrh e,
i n a k ra ju iscrp n o p o d ijeljen a u
g ra đ e vn e p a rcele. P o H a n su
B em o u lljju .

da se na njima temelji moderni urbanizam,

1 to u tolikoj mjeri da su nakon njihovog
nestanka, urbanu kulturu odvojenu od

219
političkih rasprava, sve više oblikovali isključivo tehnički procesi u
službi dominirajuće moći. Ovdje ću se baviti samo prvim dijelom te
tvrdnje, jer cijela ova knjiga ne samo da razmatra nego i niječe
pretpostavku njenog drugog dijela. Držim da je problemu velikih
gradova prethodilo industrijsko razdoblje i da je to povezano sa
samim gradom.

Kao što je Bahrdt primijetio, polemika protiv industrijskog grada

proizlazi iz razdoblja prije njegovog nastanka; u vrijeme poticanja
romantične polemike samo su London i Pariz već postojali kao veliki
gradovi. Kontinuitet urbane problematike unutar tih gradova jasno
povezuje atribut romantičara o zlima urbanizma, stvarnima ili
pretpostavljenima, s rastom industrije.16 Štoviše, u prvim su
desetljećima 19. stojeća, Duisburg, Essen i Dortmund bih mali
gradovi s nešto više od tisuću stanovnika, dok u velikim
industrijskim gradovima poput Milana ih Turina, problem industrije
još nije postojao. Isto vrijedi za Moskvu i Lenjingrad.

Na prvi se pogled čini tajnovitim način na koji je većina povjesničara

urbanizma pomirila teze romantičnih socijalista s analizom koju je
načinio Friedrich Engels. Koja je Engelsova teza? Jednostavno ovo:
“. . .da su veliki gradovi bolest socijalnog organizma, koja je bila
kronična na selu, učinili akutnom, i tako otkrili istinsku bit /
problema/ i način izlječenja.”17 Engels ne kaže da su gradovi prije
industrijske revolucije bih raj; on u svojoj optužbi uvjeta života
britanske radničke klase radije naglašava kako je porast velike
industrije samo pogoršao i učinio vidljivim ono što su već bili
nemogući uvjeti života.

Posljedice rasta velike industrije stoga nisu nešto što se tiče

isključivo velikih gradova; to su prije činjenice povezane s
građanskim društvom. Stoga Engels niječe da se sukob tog tipa
mogao uopće riješiti u prostornim terminima, a dokaz njegove

220
 kritike može se nači u Haussmannovim projektima, pokušajima
raščišćavanja predgrađa engleskih gradova, te projektim a
romantičnih socijalista,.Engels je odbacio primjedbu d aje pojava
industrijalizma neophodno povezana s urbanizmom; zapravo, ori
Tžjavljuje da je čista apstrakcija i, praktične) govoreći, reakcionarno
gledište, smatrati da prostorne inicijative mogu utjecati na
industrijske procese. Vjerujem da bi bilo pogrešno išta pokušati
dodati takvom stavu.

Problem stanovanja

Daljnje dokaze Engelsovog stava o odnosu između socio-ekonomije

i grada pruža nam njegova rasprava o problemu stanovanja. Ovdje
je stav nedvosmislen. Usredotočivanje na problem stanovanja u
svrhu rješavanja socijalnog problema po njegovom je viđenju
pogrešno; stanovanje je tehnički problem koji se može i ne mora
riješiti na temelju određene lokacije, ali nije karakteristika radničke
klase. Na taj način Engels potvrđuje ono što smo već sugerirali, da
je problem velikog grada prethodio industrijskom razdoblju. On piše,
“...nedostatak kuća nije neka osobitost sadašnjosti; to nije čak ni
jedna od patnji znakovita za moderni proleterijat u odnosu na sve
ranije potlačene klase. Naprotiv, sve potlačene klase tijekom svih
razdoblja patile su manje ili više ujednačenije od ove....”18

Do sada je već poznato da problem stanovanja u starom Rimu, čim

je grad dosegao mjere velegrada sa svim njemu svojstvenim
problemima, nije bio ništa manje ozbiljan nego stoje u današnjim
gradovima. Uvjeti života bili su očajni, a opisi klasičnih pisaca koji
su do nas doprli pokazuju kako je taj problem bio prvi i temeljan;
kao takav se pojavio u urbanoj politici od Julija Cezara do Augusta
prema kasnijim danima carstva. Problemi tog tipa nisu nestajali ni

221
u srednjem vijeku; vizija srednjovjekovnog grada koju su nam dali
romantičari u potpunoj je suprotnosti sa stvarnošću. Iz dokumenata,
opisa i ostataka gotičkih gradova očito je da su uvjeti života
potlačenih klasa u tim gradovima bili među najtužnijima u povijesti
čovječanstva.

U tom je sm islu paradigm atična povijest P ariza zajedno s

cjelokupnim predm etom urbanog načina života francuskog
radništva metropole. Taj je način života bio jedan od karakterističnih
i odlučujućih elem enata revolucije i potrajao je do vrem ena
Haussmannovog plana. U tom smislu, Haussmannova uništavanja
ili kako god ih prosudili, predstavljaju napredak; oni koje je
uznemirilo njegovo rušenje grada 19. stoljeća uvijek zaboravljaju
da je to svejedno bilo priznanje, premda demagoško i jednostrano,
duhu prosvjetiteljstva, jer su uvjeti života unutar gotičkih četvrti
starih gradova objektivno bili nemogući i neosporno su se morali
promijeniti.

Ali moralistička tendencija, implicitna ili eksplicitna u gledištu

stručnjaka kao što su Bernoulli i Hegemann nije ih spriječila da
dođu do znanstvene vizije grada. Nitko tko se ozbiljno bavio
urbanizmom nije propustio primijetiti kako su najvažniji zaključci
nastajali uvijek iz djela stručnjaka koji su se posvetili isključivo
jednom gradu: Pariz, London i Berlin neodvojivo su vezani uz
stručnjake Poštea, Rasmussena19 i Hegemanna. U tim studijama,
po mnogočemu tako različitima, odnos između općih zakona i
određenih elemenata grada prikazan je pomoću primjera. Valja
primijetiti da ukoliko monografija za bilo koju granu znanstvenog
razmišljanja pruža bolji pogled na svoj specifičan predmet, u slučaju
urbanizma ona nesumnjivo predstavlja prednosti jer se, vezana s
konceptom umjetničkog djela kao i grad, obrača cjelokupnom
posebnom elementu grada koji bi inače otvrdnuo ili postao nejasan,
pa čak i posve nestao u nekom općem tretmanu.

222
Č e tv rt A d elp h i, L ondon, Ja m es i R o b ert Č e tv rt A d elp h i, L o n d o n , Ja m e s
A dam . Sagrađena j e 1768.-72. i u n išten a i R o b e rt A dam , 1768.-72. T lo crt
1937.; p ro je k t se tem eljio na sk ic i p rizem lja . P o S te e n E ile r
L eonarda da V incija. A k so n o m e trijsk i R a sm u ssen u .
c r te ž i p rik a zu ju s u s ta v ulica na
ra zlič itim ra zin a m a : d o ljn ji su sta v
o tvo ren ih ulica za k o la i p o d ze m n ih za
u slu g e p o v e zu je p o d ru m e ko m p leksa s
d o ko vim a za ukrca va n je n a T em zi.
G o rn ji su s ta v ulica za p ješa ke
om ogućava p r is tu p p rize m lju p riv a tn ih
sta n o va i im a tera se ko je g led a ju n a
rije k u . P o H a n su B em o u lliju .
 U tom je smislu jedna od vrlina Benouillijevog rada što on nikad ne
gubi iz vida odnos s urbanim artefaktima. On se svakom općom
tvrdnjom odnosi na specifični urbani artefakt, no unatoč tome nikad
ne postaje u potpunosti povjesničarem, što je slučaj čak i s
najuvjerljivijim dijelovima djela Lewisa Mumforda. Grad je za
Bernoullia bio, po svojoj definiciji, izgrađena masa, u kojoj svaki
element ima svoju osobitost i razlikovnost unutar sveopćeg plana.

Odnos zemljišta i njegovih zgrada gotovo da dosegom nadilazi

ekonomski odnos, te možda zbog toga i nije nikad u potpunosti
formulirai^| U polemikama teoretičara pokreta moderne tretman
n TezidencijalniH četvrti kao jedinica priziva teorije velikih građevnih
kompleksa ranijih povjesničara; znakovito je kako su se modernisti
u potrazi za povijesnim temeljima svojih polemika o urbanizmu
okrenuli prema velikim teoretičarima renesanse, osobito Leonardu
da Vinciju i njegovom planu grada koji je imao sustav podzemnih
cesta i kanala za prijevoz tereta i uslužne podzemne razine, s
mrežom ulica za pješački promet na razini prizemlja kuća. Nakon
Leonardovog projekta, u kanoničkom slijedu koji bi bio vrijedan
proučavanja zbog svoje genealoške jasnoće, dolazi projekt braće
Adam za rezidencyalnu četvrt Adelphi u Londonu.

Četvrt Adelphi bila je smještena na jugu Stranda između City of

London i Westminstera, a braća Adam su od vojvode od St. Albana,
vlasnika zemljišta dobila prava za izgradnju. Četvrt je bila dovoljno
velika za građevni kompleks u kojem bi se mogao izgraditi sustav
putova jednih iznad drugih, tako da doljnje ulice budu povezane s
obalama Temze. To su bih pojmovi kojima je predstavljen projekt
Adelphi. No da li je on važan samo u tom smislu? I može li se
Leonardov projekt vidjeti kao nešto drugo do jedinstvenog prijedloga
upečatljivog mjerila i jakog racionalizirajućeg impulsa?

224
Bernouilli je smatrao da Leonardov projekt nije bio u potpunosti u
dosegu nekih drugih visoko ambicioznih tvrdnji renesanse - onih
koje su grad načinile vrhunskim umjetničkim djelom u granicama
prirode, građevinarstva, slikanja i politike. Leonardov projekt bio
je posve drugačiji od tih idealnih shema jer je već bio u gradu,
stvarnom gradu s njegovim pretpostavljenim odnosima, stvarnima
poput Bellinijevih piazza i venecijanskih majstora. Bio je povezan
sa stvarnim iskustvom grada, i dao je konkretni oblik Milanu
Lodovica ii Moroa, upravo na način na koji je i velika bolnica koja je
prenjela projekte Filareta bila konkretan oblik, kao što su to bili i
kanali, brane i nove ulice. Nijedan grad nije bio toliko sagrađen u
svojoj cjelovitosti kao renesansni; već sam naglasio kako je ta
arhitektura bila i znak i događaj i kako se temeljila na poretku
iznad funkcionalnog. Upravo je to bio slučaj s velikom milanskom
bolnicom, koja sigurno nije potpuno nevezana s Leonardovim
razmišljanjima i čija konstitutivna prisutnost u gradu čak ni danas
nije promijenila svoju važnost.

Dva i pol stoljeća kasnije, braća Adam mogla su sagraditi cijeli dio
grada, stvarni urbani artefakt, unatoč svim poteškoćama koje su
pratile taj pothvat. Ali možda takvo djelo i nije tako izuzetno; ono
prije pokazuje da veliki primami element može nastati, iako na
izuzetan način, kao odgovor na problem stanovanja.

Urbano mjerilo

U prethodnom smo dijelu ista k n u li nekoliko izoblika

karakterističnih za studiju grada; preveliku važnost koja se pridaje
razvoju industrije viđene u generičkom i konvencionalnom načinu
u odnosu na stvarnu dinamiku urbanih artefakata, apstrahiranje
problema iz stvarnog konteksta grada i zbunjenost unesenu

225
određenim moralističkim stavovima koji su spriječavali oblikovanje
znanstvene navike misli u studijama urbanizma. Premda većina
tih izoblika i predrasuda ne nastaje iz jednog izvora i ne dostiže
jasno sustaviziran sklop ideja, one su odgovorne za mnoge nejasnoće
i valja u većoj mjeri razmotriti neke njihove određene vidove.

Određen broj argumenata namjerno izmišljenih da bi se objasnio

razvoj modernog grada, može se naći u premisam a različitih
tehničkih i regionalnih studija.20To pokreče problematičnu prirodu
termina grad danas; problem u biti nastaje, tvrdi se, iz fizičke i
političke homogenizacije grada nakon uspona industrijalizma.
Industrija, izvor svakog zla i svakog dobra, postaje istinskim
sudionikom u transformaciji grada, i

U skladu s tim argumentima,'promjenu izazvanu industrijom

povijesno karakteriziraju tri faze. Prvu fazu, izvor transformacije
grada, k a ra k te riz ira u n ište n je tem eljnog u stro jstv a
srednjovjekovnog grada, koji se temelji na apsolutnom identitetu
između mjesta rada i mjesta stanovanja, oboje unutar iste zgrade.
Tako počinje kraj domaće ekonomije kao jedinstvene cjeline
proizvodnje i potrošnje.

Uništenje temeljnog oblika života srednjovjekovnog grada dovelo

je do lančane reakcije čije će se krajnje grananje u potpunosti mjeriti
u gradu budućnosti. Istovremeno se pojavilo stanovanje radnika,
masovno stanovanje i najamno stanovanje; tek je u tom trenutku
problem stanovanja izronio kao urb an i i socijalni problem.
Razlikovni znak ove faze u prostornim terminima bio je, dakle,
povećanje urbanističke površine, s neznatnim razdvajanjem kuće i
radnog mjesta u gradu.

Drugu fazu, koja je bila odlučujuća, karakterizira progresivno širenje

industrijalizacije. Ona je prouzročila konačno razdvajanje kuće i

226
radnog mjesta i uništila njihov prijašnji odnos sa susjedstvom. Pojava
prvih tipova zajedničkog rada popraćena je izborom stanovanja koje
nije uvijek bilo u neposrednom susjedstvu radnog mjesta. Usporedno
s tim razvojem odvijalo se i odvajanje između proizvodnih i
neproizvodnih radnih mjesta. Proizvodnja i administracija počinju
se razlikovati, a započinje raspodjela posla u svom najpreciznijem
značenju. Iz te raspodjele radnih mjesta nastaje “downtown” (donji
grad, centar), u engleskom smislu te riječi, stvarajući specifične
međuovisnosti između ureda, koji su imali sve veću potrebu za
recipročnim kontaktom. Središnja administracija industrijskog
kompleksa trebala je prije kao susjede imati banke , administraciju
i osiguranje, nego proizvodna mjesta. Isprva, dok je još bilo dosta
mjesta, ta se koncentracija dogodila u središtu grada.

Treća faza transformacije grada započinje razvojem sredstava

pojedinačnog prijevoza i potpune učinkovitosti svih sredstava javnog
prijevoza do radnog mjesta. Taj razvoj mora da je nastao ne iz
povećane tehničke učinkovitosti nego iz ekonomskog sudjelovanja
javnih uprava u uslugama prijevoza. Izbor rezidencijalnog mjesta
postaje sve više ovisan o radnom mjestu. U međuvremenu, kako su
se uslužne aktivnosti, koje su i dalje težile smještaju u središtu,
razvijale i dobivale primarnu važnost, potraga za stanovanjem van
grada u pokrajnjoj prirodi čak je i jačala. Posao i njegov smještaj
počeli su dobivati ulogu sve ovisniju o izboru stanovanja. Građani
su se selili na dio teritorija koju su željeli, uzrokujući porast pojave
putovanja na posao i obratno. Odnos stanovanja i posla sada je
postao temeljno povezan s vremenom; postali su Zeitfunktion.

Objašnjenje tog tipa stalna je mješavina istinitih i pogrešnih

elemenata; svoja naočitija ograničenja ima u opisima artefakata,
odmičući u neku vrstu “naturalizma” urbane dinamike dok se

227
djelovanje ljudi, konstitucija urbanih artefakata i politički izbor
grada smatraju nevoljnima. Ono kao rezultat razmatra određene
opravdane i tehnički važne urbanističke prijedloge (npr. pravi
problemi dekongestije i odnosa posao-stanovanje) prije kao završetke
nego kao načine, praktične principe i zakone a ne instrumente.
Povrh svega ono tvori brojne zbunjujuće pretpostavke, temeljene
na olakoj i shematskoj mješavini gledišta, tvrdnji, sustava tumačenja
i raznolikih metoda.

Glavne teze koje postaju predmetom u tom objašnjenju grada su

uglavnom one koje se odnose na problem stanovanja i mjerilo. Prvim
sam se već dovoljno bavio i prikazao doseg tog rada, osobito u odnosu
na Engelsovu tezu. Drugo pitanje, pitanje mjerila, zahtijeva vrlo
iscrpnu analizu; ovdje namjeravam razm otriti samo nekoliko
glavnih vidova mjerila s obzirom na to da se izravno odnose na do
sada izložene argumente.

Pravilan tretman problema mjerila trebao bi početi predmetom polja

ili područja proučavanja i intervencije. Već sam raspravljao o tome
u prvom poglavlju ove knjige i ponovo u raspravi o locusu i kvaliteti
urbanih artefakata. Prirodno je da se ta studija polja može
primijeniti u drugim smislovima, npr. u smislu operativnog mjerila.
Ovdje namjeravam govoriti o mjerilu samo u smislu onoga što neki
vide kao “novo mjerilo urbanizma”.

Logično je da su izuzetan razvoj gradova posljednjih godina i

problemi urbanizacije stanovništva, koncentracije i rasta na urbanoj
površini dobili primarnu važnost u očima urbanista i društvenih
znanstvenika koji proučavaju grad. Ta pojava povećanja veličine
uobičajena je za velike gradove i donekle je primjetna posvuda; u
nekim je slučajevima izuzetno razgranata. Stoga je Gottmann,
određujući regiju sjeveroistočne obale USA između Bostona i
Washingtona te između Atlantika i gorja Apalachi, upotrijebio

228
 term in megalopolis - velegrad21 kojeg je već skovao i opisao
Mumford22. Ali ako ovo i jest najsenzacionalniji slučaj povećanog
mjerila urbanizma, ništa manje važna nisu ni mjesta širenja u
velikim europskim gradovima.

Ta su širenja sama po sebi pojave i moraju se proučavati kao takve;

različite hipoteze velegrada iznijele su na svjetlo zanimljivu građu
koja će nesumnjivo biti korisna za daljnja proučavanja grada. U
tom bi smislu hipoteza grada-regije mogla postati istinski izvršenom
hipotezom, a što više bude rasvjetljavala situacije koje prethodne
hipoteze nisu mogle u potpunosti objasniti, to će postajati vrednijom.

Međutim, ono što želimo pobijati je uvjerenje da to “novo mjerilo”,

može promijeniti bit urbanog artefakta. Zamislivo je da promjena
mjerila na neki način modificira urbani artefakt, ali ne mijenja
njegovu kvalitetu. Izrazi kao urban nebula mogli bi biti korisni u
tehničkom jeziku, ali ne objašnjavaju ništa; međutim, čak i onaj
tko je izmislio izraz naglašava da ga koristi “za objašnjenje složenosti
i nedostatak jasnoće ustrojstva/grada/”. Posebno osporavajući tezu
škole američkih ekologa za koje je “stari pojam grada kao ustrojene
jezgre, određene u prostoru i različite od susjednog područja, mrtav
koncept” i koji zamišljaju “jezgru koja se razilazi, oblikujući manje
više koloidalno tkivo, grad apsorbiran ekonomskom regijom ili čak
cijelom nacijom.”23

Američki je geograf Ratcliff, polazeći s drugačijeg gledišta od nas,

; također osporio i odbio popularnu tezu da su problemi velegrada
problemi mjerila.24Svesti probleme velegrada na probleme mjerila
znači u potpunosti zanemariti postojanje urbanizma, drugim
riječima, zanemariti stvarno ustrojstvo grada i njegove razvojne
uvjete. Iščitavanje grada koje sam predložio s odnosom prema
primamim elementima, povijesno su urbani artefakti i područja
utjecaja koja omogućavaju proučavanje rasta grada kod kojeg takve

229
promjene mjerila nisu utjecale na zakone razvoja.
v
Čini mi se da se neodgovarajuće tumačenje “novog mjerila” od strane
arhitekata može objasniti određenim sugestijama više figurativne
prirode. Valja se prisjetiti kako je na početku rasprave Giuseppe
Samona upozorio arhitekte kako ih u njihovim projektima percepcija
povećanog mjerila urbanizma lako može dovesti do gigantizma. “Po
mojem mišljenju apsolutno ne dolazi u obzir”, izjavio je “hranjenje
bilo koje ideje divovskih prostornih parametara. U stvarnosti se
uvijek nalazimo u položaju koji, s općeg gledišta, predstavlja čovjeka
i prostor u dobro uravnoteženom razmjeru i u odnosu analognom
onome starih, osim što su u današnjem odnosu sva prostorna mjerila
veća nego što su bila najutvrđenija mjerila od prije pedeset godina.”25

Politika kao izbor

Do sada smo se u ovom poglavlju bavili pitanjima koja su temeljno

povezana s ekonomskim problemima urbane dinamike ili barem
izvediva iz njih i koja se ne pojavljuju u raspravama prethodnih
poglavlja (ili samo djelomično, u svezi Tricartovog sustava
klasifikacije). Započeo sam opisivanje i komentiranje dviju teza;
Halbwachsove, čije je djelo primjetno proširilo naše poznavanje
grada i prirode urbanih artefakata, i Bernoullijeve, žustrog i
inteligentnog teoretičara jednog od najšire raspravljanih pitanja
modernog grada. Ta su dva autora uvela u diskusiju nekoliko
elemenata koji se protežu kroz ovu studiju i koji stalno zahtijevaju
ponovno preispitivanje. Bernoulli, razvijajući svoju tezu o odnosu
između zemljoposjedništva i arhitekture grada, brzo dolazi do
■\g
znanstvenog koncepta grada; do istoga, ali krećući s gledišta
projekta, došli su i arhitekti-teoretičari kao Le Corbusier i Ludwig
Hilberseimer u istoj klimi pokreta moderne.

230
 Na prethodnim smo stranicama zabilježili romantične vidove
stručnjaka kao što su Bernoulli i Hegemann i pokazali kako je njihov
moralizam, koji je toliko pridonosio vrijednosti njihovog gledišta
kao polemičara i inovatora, završio oduzimanjem vrijednosti
njihovim studijama stvarnosti. Uvjeren sam da se moralistička
komponenta ne može tako lako ukloniti iz našeg vrednovanja djela
teoretičara grada; a učiniti to, bio bi proizvoljan čin.

Engelsovo je gledište nesumnjivo bilo lakše zadržati; on se problema

dotaknuo izvana, da tako kažemo, tj. s političkog i ekonomskog
gledišta, govoreći nam da problem ne postoji. Takav zaključak može
se činiti paradoksalnim, no on je ujedno i vid njegovog argumenta
koji nam najviše otkriva. Kadje Mumford optužio Engelsa za tvrdnju
da ima dovoljno postojećih kuća ukoliko se razdijele, i za temeljenje
/ te tvrdnje na neprovjerenim pretpostavkama da je dobro sve što
; posjeduju bogati, grubo je izobličio Engelsovu misao, premda u biti
' ponovo potvrđujući vrijednost njegove teze.26 S druge strane, nije
iznenađujuće da se Engelsova teza nije temeljila na proučavanjima
grada; u tom se smislu nije mogla razviti, jer je izvedena čisto
| politički.

U ovom se trenutku može prigovoriti da u potrazi za shvaćanjem

složenosti problema urbanizm a u svim njegovim izrazim a i
uspostavom odnosa svakog specifičnog objašnjenja s potpunošću
urbanog ustrojstva unutar naše ideje o ustrojstvu grada, nismo
razjasnili prvu činjenicu polisa - politiku., Drugim riječima, ako je
arhitektura urbanih artefakata konstrukcija grada, kako može
politika, koja čini odlučujući trenutak, ne biti u tom ustrojstvu?

Ipak na temelju svih argumenata koje smo izveli, ne samo da

potvrđujemo relevantnost politike nego držimo da je ne samo od
primarne važnosti nego i odlučujuća. Politika stvara problem izbora.
Tko na kraju odabire sliku grada ako ne sam grad - a uvijek i jedino

231
 kroz svoje političke institucije. Reći da je taj izbor indiferentan je
banalno pojednostavljenje problema. Nije indiferentan: Atena, Rim
i Pariz oblici su njihove politike, znakovi njihove zajedničke volje.

Ako grad smatramo čovjekovim djelom, kao što radi arheolog, tada
je sve što grad akumulira znak njegovog napretka; ali to ne umanjuje
činjenicu da mogu postojati različita vrednovanja tog napretka, kao
i različita vrednovanja njegovih političkih izbora. No ovdje se
politika, koja je do sada mogla izgledati strana ili udaljena od ove
rasprave o gradu, pojavljuje u novom ruhu, predstavljajući se na
pravi način i u pravom trenutku.

Urbana arhitektura - koja je, kao što smo mnogo puta ponovili,
ljudska kreacija - željena je kao takva; tako se talijanske piazze
renesanse ne mogu objasniti ni funkcijom, ni slučajnošću . Premda
su te piazze načini oblikovanja grada, takvi elementi ,koji izvorno
započinju kao s rp stv a teže tome da postanu završeci; na kraju oni
jesu grad. Tako grad kao kraj ima samog šebe7‘daIji~od činjenice
njegovog prisustva u njegovim artefaktima ništa se ne objašnjava.
Taj način postojanja implicira volju za postojanjem na određen način
1 i za nastavkom takvog načina postojanja.

Taj je “način” ljepota starog grada, koji je uvijek paradigma za naše

urbanističke sheme. Određene funkcije, vrijeme, mjesto i kultura
modificiraju naše gradove kao što oni modificiraju oblike njihove
arhitekture; ali takve modifikacije imaju vrijednost samo kad su na
djelu, kao događaji i svjedočanstvo, čineći grad vidljivim samom sebi.
Vidjeli smo kako razdoblja novih događaja čine taj problem osobito
primjetnim i kako samo pravilno podudaranje čimbenika donosi
autentični urbani artefakt, onaj u kojem grad ostvaruje u samom
sebi svoju vlastitu ideju samog sebe i zapisuje je u kamen. Ali ovo
ostvarenje mbra se uvijek vrednovati u smislu fizičkih putova koje
stvara; između elem enta slučajnosti i elem enta tradicije u

232
arhitekturi urbanizma ima isto toliko apsolutnog i nedvosmislenog
odnosa kao i između općih zakona i stvarnih elemenata.

U svakom su gradu pojedinačne osobe; svaki grad posjeduje osobnu

dušu koju su oblikovale stare tradicije i živi osjećaji kao i neostvarene
težnje. Ipak grad ne može postati neovisan o općim zakonima urbane
dinamike. Iza pojedinačnih slučajeva stoje opći uvjeti, a rezultat je
da niti jedan urbani rast nije sponatan. Modifikacije strukture grada
moramo objasniti prirodnim težnjama mnoštva grupa raštrkanih
po različitim dijelovima grada.

Konačno, ljudsko biće nije samo stanovnik jedne zemlje i jednog

grada, nego stanovnik vrlo preciznog i ograničenog mjesta, i dok
niti jedna urbana transformacija ne znači i transformaciju u
životima svojih stanovnika, reakcije ljudi ne mogu se ni jednostavno
predvidjeti, ni lako izvesti. Pokušati to učiniti bilo bi pripisivanje
fizičkoj okolini one iste odlučnosti koju je naivni funkcionalizam
pripisivao obliku. Reakcije i odnosi mogu se samo uz teškoće izdvojiti
za analizu; treba ih shvatiti unutar cjelokupnog ustrojstva urbanih
artefakata. Te nas poteškoće mogu čak dovesti do potrage za
iracionalnim elementom u rastu grada. Grad je iracionalan kao i
svako umjetničko djelo, a njegova se tajnovitost možda ponajprije
krije u tajnoj i neprekinutoj volji njegovih kolektivnih manifestacija.

Tako složeno ustrojstvo grada proizlazi iz diskursa čiji su termini

odnosa još uvijek ponešto fragmentarni. Možda upravo zakoni grada
uređuju život i sudbinu pojedinog čovjeka. Svaka biografija ima svoj
vlastiti interes, premda je zaokružena rođenjem i smrću. Sigurno
je daje arhitektura grada, ljudsko djelo par excellence, fizički znak
te biografije, iznad značenja i osjećaja s kojima ga prepoznajemo.

233
&
Predgovor drugom talijanskom izdanju

U razdoblju između prvog i drugog izdanja ove knjige raspravljalo

se o nekoliko u njoj spomenutih tema, a mnoge su potvrđene
elementima drugih studija. Predmet uske povezanosti između
studije grada i arhitekture osobito je dominirao raspravom u širokom
polju arhitektonske kulture. Ta potvrda ovdje iniciranog smjera
uvjerila me da je rasprodani tekst potrebno učiniti ponovno
dostupnim i daje ponovno objavljivanje ove knjige korisno. Međutim,
mislim da bi, barem što se tiče njenog središnjeg dijela, bilo pogrešno
osuvremeniti je mijenjanjem odlomaka pojedinih poglavlja ili novim
uvodima; to bi uništilo sveukupnu strukturu ovog djela i nametnulo
mu kozmetičku preinaku.

Uspjeh ove knjige potvrđen je brojnim referencama koje se na nju

odnose, prihvaćanjem dijela terminologije koji je ona uvela i
činjenicom da je njen naslov naširoko citiran, i prikladno i
neprikladno. Arhitektura grada zapravo ima precizno značenje na
koje se vrijedi prisjetiti na najjednostavniji mogući način.
Razmatranje grada kao arhitektonskih sredstava i prepoznavanje
značaja arh itek tu re kao discipline koja ima samoodređenu
autonomiju (i stoga nije autonomna u apstraktnom smislu) dio su
glavnog urbanog artefakta kroz sve procese analizirane u ovoj knjizi;
oni povezuje prošlost i sadašnjost. Takvo viđenje arhitekture ne
um anjuje njezin značaj zbog urbanističkog arhitektonskog
konteksta ili zbog toga što različita mjerila unose nova značenja;
naprotiv, značenje je arhitekture grada u žarištu pojedinačnog
projekta i načinu njegovog ustrojstva kao urbanog artefakta.

Ova se studija arhitekture ne bavi i ne proizlazi samo iz prošlosti

nego na glavno mjesto postavlja arhitektonske teorije pokreta
moderne. Ona je stoga procjena i nasljeđa i značenja tog pokreta. U
četiri godine od prvog izdanja ove knjige pojavile su se mnogobrojne
(publikacije, prijevodi i interpretacije moderne, svjedoci teškoća u
procjenjivanju tog nasljeđa, ali prihvaćanje pokreta znači smještanje
raspoložive građe u kontekst kritike.. Danas je viđenje modeme
kao kvalitativnog skoka naprijed ili kao moralno-političkog pokreta
napušteno; takvim ga prihvaća još jedino nekoliko tvrdoglavih
nazadnika, čiji rad nije ni u kojem pogledu ojačao nasljeđe koje
brane. Ova knjiga nudi preliminarnu procjenu modernog nasljeđa,
tražeći termine unutar kojih ono može biti korisno.

Prilikom ponovnog čitanja ove knjige uviđam daje temeljni prob­

lem pitanje tendencija i odnosa između urbanističke analize i
oblikovanja. Te su teme povezane. Siromaštvo nekih modernih
studija arhitekture najbolje ilustriraju eksplicitne pretpostavke (ili
još gore, implicitne) o neutralnosti znanstvenih koncepata.
N eutralnost je gledište koje se može zauzeti u n u ta r sustava
koncepata ili pravila; ali kad je problem kako tim konceptima
pridružiti vrijednosti, neutralnost je besmislena. Arhitektura i
teorije arhitekture, poput svega ostalog, mogu se opisati samo u
skjladii s kongeptjrpa hpjii^su^ni ^psolutni ni neutralni, J^oni, oy|sno
o svojoj važnosti, mogu potaknuti korjenite promjene u čovjekovu
načinu gledanja na stvari. U arhitekturi su problemi znanja uvijek
bili povezani s tendencijama i izborom. Arhitektura koja nema
tendencija nema ni područje ni način na koji bi se pokazala. U
stvaranju teorije arhitekture, odnos s poviješću također je jedan od
izbora; to potkrepljuje moj uvod i prijevod Boulleeovog eseja1
objavljenog nakon što sam napisao ovu knjigu.

Sve do nedavno je ustroj racionalizma, složeniji od shematskog,

kakav su nam nudili povjesničari modeme arhitekture, nasljeđivao
sukob modeme arhitekture s vlastitom tradicijom. A samo njihovom
pomirbom moguće je otkrivanje pravilnog odnosa sa sadašpjošću.
Nedostatak tendencija pokazuje samovoljnu i adhoc prirodu mnogih
studija. Odnos između urbanističke analize i oblikovanja stoga je
predmet koji se može riješiti jedino unutar okvira tendencija, unutar

238
određenog sustava, a ne kroz neutralnost. U tom je smislu primjer
Hilberseimerovog djela značajan; njegova analiza grada i strukture
arhitekture strogo su međovisni vidovi opće teorije racionalizma u
arhitekturi. Čini mi se da se ta dva pojma, analiza i oblikovanje,
stapaju u jedno temeljno područje studije, u kojoj studija urbanih
artefakata i oblika postaje arhitektura. Racionalnost arhitekture
leži upravo u njenoj sposobnosti da se izgradi iz meditacije o
artefaktima tijekom vremena, s određenim elementima koji u toj
izgradnji imaju tvorbenu ulogu. I za arheologa i za umjetnika
ruševine grada početna su točka invencije, ali samo u trenutku u
kojem se mogu povezati s preciznim sustavom, onim koji se temelji
na lucidnim hipotezama koje prihvaćenju i razvijaju svoju vlastitu
vrijednost, tvoreći nešto stvarno. Ta izgradnja stvarnog čin je o
kojem je meditirala arhitektura u svojim vezama sa stvarima i
gradom, idejama i poviješću Nakon što sam napisao ovu knjigu i u
njoj iznio neke koncepte, izvukao sam hipotezu analognog grada, u
kojoj sam se pokušao haviti teoretskim pitanjima koja se tiču
oblikovanja u arhitekturi. Posebno sam razradio kompozicioni
postupak koji se temelji na nekim osnovnim artefaktim a u
urbanističkoj stvarnosti oko kojih nastaju drugi artefakti u okvirima
analognog sustava. Za prikaz tog koncepta d at ću prim jer
Canalettovog zamišljenog pogleda naVeneciju, capriccio u kojem
su Paladijevi projekti za Ponte di Rialto, baziliku u Vicenzi i Palazzo
Ciericati naslikani jedan pokraj drugog kao da je slikar slikao
urbanističku scenu koju je stvarno promatrao. Ta tri paladijanska
monumenta, od kojih ni jedan zapravo nije u Veneciji (jedan je
projekt; druga dva su u Vicenzi), svejedno tvore analognu Veneciju,
oblikovanu specifičnim elementima povezanima s poviješću i
arhitekturom grada. Geografsko premještanje monumenta unutar
slike tvori grad koji prepoznajemo, iako je to mjesto čistih
arhitektonskih referenci. Taj m ije primjer omogućio da pokažem
kako logično-formalna operacija može biti prevedena u metodu
oblikovanja i zatim u hipotezu za teoriju o arhitektonskom
oblikovanju u kojoj su elementi ranije utemeljeni i formalno

239 :,v
određeni, ali čije je značenje, koje proizlazi na kraju operacije,
autentično, nepredviđeno i izvorno.

Pojedini dijelovi ove knjige dotiču se stvari koje tek treba razraditi,
ali su prilično važne za potpun pregled arhitektonskih studija. One
uključuju teoriju trajnosti i značenje monumenta, koncept locusa,
evoluciju urbanih a rtefak ata i vrijednost koju m jestu daje
arhitektura kao fizička struktura institucija. Druga pitanja koja se
ovdje po prvi puta sustavno obrađuju - kao što su tipologija gradnje
i urbanistička morfologija ili predmet klasifikacije u arhitekturi -
kasnije su proširena materijalima koji se sada morgju uzeti u obzir.

Još uvijek vrijedi poziv, objavljen uvodu ove knjige, na daljnju

analitičku građu o gradovima - i stoga na stjecanje autentičnijeg
znanja najveće moguće raznolikosti urbanističkih situacija, koje
osigurava neka neophodna predznanja o specifičnim arhitektonskim
konstrukcijama grada. Raspoloživa je građa još uvijek previše
fragmentarna da bismo sigurno nastavili na temelju elemenata koje
nam takva analitička građa može priskrbiti. Možda bismo morali
preispitati našu teoriju, malo po malo mijenjajući hipoteze na
temelju novih činjenica. Monografije tog tipa neophodne su, jer na
najpotpuniji način odgovaraju na pitanja urbanističke analize. Ur­
bana konfiguracija je sustav u kojem pitanja topografije i vlasništva
nad zemljom, pravila, klasnih sukoba i ideja arhitekture polako teže
prema jednoj preciznoj konstrukciji i svaka opća teorija mora se
uvijek uskladiti s tom činjenicom. Posljednjih su godina rađene
studije na tom području i znam daje njihovo objavljivanje donijelo
korisnu referentnu građu.

Druga tema ove ki\jige o kojoj se u posljednje vrijeme također govori,

ali na drugačiji način i koja mi je ponudila zanimljivu građu za
moje vlastite teze, je funkcionalizam . K ritik a .naivnog
funkcionalizma, kojom se bavim u ovoj knjizi, počiva na tezi da on
pretjerano pojednostavljuje stvarnost i ponižava fantaziju i slobodu,

240
osobito kad se koristi kao kompoziciono oruđe - što je uobičajen
slučaj u našim školama - ili kao standardna metoda zoniranja.
Godinama sam nastavljao s tom kritikom, na primjer u uvodu
Boulleeovu eseju, gdje sam nastojao predložiti viziju racionalizma
kao alternativu funkcionalističkoj poziciji. Kritika funkcionalizma
mora se sm atrati novom teorijom arhitektonske kompozicije i
temeljnim principom urbanističke analize. Međutim, odbacivanje
naivnog funkcionalizma ne znači i odbacivanje koncepta funkcije u
njenom pravom značenju. Drugim riječima, kao što ističem u ovoj
knjizi, koncept funkcije mora se koristiti u algebarskom smislu, što
znači da su vrijednosti poznate jedino kao funkcije jedne drugih i
da između funkcije i oblika postoje puno složenije veze nego što su
linearne veze uzroka i posljedice, koje stvarnost osporava.

Na kraju, zbog različitih prijema na koje je ova knjiga naišla, moram

zahvaliti svima koji su je pregledavali, razgovarali o njoj i razmišljali
o njenim različitim vidovima. Osvrti Carla Aymonina, Giorgia
Grassija i Vittorija Gregottija2osobito su me zanimali, posebno zato
što su se ti autori, s različitih gledišta, usredotočili na veze koje ova
knjiga uspostavlja s arhitekturom, osobito s teoretskim temeljima
mojih vlastitih projekata i osobito s teoretskim temeljima mojih
vlastitih projekata i poučavanja.. Koliko zbog njihovog autoriteta,
toliko i zbog novih elemenata koje su unijeli, ovi eseji mogli bi biti
dio sadašnjeg rada. Zahvaljujem i Manfredu Tafurjju, koji u svojim
razmatranjima teorija modeme arhitekture smješta teme ove kiyige
u širi okvir arhitektonskih pojava, procjenjujući moje pisanje i
oblikovanje kao potpuno djelo arhitekture.3 Osim povoljnih kritika
tih pisaca, njihovo mi je priznanje osobito važno, tim više što se
pojavilo tijekom jednog od najtežih i najusamljenijih razdoblja mojeg
arhitektonskog rada. Osobito zahvaljujem Salvadoru Tarragć Cidu
na prijevodu knjige na španjolski i na dugom uvodnom eseju koji je
napisao za španjolsko izdanje.4

Prosinac 1969.

241
Uvod u portugalsko izdanje

Nije mi namjera ovim uvodnim esejom promijeniti ili ispraviti

dijelove knjige, nego prije ponuditi stručnjacima nekoliko proširenja
određenih tem a kojim a sam se bavio, osobito tendencija
predstavljenih ovom knjigom, koja je u šest godina od svojeg prvog
objavljivanja potaknula nastanak brojnih srodnih djela.

Vjerujem da su značenje ove knjige kao nacrta za arhitekturu grada

pravilno shvatili čak i oni koji su je osudili. Stoga mnoge njene
tvrdnje nemaju neutralnost koju bi kritička djela obično trebala
imati. Međutim, želio bih naglasiti da je kao model ovom djelu
poslužila arhitektonska rasprava; namjera mi nije nije bila započeti
borbu među kritikom ili om alovažiti sta re idole poput
funkcionalizma, nego prije svega upozoriti na određen broj
prijedloga o prirodi procesa oblikovanja i studije oblika.

Namjerno se ograničavam na rijetko citiranje arhitekata, ali se često

pozivam na stručnjake iz ostabh disciplina, počevši s geografima i
povjesničarima. Namjerno sam se suzdržao i od postavljanja
preciznih granica između starih i modernih arhitekata. Može se
činiti čudnim da netko tko se bavi određivanjem granica “korpusa”
arhitektonskih studija koristi teze iz disciplina koje su izvan
arhitekture, ali ja zapravo nikad nisam govorio o apsolutnoj
autonomiji arhitekture ih o arhitekturi an sich, kao što neki misle;
prvenstveno sam se bavio određivanjem nekih karakterističnih
pretpostavki arhitekture. Zelja da se to učini radije u teoretskom
nego u nacrtnom okviru potaknula je sumnje za koje dvojim da bi
moja arhitektura inače izazvala.

Ova primjedba, koja se može činiti autobiografskom, proizlazi iz

temeljnih razmatranja bez kojih je teško razumjeti puni raspon

243
 H

istraživanja koje sam poduzeo, i koje, zbog specifičnih povijesnih

razloga, tvori glavnu zapreku ponajprije arhitekturi. Pod tim mislim
na prazninu izm eđu teorije i prakse. Čak i oni koji imaju jasne
ideje o svojem djelovanju rijetko su je uspjeli premostiti. Ovaj argu­
ment možemo gledati iz dva kuta. Prvi, općenitije prirode, u svezi
je s ograničavanjem povijesti na historiografski čin, na skupljanje
čistog znapja prošlosti bez otvaranja perspektive za budućnost i na
zamjenu opće vjere u napredak s povijesnom perspektivom. Ova
potonja veza čini mi se jasnom s obzirom na to da je povijest
umjetnosti i tehnologije neodvojiva od svih teorija umjetnosti i
tehnologije. Drugi način objašnjenja te praznine je temeljen na
nedostatnosti suvremenih teoretskih koncepata, što pokazuje
ideološku krhkost suvremene arhitekture, koja je u potpunosti
zaboravila pozicije modeme i svoje povjerexye poklonila onome što
je često komercijalni ukus.

Daljnjim sam istraživanjem te praznine, koju još uvijek nazivamo

“teorija ili praksa” i koju na kraju poistovjećujemo s institucijom
arhitekture, pronašao tvrdnje nekih unyetnika o tom predmetu i
pažjjivo ih pročitao. Umjetnici kao Paul Klee, Henry van den Velde,
Adolf Loos i drugi jasno nam pokazuju put studije na manje više
sustavan način, ali su ti smjerovi, koji se isprva čine dovoljno
uvjerljivima da bi ih se slijedilo, kasnije često zaboravljeni. Tako se
smanjuje obim umjetničkih istraživanja, dok se filološke studije o
ovom ili onom povijesnom razdoblju, rekonstrukcija činjenica i
detaljne studije događaja umnažaju. Ne osporavam važnost
doprinosa potonjih, ali one ne mogu biti odlučujuće za teoriju
oblikovanja. To postaje jasno kad se suočimo s nasljeđem pokreta
moderne, koje se često uzima kao dogma (premda ne u potpunosti
shvaćena) ili biva ostavljeno historiografskom zapisu. Svojim sam
uvodom i prijevodom Boulleeova eseja1 posebno namjeravao
razraditi teoriju arhitekture, uzimajući kao polaznu točku tekst koji
je jedinstven primjer arhitektonskog jedinstva utoliko što ga je

244
Boullee napisao da bi oblikovao i komentirao svoje vlastite projekte
i izgradio teoriju arhitekture. Pod izgradnjom podrazumijevam
uspostavljanje razgovora o tijelu arhitek tu re; ono tvori za
arhitekturu i umjetnost istu vrstu referentnog okvira kakav postoji
i za znanost.

Umjetnika problem prethodnika i modela, određene situacije u kojoj

radi - to jest, rada u n u tar već problematično strukturiranog
koncepta - smješta u poziciju sličnu onoj znanstvenika ili filozofa.
Kad ne bi djelovao unutar tog konteksta, ni umjetnost ne bi imala
smisla, kao ni znanost ni filozofija. Do sada je dovoljno jasno da
arhitektura ima takav kontekst za prijenos svojih modela. Stoga su
moje studije o lombardskom neoklasicizmu, Loosu2i Boulleeu samo
slučajno povijesne, na koncu konca, samo kulturne reference od
kojih sam konstruirao svoju teoriju arhitekture; one su mi omogućile
da s najvećom mogućom preciznošću utemeljim kontekst unutar
kojeg mogu razvijati određene principe. Prirodno daje i povijesno
iskustvo prosvjetiteljstva za mene imalo određenu važnost.

Na kraju, povijest arhitekture je građa arhitekture. U procesu

izgradnje velikog i jedinstvenog projekta, radeći na pojedinim
elementima koji se vrlo sporo mijenjaju, vremenom postupno
dolazimo do invencije. Među tim elementima tipološki oblici imaju
poseban značaj. U A rh ite k tu ri grada glavna je, premda ne i
primarna, važnost dodijeljena tipologiji. Kasnije sam u svojem
poučavanju tipologiji dao najistaknutije mjesto, smatrajući je bitnim
temeljem oblikovanja. Mislim da bi bilo korisno opisati putove
kojima se odvijao taj razvoj.

Vidovi klasifikacije i arhitektonskog znanja i koncept tipološkog

oblika glavne teme razrađene u tipološkoj raspravi usko su povezane.
Uzmimo kao referencu gradsku kuću. Gradska kuća je element
izgradnje grada određen svojom dvostrukom prirodom:fkao objekt

245
korištenja i kao djelo koje pripada institucionalnom karakteru
arhitekture. Građa studije je, dakle, unutar samog polja arhitekture,
a uključuje klasifikaciju postojećih tipologija i njihov doseg, te
istraživanje značenja koje su imale i imaju izvan svih unaprijed
načinjenih shema razvoja

U tom smislu odnos između artefakta i kategorije u koju spada

postaje predmetom analize, a ona postaje analizom procesa same
arhitekture i trajno uspostavljen odnos između određenih oblika i
života kolektiva. Ali tijekom svog složenog povijesnog puta izgradnje
i određivanja kao discipline, arhitektura se poistovjetila s gradom i
ne može se odrediti bez njega. Pojam hdtel ili W ohnhof odnosi se
na osobit kulturni artefakt i odgovara specifičnom području kulture;
čak i ako se ti pojmovi izobliče i prilagode različitim situacijama,
oni uvijek odgovaraju jasno prepoznatljivim artefaktima. Jedino
unutar konteksta logičnog slijeda urbanih artefakata može se s
određenom preciznošću procijeniti form alni karakter određenih
pretpostavki kao i određene grupe pretpostavki koje su obuhvaćene
imenom utopija - više manje povijesno, praktično ili djelomično
ostvarenih.

Sadašnja je studija svoje uporište velikim dijelom crpla iz studija o

zemljoposjedništvu i topografiji. Blok i četvrt, kao trajni elementi
grada, smatraju se dijelovima otprije konstituirane urbanističke
strukture u kojoj se združuju topografski, sociološki, lingvistički i
drugi čimbenici. Ti elementi mogu biti podvrgnuti i sveukupnoj
individualizaciji i tipološkoj karakterizaciji, iznoseći na vidjelo
mjesne, regionalne i nacionalne pojave koje postaju elementima
norme.

Ovdje odnos između općeg i pojedinačnog postaje izuzetno precizan;

postžge mogućim, npr. uspostaviti karakteristike gotičke parcele
usko povezane s tipologijom gotičke kuće, tzv. trgovačke kuće.
Tipološki odnosi te vrste mogu se pronaći na mnogim mjestima - u
Veneciji, Njemačkoj, Budimpešti, po cijeloj Europi. Dok svako mjesto
karakterizira njegova vlastita osobitost, čineći ga upravo onime što
i jest arhitektonska konstrukcija, ono se može povezati i s puno
općenitijim oblikovanjem. To opće oblikovanje možemo odrediti kao
tipološki oblik.

Klasifikacija različitih gotičkih kuća neizbježno vodi razlikovanju

uobičajenih karakteristika koje ih ujedinjuju i čine ih jedinstvenima;
to je oblik. Nakon postizanja vlastite osobnosti kroz odnose s
različitim stvarnostim a oblik postaje načinom suočavanja sa
stvarnošću, načinom na koji se npr. dijeli zemlja ili priroda kuće
utvrđena unutar određenog povijesnog okvira. U arhitekturi takav
oblik ima vrijednost zakona s vlastitom autonomijom i sposobnošću
nametanja stvarnosti. Gotičko građenje, sa svojim dugačkim i uskim
oblicima, unaprijed određenim položajem stepenica i stalnim
odnosom između punina i praznina, tvori specifično iskustvo
jedinstva. To iskustvo ima smisao oblika čak i u različitim
situacijama, čak i danas; kad arhitekt razumije ljepotu dugačkog i
uskog proporcioniranja, na primjer u Le Corbusierovom oblikovanju
stana, on se veže na specifično iskustvo koje je stekao kroz
arhitekturu.

Tipološki se oblik, dakle, odnosi na oblik koji, bilo da je rezultat

odabira tijekom određenih razdoblja ili implikacija koje su mu
pripisivane, završava pretpostavkom sintetičkog karaktera procesa
koji pokazuje sam oblik. Arhitekturalne inovacije uvijek otkrivaju
određene tendencije, ali nisu sastavni dijelovi tipoloških invencija.
Razumjet ćete da nema tipološke invencije ako shvatimo da se
tipologija oblikuje samo tyekom dugog razdoblja i da ima vrlo
složene veze s gradom i društvom.

247
Osobito zanimljiv prim jer je Palladijevo korištenje klasične
tipologije. On se nije bavio samo heretičkim miješanjem seoskih i
javnih elemenata, reducirajući vjerske zgrade u javne zgrade, nego
je i nepristrano koristio, kao same svoje oblike, tipove koji su bili
povezani s različitom uporabom, osobito klasiči tip hrama centralnog
tlocrta. U prvom slučaju su njegove arhitektonske “invencije”
(unutar određenih granica) bile prethodnice najvećih otkrića
“revolucionarnih a rh ite k a ta ”; u drugom je njegov tretm an
rezidencijalne tipologije najavio svu modernu arhitekturu počevši
sa Schinkelom. Malo primjera bolje ilustrira kako arhitektonsko
oblikovanje z a ista najlakše n astaje kroz neprom jenjive
karakteristike tipologije.

Druga teza ove knjige, koja je potaknula daljnje studije, je teza o

gradu dijelova.

Ona grad smatra cjelinom sastavljenom od mnogih dijelova koji su

sami po sebi cjeline, a razlikovna je karakteristika svakog grada,
pa stoga i urbanističke estetike, dinamičost koju različitost područja
i elemenata stvara među tim dijelovima. Štoviše, takav grad
sastavljen od zasebnih dijelova omogućava veću slobodu izbora.

Ta je teorija razvijena studijom fizičke stvarnosti grada i njezina

istina proizlazi iz svakog razdoblja njegove povijesti. Moram ovdje
spomenuti i planiranje, jer i to predstavka dio grada. Studije koje
sam prije ove knjige proveo na nekim većim europskim gradovima,
osobito Beču i Berlinu3, zajedno s istraživanjem jednog dijela
Milana4, uvjerile su me u opću primjenjivost tog principa koji je
temeljna hipoteza. Studije gradova Veneta koje su slijedile, i shodno
su primijenjene na sve mediteranske i trgovačke gradove, još su
više potvrdile tu hipotezu. U nekim gradovima nalaze se rimske
karakteristike koje su odolijevale utjecajima, u drugima su jači bih
istočnjački utjecaji, a u nekima se kapitalizam brzo prikazao sa svim

248
svojim spedfičim atributima. Jedan od najzanimljivijih primjera u
svezi s tim je geto u Veneciji i općenito njena struktura.

Vjerujem da bi sve te teze imale koristi od daljnjih znanstvenih

istraživanja i sa stanovišta urbanističkih studija i oblikovanja,
premda sam svjestan da su podložne akademskom izobličavanju.
No svako bogatstvo podataka općenito vodi boljem razumijevanju
i potencijalnoj invenciji. Mislim osobito na teze o primarnim
elementima i monumentima, koje su po prvi put bile izložene u
ovoj knjizi i poslije vrednovane daljnjom dokumentacijom. Nekoliko
je istaknutih prim jera koji su vrijedni daljnjeg istraživanja,
uključujući amfiteatar u Arlesu i grad Vila Vigosa.

Rasprava se mora nastaviti usporedno s tipologijom, tj. prikazom

kako prisustvo oblika, arhitekture, dominirapitanjim a funkcionalne
organizacije i nijekanjem svih teorija koje nastoje vratiti pitanja
tipologije u područje organizacije zgrada. Oblik je apsolutno
ravnodušan prema organizaciji upravo kad postoji kao tipološki
oblik. Počinjem ovu knjigu upućujući na Palazzo della Ragione u
Padovi i još uvijek se ne mogu sjetiti slikovitijeg primjera.

Na urbanističkoj razini Split, primjer o kojem nisam raspravljao,

najviše pokazuje. Ta velika zgrada, Dioklecijanova palača, postaje
grad, pretvarajući svoje unutrašnje karakteristike u urbanističke i
pokazujući beskrajno bogatstvo analognih transform acija u
arhitekturi kad djeluju na specifičnim oblicima. Uspoređeno s
prim jerim a Vila Vigosa ili Braganza, gdje citadela postaje
urbanistička jezgra i gdje su transformacije povezane sa složenijim
pitanjem zidova, Split predstavlja pravu transformaciju unutrašnjih
prostora u zajedničkom, tj. urbanističkom smislu. Više od Arlesa,
Nimesa i Lucce (svaki sa svojim morfološkim implikacijama), Split
je otkrio u svom tipološkom obliku cijeli grad i stoga se zgrada
analogno odnosi na oblik grada. Ovaj primjer je dokaz da jedna

249
T ea ta r, O range, F ra n cu ska , iz
doba vladavine H adriana, 120.
g o d in e n a še ere. K a sn ije j e
k o r ište n ka o tvrđava, za tim
k a o ka m en o lo m .
zgrada može analogijom biti označena kao grad.

Ovaj koncept nije ograničen na stare i mitološke primjere; ako se

sjetimo m e corridor Le Corbusiera i iskrivljenog značenja riječi
“ulica” koje su drugi moderni arhitekti dali vanjskim prostorima
galerije, shvatit ćemo da su svi djelovali na sličnoj, već postojećoj
tipologiji, onoj o produženim elementima koji se granaju u manje
prostorije. Talijanski arheolog nedavno je to kratko primijetio
govoreći o načinu na koji klasična tipologija jasno iznosi da je
“pridavanje zgradi različitih funkcija temeljenih na jednoj tipologiji”
standard.6 To vrijedi za svu arhitekturu, a govori nam o značenju
monumenta. Najbolje se može primijeniti na arhitekturu koja se
najviše poistovjećuje s tipološkim oblikom, kao što je na primjer
Palladijevo korištenje središnjeg plana. I modema arhitektura
razumije taj odnos između arhitekture i grada u svojem razvoju
unite d ’h abitation i velikih H ofe njemačke arhitekture.6

Razvoj tih ideja omogućio mi je jasnije sagledavanje veze izm eđu

studije tipološkog oblika i arhitektonskog oblikovanja. U nekim
slučajevima, kao kod Palladijeve tipologije, veza je prilično očita;
kod drugih, kao kod kartuzijanskih i benediktinskih samostana,
koje sam analizirao u predavanjima na Politehničkoj školi u Milanu,
veze između tipologije, arhitekture i grada razvijaju se rastućom
složenošću i dosljednošću.

Prepoznavanje postojanja tih tako složenih, ali krajnje uređenih

odnosa navelo me na postuliranje teorije o analognom gradu u uvodu
studije gradova Veneta kao i u drugim djelima. Ta teorija razvila se
iz mnogih teza postavljenih u A rh itektu rigrada. Vjerujem da mnogi
putovi mogu dovesti do tog koncepta oblikovanja jednom kad se
ideje, iznesene u ovoj knjizi, utvrde kao točka polaska. Jedan put
vodi izravno iz urbanističkih studija. Analizirajući Milano, naišao
sam na sve poteškoće s kojima se teoretska analiza može susresti,

252
ali su te teškoće neočekivano vodile i ka slaganju elemenata koji
su se na kraju uredno oblikovali. Tablice, plod rada u kojem su mi
pomogli V anna Gavazzeni i Massimo Scolari, omogućile su
završetak niza operacija koje su postale prilično kompozicione
prirode. Analogni grad značio je sustav vezanja grada na utvrđene
elemente iz kojih se mogu izvesti drugi artefakti. Istovremeno
ukidanje preciznih granica u vrem enu i prostoru dopušta
oblikovanju istu vrstu napetosti kakvu nalazimo u pamćenju.

U takvom analognom sustavu oblikovanja su stvarna kao i izgrađena

arhitektura; ona su svemu stvarnome predmet odnosa. Kad arhitekti
proučavaju Milano, moraju kao stvarni element uzeti u obzir
Antolinijev neizgrađeni projekt foruma Bonaparte. To oblikovanje
je stvarnost u tom smislu da je poslije preneseno u niz artefakata
koji se ne mogu objasniti bez njegovog postojanja i njegovog oblika.

Taj put istraživanja predlaže istinski znanstveni pravac arhitekture.

Istovremeno uviđam da korištenje geografskih tekstova, da
spomenemo samo jednu disciplinu kojoj je u ovoj knjizi posvećena
osobita pažnja, postaje strog, ali zatvoren oblik istraživanja. Pokušao
sam koristiti te tekstove kao što se koriste materijali za izgradnju.
Problem je u njihovom korištenju za postavljanje urbanizma i
arhitektonske teorije. Tako sam u pisanju o gradovima Veneta tražio
načine da toj građi dam tumačenje i oblik koji teorija arhitekture
može asimilirati.

Čini se da je urbanizam, shvaćen u smislu svih prije navedenih

argumenata, mreža sastavljena od mnoštva niti potpuno jasnog
oblikovanja. Ako na te subjekte gledamo kao na transformaciju
zidova starog grada, postojeća cjelina arheološke građe, povijesno
središte kao dio grada i, na kraju, sam grad u smislu svojih dijelova
mogu se sm atrati integralnim i nerazdvojnim elem entim a
cjelokupnog oblikovanja.

254
Na kraju bih želio izraziti najiskreniju zahvalnost svojini studentima
i prijateljima Jose Charters Montieru i Jose da Nobrega Sousa
M artinsu, koji su preuzeli zadatak prevođenja ove knjige na
portugalski i koji su svojim radom na portugalskim i kolonijalnim
gradovima nastavili ovdje započet posao.

1971.

255
K om entar u z njem ačko izdanje

Ova je knjiga arhitektonski projekt. Poput svakog projekta ona

manje ovisi o građi kojom se bavi, nego o odnosima između činjenica
koje utvrđuje. Glavni predmet ove studije bio je istraživanje značenja
odnosa između jedinstvenosti oblika i višestrukosti funkcija. Još
uvijek vjerujem da je taj odnos značenje arhitekture. Neki od
elemenata analiziranih u ovoj knjizi poslije su postali elementima
teorije oblikovanja; urbanistička topografija, studija tipologije,
povijest arhitekture kao građa arhitekture. U tim se elementima
vrijeme i prostor stalno isprepliću. Topografija, topologija i povijest
postaju mjerila promjene stvarnosti, zajedno određujući sustav
arhitekture gdje je samovoljna invencija nemoguća. Tako su
teoretski suprotstavljene neredu suvremene arhitekture.

I ovu su knjigu, kao i moje arhitektonske projekte, tumačili na

različite načine, ali oni koji su pokušali krenuti samo jednim putem,
insistirajući na poziciji objektivnosti u urbanističkom istraživanju
ili na autonomiji oblika, odabrali su pogrešan put. Ta su tumačenja
pogrešna, jer prikrivaju složenu prirodu arhitekture. Pokušao sam
pokazati da čitati topografiju kao arhitekt znači prepoznati formalne
vrijednosti koje su joj svojstvene i, povrh svega, stvoriti odnos prema
oblikovanju. Priroda zgrade tako se rađa iz prirode njenog grada.

Prije pedeset godina Adolf Behne ovako je pisao o modernoj

arh ite k tu ri: “Pod konceptom oblika ne mislim dodatak ili
ukras...nego prije nešto što nastaje iz osobitog karaktera zgrade.../
moderni arhitekt/ želi široku prilagodljivost najvećem broju
potreba.”1U ovoj knjizi je analiza nekoliko velikih zgrada prošlosti
temeljena upravo na toj racionalnoj osnovi. Te se zgrade vide kao
strukture koje su oblikovale i još uvijek oblikuju grad, nudeći tijekom
vremena maksimum prilagodljivosti novim funkcijama. Grad Split,

257
koji se razvio unutar zidova Dioklecijanove palače i dao nove vidove
korištenja i nova značenja nepromjenjivim oblicima, amblematskog
je značenja za arhitekturu i odnos između arhitekture i grada, gdje
najšira prilagodljivost višestrukosti funkcija odgovara izuzetnoj
preciznosti oblika.

Kolovoz 1973.

Plan D ioklecijanove palače, S p lit,

H rvatska, prem a rekon stru kciji G.
Niemanna, 1910.

258
U vod u am eričko izdanje

Petnaest godina od svog prvog pojavljivanja ova je knjiga objavljena

na četiri jezika i u brojnim izdanjima, te je utjecala na generacije
mladih europskih arhitekata. Prvi sam put ideju o analognom gradu
izložio u uvodu drugom talijanskom izdanju, a određena objašnjenja
u uvodu portugalskom izdanju; od tada mije bilo draže tekstu ništa
ne dodavati. Poput slike, zgrade ili romana knjiga postaje kolektivni
artefakt; svatko je može mijenjati na svoj način, ne usprkos autoru.
Izraz je jasan, kao kod Henry Jamesovog “uzorka na tepihu”, ali
svatko ga vidi na drugačiji način. Jamesova slika sugerira da jasna
analiza potiče pitanja koja je teško podvrgnuti daljnjoj analizi. Zbog
toga su mi, kad sam prvi put napisao ovu knjigu, njezin stil i
književna konstrukcija kao i uvijek, bile naročito važne, jer jedino
savršena jasnoća racionalnog sustava omogućava suočavanje s
iracionalnim pitanjima, tjera na razmatranje iracionalnog na jedini
mogući način: uporabom razuma.

Vjerujem da su koncepti locusa (mjesta), monumenta i tipa otvorili

opću raspravu koja je, premda povremeno i sputana akademizmom,
dala značajne studije i potaknula diskusije kojima se ni danas ne
nazire rješenje. Knjigu sam, iz kronoloških razloga, uviđavno
mijenjao većinom mijenjajući ilustracije i razjašnjavajući jezik
prijevoda.

Amerika....Za tu sam zemlju odlučio napisati poseban uvod. Premda

sam kao mladić bio pod utjecajem američke kulture, posebno njene
književnosti i filma, utjecaj je bio više posljedica očaranosti nego
znanstvene utemefjenosti. Moje slabo poznavanjejezika i nedostatak
izravnog iskustva te zemlje učinili su m ije nepoznatim područjem
rada. Njena arhitektura, ljudi, američke stvari još mi nisu bile
dragocjene. Sto je još ozbiljnije, nisam mogao m jeriti svoju
arhitekturu - ideje i zgrade - s nemjerljivim tijelom, statičnim i

261
dinamičnim, trezvenim i grozničavim kao što su Sjedinjene
Američke Države. Ipak, bio sam uvjeren da je postojalo službeno
talijansko akademsko nepoznavanje Amerike; filmski su je režiseri
i pisci razumjeli daleko bolje od arhitekata i kritičara.

U posljednjih nekoliko godina, tijekom posjeta i rada u Americi,

L ’architettura della cittk ponovo je zaokupila moje misli. Premda
izrazito osjetljivi kritičari to smatraju paradoksom, otkrio sam da
su američki grad i krajolik odlučujuća potvrda ove knjige. Možda je
to, reći će netko, stoga što je Amerika danas “stara” zemlja prepuna
monumenata i tradicija ili stoga što je u Americi grad dijelova
povijesna i dinamična stvarnost; ali važnijeje što je Amerika izgleda
izgrađena u skladu s argumentima iznesenima u ovoj knjizi.

Što to znači?

Kad su prvi doseljenici stigli na ovo prostrano područje morali su

organizirati svoje gradove. Slijedili su jedan od dva modela: gradovi
su bili izvedeni ili duž linija mreže, kao što je slučaj s većinom
latinoameričkih gradova, New Yorkom i drugim centrima, ili su
podignuti kao sela s “glavnom ulicom”; ti su postali legendarni
zahvaljujući vesternima. U oba slučaja zgrade, sada već građanskih
europskih gradova, imale su posebne odnose: crkva, banka, škola,
bar i tržnica. Čak je i američka kuća s velikom preciznošću zadržala
dvije temeljne europske tipologije: španjolski koral i pacio u
Latinskoj Americi i englesku ladanjsku kuću u Americi.

Mogao bih ponuditi mnogo primjera ali baš i nisam stručnjak za

povijest američke arhitekture i gradova; draže mi je ostati pri
osobnim utiscima, premda ukorijenjenima u smisao povijesti.
Tržnica u Providenceu, gradovi u Nantucketu gdje su kuće ribara
poput dijelova brodova, a tornjevi crkava nalik svjetionicima, luke
poput Galvestona - sve se čini, a i jest, izgrađeno od već postojećih

262
elemenata koji su onda promijenjeni svojim vlastitim kontekstom;
upravo onako kako veliki američki gradovi veličaju urbanističku
cjelinu od kamena i cementa, opeke i stakla od kojih su izgrađeni.
Možda nijedna urbanistička građevina u svijetu nije jednaka gradu
New Yorku. New York je grad monumenata za kakve nisam vjerovao
da moga postojati.

Malo je Europljana to razumjelo tijekom godina Modernog pokreta

u arhitekturi; ali sigurno je da Adolf Loos jest u svojem projektu za
natječaj Chicago Tribunea. Taj ogromni dorski stup, koji mora da
se mnogim Europljanima činio poput igre, bečki divertissem ent,
sinteza je iskrivljujućih učinaka mjerila i primjene “stila” u
američkom okviru.

Taj okvir američkog urbanističkog konteksta ili krajolika čini

nedjeljnu šetnju kroz Wall Street impresivnom kao što bi bio i ulazak
u oživotvorenje jednog od Serliovih (ili nekog drugog renesansnog
teoretičara) crteža perspektive. Doprinosi europskih iskustava i
preklapanja stvorili su ovdje “analogni grad” neočekivanog značenja,
jednako neočekivanog kao i značenja “stila” i “pravila” koja su na
njih primijenjena. To je značenje potpuno različito od onog koje
povjesničari moderne arhitekture obično vide; Amerika složena od
sasvim različitih primjeraka dobre arhitekture, koji se pronalaze
uz pomoć vodiča - Amerika neophodno “internacionalnog stila” i
izdvojenih remek djela velikih umjetnika u moru osrednjih i
poslovnih zgrada. Istina je upravo suprotna.

Američka arhitektura je prvenstveno “arhitektura grada”: primami

elementi, monumenti, dijelovi. Stoga, želimo li govoriti o “stilu” u
smislu renesanse i Palladijanske i gotičke arhitekture, ne možemo
izostaviti Ameriku.

Sve te arhitekture ponovo se javljaju u mojim projektima. Nakon

263
završetka rada na Časa dello Studente u Chieti, jedan mije američki
student dao publikaciju o Akademskom selu Thomasa Jeffersona
na sveučilištu u Virginiji. Pronašao sam nekoliko upadljivih
analogija sa svojim vlastitim radom, a ipak nisam ništa prije znao o
tom projektu. Carlo Aymonino je, u članku naslovljenom
“A rhitektura optimizma”, napisao: “Kad bi, što je apsurdna
pretpostavka, Aldo Rossi radio projekt novog grada, uvjeren sam
da bi taj projekt nalikovao planovima od prije dvije stotine godina
na kojima su temeljeni mnogi američki gradovi: mreža ulica koja
dopušta podjelu vlasništva, crkva koja je crkva, javna zgrada čija je
funkcija odmah vidljiva, kazalište, zgrada suda, pojedinačne kuće.
Svatko je mogao prosuditi da li zgrada odgovara njegovom idealu -
taj proces i struktura omogućavali su pouzdanje i dizajnera i onih
koji su se kućom koristili.” U tom pogledu američki grad nije samo
puki uvod, nego novo poglavlje u ovoj knjizi.

U uvodu prvom talijanskom izdanju govorio sam o neophodnom

poglavlju o kolonijalnim gradovima koje još ne mogu napisati. U
veličanstvenoj knjizi Urbanismo espanol en America JavieraRojasa
i Louisa Morena1ima nacrta koji zaslužuju osobitu studiju, nacrta
nevjerojatnih gradova u kojima su crkve, dvorišta i galerije Sevilje
i Milana transformirani u nove elemente urbanog oblikovanja. U
svojim ranijim uvodima govorio sam o la fabbrica della cittk, a ne o
“urbanoj arhitekturi”: fabbrica znači “zgrada” u starom latinskom
i renesansnom smislu čovjekovog građenja koje traje u vremenu.
Još i danas Milanežani svoju katedralu nazivaju “la fabbrica del
dom” i pod tim izrazom podrazumijevaju i veličinu i težinu
konstrukcije crkve, ideju jedne zgrade čiji proces traje u vremenu.
Jasno, katedrale u Milanu, Reggio Emiliji i Tempio Malatestiano u
Riminiju bile su - i jesu - prekrasne u svojoj necjelovitosti. One su
bile i jesu vrsta napuštene arhitekture - napustilo ju je vrijeme,
sreća ili sudbina grada. Grad je u svojem rastu određen artefaktima,
ostavljajući otvorenim a mnoge m ogućnosti i sadržavajući
C rkva B osario, B ahia,
B ra zil.

S v e tiš te S e n h o r do
B o m fim , B ahia, B ra zil.
neistraženi potencijal. To nema nikakve veze s konceptom otvorenog
oblika ili otvorenog rada; to prije navodi na ideju prekinutog rada.
Analogni grad je u biti grad u svojoj raznolikoj cjelovitosti; ta je
činjenica vidljiva u odjecima istoka i sjevera koje nalazimo u Veneciji,
u komadnoj strukturi New Yorka i u uspomenama i analogijama
koje svaki grad uvijek nudi.

Pojedinac ne može predvidjeti prekinuti rad. On je, da tako kažem,

povijesni događaj, zgoda, promjena u povijesti grada. Ali, kao što
kasnije ističem u knjizi u svezi s Napoleonovim planom Milana, na
kraju postoji odnos između arhitektonskog projekta i sudbine grada.
Kada projekt ili oblik nije utopijski ili apstraktan, već nastaje iz
specifičnih problema grada, on traje i izražava te probleme i kroz
svoj stil i oblik kao i kroz mnoge druge preoblike. Te preoblike ili
promjene ograničene su važnosti upravo stoga što arhitektura, ili
fabbrica grada, tvori bitno kolektivni artefakt i nastaje iz njegovih
karakterističnih značajki.

Prvo izdanje ove knjige 1966. godine zaključio sam rečenicom:

“Stoga kompleksna struktura grada nastaje iz rasprave čiji su
pojmovi odnosa još uvijek neodgovarajuće razvijeni. T aje rasprava
poput zakona koji upravljaju životom i sudbinom pojedinca; svaka
biografija, premda stisnuta između rođenja i smrti, vrlo je složena.
Arhitektura grada je pravi znak te biografije, jer je ona čovjekova
stvar par excellence - čak i izvan značenja i osjećaja kojima ju
prepoznajemo.”

Ovo preklapanje pojedinačnog i zajedničkog sjećanja, zajedno s

invencijom koja zauzima mjesto unutar vremena grada, dovela me
do koncepta analogije. Analogija se izražava kroz proces
arhitektonskog oblikovanja čiji elementi postoje otprije i oblikovno
su određeni, ali čije pravo značenje nije predviđeno na početku i
otkriva se tek na kraju procesa. Tako je značenje procesa

268
poistovjećeno sa značenjem grada.

To je, na kraju, značenje već otprije postojećih elemenata: grad se,

poput biografije pojedinca, predstavlja kroz neke jasno određene
elemente kao što su kuća, škola, tvornica, monument. Ali ta
biografija grada i njegovih zgrada, očito tako jasno određena, ima u
sebi dovoljno mašte i zanimanja - koji nastaju upravo iz njihove
stvarnosti - da bi ga na kraju obavila mješavinom artefakata i
osjećaja koja je jača od bilo koje arhitekture ih oblika i koja odlazi
dalje od bilo koje utopijske ih formalističke vizije grada.

Mishm na bezimenu arhitekturu velikih gradova, ulica i stambenih

blokova, na kuće raštrkane po prirodi, na gradsko groblje u gradu
kao što je St. Louis, na ljude, žive i mrtve, koji su nastavili izgrađivati
grad. Na moderne gradove možemo gledati bez zanosa, ah kad bismo
mogli vidjeti okom arheologa Mikene, iza pročelja i dijelova
arhitekture pronašh bismo hkove najstarijih junaka naše kulture.

Ovaj sam uvod prvom američkom izdanju napisao gorljivo iz dva

razloga; zato što se u ponovnom čitanju, kao i u svakom iskustvu ih
oblikovanju, zrcali moj vlastiti razvoj i zato što karakter američkog
grada koji iz njega proizlazi ovoj knjizi dodaje izuzetno
svjedočanstvo.

Možda je, kao što sam rekao na početku, to značenje arhitekture

grada; poput uzorka na tepihu, koji je jasan, a ipak ga svatko
drugačije vidi. Ih radije, što je uzorak jasniji, to je otvoreniji složenijoj
evoluciji.

N ew York, 1978.

269
l i

I
Bilješke
Uvod
Urbani artefakti i teorjja o gradu
1. D e Saussure, Cours de Iinguistique
g čn šrale, ed. C h arles B a lly i A lb ert
Sechehaye (Pariš: Payot, 1922); prev. W.O.
H enderson i W.H. Chaloner, Course in
G eneral L in g n istics (N ew York;
Philosophical Library, 1959).
2. Numa-Denis Fustgel de Coulanges, La
C itč antigue. Etudes sur le culte, le droit,
les in stitu tion s de la Gršce e t de Rome
(Pariz: Durand, 1864; sljedeća izdanja
Hačette); Mommsen, Romiscbe Geschichte,
4 toma. (drugo izd., Berlin: Weidmann,
1856-57); prev. William P. Dickson, The
H isto ry o f Rom e (N ew York: C harles
Scribner’s Sons, lđ91).
3. Freyre, Casa-Grande&Senzala. Formacao
da Familia B rasileira sob o Regim e de
Eeonomia Patriarcal (Rio de Janeiro: Jose
01ym pio, 1958); F reyre, Sobrados e
mucambos. Decadćnda dopatriarcado rural
e desenvolvimento do urbanističko (Rio de
Janeiro: J. 01yumpio, 1951), vol. 2.
4. V idal de la B lach e, P rin cip es de
gčographie bumaine (lizd., Pariz: Armand
Colin, 1922).
5. Milizia, Principj di Architettura Civile
(Milan, 1832), izd. Giovanni Antolini; 2izd.
(Milano, 1847) izd. L. Masieri, S. Majocchi;
reprint s “R iproduzione a n a sta tic a
conforme all’originale” (Milano; Gabrielle
Mazzotta, 1972).
Poglavlje 1
Struktura urbanih artefekata
1. Mumford raspravlja o ideji grada kao
umjetničkog djela u uvodu svoje najljepše
knjige, sintetizirajući većinu složen e i
poticajne grade, osobito iz anglosaksonske
literature (ne isključujući viktorjjanski
eklekticizam), i zatim je razvijajući. “Grad
je činjenica u prirodi, kao pećina, jato skuša
ili mravinjak. Ali i to svjesno umjetničko
((jelo i unutar svojeg gradskog okvira drži
m noge jed n ostavn ije i osobnije oblike
umjetnosti. Um dobiva oblik u gradu; a
urbani oblici uvjetuju um, jer je prostor,
n išta m anje nego vrijem e, um jetnički
reorganiziran u gradovima: u graničnim
crtama i obrisima, u učvršćenju vodoravnih
ploha i okomitih vrhova, u korištenju ili
negiranju prirodne lokacije.... Grad je i
fizički predmet kolektivnog života i simbol
zajedničkih svrha i složnosti koje nastaju
pod takvim povoljnim okolnostima. Zajedno
sa sam im jezikom , on ostnje čovjekovo
najveće umjetničko djelo” (Lewis Mumford,
The Culture ofC ities, New York: Harcourt,
Brace & Co., 1938), str. 5. Koncepcija grada
kao u m jetn ičk og djela č esto je
karakterističan sadržaj i iskustvo u djelu
um jetnika; ponekad se im e um jetnika
povezuje s gradom. Predavanje Thomasa
Manna u Lubecku posebno je važan primjer
studije odnosa grada i literarnog djela i
samog grada kao umjetničkog djela, 5. lipnja,
1926. M ann, “L ubeck als g e istig e
Lebensform,” u Zwei Festreden (Leipzig:
Philipp Reclam, lipanj 1928), str. 7-47.
Složena analiza urbane strukture javlja se
u modemom obliku već u Montaigneovom
p u tničk om d n evn ik u , a ra zv ili su je
stru čn jaci, p u tn ic i i um jetn ici
p ro sv jetiteljstv a . M ichel E yquem de
Montaigne, Journal de voyage en Italie par
la Suisse e t l ’A llemagne en 1580 e t 1581, s
bilješkama M. De Querlona (Pariz, 1774);
izd. Maurice Rat (Pariz: Garoier Freres,
1955); prev. W.B.Waters, The Journal o f
M ontaigne’s Travels in Ita ly b y Way o f
Sm tzerland and Germanyin 1850and 1851,
3 toma. (New York: E .P .D utton & Co.,
1903).
2. Grad i priroda zajedničkog artefakta.
Lćvi-Strauss, T ristes Tropiques (Pariz;
Plon, 1955); prev. John Russell (London:
H utchinson & Co, 1961). N a str. 122
271
fran cu sk og tek sta , autor govori o
“Grad....ljudska stvar par excellence.” Na
str. 121 uvodi neke početna razmatranja o
kvaliteti prostora i tajanstvenom karakteru
evolucije grada. U ponašanju pojedinaca sve
je racionalno, ali to ne znači da se u gradu
ne može naći nesvjesni trenutak; jer grad, u
term inim a odnosa izm eđu pojedinca i
zajednice, nudi čudnu opreku. “Gradovi su
često povezani sa simfonijama i pjesmama,
a usporedba mi se čini savršeno prirodnom;
oni su, zapravo, predmeti iste vrste. Grad
može imati viši položaj jer se nalazi na
mjestu susreta prirode i varke” (str. 127).
U svojoj razradi tog argumenta, Levi-Strauss
ponavlja zaključke ekoloških studija koje se
bave odnosom između čovjeka i okoline i
izm eđu čovjeka i oblikovanja okoline.
Razunvjeti grad na konkretan način znači
uhvatiti individualnost njegovih stanovnika
- in d ivid u aln ost koja je tem elj sam ih
m onum enata; “R azum jeti grad, van
njegovih m onum enata, van p ovijesti
pjegovog kamenja, znači ponovno otkriti
sp ecifiča n način postojanja njegovih
stanovnika.”
3. Halbvvachs, La m ćm oire co llective,
predgovor Jean Duvignaud, uvod J. Michel
Alexander (Pariz: Presses Universitaires de
France, 1950: proš. i dop. izdanje, 1968).
4. C attan eova koncepcija. C attan eo,
“Agricoltura e morale”, prvi put objavljeno
u A tti della Societa d ’incoraggiamento d ’arti
e m estieri. Terza solenne distribuzione dei
prem i alla presenza di SA.I.R. ii Serenissimo
Ardduca vicere nel giom o 15 maggio 1845
(Milano, 1845), str. 3-11; kasnije u prvom
tomu Scritti completi editi ed m editi di Carlo
Cattaneo, izd. Arcangelo Ghisleri, 3 toma
(prvo izd., Milano, 1925-26). Sadaje ponovno
objavljeno zajedno s drugim djelim a
pripisanim Cattaneu, “Industria e morale,”
u opera omnia koje je objavio F. Le Monnier:
Carlo Cattaneo, S critti economici, 3 toma,
izd. Alberto Bertohni (Firenca, 1956), tom
III, str. 3-30. Navedeni odlomak je na str. 4-
5. N a tim stranama autor daje potpun okvir
272
svog koncepta prirodn ih artefakata, u
analizi u kojoj se lingvistika, ekonomija,
povijest, geografija, geologija, sociologija i
politika udružuju da bi karakterizirale
strukturu artefakata. Cak i više od njegovog
prosvjetiteljskog nasljeđa, na vidjelo u
njegovom pristupu pojedinim problemima
dolazi njegov pozitivizam. “Njemački jezik
koristi istu riječ za umjetnost građenja i
umjetnost kultiviranja: riječ 'agrikultura’
(A ckerbau) ne priziva ku ltivaciju, već
konstrukciju; kolonist je graditelj (Bauer).
Kad su neuka germanska plemena u sjeni
orla vidjela kako su Rimljani sagradili
mostove, ulice, zidove i malo drugačijim
naporom pretvorili obale Rajne i Mozela u
vinograde, prigrlili su sva ta djela samo pod
jednim nazivom. Da, narod mora graditi
svoja polja isto kako mora graditi svoje
gradove” (str. 5). Mostovi, ulice, zidovi
početak su transformacije; ta transformacija
oblikuje čovjekovo okruženje i sama postaje
poviješću. Jasn oća ove form u lacije
primijenjena na problem regije čini Cattanea
jednim od prvih stručnjaka urbanizma u
modernom sm islu ; razmotrimo njegovu
in terven ciju po pitanju problem a koji
nastaju s novim cestovnim putevima. Tako
Gabriele Rosa piše u svojoj biografiji o
Cattaneu: “Problem je bio u otvaranju
arterije izm eđu M ilana i V en ecije.
Matematičari su pomno proučili geografsko
pitanje, ne uzimajući u obzir stanovništvo,
povijest i vrhunsku ekonomiju, elemente
koji se bune protiv matematičkog reda. Za
osvjetljavanje tog novog i ozbiljnog pitanja
bio je potreban r a zn ovrstan i dubok
C attaneov um .... T ražio je pu t koji će
dozvoliti najpotpuniju privatnu dobit i javnu
korist, rekao je da se rad ne mora žrtvovati
tiraniji terena; da cilj nije toliko brzo proći,
nego učiniti brzinu profitabilnom; dolaženje
i o d lažen je b ilo bi češće n a kraćim
udaljenostima; najveći protok bio bi na liniji
koja ujedinjuje najtrajnija i najstarija
središta; i da de u Italiji tko god zanemaruje
ljubav pojedinca prem a svojoj zem lji uvijek
 sjja ti n a p ijesk u . "R osa, “C om m em orazione
di C arlo C a tta n e o ” (pro čitano n a sa sta n k u
L o m bardjjskog in s titu ta za z n a n o st i pism o,
11. stu d e n i, 1869), u R e n d ico n ti d e l R eale
I s t i t u t o L o m b a rd o , (M ilan o , 186 9 ), s tr .
1 0 6 1 -1 0 8 2 ; p o n o v n o iz d a n o k a o “ C a rlo
C a tta n e o n e lla v ita e n elle o p ere”, uvod u
S c r i tt i c o m p le ti e d iti e d in e d iti d i Carlo
ca tta n eo , to m I, pp. XHI-XXXIX.
5. Lynch, T h e Im a g e o f t h e C ity (Cam bridge,
M asa.; T echnology P re ss a n d H a rv a rd Univ.
P re ss , 1960).
6. S o rre, “G eographie u rb a in e e t ćcologie”,
U rb a n ism e e t A rch itectu re. E tu d e s ćcrites
e t p u b lie e s e n I ’h o n n e u r d e P ie rre L avedan
(P a riš: H e n ri L au ren s, 1954), s tr . 341-44;
M auss, “E ssa i s u r les v ariatio n s saissonićres
d e s socićtes eskim o. E tu d e d e m orphologie
so c ia le ”, w ith M .H . B e u c h a t, u L ’a n n ć e
sociologique, 1904-1905 (P ariz: F eliz Alcan,
1906), str. 39-132. Vidi i bilješku 1, pogl. 3.
7. O g r a d u k a o p r e d m e t u s tv o r e n o m
lju d sk o m ru k o m , vidi O scar H an d lin i J o h n
B u rch ard , izd., T h e H istorian a n d th e C ity
(C am bridge, M ass.: M .I.T. P re ss i H arv ard
U niv. P ress, 1963). J o h n S um m erson govori
o “g r a d u k ao a r te f a k tu ” u svojem eseju
“U rb a n i oblici” u toj antologiji, s tr. 165-76.
A n th o n y N:B. G arv an , u “V lasnički odnosi
u P h ilad elp h iji kao a rte fa k t” (str. 177-201),
b a c a svjetlo n a te rm in s g led išta arheologa i
a n tro p o lo g a i z a tim ra sp ra v lja : “A ko se,
d ak le, te r m in u opće m ože p rim ije n iti n a
u rb a n i kom pleks, m o ra se p rim ijen iti ta k o
d a tra ž i sve o n e vidove g ra d a i njegovog
ž iv o ta z a ko je s u m a te r ija ln a s tr u k tu r a ,
zgrade, ulice i m o n u m en ti p ra v a o ru đ a ili
a r te fa k ti” (str. 178). U to m sm islu C attaneo
g o v o ri o g r a d u k a o fizičk o j s tv a r i, k ao
k o n stru k ciji ljudskog rad a: “R ad g rad i kuće,
ja rk e , k an ale, ulice” (“In d u s tria e m o rale”,
S c r itti economici, vol. IH , s tr. 4).
8. S i t t e , D e r S t S d t b a u n a c h s e in e n
k u n s t e r l i c h e n G r u n d s a tz e n (B eč: C a rl
G r a s e r V e rla g , 188 9 ); p re v . G e o rg e R.
Collins i C h ristian e G rasem an n Collins, C ity
P la n n in g A c c o rd in g to A r tis tic P rinciples
(L on d o n : P h a id o n i N ew Y ork: R a n d o m
H ouse, 1965). N avedeni odlom ak n alazi se
n a s t r . 91 en g lesk o g iz d a n ja . S itte o v a je
bio g rafija zanim ljiva. U b iti j e b io te h n ič a r;
stu d ira o je n a V ie n n a P olytechnic i osnovao
d ržav n u p ro fe s io n a ln u š k o lu ,
S taatsgevverbeschule, 1875. u S alzb u rg u , i
k a sn ije je d n u u Beču.
9. Je an -N ic o la s-L o u is D u ra n d , P re c is d e s
le g o n s d ’A r c h i t e c t u r e d o n n ć e s a l ’E c o l
P olyteIechnic, d v a to m a. (P ariz, 1802-1805;
d ru g o izd., 1809). N av ed e n a rečen ica j e iz
d ru g o g izd an ja, to m II, s tr . 21.
1 0. F r a n c e s c o M iliz ia , P r i n c i p j d i
A r c b ite ttu r a Civile, cit. b r. 4 iz U v o d a u ovu
knjigu; n av ed en i iz ra z j e s p o četk a d ru g o g
dijela, “D ella com oditd”, s tr. 221.
11. A n to in e r y s o s to m e Q u a t r e m ć r e d e
Q u in c y , D ic tio n n a ir e h is to r iq u e
d ’A rc h ite c tu r e c o m p ren a n t d a n so n p la n le s
n o tio n s h is to r iq u e s , d e s c r ip tiv e s ,
archaeologiques, biographiques, theoriques,
didactiques e t p ra tiq u es d e c e t a rt, d v a tom a.
(P a riz, 1832). N avedeni odlom ak j e iz to m a
2, dio o “T ip u ” . O u a trć m e ro v u d efin iciju
tip a n ed av n o je uzeo Giulio C arlo A rg a n n a
p o se b n o z a n im ljiv n a č in , u A rg a n , “S u l
c o n c e tto d i tip o lo g ia a r c h i t e t t o n i c a ” , u
P ro g etto e d e stin o (M ilano: Č a sa ed itric e II
S aggiatore, 1965), s tr . 75-81. V idi i L ouis
H a u te c o e u r , H is to r ie d e V A r c h ite c tu r e
classique e n F rance, sedam tom ova.(P ariz:
A. i J . P ic a rd , 1943-57), o so b ito to m V,
R e v o lu tio n e t E m p ire . 1792-1815 (1953),
gdje H a u te c o e u r piše: “Kao što j e S ch n eid er
prim ijetio, Q u atrem ere je potvrdio d a postoji
'k o relacija izm eđu m jerila, oblika i dojm ova
koje n a š d u h od n jih p rim a ” ’(str. 122).
12. M e đ u n o v im v id o v im a i s t r a ž i v a n j a
a r h i t e k a t a o p r o b l e m im a t ip o lo g ije ,
p re d a v a n ja koja j e dao C arlo A ym onino n a
Is titu to di A rc h ite ttu ra u V eneciji osobito
s u z a n im ljiv a . U j e d n o m o d n j i h ,
“O blikovanje i koncept g rađ ev n e tipologije”,
o n tv r d i, “S to g a m o žem o p o k u š a ti
razlik o v ati n e k e 'k a ra k te ris tik e ’ g ra đ e v n ih
tipologija koje n a m om ogućavaju d a ih bolje
273
identificiram o: a) je d in stv e n o s t tem e, ča k i
a k o /je t i p / p o d ije lje n n a j e d n u ili v iše
d je la tn o sti u sv rh u izv o đ en ja p rim je re n e
e l e m e n t a r n o s t i il i j e d n o s t a v n o s t i iz
o rg an izm a; to j e p rim jen jiv o i n a m nogo
slo ž en ije slučajeve; b) in d ife re n tn o s t - u
te o r e ts k im fo rm u la c ija m a - p re m a
k o n tek stu , tj., p rem a preciznoj urbanističkoj
lo k aciji (d a li iz to g a p ro iz la z i iz v je s n a
izm jergivost ?) i oblikovanje o d n o sa koji se
b a v e je d in o svojim p la n o m k a o je d in o m
relev an tn o m granicom (n ep o tp u n odnos); c)
n ad ilažen je p rav ila g rađ ev in sk o g k o d a do
m jere u kojoj je tip k a ra k te riz ira n u p rav o
v la s titim a rh ite k to n s k im oblikom . T ip je
z a p r a v o t a k o đ e r u v j e t o v a n k o d o v im a
(higijene, sigurnosti, itd .) ali n e sa m o njim a”
(str. 9). A ym oninova p re d a v a n ja n a la z e se
u d v a to m a k o je j e o b ja v io I s t i t u t o
U n iv e rsita rio d i A r c h ite ttu ra d i V enezia,
A s p e tti e p ro b le m i della tipologia edilizia.
D o cu m en ti delco rso d i ca ra tte ri d istrib u tiv i
degli edifici. A n n o accadem ico 1.963-1964
(V e n e c ija , 1 9 6 4 ); i L a f o r m a z i o n e d e l
con cetto d i tipologia edilizia. A t t i del corso
d i ca ro tteri d istrib u tiv o degli edifici. A n n o
a cca d em ico 1 9 6 4 -1965 (V en ecija, 1965).
N e k a od tih p r e d a v a n ja p o n o v n o su
o b ja v lje n ja s p r e in a k a m a u d je lu C a rlo
A ym onino, B sig nilicato della c itta (Bari:
E d ito ri L aterza, 1975).
1 3 .M a lin o w sk i, A S c i e n t i f i c T h e o r y o f
C u ltu r e a n d O th e r E s s a y s (C h ap el H ill:
U n iv . o f N o r th C a r o lin a P r e s s , 1944).
F u n k c io n a liz a m u g e o g r a f iji. K o n c e p t
o rganičke funkcije uveo je F rie d ric h R atzel
1891, koji, analogno psihologiji, u s p o re d ile
g ra d s tjelesnim o rganom ; funkcije g ra d a su
o n e koje opravdavsgu njegovo postojanje i
razvoj. N edavne stu d ije ra z lik u ju funkcije
povezane s centralnošću i odnos p re m a općoj
regiji (A llgem eine F u n k tio n e n ) i on e koji su
povezane s osobitim fu n k cijam a (B esondere
F u n k tio n e n ) . U p o s lje d n jim s tu d ija m a
f u n k c ija im a v e ć i p r o s t o r n i o d n o s. Z a
u p o treb u ovog te rm in a u svezi s ekologijom ,
vidi b r. 29 ovog poglavlja. Iz te koncepcije,
g e o g r a f s k i f u n k c io n a liz a m n a š a o s e u
ozbiljnoj poteškoći pokušavajući klasificirati
ko m ercija ln e fu n kcije, koje s u se p riro d n o
ista k n u le . U A nthropogeographie, R atzel je
g ra d odredio kao “d u g o tra jn u kon cen traciju
ljudi i n jihovih kuća, koja p re k riv a z n a tn u
k o lič in u z e m ljiš ta i n a la z i se u s r e d iš tu
g lav n ih trgovačkih žila kucavica” . H e rm a n n
W ag n er ta k o đ e r in z istira n a g ra d u kao točki
k o n c e n t r a c i j e t r g o v in e ( H a n d e l u n d
V e rk e h r). R a tz e l, A n tro h ro p o g e o g ra p h ie,
d v a to m a . (S tu ttg a rt: J . E n g e lh o m , 1882. i
1891.; tre ć e izd., 1909. i 1922.) Z a sa ž e ta k
tih te z a n je m a č k ih geo g rafe, v id i rje č n ik
A llg e m e in e G eographie, G u s ta v F o ch ler-
H a u k e , izd. (F r a n k f u rt a m M ain: F isc h e r
B u c h e r e i , 1 9 5 9 ), o s o b ito n a t u k n i c u
“S ieđ lu n g sg eo g rap h ie” , G u n te r a G la u e rta ,
s t r . 286-311. V idi i J a c q u e lin e B e au jeu -
G a r n i e r i G e o r g e s C h a b o t, T r a i t e d e
g eographie u rb a in e (P a riš: A rm a n d Colin,
1963), i J o h n H a ro ld G eo rg e L eb o n , A n
I n t r o d u c t i o n to H u m a n G e o g r a p b y
(L ondon: H u tc h in s o n U niv. L ib ra iy , 1952;
p eto rev id ira n o izdanje, 1963).
14. C habot, L e s villes. A pergu d e geographie
h u m a in e (P ariz: A rm a n d Colin, 1948; tre ć e
iz d ., 1 9 5 8 ). C h a b o t k l a s if i c i r a g la v n e
f u n k c i j e g r a d a k a o v o jn e , tr g o v a č k e ,
in d u s trijs k e , te ra p e u ts k e , in te le k tu a ln e i
v je r s k e , t e a d m i n i s t r a t i v n e . N a k r a j u
p riz n a je d a se u g ra d u ra z lič ite fu n k cije
m eđ u so b n o m iješaju, dobivajući n a k ra ju
v rije d n o st izvornog a rte fa k ta ; m eđ u tim , on
se više bavi osnovnim i izvornim funkcijam a
nego tra jn im a rte fa k tim a . U C habotovom
u sta v u , funkcija zajedno s planom , s m a tr a
pCe tre n u tk o m u rb an ističk o g života. N jegova
koncepcija je sto g a b o g atija i a rtik u lira n ija .
15. W eb er, W ir ts c h a ft u n d G esellsch a ft.
G r u n d r is s d e r V e r s te h e n d e n S o zio lo g ie,
č e t v r t o iz d ., iz d . i u v o d J o h a n n e s
W i n c k e l m a n n , d v a to m a . ( T iib in g e n :
J.C .B .M o h r-P au l Siebeck, 1956).
16. J e a n T r i c a r t , C o u r s d e g e o g r a p h ie
h u m a in e , d v a tom a. to m I, L ’h a b ita t rural;
to m II, L ’h a b ita t urbain (P ariz: C e n tre de
 D o c u m e n t a t i o n U n i v e r s i t a i r e , 1 9 6 3 ).
T ric a r t p rim jeć u je , “P o p iit sv a k e stu d ije
a r t e f a k a t a r a z m a tr a n ih u se b i sa m im a ,
u r b a n i s t i č k a m o rfo lo g ija p r e t p o s t a v l j a
konverg en ciju d a to sti uobičajeno u zetih iz
različitih disciplina: u rb a n iz m a , sociologije,
povijesti, poličke ekonom ije, sam og zakona.
Z a n a s je dovoljno d a t a konvergencija kao
cilj im a a n a liz u i o b jašnjepje k o n k re tn o g
a rte fa k ta , k rajo lik a, d a bism o m ogli tv rd iti
d a im a svoje m jesto u n u t a r g eo g rafsk o g
o k v ira.” (tom II, str. 4)
1 7 . R ic h a r d U p d e g r a f f R a tc lif f , ‘‘T h e
D y nam ics o f E fficiency in th e L ocational
D istrib u tio n o f U rb a n A ctivities”, u H arold
M elvin M ayer i Clyde F re d erick K ohn, izd.,
R e a d in g s in U rban G eo g ra p h y (Chicago:
U niv. o f Chicago P re ss, 1959), s tr . 299-324;
n av ed en i odlom ak je n a s tr. 299.
18. M a rc e l P o e t e , I n t r o d u c t i o n a
I’U rbanism e. L ’ćvo lu tio n des villes, la lecon
d e l ’a n tiq u ite (Pariz: B oivin & Cie., 1929).
U zim ajući u o b zir u tjecaj koji je P o e te im ao
n a u rb a n istič k e stu d ije, vidi časopis L a vie
urbaine, koji je objavio In s titu t d ’U rbanism e
d e l'U n iv e rsite de P a riš a la S orbonne, pod
L avedanovim rukovodstvom . Č asopis, koji
je izlazio tr i p u ta godišnje od 1920 do 1940.,
objavljivao j e stu d ije i istra ž iv a n ja o grad u ,
p rv en stv en o povijesnog k a r a k te r a i prilično
v iso k e ra z in e . P o e te o v o m o n u m e n ta ln o
d je lo , m o ž d a b e z p r e m c a u n u t a r
qjelokupnom tijela s tu d ija o g ra d u , je U ne
vie d e cite. P a riš d e sa n a issance a n o sjo u rs,
č etiri to m a. (P ariz: A u g u ste P icard , 1924-
1931): to m I, L a je u n e s se . D es origines a u x
te m p s m o d e m e s (1924); to m U , L a d t e de
la R enaissance. D u m ilieu d u X V e siecle a la
f i n d u X V I e s ie c le (1 9 2 7 ); to m I I I , L a
sp iritu a lite d e la cite classique. L e s origines
d e la c itć m o d e m e (X V Ie - X V I I e siecles)
(1931); album , S ix ce n ts illustrations d ’apres
le s d o cu m en ts, accom pagnees d e legends e t
d ’u n exp o se h is to r iq u e (1925). S tu d ije o
P a riz u sa ž e te su u M arcel P o ete, C o m m en t
s ’e s t fo rm e P a riš (P ariz: H a c h e tte , 1925).
M um ford j e tu k n jig u opisao k ao tem eljni
J
te k s t b o g at zn an jem cijelog života.
19. In tro d u c tio n a I'U rb a n ism e....., str. 60.
20. L aved an o v a djela uklju ču ju Geographie
d es villes (P ariz: G allim ard, 1936; rev. izd.
1959) i H isto ire de l ’u rbanism e, t r i to m a
(P ariz: H e n ri L a u re n s, J.926-1952): to m I,
A n tiq u ite . M o yen -A g e (1926; d rugo izd. s
d ijelo m o a n tic i p o tp u n o r e v id ira n im , s
J e a n n e H u g u e n e y , 1 9 6 6 ); to m I I,
R en a issa n ce e t te m p s m o d ern es (1941; rev.
izd., 1959); to m III, E p o q u e contem poraine
(1 9 5 2 ). T a k o đ e r L a v e d a n , L e s v ille s
fra n c a ise s (P a riz : V in c e n t, F re a l & Cie.,
1960) .
21. P ro sv jetiteljsk a m isao. O odnosu izm eđu
z g ra d a i g ra d a , V o lta ire je n p r.
n a p is a o :" M n o g i s u g r a đ a n i s a g r a d i l i
veličan stv en e zgrade, a h p u n o rafin iran ijeg
le g r a n d g o u t u u n u tra šn jo s ti nego vanjštini,
i više zad o v o ljav aju ći u k u s z a lu k su z o m
p r iv a tn ih o so b a n eg o o sn a ž u ju ć i g r a d ” .
F ra n co is M a rie A ro u e t d e V oltaire, L e siecle
d e L o u is X I V (p rv o d e fin itiv n o iz d a n je ,
1768b u O eu vres co m p letes d e Voltaire, 4
to m a (P a riz, 1827-1829). O dlom ak j e iz III
to m a , s t r . 2 9 9 3 . V id i i J e a n M a r i e t t e ,
L ’A r c h ite c tu r e fra n c o ise, ou R e c e u il d e s
P la n s, E le v a tio n s , co u p es e t P ro file s d e s
E g lis e s , P a la is , H o t e l s , & M a is o n s
p a rticu lierb s d e P a riš & d e s c h a te a u w e t
M a iso n s d e C am pagne ou d e P laisance d es
E n viro n s, & d e s p lu sie r u s a u tre s E n d ro its
d e F rance, B a tis n o u v e lle m e n t p a s le s p lu s
h a b ils A r c h i t e c t e s e t le v e s e t m e s u r e s
e x a c te m e n t s u r le s liu x, t r i to m a (P a riz,
1727-1832). O va velika zb irk a reljefa zgrada,
koju je izdao izdavač i tis k a r J e a n M a riette,
p o n o v n o j e i z d a n a o d s t r a n e L o u is a
H a u te c o e u r a , L ’A r c h i t e c t u r e fr a n c a is e
(P ariz-B ru ssels: G. V an O est, 1927). V idi i
A n th o n y B lu n t, F rancois M a n sa rt a n d th e
O rig in s o f F re n c h C lassical A r c h ite c tu r e
(London: W a rb u rg In s titu te , 1941).
2 2 . F r a n c e s c o M iliz ia , P r i n c i p j d i
A r c h i t e t t u r a C ivile. M iliz ie v a r a s p r a v a
podijeljena j e n a t r i dijela: “P a r te p rim a .
D e lla b e lle z z a ”, “P a r t e se c o n d a . D e lla
275
čo m o d itž ”, “P a r t e te rz a . D ella so lid ita delle
fab b rich e” .
23. Ibid., s tr . 371, iz “P a r te se co n d a”.
24. Ibid., s tr . 663, iz “C o n d u sio n e d ella te rz a
p a r te e di t u t t a l’o p era” .
25. Ibid., s tr . 418, iz “P a r t e se co n d a”.
26. Ibid., s tr . 420, iz “P a r t e se co n d a”.
27. Ibid., s tr . 235, iz “P a r t e se co n d a”.
28. Ibid., s tr . 236, iz “P a r t e se co n d a”.
29. T re tm a n ovog p ro b lem a m o r a t će u z e ti
u o b zir v e lik u te m u ekologije koje se razv ila
u k lasič n im cjelim a H u m b o ld ta, G riseb ac h a
i W a rm in g a , i n a s ta v lja s e do m o d e rn o g
r a z d o b l j a . A le x a n d r e d e H u m b o l d t /
A le x a n d e r v o n H u m n b o ld t/, E a sa i s u r ia
g eo g ra p h ie d e s p la n tes, accom pagnee d ’u n
ta b le a u p h y s iq u e des r e g io n s
e q u i n o x i a l e s ...( P a r i z , 1 8 0 5 ). A u g u s t
G riseb ac h , d ie V eg eta tio n d e r E r d e n a ch
ih r e r k lim a tisc h e n A n o rd n u n g . e in A b riss
d e r V e r g le s c h e n d e n G e o g r a p h ie d e
P fla n z e n , d v a to m a (L e ip z ig : W ilh e lm
E n g le m a n n , 1872). E u g e n iu s W a rm in g ,
O eeology o fP la n ts . A n In tro d u c tio n to th e
S t u d y o f P la n t C o m m u n it i e s (O x fo rd :
C laren d o n P re ss, 1909); izvorno izd an je n a
d a n s k o m ( C o p e n h a g e n : P .G .P h i l i p s e n ,
1 8 9 5 ). N jih o v e p o l a z n e t o č k e s u
p rep o zn av an je "oblika r a s t a ” v r s ta i njihov
n a p o r d a p re p o z n a ju v a p js k e č im b e n ik e
( fiz ič k o o k r u ž e n je ) a d a n e z a n e m a r e
r a z m a t r a l e recip ro č n ih d je la tn o sti m ed u
živim bićim a, uključujući čovjeka. Z a isc rp n u
b i b l i o g r a f i j u , v id i J e a n B r u n h e s , L a
g eo g ra p h ie h u m a in e. E ssa i d e d a ssiS c a tio n
p o sitiv e . P rin c ip e s e t e x e m p le s (C hicago:
R a n d M c N a lly , 1 9 2 0 ). f a s c i n a c ij a
u r b a n iz m o m u t i m j e s t u d i j a m a o č ita .
T e rm in h u m a n ecologypotičejoš od R o b e rta
P a r k a (1 9 2 1 ). A m o s H .H a w le y , H u m a n
Ecology. A T h e o ry o f C o m m u n ity S tr u c tu r e
(N e w Y o rk : R o n a ld P r e s s , 195 0 ). V id i i
b ilje š k u 13 o v o g p o g la v lja i b ilje š k u 1,
poglavlje 3.
3 0 . S ljed eći esej j e z a n im ljiv , p r e m d a se
z a p ra v o n e te m e lji n a s tu d iji g r a d a k a o
k o n k r e tn o g a r t e f a k ta : E ti e n n e S o u ria u
276
“C o n trib u tio n & la physiologie d e s cites. L e
v e g e ta l v ille o u rh y m e e t r a is o n ” , u
U rb a n ism e e t A rc h ite c tu re . E tu d e s Z c rite s
e n V h o n e u rd e P ie rr e L a v e d a n (P ariz: H e n ri
L a u re n s, 1954), s tr. 347-54.
31. M ilizia, P r in d p j d i A r c h ite ttu r a civile,
s tr . 235.
32. C h a rle s B au d elaire, L e s F le u rs d u M al,
d r u g o izd . (P a riz : P o u le t-m a la s s is e t d e
B ra ise , 1861). M e đ u k ritič k im iz d a n jim a
ovog djela, vidi osobito J . C rep et, G .B lin, c.
Pichois, izd. (Pariz: J . C orti, 1968). N avedeni
stih o v i s u iz “T a b le a u x p a risie n s”, b r . 89,
“L e C y g n e ” . B a u d e la ire je je d n a od
lite ra rn ih fig u ra čija j e k ritič k a in tu itiv n o s t
o a rh ite k tu ri i g rad u m eđu
najupečatljivijim a.
Poglavlje 2
P r im a r n i ele m e n ti i k o n c e p t p o d ru čja
1. O v aj t i p k o n c e p c ije g r a d a i n je g o v ih
dijelova tem elj j e te o rije u rb a n iz m a F r itz a
S ch u m ach era; ja v lja se u p la n u z a K o b i iz
1921., i u onom p u n o p o zn atijem iz 1930. z a
H a m b u r g . Z a S c h u m a c h e r o v u t e o r i ju ,
najvažnije djelo je njegov V om S ta d teb a u z u r
L a n d esp la n u n g u n d Fragen Sta d teb a u lich er
G e s ta ltu n g (T u b in eg en : E r n s t W a s m u th ,
1951). V idi osobito poglavlje n a s tr . 37 koje
se b a v i “ra z lič itim z a h tje v im a
(A n fo r d e ru n g e n ) d ije lo v a g ra d a ”:
d ife re n c ija c ija m o d e rn o g g r a d a j e g la v n a
zn ača jk a njegove in d iv id u aln o sti (E ig e n a rt),
k ao š to i sv e ajegove zo n e te ž e što ja s n ije m
odjeljivanju je d n ih od d ru g ih . N a č in n a koji
je o b lik o v a n i n je g o v i c ilje v i
( G e s ta ltu n g s a u fs g a b e ) k a r a k t e r i z i r a j u
njegovu s tr u k tu r u n eo v isn o od bilo kojeg
pojedinog z a k o n a ili fo rm aln o g p rin cip a. Z a
p la n H a m b u rg a vidi F ritz S ch u m ach er, Z u m
W iederaufbau H a m b u rg s, za p is o ra sp ra v i
u h a m b u r š k o j v ije ć n ic i, 10. l i s t o p a d a ,
1945.(H am burg: J o h a n n T r a u tm a n n , 1945);
ponovno izdanje S c h u m a c h e r, S tr o m u n g e n
in d e u ts c h e r B a u k u n s t s e it 1800 (Leipzig:
E .A S e em an n , 1935; d ru g o izd., K eln, 1955).
T akođer , v id i G e m e in s a m e r
L a n d e s p la n u n g s ra t H am b u rg /S ch lesw ig -
H o lstein , L etig ed a n ken u n d E m p feh lu n g en
(H a m b u rg -K ie l, 1960). U sv e zi p o d ru m a
s t u d i j e i n e k ih tu m a č e n j a “ p r ir o d n o g
p o d ru čja” u sm islu izvornog područja, vidi
m o ju stu d iju , A ldo R ossi, C o n tr ib u to a l
p ro b lem a d e i ra p p o rti fra tipologia edilizia
e m orfologia urbana. E sa m e d i u n ’area di
stu d io di dMilano, con particolare atten zio n e
a/fe tipologie edlizie p ro d o tte da in te r v e n ti
p r iv a ti (M ilano: Istitu to L om bardo p e r gli
S tu d i Econom ici e Sociali /I.L.S.E.S./, 1964).
2 .0 p red m etu am eričk a sociologija i č ik a š k a
Škola, vidi s^edeče: E m e s t W. Burgess, “T he
D e te rm in a tio n o f G ra d ie n ts in th e G row th
o f th e C ity” , u P roceedings o f t h e A m erica n
Sociological Society, XVIII, 1923, str. 85-97,
ponovno objavljeno u R obert E. P a rk , E m e s t
W. Burgess, R oderick D. M cKenzie, T h e C ity
(Chicago: Univ. o f Chicago P re ss, 1925), s
u v o d o m M o r r is a J a n o w i t z a (C h ic a g o i
L ondon: U niv. o f C hicago P re ss, 1967).
3. H o m er H oyt, T h e S tr u c tu r e a n d Grovsrth
o f R e sid e n tia l N eighborhoods in A m erica n
C i t i e s ( W a š in g to n : F e d e r a l H o u s in g
A đ m in istratio n , 1939). Z a d iskusiju n ek ih
te z a am eričk ih u rb a n istič k ih sociologa, vidi
S o rre , “G eo g ra p h ie u r b a in e e t ecologie”
(nav. bilj. 6, poglavlje 1).
4. B a u m e is te r o v o g la v n o d je lo j e
S t a d t e r w e i t e r u n g e n in te c b n i s c h e r ,
b a u p o liz e ilic h e r u n d w ir ts c h a ftlic h e r
B e z ie h u n g (B erlin: E m s t u n d K o m , 1876).
T o je p rv a n jem ačk a knjiga koja se n a veliko
čitala.
5. O B e rlin s k im k o d o v im a, v id i W e rn e r
H egem ann, D as ste in e m e Berlin...., nav. bilj.
12 ovog poglavlja, i pos. dio o “T ipološki
p ro b lem sta n o v an ja u B e rlin u ” u poglavlju
2 ove knjige.
6. U rb a n a prom jenljivost g rad a B eča osobito
je zan im ljiv a zbog povijesnog zn ače n ja ovog
g ra d a i o p sežn e postojeće d o kum entacije.
W eichbild kojeg je identificirao H assin g er
n ije b a š ru b n o s t; ra z lik u je se v la s tito m
slikom , i ča k i d a n a s čini visoko tip ičan vid
B eča kao Jo seip latz. O pća evolucija g ra d a
najbolje se m ože ra z u m je ti p ro u čav an jem
k o n s t i t u c i j e i r a s p o d je le p o je d in a č n ih
p o d ru čja čije je k o rišten je u sk o povezano sa
sta n o v a n je m . P rir o d a sta n o v a n ja u B eču
v e lik im j e d ije lo m o b ja š n je n a p o m o ć u
H o fq u a rtiersp flich t. T a reg u lacija u svezi je
s postavljanjem H absburškog dvora u gradu;
n e m o g a v š i z a d o v o ljiti r e z i d e n c i j a l n e
p o tre b e b r o jn ih đ v o rja n a , z a k o n je
p r o m ij e n j e n ta k o d a s u p r i v a t n i
zem ljoposjednici bili prisiljeni opskrbljivati
č e tv rti p re m a p o treb am a tijek o m d vorskih
z a sje d a n ja To je značilo u n ište n je tro k a tn ih
gotičkih k u ć a u razdoblju b a ro k a u sv rh u
po d izan ja še sto k a tn ic a i se d m e ro k a tn ic a s
d v a ili t r i p o d z e m n a k a t a . V r i j e d n o s t
zem ljišta u n u ta r zid in a već j e p o sta la ta k o
v iso k a 1700. d a s u n a js ir o m a š n ije k la s e
sta n o v n iš tv a i o b rtn ic i bili p risiljen i otići u
v an jsk e četv rti, koje s u n a s ta le n a k o n 1683.
Z anim ljivo j e p rim ije titi k a k o u to m slučaju
sh e m a tsk o tu m ačen je pojave u rb a n iz m a n e
objašnjava oblikovanje g ra d a do 19. stoljeća;
k ad je , n ak o n 1850., započeo p ro ces r a s ta
in d u strijsk o g razdoblja, B eč j e već u n ištio
dio svog sta ro g grad a. V idi i A ldo R ossi, “U n
piano p e r V ien n a”, C asabelia-continuiti, b r.
2 7 7 ( s r p a n j 1 9 6 3 ), s t r . 2 -2 1 , p o n o v n o
o b ja v lje n o u A ld o R o s s i, S c r i t t i s c e l t i
s u ll’a rc h ite ttu r a e la citta, 1956-1972, izd. i
u v o d n a p is a o R osaldo B o n ica lz i (M ilano:
C lup /C ooperativa L ibreria U n iv e rsita ria del
P o lite c n ic o , 1 9 7 5 ), s t r . 1 9 3 -2 0 8 ; H u g o
H asin g er, K u n s th isto r is c h e r A tla s d e r K .K .
R eich sh a u p t- u n d B e sid e n z sta d t W ien un
V e rz e ic h n is der e r h a lte n s w e r te n
h isto risc h e n , K u n s t- u n d N a tu r d e n k m a le
d e s W ien er S ta d tb ild e s (Beč: A n to n S chroll
& C o ., 1 9 1 6 ); R o la n d R a in e r ,
P la n u n g s k o n z e p t W ien (Beč: V e rla g f u r
Ju g e n d u n d Volk, 1962). V idi i časopis D er
A u f b a u : o s o b ito b r . 4 /5 iz 1 9 6 1 .,
G e m e in m r tsc h a fl, P la n en u n d B a u en ; b r.
7/8 iz 1 9 6 1 ,1 9 4 6 -1 9 6 1 ,1 5 J a h te , s člankom
G e o r g a C o n d i t t a , “S t a d t p a n u n g u n d
P n a lu n g sg ru n d la g e n ” ; b r. 11/12 iz 1962.,
A u sse n b e zir k e d e r S ta d t W ien, s član cim a
277
S o k r a t i s a D i m i t r i o u a , “ D ie W ie n e r
G u r te ls tr a s s e ” , i K a rla F e ltin e k a ,
“ K u ltu re lle M itte lp u n k te in d e n W ien er
A u ssen b ezirk e.” N a k ra ju , vidi R o b e rt E.
D ic k in so n , T h e W e st E u r o p e a n C ity: A
G e o g r a p h ic a l I n t e r p r e t a t i o n (L o n d o n :
R ou tled g e & K egan P au l, 1951; rev. izd.,
1 9 61); v id i o so b ito d io u p o g la v lju 10,
“V ienna: C ap ital o f A u s tria ” , s tr . 184-94.
7. L ynch, T h e Im age o f th e C ity, s tr . 66-67.
8. Ibid., s tr . 70-71.
9. E u g e n e - E m m a n u e l V io lle t- le - D u c .
D ic tio n n a ir e r a is o n n e d e V A r c h ite c tu r e
frangaise d u X Ie au X V Ie siecle, 10 tom ova
(P ariz: A n cien n e M aison M orel, 1854-69);
n av ed en i od lo m ak je iz to m a V I, “M aiso n ”,
s tr. 214.
10. Z a o b ja š n je n je H o f q u a r t i e r s p f l i c h t
zak o n a v idi bilješku 5 ovog poglavlja.
11. B e h r e n s , “ D ie G e m e in d e W ie n a ls
B a u h e rr”, Bauvrelt, b r. 42 (1928); objavljeno
n a ta lija n sk o m s m o jim u v o d o m , “ P e t e r
B e h r e n s e i i p r o b le m a d e l l ’a b i t a z i o n e
m o d e rn a ,” C a sa b ella -c o n tin u ita , b r . 240
(lipanj 1960). U to m član k u govorio sa m da
s e t e m e l j n a t e m a t i k a t o g n je m a č k o g
s tr u č n ja k a u p o d ru č ju s ta n o v a n ja m ože
sa žeti u dvije glavne točke: -1) sa m o su sta v
n is k ih k u ć a s v rto v im a , u k o m b in a c iji s
v iš e k a tn ic a m a , u b riž ljiv o o d a b ra n o m i
p ro u čen o m području, čini č e tv rt skladnom ,
p r i k la d n o m za ž iv o t j a v n o s t i i a s o c i j a t iv n o g ž iv o ta , k o ji ć e m o ć i
ekonom ičnom ; 2) m a te rija li i p o jed in ačn i
d ije lo v i k o n s t r u k c i j e m o ra ju b iti
s ta n d a rd iz ira n i. Do 1910. B e h re n s je već
pojasnio fo rm ativne procese novog u rb a n o g
p r o s to r a . U sv e zi p r o b le m a s ta n o v a n ja
p o k r e t a m o d e r n e , v id i I n t e r n a t i o n a l e
K o n g resse f u r N e u e s B au en , Z u rich , D ie
W o h n u n g fu r d a s E x is te n z m in im u m
(F ra n k fu rt a m M ain: E n g le rt & S chlosser,
1930; treće izd., S tu ttg a rt: Ju liu s H offm ann,
1 9 3 3 ). O v a k n jig a , k o ja i z v j e š ta v a o
z a p is n ic im a d ru g o g C .I.A .M .-a (C o n g res
In te rn a tio n a u x d ’A rc h ite c tu re M o d e m e),
o d ržan o g u F ra n k fu rtu 1929., sa d rž i glav n a
p isa n a d jela a rh ite k a ta m o d e m e o problem u
278
sta n o v a n ja , m eđ u k o jim a su: E m s t M ay,
“D ie W ohn u n g f u r d a s E x iste n z m in im u m ” ;
W a l t e r G r o p iu s , “ D ie s o z io lo g is c h e n
G ru n d la g e n d e r M in im alw o h n u n g f u r die
s ta d tis c h e In d u s tr ie b e v o lk e ru n g ” ; L e
C o rb u sie r i P ie rre J e a n n e re t, “A nalyse d es
ele m e n ts fo n d a m e n ta u x d u p ro b lem e d e la
“ M a is o n M i n i m u m ’” ; H a n s S c h m id t,
“B a u v o rsc h rifte n u n d M in im alw o h n u n g .”
K njiga je p re v e d e n a n a ta lijan sk i, s d ugim
u v o d o m C a r l a A y m o n in a , z a je d n o s a
zap isn icim a tre ć e g C .IA ..M .-a o d rž a n o g u
B ru x e lle s u 1930. k o ji s e u sre d o to č io n a
p ita n je “M etodi c o n s tru ttiv i razio n ali. C ase
b asse, m edie e a lte .” O n ek im m etodološkim
v id o v im a p o k r e ta m o d e rn e , v id i E rn e s to
R o g e r s , “ P r o b l e m i d i m e to d o (L a
p refab b ricazio n e)”, 1944. i 1949.; ponovno
o b ja v lje n o u R o g e rs, E sp e r ie n z a
d e ll’a r c h ite ttu r a (T u rin : G iu lio E in a u d i,
1958), s tr . 80-81. P ro b le m sta n o v a n ja kod
m o d ern o g p o k re ta v rh u n sk im j e n ačin o m
a n a liz ira o G iuseppe S am o n a, koji se b av i
š iro k im ra sp o n o m tih p ita n ja ,
u s r e d o t o č u j u ć i s e n a o d n o s iz m e đ u
a r h ite k tu re i g rad a. V rijedi n a v e sti sljedeći
odlom ak iz S am onaovog eseja: “T ra ž io se
o rg an izam koji će se polem ički s u p ro tsta v iti
k ao tičn o j k o rp u len ciji postojećeg g ra d a , i
s to g a s e sv im sv o jiim d j e l a t n o s t i m a i
u s lu g a m a p rila g o d iti p o tre b a m a
p ro g ra m ira ti svoje p o n ašan je sh e m atsk o m
preciznošću već postavljenog sta n d a rd a za
sve ak tiv n o sti, i koji će se m oći p re v e sti u
d o b r o o d r e đ e n e d im e n z ije . G o to v o
in stitu cio n aln o značenje 'm je rila ’ kao m jere
svih a k tiv n o sti spriječavalo je d o ž iv lja v a le
u r b a n i h s itu a c ija u k o n t e k s tu n jih o v ih
d ru š tv e n ih p rim je n a , p ro b ija n je n jih o v ih
d i s k o n t i n u i t e t a i s l o ž e n o s t i , j e r se
e k s p lo z iv n i u d a r n jih o v ih s n a g a i
k o n tra d ik to rn i in te re si n isu m ogli svesti n a
je d n u shem u, čak i ako je teh n ičk i sa v ršen a.”
G iu s e p p e S a m o n a , L ’u r b a n i s t i c a e
I ’a v v e n ir e d ella c itth n e g li s t a t i e u r o p e i
(B ari: L aterza , 1969; d ru g o p ro šire n o izd.,
1971), s tr. 99-100 p rvog izdanja.
1 2 . J e a n G o t t m a n , M e g a lo p o lis . T h e
U rb a n ized N o r th e a ste r n S ea b o a rd o f th e
U n ited S ta tes, uvod A u gust H eckscher (New
York: T w en tieth C en tu ry F u n d , 1961; drugo
izd., C am bridge, M ass.; M .I.T. P re ss, 1964).
13. O v a s t u d i j a s t a n o v a n j a u B e r l i n u
ra z v ije n a je u m ojem član k u , Aldo Rossi,
“ A s p e tti d e lla tip o lo g ia r e s id e n z ia le a
B e r lin o ” , C a s a b e lla -c o n tin u itš , b r . 288
(lipanj 1964), str. 10-20; ponovno izdanje u
S c r i t t i s c e l t i..., s t r . 2 3 7 -5 2 . G la v n e
p u b lik a c ije o B e r lin u u k lju č u ju L o u is
H erb ert, D ie Geographische G liederungvon
G r o s s - B e r lin . L a n d e r k i in d l i c h e
F o r s c h u n g e n ( S t u ttg a r t, 1936); W e rn e r
H egem ann, d a s s te in e m e B erlin. G eschichte
d e r grO ssten M ie tk a s e m e n s ta d tin d e r W elt
(Berlin: K iep en h au er, 1930; ponovno izdano
B erlin: U llstein , 1963); R o b e rtE . D ickinson,
T h e W e stE u ro p e a n C ity...(nav. bilj. 5 ovog
poglavlja), osobito poglavlje 13, “B erlin”, str.
236-49; F ritz S ch u m acher, S tro m u n g e n in
d e u ts c h e r B a u k u n s t se it 1800 (nav. bilj. 1
ovog p o g lav lja); E ric h H a e n e l, H e in ric h
T s c h a r m a n n , D a s K le in w o h n h a u s d e r
N e u z e it (Leipzig: J :J : W eber, 1913); W alter
M tiller-W ulckow , D eu tsch e B a u k u n s t d e r
G eg en w a rt (K onigstein im T aunus-L eipzig:
K a rl R o b e rt L angew iesche, 1909); H e rm a n
Z iller, S c h in k e l (Bielefeld-Leipzig; V elhagen
& K lasing, 1897); W . F re d , D ie W o h n u n g
u n d i h r e A u s s t a t t u n g ( B ie le f e ld -
L eipzig:V elhagen & K lasing, 1903); H ein z
J o h a n n e s , N e u e s B a u e n in B e r lin . E in
F u h r e r m i t 1 6 8 B ild e m (B erlin: D e u tsch er
K u n s tv e r l a g , 1 9 3 1 ); r o l f B a v e , H a n s -
Jo a c h im K nofel, B a u e n s e it 1900 in B erlin
(B erlin: K iep ert, 1968); A dolf B ehne, V om
A n h a l t e r b i s z u m B a u h a u s (1 9 2 2 ;
p o n o v ljen o iz d a n je u B a u w e lt, b r. 41-42,
1961); P e te r B e h ren s, “D fu tu ro di B erlino”,
C asabelia-continuita, b r. 240 (lipanj 1960),
s t r . 3 3 , p r ije v o d č l a n k a o b ja v lje n o g u
n o v in am a B erlinerM orgenpost, 27. studeni,
1 9 1 2 . v id i i slje d e ć e časo p ise : M o d e r n e
B a u fo rm e n (osobito godine izm eđu 1920 i
1930); B a u w e lt; D e u ts c h e A r c h ite k tu r ; i
publikacije D eu tsch e B auakadem ie, B erlin
i I n s titu t fu r ra u m fo rsc h u n g , B ad
G odesberg.
14. U ta lija n s k o j l i t e r a t u r i S ie d lu n g je
n e p re c iz n o i n e s re tn o p re v e d e n k ao
quartiere. Riječ zapravo im a p u n o općenitije
z n a č e n je “n a s e lja v a n je ” i “k o lo n ija ” ; n a
v e lik o je k o r iš te n z a o z n a č a v a n je n o v ih
rezid en cijaln ih razvoja n a r u b u njem ačkih
g radova. H a ssin g e r određuje S ie d lu n g n a
sljedeći način: " S ie d lu n g je , u širem sm islu
riječi, svako ljudsko naselje, ča k i lovčevo
sk lo n ište...k ao i ta b o ri n o m ad sk ih p a s tira
koji bi neko vrijem e ostali n a jed n o m m jestu,
ili p o d ig n u to m je s to o b ita v a n ja , p o p u t
fa rm e , se la ili g r a d a .” F ritz K lu te , izd.,
A llg e m e in e G eo g ra p h ie. H a n d b u c h d e r
G eo g ra p h isch er W isse n sch a ft, (P o tsd am :
d v a to m a, 1933), to m II, s tr. 403. T o je dio
o p širn o g d je la pod u p ra v lja n je m K lu te a ,
sa stav ljen o g od, osim dva nav ed en a to m a (
to m I, P h ysika lisc h e G eographie; to m II,
D as L eb en a u f d e r E rde), jo š 11 tom ova o
reg io n aln o j g eografiji o bjavljenih izm eđ u
1930. i 1939. H ugo H a ssin g e r odgovoran je
z a d io “D ie G e o g ra p h ie d e s M e n s c h e n
(A nthropogeographie), to m II, s tr . 167-542,
s poglavljem o “S iedlungsgeographie” , str.
403-56.
1 5 . R a s m u s s e n , T o w n a n d B u il d i n g s
D e sc rib e d in D ra w in g s a n d W o rd s (prvo
a m e r i č k o i z d a n je , C a m b r id g e , M a s s .:
H a r v a r d U n iv . P r e s s , 1 9 5 1 ). O V ille
R a d ie u s e , v id i L e C o r b u s ie r , L a V ille
R a d ie u s e . E l e m e n t s d ’u n e d o c t r in e
d ’u r b a n i s m e p o u r I ’e q u i p e m e n t d e la
civilisation m achiniste (Boulogne-sur-Seine:
E d itio n s d e “L ’A rch itectu re d ’A ujourd’h u i”,
1935; ponovno izdanje P ariz: V incent, F re al
& C ie., 1964). Z a m o d e rn o v re d n o v a n je
v r t n o g g r a d a , n a js u v re m e n ije j e i d a lje
R odw inovo m išljen je koji d a je p re c iz n o i
p r a k tič n o v r e d n o v a n je N o v ih g r a d o v a i
c jelo k u p n o g eng lesk o g u rb a n o g isk u stv a .
Lloyd Rodw in, T h e B ritish N e w T ow n P olicy
(C am bridge, M ass.: H a rv a rd U niv. P re ss,
279
 1 9 5 6 ). S a ž im a ju ć i r a z l i č i t e e n g l e s k e
p retp o sta v k e , R odw in tv rd i: “P re tp o sta v k e
om ogućavaju, osobito p red lag ačim a, d ru g i
p rik a z b rita n s k e sk lo n o sti i d o m išljato sti u
k o m p r o m is u , u k r a t k o , 'e n g l e s k i u m u
n a jb o lje m iz d a n j u : u v i j e k u d o d i r u s
p ra k tič n im , u v ijek u vidokrugu* id ealn o g ’.
O d s v ih H o w a r d o v ih in v e n c ija , o v a s e
p o k azala naju spješnijom . K ako j e v elik bio
o ^ jek tih id eja n a ra z m išlja n ja n e k ih osoba
u v je rljiv o j e p o k a z a la p r im je d b a L e w isa
M u m fo rd a; ’N a p o četk u 20. stoljeća, dvije
n o v e invencije zadobile s u ob lik p re d n a š im
očim a; av io n i v r tn i g ra d , o b a p re te č e novog
doba: p rv a j e čovjeku d a la k r ila a d r u g a m u
ob ećala bolje o b ita v a lište k a d se s p u s ti n a
zem lju. ” ’(str. 12). O d lo m ak koji j e R odw in
n av eo j e iz L ew is M um fo rd , “T h e G a rd e n
C ity Id e a a n d M o d e m P la n n in g ”, u v o d je
1945 n a p is a n z a 4jelo E b e n e z e ra H o w a rd a
G arden C ities o fT o m o r r o w (L ondon: F a b e r
a n d F a b e r , 1 9 4 5 ; p r v o iz d a n o k a o
Tom orrow : A P ea cefu l P a th to R e a lR e fo r m
1898.; d ru g o rev . izd. p o d naslovom G arden
C ities o fT o m o rr o w , 1902)
16. S u g estiv n u ali i p ro b le m a tič n u p ro cjen u
en gleskog isk u stv a iznio j e D oglio u č la n k u
k oji s m a tr a m je d n im od n q jp o tic a jn ljih i
n ajin telig en tn ijih u talijan sk o j p osljeratnoj
lite ra tu r i o u rb a n iz m u , “L ’equivoco della
titta -g ia rd in o ” , U rbanistica, X X III, b r . 13
(1953), s tr . 56-66; ovaj je č la n a k izv a d a k iz
v e ć e g e s e ja o b ja v lje n o g u d ije lo v im a u
V o lo n td , V III, b r . 1 /2 ,3 ,4 ,5 ,6 /7 (1 9 5 3 );
p o n o v n o iz d a n je p o d is tim n a s lo v o m u
o b lik u p a m f le ta (N a p u lj: E d iz io n i R .L .,
1953; d ru g o izd., F lorenca: C re sc ita P o litica
E d itrice, 1974). V rtn i g rad , s a svim svojim
im plikacijam a, čini ž a riš n u to čk u od velike
v ažn o sti za eu ropsku a r h ite k tu ru i tra ž i vrlo
d e taljn u stu d iju .
17. Doglio, op. rit., s tr . 56.
18. W illy H ellpach, M en sc h a n d V o lk d e r
G r o ss sta d t ( S tu ttg a r t: F e r d in a n d E n k e ,
1 9 3 9 ; d r u g o re v . iz d ., 1 9 5 2 ). N a v o d , iz
P re d g o v o ra ove kn jig e (str. 9), zak lju ču je
izv ješta j o “T h e o rig in a n d fo rm a tio n o f
280
u r b a n e th n ic ty p e s”, koju j e d ao H ellp ach
19 3 5 . n a I n te rn a c io n a ln o m k o n g re s u
d em o g rafa u B erlin u .
19. D avid Lew is, “C om plesso resid en ziale
P a r k H i l l a S h e f f ie ld . U n ’e s p e r i e n z a
riv o lu z io n a ria ” , C a sa b ella -c o n tin u ita , b r .
2 6 3 (s v ib a n j 1 9 6 2 ), s t r . 5 -9 , n a v e d e n i
o dlom ak s tr. 7.
2 0 . B a h r d t , D ie m o d e r n e G r o s s s ta d t,
Soziologische U berlegungen z u m S ta d teb a u
(H am b u rg : R ow ohlt, 1961).
21. M ilizia, P rin cip j d i a rc h ite ttu r a civile,
s tr . 663.
2 2 . F o n t a n a , D e l lb T r a s p o r t a t i o n e
deU ’O belisco V aticano e t d eile F abriche d i
N o tr o S ig n o re P apa S is to V, fa tto d a l Vac.
C arlo fo n ta n a , A r c h ite tto d i s u a S a n tita
(R im , 1590; d ru g o izd., N ap u lj, 1604), p t.
II, fol. 18; n a v e d e n o u S ig frie d G ied io n ,
Space, T im e a n d A r c h ite c tu r e (C am bridge,
M a ss.: H a r v a r d U n iv . P re s s , 5 rev . izd.,
1 9 6 7 ), s t r . 1 0 6 . G ie d io n r a s p r a v l j a o
tra n sfo rm a c iji K oloseum a u svom poglavlju
“S ix tu s V (1585-1590) a n d th e P la n n in g o f
B a ro q u e R om e”, s tr . 75-106. V a ž n o st ove
tra n sfo rm a c ije p rv i p u t j e zam ijetio G ideon,
p re m d a n e s je d n a k im im plikacijam a.
2 3 . F r a n c o is e L e h o u x , L e b o u r g S a in t-
G erm ain-de-P res d ep u is se s o rig in esju sq u ’d
la S n d e la G uerre d e C e n tA n s (P ariz; a u to r,
1951); P ie r re L avedan, L e s vilies francaises.
O oblikovanju P ariza, kao d o d a ta k knjigam a
M arcela P o čtea, postoje n e k e osobito važn e
s t u d i j e p o v ije s n e t o p o g r a f i j e . U s e r i j i
B ib lio th eq u e d ’h isto ire d e P a riš, vidi L ouis
H a lp h en , P a riš so u s le s p re m ie rs C apStiens
(987-1223). E tu d e de topographie histo riq u e
(P ariz: E m e s t L eroux, 1909). N ekoliko je
cijela dobilo iz u z e tn u v a ž n o s t z a p o v ijest
u r b a n e s t r u k t u r e , o s i g u r a v a j u ć i n iz
p o d a ta k a i o b a v ije s ti k o je o m o g u ć a v a ju
d u b lje ra z u m ije v a n je m e h a n iz m a u r b a n e
d in a m ik e u o b likovanju m o d ern o g grad a.
V idi, u isto j s e riji, G eo rg es H is m a n , L a
ju rid ic tio n de la M u n ic ip a litšp a risie n n e , de
S a in t L o u is a C harles V ile (P ariz: E m e s t
L eroux, 1912); vidi osobito pogl. V II: “L a
ju r id ic tio n d u d o m a in e d e la v ille ”, “ L a
ju rid ic tio n d u d o m ain e m u n icip al pu b lic”,
“L a ju rid ic tio n d u d o m aine p riv e”.
2 4 . P ire n n e , L e s v ille s e t le s in s titu tio n s
urbaines, dva to m a (četvrto izd., P ariz: Fćlix
Alcan, i B ruxelles: Office de P u b lid te , 1939).
T akođer, H en ri P iren n e, L e s villes d u M oyen
A ge. E ssa i d ’h isto ire 6eonom ique e t so d a le
(B russels: M au rice L a m e rtin , 1927); prev.
I.E.C legg, E oonom ic a n d So cia l H is to r y o f
M e d ie v a l E u r o p e (N ew Y ork: H a r c o u r t,
B race a n d W orld, 1937).
25. P ire n n e , L e s v ille s e t le s in s titu tio n s
urbaines, s tr . 345.
26. Ib id ., p. 338.
27. Ib id ., s tr. 48
2 8 . V in c e n z o R iz z i, I c o s id e tti S t a t u t i
M u ra ttia n i p e r la c ittd d i B ari. R eg o la m en ti
edilizi p articolari (B arti: L eo n ard o d a V in d ,
1959).
29. H ali, L o n d o n 2 0 0 0 (London: F a b e r a n d
F ab er, 1963). Vidi s tr . 2 6,162-64.
3 0 . B a r r a l , D ie c in u e v e f i g u r a s d e m i
h isto rica civil (B arcelona: J a im e S alin as,
1961).
3 1 . E u g ć n e - E m m a n u e l V io lle t-le -D u c ,
D ic tio n n a ir e ra is o n n e d e l ’A r c h ite c tu r e
frangaise..., to m V III, “S tyle”, str. 480. Z a
V io llet-le-D u ca a r h i t e k t u r a j e posljed ica
p o m n o g p r o m a tra n ja p rin c ip a n a ko jim a
u m je tn o st m ože i m o ra počivati. A rh ite k t
m o ra tra ž iti te p r in d p e i strogom logikom
doći do sv ih njihovih posljedica.
3 2 . U s p o r e d i o v a j o d lo m a k iz J o h n
S u m m ersonovih “U rb a n fo rm s”, u H a n d lin
a n d B u rch ard , T h e H istorian a n d th e City,
s tr . 165-76: “... j e r sam sklon osuditi v rs tu
povijesti u rb a n iz m a koja se u s re d o to č ile n a
a r h ite k tu ru n a š te tu cjelokupnog građevnog
stv a ralaštv a, tak v o djelo m ože ili n e m o ra
b iti d o b ra a rh ite k to n sk a povijest ali to nije
p o v ijest g ra d a k ao a r te fa k t. O n se m o ra
b a v iti svim e tim e i u n u ta r g ra n ic a .’’
33. B eren so n , T h e Ita lia n P a in te rs o f th e
R en a issa n ce (London: P h aid o n , 1952), s tr.
10. K n jig a s a d rž i č e tiri e s e ja o b ja v lje n a
odvojeno izm eđu 1894. i 1907.
3 4 . S m a ile s , T h e G e o g r a p h y o f T o v rn s
(London: H u tc h in so n U niv. L ib rary , 1953;
rev . izd. 1957.), s tr. 103 p rv o g izdanja.
35. L avedan, G eograpbie d e s villes (n av . bilj.
20, pogl. 1), s tr. 91-92. O dlom ak se nastavlja:
“T aj po k retačk i ele m e n t n ije n eophodno isti
o n aj koji pokreće g rad . V idjeli sm o, n p r. d a
m n o g i g r a d o v i sv o je p o d r ije tlo d u g u ju
izvoru; ti izvori gotovo n ik a d n isu u tjecali
n a tra sira n je cesta; prije s u s e n a šli v a n opće
a g lo m e ra c ije . T o j e s lu č a j s C a h o rs o m ,
a n tik n im ’D ivona C a d u rc o ru m ’; izvor koji
j e p riv u k a o p rv e s ta n o v n ik e d alek o j e od
rim sk o g C a h o rsa k ao i od srednjovjekovnog
ili m o d ern o g grad a. A ko j e C a h o rs izvorno
bio g ra d pokraj izvora, njegov je p la n p la n
g r a d a n a p r o l a z u ...p o k r e ta č k i e l e m e n t
tlo c r ta o d g o v a ra e le m e n tu r a s ta , n e
e le m e n tu p o četak a g ra d a ” (str. 92).
3 6 . G e o r g e s G u s d o rf , L 'U n i v e r s i t ć e n
q u e stio n (P ariz: P ay o t, 1964), s tr . 83.
37. C lau d e L ćvi-S trauss, T ris te s T ro p iq u es
(n av . b ilj. 2, pogl. 1), s t r . 126 e n g le sk o g
izdanja.
P oglavlje 3
In d iv id u a ln o st urb an ih artefak ata;
arhitektura
l .Š t o s e tič e lo cu a a i t e o r i j a r a s p o d je le
p ro s to ra , v id i M a z i m il i e n S o rre ,
“ G e o g r a p h i e u r b a n i e e t e c o lo g ie ” u
U rbanism e e t a rc h ite ctu rć (nav. bilj. 6, pogl.
1); S o rre, R e n c o n tre s d e la geograpbie e t de
la sod o lo g ie (P ariz: L ib rairie M arcel R iviere
& Cie., 1957); C lau d e L ćv i-S trau ss, T ris te s
T ro p iq u e s (n av . b ilj. 2, pogl. 1); M a rc e l
M auss, “E ssai s u r les v a ria tia n s saisonnieres
des socićtes esk im o s” (nav. bilj. pogl. 1).
U ovoj p o s lje d n jo j s t u d i j i , M a u s s d a je
p rim jed b e o to m e k a k o s u g r u p n a im e n a
često i im e n a ip jesta, i k a k o m u t, posljednji
slog u eskim skim im enim a, znači “sta n o v n ik
n ečeg a”. N a ta j n ačin, p rim itiv n i s u n a ro d i
b ih od ređ iv an i p re m a svom te rito riju : ovaj
čo v je k j e s ov e p la n in e , s t e r ije k e itd .
Z n a č e n je to g p o d r ije tla p o s ta je j a s n o u
'te r m in im a sp a jan ja dviju to čak a; ce s ta ta d a
p o p r im a s u b je k tiv n u v r ije d n o s t. V id i i
281
M a u r i c e H a lb w a c h s , L a t o p o g r a p h ie
leg en d a ire d e s E va n g ile s e n T e rr e sa in te.
E tu d e d e m e m o ire collective (P ariz: P re sse s
U n iv e rsita ire s d e F ra n c e , 1941). V a ž n o st
ovog djela n a svjetlo d a n a izneo je G eorges
F r ie d m a n n u sv o m p re d g o v o ru d r u g o m
H a lb w a c h s o v o m d je lu ; F r i e d m a n n j e
n a g l a s i o k a k o H a lb w a c h s o v a s t u d i j a ,
p re m d a n ije zam išljena b a š s tim glavnim
p red m eto m , dolazi o d m ah iz a d ru g ih velikih
d jela, k a o š to su d jela D av id a F rie d ric h a
S t a u s s a i E r n e s t a R e n a n a , p o s v e ć e n ih
p r o b l e m im a k r š ć a n s k o g p o d r i j e t l a .
F rie d m a n n o v p red g o v o r j e u H alb w ac h s,
E s q u is s e d ’u n e p s y c h o lo g ie d e s c la s s e s
sociales (P ariz: L ib rairie M arcel R iv iere &
Cie., 1955).
2. E y d o u x , M o n u m e n ts e t tr š s o r s d e la
G a u le . L e s re c e n te s d š c o u v e r te s
a rch eo lo g iq u es (P a riz: P lo n , 1958; d ru g o
izd., U n io n G en erale d ’E d itio n s, 1962). V idi
osobito pogl. 2, “D ieux, h e ro s e t a r tis te s a
E n tr e m o n t, c a p ita le d e la c o n fe d e ra tio n
gau lo ise d es S alyens.” ta k o đ er, H e n r i P a u l
E ydoux, C itšs m o rte s e t lie u x m a u d its d e
F r a n c e ( P a r i z : P lo n , 1 9 5 9 ). S t u d i j a
arh eo lo šk ih lokacija u P ro v a n si posebno je
z a n im ljiv a z a s tu d i j e u r b a n i z m a z b o g
s tv a rn o g p r is u s tv a m o n u m e n a ta n a tim
m jestim a i zbog količine građe. U to m sm islu
arh eo lo šk e k a r te rim sk e G alije čin e tijelo
g ra đ e od p rv o tn e v ažnosti. V idi I n s titu t de
F ra n ce, A cadem ie d es In sc rip tio n s e t Belles
L e t t r e s , F o r m a O r b is R o m a n i. C a r te
archeologique de la G aule R o m a in e (P ariz:
E m e s t Leroux). Brojevi I, II, IV, V, V I i V II
objavljeni su izm eđu 1931. i 1939.; d ru g i su
objavljeni n ak o n rata. Svaka k a rta , u m jerilu
1 :2 0 0 .0 0 0 , u k lju č u je n e k o lik o re g ija . Z a
stu d iju u rb a n o g razvoja u P ro v a n si vidi i
P a u l- A lb e rt F e v rie r, L e d e v e lo p p e m e n t
urb a in e n P rovence d e l ’epoque ro m a in e a
la fin d u XTVe siecle (A rchšologie e t h isto ire
u rbaine) (P ariz: E . de B roccard, 1964)
3. Focillon, V ie des fo rm e s (P ariš: E m e s t
L e ro u x , 1933); V ie d e s fo rm e s. E d itio n s
n o u velle, su iv ie d e l ’šloge d e la m a in (P ariz:
282
F elix A lcan, 1939); p re., T h e L ife o f fo rm s
in A r t (drugo izd, N ew Y ork: W itten b o rn ,
S ch u ltz, 1948). K o n cep t iz ra ž e n u nav o d u
m ože se sh v a titi u vrlo općim te rm in im a kao
tem elj F ocillonovog z n a n stv e n o g ra d a . Vidi
i F ocillon, A r t d ’occident. L e M o y e n A g e
rom an e t g o th iq u e (P a riz ; A rm a n d Colin,
1938). F ocillon je k o m e n tira o u p redgovora,
“N aš ra d dakle nije inicijacija, n iti arheološki
p riru č n ik , nego povijest, tj. s tu d ija odnosa,
ra zličitih u sk la d u s v rem en o m i m jestom ,
k o ji s u n a s ta li iz m e đ u č in je n ic a , id e ja i
o b lik a , s t i m d a o b lik n i j e im a o sa m o
u k r a s n u v rije d n o st. O n i s u sucijelovali u
p o v ije s n o j a k t i v n o s t i ; p r e d s t a v l j a l i s u
p a r a b o l u č ije m s u o c r t a v a n j u s n a ž n o
doprinijeli. S rednjovjekovna u m je tn o st nije
p r i r o d n a k o n k r e t i z a c i j a , n i t i p a s iv n o
izražavanje d ru štv a; u velikoj je m jeri srednji
vijek njezino o stv a re n je .”
4. J a c o b B u r c k h a r d t, W e ltg e sc h ic h tlic b e
B e tra c h tu n g e n ( S tu ttg a rt: A lfred K ro n er,
1963); prev., force a n d F reeedom : Reflecions
o n H isto iy (N ew Y ork: P a n te o n , 1943) str.
318.
5. Loos, T ro tzd e m . G e s a m m e lte A u fs a tz e
1 9 0 0 -1 9 3 0 ( I n n s b r u c k : B r e n n e r , 1931).
N avod je iz “A rc h ite k tu r”, 1910., je d n o g od
tek sto v a u knjizi. T rotzdem j e je d n a od dvije
k n jig e k o je je L oos objavio tije k o m svog
ž iv o ta i k o m p ilacija je n jeg o v ih č la n a k a ,
p red av an ja i d ru g ih tek sto v a ; d ru g a j e I n s
L e e r e g e s p r o c h e n . A u f s a t z e in W ie n e r
Z e itu n g e n u n d Z e itc h s c h r ifte n a u s d e n
J a h r e n 1897-1900 (P a riz : G eo rg es C res,
1921; d ra g o rev. izd., In n sb ru c k : B ren n er,
1932). O bje knjige ponovno su objavljene u
p rv o m to m u z b ir n ih d je la , A d o l f L o o s,
S a m tlic h e S c h r ifte n (Beč-M uchen: H erold,
1962), u red . F ra n z G luck. Z a bibliografiju i
v re d n o v a n je L oosovog cijela u o d n o su n a
te z u ove knjige, vidi A ldo Rossi, “A dolf Loos.
1870-1933”, C asabella-continuitk, b r. 233
(studeni 1959), s tr. 5-12,23, ponovno izdano
u Aldo Rossi, S c r itti scelti..., s tr. 78-106.
6. H ugo, N o tr e D a m e de P ariš, u O euvres
c o m p le te s d e V ic to r H u g o (P a riz : A lb in
M ichel-O llendorf, 1904; prev., Boston: E ste s
a n d L a u ria t, n.d.). N avod iz ro m an a, prv i
p u t objavljenog 1832., je iz kn jig e III, pogl.
I , s tr . 170 en gleskog izdanja. Vidi i bilj. 12
ovog poglavlja.
7. L ab o rd e, L e s M o n u m e n ts d e la F rance
cla sses c h r o n o lo g iq u e m e n t e t c o n sid erćs
so u s le ra p p o rt d e s fa its h isto riq u e s e t de
l ’e tu d e d e s arts, d v a tom a. (P a riz, 1816-36).
n av ed en i odlom ak je iz to m a I, s tr . 57.
8. C laude-N icolas L e d o m , L ’A r c h ite c tu r e
c o n s id e r ie s o u s le R a p p o rt d e l ’A r t, d e s
M o e u rs e t d e la L eg islation (P a riz, 1804).
V id i i d r u g o i p o s t h u m n o i z d a n j e ,
L ’A r c h ite c tu r e d e C laude-N icolas L e d o u x
(P a riz: L en o ir, 1847).
9 . E u g e n e E m m a n u e l V io lle t-le - D u c ,
D ictio n n a irera iso n n e..., n av . bilj. 9, pogl. 2.
O p is G aillard C astle je u to m u III, s tr . 82-
102. D vorac, b liz u A n d ely sa, sa g ra d io je
R ič a r d L a v lje g S rc a . K o n s tr u k c i j a o v e
u tv r d e , v r a t a p r e m a N o rm a n d iji, b ila j e
n a m ije n je n a k ao o b ra n a od n a p a d a k raljev a
F ra n c u sk e . D v o rac-u tvrda je p o tp u n su s ta v
o b ra m b e n ih cijela n a S ein i n a m je stu n a
k ojem rije k a m ože o b ran iti R ouen od vojske
ko ja dolazi iz P ariza. N jen s tra te š k i položaj
p o k azao se izu zetn im , osobito tijekom borbi
iz m e đ u E n g le sk e i fra n c u s k ih k ra lje v a .
V iollet-le-Duc d o sta je razm išljao o tom vidu,
odnoseći se n a djelo A. Deville, H isto ire d u
ch a tea u G aillard e t du sišg e q u ’il so u tin t
c o n tr e P h ilip p e - A u g u s te , 1203. i 1204.
(R ouen: E . F re re , 1929; prvo izd. 1849).
10. A l b e r t D e m a n g e o n , P r o b l š m e s d e
G eographie h u m a in e (Pariz: A rm an d Colin,
1952). V idi osobito, “L ’h a b ita tio n r u ra le e n
F ra n c e . E s s a i d e c la s s ific a tio n d es
p rin c ip a u x ty p e s ” , s tr . 261-87; p rv i p u t
objavljeno u A n n a le s d e Geographie, XXIX,
b r. 161 (15 ru ja n , 1920), s tr . 352-75. Knjiga,
p rv i p u t o b javljena p o sth u m n o 1942, z b irk a
j e D em an g eo n o v ih tek sto v a koji s u se većim
d ije lo m v e ć p o ja v ili u A n n a l e s d e
G eographie.
I I . L e C o r b u s i e r , M a n ie r e d e p e n s e r
l ’U r b a n is m e (P a riz : E d it i o n s de
l ’A r c h ite c tu r e d ’A u jo u r d ’h u i; re v . izd .,
E d itio n s G o n th ie r , 1 9 6 3 ); F r a n c o is d e
P ie rre fe u i L e C o rb u sie r, L a m a iso n d e s
h o tn m e s ) P ariz: P lon, 1942).
12. O H u g o u i a r h ite k tu r i n e d a v n o s e u
F ran cu sk o j pojavila p re k ra s n a stu d ija koja
se tič e o d n o sa izm eđu k u ltu re i a rh ite k tu re
19. stoljeća: J e a n M allion, V ic to r H ugo e t
l ’a r t a r c h i te c t u r a l ( P a r i z : ■P r e s s e s
U n iv eersitaires de F ra n ce, 1962).
13. O d n o s iz m e đ u čovjeka i okoliša. Vidi
M avim ilien S orre,
“ G eo g rap h ie u r b a in e e t ecologie” ; S o rre,
R e n c o n t r e s d e la g e o g r a p h ie e t d e la
sociologie; W illy H ellpach, M ensch u n d V olk
d e r G rossstadt; svi n av . supra. T a k o đ er vidi
m o ju k r i ti k u “L ’u o m o d e lla m e tro p o li” ,
C a s a b e lla -c o n tin u ita , b r . 2 5 8 (p ro s in a c
1961), s t r . 22-2 5 . T u s a m , p o n a v lja ju ć i
p o z n a ti B izm arkov k o m e n ta r koji H ellpach
ta k o đ e r navo di (str. 23-24), nap isao d a j e u
w ilh elm ian sk o m g ra d u , d o seljen ik uživao
o d r e đ e n u , p o tp u n o p r o r a č u n a t u m je r u
slobode, ili b a re m veće slobode od o n e koju
je im a o u p riro d i; t a s e slo b o d a ta k o đ e r
sastoji i u činjenici d a je b ila oblik g ra d a u
kojem su izvjesne s tr u k tu r e ili način i r a s ta
b ili p r i k l a d n i z a c j e lo k u p n u u r b a n u
s k u p n o s t . č a k i a k o j e z a o k u p lje n o s t
p o lje p š a v a n je m i p o v e ć a n je m g la v n ih
g ra d o v a č esto b ila z a m a s k ira n a m oćnim
s n a g a m a s p e k u la c ije , u k o n a č n o m
p o ljep šarju g rad a b arem su m ogli uživ ati svi
n je g o v i g r a đ a n i . Š to v iš e , o v a j o b lik
buržoaskog g rad a im ao je značenje, a njegovi
s u g r a đ a n i s u d je lo v a li u n je g o v im
re z id e n c ija ln im i a d m in is tr a tiv n im
s tru k tu ra m a i n je g o v im v e ć im
m o n u m en taln im projektim a; sig u rn o je d a
je čovjek H ellpachove m etro p o le t u m ogao
poboljšati i istan č ati svoja opažanja, a farm er
o kojem j e govorio B ism arek m ogao j e hodati
ispod lip a d u ž širo k ih u lic a i p ro n aći m jesto
z a sje sti i “slu ša ti m alo glazbe” i “p opiti koje
p iv o ” . U s v e z i p o le m ik a o v e lik im
b uržoaskim gradovim a, vidi i m oju ra sp ra v u
o E n g elsu i H eg em an n u u poglavlju 4 ove
283
 knjige.
14. K evin Lynch, T h e Im age o f t h e City, nav.
bilj. 5, pogl. 1.
15. astel, A r t e t H u m a n is m e i F lorence au
te m p s d e L a u r e n tle M a g n ifiq u e . E tu d e s s u r
la B en a issa n ce e t l ’H u m a n is m e pla to n icien
(P ariz: P re ss e s U n iv e rsita ire s de F ra n c e ,
1959).
16. P a u l F r e a r t S ieu r de C antelou, “J o u r n a l
d u voyage d u C avalier B e rn in i e n F ra n c e ”,
G a zette dea B e a u x A r ts (Pariz), objavljivano
p o v r e m e n o iz m e đ u 1 8 8 3 -8 5 ; p o n o v n o
objavljeno k a o izvadak (P ariz, 1815); prev.
n a ta lija n sk i, S tefan o B o tta ri, B e r n in i in
F ra n d a (Rim : E dizioni della B ussola, 1946).
17. Š to se tiče rev o lu cio n arn ih a rh ite k a ta ,
vidi cijelo E m il K a u fm a n n ; V on L e d o u x b is
L e C orbusier. U rsp ru n g u n d E n tw ic k lu n g
d e r a u to n o m e n A r c h i t e k t u r (L e ip z ig -
V ie n n a ; D r. R o lf P a s s e r , 1 9 3 3 ); T h r e e
R e v o lu tio n a ry A rch itects. BouU4e, L e d o u x
a n d L e q n e n (P h ilad elp h ia: T h e A m erican
P hilosophical Society, 1952; A rc h ite c tu r e in
t h e A g e o f R e a so n . B a r o q u e a n d P o s t-
B a r o q u e in E n g la n d , I ta ly , a n d F r a n c e
(C am bridge, M ass.: H a rv a rd U niv. P re ss ,
1955). O k ovanici re vo lu cio n a rn i a r h ite k ti i
ra z v o ju s u p r o tn e te z e , v id i d je lo H a n s a
S ed lm ay ra, D ie R ev o lu tio n d e r m o d e m e n
K u n s t (H am b u rg : R ow ohlt, 1955); V e rlu st
d e r M itte , D ie b ild en d e K u n s t d e s 1 9 u n d
2 0 J a h r h u n d e r ts a ls S y m p to m u n d S y m b o l
d e r Z e it (Salzburg: O tto M u ller, 1948). Z a
š iru pro cjen u tih teza, vidi m oje studije: Aldo
R o ssi, “E m il K a u f m a n n e l ’a r c h i t e t t u r a
d e l’B lu m in ism o ”, C asabella-continuitš, b r.
2 22 (stu d e n i 1958), s tr . 42-47; “U n a critic a
ch e resp in g iam o ”, C asabella-continuita, b r.
2 19 (svibanj 1958), s tr . 32-35; obje ponovno
o b ja v lje n e u S c r i t t i s c e lti ...N e o p h o d n a
a n a liz a ov ih d jela i opća k ritič k a procjena,
djelo je L o u isa H a u te c o e u ra , H is to ir e de
l ’A rc h ite c tu r e classique, nav. bilj. 11, pogl.
1. Z a p ro cjen u o d nosa izm eđ u u n j e t n o s t i i
z n an o sti u F ra n cu sk o j tijek o m R evolucije,
vidi Jo s e p h F ay et, L a R ć v o lu tio n žrangaise
e t la Science. 1 7 8 9 -1 7 9 5 (P a riz : M a rc e l
284
R iviere & C ie., 1960).
18. A n d re C h a ste l, A r t e t H u m a n is m e a
F lo r e n c e , s t r . 1 4 8 ; R u d o lf W ittk o w e r ,
A r c h i t e c t u r a l P r in c ip le s in t h e A g e o f
H u m a n is m (L ondon: W a rb u rg I n s titu te ,
1949; d ru g o izd., Alec T ira n ti, 1952).
19. C h astel, A r t e t H u m a n is m e a Florence,
s tr. 149.
20. P o z n a to je d a j e c e n tra ln i p la n je d n a od
k la s ič n ih te m a p o v ije s ti a r h i t e k t u r e . U
s lu č a ju S a n L o r e n z a u M ila n u , k o ji je
ta k o đ e r iz u z e ta n u r b a n i a r te fa k t i iz u z e ta n
tr a ja n p re d m e t u g ra d u u kojem je u r b a n a
d in a m ik a b ila izu zetn o sn a ž n a , a r h ite k tu r a
i povijest zajedno čin e slik u crkve. O va slik a
povezana je sa zajedničkom idejom koju grad
im a o sv o jim m o n u m e n tim a . S lije d i n iz
b itn ih djela z a razu m ije v a n je i a n a litič k u
s tu d iju to g m o n u m e n ta : A ristid e C alderini,
L a zo n a m o n u m e n ta le d i S a n L o re n z o in
M ila n o (M ila n o : C e sč in a , 1934); J u l i u s
K ohte, D ie K irc h e S a n L o ren zo in M a ila n d
( B e r lin : E r n s t u n d K o r n , 1 8 9 0 ); G in o
C hierici, “U n q u esito su lla b asilica d i S a n
L o re n z o ” , u P a lla d iu . R iv is t a d i s to r ia
dell ’a rc h ite ttu ra , 11, b r . 1 (1938), s tr . 1-4;
F e rn a n d d e D a rte in , E tu d e s u r
l ’A r c h ite c tu r e lo m b a rd e e t s u r le s origines.
d e l ’A r c h ite c tu r e r o m a n o -b y z a n tin e , d v a
to m a . (P a riz : D u n o d , 1865-82; p o n o v n o
tisk a n o u M ilanu: G rafic h e M a ria n i R itti,
1963, pod u p rav o m N o v in d u stria d i M ario
B o t t i ) ; E b e r h a r d H e m p e l, F r a n c e s c o
b o rro m in i (Beč: A n to n S ch ro ll & Co., 1924);
H e n ry d e G eym uller, L e s p ro je ts p r im itifs
p o u r la B a siliq u e d e S a in t-P ie rre d e S o m e
p a r B r a m a n te , R a p h a e l S a n z io , F ra -
G iocondo, le s Sangallo, etc., p u b lie s p o u r la
p r e m ie r e fo is in fa c -s im ile a v e c d e s
r e s titu tio n s n o m b r e u se s e t u n te x te , dv a
to m a (P a riz : J . B au d ry , i Beč: L e h m a n n e t
W entzel, 1875-80).
21. A ym onino, “A nalisi delle relazio n i t r a i
servizi e le a ttr e z z a tu r e ” , s tr . 33-45, nav.
bilj. 12, pogl. 1. N avedeno poglavlje je n a str.
4 4 . O v a j j e e s e j p o n o v n o o b ja v lje n u
A ym onino, B signiB cato delle cittd, nav. bilj.
12, pogl. 1.
22. O B im u i rim sk o m F o ru m u , vidi sljedeća
d je la : F e r d i n a n d o C a s ta g n o li, C a rlo
C e cch elli, G u s ta v o G io v a n n o n i, i M a rio
Zocca, T op o g ra fia e u rb a n istica d i S o m a
(bologna: L icinio C appelli, 1958); J e ro m e
carco p in o , L a v ie g u o tid ie n n e đ R o m e a
l ’ap o g še d e l'e m p ire (P ariz: H a č e tte , 1939);
L eon H om o, R o m e im periale e t l ’u rb a n ism e
dana l ’a n tiq u ite (Pariz: A lbin M ichel, 1951);
G iu se p p e L u g li, R o m a a n tic a . 11 c e n tr o
m o n u m e n t a l e (R o m e: G io v a n n i B a rd i,
1946); Ludovico Q uaroni, “U n a d t t a e te m a -
q u a t t r o le z io n i d a v e n t i s e tt e se c o li” , u
U rb a n istica , R o m a c ittd e p ia n i (T u r in ,
n .d .)str. 5-72; p ro šireno i ponovno objavljeno
u Q u a r o n i, I m m a g i n e d i R o m a ( B a r i:
L a te rz a , 1969; d ru g o izd., 1976); P ie tro
R om anelli, 17 foro ro m ano (Bologna: L icinio
C appelli, 1959). Z a izu zetn o zan im an je za
p o d atk e o rim sk im a rte fa k tim a k ao dijelom
k o n tin u u m a , i u sv ezi h itn o s ti u r b a n ih
a rte fa k a ta , vidi Q uaronjjevo djelo, n p r. ovaj
od lo m ak n a s tr; 15: “Š to n a s najviše zanim a,
m eđ u tim je , d a je p o m o eriu m bio g ran ica
g ra d a u sm islu zg rad a, g ranica, re k li bism o
razvojnog p la n a i g rađevnog koda; o n i n is u
im ali v rije d n o st v a n g ran ica j e r se sm a tra lo
d a g rad zav ršav a iz a te točke. J e r ekonom ija
o b ran e, u d aljen o st i adm inistracija, sm a tra li
s u se zonom n e p re k in u to g g rađ en ja, š to je
re strik tiv n ije m oguće. P riro d n o , n iš ta n ije
z a u s ta v ilo n a j s ir o m a š n ij e d ije lo v e
s ta n o v n iš tv a , o n e k oji n is u u ž iv ali p r a v a
g ra đ a n stv a , izm eđ u ostalog, d a g ra d e svoje
n e z a k o n ite b a rra c h e iz v a n p o m o e r iu m a ;
c o n tin e n tia je odgovorna z a p r o s tr a n a sela,
isto k a o i b id o n villes i n e z a k o n ita i polu-
r u r a ln a p re d g ra đ a koja s e d a n a s š ire oko
R im a, gdje n isk a cijena zem ljišta i o la k ša n a
k o m u n ik acija id u u prilo g n aseljav an ju .” S
tak v o g an alitičk o g g le d iš ta , R im , a osobito
im p e rija ln i R im , s a svojim n e d o s ta c im a ,
zlo u p o treb am a i proturječnostim a, završava
k a o s l i k a n e o b ič n o b lis k a s lic i v e lik o g
m o d ern o g g rad a. N adalje, Q u aro n i in z istira
n a o d n o s u iz m e đ u r im s k o g p r i n c i p a
ad m in istracije i k o n stru k cije i k o n k re tn ih
u v j e t a ž i v o t a u R im u , o d n o s u k o ji j e
k a r a k te r iz ir a o tra jn o s t iz v o rn ih
k a r a k te r is tik a i njih o v e m je ša v in e s v iše
h e te ro g e n ih u v ed en ih elem en ata. G lav n a i
s u s ta v n a stu d ija u rb a n is tič k ih
p ro m je n jiv o s ti R im a p o m o ću ra sp o lo ž iv e
o g ro m n e an a litič k e građ e, sig u rn o će im a ti
te m e ljn u v rije d n o st za u rb a n iz m a .
23. V irgilije, E nieda, k n jig a V III, 11. 359-
60. C arinae s u se n alazile n a E sq u ilin sk o m
b r e ž u l j k u , g d je s e u z d i z a l a j e d a n o d
n a jb o g a tijih i n n jm o n u m e n ta ln jjih č e tv rti
A u g u sto v o g R im a; R osa C alzecchi O n e s ti
b ilje ž i d a s u b ili s m je š te n i n a “ m a lo m
u zd ig n u ću gdje se d a n a s n a la z i S. P ie tro in
V in c o li i u d o lin i u p o d n o ž j u .” V id i
C a lz e c c h ije v p rije v o d i u v o d u E n e id a
(T u rin : G iulio E in a u d i, 1967).
24. T itu s Livius, A b u ib e condita, k n jig a V,
pogl. LV.
25. A risto tel, P olitics (C am bridge, M asw s.:
H a rv a rd U niv. P re ss, 1962), knjiga. V II, s tr .
593.
26. P ie tro R om anelli, U foro rom ano, s tr. 26.
2 7. M a rc e l P o š te , I n tr o d u c tio n a
l ’u rb a n ism e, s tr . 368.
28. F e rd in a n d o C astagnoli, C arlo C ecchelli,
e t al., T opografia e urbanistica d i R o m a . D e
to u m o n o v k o m e n ta r n av ed en j e u d o d a tk u
“P a r t e T e rz a . R om a d a l R in a s d m e n to a l
1870”, G u s ta v a G iovannonija, s tr . 537-38.
V id i i P a o lo M a rco n i, G iu se p p e V a la d ier
(Rim : O ffid n a Edizioni, 1964), posebno pogl.
IX, “L ’occupazione fran c ese”, s tr . 168-87.
29. D om enico F o n ta n a , D ella trasportatione
d e ll’O belisco Vaticano..., k n jig a I, s tr . 101;
nav o d S igfrieda G iediona, Space, T im e a n d
A r c b ite c tu r e (nav. bilj. 22, pogl. 2), s tr . 93.
30. G iedion, op. cit., s tr . 93.
31. Ibid., s tr . 96-98.
32. Jean-N icolas-L ouis D u ra n d , P regis d e s
leco n s d ’A rch itectu re..., to m I, s tr . 17 (nav.
b ilj. 0 , p o g l. 1). V id i i D u r a n d , P a r t i e
g ra p h ig u e d e s cours d ’A r c h ite c tu r e fa its a
l ’E c o le R o y a Ie P o Iy te c h n iq u e d e p u is sa
rćorganisation, prečedee d 'u n so m m a ire d es
285
lecons r d a tiv e s a ce n o u vea u tra v a il (P ariz,
1821), kao i A ym oninove referen ce D u ran d u
u tek sto v im a n av ed enim a u bilješki 12, pogl.
1 .
33. C a rlo C a tta n e o , L a c ittk c o n sid e ra ta
co m e p rin c ip io idea le delle is to iie ita lia n e
(M ilano, 1858); izd. G .A .B elloni (F iren ca:
V allecchi, 1931); p o n ovno iz d a n je k a o L a
C ittk , u r . G . T i t t a K o s a ( M ila n o -R im :
V alen tin o B om piani, 1949); i u k lju č e n o u
sa b ra n a djela, Carlo C attaneo. S c r itti sto rici
e geografici, 4 to m a, u r . G a e ta n o S alvem ini
i E r n e s t o S e s t a n ( F lo r e n c a ; F e lic e L e
M o n n ie r, 1 9 5 7 ), to m . I I , s t r . 3 8 4 -4 8 7 .
S alv em in i, u vojem u v o d u u L a p iu b elle
p a g in e d i C a rlo C a tta n e o s c e l t e d a G.
S a l v e m i n i ( M ila n o , 1 9 2 2 ) , n a z i v a
C a tta n e o v e N o tiz ie n a tu r a li e c iv ili s u la
L o m b a rd ia ...(1844) “m odelom re g io n aln e
antropogeografije, ča k i d a n a s n e n a d m a še n e
u Ita liji” (str. I-XXXI, ponovno objavljeno u
S a lv e m in i, O p e r e , to m I I : S c r i t t i s u l
R is o r g i m e n to /M ila n o : G ia n g ia c o m o
F eltrin elli, 1961/, s tr. 371-92). Vidi i Croceov
su d ; o n je to vidio k ao ra sk o l u talijan sk o j
povijesti (C attan eo nije pisao povijest Italije,
nego je po n udio “r a sk o l” u N o tiz ie n a tu ra li
e civili della L om bardia... /sic/ koje zbog svoj e
z a d iv lju ju ć e o b je k tiv n o s ti t e š k o d a s u
n a p is a n i n e k o lik o g o d in a p r i je 1948").
B e n ed etto Croce, S to ria della storiografia
i t a l i a n i n e l se c o lo d e c im o n o n o , 2 to m
(četvrto izd., Bari: L a te rz a , 1964), to m I, str.
211.
34. C a tta n e o , L a c itta c o n s id e ra ta ...., u
S c r itti sto rici e geograSci, to m ll, s tr . 391.
35. Ibid., s tr. 416.
36. Ibid., s tr . 387.
37. Ibid., s tr. 396.
38. Ibid., s tr. 386.
39. Ibid., s tr. 406.
40. Ibid., s tr. 421.
4 1 . G ram sci, Q u a d e rn i d e l carcere, 3: II
R iso rg im en to (T u rin : G iulio E in a u d i, 1964).
N avod j e iz poglavlja o Q u in tin u S elli, s tr .
1 6 0 -6 1 . Š to s e tič e d e b a te o R im u k a o
g la v n o m g r a d u , v id i p r e k r a s n u k n jig u
A lb e r ta C a ra c c io la , R o m a c a p ita le . D a l
R iso rg im e n to alla crisi dello sta to liberale
(R im : E d iz io n i R in a s c ita , 1976); i Ita lo
In so lera, rom a m oderna. Un secolo d i storia
u r b a n is tic a ( d ru g o iz d ., T u r i n : G iu lio
E in a u d i, 1962). C a ra c c io lo iz v je š ta v a o
dijelovim a C avourovog g o v o ra 25. o žu jk a
1861., g d je P jje m o n č a n i d r ž e d a j e R im
“je d in i ta lija n sk i g ra d koji n e m a isključivo
g ra d s k a /m je sn a / sjećan ja” (str. 20). V idi i
o d lo m a k n a s t r . 1 0 -1 1 C a ra c c io lo v e
k n jig e :”U n a c io n a ln o m p o k r e tu , R im j e
p o v rh svega bio ujed in ju ju ća sn a g a izu z e tn e
m o r a ln e m oći. A k o s e n a cijelo m o to k u
m ogla n aći zajed n ičk a tra d ic ija o n d a j e to
b io R im . N i t i j e d n a s t u d i j a p o d r i je tl a
ta lija n sk e n a c io n a ln e sv ijesti n e m ože n e
u z e ti u o b z ir m a g n e ts k u p riv la č n o s t to g
im e n a tijek o m stoljeća. S v ak i p u t n astojalo
se obnoviti jed in stv o u povijesti Italije, ovim
ili onim p u te m dolazilo se do to g pitanja. Moć
s t a r o g R im a i a u t o r i t e t p a p s k o g R im a
k a ra k te ris tič n i s u ele m e n ti koji o d ređ u ju i
g o to v o s a m i is p u n ja v a ju p o v ije s t I ta lije
tijekom d v a m ilenija. S v a k a a k tiv n a sn a g a
n a o t o k u m o r a r a č u n a t i s v je r s k o m ,
političkom i m oraln o m snagom sa žeto m u
im e to g g r a d a ....P o n o v n o n a s u m r a k u
R isorgim enta, im e R im a pojavljuje se često,
jed n a k o kod neo-guelpa kao i kod lib erala i
d e m o k ra tsk ih la ik a , j e r je p ro b lem crkve
uvijek tu , a o n je ta k a v d a uvjetuje usp jeh
svakog tr e n u tk a unifikacije i obnove. M ogu
je p o k u ša ti u n ištiti, ili g u r n u ti u s tra n u , ili
n e u tra liz ira ti, a li n i u kojem slučaju se taj
o d lu č u ju ć i e n t i t e t u I t a l i j i n e m o ž e
ig n o rira ti.”
42. P . 132 (nav. bilj. 3, pogl. 1).
43. Ja co b B u rc k h a rd t, F orce a n d F reedom
(nav. bilj. 4, pogl. 3) s tr . 163.
44. K aro ly K e re n y i, D ie M y th o lo g ie d e r
G r ie c b e n , D ie G o tte r - und
M e n s c h h e itg e s c h ic h te n (Z u ric h : R h e in -
V e rla g , 1951; d ie H e r o e n d e r G rie c h e n
(Z urich: R h e in V erlag , 1958); p rev . H .J .
Rose, T h e H e ro e s o f th e G reeks (London:
T h a m e s a n d H u d s o n , 195 9 ). N a v e d e n i
-o d lo m ak je iz en gleskog izdanja, s tr . 213.
V idi i C a rl G u s ta v J u n g i K a rl K eren y i,
E in fu h r u n g in d as W esen d e r M ythologie
(Z urich: R asch er, 1941); prev. R .F .C .H ull,
E ssa y s on a S cien ce o fM y th o lo g y (London:
R o u tled g e a n d K eg an P au l, 1951). Volio bih
is t r a ž i t i n e k a ra z g ra n jiv a n ja K eren y jev a
cijela o k o n cep tu locusa i značen ju podrijetla
u r b a n ih a rte fa k a ta . M eđutim , osim što bi
to bilo v a n dosega ove studije, istraživački
n a p o r to g tip a zah tijevao bi godine ra d a i
ra s p o lo ž iv o s t v e lik e k o lič in e a n a litič k e
g r a đ e . U sv o jo j S c ie n c e o f M y th o lo g y
K eren y i is tr a ž ile tem elje grad a, s obzirom
d a t a te m a n e p re sta n o dotiče njegov ra d o
g rčk im bogovim a i ju n acim a; on baca svjetlo
i n a v iše stru k o st i izv o rn o st koja tv o ri g rad
k ao i n a pjegov izvorni oblik. “N e n alaze
sam o psiholozi tr o i četverodjelne /su stav e
koji postoje/ zajedno. S ta re trad icije znale
s u v a ž n o s t b ro ja t r i u tlo c rtim a g ra d a , u
E tr u r iji kao i u sam om R im u: o n e govore o
t r i k u le, t r i ulice, t r i četv rti, t r i h r a m a ili
tro d je ln im h ram o v im a. M ožem o p rim ijetiti
sam o v iše stru k o st čak i ak o tražim o je d n o
ili podijeljeno: to je p riro d a o riginala. A to
već im p licira b a re m odgovor n a p ita n je d a
v rjjed i tr u d a istra ž iv a ti određ en o podrijetlo
ra z lič itih m je s n ih i k ro n o lo š k ih
o b lik o v an ja.”
45. K a rl M ara, Z u r K r itik d e r poiitischen
O eko n o m ie, u M a rx-E n g els W erke (B erlin:
D ietz, 1961), to m . 13. O dlom ak je iz uvoda
koji j e M a ra n ap isao izm eđu kolovoza i ru jn a
1857. E n g le sk a in a č ic a u K a rl M a ra , O n
H is to r y a n d People, to m 7 , T h e K arl M a ra
L ib ra ry , u r. S a u l K. P a d o v e r (N ew Y ork:
M cG raw -H ill, 1977), s tr . 79-80.
46. M a rc e l P o e te , In tr o d u c tio n a
l ’U rb a n ism e (nav. bilj. 18, pogl. 1), s tr . 232.
47. C arlo C a ttan e o , L a c ittk considerata... u
S c r itti sto rici e geografici, to m II, s tr . 384-
85.
48. Ib id ., s tr . 384-85.
49. Ib id ., s tr . 386.
50. P o ete, In tro d u c tio n a l ’U rbanism e, s tr.
215.
51. R oland M a rtin , L ’U rb a n ism e d a n s la
Grece a n tig u e (P ariz: A. & J . P icard , 1956;
drugo proš. izd., 1974).
P oglavlje 4
E volucija u r b a n ih a rte fa k a ta
1. M aurice H albw achs, L e s expropriations
e t le p r ix des terra in s a P ariš (1860-1900)
(Pariz: E. Com ely, 1909); L e s cadres sociaux
de la m em o ire (P a riz: P resses U niversitaires
de F rance, 1925); L a population e tle s traces
de voies a P ariš depuis un siecle, drugo proš.
i z d a n je p rv o g d ije la L es
e x p r o p r i a t i o n s ... ( P a r i z : P re ss e s
U niversitaires de F rance, 1928); L ’evolution
des besoins dans les classes ouvrieres (P a riz :
P re sse s U n iv e rsita ire s de F ra n ce, 1933).
2. H an s B enoulli, D ie S ta d t un ih r Boden
(E rlenbach-Z urich; V erlag f u r A rc h ite k tu r,
1946; drugo rev. izd., 1949).
3. H albw achs, L a p opulation e t les traces
de voies...Z a p rim jen u m etode i re z u lta te
m oje stu d ije vidi i Aldo Rossi, C on trib u to a l
p ro b lem a d e i ra p p o rti tra tipologia edilizia
em orfologia urbanistička ...(nav. bilj. 1, pogl.
2 ).
4. Halbvvachs, L a p opulation e t le s traces
de v o ie s..., s tr . 4.
5. Aldo Rossi, C on trib u to a l problem a d ei
ra p p o rti tra tipologia edilizia e m orfologia
urbanistička... Z ona u M ilanu t r e tir a n a u
ovoj stu d iji sastoji se od tro k u tn o g područja
izm eđu prijašnjih španjolskih bastiona, dviju
osi, corso Ita lia i corso di P o rta R om ana (koja
s e š iri u p ia z z a M isso ri), i d io p rija š n je
C om m une o f V igentino n a ju g u .
6. Aldo R ossi, “II co n c e tto d e tra d iz io n e
n ell’a r c h ite ttu r a neoclassica m ilan ese ,” u
Societa, X II, b r. 3 (lipanj 1956), s tr . 474-93;
p o n o v n o o b ja v lje n o u R o s s i, S c r i t t i
scelti...(nav. bilj. 6, pogl. 2), s tr. 1-24. U ovom
d je lu , k o je s a m z a p o č e o a n a liz o m
u r b a n is tič k e p o v ije s ti M ila n a , v e ć sa m
p re d v id io m o g u ć n o s t veće u r b a n is tič k e
te o rije k o ja b i m o g la ra z ja s n iti je d in stv o
ra z v o ja u r b a n ih a r te f a k a ta u s p rk o s
v iše stru k o sti njihovih asp e k a ta . T ak o j e z a
287
m e n e a r h i t e k t u r a 1 8 . s t o l j e ć a p o s t a la
a m b l e m a t s k a z a s u p r o t n o s t iz m e đ u
racio n aln e, pro sv ijetljene koncepcije g ra d a
i v a ž n o s ti s p e c ifič n ih s itu a c ija . G la v n e
č in je n ic e k o je s e o d n o se n a o b lik o v a n je
N apoleonovog p la n a z a M ilan o s u sljedeće.
S Viceroyevim d ek reto m od 9. siječnja 1807.,
g rad sk im u p ra v a m a M ila n a i V enecije b io
j e dodijeljen C o m m issione d i O m a to koji je
im ao veliku m oć i široko područje djelovanja.
Z a d a t a k p o v j e r e n s t v a b io j e o d r e đ e n
“iz ra d iti opći tip u n u ta r n je g ra d s k e u lic e
r a d i d a ljn je s u s ta v iz a c ije ; p o d u z e ti, n a
z a h tije v u p r a v e , p o t r e b n e p r o j e k t e z a
sim etričn o poboljšanje z g ra d a koje g ledaju
n a u lice i z a povećanje i isp ra v lja n je is tih te
izvršenje p ro jek ata iz ra đ e n ih do u detalje....;
p a z iti n a ja v n u sig u rn o s t u sv e zi zg rad a,
itd ....” T o p o v jeren stv o , koje j e p o sta v ila
vlada, sasto jalo se od n a jv a ž n ijih o so b a s to g
p o d ru č ja ta d a š n je g M ila n a , m e đ u k o jim a
L u ig i C ag n o la i L uigi C an o n ica. P riro d n o je
p rv i z a d a ta k koje je p o v jeren stv o p reu zelo
b ilo iz ra d a g lavnog p la n a , z a koji j e p ro je k t
b io d o v rše n t e g odine, n o n |j e p ro p u s tio
p re u z e ti a k tiv n u u lo g u v o đ e n ja ,
op sk rb ljiv an ja i stalnog i izrav n o g u p lita n ja
u razvoj g ra d a u g o d in am a od 1807-1814.
P rik a č im o opće c r te p la n a : k o n s tru k c iju
velikog novog sred išta, fo n im a B o n a p a rte ,
A n to lin i je p ro jek tirao isp e d S fo rz a C astle;
širo k a s tra d a N apoleone (otprilike n a m jestu
gdje je d a n a s v ia D an te) tre b a la je od ta m o
k r e n u t i , o tv a r a ju ć i se o k o C o r d u s ia n a
zanim ljivoj tro k u tnoj plazzi i za tim n a sta v iti
p r a v o c r tn o s O s p e d a le M a g g io re i S a n
N azaro u pozadini. G otovo u sp o re d n o s tim ,
d ru g a u lica počinje n a d n u v ia S an G iovanni
su l M uro i vodi do h r a m a S a n S eb astia n o
d el T ibaldi, izdvojenog i o p c rta n o g u n u ta r
velike četv ero u g laste plaze, čije šire n je oko
cen traln o g p la n a nag lašav a n je z in volum en.
C o rso d e lla R ico n o scen za (p rije c o rso di
P o r t a O rie n ta le , a d a n a s c o rso d i P o r t a
V e n e z ia ) t e k l a j e iz m e đ u r e z i d e n c i j e
n a d b is k u p a i p a la č e p r a v d e . P ia z z a d e l
D u o m o b ila je p o v e ć a n a , b e z re m e ć e n ja
288
m re ž e s ta ro g R im a. K ao što sa m n a p isao n a
k rn ju svoje stu d ije “N a k ra ju s u uzeli u obzir
i p o što v a li u m je tn ič k e z g ra d e i p o v ijesn e
u sp o m e n e g rad a; m o n u m e n ti s u s m a tra n i
s j e d iš t e m i s v je d o č a n s tv o m g r a d s k e
povijesti, i sm ješten i k ao p o z a d in a ra v n im
u lic a m a i s r e d iš tim a p ia z z a , go to v o k a o
k o n s t i t u t i v n i e le m e n ti to g v e ć e g p l a n a
k o n s tru k c ije i r e d a k o ji p o v ijest o b lik u je
tije k o m v r e m e n a i u k o jim a s e g ra d o v i
oglednju.” S c r itti sc elti..., s t r . 21. P o sto ji
o g ro m n a količina an alitičk e g ra đ e i k o risn ih
k ritič k ih v re d n o v a n ja koji s e tič u u rb a n e
povijesti M ilana.
7. O riol B ohigas, B arcelona, e n tr e e l P lan
Cerdd i e l ba rra q u ism e (B arcelona: E dicions
6 2 ,1 9 6 3 ). Ildefonso C e rd š, T eoria G eneral
d e la U r b a n iz a c io n y a p lic a c ić n d e s u s
p r i n c ip i o s y d o c t r in a s a la R e fo r m a y
E n sa n c h e d e B arcelona, d v a tom a(M adrid:
I m p r e n t a E s p a n o l , 1 8 6 7 ); f a k s i m i l
r e p r o d u k c ija s b ib lio g ra f ijo m i d r u g im
glavnim objavljenim C erd šo v im djelim a, u r.
F a b ia n E s ta p e (B a rc e lo n a : I n s t i t u t o de
E stu d io s F isca le s-E d ito ria l A riel-E d ito rial
V icens Vives, 1968). B ogihas je pro u čav ao i
m o žd a p rv i o b ra tio p o z o rn o st n a C erd šo v
p lan i njegovo u čenje; o n bilježi k a k o j e djelo
iz 1867. d v a d e s e t i t r i g o d in e p re th o d ilo
ra sp ra v i Jo s e p h a S tiib b g en a D e r S ta d te b a u
(D a n n sta d t: B e rg strasser, 1890), p t. IV, tom
IX , S tu b b en o v e H a n d b u ćh d e r A r c h ite k tu r
( 1 8 8 3 -9 0 ) , k o ja s e s m a t r a l a p r v o m
r a s p r a v o m o u r b a n iz m u . Z a n im ljiv o j e
n a v e s ti n ek o lik o o d lo m a k a iz C erdaovog
djela, k a k o ih je n aveo B ogihas, uključujući
p ro c je n u C e rd š o v o g d je la i p la n a za
B a rc e lo n u od s tr a n e k a ta la n s k o g
stru čn jak a: “V eliki g rad ...n |je n iš ta više doli
v r s ta p o sta je ili g o stio n ice...O n će u v ijek
im ati je d n u ili više u lica koje dolaze s m reže
glavnih p ro m etn ic a koje prek riv aju površinu
n aše kugle. O d tih glavnih ce sta o n d a odlaze
d ru g e koje raspodjeljuju k re ta n je ...z a cijeli
grad. O d tih , p rav e g rad sk e ulice, d ru g e se
o d v a ja ju i k o m u n ic ira ju s p o je d in a č n im
o b ita v a liš tim a .,..P o d r u č ja k o ja o b lik u ju
g ra d s k e u lice k riž a ju ć i se m o ra la b i b iti
m nogo m an ja od o nih koje tvore glavne ulice.
T a se, re la tiv n o m a la p o d ru č ja n a z iv a ju
b arrio s.../O n a su / sk lo n išta k o ja je čovjek
re z e rv ira o z a svoj k r a tk i posjet ili tra ja n ,
k adgod se želi odvojiti od velikog k re ta n ja
koje u z n e m iru je čovječnost.” B ogihas vrlo
p ronicavo iznosi k ak o je C erda, čak i ako
m n o g e n je g o v e te m e v u k u k o r ije n je iz
l i t e r a t u r e r o m a n tik e , sv e jed n o p o tp u n o
iz d v o je n u v a ž n o s t i k o ju p r i d a j e
u rb a n istič k o j klasifikaciji i an alizi s tv a rn ih
situacija.
8. lila, m n o žin a illes, je k atalan sk i za “b lo k ”.
9. Vidi, V incenzo Kizzi, I co sid etti S ta tu ti
M u r a ttia n ip e r la citth d iB a ri...(nav. bilj. 2,
pogl. 2)
10. P ie r re L av ed an , L e s v ille s frangaises
( n a v . b ilj. 2 0 , p o g l. 1), s t r . 1 0 2 -1 0 3 .
Ričelieuov g rad stv o rio je veliki k ard in al-
m in is ta r L ouisa X III izm eđu 1635. i 1640.
O k o 1 6 3 8 ..z a p o č e ta j e iz g r a d n ja z id in a
grad a, crkve i izvjesnog broja zgrada. Godine
1641. pojavio se cijeli zav ršen i n a c rt. V rlo je
p rav ilan , velike sred išn je osi koja g ra d dijeli
n a d v a sim e trič n a dijela. T a os, koja dolazi
od u la z n ih v ra ta , o c rta n a je s obje s tr a n e
je d n a k im nizom k u ća i završava četv rtasto m
plažom z a tv o re n ih k u tev a, gdje se n a la z e
g lav n e zg rad e. K od R ich e lieu a r e d j e bio
n a m e tn u t n e sam o plazi ili ulici, nego cijelom
g ra d u ; to j e v eličanstveno m o n u m e n ta ln o
jed in stv o koje se očuvalo sve do n a š ih d a n a .
S d ru g e stra n e , dvorac je n e sta o ; od p o četk a
n ije n ik a d b io p o v e z a n s g ra d o m . V eća
k o m p o zicija u kojoj je d v o rac tr e b a o b iti
r a z v o jn i e le m e n t, n ik a d s e n ije n a š la u
p ro je k tu g rad a. D ru g i veliki fra n c u sk i g ra d
koji se razv io k ao k raljev sk a rezid en cija -
V e rs a ille s -d a le k o j e s lo ž e n ije to p o lo š k e
evolucije.
11. N av. bilj. 2, pogl. 4.
12. Ibid.
13. Ibid.
14. Ibid.
15. W e rn e r H e g e m a n n , D a s s te in e r n e
B erlin..Xnav. bilj. 13, pogl. 2). H egem annovo
d jelo j e d a n je od n a jv a ž n ijih d o p rin o s a
u rb a n o j povijesti B e rlin a. T o je iz u z e tn a
knjiga čija se politička odanost dem okratskoj
o b n o v i g r a d s k ih i n s t i t u c i j a te m e lji n a
iz u z e tn o m z n a n ju o r a z v o ju g r a d a . Z a
H eg em an n a je B erlin, grad koji je im ao veliki
broj “n a ja m n ih v o jarn i” zahvaljujući svom
n e sre tn o m policijskom kodu, bio i g rad koji
j e u n u t a r se b e im a o v e lik e m o g u ć n o s ti
obnove. Vidi osobito odlom ke iz Casabella -
c o n tin u itk, b r. 288 (lipanj 1964), s tr. 21-22.
1 6. H a n s P a u l B a h r d t , D ie m o d e r n e
G r o ss sta d t...(nav. bilj. 19, pogl. 2). V idi
o s o b ito p r v i d io k n jig e , “ K r i t i k d e r
G ro ss sta d tk ritik ” , str. 12-34.
17. Engels, “Z ur W ohnungsfrage”, t r i članka
objavljena u časopisu V o lk ssta t 1872. (drago
rev. izd., Leipzig, 1887); prev. c.C. D u tt, T h e
H o u sin g Q uestion (London: L aw ren ce an d
W ichart, 1936).
18. E ngels, T h e H o u sin g Q uestion, p t. I, str.
21 .
19. S te e n E ile r R a sm u ssen , L o n d o n , T h e
U nique C ity (prvo engl. izd., rev. s d an sk o g
izd. iz 1934., L ondon: J o n a th a n C ape, 1937;
p o n o v n o o b jav ljen o . C a m b rid g e , M a ss .:
M .I.T .P ress, 1967). Z a P oeteovo djelo vidi
bilj. 18, pogl. 1; z a H eg em an n a , vidi bilj. 13,
pogl. 2.
20. N p r., vidi S tS d te v e r a n d e m ih r G esich t
( S tu ttg a rt: S ta d tp la n u n g s und
V erm essu n g sam t H an n o v er, 1962), koji im a
v e ć in o m so c io -e k o n o m s k u b ib lio g ra f iju
zanim ljivu z a ta j tip form ulacije p roblem a.
N eophodno j e im ati n a u m u d a p retp o stav k a
d a j e p r v a i n d u s t r i j s k a r e v o lu c ija b i l a
k v a lita tiv a n u rb a n i sk o k p r a ti (i p a ra liz ira )
sv a h isto rio g ra fija M odernog p o k re ta .
21. G o ttm a n n , M egalopolis. T h e U rb a n ized
N o r th e a ste r n Seaboard..Xnav. bilj. 12, pogl.
2 ).
22. L ew is M um ford, T h e C u ltu re o f C ities
(nav. bilj. 1, pogl. 1).
2 3 . J e a n G o t t m a n n , “ D e l a v ille
d ’a u j o u r d ’h u i a la v ille d e d e m a in . L a
tr a n s itio n v e rs l a v ille n o u v e lle ” ,
P rospective, b r. 11,(lipanj 1964), s t r . 171-
289
80. V idi i P ie r re M asseov uvod (str. 5-16) bilj. 6, pogl. 4); R ossi, “A dolf Loos, 1870-
to g b ro ja posvećen urb an izaciji. 1933” (nav. bilj. 5, pogl. 3).
2 4 . R ic h a r d U p d e g r a f f R a tc li f f , “ T h e 3. A ldo R ossi, “U n p ian o p e r V ie n n a ” (nav.
D ynam ics ofE£ficiency...” (nav. bilj. 17, pogl. bilj. 6, pogl. 2); Rossi, “A spetti d ella tipologia
1 ). resid en ziale a B erlin o ” (nav. bilj. 13, pogl.
25. S am o n a, d o p rin os “T av o la ro to n d a sulle 2 ).
co m p o n en ti u rb a n istič e e gli s tr u m e n ti di 4. Aldo R ossi, c o n trib u to a l p ro b le m a d ei
i n t e r v e n t o ” , u L a c i t t a te r r i t o r i o . U n ra p p o e ti tra tipologia edilizia e m orfologia
esp erim en to dida ttico s u l c e n tro direzionale tirbania....(jnav. bilj. 1, pogl. 2).
d i C entoceile in R o m a (B ari: L eo n ard o d a 5. G u id o M a n su elli, A r c h ite ttu r a e citth .
V inci, 1964), str . 90-102; n av ed en i odlom ak P ro b lem i d e l m o n d o classico (Bologna: Alfa,
j e n a s tr. 91. 1970).
26. M um ford, T h e C u ltu re o f Cities, s tr. 168; 6. H o f (m n . H ofe), d vorište.
E n g e lso v s u d m o ž e se n a ć i u p o p ra tn o j
bibliografiji, s tr . 519. K o m e n ta r u z njem ačko izdanje
1. A d o lf B e h n e , D e r m o d e r n e Z vreckbau
P re d g o v o r d ru g o m ta lija n sk o m izd an ju (M u n ch en : D re i M a sk en , 1923); ponovno
1. Aldo R ossi, “ In tro d u z io n e a B oullee” u iz d a n j e s u v o d o m U l r i c h a C o n r a d s a
E tien n e-L o u is B oullee, A rc h ite ttu ra . Saggio ( F r a n k f u rt a m M a in a n d B erlin: U llste in
s u l l ’a rte , p re v . n a ta lija n s k i A ldo R ossi G m bH , 1964).
(Padova: M arsilio, 1967), s tr . 7-24.
2. A ym o n in o , “P e r la fo rm a z io n e d i u n a U vod u am eričk o izd an je
scien za u rb a n is tič k a ”, u R in a seita , b r. 27 1. J a v ie r A g u ilera R ojas i L uis J . M oreno
(2 .srp a n j 1966); G ra ss i, “L a c o s tru z io n e R ex ach , U rb a n ism o e sp a n o l e n A m e ric a
lo g ica d e lla c i t t a ” , u A r c h i t e t t u r a lib ri. (M adrid; E d ito ra N acional, 1973).
R iv ista di in fo rm a cio n e bibliografica a cura
d e l s e r v i z i o d i d o c u m e n t a z i o n e d e lla
C LU V A, b r. 2/3 (V enecija, srp aj 1966), str.
9 5 -1 0 6 ; G r e g o tti, “ L ’a r c h i t e t t u r a d e lla
c itta ”, u U V e n i, b r. 23 (ožujak 1967), s tr.
172-73.
3. T afu ri, T eo rie e storia d e ll’a rc h ite ttu ra
(Bari: L aterza , 1968), s tr . 90-92, 114, 160,
190,192-93, 201-202.
4 . T a r r a g ć C id , “ P r ć lo g o a l a e d ic ić n
c a s tellan a”, u Aldo R ossi, L a a rq u itectu ra
d e la ciu d a d , p re v . J o s e p M a ria F e r r e r -
F e r r e r i S alv ad o r T a rra g ć gid (B arcelona:
G u stav o G ili, 1971, 1976), s tr. 9-42.

U vod u p o rtu g alsk o izd an je

1. Aldo Rossi, “In tro d u z io n e a B oullee”, u
E tien n e-L o u is Boullee, A rc h ite ttu ra . Saggio
s u l l ’a r t e ( n a v . b ilj. 1 U v o d u u d r u g o
talijan sk o izdanje), s tr . 7-24.
2. A ldo R ossi, “II C o n c e tto di tra d iz io n e
n ell’a rc h ite ttu ra n e o c la ssic a m ila n e se ” (nav.

290
 Kazalo imena
A bercrom bie, P a tric k , 128 B erlin, 95 - 1 0 2 ,1 0 6 - 108, 111, 196
A dam , Ja m e s i R o b ert, 223,224,225 C h a rlo tten h o f, 95
A lex an d re, J . M ichel, 272 F rie d ric h stra sse , 108
A lek san d rija, 166 F ritz R eu ter, a le ja ,'l0 6
A lg aro tti, Francesco, 236 G oebelsstrasse, 106
A ndaluzija, 186 G ross-S iedlung B ritz, 106
A n tiohija, 166 G ross-S iedlung S iem en sstad t, 106
A nto lin i, G iovanni, 205-207, 288 G rtinew ald, 96
A ppenzell-am -R ein, 97 H en n in g sd o rf, 96
A rg an , G iulio C arlo, 273 Ju n g fem h eid w eg , 106
A risto te l, 165,285 P an k o w , 96
A rles, 117,119,133,163, 249 S ied lu n g F rie d ric h E b e rt, 107
A stro n o m i iz B rere, 161 S ied lu n g T em p elh o fer F elde, 107
A ten a, 27,1844-192 T em pelhof, 290
A kropola, 192 U n te r d e n L inden, 101
P a rte n o n , 187 B ern in i, G ianlorenzo, 156
P ro p ilea , 1 8 6 ,1 8 7 B em oulli, H an s, 1 9 8 ,1 9 9 ,2 1 6 - 2 1 8 ,2 2 2 ,
H ra m A polona P a tro sa , 186 2 2 3 ,2 3 0 ,2 3 1 ,2 8 7
A u g u st, car, 221 B eruto, C esare, 2 0 7 ,2 1 0
A ym onino, C arlo, 1 6 0 ,2 4 1 , 265, 2 7 3 ,2 7 4 , B euchat, M .H ., 273
278, 2 8 4 ,2 9 0 B ism arck, O tto von, 283
Bloom field H ills, C ran b ro o k A cadem y o f
B abilon, 178 A rt, 267
B ahija, crk v a Roshrio, 266 B lu n t, A nthony, 275
sv e tište S e n h o r do Bom fim , 266 Bohigas, Oriol, 2 1 2 ,2 8 8 ,2 8 9
B arcelona, 280, 212, 213, 214 Boito, Cam illo, 181
B ari, 127, 208 Boni, Giacom o, 164
B a rral, C arlos, 130, 281 Bonicalzi, Rosaldo, 277
B a rtin g , O tto , 106 B orrom ini, F rancesco, 1 5 8 ,2 8 4
B azel, 219 B oston, 8 9 ,2 2 8
B assi, M artin o , 158 Boullee, E tienne-L ouis, 1 5 7 ,2 3 8 ,2 4 4 , 245,
B a u d elaire, C h arles, 7 5 .2 7 7 290
B a u h a u s, 153 B rag an za, 249
B a u m e ister, R e n h a rd , 85, 9 5 ,2 7 7 B razilija, 1 3 4 ,1 7 7 ,1 7 9
B aveno, V ia C rucis, 141 B ru n h es, Je a n , 276
B eau jeu - G a rn ie r, Ja cq u elin e, 274 B ruzelles, 279
Beč, 5 8 ,8 6 ,8 8 , 92, 9 8 ,1 0 0 ,1 0 1 ,1 1 0 ,2 0 8 B u d im p ešta, 244
H e ilin g e n sta d te r S tra sse , 48 B uenos A ires, 23
J o s e f P la tz , 278 Rio d a la P la ta , 23
K arl M arx-H of, 48, 49, 60 B u rch ard , Jo h n , 273, 282
Ring, 86 B u rck h ard t, Jacob, 144, 281, 286
B eh n e, Adolf, 257, 279, 290 B urgess, E m e s t, 84, 277
B e h ren s, P e te r, 92, 278, 279 B urgundija, 93
B ellini, G iovanni, 225 B u m h a m , D aniel, 78
B eren so n , B e rn ard , 1 3 1 ,2 8 1

291
 C agnola, Luigi, 206, 210 Doglio, C arlo, 109. 280
C ahors, 282 D om enech i M o n ta n e r, L luis, _
C alderini, A ristide, 285 D o rtm u n d , 220
, Calzecchi O n esti, Rosa, 285 D u isb u rg , 220
C am bridge, koledž, 128 D u ran d , Jean-N icolas-L ouis, 37, 273, 285
C a n aletto , G iovanni A ntonio, 236, 239 D uvignaud, J e a n , 273
C anonica, L uigi, 283, 288
Caracciolo, A lberto, 286
Carcopino, Jero m e, 285 E b e rs ta d t, R ud, 106
C assas, L .F., 256 E h n , K arl, 48
C astagnoli, F erd in au d o , 285 E l-L eggun, 132
C a ttan e o , Carlo, 3 4 ,1 7 8 - 1 8 1 ,1 9 1 , 272, E ngels, F rie d rich , 220, 221, 231, 2 8 3 ,2 8 9
273, 286, 287 E ssen , 220
C avour, Cam illo B enso, grof, 286 E ste , vojvoda, 214
Cecchelli, Carlo, 285 E stre m a d u ra , m o st M erida, 117
C erda, Ildefonso, 212, 214, 288, 289 E vora, 250
C habot, G eorges, 51, 61, 65, 66, 69, 134, E ydoux, H e n ri P a u l, 142, 282
174
C h a rte rs M ontiero, Jo se, 254
C h astel, A ndre, 1 5 5 ,1 5 7 , 284 F avreett, C.B., 130
Chicago, 7 8 ,8 7 F ay et, Jo s e p h , 284
zg rad a Chicago T rib u n e a , 263 F e ltin ek , K arl, 278
C hierici, Gino, 284 F e r ra r a , 208, 214
C .IA .M . (M eđ u n arodni k o n g re s m o d ern e F ev rier, P au l-A lb ert, 282
a rh ite k tu re ), 278 F ich te, J o h a n n G o ttlieb , 175
C oim bra, 136 F ila re te , A n to n io A verlino, 225
C o n d itt, G eorg, 277 F ire n ca, 1 5 ,1 5 5
C o n rad s, U lrich , 290 k a p e la P azzi, 122
C ordoba, M ezq u ita, 70, 73 o k ru g S a n to Croce, 119
C o sta, Lučio, 179 Focillon, H e n ri, 282
Coucy, dvorac, F o n ta n a , C arlo, 120, 280
C ram brook, A cadem y o f A rt, F o n ta n a , D om enico, 1 1 8 ,1 7 2 ,2 8 5
Croce, B en ed etto , 286 F o ssas i M a rtin e z , J u li M ., 213
F o ssati, G iorgio, 292
D aganiya, 132 F r a n k fu r t n a M aini, 8 8 ,1 0 5 ,1 7 0
D a Vinci, L eonardo, 157, 224, 225 F re a rt, P a u l, 284
D e D artein , F e m a n d , 284 F re d , W ., 279
D e la B lanche, P ie rre Vida], F re y re , G ilb erto , 22, 271
D em angeon, A lb ert, 1 3 4 ,1 4 9 ,1 5 1 ,1 5 2 , F rie d m a n n , G eorges, 282
283 F u ste l d e C oulanges, N om a-D enis, 2 0 ,2 1 ,
D e M o n taliv et, grof, 17 272
D e S au ssu re, F e rd in an d , 1 8 ,2 7 1
D e T o u m o n , grof, 171
Deville, A chille, 283 G aillard , dvorac, 1 4 8 ,1 5 0 , 283
D ickinson, R o b e rt E-, 278, 279 G alveston, 262
D ik en m an n , R., 16 G a rv a n , A n th o n y N .B ., 273
D im itro u , S o k ra tis, 270 G A T EPA C , 212

292
G avazzeni, V an n a, 254
G eym uller, H e n ry von, 284
G iarre , L i .P., 141
G iedion, Sigfried, 173. 280. 285
G iovannoni, G ustavo, 285
G ism ondi, Italo , 4 6 ,4 7
G la u e rt, G iin ter, 274
G o ttin g en , 136
G o ttm a n , Je a n , 93, 228, 279, 289
G ram sci, A ntonio, 1 8 1 ,1 8 6
G ran ad a, A lh am b ra, 70, 73
G rassi, Giogio, 241, 290
G reg o tti, V ittorio, 241, 290
G riseb ach , A u g u st, 276
G ro b ler, an e k s zgrade, 103
G ropius, W alter, 95, 1 0 5,106, 278
G usdorf, G eorge, 281
H um boldt, A lexander von, 276
Ile de F ra n ce, dvorac Coucy, 150
Insolera, Italo, 286
Ja m e s, H en ry , 261
Janovvitz, M orris, 277
J e a n n e r e t, C harles-E d o u ard , v. Le
C orbusier,
J e a n n e re t, P ie rre , 276
Je fferso n , T hom as, 264, 265
J o h a n n e s, H einz, 279
Jo sip II., 206, 207
Ju lije C ezar, 221
J u n g , K arl G u stav , 287

H ad rijan , 166, 251 K au fm an n , E m il, 284

H aen el, E rich , 279 K erenyi, K aroly, 286, 287
H albw achs, M aurice, 3 4 ,1 2 9 ,1 8 2 ,1 9 7 ■ Klee, P au l, 244
204, 208, 214, 215, 218, 230, 272, 282, 287 K lein, A lexander, 95
H ali, P e te r, 128, 281 K lu te, F ritz , 279
H alp h en , L ouis, 280 Knofel, H an s-Jo ach im , 279
H am b u rg , 9 8 ,1 9 6 K o h n , C lyde F re d e ric h , 275
H an d lin , O scar, 2 7 3 ,2 8 1 K o h te, Ju liu s , 284
H arin g , H ugo, 105 K oln, 276
H assin g er, H ugo, 8 6 ,2 7 7 ,2 7 9 k a te d ra la , 172
H a u ssm a n n , G eorges - E ugene, b a ro n , 200
- 202, 206, 212, 222
H au teco e u r, L ouis, 2 7 3 ,2 7 5 , 284 L aborde, A lex an d re de, 1 4 7 ,1 5 1 ,2 8 3
H aw ley, A m os H ., 276 L asd u n , D enys, 113
H eck sch er, A u g u st, 279 L avedan, P ie rre , 6 1 ,6 6 ,7 1 ,1 3 4 ,1 3 5 ,1 7 8 ,
H eg em an n , W e m e r, 9 5 ,1 0 3 .1 1 1 , 217, 275, 280, 281, 289
218, 2 1 9 ,2 2 2 ,2 3 1 ,2 7 7 ,2 7 9 , 283, 289 L ebon, J o h n H a ro ld G eorge, 2 7 4 ,2 7 5
H ellpach, Wffly, 9 0 ,1 1 0 ,2 8 0 ,2 8 3 L a C o rb u sie r (C h arles E d o u a rd J e n n e re t) ,
H em p el, E b e rh a rd , 2 8 3 ,2 8 4 1 0 8 ,1 5 1 ,1 5 2 , 2 4 7 ,2 5 2 , 278, 2 7 9 ,2 8 3 ,2 8 4
H e rb e rt, L ouis, 9 6 ,2 7 9 L edoux, C laude-N icolas, 283
H ilb eseim er, Ludw ig, 231 L ehoux, F ran co ise, 1 4 7 ,2 8 0 , 284
H om o, L eon, 285 L etchvvorth, 110
H oracije, 165 L ćv i-S trau ss, C laude, 3 4 ,1 3 7 ,2 7 1 ,2 7 2 ,
H ow ard , E b en eser, 280 281
H o y t, H o m er, 152, 277 L ew is, D avid, 280
H ugo, V ictor, 1 4 7 ,1 5 1 ,2 8 2 L isabon, sv e tište C ape E spichel, 253
H u g u en ey , Je a n n e , 275 Livy (T it Livije), 165, 285
H u ism a n , G eorges, 280 Lodovico ii M oro, 225

293
L om bardija, 180 T rg D uom o, 181
L ondon, 89, 112, 126 - 128, 196, 220, 224 V ra ta T icinese, 210
o k ru g Adelphi, 223, 224 S an G ottardo, 9 0 ,1 1 8
B loom sburry, 128 S a n L orenzo M aggiore, bazilika,
H am p stead G ard en S u b u rb , 112 157, 158, 161
W estm in ster, 128, 224 dvorac Sforza, 210, 287
Loos, Adolf, 144, 146, 244, 245, 263, 264, M ilet, 68
2 8 2 ,2 9 0 M ilizia, F rancesco, 25, 38, 3 9 ,4 2 , 5 4 ,6 2 ,
Luj XIV., 200, 275 63 - 65, 6 8 ,1 3 9 ,1 7 1 , 273, 2 7 5 ,2 7 7 ,2 8 0
Luj XV., 200 M ock von H erisau , J . Ja k o b , 97
Liibeck, 272 M om m sen, T heodor, 2 9 ,1 8 1 ,2 7 1
Lucca, 249 M o n taig n e, M ichel E yquem de, 271
L ugli, G iuseppe, 284, 285 M o n te sq u ieu , C h a rles L ouis de, 152
L u ty en s, E dw in, 112 M o n tp azier, 148
L ynch, K evin, 3 5 ,3 6 , 8 9 ,9 0 ,1 3 7 ,1 5 3 , M oreno R exach, L uis, 265, 290
273, 278, 284 M o rris, W illiam , 219
M o sch etti, A., 29
M oskva, 2 1 5 ,2 2 0
M adrid, 181 M illler-W ulekow , W alter, 279
M affei, Scipione, 38 1 M um ford, L evis, 2 2 4 ,2 2 9 ,2 3 1 ,2 7 1 ,2 7 5 ,
M a lco n ten ta, v ila F oscari, 139 280, 289, 290
M alinow ski, B ronislaw , 51, 274 M u th e siu s, H e rm a n n , 102, 105
M allion, Je a n , 283
M an n , T h o m as, 271
M an su elli, G uido, 2 8 5 ,2 9 0 N a n tu c k e t, 2 6 0 ,2 6 4
M arconi, Paolo, 285 N apoleon I., 170, 206
M arija T erezija, 206 N apoleon III., 295
M a riette, Je a n , 275 N ew Y ork, 89
M arseille, U n ite d ’ H a b ita tio n , 113 W all S tre e t, 263, 264
M a rtin , R olanđ, 192, 274, 287 N ie m a n n , 258
M arx, K arl, 188, 287 N im es, 73, 1 1 7 ,1 1 9 , 249
M asse, P ie rre , 290 N ižn ji N ovgorod, 215
M auss, M arcel, 35, 273, 281 N o b reg a S ousa M a rtin s, Jo sč d a, 255
M ay, E m s t, 278 N o rm an d ija, dvorac G aillard, 150
M ayer, H aro ld M elvin, 275
M cKenzie, R oderick D., 277
M edjid-al-D jam ia, v. C ordoba, M esquita,
M endelsohn, E ric, 105 O ran g e, k azalište, 250
M ies v an d en Rohe, L udw ig, 108 O rta , S acro M onte, 1 3 9,140
M ilano, 90, 118, 158, 179, 215, 220, 254 O sb o m , F .J., 109
A leja pralja, 40 O ud, J .J .P ., 106
F o ru m B o n ap arte, 205 - 207, 209, O xford, koledž, 128
254
C orso S an G o ttard o , 40
Corso V itto rio E m a n u ele, 211 P adova, 30, 73, 136
Duom o, 158, 180 P alača Ragione, 27, 28, 29, 32, 73,
k a n a l Naviglio, 40 133, 145, 249

294
P allad io , A ndrea, 1 3 9 ,1 5 5 , 248, 252, 284 A gripine kupke, 169
P alm an o v a, 177 Č e tv rt C arine
P a riz , 27, 89, 9 2 ,1 1 8 , 122,136,' 195, 196, K oloseum , 1 1 8,120, 121, 163
198, 201, 208, 220 E squiline, 164
B astilja, 136 F lam inijev cirkus, 169
Croix-Rouge, 122 F lam inijeva cesta, 59
E e tv rt M arais, 90 A ugustov forum , 165,171
P lace d e la Concorde, 173 T rajanov forum , 165, 167,171
S t.-G erm ain -d es-P res, 1 1 8 ,1 2 2 L a te ra n , 172
P a rk , R o b e rt E ., 8 4 ,1 3 3 ,1 5 2 ,2 7 7 T rajan o v a tržn ica, 1 6 5,168
P a rk e r, B arry , 112 O s tia A ntica, 46, 47
P a rm a , N acio n aln a galerija, 236 P a la tin , 171
P av ia, 215 P a n te o n , 1 17,121
P erik lo , 187 P ia z z a C olonna, 173
P ien za, 215 P ia z z a del Popolo, 173
P ierrefeu , F ra n g o is de, 283 Q u irin ale, 164
P ire n n e , H en ry , 123 -1 2 5 , 281 F o ru m , 1 1 7 ,1 6 3 -1 7 1
P la to n , 19 S veti P e ta r, crkva, 1 2 2 .1 3 6
P o šte , M arcel, 5 4 ,5 9 ,6 1 ,6 6 ,6 9 , 71, 72, Sv, P e ta r in Vincoli, 285
1 3 4 ,1 6 6 ,1 7 8 ,1 8 8 ,1 9 0 ,1 9 1 ,2 2 2 , 275, D om icijanov stadion, 169
2 8 0 ,2 8 5 ,2 9 7 S tra d a Felice, 173
P o tsd a m , d v o rac B abelsberg, 1 0 1 ,1 0 4 H ra m A ntonija i F a u stin e , 164
P ra g , 101 Dom icjjanovo kazalište, 169
P ra ta , a k v a d u k t, 250 T rajan o v stu p , 172
P rovidence, 262 V ia A rgiletus, 164
V ia N ova, 165
V ia S acra, 1 6 4 ,1 6 5
Q u aro n i, L udovico, 285 V icus P atric iu s, 164
Q u tre m e re d e Q uincy, A ntoine V im inale, 164
C hrysostom e, 42, 147, 273 R im ini, h ra m M alatestiano, 265
Q u ed lin b u rg , 170 Rizzi, Vicenzo, 2 7 5 ,2 8 1 , 289
Rodw in, Lloyd, 279. 280
Rogers, E rn e sto N a th a n , 278
R a in e r, R oland, 277 Rojas, J a v ie r A quilera, 2 6 5 ,2 9 0
R asm u ssen , S te e n E iler, 1 0 8 ,2 2 2 ,2 2 3 , R om anelly, P ietro , 165, 285
279, 289 Rosa, G abriele, 272, 273
R atcliff, R ich a rd U pdegraff, 55, 229, 275, Rossi, Aldo, 265, 2 7 7 ,2 7 9 , 282, 284, 287,
290 290
R atzel, F rie d rich , 67, 274 R o tterd am , č etv rt Kievhoeg, 106
R ave, Rolf, 276 R ouen, 230
R en an , E rn e s t, 282
R ičard L avljeg S rca, 148
R ichelieu, 208, 215, 289 S t. G o tth a rd , prijevoj, P o n te del Diavolo,
R ichelieu, A rm an d J e a n d u P lessis de, 90
k a rd in a l, 285 St. Louis, groblje Belle F ontaine, 267, 269
R im , 27, 57, 91, 123, 174, 192, 196, 208 St. P e tersb u rg , 1 4 3,215, 220
A ntonijev stu p , 173 S alam anca, 136

295
S alvem ini, G aetan o , 286 230, 2 7 4 ,2 7 5
S alzb u rg , 274 T sc h a rm a n , H ein rich , 279
Sam onh, G iuseppe, 230, 278, 290
Sangusko.grof, 146
S an tiag o d e C am postela, 24 U n w in , R aym ond, 112
S ao B e n to do M ato, 250
S chinkel, K a rl P rie d rich , 1 0 1 ,1 0 2 ,1 0 4 , V an d e V alde, H e n iy , 9 5 ,1 0 5 ,2 4 4
189, 248, 279 V arese, S acro M onte,
S ch m id t, H a a s , 278 V eneto, 155, 248
S ch n eid er, R., 274 V enecija, 170, 249
S ch u m ach er, F ritz , 8 3 ,1 0 2 ,1 0 5 , 277, 279 D uždeva palača, 7 3 ,1 7 2
Scolari, M assim o, 254 T rg sv. M ark a, 172
S edlm ayr, H an s, 284 M ost R ialto, p ro jek t, 236, 239
Segovia, a k v a d u k t, 1 1 7 ,2 5 0 V ero n a, trž n ic a , 38
S eine, 1 1 8 ,1 4 8 V ersailles, 289
Sella, Q u in tin o , 285 V ian a, C alle P a is Vasco, 40
Serlio, S eb astian o, 263 V icenza, b azilik a, 2 3 6 ,2 3 9
Sevi^'a, 267 P a la c a C h iericati, 2 3 6 ,2 3 9
C o rral V alvanera, 40 V illa C a p ra (R otonda), 139
Sheffield, 113 V illa Vigosa, 117, 249
S ik sto V ., 1 1 8 ,1 2 1 ,1 7 3 V iollet-le-D uc, E u g en e-E m m an u el, 91, 93,
S itte, Cam illo, 36, 273 9 4 ,1 3 0 ,1 3 5 ,1 3 9 ,1 4 8 , 1 4 9 ,1 5 2 , 278, 281,
S m ailes, A rth u r E., 13 3 ,1 3 4 , 281 283
S m ith , A dam , 217 V irgillje, 285
S m ith so n , A lison i P e te r, 113 V irginia, sveučilište, 264
S o rre, M aksim ilien, 3 5 ,6 5 ,1 3 9 ,1 5 2 , 273, V o ltaire, F ra n c o is M a rie A ro u e t de, 62,
277, 281, 283 275
S o u ria u , E tierm e, 276
S p en g ler, O sw ald, 175
S p lit, 2 4 9 ,2 5 6 ,2 5 7 W agner, H e rm a n , 274
D ioklecijanova palača, 2 4 9 ,2 5 8 W arm ing, E u g en iu s, 276
S tockholm , 110 W ashington, D.C., 2 1 5 ,2 2 8
S tra b o , 59 W eber, M ax, 5 2 ,2 7 4
S tra u ss, D av id F rie rick , 282 W ellw yn, 110
S tu b b en , Jo se p h , 288 W ilhelm I., 284
S tu ttg a rt, 105, 289 W in ck eh n an n , Jo h a n n e s , 274
S u m m erso n , Jo h n , 1 8 ,2 7 3 ,2 8 1 W ittkow er, Rudolf, 284

T afu ri, M anfredo, 2 4 1 ,2 9 0 Z iller, H e n n a n n ,2 7 9

T a ra n to , 94 Zocca, M ario, 285
T a rra g o Cid, S alvador, 2 4 1 ,2 9 0 Z urich, 9 4 ,1 0 1
T a u t, B ru n o , 1 0 6 ,1 0 8
T o rin o , 220
T o sk an a, 181
T ra ja n , 250 !
T ric a rt, J e a n , 5 4 ,5 5 ,5 7 ,6 1 , 6 6 ,8 3 ,1 4 9 ,

296
Biografski podaci
R ođen u M ilanu, 3. svibnja 1931., Aldo Rossi
je s tu d ira o a r h ite k tu r u n a P o lite h n ic i u
M ila n u g d je j e d ip lo m ira o 1959. J o š u
v r ije m e s tu d ija r a d i u a r h ite k to n s k o m
časopisu Casabella-C ontinuitk u vrijem e dok
j e ta j im ao v o d e ć u u lo g u u ta lija n s k o j
k u ltu r i. R ossi je sudjelovao u časopisu u
nek o lik o fu n k cija tijekom razd o b lja dok je
njegov glavni u re d n ik bio E rn e s to Rogers:
p rv o k ao s u r a d n ik (1955.-1958., b r. 208-
219), za tim k ao član S tu d ijsko g a središta
(1958. -1969. b r. 221-248), i n a k ra ju kao
u re d n ik (1951.-1964., br. 249-294).
P o d u čav ateljsk u d jelatn o st Rossi je započeo
kao a s is te n t n a tečaju u rb a n iz m a L udovica
Q u a ro n ija u A rezzu 1963., i k ao a s is te n t za
te č a j C a r la A y m o n in a “ O r g a n iz a c ijs k e
k a r a k te r is tik e zg ra d a " n a I s titu to
V n iv e rs ita z io d i A r c h ite ttu r a u V eneciji,
1963.-1965. Godine 1965. p rid ru žio se Školi
a r h i t e k t u r e f a k u lte ta u M ila n u i p o sta o
su d io n ik o m v a ž n ih k u ltu r n ih d je la tn o s ti
k o je j e p ro m ic a o T a lija n s k i s t u d e n ts k i
p o k re t. G odine 1972.,1973. i 1974. predavao
je n a E idgenossische T echnische H ochschule
u Z u rich u . O d 1975. pro feso r je d iz a jn a n a
I s t i t u t o U n iv e r sita r io d i A r c h ite ttu r a u
V eneciji. T ijek o m r u jn a i listo p a d a 1976.
u p ra v lja o je P rv im m e đ u n a ro d n im
s e m in a r o m a r h i t e k t u r e u S a n tia g o d e
C o m p o ste la u Španjolskoj, n a te m u “D izajn
i povijesni g ra d " (P rv i S.I.A .C., S em in a rio
In te r n a c io n a l d e A r q u ite c tu r a en
C om postela; ra sp ra v e objavljene u S alvador
T a r r a g o C id i J u s t o B e r a m e n d i , iz d .,
P ro y e cto y c iu d a d h isto ric a , S a n tia g o de
C om p o stela, 1977.), k a o i n a d ru g o m od tih
s e m in a ra 1978. Bio j e g o stujući p ro feso r n a
C ooper U nion Sch o ol o fA r c h ite c tu re u N ew
Y o r k C ity ju 1 9 7 7 i n a Y a le S c h o o l o f
A rc h ite c tu r e 1980. Sudjelovao je n a brojnim
s k u p o v im a d ilje m E u r o p e , L a t in s k e
A m erike i S jedinjenih A m eričkih D ržava.
Rossijevo glavno pisan o djelo, A r h ite k tu r a
g r a d a , o b ja v lje n o j e 1 9 66. i od t a d a j e
p r e v e d e n o n a n e k o lik o je z ik a . N e k a od
R o s sjje v ih d r u g ih d je la p o ja v lju ju se u
L ’a n a l i s i u r b a n a e la p r o g e t t a z i o n e
a rc h ite tto n ic a (M ilano, 1970), u ključujući
re z u lta te stu d ijsk e g ru p e kojom je upravljao
u M ilanskoj školi a rh ite k tu re ; u p rim je rk u
S c r itti S c e ltš i s u l l ’a r c h ite ttu r a e la c ittk
1956.-1972. (M ilano, prvo izdanje., 1975.;
d ru g o izd. 1978.); i u b ro jn im časopisim a
objavljenim a u Ita liji i drugdje. O d 1965. do
1972. u ređ iv ao je sveske P o lis-Q u a d em i d i
a r c h ite ttu r a e u r b a n is tic a z a E d ito ri
M arsilio u P adovi. G odine 1973. u p rav ijao
j e m e đ u n a ro d n o m sekcijom z a a r h ite k tu ru
n a XV. T rije n a lu u M ilanu, k a d a je objavljen
zajednički p rim je ra k A rc h ite ttu ra R azionale
s n je g o v im u v o d o m (M ila n o , 1 9 7 3 .).
R o s s ije v a Z n a n s t v e n a a u to b io g r a fija
objavljena j e 1981. u se riji O P P O ST F IO N S
B O O K S.
N a k o n e se ja L ’a r c h ite ttu r a d i A ld o R o ssi
(M ilan o : F ra n c o A n g e li, 1976.) V itto r ia
S avija, objavljeni s u b ro jn i članci i nekoliko
m ono g rafija o R o sajev o m djelu, u k lju ču ju ći
A ldo R o ssi u A m e ric i 1976.-1979., K e n n e th a
F r a m p t o n a , i z d .,- s u v o d o m P e t e r a
E is e n m a n a ( I n s t i t u t z a a r h i t e k t u r u i
u r b a n i z a m , k a t a l o g 2 ). Z a i s c r p n e
bibliografije o p isa n im djelim A lda R ossjja i
o n j e m u s a m o m e o d 1 9 5 4 . d o 1 9 7 9 .,
pogledajte Aldo Rossi, P roject a n d D raw ings
1962.-1979., F ra n cesc o M oschini, izd. (N ew
Y ork: Rizzoli,1979.).
297
Rossljev p ro je k ta n tsk i ra d blisko je povezan
s njegovim p isan im djelim a. M eđu glavnim
izg rađ en im djelim a su U nita d i a b ita zio n e
z a S o c ie ta M o n te A m ia ta , k o m p le k s u
G a lla r a te s e 2, M ila n o , 1 9 6 9 .- 1 9 7 4 ., i
o sno v n a šk o la F ag n an o O lona u V areseu,
1972.-1977. G odine 1977., rad eći s C arlom
A y m o n in o m , G ia n n ije m B r a g h ie r ije m i
V itto rio m S avjjem , osvojio je n a tje č a j za
o blikovanje C en tro D irezionale u F iren ci.
298
Rossi je sudjelovao n a IBA (In te rn a tio n a le
B a u a u s s te llu n g ) n a tje č a ju z a s ta m b e n i
p ro jek t u B erlinu, gdje je osvojio p q seb n u
p r v u n a g ra d u ; dobio p o se b n o m je sto n a
natječaju za redizqjn povijesnog dijela B erna,
Š v icarsk a i završio svoje K azalište sv ijeta u
Veneciji. P ro je k tirao je i groblje u M odeni,
školu u B roni, te m nožinu k uća n a različitim
lokacijam a u Italiji. Aldo Rossi je trag ičn o
p rem in u o u je s e n 1997.